Tuzne su ispitivacke oci tvoje. One bi da smisao moj dokuce kao sto bi mjesec da izmjeri more.
Razotkrio sam zivot svoj pred tvojim ocima s kraja na kraj, i nista ne ostade ni skriveno ni presuceno.
I upravo me zato ne poznajes.
Da je to barem dragulj, mogao bih ga zdrobiti u stotinu komadica i nanizati ih u ogrlicu da ti je na vrat stavim.
Da je to barem cvijet, okrugao, sitan i ljubak, otkinuo bih ga sa stabljike da ti ga u kosu zataknem.
Ali, to je srce, ljubljena moja. Gdje li su njegova zzala i dno njegovo?
Ti ne poznajes granica ovomu kraljevstvu, pa ipak si kraljica njegova.
Da dodje samo casak radosti, on bi se u lagani osmijeh rascvao, i ti bi ga zacas mogla vidjeti i procitati.
Da bude samo bol, razlila bi se u bistrim suzama, pa bi se u njima i bez rijeci odrazila nutarnja tajna.
Ali, to je ljubav, ljubljena moja.
Njena je radost i njena bol bezgranicna, i beskrajna je oskudica njena i njeno bogatstvo.
Blizu ti je kao i sam zivot tvoj, ali je nikada ne mozes sasvim upozna

Tagore

Zivot je otok u moru samoce i izdvojenosti.

Zivot je otok cije su litice zelje, drvece snovi, cvijece samotinja, vrela zed, a ono je usred mora samoce i izdvojenosti.
Tvoj zivot je, prijatelju, otok odsjecen od svih otoka i kontinenata. Koliko god ladja i camaca poslao ka drugim obalama i koliko god ladja stiglo na tvoje obale, ti si ipak samo otok izdvojen u svome bolu, osamljen u radosti, dalek u ceznji, nepoznat sa svojim tajnama i zagonetkama.
Vidio sam te, prijatelju, kako sjedis na gomili zlata, radostan zbog svoga bogatstva i ponosan na svoje blago, uvjeren da je svaka pregrst zlata tajna veza sto povezuje misli drugih ljudi sa tvojom mislju i sto spaja njihove teznje sa tvojima. Vidio sam te kako, poput velikog osvajaca, vodis vojske i trijumfalne legije na jake tvrdjave te ih razaras, zatim ides na druge utvrde te i njih osvajas.
Kada sam te ponovno pogledao, vidio sam za zidinama tvojih riznica srce sto drhti u samoci i izdvojenosti, kao sto drhti zedan covjek u kavezu nacinjenom od zlata i dragulja, ali bez vode.
Vidjeh te, prijatelju, kako sjedis na prijestolju slave, a oko tebe ljudi sto opijevaju tvoje ime, nabrajaju tvoja milosrdja i darove, u tebe zagledani kao u prosvijetljenog proroka koji im uznosi duse odlucnoscu svoje duse i vodi ih izmedju zvijezda i planeta. Dotle ti njih gledas lica prepuna zanosa, snage i trijumfa, kao da si za njih ono sto je dusa za tijelo. Ali, kada te po drugi put pogledah, vidjeh osamljeno bice kako stoji uz tvoje prijestolje krunisuci se otudjenoscu i grcajuci u samoci. Zatim vidjeh kako tvoje bice na sve strane ispruza ruku, kao da trazi samilost od nevidljivih fantoma. Vidjeh to bice kako gleda negdje daleko preko ljudskih glava, u neko mjesto na kome nicega nema osim njegove samoce i izdvojenosti.
Vidjeh te, prijatelju, zaljubljena u lijepu zenu, kako med svoga srca tocis na njen razdjeljak, ruke joj obasipas poljupcima, dok te ona gleda sa sjajem suosjecanja u ocima i majcinskim osmjehom na usnama. Tada rekoh sebi: Ljubav je odagnala samocu ovoga covjeka, izbrisala je njegovu izdvojenost te se on sada vraca i spaja sa Sveopcim Univerzalnim Duhom koji putem ljubavi privlaci k sebi ono sto se od njega izdvojilo u prazninu i zaborav. Ali, kada te po drugi put pogledah, vidjeh, umjesto tvoga zaljubljenog srca, osamljeno srce koje bi htjelo da svoje tajne povjeri nekoj zeni, ali ne moze; vidjeh iza tvoje duse sto se topi u ljubavi jednu drugu, usamljenu dusu, nalik na izmaglicu koja bi htjela da se u rukama drage pretvori u suze, ali ne moze.
Tvoj zivot je, prijatelju, izdvojeno boraviste, daleko od svih drugih boravista i zivih stvorova.
Tvoj unutarnji zivot je boraviste daleko od svega sto ljudi nazivaju tvojim imenom. Ako je to boraviste mracno, ne mozes ga osvijetliti susjedovom svjetiljkom; ako je pusto, ne mozes ga ispuniti susjedovim dobrima; ako se nalazi u pustinji, ne mozes ga prenijeti u vrt koji drugi zasadi; ako se nalazi na vrhu planine, ne mozes ga spustiti u dolinu kojom tudje noge stupaju.
Tvoj dusevni zivot je, prijatelju, okruzen samocom i izdvojenoscu. Da nije te samoce i izdvojenosti, ti ne bi bio ti, niti bih ja bio ja. Da nije te samoce i izdvojenosti, tada bih, cuvsi tvoj glas, pomislio da ja govorim; kada bih pogledao tvoje lice, pomislio bih da sebe vidim u ogledalu.

Khalil Gibran

Polje ko nijedno, iznad nebo, ispod nebo
balkan bajka puna krvi, naslov knjige stoji bedno
utrnulo sunce i zamrznuta zemlja
gledam ledno narod kako samoubistvo sada smera
kazu da sam divljak jer branim svoju kucu
jer cenim casni krst i svoju krsnu slavu
ruke mi zavezase, na ustima katanac
al se i dalje ponosim sto sam srbin i balkanac!
cude se na mene sto se psovkama lechim
a kriv sam samo sto ne umem nikome da klechim
trnov venac da mi stave i zavezu u lance
nece biti dovoljno da mi srpsko srce stane...
vekovima gazeni, u svetu omalovazeni
naterani na zlo pa onda cesto kaznjeni
mediji sa tv-a bace sminku josh da kochi
zadnja korica na knjizi vec je pochela da gori
moja kraljica dok vene trazi plodove i seme
trazi stara lica koja u svetu gube vreme
trazi sinove balkana da ka njima krene
da vrati eksponate i da svima skine kletve!
crni tamjan otadzbinu okadio odavno
crna boja svetlost gasi, sve je pokriveno tamom
od severa do juga sve je unisteno ratom
zive duse zavezane i prepune sa zalom
pravdomrsci zlikovci i arbanashki sinovi
moje kamenje protiv njih su stihovi i bitovi
unistili su ljudska prava, uzese slobodu
nasa srbija je prodata dozivesmo golgotu
pokrali nam istinu i uklonili iz sjaja
ovaj bol ce mozda proci ali oziljak je trajan
bice vreme kada mach u shaci ima pravda
jer ne sastoji se sve od para i nikako od zlata
pravoslavno zvono bije cujem zvuke monarhije
verovatno bog plache za narod van srbije
ali srce kuca jache kada svetli iznad zemlje
na pomolu je sloga kao zidovi za temelje

ks maestro

 

Prijatelji, vi se s radoscu sjecate zore svoje mladosti i zalite za njezinom prolaznoscu, a ja je se sjecam onako kako se zatvorenik sjeca resetki i okova zatvora. Godine izmedju djetinjstva i mladosti za vas su zlatno doba bez briga i ogranicenja, a za mene su te godine doba tihog bola, koje je poput sjemena palo u srce i raslo s njim ne mogavsi naci nikakvog izlaza u svijet znanja i mudrosti, sve dok ljubav nije srcu otvorila vrata i oblila ga svjetloscu. Ljubav mi je poklonila govor i suze. Vi se sjecate vrtova i orhideja i sastajalista i uglova ulica, koji su prisustvovali vasim igrama i slusali vase neduzno saputanje, pa i ja se sjecam prekrasnog grada u sjevernom Libanonu. Svaki put, kad zatvorim oci, vidim te doline, pune cara i dostojanstva, i te gore, prekrivene sjajem i velicanstvenoscu, koje pokusavaju dodirnuti nebo. Svaki put, kad zacepim usi pred gradskom bukom, cujem zubor potoka i treperenje granja. Sve ljepote, o kojima govorim i za kojima ceznem, poput djeteta koje cezne za majcinim grudima, razjedaju mi duh, zatvoren u tami mladosti, jednako kao sto sokol, zatvoren u krletki, pati kad vidi jato ptica koje slobodno lete prostranim nebom.
Te doline i brezuljci pobudjuju mi mastu, a gorke mi misli pletu mrezu beznadja oko srca. Svaki put, kad odem medu polja, vratim se razocaran, ne znajuci uzroka svom nezadovoljstvu. Svaki put, kad pogledam u sivo nebo, stisne mi se srce. Svaki put, kad zacujem pjev ptica i tepanje proljeca, zaboli me, a da ni ne znam uzroka svojoj patnji. Kazu, da su jednostavni ljudi prazni i da su zato bez briga. Mozda to vrijedi za one, koji su se rodili mrtvi i koji su smrznuta trupla, no osjetljivi djecak, koji mnogo osjeca a malo zna, najnesretnije je bice pod suncem jer dvije ga sile vuku svaka na svoju stranu.
Prva ga uzdize u oblaku snova i pokazuje mu ljepotu bivanja, dok ga druga vezuje s tlom, baca mu pijesak u oci i pobjedjuje ga strahovima i tamom. Osamljenost ima meke, njezne ruke, premda jakim prstima stisce srce i uzrokuje mu gorucu bol. Osamljenost je saveznica bola i isto tako druzbenica duhovnog zanosa.
Djecija tuga, koju tuku udarci bola, nalikuje otvorenom ljiljanu. Drhti na vjetru, u zoru otvori svoje srce i, kad na nju padne sjenka noci, ponovno svije svoje listove. Nema li to dijete razonode ili prijatelja ili drugova pri svojim igrama, njegov ce zivot biti bijedan zatvor u kojem ce vidjeti samo paucinu i gmizanje insekata.
Bolu, koji me opsjedao u mladosti, nije bio uzrok pomanjkanje prijatelja jer mogao sam si ih naci. Bol je uzrokovala unutarnja bolest, zbog koje ljubljah samocu. U meni je ugusila svu ljubav prema igrama i zabavi. S ramena mi je zbacila krila mladosti i postah poput jezera usred gora, na cijoj se mirnoj povrsini odrazavaju sjene duhova i boje oblaka i drveca, no ne moze naci prolaza kroz kojeg bi se pjevajuci izlilo u more.
Takav je bio moj zivot, dok nisam dospio do osamnaestog ljeta zivota. To ljeto gleda iz mog zivota poput gorskog vrha jer u meni je probudilo znanje i naucilo me razumjeti nestalnost covjecanstva. Bio sam ponovno rodjen. Ne rodi li se covjek ponovno, ostane njegov zivot praznim listom u knjizi zivota. Te godine vidjeh nebeske andjele, koji gledahu u mene kroz oci prekrasne zene. Vidjeh i djavole koji bjesnjese u srcu pakosnog muskarca. Onaj ko ne vidi andjele i djavole u ljepoti i zlu zivota, bit ce odgurnut od znanja i u njegovoj dusi nece biti ljubavi.

Khalil Gibran

"...- Recite mi, molim vas, da znam, šta se pokvarilo?

cE, necu da ti kažem. Samo se zaglavio glupi automatski saug, ali neceš mi se tim podatkom mangupisati kod majstora.
Odmahnuo sam rukom.
- Otišao je ležaj na cegerlaufu...
Polako je klimao glavom u stilu "kao što sam i mislio" i spustio se na sedište.
Nego šta ce...
Strpljivo i pedantno, cega sam se pribojavao, vezao je pojas i namestio retrovizor.
O, ne odvezao se, dabogda...
U tom trenutku je možda i Veverica vezivala pojas i gasila cigaretu. Cuo sam brum nekog aviona koji se šunjao kroz zvezde baš nad mojom glavom, ali to bi stvarno bilo suviše...
To je sigurno bio neki sasvim drugi avion..."


Ђорђе Балашевић - Три послератна друга

Zensko srce se ne mijenja tijekom vremena, niti se preobrazava s godisnjim dobima; zensko srce dugo krvolipti, ali ne umire; zensko srce je nalik na stepu koju covjek uzima kao prostor za svoje ratovanje i klanje - po njoj cupa drvece i spaljuje travu, stijenje joj boji krvlju, zemlju ispunjava kostima i lubanjama, ali ona ostaje mirna i spokojna, ostaje sigurna, proljece u njoj ostaje proljece, a jesen je i dalje jesen, sve do kraja vremena. Dakle, sudbina je donijela odluku sto da cinimo? reci sto da radimo? Kako cemo se rastati i kada cemo se sresti? Mozemo li svoju ljubav smatrati gostom iz tudjine koga nam vecer dovede, a jutro odvede? Mozemo li ove osjecaje smatrati snom koji nam je blago snivanje donijelo, a java skrila? Mozemo li ovaj tjedan smatrati opijenoscu koja se brzo zavrsila otreznjenjem i budnoscu? Podigni glavu da ti oci vidim ljubavi! Otvori usne da ti glas cujem. Progovori i kazi mi nesto. Hoces li me pamtiti i kad oluja potopi moju ladju? Hoces li cuti leprsanje krila u nocnome miru? Hoces li cuti kako se moje disanje talasa oko tvoga lica i vrata? Hoces li osluskivati moje uzdahe sto mi se bolno otimaju, priguseni jecajima? Hoces li vidjeti moju himeru kako te pohodi s nocnim himerama, a iscezava s jutarnjim izmaglicama? reci mi, ljubavi. Kazi sto cu za te predstavljati posto si ti meni bio svjetlost za oci, pjesma za usi i krila mojoj dusi. Kakav ces biti?

Halil Dzubran

"...Primetio sam da joj glas sve više prelazi u šapat i požurio sam da nešto lupim. Nocas se u mom bircuzu više nece plakati.
- Ali našli ste bar oficira za vezu...
Vidim li ja to izvesne nagoveštaje osmeha?
- Pa da. Jedino Vi i znate...
Prekinuo sam je podigavši prst.
- Nemojte mi više govoriti "Vi". Stalno se okrecem da vidim ko mi se to ubacio u pozadinu.
- Ali, i Vi meni govorite Vi...
Šandor me je ponovo izvadio. Dogegao se i seo kraj njenih nogu, a da ona, okrenuta ka meni, to nije primetila.
- A ne, ja to mislim u množini, na tebe i Šandora.
Tek tada je spazila najvernijeg covekovog prijatelja, bar kad je ovaj covek u pitanju, i glasno se nasmejala.
Sad sam vec znao da ce mi taj smeh nedostajati.
- Šandor? O, Bože, kako si samo mogao da tako nazoveš psa?
Opa, dve lepe stvari. Rekla je "ti", i nije ni pomislila da je neko drugi mogao da kumuje malom psu.
- Ne, nisam ga ja nazvao. Tako mu piše u ispravama. Šandor je inace luksemburški gonic, vrlo retka vrsta..."


Ђорђе Балашевић - Три послератна друга

Kad ptica prestane voljeti drugu pticu, ona joj ne kaze: "Odleti sada hiljadu milja daleko da nebi gledala ravnodusnost kako se gomila u mojim zjenicama...!"
Jer ptica nije troma kao covjek; daljina je za nju leprsanje slatke svjetlosti koja raspiruje ljubav.
Ne kaze joj: "Sad se sakrij hiljadu stopa duboko ispod zemlje, da ne cujes kako pjevam u predvecerje njeznu uspavanku drugoj dragani koja lezi sa kljunom u mome krilu...!"
Jer ptica nije povrsna kao covjek; ona zna da se otkucaji srca pod zemljom propinju jos snaznije, i umjesto umirujucih zvukova uspavanke cijela bi suma morala slusati tutnjavu podzemlja koju je izbacio bol...
Zato ptica kad prestane voljeti drugu pticu,ona ostane pokraj nje da tu umre u samoci.
A covjek kad prestane voljeti drugog covjeka, od stida i pomutnje ne zna sto bi, i bjezeci sve dalje od njega, ugnijezdi u svom srcu njegovu tugu....

Vesna Parun

Јохан Волфганг фон Гете


"Ах, најјача кушња је беда. И најмудрије рибе глад тера на удицу."
"Ако сретнемо некога ко нама дугује захвалност, одмах се тога сетимо. Колико смо, пак, пута срели некога коме ми дугујемо захвалност, па се тога нисмо сетили."
"Ако ти се људи не диве или ти не завиде, ниси ни ти сретан."