Jedan dečkić je upitao svoju majku: "Zasto plačeš?"
"Zato što sam žena" - odgovorila mu je.
"Ne razumem" - rekao je dečak.
Mama ga je samo zagrlila i rekla: "Nikada i nećeš".

Kasnije je upitao oca: "Zašto mi se čini da mama plače bez ikakvog razloga?"
"Sve žene plaču bez ikakvog razloga" - bilo je jedino što je tata znao reći.
Dečačić je odrastao i postao muškarac, i još uvek se pitao zašto žene plaču.
Na posletku je nazvao Boga. Kad ga je dobio, upitao ga je:
"Bože, zašto se žene tako lako rasplaču?"

Bog odgovori:
"Kad sam stvarao ženu morala je biti posebna.
Dao sam joj ramena, dovoljno jaka da nose svu težinu ovoga sveta, a opet dovoljno nežna da mogu pružati utehu.
Dao sam joj unutrašnju snagu da podnese porod i odbijanje koje joj toliko puta stiže od njene dece.
Dao sam joj čvrstinu koja joj omogućuje da ide dalje kad svi drugi odustanu, i da se brine za svoju familiju za vreme bolesti i nevolje bez prigovora.
Dao sam joj osećajnost da voli svoju decu bez obzira na sve, čak i ako ju je njezino dete veoma povredilo. Dao sam joj snagu da nosi svoga muža kroz njegove greške i načinio je od njegovog rebra da bi štitila njegovo srce.
Dao sam joj mudrost da zna da dobar muž nikada ne bi povredio svoju ženu, ali povremeno testira njenu snagu i odlučnost da bude uz njega.
I napokon, dao joj je suzu da je isplače.
To je samo njeno na korišcenje kad god joj zatreba.

Kako okusiti slobodu?

Znamo da emocije traju sekundu, raspoloženje, recimo, dan, a da je temperament nešto što se stvara godinama. Tako ako želimo da se promijenimo, očigledno je da prvo treba da se ponašamo prema emocijama, što će nam pomoći da promijenimo svoja raspoloženja, koja će se ustaliti kao izmijenjen temperament. Drugim riječima, započećemo rad na onome što se u trenutku zbiva u našoj svijesti. Kao što smo rekli, ako se postaramo za minute, sati će se postarati sami za sebe.

Moj učitelj mi je ispričao priču o nekadašnjem vojnom zapovjedniku koji se odrekao svih svojih ratničkih i svjetovnih poslova i povukao se u pećini da meditira. Tamo je ostao nekoliko godina. Jednog dana jata golubova je sletjelo i on ih je nahranio zrnevljem. Ali dok ih je posmatrao, mnoštvo golubova ga je podsjetilo na vojničke trupe kojima je zapovijedao, a ta misao ga je navela da se sjeti svojih ratničkih pohoda, u njemu ponovo se probudio gnjev dok je mislio o svojim nekadašnjim neprijateljima. Ova prisjećanja su ubrzo toliko okupirala njegovu svijest, tako da se vratio u dolinu, pronašao svoje nekadašnje saborce i ponovo zaratio!

Ovaj primjer pokazuje kako neznatna misao može da naraste do zaokružene opsesije, kao što bijeli oblačak može da naraste u ogroman taman oblak iz kojeg sijevaju munje. Kako se izboriti sa ovim?
Potrebno je da se srodimo, upoznamo sa načinom suočavanja sa mislima koje se rađaju. Kada se misao o ljutnji ili ljubomori javi, nismo spremni da je dočekamo. Nakon nekoliko sekundi, ova misao rađa narednu misao, pa još jednu, te za kratko vrijeme naš mentalni horizont bude preplavljen mislima koje učvršćuju našu ljutnju – a tada je već kasno. Poput varnice koja zapali cijelu šumu, isto se dešava i u našem slučaju. Osnovni način na koji se možemo oduprijeti zove se “zurenje” u misao.

Kada se misao javi, potrebno je da je posmatramo i tražimo njen izvor. Dok zurimo u nju, njena prividna moć iščezava, a misao nestaje, ne izazvaši čitav lanac misli. Suština nije u tome da se spriječi nastanak neke misli – to uostalom i nije moguće, već da joj se ne dozvoli da zaposjedne našu svijest.
Potrebno je da ovo stanje ponavljamo, jer nismo navikli da na taj način izlazimo na kraj sa mislima. Tada nastupa obuka. Kada se naviknete da prepoznate misli u toku njihovog nastanka, to vas podsjeća na situaciju u kojoj iznenada u gužvi spazite poznanika.
U ovoj obuci prepoznaćete kada se javi takva misao. Tada ste načinili prvi korak. Ovo pomaže da ne budete u potpunosti obuzeti ovom mišlju.

Kada ovo postane navika, suočavanje sa mislima teče mnogo prirodnije. Ne morare da se borite i primijenjujete određene protivotrove na svaku od negativnih misli, jer znate kako da se one uklone, a da ne ostave nikakvog traga. Misli same sebe oslobađaju. Uzmimo za primjer zmiju. Ako se zmija veže u čvor, sa lakoćom se i odveže. Ne treba joj ničija pomoć. Na posljetku, misli će se javljati i nestajati poput ptica koje prelete nebom, ne ostavljajući trag za sobom. Ili lopov ulazi u praznu kuću. Vlasnik nema šta da izgubi, a lopov nema šta da ukrade.
Na ovaj način možemo da iskusimo slobodu. Ne postajemo ravodušni, već ovladavamo našim mislima. One više ne mogu da nas vuku za nos.


Mitje Rikar

Kredo Eriha Froma

Vjerujem da jedinstvenost čovjeka, nasuprot ostalom živom svijetu, potiče iz činjenice da je čovjek svjesni život po sebi. Čovjek je svjestan sebe, svoje budućnosti, koja je smrt, svoje sićušnosti, svoje nemoći; svjestan je drugih kao drugih; čovjek je dio prirode, predmet je njenih zakona čak i kada ih nadilazi svojom mišlju.

Vjerujem da je čovjek proizvod prirodne evolucije koja je rođena iz suprotnosti zatočeništva u prirodi i izdvojenosti iz nje, i iz potrebe da sa prirodom pronađe sklad i jedinstvo.

Vjerujem da je čovjekova priroda protivrječnost ukorijenjena u uslovima ljudskog bivstvovanja koje zahtijeva traganje za rješenjima, što sa svoje strane stvara nove protivrječnosti i potrebu za odgovorima.

Vjerujem da svaki odgovor na te protivrječnosti može da zaista zadovolji uslov da pomaže čovjeku da prevaziđe osjećanje izdvojenosti i da postigne osjećanje saglasnosti, jedinstva i pripadanja. Vjerujem da u svakom odgovoru na te protivrječnosti čovjek ima mogućnost da bira između stvaralaštva i rušilačkog nasilja; između stvarnosti i opsjena, između nepristrasnosti i netrpeljivosti, između bratstva-nezavisnosti i gospodarenja-potčinjavanja.

Vjerujem da se ‘životu’ može pripisati značenje neprekidnog rađanja i razvoja.

Vjerujem da se ’smrti’ može pripisati značenje onemogućenog razvoja, neprekidnog ponavljanja. Vjerujem da čovjek regresivnim odgovorom pokušava da nađe jedinstvo, oslobađajući se neizdržive usamljenosti i nesigurnosti, izopačujući ono što ga čini humanim i što mu zadaje bol. Regresivni odgovor se javlja u tri vida, odvojena ili spojena: nekrofiliji, narcizmu i incestuoznoj simbiozi.

Pod nekrofilijom podrazumijevam ljubav prema nasilju i uništavanju; želju da se ubija; obožavanju sile; sklonost ka smrti, samoubistvu, sadizmu; želju da se organsko pretvori u neorgansko sredstvima ‘reda’. Nekrofil, lišen sposobnosti da stvara, u svojoj nemoći uništavanje smatra lakim jer služi samo jednoj sposobnosti: SILI.

Pod narcizmom podrazumijevam odsustvo autentičnog interesovanja za spoljni svijet, koje zamjenjuje snažna privrženost sebi, svojoj grupi, klanu, religiji, naciji, rasi itd. – uz posljedična ozbiljna iskrivljenja racionalnog suđenja. Uopšte, potreba za narcističkim zadovoljenjem proističe iz neophodnosti da se nadoknadi materijalno i kulturno siromaštvo.

Pod incestuoznom simbiozom podrazumijevam sklonost da se ostane vezan uz majku i njene zamjene – krvi, porodici, plemenu – kako bi se pobjeglo od nepodnošljive težine odgovornosti, slobode, svijesti i našla zaštita i ljubav u stanju sigurne zavisnosti, za koje pojedinac plaća zaustavljanjem svog ljudskog razvoja.

Vjerujem da čovjek koji bira napredak može da pronađe novo jedinstvo kroz pun razvoj svih ljudskih mogućnosti, koje se iskazuju kroz tri orijentacije. Te orijentacije mogu biti predstavljene izdvojeno ili zajedno: biofilija, ljubav prema čovječanstvu i prirodi, nezavisnost i sloboda.

Vjerujem da je ljubav glavni ključ koji otvara vrata ljudskog razvoja. Ljubav i jedinstvo sa nekim ili nečim izvan sebe, jedinstvo koje dozvoljava čovjeku da sebe dovede u odnos sa drugima, da se osjeti jedan među drugima, a da ne ograniči lični integritet i nezavisnost. Ljubav je produktivna orijentacija za koju je najvažnije da su istovremeno prisutni: staranje, odgovornost, uvažavanje i poznavanje onoga sa čime se čovjek povezuje.

Vjerujem da je iskustvo ljubavi najčovječniji i najčovjekotvorniji čin koji je čovjeku dat na uživanje i da, kao i razum, nema smisla ako je shvaćena na djelimičan način.

Vjerujem u nužnost ’slobode od’ unutrašnjih i/ili spoljašnjih prinuda, kao preduslov ’slobode za’ stvaranje, građenje, saznavanje itd. kako bi nastala slobodna, aktivna, odgovorna ličnost.

Vjerujem da je sloboda sposobnost da se slijedi glas razuma i znanja, nasuprot glasu iracionalnih strasti; da je to emancipacija koja čovjeka čini slobodnim i stavlja ga u položaj da koristi vlastite racionalne moći i da objektivno shvati svijet i svoje mjesto u njemu.

Vjerujem da je ‘borba za slobodu’ nekada značila jedino borbu protiv nametnutog autoriteta, koji nadilazi volju pojedinca. Danas bi ‘borba za slobodu’ trebala da znači lično i kolektivno samooslobađanje ‘autoriteta’ kome smo se dobrovoljno podvrgli; samooslobađanje od unutrašnjih sila koje čine neophodnim to podvrgavanje jer nismo u stanju da podnesemo slobodu. Vjerujem da sloboda nije stalno svojstvo koje ‘imamo’ ili ‘nemamo’; možda je njena jedina stvarnost: čin samooslobađanja kroz proces izbora. Svaki životni korak koji uvećava čovjekovu zrelost, uvećava i njegovu sposobnost da izabere oslobađajuću alternativu.

Vjerujem da ’sloboda izbora’ nije uvijek istovijetna za sve ljude u svakom trenutku. Čovjek sa isključivo nekrofilnom orijentacijom, ili narcističkom, ili simbiotički-incestuoznom, ima samo regresivan izbor. Slobodan čovjek, oslobođen iracionalnih veza, ne može da ima regresivan izbor. Vjerujem da problem slobode izbora postoji samo za čovjeka sa suprotstavljenim orijentacijama i da je ta sloboda snažno uslovljena nesvjesnim željama i umirujućim racionalizacijama.

Vjerujem da niko ne može da ‘izbavi’ svog bližnjeg birajući umjesto njega. Da bi mu pomogao, može da naznači moguće alternative, iskreno i sa ljubavlju, bez sentimentalnosti i iluzija. Poznavanje oslobađajućih alternativa i svjest o njihovom postojanju može u pojedincu da probudi njegovu skrivenu energiju i uputi ga da izabere poštovanje prema ‘životu’, ne prema ’smrti’.

Vjerujem da se jednakost osjeća onda kada se pojedinac, u potpunosti otkrivši sebe, prepoznaje kao jednak drugima i poistovećuje sa njima. Svako nosi ljudskost u sebi, ‘ljudska sudbina’ je jedinstvena i jednaka za sve ljude, bez obzira na neizbježne razlike u inteligenciji, talentu, visini, boji itd.

Vjerujem da jednakost među ljudima mora biti zapamćena naročito da bi se spriječilo da jedan čovjek postane oruđe drugog.

Vjerujem da je bratstvo ljubav usmjerena prema bližnjem. Ostaće, međutim, riječ bez smisla, sve dok ‘incestuozne’ veze, koje čovjeka onemogućavaju da objektivno sudi svog ‘brata’ ne budu iskorenjene.

Vjerujem da pojedinac, koji nije na putu da nadiđe svoje društvo i uvidi na koji način ono unapređuje ili ometa razvoj ljudskog potencijala, ne može da dođe u bliski dodir sa svojom ljudskošću. Ako mu tabui, ograničenja, iskrivljene vrijednosti izgledaju „prirodni“, to je jasna naznaka da mu nedostaje stvarno poznavanje ljudske prirode.

Vjerujem da je društvo, koje istovremeno podstiče i sputava, uvijek bilo u sukobu sa ljudskošću. Jedino kada se ciljevi društva poistovijete sa ciljevima ljudskosti, društvo će prestati da parališe čovjeka i ohrabruje gospodarenje.

Vjerujem da čovjek može i mora da se nada zdravom društvu koje unapređuje čovjekovu sposobnost da voli svog bližnjeg, da radi i stvara, da razvija svoj razum i objektivnost samoosjećanja, zasnovanog na iskustvu vlastite produktivne energije.

Vjerujem da čovjek može i mora da se nada kolektivnom povraćaju duševnog zdravlja, koje obilježava sposobnost da se voli i stvara, oslobađanjem čovjeka od incestuoznih veza sa klanom i tlom, osjećanjem identiteta zasnovanog na iskustvu koje pojedinac ima o sebi kao subjektu i činiocu svojih moći; sposobnošću da se osjeti realnost u sebi i izvan sebe i uticajem na razvoj objektivnosti i razuma.

Vjerujem da će, kako naš svijet postaje lud i dehumanizovan, sve veći broj pojedinaca osjećati nužnost da se poveže i radi sa ljudima koji dijele njihove brige.

Vjerujem da bi ti ljudi dobrih namjera trebali ne samo da prispiju do humanog tumačenja svijeta, već i da bi morali i da ukažu na put moguće promjene i rade na njoj. Tumačenje bez želje za promjenom je beskorisno, promjena bez prethodnog tumačenja je slijepa.

Vjerujem u moguće ostvarenje svijeta u kome bi čovjek mogao biti mnogo čak iako ima malo; svijeta u kome prevladavajuća motivacija egzistencije nije potrošnja; svijeta u kome je ‘čovjek’ cilj, prvi i posljednji; svijeta u kome bi čovjek mogao da pronađe svrhu svog života kao i snagu da živi slobodno i bez iluzija.

Erih From

Moje vidjenje svijeta stvarnosti

Sve što imamo je dar. Život. Ljubav. Vjera. Nada. Svijet je samo ono što od toga stvorimo. Svijet je i to kada odbacimo ono što nam je dato. Svijet je ono što nosimo u sebi.

Ljubav. Najuzvišenije ljudsko osjećanje. Pokretačka snaga čovjeka i svijeta. Svijet i čovjek u svijetu su savršeno smišljeni i izgrađeni na temeljima ljubavi. Ali čovjek ne bi bio čovjek da nije grešan i da ljubav ne preobražava u ljubomoru iz koje proizilaze zavist, pakost i sva najrđavija ljudska osjećanja.

Vjera. Data nam da se održimo u životu. Da naučimo kako treba živjeti. Da oplemeni dušu i čisti srce. Ali čovjek ne bi bio čovjek da nije grešan i da vjeru ne preobražava u besmisao i glupost.

Nada. Ono što nas sve označava ovakvima kakvi jesmo. Donde dokle je naša nada stigla, dotle smo i mi kao ljudi stigli. Ali čovjek ne bi bio čovjek da nije grešan i da ne ruši i tuđe i svoje snove i da nadu ne pretvara u očaj i beznađe.

Svijet stvarnosti u svačijem oku je samo ono što nosi u srcu. I ono što vidimo u sebi uvijek ćemo vidjeti i oko sebe.

Danica Radović

Da li ste velikodusni?

“Čovjek koji ne može dati ništa svoje, ne može ništa ni osjetiti.” ~ Fridrih Niče

Najnovije otkriće naučnika Kalifornijskog univerziteta u Santa Barbari otkriva da je čovjeku velikodušnost urođena i da je posljedica evolucionog smisla. Otkriveno je da je evolucija kod ljudi razvila razmišljanje da je bolje biti velikodušan i rizikovati da se ništa ne dobije za uzvrat, nego biti škrtac i tako uništiti veze od kojih bi u budućnosti mogli imati koristi.

Naučnici tvrde da je čovjek naučio tokom evolucije da bude velikodušan kako bi stvorio i zadržao vrijedne veze sa drugim osobama. No, naučnici su utvrdili i da su ljudi tokom istraživanja pokazali velikodušnost i onda kada je bilo jasno da tu osobu više neće sresti.

Ovo otkriće je drugačije od dosadašnjeg poimanja čovjekove velikodušnosti, jer se do sada smatralo da su ljudi velikodušni zato da bi ostavili dobar utisak na druge osobe i tako povećali šanse da pronađu partnera i prijatelje koji će im pomoći da prežive ili da je velikodušnost posljedica socijalnog pritiska.

“Raditi nešto za šta niko nikada neće saznati je istinska velikodušnost.” ~ Frenk Klark