Tužan sam.
Toliko sam tužan da mislim da cu sutra umreti kada te napustim.
Ali kada pomislim šta bi se moralo dogoditi da ne budem žalostan, onda postoji samo jedno - da te nikada nisam ni sreo.
Tada ne bih bio tužan, vec prazan i ravnodušan, a kada na to pomislim, onda ova tuga nije više tuga.
Ona je crna odeca.
druga strana srece.
Jer hteo sam imati nešto što bi me održalo u životu, ali nisam znao da cu postati dvostruko ranjivim ako to dobijem...
Mudrost ipak dolazi u pogrešan cas: kad mladost prodje, bura se stiša i devojke odu kuci...


Erih Marija Remark - Doba života i doba smrti

Carter Heyward

Love, like truth and beauty, is concrete. Love is not fundamentally a sweet feeling; not, at heart, a matter of sentiment, attachment, or being "drawn toward." Love is active, effective, a matter of making reciprocal and mutually beneficial relation with one's friends and enemies.

Love creates righteousness, or justice, here on earth. To make love is to make justice. As advocates and activists for justice know, loving involves struggle, resistance, risk. People working today on behalf of women, blacks, lesbians and gay men, the aging, the poor in this country and elsewhere know that making justice is not a warm, fuzzy experience. I think also that sexual lovers and good friends know that the most compelling relationships demand hard work, patience, and a willingness to endure tensions and anxiety in creating mutually empowering bonds.

For this reason loving involves commitment. We are not automatic lovers of self, others, world, or God. Love does not just happen. We are not love machines, puppets on the strings of a deity called "love." Love is a choice -- not simply, or necessarily, a rational choice, but rather a willingness to be present to others without pretense or guile. Love is a conversion to humanity -- a willingness to participate with others in the healing of a broken world and broken lives. Love is the choice to experience life as a member of the human family, a partner in the dance of life, rather than as an alien in the world or as a deity above the world, aloof and apart from human flesh.
Passion for Justice

"Da li cu ikada uspeti da se vratim tamo, gde samo zaljubljeni zive, tri metra iznad neba?"

Mythopoeia

To one who said that myths were lies and therefore worthless, even though 'breathed through silver...'

Philomythus to Misomythus
J.R.R.T. for C.S.L.




...Blessed are the men of Noah's race that build
their little arks, though frail and poorly filled,
and steer through winds contrary towards a wraith,
a rumour of a harbour guessed by faith.


Blessed are the legend-makers with their rhyme
of things not found within recorded time.
It is not they that have forgot the Night,
or bid us flee to organized delight,
in lotus-isles of economic bliss
forswearing souls to gain a Circe-kiss
(and counterfeit at that, machine-produced,
bogus seduction of the twice seduced).
Such isles they saw afar, and ones more fair,
and those that hear them yet may yet beware.
They have seen Death and ultimate defeat,
and yet they would not in despair retreat,
but oft to victory have turned the lyre
and kindled hearts with legendary fire,
illuminating Now and dark Hath-been
with light of suns as yet by no man seen.


I would that I might with the minstrels sing
and stir the unseen with a throbbing string.
I would be with the mariners of the deep
that cut their slender planks on mountains steep
and voyage upon a vague and wandering quest,
for some have passed beyond the fabled West.
I would with the beleaguered fools be told,
that keep an inner fastness where their gold,
impure and scanty, yet they loyally bring
to mint in image blurred of distant king,
or in fantastic banners weave the sheen
heraldic emblems of a lord unseen.


I will not walk with your progressive apes,
erect and sapient. Before them gapes
the dark abyss to which their progress tends --
if by God's mercy progress ever ends,
and does not ceaselessly revolve the same
unfruitful course with changing of a name.
I will not treat your dusty path and flat,
denoting this and that by this and that,
your world immutable wherein o part
the little maker has with maker's art.
I bow not yet before the Iron Crown,
nor cast my own small golden scepter down.             


R.I.P               spritual leader of mine ...

Obični ljudi ne razumeju potrebu za putovanjima, oni iscrpljuju svoje snove i energiju tako što zidaju kuće i skupljaju pare, ali putnici su jedini tragači na ovom svetu, oni znaju da su i život i smrt samo putovanje i zato oni putuju za života da bi putovali i u snovima i da ne bi bili na jednom mestu posle života.

ser Ronalda Blins

“…U aprilu je bilo sedam godina kako šljakam na pumpi…
To vam je ona mala pumpa na izlasku iz grada, sa desne strane, ako idete starim putem za Beograd.
Odavde, naravno…
Ako idete starim putem za Beograd iz nekog drugog mesta, onda je pomalo komplikovano da objašnjavam.
Nije to od presudnog znacaja…
Pumpa, uglavnom, radi non-stop, a ja uglavnom radim u trecoj, od 22 do 06, na licni zahtev. Više volim tako.
Nigde nikog…
Ponekad, doduše, samoupravljaci provale da ce poskupeti benc, pa otegnu kolonu kao futoški svatovi. Kad se tako zakuva, zujim kao mali Japanac.
Inace, laka nirvana. Kao na granicnom prelazu u prijateljsku Albaniju. Van sezone…
Govorili su mi da se cuvam pijanih budala.
Cuvao sam se treznih budala, za svaki slucaj.
I? Da li je dosadno?
O da, dosadno je, hvala na pitanju. I hvala bogu…
Dosada je moj hobi…
Neki tipovi rade kao dubleri za opasne scene u porno filmovima pa im dosadi, a da nece na benzinskoj pumpi, na sporednom putu, u, recimo, dva i petnaest nocu…
Snalazim se. Izmislili su milion nacina da vreme prode, a ni jedan jedini da se zaustavi.
Što se mene tice, više i ne moraju da rade na tome. Ovo baš nisu neka vremena za zaustavljanje…”

Ðorde Balaševic  -  Tri posleratna druga

.... - Izgubićemo tri dana dok sve ovo ne dovedemo u red!- kazao je skupljajući razbacane čaše. - Tri dana priprema i tri dana dok se haos ne raskrči, ima li to uopšte, ikakvog smisla? I zbog čega? Da bismo vratili večere na kojima smo bili i tako otvorili novi krug večera, koje ćemo ponovo morati da vraćamo... Lanac svetog Antuna: "Kad dobijete ovo pismo, prepišite ga u dvanaest primeraka i pošaljite dvanaestorici svojih prijatelja. Ovaj lanac započela je jedna devojčica po imenu Cecilija Farini iz Padove 1826.godine, i ako ga prekinete, stići će vas kazna; dogodiće vam se nešto strašno!" Nećete više biti pozvani na večere! Pogledaj samo, molim te, kako je neko prolio crno vino na tepih! E ovo je stvarno.... Ti ništa ne kažeš?
- Šta da kažem?
- I tako ćemo lepo - nastavi on- izmenjivati večere sve dok ne pocrkamo! Ti ćeš igrati sa njenim mužem, ja ću plesati sa njegovom ženom. Kad bismo bar imali hrabrosti da idemo do kraja, pa da stvarno razmenimo partnere... Ali, ne! Malograđani! Ostarićemo uzdržavajući se! Uostalom, već smo ostarili! Oččččajno! I prestani da piješ tu votku!!! "

Kapor - Posle gostiju

Bodlerov "komentar" na pocetku knjige "Djavo perverznosti" E. A. Poa. Ovako je, dakle, govorio Bodler:

"Stojimo na ivici provalije. Zavirujemo u ponor-hvata nas muka i vrtoglavica. Prvi nam je impuls da ustuknemo pred opasnoscu. Neshvatljivo zasto-ostajemo. Malo-pomalo nasa muka, i vrtoglavica, i uzas tonu u oblak nekog osecanja koje nema imena. Postupno, neprimetno, taj oblak dobija oblike, kao ona para iz boce sto se pretvara u duh u prici iz Hiljadu i jedne noci. Ali iz naseg oblaka na ivici pravalije izraste i postaje opipljiv jedan oblik, mnogo strasniji od svakog duha ili bilo kog demona iz price, pa ipak je to samo jedna misao, uzasna misao koja nam ledi i samu srz u kostima zestinom slasti njene grozote. To je samo pomisao na ono sto bismo osetili pri strmoglavom padu s takve visine. A taj pad, to srljanje u propast-upravo zbog toga sto je spojen sa najgroznijom i najodvratnijom od svih najgroznijih i najodvratnijih slika smrti i stradanja koje su se ikad rodile u nasoj masti-upravo zbog toga sad ga silno prizeljkujemo. I posto nas nas razum snazno odvraca od ivice provalije, zato se mi utoliko plahovitije primicemo njoj. Nema u prirodi tako demonski nestrpljive strasti kao sto je strast coveka koji drscuci na ivici provalije sanja o vratolomnom skoku. Prepustiti se za trenutak nekom pokusaju razmisljanja, znaci biti neminovno izgubljen; jer premisljanje nas samo tera na uzdrzavanje i zato je to, kazem, bas ono sto mi ne mozemo. Ako se ne nadje prijateljska ruka da nas zaustavi, ili ako ne uspemo da se naglim naporom bacimo nicice na zemlju, okrenuvsi ledja provaliji, mi cemo skociti u nju i poginuti. "

"... Sada završavamo pripovedanje sa napomenom da to nije kraj. Kad god vam se učini da je kraj nemojte se olako pomiriti sa tim. Učinite još jedan napor, još jedan telefonski poziv, izađite na još jedan sastanak, još jednom ispoljite odlučnost, hrabrost, strpljenje. Jer, sreća se krije između onoga što vi mislite da je kraj i stvarnog kraja. A stvarni kraj, ustvari, i ne postoji. To je samo novi početak..."
Sudbina -  S. Zdravković

".... "Bio jednom jedan mali princ koji je živeo na nekoj planeti jedva nešto većoj od njega samog. I kome je potreban prijatelj..." Za one koji shvataju život, to bi izgledalo mnogo istinitije. Jer, ja ne volim da se moja knjiga čita površno. Ja pričam sa toliko tuge ove uspomene. Prošlo je već šest godina otkako je moj prijatelj otišao sa svojom ovcom. Ako ovde pokušavam da ga opišem, to je zato da ga ne bih zaboravio. Tužno je to, zaboraviti prijatelja. Nemaju svi prijatelja. I ja mogu postati kao odrasli koji se interesuju samo za brojeve. Zbog toga sam kupio kutiju sa olovkama i bojicama. Nije baš lako vratiti se crtanju, u mojim godinama, kada čovek nikada ništa nije pokušao da nacrta sem zmijskog cara spolja i iznutra, i to, u svojoj šestoj godini! Pokušaću, naravno, da nacrtam njegov lik, što je moguće vernije. Ali nisam sasvim siguran da ću uspeti. jedan crtež i uspe nekako, ali, drugi uopšte više ne liči. Grešim pomalo, takođe, i u pogledu rasta. Ovde je mali princ isuviše visok. Tamo je suviše mali. Oklevam malo i što se tiče boje njegovog odela. Onda nagađam, malo ovako, malo onako, kako znam. Prevariću se najzad, i u nekim značajnim pojedinostima. Ali, to mi treba oprostiti. Moj prijatelj mi nikada nije davao objašnjenja. Možda je verovao da sam mu sličan. Ali, ja, nažalost, ne umem da vidim ovce kroz daščice sanduka. Možda sam pomalo sličan odraslima. Mora da sam ostario..."

Mali Princ