Cetiri svece

Cetiri svece su polagano gorele. Bila je tisina i mogao se cuti njihov razgovor.
Prva je sveca rekla: "Ja sam Mir. Nazalost, ljudi me ne uspevaju sacuvati, mislim da cu se ugasiti." I odmah se ugasila.
Druga je sveca rekla: "Ja sam Vera. Nazalost, mnogi ljudi imaju povrsnu veru, i ja ih ne zanimam. Nema smisla da i dalje gorim." Tek sto je to izgovorila, puhnuo je lagani povetarac i ugasio je.
Treca je sveca zalosno progovorila: "Ja sam Ljubav. Nemam vise snage. Ljudi zaboravljaju na mene, i na to koliko sam im potrebna. Oni ne ljube ni svoje najblize." I bez oklevanja se ugasila.
Odjednom je uslo jedno dete i ugledalo tri ugasene svece. "Sta je to?" upitalo je dete. "Vi ste trebale svetliti do kraja." I rekavsi to, pocelo je plakati.
Tad je progovorila cetvrta sveca: "Ne boj se, dok ja gorim moci cemo upaliti ugasene svece. Ja sam Nada."
Detetu su zablistale oci od radosti dok je s upaljenom svecom vracalo svetlo ugasenim svecama.

Dva muškarca, obojica jako bolesni zajedno su ležali u bolnici. Jedan od njih je svaki dan imao mogućnost sjediti u svom krevetu zbog izdvajanja vode iz njegovih pluća. Njegov krevet je stajao uz jedini prozor u sobi.
Drugi muškarac je morao stalno ležati na leđima.
Brzo su se upoznali i razgovarali po cijele dane. Pričali su o svojim obiteljima, svojim domovima, poslu, gdje su bili u vojsci, i gdje na odmoru. Svaki dan je muškarac koji je sjedio uz prozor opisivao drugome muškarcu stvari koje je vidio vani.
Muškarac na drugom krevetu je počeo živjeti za te jednosatne trenutke kada je njegov prijatelj sjedio i pričao o događanjima i bojama vanjskoga svijeta. Prozor je gledao na park uz jezero s labudovima. Guske i labudovi su se igrali u vodi, a mala su djeca spuštali svoje male čamce u vodu. Mladi parovi su zagrljeni šetali uz cvijeće svih boja. Veliko, staro i snažno drveće je uljepšavalo pokrajinu, a u daljini su se vidjela svjetla grada. Kada je muškarac uz prozor detaljno objašnjavao sve to, njegov je prijatelj na drugom krevetu zatvorio oči te zamišljao sve te slikovite prizore. Jednoga dana mu je muškarac uz prozor opisivao paradu, koja se kretala uz jezero. Bez obzira što njegov prijatelj nije čuo tu muziku, on ju je vidio u svom umu. Tako su prolazili dani i tjedni.
Jednoga jutra je jutranja sestra donijela vodu za umivanje i uz prozor pronašla tijelo muškarca koji je u snu mirno umro. Bila je tužna i pozvala je medicinsko osoblje koje je tijelo odnijelo van.
Odmah kada je to bilo moguće, drugi muškarac je zamolio da ga pomaknu uz prozor. Sestra mu je sa zadovoljstvom udovoljila, pobrinula se da se je udobno namjestio te ga ostavila samog. Uz veliki napor podigao se polako na laktove kako bi po prvi puta ugledao vanjski svijet.
Konačno je imao priliku sam uživati u vanjskim ljepotama. Pogledao je kroz prozor i ugleda prazan zid. Muškarac je pitao sestru koji je to bio razlog da je pokojni prijatelj tako lijepo opisivao stvari u vanjskom svijetu. Sestra mu je rekla da je bio slijep i da nije mogao vidjeti zid koji je stajao ispred prozora.

Istinska sreća
Jedan bogataš zamoli Sengaia da napiše nešto za trajnu sreću njegove porodice, a što bi moglo da se prenosi kao dragocjenost iz generacije u generaciju.
Sengai uze veliki komad papira i napisa: "Otac umire, sin umire, unuk umire."
Bogataš se razljuti. "Zamolio sam te da napišeš nešto za sreću moje porodice! Zašto se ovako šališ?"
"Nisam imao namjeru da se šalim", objasni Sengai. "Kada bi prije tebe tvoj sin umro, to bi te vrlo ojadilo. Kada bi tvoj unuk nestao prije tvog sina, obojici bi vam prepuklo srce. Ako tvoja porodica, generacija za generacijom, umire redom koji sam ja označio, to će biti prirodan ljudski tok. Ja to zovem istinskom srećom."