Priča o “ruke koje se mole”

Duboko u petnaestom veku, u jednom seocetu blizu Nirnberga, živjela je porodica sa osamnaestoro dece. Osamnaestoro. Samo da bi pribavio dovoljno hrane za trpezu cijelom ovom buljuku, otac i glava domaćinstva, inače zlatar po zanimanju, morao je da radi gotovo osamnaest časova dnevno, ne samo u svojoj trgovini nego i za nadnicu kod susjeda kada bi kakav posao uspio da pronađe. Uprkos njihovoj nezavidnoj situaciji, dvojica starijih Direrovih sinova sanjala su svoje snove. Obojica su htjela da usavrše svoj umjetnički talenat ali su oojica znala da njihov otac neće biti finansijski sposoban da obojicu pošalje u Nirnberg da studiraju akademiju.

Poslije mnogih dugih razgovora tokom noći u svojim, po svemu sudeći, tijesnim krevetima, dva dječaka konačno načiniše dogovor. Riješiše da bacaju novčić. Poraženi će ići da kopa u obližnjem rudniku i svojim prihodima izdržavaće onog drugog za vrijeme njegovog pohađanja akademije. Zatim će brat koji bude pobijedio, završiti svoje studije, a onda preuzeti izdržavanje onog drugog brata, za vrijeme njegovog studiranja, bilo prodajom svojih umjetničkih djela, ako to bude potrebno, i radom u rudniku.

U nedjelju poslije službe u crkvi oni baciše novčić. Albreht Direr je pobijedio i uskoro otišao u Nirnberg. Albert ode u rudnik i prihvati se opasnog posla da bi sljedeće četiri godine finansirao bratovljevo studiranje, čiji je rad na akademiji gotovo odmah izazvao veliku pažnju. Albrehtovi bakrorezi i drvorezi, njegova ulja bila su mnogo uspjelija nego mnogi radovi njegovih profesora, a vremenom je on još više napredovao i dobijao sve veće honorare za svoja poznata djela.

Kada se mladi umjetnik vratio u svoje selo, cijela familija Direr, u njegovu čast priredila je svečani ručak da proslavi trijumfalni Albrehtov povratak. Poslije dugog i nezaboravnog ručka, isprekidanog muzikom i smijehom, Albreht ustade, sa svog počasnog mjesta na čelu stola, da održi zdravicu u čast svog ljubljenog brata i svih onih godina njegovog žrtvovanja koje su omogućile njemu, Albrehtu, da ispuni svoju ambiciju. Završio je svoj govor riječima:”A sada, Alberte, blagosloveni moj brate, sada je tvoj red. Sada ti možeš ići u Nirnberg da ispuniš svoje snove, a ja cu brinuti o tebi”.

Sa željnim iščekivanjem sve su se glave okrenule prema onom dijelu stola na kome je sjedio Albert. Suze su kapale niz njegovo blijedo lice, lijevo i desno je pomijerao svoju spuštenu glavu i jecajući ponavljao:”Ne… Ne… Ne…Ne”.

Konačno Albert ustade i obrisa suze sa svojih obraza. Baci pogled na svako lice koje je sjedilo za stolom i koje je toliko volio, a zatim podiže ruke prema svom desnom obrazu i tiho reče:”Ne brate, ne mogu ići u Nirnberg. Za mene je isuviše kasno. Pogledaj, vidi šta su četiri godine u rudniku uradile mojim rukama! Kosti u svakom prstu su bile slomljene najmanje po jedanput, a kasnije sam dobio i takvu upalu zglobova, naročito u desnoj ruci, da ja ne mogu podići čak ni čašu da bi uzvratio na tvoju zdravicu, a kamoli da povlačim one fine linije na pergamentu ili platnu slikarskom četkicom. Ne brate… za mene je isuviše kasno”.

Prošlo je više od 450 godina. Do danas, stotine majstorskih portreta, skica, grafika, bakroreza, gravira Albrehta Direra vise po zidovima najvećih muzeja svijeta. Ali nije neobično ako se vi, kao i većina ljudi, naročito zbližite sa jednim djelom Albrehta Direra. Ako vam se zaista učini bliskim, možete njegovu reprodukciju okačiti na zid vaše sobe ili kancelarije.

Jednog dana da bi iskazao svoje poštovanje prema Albertovoj žrtvi, Albreht Direr je pažljivo naslikao bratovljeve nagrđene ruke zajedno s dlanovima i tankim prstima ispravljenim nagore. Svoj moćni crtež nazvao je prosto “Ruke”, ali je svijet, gotovo odmah, otvorio svoje srce prema njegovoj majstorskoj rukotvorini i preimenovao je u izraz ljubavi “Ruke koje se mole”.

Sljedeći put kada vidite kopiju ove dirljive kreacije, pogledajte još jedanput. Neka ona bude opomena za vas, ako vam je opomena potrebna. Ali jedna opomena, ko nijedna – ako ostane jedina!

Naravno, nemojte pokušavati da je učinite jedinom. Bilo da je vaša vjera velika ili pak gotovo ne postoji, vi još uvijek imate svoje sopstvene ruke koje se mole. Sve što treba da uradite kada stvari postanu preteške, to je da sklopite svoje dlanove, ispružite ruke, i podižući oči kažete: “Meni treba pomoć”. Ja sam to uradio najmanje hiljadu puta u svom životu. Rezultati? Bićete sigurno iznenađeni kada otkrijete koliko je pomoć zaista blizu vas kada je tražite.


Og Mandino – 17 pravila ispravnog življenja