Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Prijavi me trajno:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:

ConQUIZtador
Trenutno vreme je: 29. Mar 2024, 00:20:26
nazadnapred
Korisnici koji su trenutno na forumu 0 članova i 1 gost pregledaju ovu temu.

Ovo je forum u kome se postavljaju tekstovi i pesme nasih omiljenih pisaca.
Pre nego sto postavite neki sadrzaj obavezno proverite da li postoji tema sa tim piscem.

Idi dole
Stranice:
1 3 4 ... 23
Počni novu temu Nova anketa Odgovor Štampaj Dodaj temu u favorite Pogledajte svoje poruke u temi
Tema: Petar II Petrović Njegoš  (Pročitano 43119 puta)
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
mob
Apple iPhone 6s
СЕРДАРЪ ИВАНЪ.

Ты ніеси сліепъ игумане,
Кадъ си тако мударъ и паметанъ!
Будале су съ очима сліепе, [97]
Кое виде а залуду виде —
Требаю имъ-за просте потребе
Ка’ осталой исто животини! —


СЕРДАРЪ ВУКОТА.

А мислишли, сердаре Нѣгушкій,
Да бы біо овакви съ очима?
Пѣсна добра спава у сліепца —
Погледъ смета мысли и єзыку;
Можъ обисти кадъ што хоћешъ причат’!
Кадъ причаню твоме покаже се
Стварь са свіемъ противна предъ очи,
Сласть и силу изгуби причанѣ,
Умъ се смути, а єзыкъ заплете,
Чешће незнашъ, што си хтіо рећи!
А сліепцу очи не сметаю,
Но се држи све єднога пута,
Ка’ пянъ плота, када се прихвати; —


ВОЙВОДА БАТРИЋЪ.

Да причамо снове при кретаню! —
Я самь сніо што ніе самь нигда,
(мило ми є-за мое оружѣ:)
Ноћасъ на санъ Обилићъ пролеће,
Преко равна поля Цетинскога,
На біела хата ка’ на вилу,
Охъ диванъ ли, Боже драгій, бѣше! —


Послѣ тридестъ четрдестъ другахъ причай свое [98]
снове, свакій каза санъ єднакъ, да є Обилића ви-
діо као и войвода Батрићъ: весели иду у цркву
да се закуну сви на єдно, да се колю съ дома-
ћима Турцыма — улазе у цркву, Вукъ Мићуно-
вићъ размота шалъ са главе па га пружи те сви
за нѣмъ рукама ухватише и у коло стадоше

ВЛАДЫКА ДАНИЛО.

Чуй Никола кнеже Дупіоскій!
И ты руку пружаешъ на клетву,
Ты си неякъ, знашъ ли у Црмницу!
А Турцыма предъ кућомъ Црмница,
Криву клетву на домъ непонеси,
Еръ є мука съ Богомъ ратовати! —


КНЕЗЪ НИКОЛА.

Знай владыко и сви Црногорцы,
Я знамъ дивно како ми є дома,
Ама имамъ триста Дупилянахъ,
Некъ ме изда свако, ка’ и хоће,
Задаемъ ви Божю вѣру тврду,
Съ Турцыма се хоћемо поклати,
Ако ће намъ сѣме утріети!
Кадъ крвь проспемъ ради свое вѣре,
Не боимъ се клетве ни другога —
Како пушка пукне на Цетинѣ,
Грохота ће быти на све стране,
Благо томе, кога срце служи,
И ко ніе сасма остаріо,
Доста ће се посла нагледати! —


СЕРДАРЪ ЯНКО. [99]

Издати се нећемо а ма треба да се утврдимо
клетвомъ, здравый є посао.

Вукъ Миђуновићъ: куни сердаре Вукота, ты е
найболѣ уміешъ, а мы ћемо сви викати: Аминь.

СЕРДАРЪ ВУКОТА.

У паметь се добро Црногорцы
(А ко чини быти ће найбольи)
А ко изда онога те почне,
Свака му се сатварь скаменила!
Богъ великій и нѣгова сила,
У ньиву му сѣме скаменіо!
У жене му ђецу скаменіо!
Одъ нѣга се излегли губавцы,
Да ихъ народъ по прсту кажуе!
Трагъ се грдный нѣговъ ископао,
Како што є шаренимъ коньима! —
У кућу му пушке не висило,
Главе мушке, не копа одъ пушке! —
Желѣла му кућа мушке главе!
Ко издао, браћо, те юнаке!
Кои почну на наше крвнике,
Спопала га брука Бранковића! —
Часне посте за пса испостіо! —
Гробъ се нѣговъ пропа’ на та свіетъ,
Ко издао, браћо, те юнаке!
Не предава пунѣ ни проскуре,
Него пасю вѣру вѣровао! —
Крвлю му се прелили бадняцы,
Крвлю крстно име ославіо!
Свою ђецу нань печену іо!
У помамный вѣтаръ ударіо, [100]
А у ликъ се манитъ обратіо,
Ко издао, браћо, те юнаке!
Рђа му се на домъ распртила,
За нѣговимъ трагомъ покайнице
Све кукале, довіекъ лагале!


Сви изъ гласа вичу: Аминь! излазе изъ цркве,
и отоленъ свакій дома.

Бадньій вече; владыка Данило и игуманъ Сте-
фанъ, сѣде кодъ огня, а ђацы весели играю по
кући и налажу бадняке.

ИГУМАНЪ СТЕФАНЪ.

Єсте ли ихъ ђецо наложили,
У пріекрстъ, ка’ треба метнули?


ЂАЦЫ

Наложили ђедо, ка’ требуе,
Пресули ихъ біеломъ шеницомъ,
А залили црвеніемъ виномъ —


ИГУМАНЪ СТЕФАНЪ.

Садъ ми дайте єдну чашу вина,
Ма доброга и чашу одъ оке,
Да наздравимъ, старацъ, бадняцыма.


Даю му чашу вина, онъ наздрави бадняцыма и
попи є.

ИГУМАНЪ СТЕФАНЪ [чистећи брке].

Богъ да прости весела праздника!
Донеси те, ђецо, оне гусле,
Душа ми ихъ, ваистину, иште, [101]
Да пропоемъ, одъ давно ніесамъ,
Не прими ми Боже за грехоту,
Овако самь старацъ научіо, [даю му ђацы гусле].


ИГУМАНЪ СТЕФАНЪ [пое].

Нема дана безъ очнога вида!
Нити праве славе безъ Божића!
Славіо самь Божићъ у Витлеемъ —
Славіо га у Атонску гору —
Славіо га у свето Кіево —
Алъ є ова слава одвоила,
Са простотомъ и са веселошћу:
Ватра плама болѣ него игда,
Прострта є слама испредъ огня —
Прекршћени на огню бадняцы —
Пушке пучу, врте се пецыва,
Гусле гуде, а кола пѣваю,
Съ унучађу ђедовы играю;
По три па̑са врте се у коло,
Све бы река єдногодишницы! —
Све радошћу дивномъ наравнѣно;
А што ми се найвыше допада,
Што свачему треба наздравити!


ВЛАДЫКА ДАНИЛО.

Срећанъ ли си игумне Стефане,
Како те є Богъ весела дао!


ИГУМАНЪ СТЕФАНЪ.

Младый сынко, ліепый владыко!
Само собомъ ноћасъ є весело —
А душу самь натопіо капльомъ, [102]
Па се стара игра поврхъ вина,
Ка’ бліедый пламенъ по ракіи —
То ми кадкадъ старцу буди кости,
Спомене ихъ на младе године. —


ВЛАДЫКА ДАНИЛО.

Лѣпше ствари нема на свіету,
Него лице пуно веселости,
Особено, ка’ што є кодъ тебе,
Са сребрномъ брадомъ до пояса,
Са сребрномъ косомъ до пояса,
А лице ти гладко и весело,
То є управъ благословъ вышнѣга. —


ИГУМАНЪ СТЕФАНЪ.

Я самь проша сито и решето —
Овай грдный свіетъ испитао —
Отрови му чашу искапіо —
Познао се съ гркіемъ животомъ —
Све што быва и што може быти,
Мени ништа ніе непознато!
Што годъ дође, я самь му нареданъ —
Зла подъ небомъ што су сваколика,
Човѣку су прћія на землю —
Ты си младъ іоштъ и невѣштъ валдыко!
Прве каплѣ изъ чаше отрови,
Найгрче су и найупорніе —
О да знадешъ, што те іоште чека!
Свѣтъ є овай тиранъ, тиранину —
Акамоли души благородной!
Онъ є составъ паклене неслоге — [103]
Унь ратує душа са тіеломъ,
Унь ратуе море съ бреговима,
Унь ратуе зима и топлина,
Унь ратую вѣтри съ вѣтровима,
Унь ратуе живина съ живиномъ,
Унь ратує народъ са народомъ,
Унь ратує човѣкъ са човѣкомъ,
Унь ратую дневи са ноћима,
Унь ратую дуси съ небесима;
Тѣло стенѣ подъ силомъ душевномъ,
Колеба се душа у тіелу —
Море стенѣ подъ силомъ небесномъ,
Колеблю се у мору небеса —
Волна волну ужасно попире,
О бріегъ се ломе обадвіе —
Нико срећанъ, а нико доволянъ —
Нико миранъ а нико спокоянъ —
Све се човѣкъ брука са човѣкомъ,
— Гледа маймунъ себе у зрцало —


ВЛАДЫКА ДАНИЛО.

Добра ватра, а іоштъ болѣ вино,
Мало си се ђедо угріяо,
Па пречишћашъ свіетъ на решето!


ИГУМАНЪ СТЕФАНЪ.

Ђе си быо данасъ аманати,
Те си дома тако поздно доша?
Стоя у ловъ толико ніеси,
Раніе си свагда доходіо,
И ђе су ти тѣлохранительи? [104]
Два Новака и баряктаръ Пима! [Єдно Веле-
      стовацъ а друго, Дупилянинъ]
Не быо ихъ пуштаватъ одъ себе,
Быо дозватъ докъ ти Божићъ прође,
Два три сына старога Мартина
Ере ти се я све боимъ сынко,
Да ће Турцы тебе изгубити;
Двадестъ тридестъ да ноћасъ ударе,
Како ти се кућа осамила,
Што бы шћели, то бы учинили!


ВЛАДЫКА ДАНИЛО.

Небойми се, ако Богда, ђедо!
Не мисли се о томе Турцыма,
Зле су мысли и на ньихъ напале. —
Па и да бы дошли и стотина,
Имамъ овде десетакъ ђачади,
У кућу се бысмо затворили,
Мы се били, а ты бы намъ пѣва!


ИГУМАНЪ СТЕФАНЪ.

Одъ те пѣсне, Боже ме сахрани!
Тежа бы ми была но плаканѣ —
Плаканѣ є пѣсна са сузама —


Иду да спаваю; дижу се предъ зору и иду у
цркву свршила се летурђія излазе.

Ђаче прича игумну Стефану предъ црквомъ.

ЂАЧЕ.

Слушай, ђедо! да ти нешто кажемъ:
Кадъ су прва звона зазвонила,
Дига’ самь се да идемъ у цркву, [105]
Али єку нечесову чуемъ,
Те я стрчи брже на край поля,
И ако є ліепо вріеме,
Мишляхъ, скаче вода у понору,
Кадъ присѣдохъ мало у край поля,
Али ніе оно што я мишляхъ,
Но то брдо на край поля єчи,
Како да ће прснутъ у облаке,
Пушке грме небеса се ломе!
Фиска стои младе убойнике!
Те я брже болѣ, преко поля,
Када дођи при Ђинову брду,
Алъ у брдо нигђе ништа нема,
Но се негђе бой крвавый біе,
Па одзивомъ брдо узєчало.


ИГУМАНЪ СТЕФАНЪ.

Мучъ будало! да ли Божићъ ніе?
Већъ є трое пояло пѣвацахъ,
Сада пушке найвише пуцаю,
А то брдо ка’ шупля тиквина,
Па гласове хвата одъ свакуда,
Већъ за друго и нетреба ништа
Но понавля оно, што ђе чуе,
Као єдна прекоморска тица: —


ЂАЧЕ.

Ніе, ђедо, тако ми рождества!
Но некакавъ поколь те великій,
Одъ милине уру самь слушао:
Димъ є црный лега’ надъ Баице, [106]
Ка’ найгушћій облакъ о єсени!


ИГУМАНЪ СТЕФАНЪ.

Хайдъ отоленъ, што коєшта дробишъ!
Димъ на Божићъ, великога чуда!
Како ће се свенародна жертва,
Безъ облакахъ дима учинити?


Чуе се грмлява пушакахъ низъ полѣ, пояха вла-
дыка Данило хата, и изиде у полѣ, кадъ ето
низъ полѣ петъ шестъ стотинахъ людихъ, онъ
потрчи коня и брже болѣ дође међу ньи; они
се сви око нѣга у коло окупи; видећи владыка
петъ Мартиновићахъ, Вука Бориловића и три
свое слуге све крваве, поче ихъ запитовати.

ВЛАДЫКА ДАНИЛО.

Причайте ми што є тамо было,
Алъ сте вуцы, алисте лисице?


ВОЙВОДА БАТРИЋЪ.

Весели су гласи господаре,
Кланямо се Богу и Божићу!
Найприђе ти Божићъ честитамо!
Честитамо Божићъ Гори Црной!
Мы петъ братахъ петъ Мартиновићахъ,
И три твое слуге найвѣрніе
Са соколомъ Бориловићъ Вукомъ,
Покласмо се синоћъ са Турцыма,
У помоћъ намъ когодъ чу притече,
Сакупи се войске као воде
И што ћу ти дульити причанѣ,
Колико є равнога Цетиня, [107]
Неутече ока ни свѣдока
Ни да каже како имъ є было,
Те подъ саблю свою не метнусмо,
Кои ни се некће покрстити,
Кои ли се поклони Божићу,
Прекрсти се крстомъ христянскіемъ,
Узесмо га за своега брата —
Куће Турске огнѣмъ изгорѣсмо!
Да се незна ни стана ни трага,
Одъ невѣрна домаћега врага —
Изъ Цетиня у Ћеклићъ пођосмо,
Ћеклићкій се разбѣжаше Турцы,
Мало кога одъ ньихъ посѣкосмо,
Ма ньихове куће попалисмо,
Одъ мечета и Турске џаміе,
Направисмо проклету гомилу,
Нека стои за уклинъ народу. —


ВЛАДЫКА ДАНИЛО.

Благо мени, мои соколови!
Благо мени, юначка свободо!
Ютросъ си ми дивно воскреснула,
Изъ гробовахъ, нашіехъ ђедовахъ! —


Скида се съ коня владыка, те грли и целива юна-
ке, кои су почели бой съ Турцыма, и тако иду
низъ полѣ пѣваюћи и пушкама веселѣ чинећи;
када дођоше близу цркве, али є игуманъ Сте-
фанъ предъ црквомъ и іоштъ єданъ калуђеръ,
кои држаше светый путиръ у руке.

ИГУМАНЪ СТЕФАНЪ.

Я невидимъ, него чуемъ доста,
Хайте, браћо, те се причешћуйте!
Безъ приправе и безъ исповѣсти, [108]
А я мичемъ све на мою душу. —


Приступаю и причешћую се кои небѣше руча, по-
што се причестише, наврћеше, пецыва и почеше
коло водити — а владыка улѣзе у кућу и уведе
са собомъ петъ Мартиновићахъ Вука Бориловића
и три нѣгове слуге за ньима улѣгоше.

Пеку се пецыва, играю се момчадъ сваке игре и
коло пое.

КОЛО.

Бѣше облакъ сунце ухватіо! —
Бѣше гору тама притиснула! —
Предъ олтаромъ плакаше канђело! —
На гусле се струне покидале!
Сакриле се виле у пештере,
Бояху се сунца и мѣсеца!
Бѣху мушка прса охладнѣла,
А у ньима умрла свобода;
Ка’ кадъ зраке умру на планину,
Кадъ утоне сунце у пучину! —
Боже драгій свіетла праздника!
Како су се душе прађедовске,
Надъ Цетинѣмъ данасъ узвіяле,
Играю се на біела ята —
Како ята дивнихъ лабудовахъ,
Кадъ се небомъ ведріемъ играю,
Надъ образомъ свіетла єзера —
Соколови петъ Мартиновићахъ!
Кое єдна прса задоише,
А одньиха єдна коліевка,
Два Новака съ баряктаромъ Пимомъ!
И витеже Бориловићъ Вуче! [109]
Кои првый удристе на Турке,
Ко уміе вама сплести вѣнце?
Споменикъ є вашега юнаштва,
Гора црна и нѣна свобода! —


Излази игуманъ Стефанъ међу народъ и носе
за ньимъ два момка међу собомъ єдну синію и
на ньой двадестъ окахъ шенице варене, изміе-
шате зрнима шипчанима, налите добро виномъ
и медомъ; народъ се чуди нѣгову послу и савъ
се окупи около нѣга, да гледаю што хоће да
ради; момцы поставише кольиво на средъ вели-
кога гувна; а игуманъ поче говорити.

ИГУМАНЪ СТЕФАНЪ.

Чуй народе, сви скините капе!
Хоћу споменъ да чинимъ душама,
Витезовахъ нашега народа,
Данасъ ће имъ наймиліе быти —
Одъ Косова нигда као данасъ —


(Свакъ скида капу и сміюсе.)

ИГУМАНЪ СТЕФАНЪ [чита на изустъ.]

Вѣрне слуге помяни господи!
Владаоце ма твое робове —
Непобѣдногъ младога Душана!
Обилића, Кастріота Ђура!
Зриновића, Ивана, Милана!
Страхинића, Релю крилатога!
Црновиће, Ива и Уроша!
Цмилянића, Войводу Момчила!
Янковића, деветъ Юговићахъ,
И Новака поради халака! — [110]
И остале наше витезове —
На небу имъ душе царовале,
Ка’ имъ име на земльи царуе. —


Изѣдоше оно кольиво, ручаше, и свакъ дома од-
лази. Ново лѣто, изишли изъ цркве, сѣде узъ
огань па се нешто игуманъ замисліо.

ВЛАДЫКА ДАНИЛО.

Нешто си се замисліо ђедо!
Али ти се дріемат’ почело.


ИГУМАНЪ СТЕФАНЪ.

Не дріема, него нешто мислимъ,
Па се чудимъ, за нову годину,
Што є данасъ ошћела людима?
Рашта ніе съ почеткомъ пролѣћа,
Кадъ се сунце са юга поврати,
И кадъ почну дневи напредоват’,
Кадъ се земля обуче зеленю,
И стварь свака кадъ на ньой добіе,
Новый животъ и видъ са свимъ новый. —


ВЛАДЫКА ДАНИЛО.

Све єднако, тада али данасъ,
Вріеме ће своимъ токомъ ходит’! —
А ово су стари уредили.


ИГУМАНЪ СТЕФАНЪ.

Коє дає ніе угодіо. —


(Улази едно момче къ ньима целива владыку у
руку, па игумна Стефана).

ВЛАДЫКА ДАНИЛО. [111]

Што є момче, одкуда си сада?
Еда ћешъ ни што добро причати?


МОМЧЕ.

Я самь улакъ, одъ Ріеке сада!
Сердаръ Янко посла ме до тебе,
Да ти причамъ, што є кодъ насъ было.


ВЛАДЫКА ДАНИЛО.

Причай синко, што найбрже можешъ!


МОМЧЕ.

Како чусмо за бой на Цетиню,
Да на главу погибоше Турцы,
Сердаръ Янко одмаха одправи,
Два момчета Ріечкимъ Турцыма:
Ко не мисли на Коранъ плюнути,
Нека бѣжи главомъ безъ обзира;
Турцы момчадъ кодъ себе примами,
И обое на Ободъ обѣси,
У то сердаръ покличь низъ нахію!
Свакъ потрчи къ Ріечкоме граду,
Алъ залуду сви утекли Турцы,
У лађама путъ біела Скадра,
Само Богданъ, што є похитао,
Те убіо Ріечкогъ кадію;
Шћаше доћи сердаръ съ главарима,
Да ти прича све како є было,
Но немаше када оставити,
Разураю града Ободника.
И све Турске куле и џамію, [112]
Да нашъ пазаръ не смрди некршћу. —


Прекланясе улакъ, целива опетъ владыку у ру-
ку, меће му кньигу на скутъ и одлази.

Владыка Данило зове ђаче да прочита ону кньи-
гу, да є чуе и игуманъ Стефанъ, ђаче узима
кньигу.

(чита.)

Кнезъ Никола и сви Дупиляни,
Поздравлямо нашега владыку!
Пишемо ти што є кодъ насъ было:
Како чусмо што бы на Цетиню,
Покласмо се съ нашіемъ Турцыма,
Данъ и ноћь є покланѣ траяло,
Бѣше пуна Црмница Туракахъ,
Десечара, аге, изѣлице;
Мало ко намъ у помоћи дође,
И мы смо ти грдно изгинули,
Половина у бой погибосмо! —
Нестало є гробля око цркве,
По шестину у єданъ копамо!
По Црмницы Турке изсѣкосмо,
И градъ Бесацъ съ земльомъ изравнисмо,
Садъ ти нема у нашу нахію,
Обилѣжя одъ Турскога уха,
До трупине, али развалине.


Владыка Данило плаче, а игуманъ се Стефанъ
сміе.

ВЛАДЫКА ДАНИЛО.

Ты, игумне, не разумѣ писмо!
А бы и ты на нѣмъ проплакао,
По шестину у єдно копаю!


ИГУМАНЪ СТЕФАНЪ. [113]

Разумѣхъ га, алъ плакат’ не могу,
Да уміемъ плакат’ одъ радости!
Быхъ плакао слађе него игда —
Алъ кодъ мене када пое душа,
Сузе ми се смрзну одъ радости. —


(Біе неко у врата одъ куине да ихъ сломи, ми-
сле да є лудъ)

ИГУМАНЪ СТЕФАНЪ.

Помозъ Боже и малый Божићу!
Кадъ є радость са свакое стране,
Некъ улѣзе и та лудый къ нама,
Да намъ кућу напуни сміеха!


(Отвараю ђацы врата, кадъ ево Вукъ Мандушићъ,
намрачіо се и црный му брцы пали на изломѣне
токе, џефердаръ пребѣнъ носи у руке, и сѣда кодъ
огня савъ крвавъ никоме ни помозъ Богъ, зачу-
де се кадъ га онаквога виде),

ВЛАДЫКА ДАНИЛО.

Што є Вуче? грдноли изгледашъ!
Виђу да си съ крваве поляне,
Газіо си негђе ватру живу,
И Богъ знаде до тебе самога,
Єли ико ту живъ претекао!
Еръ безъ муке не прскаю токе —
Ни се ломе такви џефердари,
Те с’ одъ витке жице саковани. —


ВУКЪ МАНДУШИЋЪ [мрко прича.]

На Шћепанданъ дође ми одива,
Изъ Штитарахъ, лѣтосъ поведена,
И каза ми: „Ево харачліе“! [114]
У Штитаре да купе хараче,
Те я скупи педестъ момчади,
И западни съ ньима подъ Штитаре, [село]
Да посѣчемъ Турке изѣлице;
Пучу пушке Лѣшанскомъ нахіомъ,
Мислимъ иду Турцы у хараче,
Па на раю страву удараю;
Кадъ бой чуемъ у Прогоновиће, [село]
Те я потецъ са ономъ дружиномъ,
А кадъ тамо, мука и неволя!
Ударило двѣста харачліяхъ,
На крваву Радунову кулу,
Самъ се Радунъ у кулу нагнао,
И съ ньимъ жена нѣгова Любица;
Жена млада, а ма соко сивый’,
Пуни пушке своме господару,
Радунъ гађа съ прозора одъ куле,
Седмину є на оборъ убіо,
Но му дошла бѣше погибія,
Турцы бѣху сламу и сіено
Око бѣле куле наніели,
Па зажегли са свакое стране,
Пламъ се дига бѣше у небеса
И кулу му бѣше дохватіо.
А он гађа пушкомъ непрестае;
Попіева танко гласовито;
Припіева Бая и Новака!
Припіева Драшка и Вукоту!
И два Вука одъ села Трньинахъ,
Марковића — и Томановића!
А кликуе и живе и мртве, [115]
Види страшну уру предъ очима! —
Нама жива срца попуцаше,
Потрчасмо кули Радуновой,
Око нѣ се покласмо съ Турцыма,
Избависмо изъ куле Радуна,
Ма изгоре ояђела кула!
Јоштъ намъ ђе ко у помоћъ прискочи,
Те одъ куле поћерасмо Турке,
До Кокотахъ више Лѣшкополя, [села]
Осамдесетъ и три посѣкосмо,
И у бою кодъ біеле куле,
Олова ми токе изломише!
А у раздвой боя крвавога.
Найпотоня, коя пуче-Турска,
Џефердара држахъ предъ очима,
Престрижега, остала му пуста! [плаче]
По ремику ка’ да трска бѣше!
Выше жалимъ пуста џефердара,
Но да ми є руку окинула! —
Жа’ ми га є ка’ єднога сына —
Жа ми га є ка’ брата роднога —
Ере бѣше пушка мимо пушке,
Срећанъ бѣше, — а убоитъ бѣше —
Око нѣга руке не превіяхъ,
Свагда бѣше као огледало,
У хиляду другіехъ пушакахъ,
Познати га шћаше када пукне;
Па самь доша до тебе владыко!
На мору є одъ свашта майсторахъ,
Был’ ми могли пушку прековати?


ВЛАДЫКА ДАНИЛО. [116]

Мркій Вуче, подигни бркове!
Да ти виђу токе на прсима,
Да преброимъ зрна одъ пушакахъ,
Колика ти токе изломише.
Мртву главу не диже изъ гроба!
Ни прекова бистра џефердара!
Здраво твоя глава на рамена!
Ты ћешъ пушку другу набавити.
А у руке Мандушића Вука,
Бы ће свака пушка убоита! —


(Владыка устаде, и даде Мандушићу изъ одае
свое єданъ добаръ џефердаръ).

КРАЙ.

П.П. Г.Г. Ч.Ч. за погрешке извините!
IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Veteran foruma
Svedok stvaranja istorije


Ne tece to reka,nego voda!Ne prolazi vreme,već mi!

Zodijak Taurus
Pol Žena
Poruke 18761
Zastava Srbija
Gorski vijenac


Prahu Oca Srbije

Nek se ovaj vijek gordi nad svijema vjekovima,
on ce era biti strasna ljudskijema koljenima.
U nj se osam blizanacah u jedan mah iznjihase
iz kolevke Belonine, i na zemlji pokazase:
Napoleon, Karlo, Bliher, knez Velington i Suvorov.
Karadjordje, bic tirjanah, i Svarcenberg i Kutuzov.
Arei je, strava zemna, slavom bojnom njih opio
i zemlju im za popriste, da se bore, naznacio.
Iz grmena velikoga lafu izac trudno nije,
u velikim narodima geniju se gnj'jezdo vije:
ovde mu je pogotovu materijal kslanom djelu
i trijumfa dicni v'jenac, da mu krasi glavu smjelu.
Al' heroju topolskome, Karadjordju besmrtnome,
sve prepone na put bjehu, k cilju dospje velikome:
dize narod, krsti zemlju, a varvarske lance srusi,
iz mrtvijeh Srba dozva, dunu zivot srpskoj dusi.
Eto tajna besmrtnika: dade Srbu stalne grudi;
od vitestva odviknuta u njim lafska srca budi.
Faraona istocnoga pred Djordjem se mrznu sile,
Djordjem su se srpske misce sa bitestvom opojile!
Od Djordja se Stambol trese, krvozedni otac kuge,
sabljom mu se Turci kunu - kletve u njih nema druge.
. . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
. . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
. . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
Da, viteza sustopice tragiceski konac prati:
tvojoj glavi bi sudjeno za v'jenac se svoj prodati !
. . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
. . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
. . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
Pokoljenja djela sude, sto je cije daju sv'jema !
Na Borise, Vukasine, opsta grmi anatema,
gadno ime Pizonovo ne sm'je kaljat mjesecoslov,
za Egista uprav slici grom nebesni, sud Orestov.
. . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
. . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
. . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
Nad svjetlim tvojim grobom zloba grdna bljuva tmuse,
al nebesnu silnu zraku sto c' ugasit tvoje duse ?
Placne, grdne pomrcine - mogu l' one svjetlost kriti ?
Svjetlosti se one kriju, one ce je raspaliti.
Plam ce, vjecno zivotvorni, blistat Srbu tvoje zublje,
sve ce sjajni i cudesni u vjekove bivat dublje.
. . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
. . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
. . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
Zna Dusana rodit Srpka, zna dojiti Obilice,
al' heroje ka Pozarske, divotnike i plemice,
gle, Srpkinje sada radju...Blagorodstvom Srpstvo dise...
Bjezi, grdna kletvo, s roda - zavjet Srbi ispunise !


U Becu na Novo ljeto 1847. goda
« Poslednja izmena: 14. Jun 2005, 23:26:07 od Anea »
IP sačuvana
social share
Ako je Supermen tako pametan zašto nosi donji veš preko odela??
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Veteran foruma
Svedok stvaranja istorije


Ne tece to reka,nego voda!Ne prolazi vreme,već mi!

Zodijak Taurus
Pol Žena
Poruke 18761
Zastava Srbija
Lica

Vladika Danilo
Iguman Stefan
Serdar Janko Djuraskovic
Serdar Radonja
Serdar Vukota
Serdar Ivan Petrovic
Knez Rade, brat vladike Danila
Knez Bajko
Knez Rogan
Knez Janko
Knez Nikola
Vojvoda Drasko
Vojvoda Milija
Vojvoda Stanko (Ljub.)
Vojvoda Batric
Tomas Martinovic
Obrad
Vuk Raslapcevic
Vukota Mrvaljevic
Vuk Tomanovic
Mnozina
Bogdan Djuraskovic
Vuk Micunovic
Vuk Mandusic
Vuk Ljesevostupac
Pop Mico
Sestra Batriceva
Hadzi-Ali Medovic, kadija
Skender-Aga
Mustaj-Kadija
Arslan-Aga Muhadinovic
Kavazbasa Ferat Zacir
Ridzal Osman
Jedna baba

Lica koja pesnik nije uneo u spisak: Vuk Markovic, jedan Cuca, jedan vojnik, drugi vojnik, svat Crnogorac, svat Turcin, djace, djaci.
IP sačuvana
social share
Ako je Supermen tako pametan zašto nosi donji veš preko odela??
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Veteran foruma
Svedok stvaranja istorije


Ne tece to reka,nego voda!Ne prolazi vreme,već mi!

Zodijak Taurus
Pol Žena
Poruke 18761
Zastava Srbija
Skupstina uoci Trojicina dne na Lovcenu

Gluho doba noci, svak spava.


Vladika Danilo (sam sobom)

Vidji vraga su sedam binjisah,
su dva maca a su dvije krune,
praunuka Turkova s Koranom !
Za njim jata prokletoga kota,
da opuste zemlju svukoliku
kâ skakavac sto polja opusti.
Francuskoga da ne bi brijega,
aravijsko more sve potopi.

San pakleni okruni Osmana.
darova mu lunu kâ jabuku.
Zloga gosta Evropi Orkana !
Vizantija sada nije drugo
no prcija mlade Teodore;
zvijezda je crne sudbe nad njom.
Paleolog poziva Murata
da zakopa Grke sa Srbima.
Svoju misli Brankovic s Gertukom.
Muhamede, to je za Gertuku !

Sjem Azije, dje im je gnjijezdo,
vrazje pleme pozoba narode -
dan i narod, kako cuku tica:
Murat Srpsku, a Bajazit Bosnu,
Murat Epir, a Muhamed Grcku,
dva Selima Cipar i Afriku.
Svaki nesto, ne ostade nista;
strasilo je slusat sto se radi !
Malen svijet za adova zvala,
ni najest ga, kamoli prejesti !
Janko brani Vladislava mrtva;
sto ga brani, kad ga ne odbrani ?
Skenderbeg je srca Obilica,
al' umrije tuznim izgnanikom.

A ja sto cu, ali sa kime cu ?
Malo rukah, malena i snaga,
jedna slamka vedju vihorove,
sirak tuzni bez nigdje nikoga...
Moje pleme snom mrtvijem spava,
suza moja nema roditelja,
nada mnom je nebo zatvoreno,
ne prima mi ni placa ni molitve;
u ad mi se svijet pretvorio,
a svi ljudi pakleni duhovi.

Crni dane, a crna sudbino !
O kukavno Srpstvo ugaseno,
zla nadzivjeh tvoja svakolika,
a s najgorim hocu da se borim !
Da, kad glavu razdrobis tijelu,
u mucenju izdisu clenovi...

Kugo ljudska, da te Bog ubije !
Ali ti je malo posvijeta
te si svojom zloscu otrovala,
no si otrov adske svoje duse
i na ovaj kamen izbljuvala ?
Mala ti je sertva sva Srbija
od Dunava do mora sinjega ?
Na tron sjedis nepravo uzeti,
ponosis se skiptrom krvavijem;
hulis Boga s svetoga oltara,
munar dubi na krst razdrobljeni !
Ali sjenku sto mu sce trovati
te je u zbjeg sobom unijese
medju gore za vjecnu utjehu
i za spomen roda junackoga ?
Vec je u krv ona prekupata
stoput tvoju, a stotinu nasu !

Vidji posla cara opakoga,
koga djavo ovacemu uci:
"Crnu Goru pokorit ne mogu
ma nikako da je sasvim moja;
s njima treba ovako raditi..."
Pa im poce demonski mesija
lazne vjere pruzat postastice.
Bog vas kleo, pogani izrodi,
sto ce turska vjera medju nama ?
Kuda cete s kletnom predjedovskom ?
Su cim cete izac pred Milosa
i pred druge srpske vitezove,
koji zive doklen sunca grije ?

Kad danasnju premislim vijecu,
raspale me uzasa plamovi:
isklati se braca medju sobom,
a krvnici, jaki i opaki,
zatrijece sjeme u odivu.
Grdni dane, da te Bog ubije,
koji si me dao na svijetu !
Cas proklinjem lanski po sto putah
u koji me Turci ne smakose,
da ne varam narodnje nadanje

Vuk Micunovic lezi blizu vladike; Pritajio se kao da spava, sli sve cuje divno.

Vuk Micunovic

Ne, vladiko, ako Boga znades !
Kakva te je spopala nesreca
teno kukas kao kukavica
i topis se u srpske nesrece ?
Da li ovo svetkovanje nije
na komu si sabrâ Crnogorce
da cistimo zemlju od nekrsti ?
I bez toga ovo nam je slava,
na koju se vrsni momci kupe
sposobnosti svoje da kusaju,
silu misce i brzinu nogah;
strijeljanjem da se nadmasaju
i sjecenjem u opkladu plecah;
da slusaju bozju leturdjiju
i da vode kolo oko crkve -
da vitestvom prsa nabrecaju.
To je tamjan sveti junacima,
to gvozdeni srca u momcima !

Turi takve razgovore crne !
Ljudi trpe, a zene naricu;
nema posla u plaha glavara !
Ti nijesi samorana glava:
vidis ovo pet stotin momcadi,
koje cudo snage i lakoce
u njih dana s ovdje vidijesmo ?
Vidjase li kako strijeljaju,
kâ se grâda vjesto izigrase,
kako hitro grabljahu kapice ?
Tek sto vucad za majkom pomile,
igrajuc se strasne zube svoje
vec umiju pod grlom ostriti;
tek sokolu prvo perje nikne,
on ne moze vise mirovati,
nego svoje razmece gnjijezdo,
grabec slamku jednu i po jednu
s njom put neba bjezi cijucuci.
Sve je ovo nekakva nauka !

Bez momcadi ove te su ovdje
sest putah je jost ov'liko doma;
njina sila, to je tvoja sila.
Dokle Turci sve njih savladaju
mnoge ce se bule ocrniti;
borbi nasoj kraja biti nece
do istrage turske ali nase...
Nâda nema pravo ni u koga
do u Boga i u svoje ruke;
nadanje se nase zakopalo
na Kosovo u jednu grobnicu.
U dobru je lako dobro biti,
na muci se poznaju junaci !

Iznijeli su krste s Lovcena navrh crkvine, pa su po vrhu sjeli, gadjaju puskama i broje kolika puta koja odjekne.

Serdar Janko Djuraskovic

Cudne puske, valja musku glavu !
Svaka nasa sest putah odjekne,
a dzeferdar Tomanovic-Vuka
devet putah jednako se cuje.


Serdar Radonja

Vidite li cudo, Crnogorci !
Prisuká sam pedeset godinah,
na Lovce sam vazda ljetovao,
izlazio na ovu vrsinu:
sto putah sam gledao oblake
dje iz mora dodju na gomile
i prèkrîle svu ovu planinu,
otisni se tamo ali tamo
s sijevanjem i s velikom jekom
i s lomljavom strasnijeh gromovah;
sto putah sam ovdjena sjedio
i grijâ se mirno sprama sunca,
a pod sobom munje i gromove
gledâ, slusâ djeno cijepaju;
gledâ jèkom grada stravicnoga
dje s' poda mnom jalove oblaci,
al' ovoga cuda jost ne vidjeh !

Vidite li, ako boga znate,
koliko je mora i primorja,
ravne Bosne i Hercegovine,
Arbanije upravo do mora,
koliko je nase Gore Crne,
sve je oblak pritiskâ jednako,
svud se cuje jeka i grmljava,
svud ispod nas munje sijevaju,
a nas jedne samo sunce grije
. I dosta je dobro primarilo
kâ je ovo brdo vazda hladno.


Obrad

Vidjeste li cudo i znamenje
kâ se dvije munje prekrstise ?
Jedna sinu od Koma k Lovcenu,
druga sinu od Skadra k Ostrogu,
krst od ognja ziva napravise.
Oh, divan li bjese pogledati !
U svijet ga jost nije takvoga
ni ko cuo niti ko vidio.
Pomoz, Boze, jadnijem Srbima,
i ovo je neko znamenije !


Vuk Raslapcevic

Na sto mjeris dzeferdarom, Drasko ?

Vojvoda Drasko

Hocah ubit jednu kukavicu,
a zâ mi je visek ostetiti.

Vuk Raslapcevic

Nemoj Drasko, tako ti zivota !
Ne valja se biti kukavica...
Ali ne znas, rdja te ne bila,
da su one sceri Lazareve ?

Stade velika graja navrh crkvine, na sjevernoj strani vise jezera.

Serdar Vukota

Sto grajete, koji su vi jadi,
a evo ste gori nego djeca !

Vukota Mrvaljevic

Dolece ni jato jarebicah,
i svakoju zivu uhvatismo.
Stoga graja stade medju nama.

Svi iz grla povicu:

Pustite ih, amanat vi bozi,
jere ih je nevolja nagnala,
a ne biste nijednu hvatali.
Utekle su k vama da uteku,
a nijesu da ih pokoljete.

Pustise jarebice, i vratise se s krstima otkuda su ih i digli.


IP sačuvana
social share
Ako je Supermen tako pametan zašto nosi donji veš preko odela??
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Veteran foruma
Svedok stvaranja istorije


Ne tece to reka,nego voda!Ne prolazi vreme,već mi!

Zodijak Taurus
Pol Žena
Poruke 18761
Zastava Srbija
Skupstina o Malome Gospodjinu dne na Cetinju, pod vidom da mire neke glave

Glavari su se makli na stranu, a narod kolo vodi.


Kolo

Bog se dragi na Srbe razljuti
za njihova smrtna sagresenja.
Nasi cari zakon pogazise,
pocese se krvnicki goniti,
jedan drugom vadit oci zive;
zabacise vladu i drzavu,
za pravilo ludost izabrase.
Nevjerne im sluge postadose
i carskom se krvlju okupase.
Velikasi, proklete im duse,
na komate razdrobise carstvo,
srpske sile grdno satrijese;
velikasi, trag im se utro,
raspre sjeme posijase grko,
te s njim pleme srpsko otrovase;
velikasi, grdne kukavice,
postadose roda izdajice.
O prokleta kosovska vecero,
kud ta sreca da grdne glavare
sve potrova i trag im utrije;
sâm da Milos osta na srijedi
sa njegova oba pobratima,
te bi Srbin danas Srbom bio !
Brankovicu, pogano koljeno,
tako li se sluzi otacastvu,
tako li se cijeni postenje ?

O Milose, ko ti ne zavidi ?
Ti si zertva blagorodnog cuvstva,
voinstveni genij svemoguci,
grom stravicni te krune tazdraba !
Velicastvo viteske ti duse
nadmasuje besmrtne podvige
dibne Sparte i velikog Rima;
sva vitestva njina blistatelna
tvoja gorda misca pomracuje.
Sto Leonid oce i Scevola
kad Obilic stane na popriste ?
Ova misca jednijem udarom
prestol srusi a tartar uzdrma.
Pade Milos, cudo vitezovah,
zertvom na tron bica svijetskoga.
Gordo lezi veliki vojvoda
pod kljucevma krvi blagorodne,
kâ malopred sto gordo idjase,
strasnom mislju prsih nadutijeh,
kroz divjacne tmuse azijatske,
gutajuc ih vatrenim ocima;
kâ malopred sto gordo idjase
k svetom grobu besmrtnog zivota,
preziruci ljudsko nistavilo
i pletenje bezumne skupstine.

Bog se dragi na Srbe razljuti:
sedmoglava izide azdaja
i satrije Srpstvo svekoliko,
klevetnike grdne i klevetu.
Na razvale carstva junackoga
zasja sveta Miloseva pravda,
okruni se slava vjekovecno
Miloseva oba pobratima
i lijepe kite Jugovicah.

Srpskoj kapi svud ime pogibe.
Postadose lafi ratarima,
isturci se plahi i lakomi -
mlijeko ih srpsko razgubalo !
Sto utece ispod sablje turske,
sto na vjeru pravu ne pohuli,
sto se ne hce u lance vezati,
to se zbjeza u ove planine
da ginemo i krv prolivamo,
da junacki amanet cuvamo,
divno ime i svetu svobodu.

Sve su nase glave izabrane !
Momci divni, isto kâ zvijezde;
sto su dosad ove gore dale,
svi padali u krvave borbe,
pali za cest, ime i svobodu.
I nase su utirali suze
vjesti zvuci divnijeh gusalah.
Proste nase zertve svekolike
kad je nasa tvrda postojbina
sile turske nesita grobnica.

Sto je ovo evo neko doba
te su nase gore umucale,
ne razlezu ratnijem klicima ?
Pocinu ni rdja na oruzje,
ostade ni zemlja bez glavarah.
Nekrscu se fore usmrdjese...
Ujedno su ovce i kurjaci,
zdruzio se Turcin s Crnogorcem,
odza rice na ravnom Cetinju !
Smrad ufvati lafa u kljusama,
zatrije se ime crnogorsko,
ne ostade krsta od tri prsta !


Vojvoda Milija

Cujete li kolo kako pjeva ?
Kâ je ona pjesna izvedena,
iz glave je cijela naroda.
I imaju razlog Crnogorci
na nas dici prokletu gomilu.
Ne smijemo nista zapoceti
sto bi narod k vitestvu zazeglo,
sto bi svete kosti pradjedovske
ogranulo, da u grob igraju, -
a kâ gusle sve nesto cukamo.
Udri vraga, ne ostav mu traga,
ali gubi obadva svijeta !


Vojvoda Stanko (Ljubotinjanin)

Imas razlog, vojvoda Milija.
I dabogda trag nam se zatro
kad pod ovom zivjeli maramom !
Sto ce djavo u krcenu zemlju ?
Sto gojimo zmiju u njedrima ?
Kakva braca, ako Boga znate,
kada gaze obraz crnogorski,
kada javno na krst casni pljuju !


Serdar Ivan

Sto bi ovo te jost ne dodjose
Ozrinici, nasi krajicnici ?
A bez njih se poslovat ne moze;
najedno se bolje razbiramo.


Vojvoda Milija

Otisli su na stanak Turcima
da nekakvo roblje mijenjaju;
ema sam im poslâ poklisara:
tek se vrate, da ovamo idu,
da hitaju da ne dangubimo,
e ovome vec trajanja nije.
IP sačuvana
social share
Ako je Supermen tako pametan zašto nosi donji veš preko odela??
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Veteran foruma
Svedok stvaranja istorije


Ne tece to reka,nego voda!Ne prolazi vreme,već mi!

Zodijak Taurus
Pol Žena
Poruke 18761
Zastava Srbija
Badnji Vece

Vladika Danilo i Iguman Stefan sjede kod ognja, a djaci, veseli, igraju po kuci i nalazu badnjake.

Iguman Stefan

Jeste li ih, djeco, nalozili,
u prijekrst kad treba metnuli ?


Djaci

Nalozili, djedo, ka trebuje,
presuli ih bijelom senicom,
a zalili crvenijem vinom.


Iguman Stefan

Sad mi dajte jednu casu vina,
ma dobroga, i casu od oke,
da nazdravim starac badnjacima.

Daju mu casu vina, on nazdravi badnjacima i popije.

Iguman Stefan (cisteci brke)

Bog da prosti vesela praznika !
Donesite, djeco, one gusle,
dusa mi ih vaistinu iste,
da propojem; odavno nijesam.
Ne primi mi, Boze, za grehotu,
ovako sam starac naucio.

(Daju mu djaci gusle)

Iguman Stefan (poje)

Nema dana bez ocnoga vida
niti prave slave bez Bozica !
Slavio sam Bozic u Vitlejem
slavio ga u Atonsku Goru,
slavio ga u sveto Kijevo,
al' je ova slava odvojila
sa prostotom i sa veseloscu.
Vatra plama bolje nego igda,
prostrta je slama ispod ognja,
prekrsceni na ognju badnjaci;
puske pucu, vrte se peciva,
gusle gude, a kola pjevaju,
s unucadju djedovi igraju,
po tri pasa vrte se u kolo, -
sve bi reka jednogodisnici,
sve radoscu divnom nravnjeno.
A sto mi se najvise dopada,
sto svacemu treba nazdraviti !


Vladika Danilo

Srecan li si, Igumne Stefane,
kako te je Bog vesela dao !


Iguman Stefan

Mladi sinko, lijepi Vladiko
samo sobom nocas je veselo,
a dusu sam natopio kapljom
pa se stara igra povrh vina
ka blijedi plamen po rakiji.
To mikatkad starcu budi kosti,
spomene ih na malde godine.


Vladika Danilo

Ljepse stvari nema na svijetu
nego lice puno veselosti,
osobeno ka sto je kod tebe:
sa srevrnom bradom do pojasa,
sa srebrnom kosom do pojasa,
a lice ti glatko i veselo,
To je uprav blagoslov visnjega.


Iguman Stefan

Ja sam prosa sito i reseto
ovaj grdni svijet ispitao,
otrovi mu casu iskapio,
poznao se s grkijem zivotom.
Sve sto biva i sto moze biti,
meni nista nije nepoznato;
sto god dodje ja sam mu naredan.
Zla poid nebom sto su svakolika
covejku su prcija na zemlju.
Ti si mlad jos i nevjest, vladiko !
Prve kaplje iz case otrovi
najgrce su i najupornije.
O da znades sto te joste ceka !
Sv'jet je ovaj tiran tiraninu,
a kamoli dusi blagorodnoj !
oOn je sostav paklene nesloge:
U nj' ratuje dusa s tijelom,
u nj ratuje more s brgovima,
u nj ratuje zima i toplina,
u nj ratuju vjetri s vjetrovima,
u nj ratuju zivina s zivinom,
u nj ratuje narod s narodom,
u nj ratuje covjek s covejkom,
u nj ratuju dnevi sa nocima,
u nj ratuju dusi s nebesima.
T'jelo stenje pod silom dusevnom,
koleba se dusa u t'jelu.
More stenje pod silom nebesnom,
koleblju se u moru nebesa;
volna volnu uzano popire,
o brijeg se lome obadvije.
Niko srecan, a niko dovoljan,
niko miran, a niko spokojan.
Sve se covjek bruka sa covjekom:
gleda majmun sebe u zrcalo !


Vladika Danilo

Dobra vatra, a jost bolje vino;
malo si se, djedo, ugrijao,
pa preciscas svijet na reseto !


Iguman Stefan

Dje si bio danas, amanati,
te si doma tako pozna dosa ?
Stoja u lov toliko nijesi;
ranije si svagda dohodio.
I dje su ti tjelohranitelji,
dva Novaka i barjaktar Pima !
Ne bio ih pustavat od sebe.
Bio dozvat, dok ti Bozic prodje,
dva tri sina staroga Martina,
ere ti se ja sve bojim, sinko,
da ce Turci tebe izgubiti.
Dvadest, tridest da nocas udare,
kako ti se kuca osamila,
sto bi sceli, to bi ucinili !


Vladika Danilo

Ne boj mi se, ako Bog da, djedo !
Ne misli se o tome Turcima,
zle su misli i na njih napale.
Pa i da bi dosli i stotina,
imam ovde desetak djacadi,
u kucu se bismo zatvorili,
mi se bili, a ti bi nam pjeva.


Iguman Stefan

Od te pjesne, Boze me sahrani !
Teza bi mi bila no plakanje;
Plakanje je pjesna sa suzama !

Idu da spavaju. Dizu se pred zoru i idu u crkvu. Svrsila se leturdjija, izlaze. Djace prica Igumnu Stefanu pred crkvom.

Djace

Slusaj, djedo, da ti nesto kazem.
Kad su prva zvona zazvonila,
diga sam se da idem u crkvu,
ali jeku necesovu cujem,
te ja stci brze nakraj polja.
Iako je lijepo vrijeme,
misljah skace voda u Ponoru.
Kad prisjedoh malo ukraj polja
ali nije ono sto ja misljah,
no to brdo na kraj polja jeci
kako da ce prsnut u oblake.
Puske grme, nebesa se lome,
fiska stoji mlade ubojnike !
Te ja brze bolje preko polja.
Kada dodji pri Djinovu brdu,
a' u brdo nigdje nista nema,
no se negdje boj krvavi bije,
pa odzivom brdo uzjecalo.


Iguman Stefan

Muc' budalo, da li Bozic nije ?
vec je troje pojelo pjevacah:
sada puske najvise pucaju,
a to brdo ka suplja tikvina,
pa glasove hvata odsvakuda.
Veca za dugo i ne treba nista,
no ponavlja ono sto dje cuje
kao jedna prekomorska tica.


Djace

Nije, djedo, tako mi rozdestva,
no nekakav pokolj, te veliki;
Od miline uru sam slusao !
Dim je crni lega nad Bajice
ka najgusci oblak o jeseni.


Iguman Stefan

Hajd' otolen, sto kojesta drobis !
Dim na Bozic, velikoga cuda !
Kako ce se svenarodnja zertva
bez oblakah dima uciniti ?

Cuje se grmljava pusakah niz polje. Pojaha Vladika Danilo hata i izide u polje. Kad eto niz polje pet sest stotinah ljudih: On potrci konja i brze bolje dodje medju njih. Oni se svi oko njega u kolo okupi. Videci Vladika pet Martinovicah, Vuka Borilovica i tri svoje sluge sve krvave, poce ih zapitovati.

Vladika Danilo

Pricajte mi sto je tamo bilo:
al' ste vuci ali ste lisice ?


Vojvoda Batric

Veseli su glasi, gospodare,
klanjamo se Bogu i Bozicu.
Najpridje ti Bozic cestitamo,
cestitamo Bozic Gori Crnoj !
Mi pet bratah pet Martinovicah
i tri tvoj sluge najvjernije
sa sokolom Borilovic - Vukom
poklasmo se sinoc sa Turcima.
U pomoc nam ko god cu pritece,
sakupi se vojske kao vode.
I sto cu ti duljiti pricanje ?
Koliko je ravnoga Cetinja,
ne utece oka ni svjedoka,
ni da kaze kako im je bilo,
te pod sablju svoju ne metnusmo
koji ni se ne kce pokrstiti;
Koji li se pokloni Bozicu,
prekrsti se krstom hristijanskijem,
uzesmo ga za svojega brata.
Kuce Turske ognjem izgorijesmo,
da se ne zna ni stana ni traga
od nevjerna domacega vraga.
Iz Cetinja u Djeklic podjosmo.
Djeklicki se razbjezase Turci
malo koga od njih posjekosmo
ma njihove kuce popalismo;
od meceta i turske dzamije
napravismo prokletu gomilu,
neka stoji za uklin narodu.


Vladika Danilo

Blago meni, moji sokolovi,
blago meni, junacka svobodo !
Jutros si mi divno voskresnula
iz grobovah nasijeh djedova !

Skida se s konja Vladika, te grli i celiva junake koji su poceli boj s Turcima; I tako idu niz polje pjevajuci i puskama veselje cineci. Kada dodjose blizu crkve, ali je Iguman Stefan pred crkvom i jost jedan kaludjer, koji drzase sveti cutir u ruke.

Iguman Stefan

Ja ne vidi, nego cujem dosta.
Hajte, braco, te se pricescujte
bez priprave i bez ispov'jesti,
a ja micem sve na moju dusu.

Pristupaju i pricescuju se koji ne bjese ruca. Posto se pricestise, navrcese peciva i pocese kolo voditi. A Vladika uljeze u kucu i uvede sa sobom pet Martinovicah, Vuka Borilovica i tri njegove sluge za njima uljegose. Peku se peciva, igraju se momcad svake igre i kolo poje.

Kolo

Bjese oblak sunce uhvatio,
bjese goru tama pritisnula,
pred oltarom plakase kandjelo,
na gusle se strune pokidale,
sakrile se vile u pestere -
bojahu se sunca i mjeseca;
bjehu muska prsa ohladnjela,
a u njima umrla svoboda,
ka kad zrake umru na planinu,
kad utone sunce u pucinu.
Boze dragi, svjetla praznika !
Kako su se duse pradjedovske
nad Cetinjem danas uzvijale !
Igraju se na bjela jata,
kako jata divnih labudovah
kad se nebom vedrijem igraju
nad obrazom svjetla jezera.
Sokolovi pet Martinovicah,
koje jedna prsa zadojise
a odnjiha jedna kolijevka,
dva Novaka s barjaktarom Pimom,
i viteze Borilovic Vuce,
koji prvi udriste na Turke, -
ko umije vama splesti v'jence ?
Spomenik je vasega junastva
Gora Crna i njena svoboda !

Izlazi Iguman Stefan medj narod, i nose za njim dva momka medju sobom jednu siniju i na njoj dvadest okah senice varene, izmjesate zrnima sipcanima, nalite dobro vinom i medom. Narod se cudi njegovu poslu i sav se okupi okolo njega da gledaju sto ce da radi. Momci postavise koljivo na sred velikoga guvna, a Iguman poce govoriti.

Iguman Stefan


Cuj, narode, svi skinite kape !
Hocu spomen da cinim dusama
vitezova nasega naroda;
Danas ce im najmilije biti,
od Kosova nigda kao danas.

Svak skida kapu i smiju se.

Iguman Stefan (cita naizust)

Vjerne sluge pomjani, Gospodi,
vladaoce, ma tvoje robove:
Nepobjednog mladoga Dusana,
Obilica, Kastriota Djura,
Zrinovica, Ivana, Milana,
Strahinica, Relju Krilatoga,
Crnovice Iva i Urosa,
Cmiljanica, Vojvodu Momcila,
Jankovica, devet Jugovicah,
i Novaka - poradi halaka,
i ostale nase vitezove !
Na nebu im duse carovale
ka im ime na zemlji caruje !

Izjedose ono koljivo, rucase i svak doma odlazi.
IP sačuvana
social share
Ako je Supermen tako pametan zašto nosi donji veš preko odela??
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Veteran foruma
Svedok stvaranja istorije


Ne tece to reka,nego voda!Ne prolazi vreme,već mi!

Zodijak Taurus
Pol Žena
Poruke 18761
Zastava Srbija
Novo Ljeto

Izisli iz crkve, sjede uz oganj, pa se nesto Iguman zamislio

Vladika Danilo

Nesto si se zamislio, djedo !
Ali ti se drijemat pocelo ?


Iguman Stefan (cita naizust)


Ne drijema nego nesto mislim,
pa se cudim za novu godinu
sto je danas oscela ljudima.
Rasta nije s pocetkom proljeca,
kad se sunce sa juga povrati
i kad pocnu dnevi napredovat,
kad se zemlja obuce u zelenju
i stvar svaka kad na njoj dobije
novi zivot i vid sasvim novi ?


Vladika Danilo

Sve jednako tada ali danas;
vrijeme ce svojim tokom hodit,
a ovo su stari uredili.


Iguman Stefan (cita naizust)

Ko je da je, nije ugodio.

Ulazi jedno momce k njiima, celiva Vladiku u ruku, pa Igumna Stefana.

Vladika Danilo

Sto je, momce ? Otkuda si sada ?
E da ces ni sto dobro pricati ?

Momce

Ja sam ulak, od Rijeke sada;
Serdar Janko posla me do tebe,
da ti pricam sto je kod nas bilo.


Vladika Danilo

Pricaj, sinko, sto najbrze mozes.


Momce

Kako cusmo za boj na Cetinju,
da na glavu pogibose Turci,
Serdar Janko odmaha otpravi
dva momceta rijeckim Turcima.
Ko ne misli na Koran pljunuti
neka bjezi glavom bez obzira !
Turci momcad kod sebe primami
i oboje na obod objesi.
U toSerdar poklic niz nahiju !
Svak potrci k rijeckomu gradu,
al' zaludu - svi utekli Turci
u ladjama put bijela Skadra;
samo Bogdan sto je pohitao
te ubio rijeckog Kadiju.
Scase dociSerdar s glavarima
da ti prica sve kako je bilo,
no nemase kada ostaviti:
razuraju grada Obodnika
i sve Turske kule i dzamiju
da nas pazar ne smrdi nekrscu.

Preklanja se ulak, celiva opet Vladiku u ruku, mece mu knjigu na skut i odlazi.

Vladika Danilo zove djace da procita onu knjigu, da je cuje i Iguman Stefan. Djace uzima knjigu.

Djace (cita)

"Knez Nikola i svi dupiljani
pozdravljamo nasega Vladiku !
Pisemo ti sto je kod nas bilo.
Kako cusmo sto bi na Cetinju,
poklasmo se s nasijem turcima.
Dan i noc je poklanje trajalo:
bjese puna Crmnica Turakah,
desecara, age izjelice.
Malo ko nam u pomoci dodje;
i mi smo ti grdno izginuli,
polovina u boj poginusmo.
Nestalo je groblja oko crkve,
po sestinu u jedan kopamo.
Po Crmnici Turke isjekosmo
i grad Besac s zemljom izravnismo.
sad ti nema u nasu nahiju
obiljezja od turskoga uha
do trupine ali razvaline."

Vladika Danilo place a Iguman se Stefan smije.

Vladika Danilo

Ti, Igumne, ne razumje pismo,
a bi i ti na njem proplakao:
po sestinu ujedno kopaju !


Iguman Stefan (cita naizust)

Razumijeh ga, al' plakat ne mogu.
Da umijem plakat od radosti,
bih plakao sladje nego igda,
Al kod mene, kada poje dusa,
suze mi se smrznu od radosti.

Bije neko u vrata od kujine, da ih slomi, misle da je lud.


Iguman Stefan (cita naizust)

Pomoz Boze i Mali bozicu !
Kad je radost sa svakoje strane,
nek uljeze i ta' ludi k nama
da nam kucu napuni smijeha !

Otvaraju djaci vrata,kad evo Vuk Mandusic. Namrcio se i crni mu brci pali na izlomljene toke. Dzeferdar prebijen nosi u ruke, i sjeda kod ognja, sav krvav. Nikome ni pomoz Bog. Zacude se kad ga onakvoga vide.

Vladika Danilo

Sto je, Vuce ? Grdno li izgledas !
Vidju da si s krvave poljane,
gazio si negdje vatru zivu
i Bog znade, do tebe samoga,
je li iko tu ziv pretekao;
er bez muke ne prskaju toke
ni se lome taki dzeferdari
te s' od vitke zice sakovani.


Vuk Mandusic (mrko prica)

Na Scepandan dodje mi odiva,
iz Stitarah ljetos povedena,
i kaza mi: "Evo haraclije
u Stitare da kupe harace !"
te ja skupi pedeset momcadi
i zapadni snjima pod Stitare
da posijecem Turke izjelice.
Pucu puske Ljesanskom nahijom.
Mislim, idu Turci u harace,
pa na raju stravu udaraju.
kad boj cujem u Progonovice,
te ja potec' sa onom druzinom.
A kad tamo, muka i nevolja !
Udarilo dvjesta haraclijah,
poturice, ljuta Arnauta,
na krvavu Radunovu kulu.
Sam se Radun u kulu nagnao
i snjim zena njegova LJubica;
zena mlada, ama soko sivi,
puni puske svome gospodaru.
Radun gadja s prozora od kule,
sedminu je na obor ubio.
No mu dosla bjese pogibija:
Turci bjehu slamu i sjeno
oko b'jele kule nanijeli
pa zazegli sa svakoje strane.
Plam se diga bjese u nebesa
i kulu mu bjese dohvatio.
A on gadja puskom, ne prestaje;
popijeva, tanko, glasovito,
pripijeva Baja i Novaka,
pripijeva, Draska i Vukotu
i dva Vuka od sela Trnjinah,
Markovica i Tomanovica,
a klikuje i zive i mrtve -
vidi strasnu uru pred ocima !
Nama ziva srca popucase,
potrcasmo kuli Radunovoj,
oko nje se poklasmo s Turcima.
Izbavismo iz kule Raduna,
ma izgore ojadjela kula.
Jost nam djeko u pomoc priskoci
te od kule pocerasmo Turke;
do Kokotah, vise Ljeskopolja,
osamdeset i tri posjekosmo.
I u boju kod bijele kule
olova mi toke izlomise,
a u razdvoj boja krvavoga,
najpotonja koja puce turska
- dzeferdara drzah pred ocima -
prestize ga, ostala mu pusta,

(place)

po reniku, kada trska bjese !
Vise zalim pusta dzeferdara
no da mi je ruku okinula !
Za mi ga je ka jednoga sina,
za mi ga je ka brata rodnoga,
ere bjese puska mimo puske.
Srecan bjese, a ubojit bjese;
oko njega ruke ne previjah,
svagda bjese kao ogledalo;
u hiljadu drugijeh pusakah
poznati ga scase kada pukne.
Pa sam dosa do tebe, vladiko:
na moru je od svasta majstorah,
pa bi l' mogli pusku prekovati !


Vladika Danilo

Mrki Vuce, podigni brkove,
da ti vidju toke na prsima,
da prebrojim zrna od pusakah
kolika ti toke izlomise !
Mrtvu glavu ne dize iz groba
ni prekova bistra dzeferdara.
Zdravo tvoja glava na ramena,
ti ces pusku drugu nabaviti
a u ruke Mandusica Vuka
bice svaka puska ubojita !

Vladika ustade i dade Mandusicu iz odaje svoje jedan dobar dzeferdar.
IP sačuvana
social share
Ako je Supermen tako pametan zašto nosi donji veš preko odela??
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Moderator
Capo di tutti capi


I reject your reality and substitute my own!

Zodijak Pisces
Pol Žena
Poruke Odustao od brojanja
Zastava Unutrasnja strana vetra
mob
Apple iPhone SE 2020
Luča mikrokozma

POSVEĆENO
G. S. MILUTINOVIĆU
(Na Cetinju 1. maja 1845)

Da, svagda mi dragi nastavniče,
srpski pjevče nebom osijani,
zadatak je sm'ješni ljudska sudba,
ljudski život snovidjenje strašno!
Čovjek izgnat za vrata čudestvah,
on sam sobom čudo sočinjava;
čovjek bačen na burnu brežinu
tajnom rukom smjeloga slučaja,
siromašan, bez nadziratelja,
pod vlijanjem tajnoga promisla,

on se sjeća prve svoje slave,
on snijeva presretnje blaženstvo;
al' njegovi snovi i sjećanja
kriju mu se jako od pogleda,
bježe hitro u mračnim vrstama
u ljetopis opširni vječnosti;
samo što mu tamnijem prolaskom
trag žalosti na dušu ostave,
te se trza badava iz lanca,
da za sobom pronikne mračnosti.

Čovjek bačen pod oblačnu sferu -
prima l' ovdje oba začatija?
Je l' mu ovdje dvostruka kolevka?
Je l' mu zemlja tvorcem određena
za nakazu kakvu tainstvenu,
al' nagradu burnu i vremenu,
al' rasadnik duhovnog blaženstva?
Ah, ovo je najviša taina
i duhovne najstrašnije bure -
ovoga su u grobu ključevi.

Koliko sam i koliko putah,
dubokijem zauzet mislima
u cvijetno lono prirodino,
hraneći se pitatelnim sokom
iz nje sise gole i prelesne,
mater štedru zapitiva smjelo
rad česa je tvorac satvorio:
radi l' đece svoje mnogobrojne?
ali đecu za nje udovoljstva?
al' oboje jedno rad drugoga?

No vremena pitatelnica mi,
okićena cvijetnim vremenom,
okrunjena sunčanim zrakama,
ali vlase cvijetne pletući,
bisernom ih rosom nasipljući
pri igranju svjetlokosih zv'jezdah,
- da dičnija na jutro izide
pred očima svoga vladaoca -
na sva moja žarka ljubopitstva
smijehom mi odgovara njenim.

Koliko sam i koliko putah
svod plavetni neba sveštenoga,
brilijantnim zasijat sjemenom,
zaklinjao dušom zapaljenom
da mi svetu otkrije tainu:
ali ga je tvorac ukrasio,
veliku mu knjigu otvorio,
da tvar slavi tvorca i blaženstvo
al' da čovjek na nje listu čita
ništavilo prekomjerno svoje?

S vnimanjem sam zemaljske mudrace
voprošava o sudbi čovjeka,
o zvaniju njegovom pred Bogom;
no njihove različne dokaze
nepostojnost koleba užasna:
sve njih misli najedno sabrane
drugo ništa ne predstavljaju mi
do kroz mrake žedno tumaranje,
do nijemog jednog narječenija,
do pogleda s mrakom ugašena.

Snom je čovjek uspavan teškijem,
u kom vidi strašna prividjenja,
i jedva se opred'jelit može
da mu biće u njima ne spada.
On pomisli da je neke pute
od sna ovog osvobodio se;
ah, njegove prevarne nadežde:
on je tada sebe utopio
u sna carstvo tvrđe i mračnije
i na pozor strašni snovidjenja!

Hitrost mu je i lukavstvo dato
samo teke da je člen dostojni
na zemaljski sajam nesmisleni;
volje mu je osnov položena
na krilima nepostojanosti;
želja mu je strastih užasnijeh
pobuditelj, rukovođa sl'jepi;
zloća, zavist, adsko nasljedije,
ovo čojka niže skota stavlja, -
um ga, opet, s besmrtnima ravni!

U vremenom i burnom žilištu
čovjeku je sreća nepoznata -
prava sreća, za kom vječno trči;
on joj ne zna mjere ni granice:
što se više k vrhu slave penje,
to je viši sreće neprijatelj.
Naša zemlja, mati milionah,
sina jednog ne mož' vjenčat srećom:
samovlacem kad postane njenim,
tad nazdravi čašom Herkulovom.

Naše žizni proljeće je kratko,
znojno ljeto za njime sljeduje,
smutna jesen i ledena zima;
dan za danom vjenčaje se tokom,
svaki našom ponaosob mukom:
nema dana koji mi želimo,
nit' blaženstva za kojim čeznemo.
Ko će vjetar ludi zauzdati?
ko l' pučini zabranit kipjeti?
ko l' granicu želji naznačiti?

U čojka je jedan hram vozdvignut,
zla obitelj tuge i žalosti;
svaki smrtni na zemlji rođeni
ovom mračnom obitelju vlada
pod koje se svodom otrovnijem
mučenija vremena gnjijezde.
Ovo grko nasljedije ljudsko
čovjek čojku, čovjek sebi dava,
najsretnji ga iz ništa stvaraju
radi smrtne tužne armonije.

Čovjek organ dosta slabi ima
da izrazi svoje čuvstvovanje,
zato znake različite dava,
različita tjelodviženija,
umna čuvstva da objelodani;
no svi naši slabi izgovori
i sva naša slaba čuvstvovanja,
spram onoga što bi šćeli kazat,
nijemo su spletno narječije
i klapnjanje duše pogrebene.

S točke svake pogledaj čovjeka,
kako hoćeš sudi o čovjeku -
tajna čojku čovjek je najviša.
Tvar je tvorca čovjek izabrana!
Ako istok sunce sv'jetlo rađa,
ako biće vri u luče sjajne,
ako zemlja priviđenje nije,
duša ljudska jeste besamrtna,
mi smo iskra u smrtnu prašinu,
mi smo luča tamom obuzeta.

O svevišnji tvorče nepostižni!
U čovjeka iskra bespredjelnog
uma tvoga ogleda se sv'jetla,
ka svod jedan od tvoje palate
što s' ogleda u pučinu našu;
dan ti svjetlost krune pokazuje,
noć porfire tvoje tainstvene,
neponjatna čudestva divotah;
tvar ti slaba djela ne postiže,
samo što se tobom voshićava.

Pitagore i ti Epikure,
zli tirjani duše besamrtne,
mračan li vas oblak pokrijeva
i sve vaše posljedovatelje!
Vi ste ljudsko ime unizili
i zvanije pred Bogom čovjeka
jednačeć ga sa beslovesnošću,
nebu grabeć iskru božestvenu,
s kojega je skočila ognjišta,
u skotsko je seleći mrtvilo.

Budalama kad bi vjerovali,
poete su pokoljenje ludo.
Našu sferu da noć ne polazi,
bi l' ovako lice neba sjalo?
Bez ostrijeh zubah ledne zime,
bi l' toplote blagost poznavali?
Bez budalah tupoga pogleda,
bi l' umovi mogli blistat sv'jetli?
Svemogućstvo svetom tajnom šapti
samo duši plamena poete.

Sve divote neba i nebesah,
sve što cvjeta lučem sveštenijem,
mirovi li al' umovi bili,
sve prelesti smrtne i besmrtne -
što je skupa ovo svekoliko
do opštega oca poezija?
Zvanije je svešteno poete,
glas je njegov neba vlijanije,
luča sv'jetla rukovoditelj mu,
dijalekt mu veličestvo tvorca.

Divni pjevče srpske narodnosti,
bič si sudbe veće ispitao, -
svijet želji ne zna ugoditi.
Sudba ti je i moja poznata;
mislim, nejma podobne na zemlji:
do vratah sam iznika tartara,
ad na mene sa prokletstvom riče,
sva mu gledam gadna pozorišta;
al' na sudbu vikati ne smijem -
nadežda mi voljom tvorca blista!

Ja od tebe jošte mnogo ištem:
da postaviš u plamteće vrste,
pred očima Srpstva i Slavjanstva,
Obilića, Đorđa i Dušana,
i jošt koga srpskoga heroja;
da progrmiš hulom strahovitom
na Vujicu, Vuka, Vukašina,
bogomrske Srpstva otpadnike -
zloća njima mrači ime Srba,
tartar im je nakaza malena!
IP sačuvana
social share
“Pronašli smo se
na zlatnoj visoravni
daleko u nama.”
- Vasko Popa
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Moderator
Capo di tutti capi


I reject your reality and substitute my own!

Zodijak Pisces
Pol Žena
Poruke Odustao od brojanja
Zastava Unutrasnja strana vetra
mob
Apple iPhone SE 2020
I

Teško li se u polet puštati
na lađici krilah raspetijeh,
bez kormila i bez rukovođe,
u beskrajni okean vozdušni,
đe su sunca samo kaplje sv'jetle,
a mirovi jedva vidne iskre;
đe užasne bure gospodstvuju,
oka smrtnu otvorit ne daju,
već ga gone u mračno žilište,
Bog zna kakvom sudbom naznačeno.

Pravdo, rukom tvorca osveštana,
ti koje je ime svuda sveto
do granice zrakah svijetlijeh,
zaštiti me štitom mogućijem
od olujah korabljekrušnijeh!
Evo žertva s oltara čistoga!
Ne dadu joj pravo k nebu ići,
na koga je slavu sažežena.
Poklonika viđi siromaha
kako plovi morem k svetilištu:

gotovo je smrznut pobožnošću,
nosi zavjet na oltar višnjega;
na nj se bure s jarošću puštaju,
ćeraju ga tamo i ovamo,
mučeći ga stravom pogibije,
dok ga bace u bezdnu kipeću.
Bog ubio tu besputnu silu
koja tvoje popire zakone,
koja puni mrakom i užasom
naš orizont i našu sudbinu!

U noć, strašnom burom razječanu,
sinu meni zraka pred očima
i glas začuh kano glas angela:
"Ja sam duše tvoje pomračene
zraka sjajna ognja besmrtnoga:
mnom se sjećaš šta si izgubio;
badava ti vatreni poete
satvaraju i kliču boginje:
ja jedina mrake pronicavam
i dopirem na nebesna vrata."

Poj mi dakle, besamrtna tvari,
strašno tvoje s neba padenije
i vremeno tvoje zatočenje
u judoli tuge i žalosti!
Kakva te je sila nečestiva
da sagr'ješiš Bogu prevlastila,
da vječnoga popireš zakone?
Što je jarost besmrtnoga tvorca
na zlo tvoje toliko ražeglo?
Pričaj meni tužnu tvoju sudbu!

Ah, strašnoga tvoga padenija!
Ah, užasa što smrtne postiže!
Tužnoga smo mučenija žertva
rad pogubnog toga prestuplenja.
Zaborave san te obuzeo,
ti si prvo blaženo bitije
i istočnik besamrtne sreće,
rajska polja, vječito blaženstvo,
životvorni pogled stvoritelja
zaboravi nesrećnoj predala.

Istrgni se, iskro božestvena,
iz naručja mračne vladalice,
podigni se na svijetla krila,
raspali se plamom besmrtnosti,
skini mene sa očih mojijeh
neprozračnu smrtnosti zavjesu,
tupe moje otrgni poglede
od meteža ovog ništožnoga,
uvedi ih u polja blažena,
u tvorenjem osveštanom hramu,

- da opširnu vidim kolijevku
u kojoj se vječnost odnjihala,
iz koje je u krila udrila,
u beskrajni prostor ulećela,
od svačijeh skrila se pogleda
do jednoga koji sve proniče, -
u opširno svetilište bića,
đe s' rađaju sunca i mirovi,
đe vjenčano biće s začatijem,
đe se dusi besmrtnošću krste.

Povedi me u nebesna polja,
da pogledam blaženo žilište
đe si i ti nikla i živila
sljedujući stopam arhangela
na besmrtnim i svijetlim krilma
pod znamenjma slavom razvijanim,
svetom slavom nebesne blagosti,
kako što mu i sada sljeduješ
po blatnojzi i mračnoj judoli
u okovu mrtve tjelesine.

"Ja sam tvoja iskra besamrtna,
- reče meni svijetla ideja -
vodiću te k vječnome ognjištu
od kojeg sam i ja izlećela;
već tegotni okov fizičeski
zbaci s sebe, osvobodi ga se,
pod tuđijem ne stenji bremenom;
on je stručak slabi i nejaki,
za mah smrtna samo iznikao,
on je ručak gada puzećega."

To izusti, reče: "Sljeduj za mnom!"
Odvede me u carstvo svjetovah.
Kako kaplja rose sa cvijeta
ili zrnce leda prozračnoga
pri pogledu svijetloga sunca
što u nebo dignu slabe zrake,
i ja, plamteć veličestvom neba,
podobno sam njima uradio:
nekakvo me svojstvo diglo tamo,
nekakav me sveti magnet tegli.

Evo slabe i malene iskre
među sunca plamteće svjetove
što bogatstvom lučah besmrtnijeh
potapaju prostor i mirove!
Da, iskra je svjetlost porodila,
okean su kaplje sastavile;
sveti tvorac veličestvom sjaje
u iskrama kako u suncama,
u smrtnima ka u božestvama -
sve mu skupa svemoguće slavi!

Šest nebesah kolovitnih pređem,
šest mlečnijeh preletim putovah,
velju sferu igrajućih šarah,
koji vječno svijetla dviženja
u pravilnim kolim' izvršuju
koja im je ruka svemoguća
načertala presvetom mudrošću.
Ah, ti tajno, Bogu tek izvjesna -
sastav ove presilne mašine
koja kreće bezbrojne mirove!

Pet nebesah nepodvižnih pređem
sljedujući zračici ideje,
beskonečno vidim ovdje carstvo
veličestva, postojanstva mirah!
Prostor im je širi rastojanja
neg' podvižnim mnogo svjetovima;
al' se vide zrakom oblačeni,
kako morski veliki ostrovi
kad ih zima snijegom obuče,
te ih plovac iz daljine gleda.

Ustav polet, iskro božestvena,
krug smo davno prešli vozmožnosti:
nebesne su prešiljaste zrake,
mogu vredit smrtnome pogledu;
nebesni je prostor beskonečan,
voobraza sila delikatna.
Kći nebesna usliša mi molbu,
i na desno krug poleta savi
put jednoga mira velikoga:
na sv'jetlom mu bregu počinemo.

Svjetlošću mi vid očih poražen,
veličestvom njegovijem čuvstva,
te ja padnem na brijeg kristalni
i zatvorim oči sa rukama;
ne smijem ih otvorit nikako.
Čujem glase besmrtne muzike
i nebesnu njenu armoniju
koja sladost blagodatnu lije;
glas njen moju dušu zabunjenu
božestvenim streca elektrizmom.

Dok me neko za ruku dohvati
i pozva me prijatnijem glasom:
"Dig se, tvari opšteg stvoritelja,
te ti hitre naslađuj poglede
u predivna stvorenija Božja;
pred velikim pretprijatijama
nek se krije ime opasnosti;
svi svjetovi bez očih su mračni."
Obodri me sin besmrtni neba
i spravi me na breg nepoznati.

Ljubopitstvo duhe besamrtne
srojilo je oko mene krugom,
al' pogledi blagi i pronicni
jednoga se s mene ne micahu,
u njim' sjaše sveta simpatija.
"O blaženi sine prevječnoga,
- ja mu rekoh umilnijem glasom -
što te moja sudba zanimava
te ti znake božestveno lice
živom brigom za me izražava?"

"Visoka me volja naznačila
za angela tvoga hranitelja:
od dužnosti svete ne odstupam,
kolik' zraka od sv'jetloga sunca;
ti kako si krug zemni prešao,
usku sferu bezumnog meteža,
ja sam tebe paziti počeo,
kroz gomile proveo gromovah,
kojima je vaše podnebije
vazda teško i pretovareno.

Bi li smjela zabunjena duša
pretrć okov smrtne tjelesine
bez sveštene volje stvoritelja,
po prostoru lećet nebesnome,
tražit prvo, blaženo žilište,
tražit sudbu svoga padenija?
Sve što blatnoj zemlji prinadleži,
to o nebu ponjatija nema;
duhovni je život na nebesi,
materije - u carstvu gnjilosti.

Sva besmrtna vide namjerenja,
tražiš uzrok tvoga padenija.
Svud ću tebe kud hoćeš voditi;
ja žalosnu vašu znadem sudbu."
"Ah, božestvo tvorcem naznačeno!
zar toliko mogućega tvorca
naša mračna zanimava sudba
da atomu jednom mislećemu
da božestvo takvoga kačestva,
da g' u polja vodi mirodržna?"

"Hajde za mnom po zračnom brijegu
postojanstvom okrunjena mira,
te obodri uhiljenu dušu,
veličestvom neba raznesenu!"
Povede me sretnji duh nebesni,
kako majka ustrašena sinka
što ga vodi nježno milujući
dok ga sebi vrati i utješi;
na brežuljak jedan od topaza
izidemo i na njem sjedemo.

"Eto nebo kud ćemo lećeti!
- kaza mi ga sa sniježnom rukom
i blagosti punijem pogledom -
Na nj je prestol mirosijatelja
te u svjetlost biće okupao."
Jošt Bog nek zna što mi angel priča,
no ja pogled put neba ispravih
i zanešen ne čujah angela,
već trepetom sv'jet svjetovah gledah,
i slatka me nemoć obuzela.

Sva ti ovde ginu ponjatija,
voobrazi sami sebe gone
i gube se u neizvjesnosti!
Od svijeta na kom mi sjeđasmo
do nebesa prestolodržnoga
rastojanje preužasno bješe -
stoput više Zemlje od Urana;
sav nebosklon što mogah viđeti
mir mirovah bješe napunio
sa svojijem svijetlijem šarom.

Iz njega se luče besamrtne
na sve strane r'jekama sipahu.
Ko kad tvorac mogućijem slovom
našu zemlju u vjetar razvije
i u trenuć zemni okeani
kad se prospu srebrnim strujama
u propasti bezdne mrakovite -
tako teku izobilno luče
sa dobrotom svojom besamrtnom
u prostore opširnoga bića.

Kroz valove nebesne svjetlosti
mirijade lećahu kometah
sa naglošću svojom prekomjernom
na sve strane tamo i ovamo:
neke k nebu, a neke od neba,
kako ono trudoljubne pčele
kad im ruka blagodatna tvorca
sa štedrošću prospe manu slatku,
te uzavru tamo i ovamo
na vjenčano sa tišinom jutro.

"Hranitelju, prevječnoga sine,
šta šarići oni mali znače
u plamenom ovom podnebiju
te se dižu, spuštaju pravilno,
tmasti niču k nebu sveštenome,
a sv'jetli se k nizu spuštavaju?"
Božestveni na me vzor okrenu,
vjenčan vječnom krasotom mladosti;
lik bi divni njegov pomračio
sva prelesna rađanja Avrore.

"Oni šari što se k nebu dižu,
te se vide u svijetloj sferi
kako lopte tmaste i bezračne,
to su sunca, voždi sozvjezdijah:
izbježaju iz mračnoga njedra
po sveštenoj volji mirodavca;
na nebesna četir' kraja idu
da se krste u besmrtnu svjetlost,
okrunjeni svjetlošću vječitom,
na vječno se carovanje vrću."

Povede me malo ponaprijed.
"Gledaj - kaže - na lijevu stranu,
te šar vidi onaj pogolemi
te pružaje crnokrake luče.
On jedini u prostoru sv'jetlom
u crnu je oblačen porfiru;
zla svakoga najljuće krajnosti
pod jednom su u nj krunom sabrane;
on katedru mračnu sočinjava
pozorišta svakog užasnoga!

Ad se zove, car mu je Satana,
mračna duša, neba nenavisnik;
zlo je njemu jedina utjeha,
on se sa zlom vječno obručio;
zlu je žertvu prinio veliku,
šesti dio nebesnog voinstva:
lišio ih blaženstva svetoga,
u mračno ih carstvo povukao
na bez konca mučenija strašna.
Znaćeš i vam' što je uradio!"

Kako more iza strašne bure,
prisustvijem duha ostavljeno,
umoreno silnijem napregom
preskačući prirodnu granicu,
utruđeno istegne se leći
u pješčanu svoju kolijevku,
tako isto moja slaba duša
zanešena tvorca čudesima
za granice voobraženija,
u duboko padne uninije;

krilatoga lišena mečtanja,
mračne joj se otvore propasti,
sa užasom da je gladne proždru;
uplašena strašnijem viđenjem,
ustrepeta ka sveštena ptica
poćerata smrtnijem kricima
narušnika mira vozdušnoga;
na kraj bješe došla padenija,
no hranitelj krilah sniježnijeh
sveštenim je magnetizmom spase.

"Sini - kaže - ognjem stvoritelja!
Ti si iskra za nebo stvorena,
besmertnijem Bogom pomazana.
Šta te k ljudskoj vuče kolijevci,
đe kukanje i plač okrunjeno,
đe vjenčana glupost sa tirjanstvom,
đe se samo rad nesreće ljudske
bogotvori Cezar s Aleksandrom,
đe prelesti smrtne svekolike
teke licem iz glibine vire?"

Povratim se i otvorim oči,
hranitelju besmrtnome rečem:
"Duh nijedan opšteg stvoritelja
bez sile se ne bi soglasio
jaram nosit smrtnoga okova;
ko bi igda s dobre volje htio
bezumnoga poželjet meteža,
đe zlo gnusno svagda toržestvuje,
đe svak zname od razdora nosi,
đe gnjiloća duše kamenuje?

Sudba naša otrova je čaša;
vječne sudbe sveti su zakoni,
c'jela bića njima su pokorna.
Vidi čovjek svoje zatočenje,
pomalo se prve slave sjeća
i poleti nebu kako munja;
al' ga smrtni lanac zausteže
dokle ročno odstoji sužanstvo.
Stoga smrtni najsjajni poete
s vratah neba u propast padaju."
IP sačuvana
social share
“Pronašli smo se
na zlatnoj visoravni
daleko u nama.”
- Vasko Popa
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Moderator
Capo di tutti capi


I reject your reality and substitute my own!

Zodijak Pisces
Pol Žena
Poruke Odustao od brojanja
Zastava Unutrasnja strana vetra
mob
Apple iPhone SE 2020
II

Kako sunce dana oblačnoga
kada baci s vedroga zapada
svoju hitru i plamenu str'jelu
na kristalnu krunu Čamalara,[1]
tako trenu besamrtni angel
na svijetla i ognjena krila
k nebu sjajnu i tronu višnjega
među svoje blažene likove:
mene uze pod zefirna krila
i unese u predjel nebesni.

Gle, idejo, iskro besamrtna,
dosad su te struje i potoci
okeana ovog zanosile,
sad nas evo na izvor čudesah,
sad nas evo u carstvo svjetlosti,
na valove tihe beskonačne,
zapaljene ognjem besmrtnijem,
vječnim ognjem sveštene ljubovi;
ovđe naše sile iščezaju
ka pogledi u toku vremena.

Mjesto očih da dva sunca niknu
i ideju jedan vijek smrtni
da po carstvu nebovlaca prate,
ne bi njini svijetli pogledi
veličestva nebesne prelesti
svekolike mogli pregledati;
ti l' se, slaba, usuđuješ, ruko,
da opišeš poljah nebesnijeh
veličestvo i krasotu divnu
i angelska vječna naslaždenja?

Kratke moje obratim poglede
u prostore nebesne ravnine:
pogledi se u prelesti tope,
a jezik se od čudestvah mrzne.
Ko će tebe razumjeti, tvorče,
ko l' mogućstvo voobrazit tvoje?
Mračni vladac ada nesitoga
i zatočnik iz raja prognani
da su mogli, besamrtni dusi,
tvoga plana postić veličestvo,

ada ime bi vječno ostalo
ništožnošću nijemom zasuto,
smrt bi na grob njegov očajala;
ne bi Adam svoje legione
u okove smrtne okovao
i na žertvu sebe preda s njima
užasima, smrtnim nasljednima!
Velji jesi, tvorče i Gospodi,
i čudna su tvorenija tvoja,
veličestvu tvome kraja nejma!

Plan nebesah premudrost je vječna
svojom vještom rukom sočinila:
svekolike nebesne ravnine
pokrite su cv'jetnim livadama,
maj vječito na njima caruje;
boja cv'jeća vječna i prozračna,
u pravilnost svaki cvijet nika
ka vještijem tkanjem razloženi;
vozduh pune blagouhanija,
no stvorena samo rad nebesah.

Na prostore kitnijeh livadah
vrste su se nepregledne sadah
u pravilne rasule redove
i na divna kola izuvile;
tu se gorde kedri i jablani
i porode neizbrojne drvah,
sve porode samo nebu slične,
vrhove im jedva zazret možeš,
u zeleno vječno obučene;
red svešteni na svemu caruje.

Bregovi su nikli po ravnini,
po pravilu, kako sve ostalo,
okruženi kitnim sadovima;
na njima su dignuti prestoli
od topaza i zračna rubina -
rad angelah prvoprestolnijeh;
nad prestolom svakojijem stoji
na vozduhu jedno kolo sjajno,
kako što je kolo Saturnovo,
te se vije i te zrake lije.

Po sredini poljah opširnijeh
teče r'jeka vode besmrtija;
njoj su struje ka prozračne luče,
tok je njezin besmrtna ideja,
nje bregovi od čista rubina.
Od rubina hiljade mostovah
u pravilne nad njom stali duge;
svi redovi gordijeh fontanah,
koji skaču u nebesna polja,
od nje idu, u nju se povraću.

Slavoslovni likovi angelah,
na bezbrojne hore, legione
usijati u blažena polja,
rashorena slatkoglasijama
i himnama vječite ljubovi,
uživaju besmrtnu nasladu
koju smrtni ne zna voobrazit;
legioni, opet, neizbrojni,
na uredna jata razasuti
po nebesnoj blagodatnoj sferi,

njihajuć se na zefirna krila,
poju pjesne vječite ljubovi.
Ah, krasotu nebesnog voinstva
smrtni nikad postići ne može!
Na svakome licu angelskome
sovršenstvo blista stvoritelja
i prelesna Božja poezija;
na njihova koplja i strijele
i svijetle vojničke štitove
klizaju se igrajuće zrake.

Na sredini nepregledne ravni
kruta se je gora uzvisila,
osnov joj je od čista rubina,
a sva gora masa brilijantna;
veličinu gore tronodržne
i prelive njezine svjetlosti
svi pogledi i voobraženja
u ponjatnost dovesti ne mogu:
ova tajna visokog promisla
nepostižna stoji besmrtnima.

Navrh gore tron se gordi visi
i palata prevječnoga cara;
vječnosti je ovde kolijevka:
ovde se je ona okrunila
svetom rukom velikoga tvorca,
odavde je hitro polećela
na opširno carstvo i gospodstvo,
odavde je prva iskra sjekla,
u predjele noći uskočila
i svjetlosti oblik pokazala!

Ovde su se mrske mračne sile
u komate grdne razdrobile
i iz vlade bića izbježale
u žalosno stanje hladne smrti;
odavde se sa svjetlošću prva
svemu biću nasmijala zora;
ovde se je besmrtijem pravda
na vječito carstvo sačetala;
odavde ti sudba, volja s umom
u jednome izbijaju ključu.

Nad visokim prestolom prestolah
u vozduh se sjajno kolo kreće,
ka i druga što se kola kreću
nad prestolma prvijeh angelah;
ma je ono milione putah
od svakoga veće i sjajnije;
mirijade sjajnijeh sunacah
o njemu su svetijem pravilom
za svijetle vlase povješane,
liju svjetlost u opširnu sferu.

To je kruna Boga istinoga,
sa kojom je sam sebe vjenčao
nad vječnošću i nad vremenima,
pod kojom je zavjet učinio
sebe samom na svetome tronu
da će mrake gonit za predjele
i granice osv'jetliti bića,
da će pravde ime svetkovati
sa mračnošću zasuti mirovi,
kako što se na nebu svetkuje.

Oko gore prestolodržeće
četiri su gore od almaza,
previsoke, u pravilnom redu;
iz njih biju četiri fontana
sa žalošću plamtećijeh lučah;
debeli se njihovi stubovi
u pravilnom podižu razmjeru
u opširnu nebodršca sferu.
Kad stubove u visinu popnu
koliko je s zemlje do mjeseca,

onda ti se u pravilne duge
sviju sferom neba blaženoga,
na četiri nebesne granice
u vozdušni okean padaju.
Iz bezdanih ništožnosti šari,
od haosa neobdjelanoga
tvoriteljem na biće pozvani,
na struje im rojevima lete,
te se krste i nadoje lučah
i vozdušna postaju svjetila.

"Sad si, mislim, sasvijem dovoljan
i duša se obodrila tvoja
- reče meni krasni žitelj neba -
kada ti je tvorac dopuštio
da mu prestol svijetli pogledaš
i prelesti raja sveštenoga!"
"Hranitelju, sveti sprovodniče,
na ravnine nepregledna neba
kome liku, kome legionu
prinadležiš svetijeh žiteljah?"

"Vidiš - kaže - one legione
te su blizu gore trononosne,
po ravnini što su na gomile
do bregovah r'jeke besmrtija?
Ono su ti gusti legioni
Mihaila prvoprestolnoga.
Ja njegovu prinadležim liku,
onde mi je blaženo žilište,
onde mi je slatko vjekovanje
svemogućom voljom naznačeno.

Nad naše se legione vise
šest hiljadah kolah svijetlijeh;
veliki je naš stan zauzeo
na sladosnoj vodi besmrtija
četiridest hiljadah mostovah,
jer žitelji neba prostranoga
mogu lećet ka ognjene munje,
mogu hodit na noge lagane,
voziti se, koji hoće, mogu
na ognjenim svojim kolesnicam."

Slavoglasno horenje muzike
i pjenije besmrtnih likovah
počelo se bješe utišavat;
već bijeli nebesni polkovi
sve mostove bjehu napunili
sa svojijem divnijem masama;
svak se svome povraćaše stanu,
neki pješkom, a neki na krila:
nepregledne njihove stanove
prekriliše b'jelim okolima.

Krilatome podobno oblaku,
kad ga gledaš s visoke planine
ušikana tihijem zefirom,
kad se spušti u cvijetna polja
na velike i bijele mase
da zefirna poodmori krila
na kovrima cvijetna proljeća -
vid podobni besmrtnog voinstva
predstavljahu opširni stanovi
na poljima blažene radosti.

"Evo, - reče slatkoglasni angel -
sad će vreme biti od odiha,
što vi kod vas noću nazivate."
Naprijed mi raskaza javljenja
koja će se u njem pokazati,
dok odjednom svu nebesnu sferu
prikri šator čistoga kristala,
no bijelog i neprozračnoga,
zaustavi tečenije lučah,
laku svjetlost u nebo usija.

Divni šator bješe preopširni
sa visokim svojim idejama
vješta ruka tvorca ukrasila
sa blistanjem svake struke bojah
igrajućih na zračnom prozraku.
Tu lećaše vječnost okrunjena,
vješto svoje polete snovaše
na krilima tamo i ovamo,
časom u vrh, časom u nizinu,
tainstvenom pokrita zavjesom.

Za njom vreme sa velikom hukom
na zefirna sljedovaše krila
u široke svoje kolovrate,
neće li je kako uhvatiti.
Radimosti ove neumorne
i silnoga njegova naprega
niko sebi predstavit ne može;
ali svoje cjelji postić neće,
jer vjekovah mati bezbrojnijeh
ima lakša nego sjenka krila.

Druga bješe prozračna ideja
izvajana na kristalni šator -
svemoguća poezija tvorca,
okrunjena krunom tvorenija;
sve krasote koje biće ima
i um tvorca sjajni, bespredjelni
koje vidi u carstvo svjetlosti
pod tom krunom bjehu okrunjene,
na tom licu bjehu izražene
u sjajnosti svetog sovršenstva.

Plan nebesah pred sobom gledaše
i prelesti pravilnoga vkusa.
Hiljade ti Božijeh duhovah
zanešeni njojzi revnovahu;
opiveni njenom poezijom,
po blijedom tumarahu sv'jetu
i stvarahu različne predmete;
no prividna njina tvorenija
bježahu im od slaboga vida,
ka što kule snovidjenja bježe.

Iznad tihe nebesne ravnine
milioni lećahu šarovah
na uredna kola i redove,
kolik' luna na teleskop vidna,
a lunina cv'jeta i svjetlosti;
na njih bješe besamrtna ruka
različite izvezla planove,
pobijede i veselja neba,
sa bojama raznim ukrašene,
te u prozrak veselo blistahu.

"Ah, čestiti stvoritelja sine,
čudesnoga ovoga viđenja!"
"Svaki večer - hranitelj mi kaže
nove, divne, besmrtne ideje
u našu se sferu svijetljaju,
i dan svaki neba sveštenoga
nas čestita novim naslađenjem,
novi glasi besmrtne muzike
naša kitna polja potresaju
novom slavom tvorca mogućega!"

Usta angel na zefirna krila,
povede me unaprijed malo
kod jednoga istočnika malop
"Tu ti sjedi i vode se napij
sa bistroga toga istočnika;
ona će ti upravo otkriti
strašnu sudbu tvoga padenija!"
To izreče i hitro poleće
u svijetle svoje legione,
ka zvijezda s zapada k istoku.

Odlazak me moga hranitelja
u plačevnu tugu povrgao,
ka siroče kad se oca liši
i ostane u svjetskom metežu
na proizvol neobuzdne sudbe.
Po dugome mračnom tugovanju
napijem se vode s istočnika:
otkri meni nesretnju sudbinu,
ka predmete što za sobom vidiš
u svijetlom licu ogledala.
IP sačuvana
social share
“Pronašli smo se
na zlatnoj visoravni
daleko u nama.”
- Vasko Popa
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Idi gore
Stranice:
1 3 4 ... 23
Počni novu temu Nova anketa Odgovor Štampaj Dodaj temu u favorite Pogledajte svoje poruke u temi
Trenutno vreme je: 29. Mar 2024, 00:20:26
nazadnapred
Prebaci se na:  

Poslednji odgovor u temi napisan je pre više od 6 meseci.  

Temu ne bi trebalo "iskopavati" osim u slučaju da imate nešto važno da dodate. Ako ipak želite napisati komentar, kliknite na dugme "Odgovori" u meniju iznad ove poruke. Postoje teme kod kojih su odgovori dobrodošli bez obzira na to koliko je vremena od prošlog prošlo. Npr. teme o određenom piscu, knjizi, muzičaru, glumcu i sl. Nemojte da vas ovaj spisak ograničava, ali nemojte ni pisati na teme koje su završena priča.

web design

Forum Info: Banneri Foruma :: Burek Toolbar :: Burek Prodavnica :: Burek Quiz :: Najcesca pitanja :: Tim Foruma :: Prijava zloupotrebe

Izvori vesti: Blic :: Wikipedia :: Mondo :: Press :: Naša mreža :: Sportska Centrala :: Glas Javnosti :: Kurir :: Mikro :: B92 Sport :: RTS :: Danas

Prijatelji foruma: Triviador :: Domaci :: Morazzia :: TotalCar :: FTW.rs :: MojaPijaca :: Pojacalo :: 011info :: Burgos :: Alfaprevod

Pravne Informacije: Pravilnik Foruma :: Politika privatnosti :: Uslovi koriscenja :: O nama :: Marketing :: Kontakt :: Sitemap

All content on this website is property of "Burek.com" and, as such, they may not be used on other websites without written permission.

Copyright © 2002- "Burek.com", all rights reserved. Performance: 0.134 sec za 17 q. Powered by: SMF. © 2005, Simple Machines LLC.