Učitelja zena Hakuina, susjedi su hvalili kao čovjeka koji živi čednim životom.
   Blizu njega zivjela je jedna lijepa djevojka čiji su roditelji držali prodavnicu hrane. Iznenada, bez ikakvog upozorenja, njeni roditelji otkriše da je u drugom stanju. Ovo razljuti roditelje. Djevojka ne htjede priznati tko je otac, ali poslije mnogo svađe imenova Hakuina.
    U velikoj ljutnji roditelji odoše do učitelja.
     "Tako, dakle!", bijaše sve što on reče.
        Kada se dijete rodilo, donijeli su ga Hakuinu. On je već izgubio svoj ugled, što ga nije mnogo brinulo, ali je veoma dobro vodio računa o djetetu. Dobijao je mlijeko od svojih susjeda i sve drugo što je djetetu trebalo.
       Poslije godinu dana djevojka - majka nije mogla vise izdržati. Reče roditeljima istinu - da je pravi otac djeteta jedan mladić koji je radio na ribljoj tržnici.
       Majka i otac djevojke odmah odose do Hakuina da ga mole za oproštaj, i iskreno se izvine, a i da uzmu dijete nazad.
Hakuin je bio predusretljiv. Ustupajuci im dijete, sve što je rekao bilo je: "Tako, dakle!"

Čuangce i Hueitce šetali su mostom iznad reke Hao,kad Čuangce primijeti:"Vidiš kako se ribica praćakaju u rijeci!To je njihova sreća."

"Kako možeš znati u čemu je sreća riba kad i sam nisi riba?"upita Hueitce.

"A otkud ti znaš da ja to ne znam kad ti nisi ja",odgovori Čuangce.

Bio jednom jedan kralj. Čuo je za priču o dvoje ludo zaljubljenih - Lejli i Medžnunu. Saznao je da je Medžnun napustio svoj dotadašnji život u gradu i počeo živiti u pustinji i na poljima.

Kralj pozva svoje vezire (ministre) i vojnike te im naredi da mu dovedu Medžnuna u palaču. Vojnici odoše na polja, pronađoše Medžnuna i dovedoše ga pred kralja.

“Zašto si napustio društveni život, ostavio svoj dom a nastanio pećine i pustinje? Kako to da nisi osjetio slatkoću druženja?”, upita kralj.

“Ostavio sam svoju rodbinu i prijatelje jer su me krivili zbog ljubavi prema Lejli. Ah, kako bih volio da dođe dan kada će oni vidjeti njenu ljepotu i svi se u nju zaljubiti, i požaliti zbog svih ukora koje mi zbog nje uputiše!”, odgovori Medžnun.

Nastavio je pričati i pričati o Lejlinoj ljepoti do te mjere da je i kralj poželio viditi Lejlu. Naredio je vojnicima da mu ju dovedu.

Vojnici odoše do Lejlinoga plemena, pronađoše je i dovedoše pred kralja. Na kraljevo iznenađenje, Lejla bijaše mršava, tamnoputa i nimalo lijepa.

“Pa ona nije ništa posebno, sasvim je obična. Moje sluškinje ljepše su od nje. Nema sjaja, niti ljepote”, pomisli kralj.

Medžnun, osjetivši kraljeve misli, reče:

“Kralju, trebaš vidjeti Lejlin sjaj i ljepotu mojim očima. Moraš imati Medžnunovo oko kako bi ti se tajna njene ljepote otkrila.”

Jednom je jedan pobožan čovjek sanjao san kako bježi od lava. Čovjek pobježe na drvo i sjede na jednu granu drveta. Pogledavši dolje ugleda lava koji ga čeka. Zatim čovjek pogleda na stranu i ugleda dva pacova kako kruže oko grane, na kojoj je sjedio i jedu je. Jedan pacov je bio crn a drugi bijel. Činilo se da će grana uskoro pasti na zemlju. Čovjek sa strahom opet pogleda dole i ugleda crnu zmiju kako otvara svoja velika usta tako da mu se činilo da će upasti u njih.

Čovjek pogleda iznad sebe da vidi imali nešto zašto bi se mogao uhvatiti. Ugledao je drugu granu sa saćem meda na njoj. Kapi meda su kapale iz saća. Čovjek htjede da okuša jednu kap. Pružio je jezik i okušao kap meda koja je pala. Med je bio veoma sladak. On htjede da okuša još jednu kap. Kada to uradi izgubi se u slasti meda. Tako da zaboravi pacove koji su jeli njegovu granu, lava na zemlji i zmiju koja je sjedila ispod njega. Nako izvjesnog vremena probudi se iz svog sna.

Tražeči značenje sna otišao je do pobožnog učenjaka. Ovaj mu reče: „Lav kojeg si vidio je smrt. Uvijek te progoni i ide za tobom kuda god da ideš. Dva pacova bijeli i crn pretstavljaju dan i noć. Bijeli predstavlja dan a crni noć. Oni kruže jedan za drugim, jedući tvoje vrijeme i približavajući ti smrt. Velika crna zmija sa velikim ustima je tvoj grob čekajući da padneš u njega. Saće meda je ovaj svijet a slatki med je uživanje ovog svijeta. Mi volimo da okušamo slatko uživanje ovog svijeta želeći sve više i više. U međuvremenu se izgubimo u tom uživanju tako da zaboravimo naše vrijeme, našu smrt i naš kraj.“

Dva muškarca, obojica jako bolesni zajedno su ležali u bolnici. Jedan od njih je svaki dan imao mogućnost sjediti u svom krevetu zbog izdvajanja vode iz njegovih pluća. Njegov krevet je stajao uz jedini prozor u sobi.

Drugi muškarac je morao stalno ležati na leđima.

Brzo su se upoznali i razgovarali po cijele dane. Pričali su o svojim obiteljima, svojim domovima, poslu, gdje su bili u vojsci, i gdje na odmoru. Svaki dan je muškarac koji je sjedio uz prozor opisivao drugome muškarcu stvari koje je vidio vani.

Muškarac na drugom krevetu je počeo živjeti za te jednosatne trenutke kada je njegov prijatelj sjedio i pričao o događanjima i bojama vanjskoga svijeta. Prozor je gledao na park uz jezero s labudovima.
Guske i labudovi su se igrali u vodi, a mala su djeca spuštali svoje male čamce u vodu.
Mladi parovi su zagrljeni šetali uz cvijeće svih boja. Veliko, staro i snažno drveće je uljepšavalo pokrajinu, a u daljini su se vidjela svjetla grada.
Kada je muškarac uz prozor detaljno objašnjavao sve to, njegov je prijatelj na drugom krevetu zatvorio oči te zamišljao sve te slikovite prizore.
Jednoga dana mu je muškarac uz prozor opisivao paradu, koja se kretala uz jezero. Bez obzira što njegov prijatelj nije čuo tu muziku, on ju je vidio u svom umu. Tako su prolazili dani i tjedni.

Jednoga jutra je jutranja sestra donijela vodu za umivanje i uz prozor pronašla tijelo muškarca koji je u snu mirno umro. Bila je tužna i pozvala je medicinsko osoblje koje je tijelo odnijelo van.

Odmah kada je to bilo moguće, drugi muškarac je zamolio da ga pomaknu uz prozor. Sestra mu je sa zadovoljstvom udovoljila, pobrinula se da se je udobno namjestio te ga ostavila samog.
Uz veliki napor podigao se polako na laktove kako bi po prvi puta ugledao vanjski svijet.
Konačno je imao priliku sam uživati u vanjskim ljepotama. Pogledao je kroz prozor i ugleda prazan zid.
Muškarac je pitao sestru koji je to bio razlog da je pokojni prijatelj tako lijepo opisivao stvari u vanjskom svijetu. Sestra mu je rekla da je bio slijep i da nije mogao vidjeti zid koji je stajao ispred prozora. Reče: »A, možda je htio usrećiti vas?«

Tri priče sa konkursa za najkraću a najefektniju priču:


PROZORI

Na jednoj zgradi na istom spratu bila dva prozora. Gledala su na istu stranu ulice i u isto vreme ih je budilo sunce i zapljuskivala kiša. Starili su zajedno, jedan pored drugog. I ničega više među njima nije bilo.

MINUT

Stigla mi je kafa. Vrela. Jutro se lenjo vuklo po praznoj staničnoj kafani. A onda je u kafanu ušla devojka i sela okrenuvši mi leđa. Samo sam video njenu nežnu belu nadlanicu kako viri iz predugačkog rukava vunenog džempera. Gledao sam je satima i cela mi je mladost prošla pred očima, od ljubakanja iza škole i prvih cigareta, do pokušaja samoubistva u simboličnoj i kobnoj 27-oj. A onda je ona ustala i otišla i odnela svoju ruku. Srknuo sam kafu i izgoreo se. Još je bila vrela.

TOPOLA

Rasla je jedna topola na kraju dvorišta u kome smo se igrali kao mali. Ja sam se krila iza topole i niko me nikada nije pronašao. A nisu me ni tražili. Onda je topola posečena i tu je izgrađena neka ružna zgrada. A mene i dalje nisu pronašli.

Slobodanka - Boba Vukosavić

 Indijska narodna priča

Nekada davno sva ljudska bića bila su bogovi, ali su tako zloupotrebili to svoje božanstvo da je vrhovni bog Brama odlučio da im ga oduzme i sakrije ga tamo gdje ga nikad neće naći. Ali, pitanje je bilo gdje sakriti njihovo božanstvo. Zato je Brama sazvao savjet bogova da bi mu oni pomogli da odluči. "Hajde da ga zakopamo duboko u zemlju", rekoše bogovi. Brama odgovori:
"Ne, to ne valja jer ljudi će kopati zemlju i naći će ga." Onda bogovi predložiše: "Da ga potopimo u najdublji ocean?" Brama se nije složio: "Ne, ni tamo", reče, "jer će oni naučiti da zarone u ocean i naći će ga." Bogovi će na to: "A da ga odnesemo na vrh najviše planine i tamo sakrijemo." Ali, Brama je i ovoga puta odgovorio: "Ne, ni to nije dobro jer će se vremenom popeti na svaku planinu i opet će preuzeti svoje božanstvo." Onda bogovi odustaše i rekoše: "Ne znamo gdje da ga sakrijemo pošto, izgleda ni na zemlji ni u moru nema mjesta do kog ljudska bića neće stići."
Brama je dugo razmišljao, a onda je rekao: "Evo šta ćemo. Sakrićemo njihovo božanstvo u najdublji dio njihovog sopstvenog bića jer ljudi se nikad neće sjetiti da ga tu traže."
Svi su se bogovi složili da je to savršeno skrovište, te tako učiniše. I od tog vremena ljudi su prošli zemlju uzduž i poprijeko, kopali, ronili, peli se i istraživali tražeći nešto što je već bilo u njima.

ČAJEVI ZA SVEKRVU

Jednom davno, djevojka zvana Li –Li se udala i otisla da zivi kod svog supruga i njegove majke.
Za veoma kratko vrijeme Li-Li je shvatila da nikako nece uspjeti da se slozi sa svojom svekrvom.

Njihovo ponasanje je bilo toliko razlicito, da se Li-Li jako ljutila zbog mnogih svekrvinih navika, na sto je svekrva pak odgovarala kritikom.
Prolazili su dani, prolazile su sedmice…

Li-Li i njena svekrva nikako nisu prestajale da se raspravljaju i svadjaju. Medjutim, cinjenica da je Li-Li, shodno staroj kineskoj tradiciji, duzna pokoravati se svekrvi i ispunjavati njene prohtjeve, dodatno je otezavala situaciju.
Zbog svih tih svadja i nesreca u kuci muz je jako patio.

Na kraju Li-Li vise nije imala snage da izdrzi losu narav i ponasanje svoje svekrve, pa je odlucila da sto prije nesto poduzme.

Li-Li je otisla kod ocevog dobrog prijatelja, gospodina Huanga koji prodaje cajeve . Ispricala mu je o cijeloj situaciji i pitala da li bi on imao da joj proda neki otrov, kako bi ona mogla rijesiti problem.
Gospodin Huang se malo zamislio i na kraju rekao: “Li-Li , pomoci cu ti da rijesis svoj problem, ali moras me dobro poslusati i ispuniti ono sto ti budem rekao.” Li-Li rece : “Da, gospodine Huang , ucinit cu sta god mi kazete ”

Gospodin Huang ode u straznju sobicu i vrati se nakon par minuta sa paketom cajeva.

Rekao je: “Mozes koristiti otrov koji brzo djeluje da bi se oslobodila svoje svekrve, medjutim, to moze izazvati sumnje kod ljudi. Zbog toga sam ti dao dosta caja koji ce polako trovati njen organizam. Svakog drugog dana pripremi ukusno jelo i stavi pomalo ovih trava u njen obrok. Ipak, moras paziti da neko ne posumnja na tebe kad ona umre, moras biti veoma oprezna i promjeniti ponasanje prema njoj, budi ljubazna. Nemoj se svadjati, postuj ono sto kaze i odnosi se prema njoj kao da je kraljica”


Li-Li je bila jako sretna. Zahvalila je gospodinu Huangu i pozurila kuci da sto prije zapocne sa njenom zaverom ubistva svekrve. Prolazile su sedmice, prolazili su mjeseci... Li-Li je svaki drugi dan servirala specijalno zacinjeno jelo svojoj svekrvi. Sjecala se sta joj je gospodin Huang rekao kako da izbjegne sumnju u ljudi, tako da je kontrolisala svoju narav, bila je poslusna prema svojoj svekrvi i ophodila se prema njoj kao prema svojoj majci.

Nakon sest mjeseci cijela kucna atmosfera je bila izmjenjena.

Li-Li je naucila kako da kontrolise svoju narav toliko dobro da se cak nikad vise nije ljutila ili bila nervozna. Nije imala cak ni jedan razlog za to od svoje svekrve tokom posljednjih sest mjeseci. Svekrva je djelovala puno njeznije, pa se obostrano slaganje zaista primjecivalo.

Njeno ponasanje prema Li-Li se promijenilo, pocela je da voli svoju snahu kao svoju rodjenu kcerku.
Bez prestanka je pricala svojoj rodbini i prijateljicama kako je Li-Li najbolja snaha koju bi ikad pozeljela.
Li-Li i njena svekrva su se sada mnogo bolje ophodile jedna prema drugoj, bas kao majka i kcerka.

Muz joj je bio jako sretan vidjevsi sta se dogadja u poslednje vrijeme.

Jednoga dana, Li-Li je ponovo otisla kod gospodina Huanga i ponovo ga zamolila za pomoc : „Dragi gospodine Huang, molim vas pomozite mi da sprijecim otrov da ubije moju svekrvu! Ona je postala divna zena i volim je kao svoju majku. Ne zelim da umre od otrova koji sam joj davala!”

Gospodin Huang se nasmjesi i zavrti glavom „ Li-Li , nemoj nista brinuti . Nikada ti nisam dao nikakav otrov. Cajevi su bili puni vitamina da poboljsaju njeno zdravlje. Jedini otrov je bio otrov u tvojim mislima i ponasanju prema njoj, ali ni toga vise nema, jer je tvoja ljubav prema njoj sve izmijenila.”

Jeste li ikada razmisljali da onako kako tretirate sebe, tako ce vas tretirati i drugi?

U Kini kazu: Osoba koja voli druge je osoba koju i drugi vole.

ŠAKA LIŠĆA
Ovako sam čuo. Jednom je prilikom Blaženi boravio kraj Kosambija, u simsapa šumi. Tada, uzevši u ruku nekoliko simsapa listova, upita monahe: "Šta mislite, monasi, čega ima više, ovih nekoliko simsapa listova u mojoj ruci ili listova u ovoj šumi?"
"Listova u ruci Blaženog je manje, gospodine. Više je listova u ovoj šumi."
"Isto tako, monasi, onih stvari koje saznah neposrednih znanjem, ali kojima nisam podučavao, daleko je više [od onih kojima sam podučavao]. A zašto ih nisam podučavao? Zato što nisu povezane sa ciljem, ne odnose se na temelje svetačkog života i ne vode ka otrežnjenju, smirivanju strasti, nestanku, smirenju, direktnom znanju, samoprobuđenju, utrnuću. Zato ih nisam podučavao.
"A čemu sam podučavao? ’Ovo je patnja... Ovo je nastanak patnje... Ovo je prestanak patnje... Ovo je put koji vodi do prestanka patnje’. Tome sam podučavao. A zašto sam tome podučavao? Zato što su povezane sa ciljem, ne odnose se na temelje svetačkog života i ne vode ka otrežnjenju, smirivanju strasti, nestanku, smirenju, direktnom znanju, samoprobuđenju, utrnuću. Zato sam ih podučavao.
"Otuda je vaša dužnost kontemplacija: ’Ovo je patnja... Ovo je nastanak patnje... Ovo je prestanak patnje’. Vaša je dužnost kontemplacija: ’Ovo je put koji vodi do prestanka patnje’.
(Samyutta Nikaya)

                                                    ZLATNI  BUDA

                                            "  A sada da ti otkrijem moju
                                     jednostavnu tajnu. Covek samo srcem
                                    moze pravilno da vidi. Ono sto je bitno
                                             ne moze da se vidi okom  "

                                                                             Antoan Sent-Egziperi

          U jesen 1988. moja supruga Dzordzija i ja bili smo pozvani u Hongkong da na jednoj konfrenciji predstavimo tehnike sticanja samopostovanja. Posto nikada do tada nismo bili da Dalekom istoku, odlucili smo da nastavimo putovanje i posetimo Tajland. Kada smo stigli u Bangkok, hteli smo da krenemo u obilazak najcuvenijih budistickih hramova u tom gradu. Sa prevodiocem i vozacem. Dzordzija i ja posetili smo toga dana puno budistickih hramova, ali su oni ubrzo posle toga poceli da blede u nasem secanju. Medjutim, jedan hram ostavio je neizbrisiv pecat u nasim srcima i glavama. Zove se Hram zlatnog Bude. Sam hram je veoma mali, verovatno ne veci od trideset puta trideset stopa. Medjutim, kada smo krocili u njega, zanemeli smo pred deset i po stopa visokim Budom od cistog zlata. Tezi vise od dve i po tone i prema nekim procenama, vredi oko sto devedeset i sedst miliona dolara! Bio je to prilicno nesvakidasnji prizor - ljubazni gospodin, pa ipak impozantni Buda od cistoga zlata, smesi se na nas.
          Upustivsi se u istrazivanje uobicajeno prilikom ovakvih poseta , otisao sam do staklenog sanduka u kome se nalazilo veliko parce gline, debljine osam, a sirine dvanaest inca. Odmah pored staklenog sanduka stajao je natpis sa podacima o ovom izvanrednom umetnickom delu.
          Jos davne 1957. godine. jedna grupa kaludjera iz nekog manastira morala je da prenese glinenog Budu iz svog hrama na novu lokaciju, jer je citav manastir trebalo da se preseli na drugo mesto zbog izgradnje autoputa kroz Bangkok. Kada je dizalica krenula da podize tog dzinovskog idola, on je, zbog velike tezine, poceo da puca. Sto je jos gore, u tom trenutku pocela je i kisa. Glavni kaludjer, koji se brinuo da se sveti Buda ne osteti, odlucio je da se statua ponovo spusti na zemlju i prekrije velikom ciradom kako bi se zastitila od kise. Nesto kasnije u toku noci, glavni kaludjer otisao je da obidje Budu. Upalio je baterijsku lampu i uperio je ispod cirade da vidi da li je Buda suv. Kada je snop svetlosti uperio u pukotinu, uocio je slab odsjaj i pomislio da je to nesto neobicno. Kada je bolje pogledao taj odsjaj svetlosti, zapitao se da se mozda nesto ne nalazi ispod sloja gline. Otisao je do manastira da donese cekic i dleto i poceo da razbija glinu. Kada je zgulio sloj gline, ukazala se jos svetlija i veca povrsina . Mnogo casova rada utrosio je dok se nije nasao lice u lice sa izuzetnim Budom od  "suvoga zlata".
          Istoricari smatraju da je nekoliko stotina godina pre nego sto je glavni kaludjer pronasao zlatnog Budu burmanska armija planirala da okupira Tajland ( koji se tada zvao Sijam). Sijamski kaludjeri, shvatajuci da ce njihova zemlja ubrzo biti napadnuta, prekrili su tog dragocenog zlatnog Budu slojem gline, kako bi sprecili Burmance da uzmu njihovo blago. Nazalost, izgleda da su Burmanci zaklali sve sijamske kaludjere, tako da je dobro cuvana tajna o zlatnom Budi otkrivena tek tog sudbonosnog dana 1957. godine.
          U avionu, u povratku kuci, pomislio sam : "Svi smo mi kao glineni Buda prekriveni omotacem hrabrosti koji je nastao iz straha, a ipak se ispod njega u svakome od nas krije "zlatni Buda" , "zlatni Isus" ili "zlatna sustina", odnosno nase pravo bice. Negde izmedju druge i devete godine pocinjemo da prekrivamo svoju "zlatnu sustinu" , odnosno nase prirodno bice. To sto je kaludjer uradio cekicem i dletom, moramo i mi da uradimo. Sada je nas zadatak da ponovo trkrijemo svoju pravu sustinu.

Dz. K.