III

Svemogući na tron sjedijaše,
tainstvenom ukrašen porfirom,
tvoritelnom zanjat poezijom;
k prestolu mu sv'jetlome mirovi
iz mračnoga carstva iznicahu,
ka u noći od strašnog požara
kroz oblake od gustoga dima
što rojima izbježaju iskre
k svodu divnu neba plavetnoga,
prezirući nesnosnu stihiju.

Bješe sveta kruna mirodavca
svojim vidom nebo ukrasila,
bjehu njenim plamom veselijem
uzigrala nebesna svjetila
i srebrne struje besmrtija.
Dva vojvode nebesnog voinstva
odlećeše k prestolu višnjega
na ognjene svoje kolesnice,
sprovođeni s mnogo legionah
i s grmljavom nebesne muzike.

Hod se njihov upodobit može
hučnu hodu dva morska vojvode,
kad se dignu na bijela krila
i veselim lete okeanom,
a oko njih u dugačke vrste
igrajući prosiplju s' valovi;
tako divno nebesno voinstvo
dva vojvode svoje sprovođaše.
U dvor sjajni uđoše vojvode,
a vojnstvo se s slavom hučnom vrati.

"Ah, preblagi oče besmrtija,
- reče Bogu Mihail arhangel -
besprestano tvoj um presvijetli
tvoritelnom blista poezijom,
žertva ti se blagodarenija
na sve sjajne sažiže mirove
u čistoti lučah ognjenijeh;
al' za tvoje silno popečenje
i za tvoju nježnost otečesku
malene su žertve tvorenijah."

"Izabrano moje tvorenije,
ti si sunce među duhovima,
samo tebi jedan je podoban;
- reče njemu tvorac svemogući -
ja sam jedan koji stvarat mogu
i koji sam svemogućstvom vjenčan;
jednome je sve pokorno meni
u prostore i za prostorima;
da od svete odstupim dužnosti,
mrake carstvo bi ostalo vječno.

Bi mirovah čislo, neponjatno
nikom drugom do meni samomu,
pod haosne ostalo oblake
zakopano u njedra mračnosti.
Koliko sam ja posla imao
dok sam vreme oteo mrakama
iz njinoga lanca i tavnice,
puštio ga da leti svobodno
po opširnoj državi vječnosti
i po carstvu svijetloga lica.

Bješe grdno jednom mračno carstvo
svuda svoju vladu raširilo,
i njegovi nakazni likovi
ulazahu u polja nebesna
(te grdobe i tijeh izrodah
do ja niko voobrazit ne zna),
samo što se sveštenojzi gori
i mom tronu primać ne smijahu,
jer ih moji plameni pogledi
sa užasom strašnijem drobjahu.

Ove grdne mase nesmislene
pokorne su meni vazda bile
i u svoju mračnu kolijevku
na slomjene svoje kolovrate
od vida mi strmoglav skakale;
no njenijem mrtvijem pravilom
češće bi se putah izvlačile,
dokle digoh krunu nad prestolom.
Udar ovi prvi i najsjajni
njihovo je razdrobio carstvo.

Pob'jeđene mojom krunom sjajnom,
sakriše se u guste gomile
u prostore mrtvijeh bezdanah;
tamo svoje mrtve i plačevne
satvaraju sa smrću figure
po gnusnome njihovome vkusu.
Što se više tvorenijem pružam,
sve se njino carstvo umaljuje;
vrijeme će i k toj cjelji doći
da se bezdne mračne osvijetle.

Zažega sam ja plamene bure
u predjele noći i haosa,
te mi bude sunca i mirove
od sna hladna i prevječitoga.
Tamo svjetlost užasne pobjede
nad nijemim carstvom održava,
rasprostranja svijetle granice
i poziva na slatko bitije
iz smrtnoga opširnoga lona
mnogobrojne zatočnike tame."

"Istočniče sreće besmrtnijeh
i nadeždo prava i svijetla
usopšijeh u bezdne mirovah,
kojijema slijepo mrtvilo
ne da poznat velikoga tvorca
otečesko blagoutrobije,
- reče Gavril ocu besmrtnome -
i na njine nebrojne likove
zaždiće se žertva k tvome tronu,
sve će tebi plamat priznanošću!"

"Načelniče gustijeh redovah,
sjajno sunce među besmrtnima!
Kad plamovi zrakah svijetlijeh
noćne mase i njezino lice
sažde ognjem svojim svijetlijem
i rasplaču u svijetle zrake,
mračne točke kad nigđe ne bude
do predjelah niti za predjele,
kad joj oblik pregnusni pogine,
kad svi kraji zaplamte svjetlošću,

dva vojvode, nebesni prvjenci,
tad će opšti tvorac počinuti
i svoj sveti zavjet ispuniti;
tad će miri i prostori strašni
slatkoglasnom grmjet armonijom
vječne sreće i vječne ljubavi;
tad će moja otečeska duša
rado priteć k slatkome pokoju
i besmrtnom gledat dovoljnošću
srećom svoje tvari okrunjene."

"Ah, sveopšti oče blagodušni!
- jednim glasom oba arhangela -
imajući takvog tvoritelja
veličestvom neizmjernim duše
koja svakog dobra sovršenstva
nadvisuje i u sebe hrani,
trebalo bi da sve guste mrake,
svi mirovi u njih zakopati
pohitaju voskresenjem sami
da ti pređe sv'jetlo lice vide."

"Dva vojvode sv'jetlijeh polkovah!
Ja sam - kaže - sam po sebe bio,
bit po sebe već ništa ne može,
jer je protiv zakona prirode,
koja pečat moj na lice nosi.
Sve nek krače svojijem vremenom,
koga vjenčah na besamrtije
trenuć su mu v'jekah milioni.
Koraci su moji božestveni,
no ja mogu to nazvat prostorom.

Dva najsjajni moji tvorenija
među svjema besmrtnim dusima,
kako ime opširnog prostora
razumjeti vama se dopušta?"
Mihail mu tihim glasom reče:
"On je tebi jednome izvjestan;
evo kako ja o njemu mislim:
šar nebesa prestolodržnoga
najsjajni je i najveći, zna se, -
sredina je on prostora svega.

Oko njega kolah nebesnijeh
milioni voobražam da su
(neka čislo i umnožim kolah
u najveći stepen sčislenija
što besmrtno tvoje tvorenije
voobrazit svojim umom može),
nasijata kola sa suncima;
svako sunce predvodi mirove
kolika si kome obredio,
a mir svaki svoju sferu ima.

Među kola mećem rastojanje,
radi slave božeskoga vkusa:
kola dalja bliža obuzimlju,
ka šar veći što obuzme manji;
stoga kolo što je koje dalje
jeste više, su više šarovah.
Iza ovog te sam iskazao,
ja dopirem do granice mrakah,
mrakah mećem koliko svjetlosti;
ja ovako prostor razumijem."

"Arhangele uma visokoga,
ka duh jedan dovoljno se dižeš
i čest tvome činiš stvoritelju,
- mogući mu tvorac odgovara -
al' prostora ne znaš značenije:
prostor mrakah i prostor svjetlosti
koje umom tvojim voobražaš -
da se c'jela ova dva prostora
u šar jedan zrakah svijetlijeh
preobrate i pravilno sliju,

i šar ovaj da se pruži pravo
u najtanju što mož postić žicu
preko ravni užasna prostora, -
ovaj prostor što bi ova žica
sa tančinom sv'jetlom proniknula
u prostoru onom užasnome,
koga kraje ja jedan postižem,
bi ti bio samo jedna točka!
Um je samo jedan bez granice,
svi su drugi kratkovidni umi.

Čudo mi je - svemogući reče
vojvodama neba sveštenoga -
đe mi u dvor s vama nije doša
drug vam činom jednaki, Satana,
jer ste često skupa dolazili
ka nebesni vojenačalnici.
Istina je, svi besmrtni dusi
da svobode prava uživaju,
svašto rade što je njima drago
po lakome i svetom pravilu."

"Svjetilniče, pravdom okrunjeni!
- Gavril reče ocu prevječnome -
pravila su tvoja osveštana,
njihovijem premudrim poretkom
plan se krasi neba i nebesah.
Mi vječitu sreću uživamo;
Satana je, naš drug blistatelni,
na svojemu ostao prestolu,
među svoje velike polkove
njihan horom besmrtne ljubavi."

"Arhangeli prvoprestolnici!
Ja ću vama otkrit nešto sada
što će duše uskolebat vaše:
gorda se je duša Satanina
oblačila u haljinu crnu;
slavoljubni ovaj vojevoda
mir nebesni pokolebat hoće
i u vječnu nizvrć pogibiju
sebe samog i svoje polkove.
Gnjev pravedni oružje je pravde!

Ova gorda i pakosna duša
zla je ime u sebe začela
i razvila zname stradanija.
Zla njegova viđu posljedstvije
i pogipše tvari sožaljujem;
al' je ime neblagodarnosti
sprama oca pogreška najveća:
svete pravde strogi su zakoni,
sve je dužno njima sljedovati,
prestupnike moj bič nakazuje.

Grdnu dušu zlom opojenika
mračne bure uskolebale su;
nesmislenik gordi pomišljava
da ga nije moja moćna ruka
na tron gordi iz ništa popela
jere bi ga mrake zacarile,
božeski mu prestol uzdignule,
pa on tamo po svojojzi ćudi
da sastavlja novi krug nebesah
i da dava v'jence besmrtija!

Rob gluposti, vrag poretka opšteg,
svemogućstva važnost ne poznaje.
Mene li se stidi čestvovati
kojino sam mogućijem slovom
šar veliki neba blaženoga
utvrdio na lakom vozduhu?
kojino sam okean vozdušni
nasijao sjajnim ostrovima
i vjenča ih svetim magnetizmom
te pogledom jedan drugog drži?

Zakoni su opštega poretka
moj amanet a život prirode;
da ih počnu svi mirovi rušit,
moja bi se silna na njih ruka
oružala s užasnijem gnjevom:
ja bih sve njih u grdne komate
razdrobio, u bezdne zajmio,
pa bih druge iznova svjetove
iz mračnoga lona voskresnuo
i na kola okrunio njina.

Duh lukavi i zlom zadojeni,
on je svojoj pogubnoj namjeri
sve polkove svoje obratio,
Adama je na zlo prevlastio
(od vas činom mlađega vojvodu)
i legion njegov mnogobrojni.
Adamova lakovjernost grdna
i njegova nepostojnost lika
baciće ih u plačevno stanje,
što i narav ni u snu ne snila.[2]

Satanine mračne namišljaje
vidi moje svevideće oko:
on je bunu zažeć namislio
na ravnine neba opširnoga.
Slijepa mu smjelost pokazuje
da će vaše sile pob'jediti,
mene silom prestol ugrabiti,
prekinuti mirodržni lanac
pod mojijem privezani tronom,
sve u mrake utopit mirove.

Osl'jepljena duša zločestijem
i vječitom svojom pogibijom,
misli sa mnom vladu dijeliti,
dijeliti svemogućstvo sa mnom,
poslje skupa mirotvorci da smo.
Adamu je počest obećao
poslje nas dva najvišu na nebo;
vojnika je od obadva lika
obećao svakog okruniti
po nad jednim velikijem mirom."

"Ah, presilni i preblagi oče!
- arhangela oba jednoglasno -
čudo da nas u kristalne stupce
te krajnosti dvije ne smrzoše
kod tvojega trona presv'jetloga -
premoguće tvoje božestveno
i sljepota duha Satanina!
Ko da s tobom, oče, silu mjeri?
s tobom kome od jednoga slova
ustrepeću bezdne i mirovi!

Ah, presveti, milostivi tvorče,
slabo naše usliši molenje
za preblagost božestvene duše!
Tvoj pravedni gnjijev zaustavi
od vječnoga onog nesretnjika
i zlijeh mu u zlo pomotnjikah
te su na prag došli pogibije:
atom uđe u sunčanu zraku,
toli neće u nemirnu dušu;
dako dođu k sebi izgubnici."

"Otrovnošću nadojena duša
i zavišću sl'jepom zapaljena
- reče tvorac vojenačalnicma -
put istine nigda viđet neće
ni vkusiti sreće besamrtne.
Ko pravdine popire zakone,
karatelja ima užasnoga;
Satana je, lišen svetilišta,
na gnjev tvorca obratio strašni,
zlu vječnome podiga katedru.

Do kakve je on doša gluposti:
da prekine lanac mirodržni!
Šta će tužna pomislit budala:
da je lanac mirodržni svezan
za almazne nebrojne stubove
te se vise u mojoj palati!
Ne zna da je lanac mirodržni
svemoguće slovo stvoritelja,
koje prostor puni mirovima,
a mirove sretnim angelima!"

IV

Dan k večeru bješe već nagnuo
u cvijetne nebesne ravnine,
dva vjenčana slavom polkovoca
uljegoše u guste polkove
vraga neba, a nesreće oca;
ka dv'je lađe krilah nadutijeh
kada idu uskijem kanalom
kroz pokrite snijegom ravnine, -
tako oni kroz bijele mase.
pogubljene vojske prolazahu.

"Ah, Satano, ravnočini brate,
- Mihail mu poče govoriti -
kakve čerte viđu ja pogubne
na tvoj obraz, i na sve ostale!
Zar se jesi r'ješio doista
ispitati gnjev pravedni tvorca
i u vječnu povrć pogibiju
sebe samog i sve legione
te su tvojoj vlasti potčinjeni
i tvojojzi kruni arhangelskoj?

Zar se smiješ vragom zlijem nazvat
oca svoga i oca mirovah,
koji te je iz jednog atoma
u vječnoga pretvorio duha,
okrunio krunom arhangelskom,
da uživaš vječite sladosti
u predjele neba blaženoga?
Ah, Satano, obrati poglede,
viđi prestol oca prevječnoga:
on je starA načala i konca!

Obrati se, dušo izgubljena!
Prolij tople suze pokajanja
pred opštijem tvorcem milosnijem;
poznaj ime svemoguće što je
i značenje tvoje prama njega;
ižen' tamu iz slijepa uma
i zlu zavist iz pakosne duše!
Blagi tvorac mnogomilostiv je,
oprostiće tvoje zabluždenje,
pričislit te u vječno blaženstvo."

"Ne, ne! - glasom krupnijem progrmje
zli gubitelj dušah besmrtnijeh,
da ga čuje stan buntovni pjeo -
Mihaile, podobni mi činom,
ali duhom mnogo niži mene,
jer ti duša, kako moja, nije
blagorodnom gordošću zaždena,
proštenija ne ište Satana;
blagorodna moja namjerenja
nebo čuje, a znaće mirovi!

Grka su mi sva blaženstva neba
dok postignem moje namjerenje
i pravilo drugo biću dadem;
ne poznajem ime svemoguće,
s kojijem mi toliko grozite.
Rad česa je vaš vladalac gordi
mene od sna budio vječnoga
i družinu moju blagorodnu
kad nam krune samodržavija
stavit nije na glave mislio?

Ja bih voli da sam vječno osta
u sna mirnoj vladi i naručju,
sa svom svojom svijetlom družinom,
nego đe sam na svijet iziša
da umnožim gordost ponositu
nesnosnoga moga protivnika.
Neće nigda Satanina duša
umnožavat slavu protivnika;
neće nigda Satanina usta
pohvale mu slova izglasiti.

Već je hitra Satanina duša
mračnu tajnu divno razgledala,
i u nju sam čisto razabrao
prošlu sudbu gordijeh nebesah,
i kako je gordi vladac neba
svemogućstvo sebi prisvojio
i prostorom strašnim zavladao.
Moga bića čita sam pričinu
i sudbinu moju svukoliku
i družine moje blagorodne.

Što se gordi neprijatelj diči
da je tobož mene satvorio
i svijetle moje legione, -
tajni slučaj naš je otac bio;
navlaštito nas je satvorio
da pravilo biću sačinimo
i gordosti metnemo granicu,
da s gordijem vlacem nebesnijem
dijelimo vladu i mogućstvo,
da imamo svi jednaka prava.

Strašna sudba prvijeh nebesah,
o kojoj je pomislit užasno,
ona dade smjelom grabitelju
slučaj zgodan te prostor zavlada,
i prisvoji ime svemoguće
svojom voljom, svojim soglasijem.
Ovo strašno padenje nebesah
načalo mu u tmine unese,
tme vjekovah vječno neprohodne
oko njega nagomila krugom.

Prostor cjeo u stara vremena
bješe sv'jetlim zasut šarovima,
lica tame nigđe bilo nije.
Šar svakoji jedne veličine,
sa našijem svaki jednak nebom
u svjetlosti i u opširnosti.
Visio se u svaki šar prestol,
kako što je naš prestol vrhovni,
na prestol je u svakoje nebo
vladac bio jedan okrunjeni.

Veličinu prvijeh nebesah
iznenada rok užasni stiže:
nekakva ti pogubna sudbina
uskoleba prostor i mirove,
i bure se strašne razgrmješe
u prošloga okeana[3] njedra;
mirogubni stresi začestiše.
Čas suđeni zazvoni svjetlosti;
na veliku i užasnu žertvu
gladne bezdne otvoriše usta.

U trenuće oka laganoga
sva božestva s prestolah padoše,
svi strmoglav miri polećeše,
svi se hukom stravičnom skrušiše
na žertvenik mračne vladalice.
Pozorišta toga prestrašnoga
svi umovi predstavit ne mogu:
kad itahu k pogrebu šarovi,
jedan drugog u let razdrabljahu,
na komate lećahu k bezdnama.

Svi mirovi s opširna prostora
k pogibiji vječnoj odlećeše;
jedan samo što nevredim osta
po nekakvoj slijepoj sudbini,
na kome se gordi prestol visi
protivnika moga užasnoga.
E kud sreća da je i on tada
u grobnicu panuo mirovah
i premirne da je noći carstvo
svud svjetlosti pogasilo zraku!

Na zlu sudbu palijeh nebesah
noć i pustoš carstvo uzdigoše;
no slijepe ove vladalice
besilne se odmah pokloniše
upornome svome soperniku!
Djejatelni vlastitelj nebesni
iz haosa zdrobljenih nebesah
poče male stvarati mirove,
slabima ih punit žiteljima,
kako će mu sve pokorno biti.

Evo slučaj - sa užasom kriknu -
s kojijem je smjeli vladac neba
svemogućstva ime polučio,
al' Satana otkriva tainu!
Na opširne nebesne ravnine
ištem vladu da podijelimo
i nebesa pala vozdvignemo,
prvi zakon da prirodi damo,
nek se svaki sa vrhovnom vlašću
na svom nebu gordi i veliča!

Znam ja silu moga sopernika
i njegovo postojanstvo strašno,
al' se kunem svijetlim oružjem
i mojijem nepobjednim štitom,
sa hrabrošću mojijeh vojvodah,
svim oružjem moga legiona,
iskrenošću lika Adamova,
da namjeru ispunit hoćemo
al' svi žertva biti blagorodna:
vječan pokoj vječnoje blaženstvo!"

Vožd pogubni kad riječ izreče,
punu k tvorcu otrovne zavisti,
milioni jeknuše glasovah
u razvratne, odmetne polkove:
pozdravlja ga s udivljenjem svaki,
jednoglasno vjernost izražuju.
Koleblju se gusti legioni
ka po ravni sazrela žitija
koja kosu k pogibiji bruse
kad ih ludi uzmute vihori.

"O zavisti preotrovne žertvo,
vinovnici vječne pogibije!"
- Gavril poče arhangel zboriti;
no hulenja hiljade krikovah
na višnjega i na dva vojvode
oko njih se počeše horiti,
Gavrilovu riječ presjekoše.
Digoše se dva vjerni vojvode,
na zefirna polećeše krila
među svoje blažene polkove.

Satanini zloumišljenici
idu k njemu s opšteg dogovora:
Alzzenk, Ilzhud i Alzavalg gordi,
Obenizrem i Jaobaz zlobni,
zlome caru tešku krunu daju,
s kojom krune svoju pogibiju
opštom voljom izgubljene vojske.
Zli vladalac kad se sa zlom vjenča,
pozdravi mu odsvud zagrmješe -
on vjernosti gordo zahvaljuje.

Evo Adam, evo Noelopan,
evo Razec i evo Askela:
od njihova nesretnjega lika
otpadnika neba pozdravljaju,
kunu mu se bit družina vjerna,
samo svoju riječ da održi -
da ih kruni samodržavijem
po nad jednim, ka je reka, mirom.
Ah, nesretni rode slavoljubni,
skupo li te ta pogreška stade!

V

Tihi pokoj neba blaženoga
provrže se strašnim pozorištem:
u nj se raspre razviše znamena,
krikovi ga hore hulenija,
rat krvavi u nj je uzavrio;
legionah stravična kretanja,
slavom ratnom opitijeh ljutom,
koleblju ga opštim dviženijem;
vrag je neba grdni pohitao
da ispita nakaz zasluženi.

Dva višnjega vjerni vojevode
pripravljaju hitro legione,
žedno hite krvavome boju,
raspaljeni gadnim hulenijem
mračne duše neba odmetnika.
Dugački se rede legioni
na poljane neba prostranoga
s obadvije strane naporedu;
drugi stoje ka mase oblačne
na vozduhu, k boju pripravljeni.

Vid podobni oku predstavljaju
pogled gordi sjevernih ljesovah
kad ih zima u kipu obuče,
i nad njima na prevedrom nebu
kad se oblak napoli razdvoji
te u dvije nepregledne mase
s dva protivna uzmućena vjetra, -
vid ti takvi dva strašni voinstva
predstavljahu na polja nebesna
k krvavoj se borbi gotoveći.

Lomnom jekom vojničke muzike,
sprovođenom ratnim vosklicima,
zatutnješe nebesne ravnine.
Boj se uždi među besmrtnima
u najviši stepen svirjeposti;
revnivi se nadskaču vojvode
ko će veću hrabrost pokazati:
vjerni tvorcu kazat usrdije,
a nevjerni k cjelji naprezaju
da svemoćnim tronom zavladaju.

O sljepoćom opojena zlobo,
o zla žertvo duše izgubljene,
rat ste digli na svemogućega!
Bi nesretnji morehoci pređe,
- postignuti korabljekrušenjem
na sredinu bučna okeana,
kad okrenu suncu na rađanje
tražeć u njem sebi spasenija -
pređe sunce rukam dokučili
no vi moćnim tronom zavladali.

Svi ledovi dva protivne pola
te na dvije mase počivaju
i, slomjeni naporom vjetrovah,
te u sante idu i komate
po prostoru nemirnijeh poljah
ne prosiplju toliko strijelah
ka dv'je vojske jedna protiv druge,
ne kazuju toliko poloma
ka u borbi što nebesnoj vidiš
izlomjena štita i oružja.

Dva dni sv'jetla, dvije noći sjajne
u jarosti boj jednaki traja;
s obje strane besmrtne vojnike
na gomile vidiš povaljene,
svi u ljute rane ogreznuli;
ma se napij vode besmrtija,
malo tuguj, pa izdravi odmah.
Na hiljade udvoji se vide
po vozduhu i po ravninama,
bez velike mješanije masah.

Koplja, mači i plamene str'jele
angelskom su krvlju obojeni;
manji, viši besmrtni vojvode
na ognjenim lete kolesnicam,
opojeni vojničkom hrabrošću,
strašnu borbu vojsci pokazuju;
mnogi, ljutim postignut ranama,
svrgnut padne s svoje kolesnice
na ravnine među redovima
dvije vojske krvlju okupate.

Treće jutro pozorišta strašna
kad zaigra u polja nebesna,
Adam s likom svojijem odstupi
iz nesrećna boja pogubnoga
sa dubokim duše pokajanjem.
Na njega se žestokošću srde
Noelopan, Razec i Askela,
i ostali mnogi prvijenci,
što imenom stidnoga izdajstva
čest pomrači svoga legiona.

"O potčini meni vojevode,
kojeno je slavoljubje sl'jepo
i plamena slava brana digla
s soglasijem mojim vojevati
na svojega svemogućeg tvorca,
ne dižite glasa protiv mene!
Pogrešku sam pozdno grdnu pozna,
bezrasudno naše zabluđenje
i što važi ime svemogući; -
grob je otprt naše pogibije!

Na ognjenoj leteć kolesnici,
pred svanuće san me laki stiže;
u njem viđeh strašno vidjenije
na nakazu tvorca razgnjevljena.
Ta je sila i gnjijev pravedni
moju tužnu zabluđenu dušu
uplašila i oledenila.
Strašno bješe ludu prestupniku
svevišnjega oca mogućega
obučena gnjevom pogledati!

Poslje strašna njegova karanja,
koga nebo jošt viđelo nije,
legioni dva vjerne vojvode
zabunjena pognaše Satanu
i njegovu izgubljenu vojsku,
na granice neba doćeraše,
ugnaše ih u bezdnu nesitu
rasplamanu smradljivom stihijom;
bogomrski car sa svojom vojskom
u goreću potonuše bezdnu.

Bič pravedni svemoguće ruke
kada ugna odmetnika neba
u kipeću plamenom pučinu,
onda vojnstvo pobijedonosno,
predvođeno s dva svoje vojvode,
na nas silom nepobjednom udri,
zajmi i nas strašnijem kricima
iz nebesnog blaženog žilišta
tragom našeg zloga prevlasnika,
zlu pobjedu da s njim dijelimo.

Sveto slovo premilosna oca
nas s granice vječne pogibije
svemogućom voljom zaustavi.
Vjerni nebu tada legioni
u okove teške i plačevne
sve nas listom okovaše jako,
na šar mračni neobdjelan neki
nas baciše, da lance nosimo,
đe blaženstva spomen iščezava,
đe mračnošću sfera uzbunjena!"

Zla pričina i zla predvještatelj
kad zlu sudbu legionu kaza,
na njihova božestvena mrtvo,
vocari se uhilenje mrtvo,
pogibe im živost božestvena
na dviženja i na njina lica.
Vid familje čisla velikoga,
kad se liši svijetle nadežde
i s groba se uhiljena vraća,
predstavljahu polci Adamovi.

Vrag nebesni sa sl'jepom jarošću
sve jednako bitku produžuje
i sve žešću i očajaniju.
On užasne primjere hrabrosti
kazivaše na poprištu bojnom;
oko njega strašne mješanije
predstavljahu tušte besmrtnikah.
Trudno bješe neba otpadnika
i vojene njegove polkove
nadvladati u krvavoj bitki.

Treći danak sa stravičnom hukom
već prebježa ravnine nebesne;
večerom se dva vojvode vjerni
predstaviše tvorcu pred prestolom,
premilosna oca umoljaju
da oružja od obije vojske
smrtonosnim naostri udarom:
"Već hulenja - kažu - Satanina
i njegove nerasudne vojske
nas su vrgla u očajanije."

"Neću - kaže - dva vjerni vojvode,
zavjet sveti vječno narušiti;
što sam jednom vjenča besmrtijem
smrtnu kosu ispitati neće!
Zlobom k nebu vrage opojene
ja sam čeka na pokajanije;
mislio sam da će se sjetiti
dara moga, vječnoga blaženstva,
i dužnosti tvari k tvoritelju,
neba slatkog uveselenija.

Jer angela jednog nebesnoga
da uliješ sveto naslaždenje
u gordi stas kedra nebesnoga,
bi bezdušni velikaš sadovah
poletio po nebesnoj sferi
al' se s vrha do dna rastopio
od preslatke duhovne naslade;
al' zavišću duše sledenjene
blagost tvorca jesu prenebregle,
lišile se vječno naslađenja.

Već su vjesi, sveti oblik pravde,
zlom svojijem grdno prepunili,
nagnuli ih k svojoj pogibiji.
Dan četvrti sjutra će granuti
na njih strašnim gnjevom nakazanja
i vječite njine pogibije;
čuće sjutra udar svemogući,
tresk će njegov ispitat užasni,
sjutra će se odzvat slava tvorca,
vi joj sjajnu likovat pobjedu.

Sva nebesna kola mirodržna,
i dvižima i nepodvižima,
praznovaće sjutra u horima
udar strašni moguće desnice.
Grdne bezdne, mračne i nijeme,
snom vječnijem mrtvo uspavane,
sjutra će se zatrest jekom slave
presilnoga protivnika njina;
hoću sjutra udar dati strašni,
da ga i ja mogu nazvat silnim!

Nepravda je Satanine duše
zla šar crni u vozduh izvela:
ad se zove, zlosti mučilište,
zloga cara mračno vladjenije.
Vrag se neki crni u njem neba
gordi adskim samodržavijem,
zaslužena to mu je nagrada
i njegovu zlobnu legionu
što su s' digli nebom zavladati,
višnjeg tvorca prestola lišiti.

Šar je ovaj dosta pogolemi
jedna masa crna i plačevna,
sostav noći i vječnog ridanja;
dv'je stihije u njem su užasne,
razljućene najvišom krajnošću -
stud i oganj, razduti burama,
sprovođeni strašnim olujama,
na sve kraje carstva Satanina
strašnom hukom hore neprestano
u protivne svoje vihorove.

Stiks je carstvo zločestiva cara
sa svojijem kipećim volnama
i smolnijem smradnijem plamenom,
s ledovima, s užasnim mrazima
devetstručnim okružio vjencem:
polu carstva smolnim i plamenim,
polu carstva mraznim i ledenim.
Ovaj grdni mnogostručni v'jenac
vri stravično u svoje krugove
sa ljutošću svojom mučitelnom.

Kocita će plačevni valovi
tamo poteć sa vodom nečistom
mučenija neba otpadnikah,
a za njime Flegeton i Mente
sa ljutošću ada nesitoga;
među dvije protivne stihije
tamo teče tajni potok Lete,
na njem straže kćeri Gorgonove
da pregnusni neba odmetnici
od struje mu prijatne ne vkuse.

Mučitelno vraga neba carstvo
niskijem je svodom nadneseno
kruta tuča neobdjelanoga;
po njega je okean veliki
smolne smradne vode zauzeo,
koja kipi s užasnom ljutošću,
pružajući blijede plamove,
smrtne strave i vida punane,
s plamovima kola dima smradna,
te miješa mrake sa bljednošću.

U njedrima gadna okeana
hiljadu se nadimlju volkanah,
izrigaju s muklijem ječanjem
nad povrhnost duboke pučine
strašne vitle dima i plamena,
o tučnom ih svodu razbijaju.
Kad volkani smradljivo dihanje
u utrobu raspaljenu vrate,
za njima se užasne propasti,
pune dima i plama, otvore.

Svi bregovi kipeće pučine
brdima su čestim zasijati,
no golijem, vida plačevnoga;
iz njih biju stravični volkani
koji žednu i mračnu utrobu
pune gadnom smjesom okeana,
i opet je na mračnu pučinu
okeana istoga mrskoga
bljuju s jekom krupnom i užasnom
u oblake dima i plamena.

U tartaru, carstvu huliteljah,
priroda je sve užase svoje
sa jarošću najvećom ulila;
priroda je tamo poselila
sva strašila u bezobraziju,
te bjesuju i za žertvom riču
u mrakama po gadnim volnama;
tamo hidre strahovite fište,
mnogoglave, na velika jata,
dignutijeh nad pučinom glavah;

tamo mrske bez broja ehidne
iz prostrane i žedne utrobe
dižu mukle i plačevne glase;
himere su tamo i drakoni
na velika stada razasuti,
sa užasom lete po pučini
dug prirode strašni da ispune;
tamo zmije veličine grdne,
krokodili, gadna čudovišta,
u mrakama čekaju Satanu;

tamo lete užasne furije
s krikovima adu priličnima,
smirit sebe u mrake ne mogu,
iako je njihova stihija,
jer ih muči zla ćud i opaka
da mučenje svoje uspu crno
na slijepe neba mutitelje.
Zlost njihova prevoshodi mnogo
svaku ostrost zuba u tartaru,
svako žalo repa otrovnoga.

Mračnoga je polovinu carstva
grozna zima vječno sledenila;
tamo mrazi u stepen najveću
žitkosti su vodne skamenili,
mećave se hore kolačima,
svakog časa gorda brda penju,
svakog časa raznose ih hitro,
razvijaju u ljute vihore;
tamo magle punane snijega
i krupnoga spuštaju se grada.

Dva vojvode, vjerne moje sluge!
huče strašno adski uragani,
a vulkanska mračna grla ječe,
riču grdna tartarska strašila,
zveče lanci s jarošću uždeni,
buče volne s mučiteljskom bukom:
sve glas sliva pod svodom mračnijem;
tutnji tartar iz mračne utrobe
strašnim grlom, zlom opštega glasa:
sve za žertvom huliteljah čezne!"

Pošto riječ svemogući svrši
i objavi vjernim vojvodama
strašnu kaznu i pogibelj vječnu
vraga neba i soputnikah mu,
arhangeli s blagogovjenijem
od višnjega odoše prestola
među vjerne nebesne polkove,
koji strašnu i krvavu borbu
s carem ada jednako vođahu;
u boj hučni i oni uđoše.

Na nebu se dan četvrti javi
sa najvišom bojnom žestokošću;
šum prolama nebesne ravnine
zlobne vojske bogohulenijem.
Gorda glava mračna vladaoca
nepobjednom već mišljaše da je;
ne zna da je svoje sudbe čašu
prepunio crnoga otrova,
čas ne vidi đe se primaknuo
da mu zvekne vječnom pogibijom.

U jedan mah, ka da munja sinu,
tušta velja teškoga oblaka,
bijeloga, u jednojzi masi,
tronodržnu svu obuze goru;
u vidu se uredi vijenca
pravilnoga, no debljinom strašna,
pa se poče vrćet sa hitrinom
na zefirna razljućena krila
oko trona i gore sveštene
sa potresnom preužasnom jekom.

Svekolike borbe okeanah
koje čine sa krutim skalama
u najveću njihovu bjesnoću,
svekolike napore vjetrovah
što se čuju na zemnome šaru
protiv svijeh gustijeh ljesovah
da u jedan glas mogući sliješ,
jek bi njihov slab veoma bio
da pokaže krupnu silu glasa
kojim oblak vitleći ječaše.

Ovo čudno nenadno javlenje
boj krvavi na nebu prekide;
svi vojnici, vjerni i nevjerni,
k tronu tvorca pogled obratiše,
ma nevjerni sve jednako hule
ime neba i slave Gospoda;
dok svakoje nebesno svjetilo
tečenije svoje zaustavi
i svjetlosti svoje polovinu
svako vrati pod plamenu krunu.

Odjednom se oblak razječani
u dva pola stravično sastavi;
na njima se odjednom pojavi
kolesnica kako sunce sv'jetla,
hiljadama munjah upregnuta
te je voze na ognjena krila.
Svemogući na njoj sjedijaše
sa gnjijevom vooružan strašnim.
O, kako mu plameni pogledi
sijevahu s užasnom ljutošću!

Pušti str'jelu sjajnu i krilatu
iz svojega almaznoga luka
na Satanu, grdna otpadnika,
na njegove mrske legione;
i krilata poleće strijela
u ognjenoj velikoj koloni.
Zvek njegova almaznoga luka,
silnu huku njezina poleta
nemam čemu nigđe upodobit
do njegovoj premogućoj sili.

I krilata pogodi strijela
na sredinu vojske bogohulne,
tu se s gnjevom ognjenijem razbi:
hiljade se kroz otpadnu vojsku
od nje strašnih razječa gromovah.
Car tartara i njegova vojska
popadaše na polje sraženja,
poraženi strijelom višnjega
i njenijem plamom opaljeni,
oblačeni u vječno crnilo.

Od udara ovog svevišnjega
bezdne hladne zasute atomom,
koje dosad ime ne poznaše
do sna hladna i tišine mrtve,
ne zefira, ne luče, ne glasa -
sad ih moćna potrese desnica,
te joj n'jeme iz mračne utrobe
podjeknuše svemogućom slavom;
smrt iz svoje prevječne grobnice
ovaj udar u njima probudi.

Od Gospodnje strijele udara
potrese se osv'jetljeno biće:
nepregledna sva nebesna kola;
mirijade sv'jetlijeh mirovah
tajnom sudbom i strašnijem stresom
iz svojijeh kolah iskočiše,
srojiše se tvorcu oko trona,
svaki punan besmrtnog voinstva,
i otada voljom svevišnjega
postadoše nebesni kuriri.[4]

Svemogući pobjeditelj sjajni
tek strijelu gromonosnu baci
iz silnoga i zvečnoga luka
na Satanu, neba otpadnika,
i porazi nevjerne polkove -
u trenuć se munje upregnute
u sveštenu tvorca kolesnicu
dugom k jednoj sve naviše strani,
povratiše polet kolesnici.
Gospod slave na tron se povrati!

Zaigra mu kruna nad prestolom
u cijeloj lučesipnoj slavi,
i ostala nebesna svjetila
sa živošću novom uzigraše.
Dva vojvode i vjerno voinstvo,
i sva vojnstva stekšijeh mirovah,
u oblačne nepregledne hore
uzlećeše po blaženoj sferi,
pojuć slavu pobjednika tvorca
i ljubavi vječite blaženstvo.

Dan četvrti strašnoga javlenja
mogućnosti Gospodnje desnice
bješe blizu sveštenog odiha:
himni svete slave počinuše
i grmljave slatkijeh muzikah;
legioni u duge redove
sa poretkom volje svemoguće -
svaki k svome letijaše miru
te mu ga je Gospod slave silne
naznačio za vječno blaženstvo.

Dva vrhovna vojenačalnika
obratiše velike polkove
da ćeraju neba otpadnika
iz predjelah blaženog žilišta
u tartarsko mračno vladjenije
na vječita njina mučenija.
Divna kretnja bješe i stravična
vjerne vojske i pobjedonosne
k pob'jeđenoj Sataninoj vojsci
i užasom smrtnim obuzetoj!

Otpadnici neba, ustrašeni,
pred blaženom pobjegoše vojskom
s krikovima strave i hulenja.
Prenesretnja vojska mrake cara
mrzak li je oblik polučila
po pravednoj nad njome razrazi:
crna lica, roge i repove,
mnogima se rasklopila usta,
a mnogima za vrat obrnula,
jošt izroda svakoga gadnosti.

Nemilosno vjerne sluge neba
hulitelje svoga tvorca gone,
zlo ćeraju s svijetloga dana
u kipeće bezdne tartarove,
na nebesnu dognaše granicu.
Stup veliki mračni sačiniše
Satanini soputnici grdni
od vječnoga svoga padenija
s sjajnog neba do propasti ada,
te u strašnom vidu dubijaše.

Tri dana su adski legioni
neprestano za njinijem carem
sipali se crnijem potokom
s kraja neba u utrobu ada.
Prestrašno je ovo pozorište
sve užase mnogo nadvisilo:
kad padahu kriveći se polci
u dimljiva žvala tartarova,
žedno tartar drhteći ječaše,
grdnu žertvu radosno žderaše.

Kad se sabra sila nečestiva
pod tučnijem svodom raskaljenim,
uzavreše dreke i krivanje
od vragovah i od čudovištah;
činjaše se da ih svod tartara
neće moći uzdržat nikako,
nego da će tresnut u komate.
Dok zaurla Cerber iz dubine
da je stado u svoju torinu
i da straži vrata od tartara.

VI

Po pobjedi strašnoj nad Satanom
veliko se sobranije steče
u palatu cara prevječnoga:
arhangeli prvoprestolnici
i premnoge hiljade sjajnijeh
heruvimah i pak serafimah
blagodare tvorcu mogućemu
rad povratka blažene tišine,
za svijetlu njegovu pobjedu
nad vladalcem zlosti i nesreće.

Svemogući u opštemu skupu
nakazanje Adamovo javlja:
"Šar ću jedan - kaže - postaviti
nedaleko od mračnoga ada
rad vremenog teškog zatočenja
Adamova i njegova lika;
šar će ovaj bit sastavljen mali
od haosa i mračne prašine,
stihije ću na njem poumjerit,
a vremenu nepostojnost dati.

Mir ću grubi ovaj Zemlja nazvat.
Biće ona vodom izobilna,
cijela će biti zasjejana
raznog roda proizrastjenijem;
na nju će se životne porode,
u vozduhu, vodi i na suho,
razne rasut u izobiliju:
tu će biti tihijeh porodah,
a biti će isto grabljivijeh
i otrovna gada puzećega.

Kako što sam gordu caru ada
i njegovu zlome legionu
spomen živi neba blaženoga
rad nakaze veće ostavio,
tako danas lišavam Adama
s buntovnijem svojim legionom
blaženoga žilišta spomena,
da ni jedna najmanja častica
u duše im od njeg' ne ostane,
ka da nebo nijesu gledali.

Za nakazu njihova nemira
nemirni se njihovi duhovi
u okove blatne tjelesine
jedan vijek osuđuju kratki;
neka oni črez judol plačevnu
lance teške s burama nemira
u stenjanju prenesu gorkome;
neka svoju nepostojnost grdnu
sa prokletstvom tamo oplakuju
u suzama i u ridaniju;

nek tijela svoja prepitaju
sa bilijem i njinim sjemenom,
vodom hladnom i sa životnima.
Njihovo će kratko zatočenje
bit im tužno nepostojnoj duši:
sa plačem će na zemlju padati,
sa plačem će na zemlji živiti,
sa plačem se u vječnost vraćati,
mučitelj će jedan drugom biti,
svaki sebe poosob najveći.

Smrt ću izvest iz mračne tavnice,
na zemlju je puštit među njima,
preodjetu u raznim vidima:
neka stravom između njih trči,
čineć strašna opustošenija.
Ova će ih tirjanstva carica
nemilosno, s užasnijem vidom,
nasilstveno, po svojemu pravu,
svoboditi od teškoga jarma,
te ih vraćat u život duhovni.

Nepostojne njihove nadežde!
Kad pomisle da su ih pristigli,
onda će im dalje izmaknuti.
Ova njina pišta prijevarna
biće sumnjom otrovana ljuto;
lakovjerni zemaljski sužnjevi
bič će strašni sumnje ispitati:
ona će ih svuda sprovodati,
ona će ih svuda pretjecati
i poglede njine k budućnosti.

Lice smrtno na zemlji čovjeka
prilično će biti angelskome,
samo teke jednu iskru malu
vdohnut ću mu nebesne ljubavi
u njegovu zemnome plođenju,
da mu tužnu i kukavnu sudbu
kolikogod ona ublažaje;
jer on opet, ako i zabunjen,
sveđer umno ostaje tvorenje
i car zemlje, iako u ropstvu.

Čovjek volje ostaje svobodne
ka svi drugi besmrtni duhovi;
njegova će duševna tablica
s obje strane biti načertana
s dva sasvijem protivna zakona:
na jednu će zakon pravde blage
bit u svete načertan linije,
na drugu će prevlasnika njina
zla svakoga crnjat se zakoni -
adski spomen sveze sa Satanom.

Moć će čovjek ova dva zakona,
kad posveti misli mojoj pravdi,
bez nikakve muke različiti;
ali adsko prokletije duha
čovjeka će češće pljenivati.
Ova borba pravde i nepravde,
što je nebo tri dni kolebala,
biće ona sa svijem užasom
pečatana na dušu čovjeku,
da mu ropstvo gorči i koleblje.

Sa prvijem Adam pokoljenjem
na zemlji će ljuto postradati
od Satane dušegubitelja
(jer će Adam prvi plot čovječku
oblačiti i počet nositi):
zli vlastitelj ada nesitoga
dovesti će ljudsko pokoljenje
do gluposti ove preslijepe
da pohuli na nebesnu svjetlost,
a da mračno ime obožava.

Jednoga će sunca zrake sjajne
šar dvižimi zemni osvjetljati:
moć će ljudi sa svojega šara
na uzano svoje podnebije
viđet dosta mojijeh mirovah;
no pogubne mrake Satanine
njihove će zaslijepit oči,
mirovi im silom svemogućom
neće sjati njinim pogledima,
mirodavca pohuliće ime.

Na zemlji će hiljade božestvah
osl'jepljeni satvarati ljudi;
biće njina ništožna božestva
sve izrodi u bezobraziju.
Bezumnoga ovog jazičestva
nečisti će prestol predstavljati
na glibljivom jednome brežuljku,
kojega će gadi i životna
neprestano po vrhu puzati,
da se biljem pitaju raznijem.

Ovo nisko ljudsko osljepljenje
biće zloba duše Satanine
na pohulu neba i višnjega.
Božestvenu moju dušu nježnu
zaboljeće sudba čovječeska:
ja ću slovo moje vozljubljeno
u plot ljudsku poslje oblačiti,
poslati ga da izbavi ljude
i zakonom svete moje pravde
pomračene osv'jetli umove.

Ja sam otac i svjetilo pravde!
Kada Adam s legionom svojim
osuđeno izvrše sužanstvo
i prenesu črez judol plačevnu
smrtni okov tegotnoga ropstva,
mog zakona posljedovatelji
vraćaju se u prvo blaženstvo;
a zakona cara zločestoga
u ad idu sl'jepi priverženci
u mrakama vječnog ridanija.

Poslje zemlju, užasa katedru,
pozorište bogomrsko zalah,
gnjezdilište čovječke nesreće,
sa nevinom krvlju oskvernjenu,
otrovanu gorkijem suzama,
kojuno će voplji nevinosti
kod mojega ukleti prestola -
nju će oganj božestvene pravde
u dan sudnji u jedno trenuće
sažeć svojim sveštenijem plamom."

Legionah sretnji načalnici
polećeše od trona višnjega
na ognjene svoje kolesnice
u vesele nebesne ravnine
da svetkuju u slatkoj ljubavi
padenije neba protivnika
i rođenje novog legiona,
kojega je na vječno blaženstvo
svemogući iz bezdne izveo
da namiri pogubljenu vojsku.

Svemogućom voljom mirotvorca
četiri se vjetra razjariše
u dubine hladnijeh bezdanah,
te oblake strašne i debele
od prašine i crna haosa
iz mračnijeh digoše njedarah,
i sa silom svojom strahovitom
sa svake ih strane stijesniše
i u trenuć oka laganoga
šar naš zemni tamni napraviše.

Iz hladnoga zemaljskoga njedra
istočnici vodah potekoše,
sačiniše okean opširni;
luče sunca životvornim vidom
rastjenija roda svakojega
na povrhnost zemnu izmamiše;
uzmilješe stada životnijeh
po vozduhu, zemlji i vodama.
U čas slovom mogućijem tvorca
zemlja dobi hitro tečenije.

Adam pređe nebesnu granicu
sa svojijem žalosnijem likom;
staviše ih pred vrata vječnosti.
Evo Adam u plot obučeni
sa podrugom u polja edemska.
Taruć oči od sna zaborave,
pogleduje sjajne luče sunca,
pogleduje divnu soputnicu,
pogleduje edemsku krasotu,
blagodari nebu za milosti.

Oplakujuć moju zabunjenu
i snom teškim obuzetu sudbu,
vidio sam mrake vladaoca,
u prevarnu zmiju pretvorena,
đe on puza na zlo čovječestva.
Pramatero ljudskoga plemena,
otrovnoga dara te prihvati,
kupaćeš ga gorkijem suzama,
osipat ga plačnim pokajanjem,
al' badava - zavjet je narušen!

Poslijed sam s užasom vidio
prvu braću te su pomiljela,
plod ljubavi prvi božestvene,
roditeljsku premilu utjehu,
care mira jednog cijeloga,
đe sa krvlju bratoubistvenom
mlado lice zemlje otrovaše.
Zlobo kleta, da te bog ubije!
Zla porazo roditeljske duše!
Zla predskazo otrovne sudbine!

Prva se je krvlju oskvernila
bezakona ruka Kainova,
prvoga je sunce vidijelo
ubojicu Kaina na zemlji,
roditeljah prvijeh prokletstvo
na prvoga izlilo se sina.
Kainovi bezbrojni potomci
zlom svakijem zemlju ispuniše,
gr'jeh im diza more nad gorama,
al' im zloće iskru ne pogasi!

Ah, kako je zemlja napunjena
s idolima svakoga izroda!
O, kako je lice svemoguće
mračna glupost obezobrazila!
Tame car se zli obradovao
videć ime neba podrugano,
videć ljude đe svakoj mrskosti
sa tamjanom oltar okađuju,
videć gadne zmije, krokodile
da bezumna sljepost obožava.

O nevini sinovi prirode,
o mudrosti prosta najsjajnija!
Do rođenja sv'jeta istinoga,
vi presretni poklonici sunca!
Vi ste vjerni nebesni sinovi,
vas svjetila luče životvorne
nose k tvorcu, lučah istočniku;
luč je sjajna bogoslovija vam,
luč vam žertvu u nebo uvodi,
luč vam tvorca osvjetljava dušu!

Gle divnoga sada vidjenija!
Sunce pravde i zemlju ogrija,
hram se mračni zasja zatočnikah,
robovima olakšaše lanci:
sin dostojni oca prevječnoga
obuka se u čelovječestvo,
naoružan oružijem pravde
i str'jelama svetog prosvještenja,
popirući zlobu i tirjanstvo,
dobrodjetelj u hram osveštava.

O preblagi, tihi učitelju,
slatka li je sveta bistra voda
s istočnika tvoga besmrtnoga!
Od tvoga su sv'jetloga pogleda
uplašene mrake iščeznule,
od tvoga su hoda sveštenoga
bogohulni srušeni oltari;
voskresenjem smrt si porazio,
nebo tvojom hvalom odjekuje,
zemlja slavi svoga spasitelja!

_____________

[1]Najveća planina na zemlji.

[2]U ovoj strofi desetoga stiha nejma, i ovaj sam ja dodao, koji, ako ne valja i ne
priličuje, to da se meni pripiše, a ja molim za oproštenje, tko zna bolje,
široko mu polje. - Svud i vazda, pa i ovdi sada S. M. S.

[3]vozdušni

[4]komete

Svobodijada


Pjesma prva

O visoka neba kćeri,
kojom vječnost vidi čovjek,
koja uv'jek svezu hraniš
među malim čojka umom
i visokim neba duhom,
raspusti mi krila umna
da s' u ove stihe moje
vidi dara višnjeg sila,
veličastvo duše tvoje.
Daj mi pjevat slavna djela
otačastva braniteljah,
njih junaštva kazat falna
od nestanja srpskog carstva,
koji krvcu kako vodu
vječno liše, i sad liju,
za obranu i svobodu
neprestano boje biju;
koji roda slavu bojnu
sačuvaše i digoše
ispod nogah varvarskijeh
hukom sjajna oružija.
Otkud svjetlost istjecaše
i uma se Feb rađaše,
đe u hrame proročestva
sin božestva sv'jetu side,
otkud izvre r'jeka čista
učenija mirnog Hrista -
tu se sada rađa mrska
zla, gluposti svakog građa.
Azija je, ljudstva mati,
sad robinja glupog Turstva.
Mračna glupost azijatska
na tri sv'jeta polovine
rasprostrani mračno carstvo
tavne noći i Ereba.
Njena mračnost vojevaše
protiv ljudskog prosvještenja,
kako mračni oblak gusti
kad ga Eol zajmi hitri
iz njedarah okeana
dok njim zatmi bistre luče
koje sjaju i siplju se
na svjetove neizbrojne
iz sjajnoga krugla vjenca
koji čelo gordo kiti
vozdušnoga svjetovlaca.
Šta slijepi, krvožedni
privrženci alkorana
staše pitat nenavišću
svoja zvjerska srca, duše
protiv srpske vlade carstva,
tad viteštvom sjajućega,
dok kosovski bojak znatni
razdriješi groznu sudbu,
i Vidovdan danak strašni,
s dvije glave krunu diže -
sa Lazara i Murata.
Klonu slabi pred silnijim,
iznemokša mišca Srba
u Kosovu carstvo dade,
i potoci krvlju tečni
ponesoše sjajnu krunu
sa Lazara, srpskog cara,
na sultana Bajazita.
Srpska sila i država
na Kosovu tad pogibe,
ali slava i viteštvo
u c'jelom se vidu kaza.
A svjedok je toga pravi
Obilića mač krvavi,
koji caru Amuratu
dade smrti gorku čašu
u Kosovu polju ispit,
jer viteza obesmrća
slavna smrca i grobnica
ka s dobiću slavan život.
Po kosovskom plačnom boju
sinovi se Turkistana
po državi padšoj Srba
razasuše, umnožiše,
i tiranska svoja srca
krvlju srpskom napojiše
ka bijesni nenasitni
gorski vuci i tigrovi
kad u mirno stado uđu
koje nema svog pastira,
već smeteno i bezglavno
po gorama oblijeće
i postaje žertva sama
nenasitnog srca zvjerskog.
Ime Srba svud potonu,
i svijeću Srpstva sjajnu
b'jesni vihor azijatski
tad ugasi pred svijetom.
Junaci se poskitaše,
isturči se sva gospoda;
narod hrabri poče nosit
jaram teški gnusna ropstva.
I ti, muzo, tvoje žice
u plač sada preokreni,
viđ potomke Slavjanove
i vojnike Dušanove
đe na vratu nose teški
i pogani jaram ropstva.
Obiliću i Toplica,
Kosančiću, Jugovići,
srećni li ste, vitezovi,
jer u boju kosovskome
svikolici pogiboste
za obranu otačastva,
da očima ne gledate
narod srpski podjarmeni
đe uzdiše i đe plače,
a u plaču vas klikuje
da g' puštite, odrešite
iz sindžira nesnosnoga,
u koji ga Osman sveza.
Kako grozne vojevode,
azijatski vladatelji,
tirjanskome svome skiptru
saviš' srpsku pob'jeđenu
i nikome nepriklonu
hrabru glavu i vitešku,
odma stali vojske dizat,
mačem, ognjem svijet trebit,
i narode zemne mnoge
beščovječnoj svojoj vladi
potčinjati, pokorati.
Svud idući krv lijahu,
narod ljudski istrebljaše;
sve im žertva bješe sama
beščovječnog slavoljubja.
No njiova bujnost luda
i slijepo zavladanje
poče Srbu um rastvarat
i od sna ga teškog budit;
staše oci, tužne majke
svojoj đeci kazivati
ka su pređe njini preci
u svobodi uživali,
kako l' sada oni žive
pod nesnosnom ropstva sjenkom
protivnoga alkorana.
Savjet majke, oca - d'jete
ka prirodno k sebe prima;
đe god vitez osobiti
po kosovskom tužnom boju
od Srpkinje porodi se
kojeg Turstvo ne ugrabi,
svaki kuću, oca, majku -
sve ostavi pa pobježe
u savito krvlju gnjezdo,
đe svobode iskra sjaše.
Poče duhom Nemezise
protiv Turstva svaki disat,
i za vjeru,otačestvo
svoju krvcu prolivati,
pa Danila po hrabrosti
sebi voždom izabraše.
Kako Srbi opaziše
da Danilo s Gorom Crnom
izgna Turke i pos'ječe
iz oblasti Gore Crne,
odma staše dolećivat
na glas mili od svobode
kako hitri sokolići
kad ih zivne car svjetlosti
i teški im sindžir slomi
u koji ih noćca veže.
Pa počeše četovati,
boje s Turcma česte biti;
Bosne ravne, Albanije
i glasite Hercegovske -
zulumćare, gnusne Turke,
koji raji dodijahu,
svud bijahu i ćerahu.
Staše srpski mači ostri
okov ropstva prekidati,
i džeferdan s hučnim glasom
glas svobode kaživati;
sta mramorje često nicat
iz prosute krvi Turstva,
i u mnoga srpska srca
stade teška i žalosna
rana data na Kosovu
zarastati, preboljati.
Šta li Ahmet, sultan gordi,
kad razumje, poče zborit
u divanu bezbožnome,
đeno Vulkan gnusna Turstva
kuje svagda otrovite
i plamene strele, mače,
s kojijema pravo ljudstvo
s lica zemlje istrebljaju
i nevinu krv mu liju?
"Šta l' to, reče, oće biti?
Zar se mrtva smije raja
živa kazat u mom carstvu,
koju mi je mač prađeda
na Kosovu s krvlju teškom
pokorio i dobio?
Zar ne pamti niska raja
da se carskom skupom krvlju
nje svoboda ugasila?
Zar se ona digla biti
s sinom neba, bratom sunca
i svečevom vsemogućom
sabljom, rukom i mišicom,
teno koje ostru maču
i božestva besamrtna
svoja carstva ustupaju,
od koje se straha tresu
mračna mora, krute gore?
Onome l' se ta protivi
što iz ruke Jupitera
uze strašni tresk gromovah,
što iz ruke groznu Marsu
uze košve, štit i sablju,
kojega se krjepkoj volji
Posidona strašno carstvo
pokorilo i predalo,
pred kojim je otačastvo
Aleksandra i Likurga
povaljeno u prah palo,
koja se je slavom branom
potomakah Egiptovih
okrunila i podigla,
kojojzi je hrabrost svoju
ustupila i predala
hitra Persa na boj ruke?"
Jarost ljuta satrapova,
koju njemu mučiteljsko,
zvjersko čelo kaževaše
spram ponikše iskre Srpstva
u strah ropski divan vrže.
No tad vladac Dardanelah
sve na stranu misli turi
i umekša ljutost srca;
poče odma zlo umišljat
i ognjene strele kovat
da svobode s njima gnjezdo,
kojeno je savijeno
u aždaje sedmoglave
strašnim ustma i žvalama,
sžeže, spali i zadavi.
Pošto sovjet beščovječni
u divanu utvrdio,
tad dozivlje serašćera,
Ahmet-pašu vojskovođu,
pa mu gordim poče glasom
car Ahmete govoriti:
"Ahmet-pašo, vjerna slugo,
već mi tužbe dojadiše;
često mene dolijeću
s krvlju ljudskom napisate
tanke knjige sa krajine,
koja se je od poskora
u mom carstvu zametnula.
Moja raja, Gora Crna,
skoro mi se odmetnula,
i s Turcima kavgu ljutu
zametnula, krv prolila.
Jošt znaj, slugo, prošlog goda,
kad hrabrosti našoj pravoj
pobjeditelj Šveda Karla
prutska polja sva ustupi,
onda mu je Gora Crna,
po navjetu Moskve cara,
moje zemlje poharala
i palanke popalila.
Tadar su mi tri vezira
od nje boja proplakali.
Treba iskru tu pogasit! -
Ako li se ne ugasi,
s ugleda se njena može
neugasni plamen hitri
razasuti, raspaliti,
i opalit naša krila
naširoko raspuštena.
No me slušaj, vjerna slugo,
serašćera ime nosi,
pripaš' mača krvobojna
koji ti je moja ruka
za pobjede česte dala;
razvi barjak osmanizma,
a kojega pogled, sjenka
pobjeđava soprotivne;
skupi vojsku na boj hitru,
od koje se podnebeski
prostor trese, ubojava;
nepobjednu silu kreni,
spršti raju nepokornu!
Sve ratnike isijeci
koji su se usudili
dići slabu svoju ruku
na svečeva prapotomka,
pravog neba nasljednika,
kojino je posredstvenik
među nebom i svijetom,
i kojega sablja brani
Selenino plavo carstvo.
Muško ludo i sve žensko
doved' robjem u Stambolu;
Dardanelah izbe mračne
i željezne tvrde veze
bez robja su ostanule.
To je sveta volja sveca
da se raje nepokorne
svi sindžiri i sve izbe
za gnjev njegov sad napune."
Ahmet primi zapovijed,
pa Beloni turskoj kaza
da mu kola brzotečna
sprema brže i pripravlja,
u njih s krilma konje spreže
da naredno sjest mu bude
u vojena lučna kola.
On polkove diže hrabre,
janičare ubojite
i spahije glasovite,
četrdeset uprav brojem
što hiljadah sobom uze.
U Belone gromonosna
sjede kola i kočije,
pa bezbožnu krenu silu
da zaguši glas svobode,
ime Srpstva da u teški
tada sindžir vječno sveže.
No đe bodrost rješitelna,
koja smrti ime gorko
čut ne oće ni poznati,
kamol' ga se ubojati, -
tu se muka održati,
a kamoli nadvladati;
đe za vjeru i svobodu
narodu se slavno čini
umrijeti, krv proliti,
tu je ovu iskru živu,
kojuno je opšta mati
u sva ljudska srca dala,
nemoguće utuliti.
Glas dopade ratoborce
jere na njih sila turska
razjarena hitro ide.
Kada oni razumješe
kakav njima mrski sindžir
kuje Stambol nenasiti,
šta l' nenavist podla turska
misli od njih da poradi
(Crnogorca oko bistro
viđe tursko namjerenje,
iako ga turska laža
pod zavjesom svojom slabom
pokrivaše i tajaše),
odma hitro iskup hrabri
na Cetinje iskupiše,
te vijeće za sve grade
kako će se tužni branit
od stambolska ljuta zmaja.
Sluša Danil, vožd im hrabri,
na bojni se mač nagnuo,
pa im hrabrim glasom poče
ove r'ječi govoriti:
"Slušajte me, vitezovi,
otkako nam azijatska
na grabežu hitra ruka
s bezakonom silom uze
naše carstvo i državu,
otad srpsko hrabro pleme
na seb' jaram ropstva uze,
otad slava i viteštvo
u mraku se srpsko sakri,
svetinje ti otad naše,
i crkvene i narodnje,
azijatska noga zgazi.
Vitezove naše hrabre,
đe gođe se koji javi,
svakojega privedoše
na nevini oltar žertve
jarosnoga i ljutoga
ostra mača osmanskoga.
Sindžiri su azijatski
puni srpskog tužnog robja.
Nenasita beščovječnost
čula sada, razumjela
đe iz krvi naše jadne
svobodnijem duhom Srpstva
iza jarma nesnosnoga
odahnusmo, pofatismo;
pa je stoga mnogu vojsku
na nas digla da nas zgnjavi
i svobode sv'jeću našu
da vječnijem mrakom skrije,
da nas redom vitezove
sve jarosnu maču preda,
naše drugo plačno robje
da sindžirom ljutim vežu
i na svake muke muče.
Slušajte me, Crnogorci,
ja sam pastir vaš crkovni,
al' nepravda Turstva gnusna
prignala me mač nositi,
s njim svobodu otačestva
do posljednje kapi krvi
od turskoga jarma branit.
Je l' nam, braćo, poštenije
sa mačevma u rukama
na megdanu smrt dobiti
nego ženski, nevaljatno,
u krvničke ruke pasti,
da nas skvrni Turci muče
a potomci Srpstva bruče?
Istina je da je mnogo
u Turčina silne vojske,
al' se slava s mnoštvom bojna
na megdanu ne dobiva,
već sa slogom i pregloćom
junaštva se v'jenci grabe.
Što je više turske vojske,
to je naša viša slava;
jer, ako je dobijemo,
s tijem ćemo besamrtnu
i vječitu slavu dobit;
ako l' ona nas dobije,
mi svi od nje na megdanu
izginemo, krv prospemo, -
opet njojzi slave nema
što sa mnoštvom manje dobi,
nego ćemo slave v'jence
mi ponesti u grob sobom."
Onda hrabre vojevode
i vojnici svi poviču:
"Čuj, vladiko, i naš vožde,
svi mi hrabrost tvoju znamo
i nenavist protiv ropstva,
tvoje mišce hrabrost tvrda
savi gnjezdo od svobode
u aždaje ljuta žvala.
Mi gotovi svi stojimo
đe nam rečeš krv proliti;
za svobodu otačastva,
svi volimo poginuti
no nje ime izgubiti."
Tada Danil, sve vojvode
i ostali svi vojnici
daše žertvu neporočnu
od čistoga srca k nebu,
pa se hrabra vojska diže,
pet hiljada vitezova,
sve družine Leonida, -
ili svoje otačestvo
od aždaje nenasite
odbraniti, sačuvati,
il' posljednju kaplju krvi
na oltar mu žertve dati.
Kad okrenu hrabra vojska,
razviše se ratni znaci;
svobode se ljupke gnjezdo
u tri puta sve potrese:
uboja se zar sinovma
da mu sjajno ime svoje
na megdanu ne izgube.
Glas se vilah u oblake
već mnogima pričujaše
đe dobića pjesne poju.
Svaki vitez na boj hiti
ka da svaki proziraše
da će slavu besamrtnu
u njem steći i dobiti.
Džeferdara bistra huka,
glas pjesamah Skenderbega
i Srpkinje podbunjaše
da s vitezma na boj idu
otačestva svobod branit.
Dođe vojska utruđena
među brda dva visoka,
među Vranjom i Pržnikom,
na istočnik bistrotečni
od Vlahinje znatne vode,
đe se vile planinkinje
po tri puta na god kupe,
te vitezma Gore Crne
pletu vjence neuvehle,
te ih otlen nose hitre
da hram vječni besmrtija
s njima kite i ponose.
Ahmet silni svojoj vojsci
bješe ovo divno mjesto
izabrao, obrekao
da na njemu oko silni
metne Turcma i postavi,
pak otolen da razredi
na četvoro silnu vojsku,
da s njom zgazi i istrebi
mladoliko no glasito
začetije hrabra Srpstva.
Vješta bojma, crnogorska
tek što bješe hrabra vojska
malo trudna odahnula
i od sna se rastreznila;
tek veseli majski pjevci
bjehu jasnost svoga glasa
po gorama raspustili,
i pojahu pjesme dične
za pobjedu sjajna Feba
nad Ereba tavnom vladom,
koju brzo predviđahu;
tek vjesnica b'jela dana
bješe svoja bistra krila
iz istočne mračne sveze
istrgnula, raširila,
i za zlatne gorde vlase
potezaše i tegljaše
Uranova svjetilnika,
a gromovi b'jesna Turstva
u stanove strašne vojske
zagrmješe, zaječaše,
i planina jedna drugoj
njih glasove predavaše.
Jek gromovah Crnogorcma
kaza uprav da se kreće
na pobjedu turska vojska.
Vitez Danil tada bješe
i sve hrabre vojskovođe
kod bistroga istočnika,
te molitve nebovlacu
sa suzama pošiljahu
da im vojsci bude maloj
on vječiti predvoditelj.
Pa kad dužnost čojka k nebu
sovršiše, otpraviše,
onda mudri savjet čine
kako će se na busije
razrediti i pokriti
i koje će vojskovođe
pred vojnicma postaviti.
Za sve divni mudri vijeć
poglavice učinile;
na tri mjesta hrabru vojsku
na busije postaviše:
jednu sobom uze Danil,
s njom zapade na drum tvrdi,
kudijen će turska vojska
sa svom silom udariti;
drugoj vožda znatna dade,
Mićunović silna Vuka,
kojega se mača Turci
ka ognjena groma boje, -
vitešku mu vojsku dade:
"Drž ti, Vuče, ovu vojsku,
s njom zapani u planinu
u dno Vranje nakraj druma,
skri se u list i u travu,
bojak nemoj zametati
dok na mene na drum turska
ne udari prva vojska,
a kad ona na me udri,
na puščani glas ne udri
dok ne čuješ klepet mača,
a kad klepet mača čuješ,
udri, Vuče, sa svom silom
na sredinu turske vojske,
nas ne izdaj na nevolji
da te majke, srpska djeca
dovijeka ne proklinju";
treću dade vojsku hitru
Đurašković znatnu Janku:
"Na ti, Janko, ovu vojsku,
s njom zapadni u Pržniku,
s Turcma kavgu ne počinji
dokle Vuče ne udari
nasred turske mnoge vojske,
a kad Vuče s vojskom udri, -
udri, Janko, što mož bolje,
ako l' snažno ne udrite,
ja ću glavom poginuti
i ostala moja vojska".
Vojskovođe vojske svoje
u busije postaviše.
Malo zatim istočna se
otvoriše zlatna vrata
i dan majski, cv'jet vremena,
aljinom se b'jelom pokri.
U ta doba Ahmet-paša
na Ćemovskom ravnom polju
u tri duga reda pruži
krvožednu tursku vojsku,
pa najprvom reče ići
janičarskom b'jesnom polku,
a za njime sustopice
Skenderbega potomcima,
ognjevitoj Arbaniji,
a on u red zadnji osta
pred gospodom međ spahije.
Kad jeknuše šumni bubnji,
a pisnuše glasne svirke,
uzigraše turska srca,
raširiše iznad vojske
bojni znaci svoja krila.
Bliješćahu ljudske oči
kada pogled ćahu bacit
na oružje plamno tursko,
u kojemu car svjetlosti
svoje lice ogledaše.
Morao bi Rim viteški,
kako što je i Grk hrabri,
ovoj sili ustupiti;
ali tvrdost postojana
slavenskoga srca, duše
ne ustupa s bojna polja
dokle l' vitez cigli teče.
Glede silu strahovitu
k seb' iduću Crnogorci,
od koje se gore tresu
i dubrave ječe mračne;
ali hrabrost Crnogorca
sve na jednoj mjeri stoji.
Tu ti druge misli nema,
niti jezik zna što reći
već al' megdan zadobiti,
ali na njem svi izginut;
sa sramotom nema kuće
koja će mu k sebi dati.
Prođe zorna prva vojska
mimo Vranje i Pržnika
pravo drumom put Vlahinje,
ne opazi dvije zmije
koje će joj oči crne
i nje srce iščupati.
Dok nagazi ljuta vojska
na busiju Danilovu,
krvavi se boj zađede;
zacilihta svaka puška,
zapišćeše zmijovidni
crnogorski ceferdani.
Janičari silni Turci
staše viti kako vuci.
Janičarskim mesom druma
od Vlahinje zatvoriše,
al' se bojem puščanijem
po sahata s Turcma biše,
pa na sablje i mačeve
udriše se Crnogorci
i glasiti janičari
po megdanu širokome.
Stade klepet ostra mača,
britke sablje i paloša.
Mićunović kako začu
da se puška na Vlahinji
čut ni jedna već ne može,
no da ostra gvožđa zveče
a kliktaju vitezovi, -
onda s Jankom pobratimom
nasred vojske turske udri.
Boj se zgusnu, magla pade,
prekide se turska vojska,
vrela krvlju potekoše;
zadnja s pašom juriš čini
da prvojzi pripomože,
a prva se silna smete,
jer je ljute srpske zmije
sa svih stranah opkoliše.
Sad, visoke žitelnice
Gelikona i Parnasa,
živi plamen vaš uliti
u moj razum i pero mi,
da bar malo sv'jetu kažem
ovaj danak krvolitni! -
Ahmet grozni kada viđe
da ne može nadvladati
s mnoštvom Turstva hrabrost srpsku,
poče bježat bez obzira;
janičarsko pleme samo
osta crnu liti krvcu
jer mu bježat ne davaše
Mićunović s pobratimom.
Slavonosna crnogorska
kada viđe hitra vojska
da sa stražnjom Ahmet-paša
od krvava ljuta boja
stade s smrtna mjesta bitke
izmicati i bježati,
onda hrabrost Pelevića
i odvažnost Obilića
u srcima sv'jema uđe,
tere ljute janičarske
dvadest hiljad silne vojske
na drum tvrdi zatekoše.
Poče Gipnos prvi sanak
iz njedarah Tanatosa
od mačeva i sabaljah
i paloša plamenijeh
kroz obije vojske šiljat,
staše padat bojnonosna
od barjakah turska krila
ispod nogah Crnogorca.
Tu vladika Danil zbiljski
od plamene janičara
sablje britke ranu dobi
po prsima viteškima.
Vještobojni Crnogorci,
vješti mjestu, zemlji svojoj,
sa svih stranah pritekoše
tere vojsku janičarsku
u krš tvrdi tad ugnaše,
pa mačeve u nožnice
svoje bojne uđedoše;
oko turske vojske krugom
u krševe zasjedoše,
pa počeše smrtonosne
svoje sjajne džeferdane
na bijesne janičare
okretati, nji gađati.
Praska stoji džeferdana,
jauk silni janičara,
dok Apolon bistri sakri
svoje čelo ponosito
u Tritona mračno carstvo.
Janičarska hrabra vojska
pade žertvom svakolika
pred viteštvom Crnogorca.
Crnogorce mračna noćca
pod nijemo svoje krilo
uze trudne da počinu
od krvava dana toga.
Posteljom im bješe slatkom
nježna trava i cvijeće,
a uzglavlje - janičarsko
krvovidno mrtvo trupje.
Ishod nježne ljubimice
Oriona i Titona,
prethodnice Apolona,
tad spavaćoj vojsci javi
krik, lajanje mesojedne
nenasitne ptice i psa,
koji ljuti među sobom
boj činjahu, zametahu
oko mrtva turska mesa.
Vojska skoči odmorena
ispod tanke Gipnosove
vlade ljupke i osjenke,
i smršene baci misli
Morfejeve probirati,
pa ti skupa svi vojnici
oštre mače povadiše,
njih vrhove smrtonosne
crnoj zemlji obratiše,
pak svevlacu blagodarnost
staše s duše, srca šiljat
zašto im je vjencenosne
hrabre glave, hrabra djela
s vijencima slavonosnim
okitio i vjenčao.
Po molitvi svi vojnici
okupiše pridobiće,
što je koji u boj vrući
sa krvnika ugrabio;
i dobiće na vojnike
sve jednako pod'jeliše;
a vladici i glavarma,
koji vojsku predvođahu,
daš' po jednu tursku sablju
za viteštvo, starješinstvo,
pa s krvava bojna polja
vratiše se pjevajući
u svobode srpske gnjezdo
noseć mnoge turske znake
od pobjede i dobića.
Krvavome tome mjestu
đe Ahmeta gordost ljutu
predobiše i zgaziše -
Carev laz mu ime vječno
narekoše, da se zove
za spomenik strašna boja
u kom turska mnoga vojska
bezbrojena mrtva pade
od Srbina mišce krjepke.
I zvaće se tim imenom
dok svobode gnjezdo traje
i imena crnogorskog.

Pjesma druga

U vrijeme ono isto
kada sultan Ahmet gordi
glas pobjede očekaše,
i kad mrske Meke žrece
bješe zvati naredio
da on s njima ujednačke
daje žertve bogomrske
na oltaru poganome
Abdolaha i Amene
čovječestva gnusnu sinu,
za pobjedu koju mnjaše
da će turska nepobjedna
održati mnoga vojska
nad blesnuvšom iskrom Srpstva, -
u to doba ćehaj-paša
(i učasnik slavna mira
radi Turstva učinjena
na široka prutska polja
s pobjednikom velikoga
skiptronosca, Švedske kralja)
u prostrane carske dvore
uđe stidnim čelom, licem,
i sa sramom, zatupjenim
viteškoga oka vidom,
bez oružja svijetloga
i bez kitne, strašne čalme,
koja paše i vezire
u najprve stoce s'jeda.
Pade u skut glavom carski,
pa mu poče sa suzama
ropski pričat sve na redu
kako turske slave ime
crnogorska krjepka mišca
u krvavi boj pomrači.
Vizantije vladac drevne
kad razumje niske r'ječi,
niska djela Turstvu stidna,
serašćera Ahmet-paše, -
u njemu se duša st'jesni
slaboljubjem dišajuća,
koja nije naviknula
o izgubu Turstva slušat.
Sumračno mu lice ljutost
prekomjernu kazivaše,
i ljutost mu bješe pogled
sa žarkošću prekinula,
ka Afrike vruće tigru
kad se na boj sebe ravnom
sprema borit i pripravlja,
dok al' ljutost svoju zvjersku
protivnog mu krv ugasi,
al' na oltar iste svoju
on ne prospe svukoliku.
Ahmet smrti čašu popi
od dželatske drske ruke
za sramotu koju Turstvu
s bojna polja on donese.
Sultanovu jarost zvjersku
udvostruči i raspali
pobijeda održana
Crnogorca nad Turcima,
pa jarosnim glasom kriknu
kako ljuti car zvjerovah
kad se na boj hitri sprema,
te vezira velikoga
dozva k sebe, Duman-pašu
Ćuprilića glasitoga,
pa krilate poče njemu
ove r'ječi govoriti:
"Duman-pašo, krjepka mišco,
Turstva slavo, perjanice,
kojega je jošt prađede
mač Osmanov pripasao,
kojega je pleme hrabro
božestvena kćer Junona
svojim mlekom zadojila, -
znaš popriđe ka bijasmo
našu mnogu hrabru vojsku
otpravili Crnoj Gori,
i pred njome serašćera
Ahmet-silna ćehaj-pašu,
da zaguši glas svobode,
s kojijem se malo Srbah
u planine crnogorske
sad podiglo i opilo,
i svobodom opijeni
izlijeću na sve strane,
neprestano krvcu liju
sa Stambola sinovima.
Pa mi sinoć glas sramotni
Ahmet, niski paša, kaza,
da su silnu vojsku moju
Crnogorci nadjačali,
da Azije krjepka mišca
na megdana bojnu polju
klonu silna, prikloni se
pred hrabrošću crnogorskom,
da viteške v'jence slave
ponesoše srpske glave
sa turskijeh viteškijeh,
koje su ih vazda brale
i na megdan dobijale.
Već na noge, Ćupriliću,
branitelju Orkanove
slave, carstva nad carstvima,
svemogući islamizma
mač istrgni branonosni,
sveti pokor i sramotu
nanesene suncu sv'jeta
od Srbalja mišce slabe,
vojske digni što moš više,
sve ostrome sablje predaj:
muško, žensko, mlado, staro -
ne ostavi živo ništa.
Crnogorska sva gnjijezda
u koja se ljute zmije
neprestano mnoge legu -
sva istraži i sažeži
da već svjetlost sprama sunca
kazat ne sm'je ta zvijezda;
zublja kratka s plavom lunom
da se više ne jednači,
niti napred da se kogođ
u mom carstvu smije naći
da se s turskom mnogom silom
bije bojem i jednači, -
tartara su mračna vrata
otvorena da ih prime. "
Kako Duman, vezir silni,
primi ferman i zapov'jed,
odmah sa svih strana poče
silnovitu bojnu vojsku
na stambolska polja kupit,
pa kad silu mnogu skupi
od Azije i Stambola
i Jedrene, dična grada,
koji slavu Vizantije
svojom silom, snagom dobi,
- no i Stambol za osvetu,
nje vrhovnu vlast i krunu,
vlastitelnom rukom uze, -
pak okrenu silu mnogu,
sto hiljadah brojem vojske,
da svobode cvijet dični
mrskom Turstva nogom zgazi.
Vojska hitro tursko carstvo
pređe silna i proleće
ka ždraljevah jato krično
kad Eola ludi vihor
njih s zapada Feba zajmi
put istoka njegovoga.
Dok odjednom sila bahnu
na široka zetska polja,
pak otolen sila krenu
na gazove brzotečne
od Morače, hitro pređe
Lješkopolju prostranome;
tabor savi nepregledni
među bistre dvije vode
i planine dvije glasne, -
međ Moračom i Sitnicom,
Žutom st'jenom i Goricom.
Turska sila tu je pala,
najedno se iskupila
kako da se okrenula
piti crna istočnika,
koji Turstvu istiječe
iz njedarah alkorana,
njinog sveca uzet mrsko
poučenje, razumljenje,
i Resula lažna djela
pritisnuti pod kamenje.
Kada hrabrost crnogorska
viđe bistrim uma okom
da je silni zmaj stambolski
ognjevita raširio
svoja krila, svoje perje
da sažeže Srpstva gnjezdo,
odma visnu klik vitezah,
džeferdana glas zahuča:
"Na noge se, vitezovi,
e je turska vjera mrska
opazila i začula
da Danila doma nema,
pa se na nas silna vojska
od Stambola podignula
da prevarom na nas udri,
i svobode svete ime
da nam zgazi i počepje,
i besmrtna naša djela,
kojano smo s krvlju našom
na megdanu kod Vlahinje
i na druga manja mjesta
zadobili sa viteštvom,
oće da njih vječno skrije
pod mračnijem svojim krilom.
No na noge ko je vitez!
Kako svuda, i sad ovđen
da krv svoju ne štedimo
svu rad slave i svobode
otačastva prolit svoju.
Mi smo oni isti prvi
koji ime vječno slavno
dasmo rodnjoj zemlji našoj,
a ono su isti Turci
koji hrabrost našu pamte
i dan Laza carevoga.
Lasnije je sad s Turcima
krv proliti, bojak biti
kad se s Turcma poznajemo;
jer sad Turke dobro znamo,
a Turci nas bolje pamte:
spoznaje nas krvotečni
boj Vlahinje besamrtni."
Vitezovi bržebolje
na granice istrčaše
sprama silne ognjenosne
Ćuprilića bojne vojske,
i na Kruse, znatno selo,
stan svoj vojsci postaviše,
pa svilene bojne znake
sprama turske silne vojske
postaviše i razviše,
pa viteškim dozivima
i ognjenim puške glasom
staše Turke zaticati,
u krvavu igru zvati.
Kada Duman prijevarni
viđe paša Crnogorce
da su hitro dolećeli
na granice otačestva
dočekati tursku vojsku,
on ne smjede vojskom svojom
na njih silom udarati,
jer se ljuto prepadoše
da će vojsku i poštenje
u boj s njima izgubiti.
Ahmet-paše boj, postupak
smršene mu mnoge misli
u viteški um i glavu
porađaše i stavljaše,
a krvavi boj Vlahinje
prirodnu mu bojnu preglost
ubijaše, ustezaše,
te viteški ne smje bojem
na Srbaljah pleme malo
okrenuti, udariti;
već lukavstva poče gnusna
prijevarnu mrežu plesti
da pofata i zaplete
u nju hrabrost crnogorsku.
Najvišega uma čovjek
može lasno pogr'ješiti;
no priroda đe usije
sa desnicom svojom štedrom
um istini, razmišlenje, -
tu se sasvim ne da pasti,
no i kada malo padne,
da se brzo opet dići.
Duman-vezir divan kupi
pod čadorom svilenijem;
u njem paše zivnu listom
i stambolske vojevode,
te vijeću za sve čine
ka će silnu dići vojsku,
s njom na Crnu Goru udrit.
Pa počeše vješti paše
razređivat turske vojske
otkuda će koja sila
na Srbaljah pleme udrit;
pa dva paše dvotuglije
na nahije srpske dvije
narediše da udare -
na Crmničku i Riječku.
Đupriliću velikome,
Turstva stupu i veziru,
daše vojske polovinu
da on udri preko Krusah
na katunsko gnjezdo hrabro.
Sluša Duman, vezir velji,
lude misli i razredu
vojskovođah Vizantije,
pa im turskim krutim glasom
poče gordo govoriti:
"Čujte, paše i begovi,
i vojvode svi ostali,
koji ste se digli sa mnom
svetit bruku šeginšaha
nanesenu njegovome
gromonosnom veličastvu
od plemena novorodnog
u oblasti crnogorskoj,
vi sovjete svi činite
da sa silnom našom vojskom
bojem na njih udarimo;
a znate li silu strašnu
Ahmet-paše serašćera?
To je kleto pleme srpsko
onu silu salomilo,
i Ahmeta mudru glavu
pod dželatski mač privelo.
Ista sudba Ahmetova
nas glavare sve očeka
ako ime Osmanovo
u boj sada pomračimo.
Ako l' na njih silnom vojskom,
kako što vi govorite,
udarimo, navalimo,
mi svu našu silnu vojsku,
naše glave i poštenje
u tom ćemo krvnom boju
izgubiti, ocrniti;
jer vojnička hrabra djela
tog naroda i plemena
sve samrtne prevzilazi.
Već vi mene poslušajte:
mi nemojmo tako silom
na njih našom udariti,
nego umne naše sile
s prijevarom okrenimo,
ne bismo li srećom našom
poglavice crnogorske
na božojzi vjeri tvrdoj
s nam' se stati, domamili;
pa na stanku prijevarom
na njih složno udarimo.
Ako tijem putem tajnim
ovo trudno i krvavo
djelo naše ne svršimo,
drugijem se svršit neće
bez sramote s pogibijom.
Ja se, vjerne sluge, nadam
da ćemo ih vjerom božom
na sastanku domamiti,
i sa ovim mudrim djelom
to gnjijezdo razrušiti."
Svi mu paše i glavari
preduzeto mrsko djelo
odobriše, pohvališe.
"Radi, lune štitu krjepki,
sve kako te prorok uči,
koji takve misli lije
u visokoj tvojoj glavi
da sa njima slavno ime
prorokova svetog roda
sabljom braniš, slavom kruniš."
Onda Duman, zlobni paša,
iz svilena dvora svoga
divan listom sav rasturi,
pa okrenu knjigu lažnu
crnogorskoj vojsci pisat:
"Pozdrav vama crnogorska
na granice hrabra vojsko!
Što ste tako dolećeli?
Da boj s Turcma zamećete?
Zar mislite da sam doša
i doveo silnu vojsku
da sa njome vaše hrabro
pleme ognjem, mačem ćeram
i da vaše robje robim,
tijem osvet da učinim
što ste silnu Ahmet-paši
sa njegovom mnogom vojskom
na bojničko stidno polje
slavu bojnu ugrabili,
i vojsku mu silnovitu
pogubili, nagrdili?
Što je na vas dohodila
sa Ahmetom silna vojska,
za nju care znava nije,
nit' je carski ferman bio
da se vojska na vas diže;
no je Ahmet svojevoljno,
bez pitanja sultanova,
s vojskom na vas udario.
Jer na zemlju udariste
Otmanović silna cara
za pomoći Moskve kralju,
sa kojijem rate ljute
i bojeve zavođasmo, -
stoga ti se Ahmet-paša
s silnom vojskom usput svrati
da osvetom vama vrne
vaša djela protiv cara,
e mišljaše da će tijem
svom sultanu ugoditi.
A sultanu to bi mučno,
kad s Moskovom mir učini,
što je na vas Ahmet s vojskom
udarao, napadao.
A svjedok vi toga javni
može biti mrtva glava
Ahmet-paše serašćera,
koju mu je car čestiti
za prestupak taj posjeka;
a mene je k vama posla
s vam' se stati na granice,
mir vječiti učiniti,
fermanom vam vaša prava,
kojano ste krvlju vašom
zaplatili i kupili,
potvrditi i braniti -
svak da vašu čuva slavu
ka carevu svetu glavu.
No glavari vaši hrabri
nek na stanak meni dođu
na gizdavi most Sitnice
da se skupa tu stanemo,
mir za vazda učinimo.
Al' nevjerom nemoj koji
što na mene pomisliti,
jer u mene te podlosti
niti ima, nit' će biti
dok je zdravo moja glava
i sa njome turska slava, -
Ćuprilić sam ja vezire,
s kojim rate kralji vode
i bez cara sa mnom mire.
Nego sjutra kako sunce
počne istok osvetljati,
krenite sa sedamdeset
od plemenah biranijeh
vojevodah i glavarah,
na Sitnice most dođite
da na tvrdu božju vjeru
tu sastanak učinimo;
a i ja ću odovuda
su toliko drugah doći."
Kada knjiga beščovječna
u stan vojske crnogorske
dođe, hitro prouči se.
Ratoborci kada knjigu
proučiše, razumješe,
čisto srce i iskreno
i duh vjerom postojani
pomisliti ne zna drugo,
nit' se može dosjetiti
što to na sv'jet drugo ima
što bi s mjesta čest šenulo;
već na poziv, đe ih zvaše,
sedamdeset biranijeh
poglavicah otidoše.
Kako došli nakraj mosta,
đe uglavljen stanak bješe,
vide - niko nema na most!
Odma ti se jadu svome
i prevari niskoj turskoj
domisliše da će biti,
al' se s puta ne vraćaju,
veće na most uprav idu,
mišljahu ih dalje viđet.
No tek na most nastupiše,
iz busije udri vojska
s Ćuprilićem sakrivena
na glavare crnogorske.
Glavarah se sedamdeset
oko mosta muški brane,
i tu krvi mnogo turske
svaki od njih tada prosu.
Nego na njih udri sila
sa svih strana sakrivena.
Tridest i pet pogiboše
braneći se oko mosta,
tridest i pet rane ljute
od Turakah dopadoše,
te ranjene poglavice
odma Turci savezaše.
Svezane ih vode tužne
u okolu turske vojske
pod čadorom Ćuprilića,
a trideset i pet glavah
posječene donesoše.
Kad Ćuprilić, vojske vođa,
glasovite Crnogorce
viđe u stan turske vojske
savezane prijevarom,
gnusnom vezom azijatskom,
onda njima poče gnusni
bezobraznim glasom zborit:
"Vi, kaurske poglavice,
kad ste tako ulovljeni
u dugački sindžir Turstva,
sad doista sve morate
što vi rečem ja činiti,
ali će vi sa ramenah
vaše glave odskočiti.
Drž artiju sa divitom
prifatite, pa pišite
vojsci vašoj sitnu knjigu:
kako smo vas dočekali
i gospodski darovali,
mir vječiti na sastanku
s vama tvrdi učinili;
i kažite vojsci vašoj
da se vraća sa granice,
a da ćete i vi brzo
k njima s darom veljim poći."
Onda viču iz sindžira
savezane poglavice:
"Ćupriliću, bezobrazna
i bezvjerna mrska glavo,
to se djelo hrabro, muško
zvat ne može, nit' se zove,
nas ako si, bezvjerniče,
vjerom božjom na sastanku
prevario, pogubio,
od svog jata odvojio.
Pa zar misliš smrtnim strahom
da ćeš sada ti nas nagnat
da prevare stidna pisma
našoj braći pošaljemo,
i sramota otačestva
da života štit nam bude?
Mi pisati to nećemo,
a poginut svi oćemo;
za živote naše znaćeš -
za svakoga deset daćeš!
No, prevarni turski sine,
na njih nemoj prijevarom
beščovječno udarati,
jere bojak s prijevarom
pobjedniku slave zbiljske
ne prinosi ni dodaje,
već u svijet stid i bruku
vječitu mu svagda glase."
Kad podlošću, beščestijem
zadojeni sin Stambola
poglavicah duha hrabrost
i prezrenje smrtne čaše
dobro viđe i poznade,
onda jarost beščovječnu,
i prirodnu tursku rodu,
na njih izli i pokaza;
sve naredi poglavice
da na ostro kolje stave.
Bezakonu volju groznu
vojevode sramotnoga,
tek je čuše, ispuniše;
i glavare Gore Crne
na dugačko ostro kolje
natakoše, poperiše,
pa ih na breg od Morače
tridest i pet ispraviše.
Kad orlove Srpstva sive,
koji jata crnogorska
predvođahu, upravljahu,
viđe vezir bogomrski
đe posljednji duh s udahom
sa ostroga kolja k nebu
otpravljahu i davahu,
onda sjede pod šatorom,
pa on poče sitnu knjigu
od imenah poglavicah
crnogorskoj vojsci pisat:
"Pozdrav vama, braćo naša,
od vašijeh sedamdeset
vojskovođah, poglavicah:
mi smo zdravo, mirno došli
na sastanak Ćupriliću;
nas je divno i gospodski
on s Turcima dočekao;
mir smo tvrdi i vječiti
među sobom učinili;
a čuli ste - na sastanku
kad veseljem iz pušakah
mir i dugo prijateljstvo
sa Turcima pritvrdismo;
i mi vi se nalazimo
u taboru turske vojske
pod šatorom Ćuprilića,
ispijamo crnu kafu
i rakiju brzoreku;
no se doma, braćo naša,
sa granicah povratite,
te poslove svoje druge
ispunjajte, otpravljajte;
a nama se nemoj koji
što bojati al' brinuti, -
brzo ćemo i mi tamo,
naši sivi sokolići,
od ovijeh danah doći
preveseli, s mnogo dara.
Nemojte se štogođ, braćo,
ubojati, prepanuti
što se mlogo silne vojske
u Turakah okom vidi:
što se mnoga vojska vidi,
Ćuprilić je prvi vezir
u prostrano tursko carstvo;
vlast je Stambol njemu dao
ravnu s carem njegovijem,
pa kada se on podiga,
za njime se blago diglo
a za blagom neznanija,
teke samo da se hljebom
za koji dan s njim prerani.
Ova druga vojska nije
osim gola Stambolija,
i sa njime krdžalija
i derviši besposleni,
koji prošnjom turski svijet
oprazniše, ogoliše;
nego kako pismo naše
pročitate i čujete,
u mah doma svi hajdete."
Pođe knjiga iz okola
turske vojske prijevarne,
dođe u stan crnogorski;
oko nje se ratni sinci
okupiše svikolici.
Kada čuše, razumješe
što im ona knjiga kaže,
lukavstvu se sramotnome
dosjetiti ne mogoše,
nego odma svi rekoše
da je knjiga njine braće
i da su im braća zdravo
pod šatorom Ćuprilića,
a ne na tu beščovječnu
postavljeni smrtnu muku.
Pa mi odmah svi skočiše
i veselje iz pušakah
spram Turakah učiniše,
i doma se sa pojanjem
okrenuše, otidoše,
koje će se njima skoro
u plač jadni okrenuti.
Kad Ćuprilić nečovječni
i ostale poglavice
od grabljive turske vojske
razumješe i začuše
da otide željobojna
sa granice crnogorska
vojska doma svekolika,
onda svoje vojske brže
na barjake razd'jeliše,
pa sa svake strane hitro
na gnjijezda sokolovska
navališe, udariše.
Jauk majke, plač đeteta!
Glas dopade Crnogorcma
da ih Turci prevariše.
Kada ovaj glas stravični
razumješe i začuše,
onda brže luda čeljad,
koja bježat ne mogahu,
u visoka brda svoja
i planine zanesoše;
koja dospjet ne mogahu
da zanesu kroz planine,
onu Boki i Primorju
ponesoše svukoliku
pod krilima svetog Marka,
imajući vjeru tvrdu
da vjenčanik Adrijatskog
mora znatna dat ih neće
u stambolske zvjerske ruke,
nego da će pomisliti
na usluge neprestane
i na mnogu krv prolitu
što je za njeg' crnogorska
lila mišca na megdanu
sa aždajom azijatskom.
Pa tek đecu svoju ludu
na prilična mjesta skriše,
onda vojnik svaki hrabri
hitajući u boj pođe
protiv vojske Ćuprilića.
Al' se hrabri opozniše;
pređe njih su drumom Turci
sva plemena popalili
i nejake đece lude
tri stotine zarobili.
Na Cetinje polje ravno
oko vojska postavila
i tu jednu noćcu tavnu
konačila, prenoćila;
pa tek dnevna zv'jezda bistra
sa zrakama cklenijema
lice sv'jeta oku kaza,
onda turska vojska silna
sa Cetinja snažno udri.
Sve Njeguše i Cetinje
nenasiti plam izgorje.
Dim se diga od plamena,
usred podne mrak je pao;
dvije su se bojne vojske
na krvavi put sm'ješale;
puška puče, vitez kliče,
pada Turčin ka list s gore.
Vitezovi crnogorski
pograbiše tri stotine
iz turskijeh rukah đece,
koje bjehu pređe Turci
na jurišu zarobili.
Turčin gine besprestana
od mačevah i pušakah.
Ali ka će šaka vojske
prevarene crnogorske
azijatskog brzotečnog
okeana ustaviti,
kojeg ljutost vala hitra
Hemus gordi niti Kavkaz
ustaviti nije moga, -
a kamol' će malo Srbah
bez glavara nikakvoga.
Jer im Danil bješe vitez
u to vr'jeme otišao
na sjeveru poklonit se
slavenskome caru hrabru;
a ostale vojskovođe
i glavare sve vrsnije
bješe Duman, gordi paša,
u lažavu mrežu Turstva
ulovio, pofatao.
Vojska Gorom prođe Crnom
put primorja kotorskoga;
za njome se pripučilo
dv'je hiljade srpske vojske,
te ih prate i ćeraju
iz gnjijezda svobodnoga.
Gone Turke Crnogorci
do Solilah, dična polja,
pak se otlen povratiše.
Turska kako vojska spade
nakraj mora na Solila,
onđe oko strahovidni
učinila, postavila.
Kad sramotni Venecije
duka začu i razumje
da Ćuprilić s vojskom svojom
oko drži na Solila,
zavidljivac srpske slave
i svobode nenavisnik
jedva dušom to dočeka:
zar pomisli da je srpsko
ime, pleme poginulo,
da glasnika turska vojska
od njeg' nije ostavila.
Ne dođe mu do pameti
da viteza bojne muke
učvršćuju, popravljaju,
i da od njih sve postaje
hrabri duhom, srcem, umom;
kako oganj srebro, zlato
što prečišća i popravlja,
tako krvna trudna djela
valjatnosti vitezovah
sve bistrije sv'jetu kažu.
Duka niski sa senatom
brž' zapov'jed posla stidnu
u kotorska okružija
da se čeljad crnogorska
po Primorju sva pofata,
i svakoje da predaju
u rukama Ćupriliću.
Vojske glupe nared mrsku
vladaoca Venecije
beščovječna prslušaše:
po Primorju ludu đecu
svukoliku pofataše;
sedam stotin muške đece
koja bježat ne mogahu,
već ih tužne majke njine
na rukama sve nosahu,
predadoše u bezbožne
Ćuprilića zvjerske ruke.
Eto fala Gori Crnoj
i mletačka blagodarnost
za bojeve što je bila
i krv svoju prolivala
za mletački dvor sramotni.
Priznanosti dug joj vrati
Venecija glasovita
za usluge neizbrojne;
hrabra gnjezda crnogorska
u ruke mu turske dade
sedam stotin sokolićah,
kojijema beščovječnost
turska slomi hitra krila
da u predjel već svobodni
ne izleću, ni poleću.
Kad Ćuprilić đecu ludu
u tiranske primi ruke,
onda svako muško d'jete
mačem, reče, beščovječnim
da zakolju u okolu.
Kolju pravu i nevinu
u okolu ludu đecu,
baš na jadne i žalosne
ruke majkah njiovijeh.
Polumrtve mnoge majke
na zemljicu popadaše
kad očima svojijema
smrt sinovnu pogledahu,
a pred toga đe ručice
put majakah pružavahu
i glasom ih žalosnijem
klikovahu, dozivahu:
"Ne dajte nas, mile majke,
u pogane turske ruke,
no zovite naše tajke
da nas brane od Turakah! "
Uz žalosne te dozive
plaču, kam bi proplakao
i najljući ris i tigar
od takvoga proć nature
beščovječna silna zora.
Apolon je svoje oči
od nepravde te sakrio,
i Astrea sjajne dvore
pred turskijem okom nav'jek
zatvorila i sakrila,
e nepravda Ćuprilića
božestveno srce njeno
uvredila, ucv'jelila.
Ali oko mučiteljsko
bezbožnoga tirjanina
ravnodušno to pogleda.
O prokleta i pogana
protiv čojstva ćudi turska!
malu đecu biti ludu,
zarobljenu ropstvom vodit?
no suviše beščovještva
žertvom sve ih učiniti!
Srca u teb', duše ljudske
nit' je bilo, ni će biti!
Svud ti pravda, đeno možeš,
drema, plače i krije se.
Ćupriliću, crn ti obraz,
spomeni se što si tada
od čovještva učinio;
s tim si tvoju glasnu slavu
pred svijetom pomračio
i vojničku tvoju glavu
za dovijek ocrnio.
Pošto pravu krv đetinjsku
proli turski mač nepravi,
onda njine majke tužne
i ostalu žensku čeljad
vojska ropstvom sobom uze
i odvede put Stambola
u krilate morske lađe,
koje njima u susretu
mora turskog vojevoda,
baš kapetan gordi paša,
tad dovede i odvede.
No kad mnoge lađe došle
na prehitra svoja krila
blizu Kipra i Kandije
i hrabrošću proslavljena
otačestva Aristida,
onda vojsku strahovitu
na ostrove okrenuše
koji dotad pod mletačku
bjehu vladu i upravu.
Osvojiše Kipar znatni
i Kandiju ponositu
ka ostrove mnoge manje,
i Moreju tad uzeše.
I sa tijem beščovječnu
Venecije duki gnusnu
prijateljstvo povratiše,
što im čeljad crnogorsku
u despotske ruke dade,
tim primorje potkotorsko
sve nagrdi i obruči.
Sva plemena popaljena
i sve robje odvedeno,
mačem turskim posječeno,
trostruko je tad Ćuprilić
od mišice crnogorske
sve platio, namirio,
ne sa zlatom ni sa srebrom,
niti svitom i oružjem,
veće turskim mesom, krvlju,
kojijem se sve planine,
svi putovi i sva brda
kud prolazi turska vojska
bjehu jako usmrđeli.
A za svakog koga dužde
i mletački dvor predade
ludo d'jete na mučenje
pod mač ostri Ćuprilića
i bezbožne turske ruke,
za svakoga predanoga
daje deset za jednoga;
a suviše česti boji,
česti boji krvolitni
oko grada od Kotora
i sa sv'jema gradovima
pokraj mora i primorja.
I tada se rodi spora
među srpskom Gorom Crnom
i međ Kotor grad primorski,
i traja je dok nestade
krivosudne Venecije,
nje vrhovne tron i vlade.

Pjesma treća

Beščovječna djela mrska
Duman-paše Ćuprilića
i nevina krv đetinjska
koju Turstvo bezrasudno
na primorska polja prosu
srce, dušu Crnogorca
razdražiše, uvrediše.
Poče prava krv đetinjska
po državi turskoj vikat,
i na osvet dozivati
crnogorsku hrabru mišcu
i potomke neutrudne
Nemezise, djelom strašne;
staše oci, braća đece
turskom rukom posječene
na jata se bojna viti
po državi Osmanovoj;
stade turska neprestano
dnevno noćno krv se liti
na sve strane i krajeve;
gospodski se turski saraj
svaki krvlju turskom umi.
Niz drumove, niz kaldrme,
niz planine gordevidne,
niz prostrana ravna polja
česta vrela krvlju turskom
crnotečna potekoše.
Staše često dolećivat
knjige krvlju crnom turskom
nagrđene, napisane
na Čengića dvor glasiti,
na viteza dva Čengića,
a dva paše dvotuglije.
Piše Turčin s svake strane:
"Aman, paše, sunce naše,
vidite li mnoge jade
što vi vlaška Crna Gora
od sinovah carevijeh
neprestano radi, gradi?
Krv se turska svud prosipje,
puška pušci glasom ne da
odmaknuti ni uteći,
nit' Turčinu, turskom sinu,
jauk glasa kad prestaje.
Svaki viši odžak turski,
u kojemu sv'jeća Turstva
pravo sjaše i goraše,
svakome se sv'jeća sjajna
krvlju svojom ugasila.
Kadune se dične turske,
od žalosti mnoge tužne,
pomamjene poskitaše
proz dubrave i planine.
Đe ti priđe po granici
mujazije s jasnim glasom
sa munarah visokijeh
pošiljahu sa izrikom
falu svecu gromoglasnu,
tudijena sad kurjaci
krvožedni, nenasitni
na nebrojna jata hitra
zavijaju i jauču.
Robje tursko neizbrojno
u kaurski sindžir plače;
muško jače s'jeku mačem,
a nejače daju nama
za dukate na otkupe.
A žensko ni mnogo ludo
iskrstiše, oskvrniše,
s kaurima izvjenčaše,
i so tijem zakon sveti
alkorana uvrediše.
Već, Čengići, hrabri paše,
Turstva sivi sokolovi,
sad na noge ustanite,
silnovite vojske odsvud
sakupite, podignite;
krv vas turska prolivena
na osvetu tu poziva,
a naš prorok uvređeni,
on će vama put otvorit
nevidimom svojom snagom,
kojim ćete nevjernika
istražiti gordo pleme.
A mi Turci s kraja svakog,
koji Meke hram svešteni
božestveno počitamo,
svi ustati; kad rečete,
gotovi smo krv proliti."
Knjige s krvlju napisane
dva Čengića, silne paše,
za boj mislit obratiše,
pa odmaha knjige mnoge
na sve strane i krajine
napisaše, otpraviše.
I knjige im brže tanke
kapetane i vojvode
koji vojske turske vode
hercegovske i bosanske
na Zagorje iskupiše,
pa pred njima knjige tanke
s krvlju turskom napisate
iznesoše, pročitaše.
Kad se knjige pročitaše,
tu tiransko srce jedno
ne ostade ni se kaza
koje suzu žalostivu
niz sumračno svoje lice
sa uzdihom ne obali.
No kad knjige žalostive
poglavice razumješe,
onda skoči i ustade
Ljuboviću beglerbeže
na viteške svoje noge
među paše i begove
i glasite kapetane,
pa im ljutim poče glasom
ove r'ječi govoriti:
"Poslušajte, Turci braćo,
nam je Ahmet sultan dao
vlast u ruke, mač o bedri
da sa njime tursko ime,
turski narod i poštenje
od nevjerne smjele ruke
sačuvamo i branimo.
Mi se hljebom carevijem
svi opismo, potrovasmo,
i naredbu svetu carsku
u bezbrižnost zaturismo.
Dnevi noći neprestano
svud se turska krv proliva
od nevjerne ruke srpske,
tursko robje na stotine
u kavurski sindžir stenje.
A mi što smo kapetani,
beglerbezi i glavari,
Turke, braću ne žalimo
od krvničke drske ruke,
već te jade sve očima
pogledamo i trpimo.
A carevi ferman evo
u koji nam care piše
da na vjeru, na mir i rat,
neprestana zla i štete
din-dušmanskoj Gori Crnoj
da činimo i radimo
za uvredu gromometnog
njegovoga veličastva.
Već na noge, braćo, sada,
sa hrabrošću okaljena,
vojskovođe i glavari
hercegovski i bosanski,
da mi silne i viteške
naše vojske podignemo,
i da s njima sa svom silom,
sa viteštvom i preglošću
na kavursku Goru Crnu
navalimo, udarimo;
da svetimo sram i bruku
i veliku krv i štetu
hercegovsku i bosansku
koju krepka Crnogorca
prosu ruka na sve strane,
jer pod ovim sramom više
turska bistra slava i čast
tavnovati već ne može;
treba krvi vlaške potok
da joj s lica mračnost skine
i bistru je sv'jetu kaže!"
Onda paše dva Čengića,
svi begovi, kapetani
beglerbegu Ljuboviću
na vitešku hrabru riječ
srcem, dušom zahvališe:
"Hvala tebe, Ljuboviću,
naš viteštva ugledniče,
a turačke slave bojne
štite, krepki podržniče,
svaki hrabru tvoju riječ
sa djelom će prometnuti.".
Pa odmaha svi glavari,
krvožedni srpske krvi,
na sve strane i gradove
razlećeše ka orlovi,
pa mi silne turske vojske
sa svih stranah sakupiše
na Zagorje, polje znatno,
kod Čengića glasna dvora.
Pa pošto mi vojske silne
trijest hiljad ubojnika,
sve ljutoga krajičnika,
na vojenu nogu stade,
onda Turci po hrabrosti
vojevode vješte boju
pred vojnicma postaviše,
i na dvoje silnu vojsku
na Zagorje razd'jeliše:
dva dijela daše vojske
da ih vode dva Čengića,
dva Čengića, paše vješte
mučnu boju i krvljenju;
treći dio silne vojske
daše vještu Ljuboviću
beglerbegu da im bude
čelovođa i vojvoda.
Pa kada se mudro, vješto
razdijeli turska vojska,
onda zorno krenu sila
sa Zagorja turskom zemljom.
Od nje zora i nje sile,
kud prolazi, zemlja drkti,
a oblak se od prašine
nad njom gusti bješe diga,
i od oka turske vojske
svjetlost sunca zatamio.
Silna vojska mahom udri
na viteštvom znatno pleme,
hrabre Cuce krajišnike;
tri junačka njemu sela,
Krug, Rovine i Trnjine,
sa živijem ognjem uždi.
Pa i dalje krenu vojska
razdražena osvet činit
ognjem, mačem i robjenjem;
nego u to isto vr'jeme
prispje Danil, znatni vitez,
s tri hiljade hrabre vojske,
na boj hitre, crnogorske.
Kako Danil s vojskom dođe,
boj žestoki s turskom vojskom
i ognjeni zametnuše;
nasrnuše Crnogorci
sa prirodnom valjanošću
ka na prve turske vojske.
Ali Bošnjak, Hercegovac -
Srb je turske vjere zbiljski:
ne kće s mjesta i megdana
šenuti se, uzmaknuti
bez velika mesa, krvi,
već se bojak prekrvavi
tri dni b'jela i tri noći
sve na jedno mjesto drži.
Bosanske se šeišane
i glasiti crnogorski
džeferdani glasovima
nadmetahu, pretjecahu -
ko će kome jasnost glasa
sa svojijem preuzeti.
Njina zrna smrtonosna
na obije hrabre vojske
ka grad ljetni prosipahu.
Gine junak neprestano
s te i druge ravne strane,
mjesto plača i žalosti
u obje se vojske čuje
glas veseli i pojanje.
Al' zahiru Crnogorci
tursku na drum prekidoše,
te bez rane i taina
turska vojska sva ostade.
Turčin svašto ka pas jede,
a konjsko im meso tada
bješe ka čast najslavnija
mračne pashe Bajramove;
al' hrabrošću na megdanu
ustupiti ne oćahu,
nit' se natrag povratiti,
bez krvava mnogo pota
da stidnijem pobijegom
traže glavi spasenije.
No kad hrabra vojska srpska
viđe Turke u nevolji,
i da nužda i boj krvni
nagoni ih govoriti
kudijen će natrag bježat,
onda sa svih stranah silno
na upornu vojsku tursku
udariše, nasrnuše.
Obije se hrabre vojske
na megdanu izm'ješaše:
tri sahata megdan bojni
na mačeve i na sablje
s krvlju teškom dijeliše,
dok najposle vještobojna
hitrost mišce crnogorske
pogna s polja bitke strašne
Hercegovce vitezove
i Bošnjake nepreklone.
Sva pobježe u gomilu
turska vojska sa megdana;
sa njima se Crnogorci
u bježanje izm'ješaše.
Neprestano puška puca
i plameni mač sijeva;
pada Turčin neizbrojni
od krvave ruke srpske.
Svijem drumom kad ćerahu
tursku vojsku ustrašenu,
sa ravnoga druma mnogu
saćeraše i sagnaše,
i u tvrdi neprolazni
krš i bogaz ućeraše;
pa u bogaz silnu vojsku
zatvoriše, optekoše, -
i tu složno sa svih stranah
učiniše juriš na nju.
U tri sata turske vojske
tri hiljade pogiboše,
i dva paše s beglerbegom
i ostalom svom gospodom -
tu mi vrsne svoje glave
na megdanu pogubiše.
Druga silna, no smetena
vojska pršte na sve strane
ka gusakah jato glupo
kad ih soko hitri smete
sa poletom smrtonosnim,
te gačući bježi svaka,
traži sebi spasenija
i krije se na sve strane
u plotove, grm i jame,
kroz planine nepoznate.
Crnogorci znake mnoge
od hrabrosti na megdanu
s oružanom rukom bojnom
zadobiše, ugrabiše:
dvije glave sa dve paše,
treću znatna Ljubovića,
beglerbega u boj strašna,
a vojvodah pomanjijeh,
kapetanah i begovah,
sedamdeset i pet uprav
u tom boju isjekoše.
Druge turske silne vojske
na sve strane i megdane
izbrojit se ne mogaše.
To krvavi toga boja
crnogorskoj vojsci hrabroj
bi dobitak bojna polja.
Dvije glave dva Čengića,
treću silna Ljubovića
sa barjakah trijest i šest
darovaše svom vladici
da trijumfom tijem falnim
hram viteštva crnogorskog
vječno kiti i ponosi,
i besmrtno slavno ime
boju tome sveto hrani
dok Slavenstva vijek traje.


(Za spomen ovog boja dao je vladika
Danilo ovu crkvu na Cetinju sazidati.)

Pjesma četvrta

Tek viteške hercegovske
i bosanske bjehu majke,
dične sestre i ljubovce
jauk glasa ustavile,
i od suza žalosnijeh
svoja lica osušile;
tek bijahu malo, tužne,
gospodare i sinove,
vrsnu braću i srodnike
naricati ostavile;
već kadune bjehu često
proklinjati prekinule
krjepku mišcu Crnogorca,
koja njima crno srce
na megdane cucke dade, -
ali momčad vruće krvi
pogiblijeh vitezovah
u bojeve crnogorske
izviše se, ustadoše
i oružjem viteškijem
sebe divno nakitiše,
a srca im bjehu, duše
sa osvete groznim duhom
zadojena, napojena
u materska jošt naručja;
počeše se okupjati
na alaje i na jata
i pričati jedan drugom
đe im oce, braću hrabru
i vitešku njinu slavu
sakri u grob crnogorska
slavna bojem čvrstna ruka.
Svud se momčad više hitra,
noću, dnevlju, neprestano,
tražeć sebe predvodnika
koji će ih vješto vodit
da osvete krv očevah,
svoje braće i srodnikah,
na tri cucka hrabra sela
Crnogorcem prolivenu, -
dok nađoše i staviše
vrhovnijem sebe voždom
pogipšega Čengić-paše
mladolika sina vrla,
Bećir-pašu izvjesnoga.
Momčad tada njega pašom
postaviše, načiniše,
što im Stambol, kako začu,
sa fermanom svemogućim
odobri to i potvrdi
preko svoga brzotečna
tatarina i vjesnika.
Otačestvo Obilića
i krilata vojevode
Omućević silna Relje
kako glavu Čengić-paše
viđe divno nakićenu
su dva carska mrka tuga,
onda srca u viteze
hercegovske i bosanske
uzlećeše na vojena
hitra krila, brze noge,
i viteze staše biti
sa osvete poletima
u bojničke njine prsi.
Mladi Čengić Bećir-paša,
i on duhom Nemezise
za krv paše dva Čengića,
svoga oca i svog strica,
sa žestokim rata duhom
povataše, seb' pitaše
protiv mišce i oružja
rješitelnog srpska gnjezda.
Ukor ostri i sramotni
vladatelju gordeljivu
ne davaše počivala,
nit' viteška mladež turska
već ga pašom zvati šćaše
da na lake priđe noge
ne uskoči i ne usta,
i s knjigama tankijema
ne okupi silnu vojsku -
po izboru Hercegovce
i Bošnjake sokolove,
kojijeh se mišca, hrabrost
sa vojničkom slavom zbiljskom
u narodu proslavljaše,
i koje ti na osvetu
roditeljska krv i bratska
pozivaše da otidu.
Kad vitešku na Zagorje
skupi Čengić-paša vojsku,
dvaest hiljad brojem hrabre,
pa vojnicma ovu riječ
sta vitešku govoriti:
"O vojnici slavonosni
i stambolska vjerna đeco,
vaša drska ruka, riječ
mene paše v'jenac daše;
vaša hitra i moguća
ruka mi ga uzet može.
Naši oci hrabronosni
svud vojničke slave ime
pod barjake Otmanove
zadobiše s krvlju svojom
i u ruke s ostrom sabljom;
njihovoj se bojnoj slavi
mač božestva udivljava.
Krjepost duha, njine mišce
slave su im napunile
sve narode zemska carstva;
pred viteštvom njiovijem
kavurska su carstva mnoga
mač krvavi preklonjala,
i Vijena carerodna
u okov je njin plakala.
Azijatska polja mnoga
slavom njina oružija
gromoglasnom falom grme
po prostore besmrtnoga
Marsovoga slavna carstva.
Stambol im je objeručno
za viteštva dava v'jence
i prvenstvo pred drugijem
ratnicima Vizantije.
Pa ko njinu sv'jetlu slavu
da pomrači i potrači?
Čija l' ruka s mačem drska
njih s njihovom slavom bistrom
usudi se u grob skriti?
Nama, braćo, treba sv'jema
naše glave i krv našu
ne šteđeti, svu proliti
dok vitešku krv očevah
prolivenu osvetimo,
dok s vojničkom slavom prvom
naše glave uvjenčamo.
Ne treba nam pomišljati,
nit' se toga ubojati
što je naše oce, braću
crnogorska slaba mišca
pod široka mračna krila
grozne smrti preklonila.
Svaki pravi boja vitez
na megdanu slatko pije
čašu smrti neprohodnu;
za stid bi se njemu našlo
ubojat se od nje štogod,
al' se s puta na megdanu
od nje pomać, ukloniti.
Strah je slabost, brat ništavstva;
hrabrost - vitez vječno živi.
Već na noge, hrabra vojsko,
trajati se nema kada,
već se hitro na halaje
razdvojite, pak razvite
nad halajem svakojijem
halaj-barjak, vožd krvljenja! "
Vojska hrabra vladatelja
u svem hitro poslušala;
glas od bubnje, talambasa
nad njom bojne znake razvi;
vojskovođe na hatove
nakrmiše pred Turcima,
uzigraše bojni konji,
zafiskaše zorni Turci.
Krenu vojska i obrnu
tragom iste prve vojske
put gnjijezda svobodnoga,
da ga smoždi i raščupa
i pepeo ogarinah
njegovijeh da zagasi,
da se u njem iskra cigla
ne zataji vatre žive,
već posljednju božestvenu
iskru ognja da utuli,
skupom Turstvu, krvi srpskom.
Vojska brzo dođe silna
na granice crnogorske
i udari snažno ista
na tri sela bojem znatna -
na Trnjine, Krug, Rovine.
Ali cucki vitezovi
pobjeć vojsci ne šćedoše,
već se dvjesti zatvoriše
u bijele kule svoje,
te se brane ognjenosnim
oružijem od Turakah.
Ali silna turska vojska
u prvi mah silno udri
na kamene cucke kule,
i živijem ognjem deset
izgorješe na jurišu
i u njima nekoliko
vitezovah biranijeh.
A ostali brane sebe
i prosipju tursku krvcu,
a klikuju Crnogorce:
"Haj, đe ste ni, naši sivi
sokolovi crnogorski!
Priskočite vašoj braći
sa pomoću u zatvoru,
jer nas turska silna vojska
sa žestokim ognja plamom
sve izgorje i pogubi.
Al' mi našu pogibiju
ne žalimo od Turakah;
mi nećemo u zatvoru
vama ženski pomrijeti,
da vas Turci sa nas kore,
veće muški u zatvoru
poginuti mi oćemo;
no žalimo, naša braćo,
što nas zastat u životu
kad dođete, vi nećete
da se jada turskoj vojsci
u pobjegu nagledamo."
Tek viteški glas prestade
klikovati Crnogorce,
u to prispje tri stotine
vitezovah valjatnijeh
od viteštvom glasna Kčeva
i Bjelicah, bojem čvrsna
znatna gnjezda i plemena.
Kako trista sokolovah
prispje hitro i doleće,
uput juriš učiniše,
prelomiše tursku vojsku
i u bojne brže kule,
đe stotinah Cucah bješe,
ulećeše da pomognu
od turskog se ognja branit.
Četirista vitezovah,
kad u sebe zatvoriše
deset kulah Cuce hrabre,
zagrmješe džeferdani
ka gromovi ljeta šumni.
Od kulah se vojska turska
sva odabi i razmače,
i modri se plamen ognja
od gorećih tada kulah
s krvlju turskom sav ugasi.
No vazdašnja hitrost turska
brže s'jena s svake strane
oko kulah zapališe.
Ali hrabrost crnogorsku
ni to stravit ne mogaše,
no u kule jasnim glasom
hrabra djela proslavljahu
Crne Gore vitezovah,
i proz plamen džeferdarska
smrtonosna vruća zrna
na dar turskoj bojnoj vojsci
pošiljahu i davahu.
Krvava se bojna igra
sve jednako produžaše
među kule i Turcima,
i žešćija, krvavija
unapredak sve bijaše.
Nego u ta sahat isti
prispje s vojskom crnogorskom
vladika im Danil zbiljski,
i sa Turcma upališe
boj ognjeni sa svih stranah;
četirista vitezovah
izlećeše iz zatvora.
U to turska vojska pleći
bježat svoje obratila,
al' je hitri crnogorski
sokolovi oblijeću;
od svakoga kraja, strane
na sredinu nje s jurišom
neprestano udaraju
dok svu silnu tursku vojsku
na alaje rašćeraše
po brdima i dolima,
ka vukovah jato hitro
kad u ovče stado udri,
razžene ga na buljuke
na sve strane i krajeve
vadeći mu živa srca, -
dok piličnik ne uteče.
Hitri Bećir Čengić-paša,
kako vojsku i Danila
viđe na boj đe hitaju,
odma s tridest pašalijah
na brzine konjske umče;
uboja se da ga sudba
svoga pretka ne pristigne
od srpskoga ostra mača.
Druge vojske kami ledni
s toga boja krvavoga
tad uteče i spase se.
Osim vojske tu pogipše
jošt u ropstvu ufatiše
sedamdeset biranijeh
kapetanah i begovah.
Njih posjeći tu ne hćeše,
već ih daše na otkupe:
za svakoga po žutijeh
sto dukata prifatiše,
pa za isti otkup turski
prah, olovo zakupiše.
I to isto pripraviše
kad gođ turska volja bude
Goru Crnu s vojskom svojom
polaziti i viđeti,
da im otkup ta povrate
iz pušakah šarenijeh.

Pjesma peta

Posle mnogo pobijedah
koje mišca crnogorska
na različna mjesta znatna
dobi krvlju i ugrabi
od sinovah Carigrada,
već bijesne turske vojske
bjehu vodit prestanule
silni paše i veziri
na oblasti crnogorske;
bješe ruka hitra srpska
bedem tvrdi, neprohodni
od turskijeh kosti digla
međ' svobodnom Gorom Crnom
i Turčina groznim carstvom.
Al' grabljiva smrti ruka
Crnogorce tada ljuto
uvrijedi i ucv'jeli,
jer im vožda i vladiku,
baš Danila mitronosna
i viteštvom znatna Srba,
u naručje svoje mračno
uze, sakri i odnese.
Za Danilom zaplakaše
vitezovi i ratnici;
plaču majke, luda đeca, -
sve ujedno glas je slilo
od kukanja i žalosti
odzivima plačne vike;
plaču krute gore, brda
i litice strmogledne.
Na pogreb se njegov znatni
narod srpske Gore Crne
vaskoličak okupio,
pa barjake mnoge turske
i dobića neizbrojna,
sablje turske i oružja,
na grob su mu iskupili.
Pak se viju Crnogorke
u nebrojna kola mnoga
oko groba Danilova,
i s jasnijem žalosnijem
nariču mu glasom pored
sva njegova hrabra djela,
koja s umom i viteštvom
u bojeve turske dobi.
Sunce tada lice svoje
tri bijela dana ne kće
Crnoj Gori pokazati;
već tri dana i tri noći
i priroda kaza sebe
suznu oku Crnogorca
u žalosno a i tamno
odijelo obučena.
Kako Turci razumješe
da u grobu Danil siđe,
pomisliše da se hrabrost
crnogorska sa njim u grob
vječno sakri i uteče,
i da će im taj događaj
put otvorit kojijem će
Goru Crnu pokoriti,
nje viteštva dotadašnja
pogaziti i sakriti,
da se s njima Srba ime
i svobode dične pleme
ne kažuje sv'jetu slavno.
Pa Travnika vezir brže
silnovite vojske skupi,
trijest hiljad vitezovah,
pa glasita Ćehaj-pašu
zovnu sebe na kapiju
i poče mu govoriti:
"Eto tebi silna vojska,
s vojskom brže, pašo, hajde
na dušmansku Crnu Goru,
te je ščepaj i poharaj,
sablji predaj i porobi.
Sad je zgoda tome djelu
ispanula da se svrši:
kavurski je vojskovođa
s ovog sv'jeta preminuo;
smrt njegova sad je vlaški
duh s žalošću utulila;
sad oružja protiv tebe
niko neće obratiti."
Ćehaj brže paša skoči
i okrenu silnu vojsku
da s njom uzme i pobere
v'jence slave branonosne
sa žalošću tad smetene
hrabre glave crnogorske.
Paša hitro s vojskom spade
na prostrane Cucke Uble,
na planini đe izdižu
crnogorske mnoge ovce
preko ljeta na pasište,
pa otolen knjige mnoge
Crnom Gorom otpravio:
"Na znanje vam, Crnogorci,
kako me je Bosne vezir
s mnogom vojskom otpravio
da carevu prvu raju
a potonje hainine
opet carskom pravom rajom
caru svome pod moguće
vratim krilo i obratim.
Nemojte se štogođ od šta
prepanuti, ubojati
što ste silne mnoge Turke
dobijali na megdanu,
i što mnogu krv prosuste
turske vojske glasovite;
krivi tome vi nijeste,
već vladika vaš Danilo
i ostali vojskovođe
u životu te nijesu,
koji su vas na to djelo
obraćali i vodili.
I zato se vama daje
oproštenje, Crnogorci,
za sva vaša dosadašnja
krvna djela i bojeve
ako ćete sad viteške
svoje glave prikloniti
bez bijenja i krvljenja
pod milosnom rukom carskom,
koja će vas pomilovat
ka sinove hrabre prave.
Ako li se prikloniti
bez bojevah vi nećete,
sa mnom ima izabrane
trijest hiljad silne vojske, -
silom ćemo našom na vas
Turci snažno udariti,
vaše glave, našom rukom
posječene, caru dati.
Vas ta sudba minut sada
niti može niti oće;
nego treba vaše glave,
ali žive ali mrtve,
da priklone svoje čelo
pred Mahmuta prvog mišcom
i skipetrom gromometnim."
Crnogorci kada knjige
Ćehaj-paše razumješe,
turska podlost duh viteški
Crnogorca uvrijedi,
i svobode oganj dragi
raspali im u prsima;
te i tada, kako svagda,
polećeše sokolovski
na granice i megdane
da ih krvlju skvase turskom
i omeđe turskim trupjem.
No kad hitro dolećeli
na poljane od megdana
đe s' nadahu da će udrit
sila turska s Ćehaj-pašom,
onda vojske vojevode,
svi knezovi i serdari
k vojsci svojoj staše zborit
sa suzama i s uzdahom:
"Vidite li, vitezovi,
ka bezbožno pleme tursko
sa svih stranah očekuje
kad mu zgoda i vrijeme
pokaže se i ispane
da rastrza smrtonosnom
i varvarskom svojom rukom
začetije naše slave
i svobode ljupke dvore.
Sad je ono uprežalo
đe priroda smrtnom rukom
uze nama vožda umna,
i svijema hrabra srca
tom žalosnom strelom rani.
Stoga su se Turci mrski
podignuli na nas vojskom;
misli njina sl'jepa glupost
da se u hram naš viteštva
iskra slave bojenosne
s Danilovom smrću slavnom
ugasila, zatamila;
misli turska prijevarnost
da već grudi crnogorske
sa svobode duhom slatkim
pofatati nigda neće.
Može l' rana smrtonosna
viteškomu srcu biti
mnogo slađa i lakšija
od nepravde ove gnusne
kojom Turstvo bezakono
naša muška srca para?
Svi da bismo znali, braćo,
u boj ovi krv proliti
od tirjanske ruke turske,
ne valja mu sa megdana
stopu zemlje ustupiti.
Treba turska beščovječnost
da u čelik naša srca,
naše prsi, preokrene;
treba s bojna polja bitke
tursku vojsku podagnati,
i potoci krvi turske
od oružja ruke naše
da poteku i prospu se;
treba naše rane ljute
koje nam je udarila
turska glupost i nepravda
turskom krvlju ugasiti.
A Danilo iako se
u besmrtnost preselio,
evo nama Vasilije,
mladolika umna vožda,
kojega je Danilova
vješta ruka izabrala
u povoju đetinjskome
za svojega prejemnika."
Tada vojska glavarima
jednoglasno sva povika:
"Krv se naša na megdanu,
naše glave, šteđet neće -
za poštenje i za ime
otečestva, naše slave -
do posljednje prolit kapi!"
U taj doba Tomanović,
vitez Nikac od Rovinah,
kojemu će djela slavit
Crne Gore predjel vječno,
su četerest biranijeh
vitezovah od plemenah
tad izide pred svom vojskom
među kolo i glavare,
pa viteškim poče glasom
Crnogorcma govoriti:
"Hrabra vojsko i glavari,
evo nam je turska sila
na granice pristupila,
i ognjeni plamen Travnik
da nas pali obratio.
Bog to znade, drugi niko,
ali će nas vojska turska
popaliti i dobiti,
ali od nas pred svijetom
vječnu bruku i sramotu
turskom carstvu i imenu
donijeti i naviti.
Već vi mene poslušajte,
e ja stojim na krajini,
vješt sam ratu i krvljenju
i poganoj turskoj ćudi.
Turska vojska kad udari,
za vojskom će biti paša
i gospoda sva vrsnija;
ako joj se odapremo,
staće bježat bez obzira;
vojske će se mnogo turske,
ako silna pregne bježat,
moć posjeći u pobjegu,
al' će paša i gospoda
sva znatnija uteć, braćo,
na hatove ka vjetrove, -
ni jedan vi glave neće
od njih u boj izgubiti.
A đe glava pobijenoj
ne pogine vojsci jednoj,
tu dobiće slave bojne
ne pokaže sjajnost svoju
pred svijetom i narodom.
Ako l' b'jesna turska vojska
nas prićera s bojna polja,
tu s' od dvije struke plete:
ali listom poginuće,
al' svobode ime sveto
i nas sa njim istražiti,
u slave ga ime svoje
utopiti i preliti.
Nego mene čujte dobro:
vi se, vojsko i glavari,
noćas noćno privlačite
blizu turske vojske strašne,
ali dobro sebe skrite
u dubrave gusto mračne
i doline vječno tamne,
đe vas turska neće straža
opaziti ni viđeti.
Tu sjedite potajeno,
a Turci će u okolu
umiljate odgovore
na lažava pisma čekat.
A ja pođoh su četrdest
biranijeh vitezovah
usred turske vojske mnoge,
prijevarom i krijući,
da Ćehaju silna pašu
pod šatorom ubijemo.
Ako sreća to viteška
nama dade učiniti,
čuti ćete naše puške
na Ćehaju silna pašu,
koje će mu srce živo,
ako bog da, izgorjeti.
Pošto naše puške puknu,
čuti ćete od turskijeh
grmjavinu kad zahuči
na nas drugah četrdeset.
Bog to znade, drugi niko,
što će od nas tuna biti;
no što bude, to će biti.
Vi kad puške začujete,
svi viteški ustanite,
i na silnu tursku vojsku
složno, hrabro udarite,
e će vojska tada turska
biti smutna i smetena.
Vitezovi kad vas vide
đe letite ka orlovi
da udrite na okolu,
pobjeći će bez obzira.
Tu vitezu blago svakom
koji hitre noge ima
i junačko nosi srce -
okinuće glavah dosta
sa Turakah vitezovah."
Tek riječi ove Nikac
među vojskom izgovori,
su četrdest vitezovah
pođe hitro uz planinu,
a ostade crnogorska
hrabra vojska i glavari
suze roneć žalostive
za četrdest sokolovah
koji njima odlećeše
da za slavu i svobodu
rodne zemlje, rodna mjesta
umru s mačem u rukama,
ka vitezi Termopilah
što za vjernost otačestva
besamrtnu smrt primiše
od persijska ostra mača.
Pa žalosna vojska ode
vruće suze otirući,
i zapade blizu turske
u pokrita mrakom mjesta
đe im soko Nikac kaza;
pa tu čeka grom pušakah
koji će im znak pobjede
sa žalošću proglasiti.
Nikac pođe sa družinom
noću na drum od Rudinah,
kojijem je vojska turska
na krvave Uble prošla,
pa u kraju istog druma
sa družinom prenoćio.
Zora b'jela i vesela
i pjevacah jasni glasi,
koji v'jence cv'jetne pletu
s kojijema okićaju
Avrorino bistro čelo,
izvedoše vitezove
na drum čisti i široki
sa kojijem k vojsci turskoj
obratiše, otidoše.
No kad došli i uljegli
u veliku tursku vojsku,
pitaju ih silni Turci:
"Otkuda ste, Vlasi, more,
i doklen ste naumili?
Jeste l' došli u indati
čestitome Ćehaj-paši?"
Nikac njima odgovara:
"Mi smo, Turci, odovuda,
od čobana, od plemena
drobnjačkoga poznatoga,
pa kada smo čuli silna
đe prolazi vaša vojska
s čestitijem Ćehaj-pašom
na dušmana od starine,
nepokornu Goru Crnu,
sve smo naše ovce b'jele
u Durmitor ponositi
ostavili, neka pasu
bez čobanah s čobankama,
a mi smo se podignuli
u pomoći Ćehaj-paši
i njegovoj vojsci mnogoj.
No vas, Turci, svi molimo
da nas paši odvedete
pod šatorom svilenijem
da mu skute i papuče
po dužnosti cjelivamo."
Turci brže ustadoše,
put šatora otidoše,
a za njima Tomanović
su četrdest vitezovah.
Kod šatora kad dođoše,
onda Turci pod šatorom
uljegoše Ćehaj-paši
da mu kažu e čobani
žele k njemu pristupiti
da mu skute i papuče
cjelivaju i private.
Paša reče da pristupe,
i svilena njima vrata
da otvore u širinu.
Šatora se vrata brže
otvoriše i zapeše,
Tomanović sa družinom
na šatorska vrata dođe.
Tu svakome drugu dođe
na um drsko Obilića
i kosovsko strašno djelo,
pa četrdest džeferdarah
hitro brže upališe
na Ćehaju silna pašu.
Tu mi smrtna džeferdarska
sa ognjenom svojom silom
razniješe zrna pašu.
Kako puške zapucaše,
uzbuni se turska vojska:
viđe pašu pod šatorom
đe bez duha mrtav leži,
a pobježe Tomanović
sa junakah četrdeset
proz ordiju tursku mnogu.
Za njima je oganj ljuti
iz pušakah naložila
silna vojska svakolika,
al' vitezma božja pomoć
u nevolji priskočila,
te svi glave ne dadoše:
od mnogoga prosutoga
za njim' ognja iz pušakah
pade gusta, neprogledna
magla praha jadonosna,
tere vojska silna turska
ne viđaše uprav gađat,
već po glasu od bježanja
i tankoga džeferdara
Crnogorce pogađahu.
Dvaest i pet vitezovah,
Obilića braće prave,
kod šatora pašinoga
pogiboše i padoše;
među njima najznatnija
dva viteza crnogorski,
Žutkoviću Njegoš Tomo
i knez Stanko od Bjelicah,
pogiboše i ostaše;
a petnaest - rana ljuti
dopadoše od Turakah,
te mi bježe pred Turcima,
a pred njima Tomanović
su šest ranah na tijelo.
Istom Turci što ih bjehu
pristignuli svekolike,
da im glave posijeku,
al' ne dade crnogorska
u potaju sakrivena
silna vojska i viteška,
već kako je puške čula
koje silna Ćehaj-pašu
pod šatorom osmrtiše,
trčeći je sva hitala
dok se s turskom srete vojskom
te ranjene vitezove
krvavijem tragom hoda
pristizaše i gađaše.
Tek se vojske dvije hrabre
susretoše na megdanu,
počeše se stare igre
Crnogorci sa Turcima
smrtonosne poigravat.
Al' orlovi srpski sivi
tad bezglavnu tursku vojsku
u krvave Uble Cucke
oblećaše s svake strane,
te joj natrag ne davahu
niz Rudine drumom bježat,
a naprijed ne znavaše
kud će odit - ni smijaše.
Vi, sveštene neba kćeri,
te pijete vodu bistru
s istočnika božestvene
Hipokrene gelikonske,
sapletite v'jence slave
lavorove i palmove,
te viteška djela hrabra
pobjednikah turske sile
sa besmrtnom slavom vašom
proglasite i vjenča'te.
Crnogorske bistre šarke
sa svakoga kraja Turcma
travnu boju njinu mnogu
u crveno omastiše,
i šalove turske gorde
brzoletna puške zrna
iskrojiše na Turcima.
Poče grozni vladac ada
na mračnojzi kolesnici
su četiri vrana konja
proz ordiju tursku lećet,
i mišicom vladateljskom
tursku vojsku na alaje
u predjele svoga carstva
uvoditi i ćerati.
U to eto crna šćerca
rasprostrani mračna krila,
i strijele bistra Feba
okeana cklena mračnost
u prostrana svoja njedra
skupi brzo i zatupi.
Turska vojska, tek se smrači,
izm'ješa se s crnogorskom,
pa pobježe niz Rudine
širokijem druma putom;
s njom se kolju Crnogorci,
ali silnu vojsku tursku
ustaviti ne mogaše
da tu noćcu i sjutradan
piličnika ne ostave
da se bula njim zaklinja,
već pobježe turska vojska,
kako vazda, bez obzira.
A vrati se crnogorska,
te dobića bojna mnoga
od Turakah razdijeli,
a vladici glavu paše,
čadorove i hatove
s barjacima pokloniše;
glave turske neizbrojne
na vrhove šumah pobi,
neka Turci vide glupci
ka visoko podrastaju
od bojevah sa Srbima,
i neka je naručnije
sivu orlu i gavranu
poljubiti tursku glavu.
Crnogorska vojska pođe
sa veseljem doma hrabra
i ponese Tomanović
Nikca, svoju perjanicu,
su petnaest ranjenikah,
pa ih daše na ljekare
da im rane ljute l'ječe.
L'ječiše se za godinu,
dok se divno izvidaše,
pa vidanje ljekarima
podmiriše golom parom
što im vojska bješe dala
viteškoga starješinstva,
i daše im brojem uprav
po stotinu madžarlijah.
Ponosi se, Goro Crna,
sveti hrame srpske slave!
Dok svobode tvoje gnjezdo
izležuje sokolove
kako Nikca od Rovinah
i njegovo društvo hrabro,
svagda će ti pred oružjem
protivnika sila padat,
i vjenčeve bojem pletne
tvoja hitra brati ruka.

Pjesma šesta

Zvuk plamena oružija
i pobjedah hvale jasne,
kojijema neprestano
crnogorsko znatno ime
na sve strane grmijaše,
i piperski mač krvavi
iz nožnice tristaljetnje
hitro nagna istrgnuti
i gola ga pokazati
protiv trona Vizantije.
Vrela turske krvi hitro
od njegova ostra vrha
mnogovidna potekoše
oko grada dva careva,
tvrda Spuža, Podgorice
i rijeke dvije znatne,
tihe Zete i bogate
i Morače brzotečne.
Dok Turcima česti boji
i krvljenja svakog dana
dojadiše, dosadiše,
pak begovi oba grada,
gordi age i kadije
pokupiše odijela
sa Turakah pogipšijeh
koja bješe Piper hrabri
ostrim mačom i šaricom
iskrojio, omastio
mrskom mnogom turskom krvlju,
pa ih nose na kapiju
ognjenoga divna Skadra
k Topal-Osman, silnu paši,
Skadra vlacu i veziru.
Kad piperske drznost ruke
Arbanije gordi vladac
hitro začu i razviđe,
silnu brže vojsku skupi
da pipersko pleme hrabro
istrijebi i zaduši
što se smjelo usudilo,
sa pregleda Gore Crne,
jaram turski s vrata bacit
i svobode ime rodit
od kukanja turske majke.
Pa kad s vojskom Topal dođe
k Tugomira drevnoj građi,
Podgorici glasovitoj,
onda k sebe dozva brže
kapetane i begove
koje k boju i krvljenju
nalazaše za sposobne,
i piperska mač i ruka
koje bješe uvredila
na bojeve i megdane.
Pa im gordi poče zborit:
"Čujte, turski sokolovi
i Stambola protivnikah
krvopije i lafovi!
Evo vama vojske silne,
baš hiljadah sedamnaest;
s vojskom hrabrom udarite
na uporno vlaško pleme,
sve im ognju mrtvo da'te,
a muškića svaku glavu
okinite britkom sabljom
da ih darom viteškijem
u stambolske ruke damo;
žensko mačem ne s'jecite,
već ga robom dovedite.
A ja s vojskom odit neću,
e je bruka i sramota
da veziri carski idu
na toliko malo pleme;
već se oću primaknuti
su hiljadu konjanikah
na Morače brijeg gordi
da očima gledim vojske
turske hrabrost i viteštvo,
i kako će turske sablje
Piperima sjeći glave."
Kapetani i begovi
okrenuše vojsku bojnu
na pipersko pleme hrabro.
Vojska gazom pregazila
bistrotečni tok Morače;
Topal-paša za njom stade
po brijegu iste vode.
Kad piperski vitezovi
ugledaše silu tursku,
đe se sila na njih digla
da ih ognju, maču preda,
onda do dva vojevode,
Božoviću vitez Pejo
i Piletić znatni Ćetko,
okupiše sve pipersko
hrabro pleme i nahiju,
pa im ovu hrabru riječ
otpočeše govoriti:
"Čujte, braćo i vitezi,
vidite li tursku silu
koja se je obratila
da nahiju našu vrže
pod kopita svoja mrska?
Sada ovi boj s Turcima
ali će nam sindžir ropstva
s vrata vječno oturiti,
ali će nas vječno držat
u gvozdenu svoju alku, -
bez vruća se mnogo pota
on prekinut ne da lasno.
Šta ćemo vi primjer česov
iz vjekovah uteklijeh
privoditi, kaževati
kad vi živi primjer stoji
pred očima - vidite ga.
Spomen'te se djela slavni
koje mišca hrabra čini
vaše rodne mile braće;
neka krepost i pregloću
srca, duše Crnogorca
vaš viteški duh porodi -
to jedino, više ništa,
ropstva vezu prekidaju,
to jedino, drugo ništa,
slave ime i svobode
iz prosute krvi ljudske
na megdan vi može dati.
Turska vojska neka pali
svakolika sela naša;
robje skrij'mo u platije;
mi puškari što smo listom
u stijenske kule tvrde
zatvorimo sebe tvrdo,
i na kule dočeka'mo
vojsku bojem ognjevitu,
e bez kulah mi nijesmo
kadri bojak s Turcma biti."
Svi Piperi poslušaše
svoje hrabre vojevode,
po naredbi njinoj svašto
učiniše što rekoše,
pak u tvrde kule st'jenske
zatvoriše s' muški, hitro -
šest stotinah vitezovah.
U to turska sila rupi;
sva piperska sela redom
u oblačne diže mrake
do Stijene doklen dođe.
Na Stijenu juriš snažno
učinila vojska turska
da i njeno selo glasno,
ka i prva, ognjem spali.
Al' ne daju šest stotinah
iz zatvora vitezovah,
već se muški sa Turcima
oko sela poigraše.
Puška grmi, krv se lije,
Piper kliče i halače,
kula kulu ohrabruje;
puškarica svaka lije
plam ognjeni, smrtonosni,
pali, žeže neprestano.
Turčin vrišti i jauče
i na perčin mrtav pada,
al', bijesan, bojem ne hće
uzmaknuti ni ustegnut,
već na selo juriš čini.
Kroz tamu se brza praha
mnoge prave i ognjene
liju duge neprekidne
među dvije hrabre vojske,
po kojemu ognjenome
brzotečnu plamnu toku
jedna drugoj pošiljaše
nerazbudni vječni sanak.
Jekom boja na Pipere
ustrese se i zaječa
v'jenac Koma brilijantni,
kome vječno car svjetlosti
sa pogledom svojim bistrim
glavu kruni clenovidnu.
Kako kučko pleme hrabro
začu odziv gromoglasni
Koma gorda i visoka,
odmah se je boju ljutu
dosjetilo, domislilo,
al' ne znaše đe će biti
dok viđeše oblak mračni
od žestoka krvna boja
i od selah zapaljenih
iznad gnjezda piperskoga.
Tad znadoše da su Turci
na njih silni udarili,
pa odmaha polećeše
pet stotinah vitezovah,
a pred njima Drekalova
hrabra roda i plemena
Radan znatni vojevoda.
Brzo kučki dolećeše
vitezovi i ratnici
u pomoći svojoj braći.
Kad Pipere bojem hrabre
pogledaše, i začuše
u kakvu su tešku muku
od turačke vojske zbjeni,
kakvijem li jasnim glasom
iz plamena vruća boja
klikovahu braću bližnju:
"Haj, na noge, braćo Kuči
i Brđani svi ostali!
Priskočite danas nama
u pomoći na nevolju,
a mi ćemo sjutra vama
ako iko živ preteče
od plamene turske sablje.
I da nije ljuta zmija,
sedmoglava Stambolija,
nas odsjekla, razdvojila
od vitezah Gore Crne,
mi vas danas i ne bismo
na nevolju klikovali,
ni vas s Turcma zavađali,
nego bi nam Crnogorci,
naša braća, priskočili
na nevolji krv proliti."
U junakah gore kučke
popucaše srca živa,
pa u vojsku tursku zagon
ka lafovi učiniše,
i napola tursku vojsku
oko sela presjekoše,
put do kulah čist i krvav
prosjekoše, učiniše.
U taj doba šest stotinah
piperskijeh sokolovah
iz zatvora izlećeše,
i s kučkom se vojskom hitrom
izm'ješaše, poznadoše,
pa na tursku dogovorno
dva valjatna, bojem znatna
srpska Brda udariše;
niz Pipere silu tursku
salomiše, prizajmiše,
u selo joj pet stotinah
vitezovah posjekoše.
No kad vojska u pobjegu
spram Orlujske st'jene dođe,
onda brdski vitezovi
na sredinu nje udriše;
tri hiljade turske vojske
po desnojzi strani hitro
odvojiše, prizajmiše;
niz Orlujsku gordu st'jenu
nagnaše ih vrućim bojem.
Tu mi turskom pješcu, hatl'ji
podrastoše umah krila
kako mravu po starosti,
te na jata staše gusta
niz Orlujske lećet st'jene
u predjele turskog raja.
Kad Brđani otpraviše
tri hiljade turske vojske
u sadove tandarihe,
na pirove vječno sjajne,
da odahnu i počinu
na postelje meke raja,
koje im je prorokova
pripravila lažna ruka
među crne i golubje
oči šćeri besmrtnijeh
i boginjah alkorana, -
onda ti se odmah hitro
za bježećom vojskom drugom
povratiše u pogonju,
i na brijeg od Morače
kod prostrana drevna grada
Diokleje razorene
pristigoše tursku vojsku,
ugnaše je u Moraču.
Turci bježe bez obzira,
a brdska ih momčad prate
iz pušakah dugačkijeh.
Tu ne bješe niđe blizu
mosta zgodna ni prelaska,
al' Brđani deset brže
od turskoga mesa mrtva
napraviše sa šarkama,
ter preko njih turska vojska
sva prebježe i uteče
koja mrtva ne ostade
od brdskoga ostra mača
i Morača koju brza
ne zanese u njedrima.
Brđani se otlen doma
sa viteštva vjenčevima
povratiše u Brdima
sa dobića mnoga bojna
a jošt više vječne slave.
A pobježe Topal-paša
poizgnute mnogo glave,
razbjen, grdan kukajući,
uzdišući i plačući
za imenom prvim sjajnim,
koje njemu pređe toga
u narodu grmijaše
slavno, dično i pohvalno.