"...Riznica se nalazi skrivena duboko u vama. Za odgovorima na želje svoga srca tragajte unutar samih sebe... Svaka misao je uzrok, a svaka osobina njena posledica..... Čovek je poput kapetana koji upravlja brodom . Samo ispravne zapovesti vode brod do luke, stoga i vi morate izdavati svojoj podsvesti koja upravlja svim vašim iskustvima. Nikada ne upotrebljavajte izraze "to je preskupo" ili "Nisam u stanju to da učinim" Podsvest će vas uvek shvatiti ozbiljno i potruditi se da zaista ne steknete novac, odnosno ne osposobite se za ono čemu stremite... Zakon života je zakon vere. Vera je misao koja se rađa u umu. Ne verujte u stvari koje vam nanose štetu i bol...... Uspeh u životu upravo je srazmeran veri u uspeh. Promenite li svoje misli, promenićete svoju sudbinu.... "   J. Marphy

Vidiš?
Godine nas obrade razlicito…
Nekom postane važno s kim ce leci, a nekom s kim ce se probuditi?
Žalim, stara…
Nadam se da smo se ove noci zauvek mimoišli?

Pohitao sam kuci, znajuci da je to jedino mesto koje mi još može pružiti cvrst alibi pred Anamariom. Hladnoca je prijatno dezinfikovala grad, i zvezde su te veceri imale jedan doslovno brilijantan nastup na razvedrenom nebu…
Ponovo sam se zatekao kako brojim korake, što je pomalo šizoidno, kažu, no ovog puta sam bar imao dobar izgovor da je to sigurno zato što žurim?
Na “sedamsto devetnaest”, uglavnom, bio sam tacno naspram “Carigrada”, niz Bulevar je kafilerijski klizio vojni džip, vrebajuci plen…
Pola pet?
Lepo piše u predvojnickoj za drugi razred gimnazije da Naša Armija nikad ne spava?
Uletevši u stan kao u sklonište, okrenuo sam Njen broj ne cekajuci na signal…
Ako zazvoni i treci put, prekidam…
- Halo?
Ipak se javila…
Brzo sam spustio slušalicu i neizdrživi sekund išcekivao da zazvoni i kod mene…
- Zvrrrc!
Ko bi to mogao biti u ovo doba?
- Molim?
Sad je Njena slušalica pala, šifrovana poruka je uzvracena: Cao, mila, stigao sam. Stop. Cao,mili, dobro da jesi. Stop…
Puls mi se polagacko vracao kuci, u srce, i samo bi se na trenutke u bradi i grlu još zaculi odjeci njegovih sve tiših i mirnijih koraka…
Legao sam na leda, široko raširivši ruke, pokušavajuci da što ravnomernije rasporedim mehur praznine u grudima. Anamaria mi je nedostajala tupo, gotovo opipljivo, jedan otkinuti deo mene, pomislih, ne mogavši da zamislim koji…
Glava, udovi, prsti, pipci i kraci?
O, ne…
Sve je to nekako spolja?
Ovo fali iz sredine…
Negde iz tamnog ambisa zbog kog se sve rede usudujem da zaronim u sebe…
Jer tamo zagluvim…
Oci se prepune do vrha…
I suze se zacas raspu kao pokidane biserne niske…
Po sobi…
Po meni…
Po citavom svetu…
I ne mogu ih skupiti do jutra…

Djordje Balasevic - Jedan od onih zivota

"Čovek je čudno biće. I kad mnogo razmišlja o ozbiljnim i tužnim stvarima i ima strašno mnogo briga, nešto, negde, nekako ipak, odjednom zasvetli i čovek je srećan. na primer, žurite ujutro na posao, jutro je jako hladno i maglovito, ali, odjednom, ružna ulica ukojoj živite, više nije ružna, gore se probija sunce na kupolu crkve mutnim, šturim odbleskom i vama odjednom zaigra srce i zapevušite neku pesmicu, i igra vam se, trči i skakuće, ljude gledate ljubazno, vrata kancelarije širom otvorite, tamo nađete mrzovoljna lica neispavanih kolega i zacvrkućete "dobro jutro" , tako da sivom kancelarijom zapiri vetrić dobrog raspoloženja. A to vam se desi usred najvećih briga i muka svakidašnjice, prepadne vas neočekivano kao razbojnik i kaže: "Ako na svetu postoji sreća, to su upravo ti momenti divlje radosti i ništa drugo!" Jedan minut radosti isčisti u vama časove mučenja i pomogne vam da se dignete na noge, više od beskonačnog razmišljanja i odlučivanja. Čim doleti, nađete odjednom sva rešenja i osetite pobedonosnu radost. A ta pobedonosna radost doda vam sigurnost u sebe. Svaka kap sigurnosti u sebe je kao kap zdrave, čiste, mlade krvi. Ne znam ko je to rekao da - što se čovek više muči, više vredi - ali, ko god to bio, strašno je lagao."

Put do jednostavnosti - Milena J.

"HOW IMO MADE THE WORLD, IN THE TIME WHEN THINGS WERE OTHERWISE AND THE MOON WAS DIFFERENT

Imo set out one day to catch some fish, but there was no sea. There was nothing but Imo. So he spat in his hands and rubbed them together and made a ball of sea. After that he made some fish, but they were stupid and lazy. So he took the souls of some dolphins, who at least had learned to speak, and he mixed them with clay and rubbed them in his hands and changed their shape and they became people. They were clever but they could not swim all day, so Imo dug some more clay and rubbed it in his hands and baked it in the fire of his fishing camp, and that was how the land was made.

Soon the people filled all the lands and were hungry, so Imo took some of the night and rubbed it in his hands and made Locaha, the god of death.

Still Imo was not satisfied, and he said: I have been like a child playing in the sand. This is a flawed world. I had no plan. Things are wrong. I will rub it in my hands and make a better one.

But Locaha said: The mud is set. People will die.

Imo was angry and said: Who are you to question me?

And Locaha said: I am a part of you, as are all things. So I say to you, Give me the mortal world, and go and make your better one. I will rule here fairly. When a human dies, I will send them to be a dolphin until it is time for them to be born again. But when I find a creature who has striven, who has become more than the mud from which they were made, who has glorified this mean world by being a part of it, then I will open a door for them into your perfect world and they will no longer be creatures of time, for they will wear stars.

Imo thought this was a good idea, because it was his own creation, and went off to make his new world in the sky. But before he did this, and so that Locaha would not have things all his own way, he breathed into his hands and made the other gods so that while the people should die, it would be in their right time.

And this is why we are born in water, and do not kill dolphins, and look toward the stars."

"Nation" ~ Terry Pratchett...

Mythopoeia (Tolkinova mitopeja)

"To one who said that myths were lies and therefore worthless, even though 'breathed through silver.."

Philomythus to Misomythus
J.R.R.T. for C.S.L.

You look at trees and label them just so,
(for trees are 'trees,' and growing is 'to grow');
you walk the earth and tread with solemn pace
one of the many minor globes of Space:
a star's a star, some matter in a ball
compelled to courses mathematical
amid the regimented, cold, Inane,
where destined atoms are each moment slain.

At bidding of a Will, to which we bend
(and must), but only dimly apprehend,
great processes march on, as Time unrolls
from dark beginnings to uncertain goals;
and as on page o'erwritten without clue,
with script and limning packed of various hue,
an endless multitude of forms appear,
some grim, some frail, some beautiful, some queer,
each alien, except as kin from one
remote Origo, gnat, man, stone, and sun.
God made the petrous rocks, the arboreal trees,
tellurian earth, and stellar stars, and these
homuncular men, who walk upon the ground
with nerves that tingle touched by light and sound.
The movements of the sea, the wind in boughs,
green grass, the large slow oddity of cows,
thunder and lightning, birds that wheel and cry,
slime crawling up from mud to live and die,
these each are duly registered and print
the brain's contortions with a separate dint.


Yet trees are not 'trees,' until so named and seen --
and never were so named, till those had been
who speech's involuted breath unfurled,
faint echo and dim picture of the world,
but neither record nor a photograph,
being divination, judgement, and a laugh,
response of those that felt astir within
by deep monition movements that were kin
to life and death of trees, of beasts, of stars:
free captives undermining shadowy bars,
digging the foreknown from experience
and panning the vein of spirit out of sense.
Great powers they slowly brought out of themselves,
and looking backward they beheld the elves
that wrought on cunning forges in the mind,
and light and dark on secret looms entwined.


nastavtje se...        R.I.P chika Tolkine

Kada bi mi Bog poklonio komadic zivota, oblacio bih se jednostavno izlagao potrbuske suncu, ostavljajuci otkrivenim ne samo telo vec i dusu.
Boze moj, kad bih imao srce, ispisivao bih svoju mrznju na ledu, i cekao da izgrije sunce. Slikao bih Van Gogovim snom na zvezdama. Jednu Benedetijevu poemu, a Seratovu pesmu bih poklanjao kao serenadu u casu svitanja.

Zalivao bih ruze suzama, da bih osetio bol od njihovih bodlji, i strastveni
poljubac njihovih latica. Boze moj, kad bih imao jedan komadic zivota. Ne bih pustio da prodje ni jedan jedini dan, a da ne kazem ljudima koje volim da ih volim.
Uveravao bih svaku zenu i svakog muskarca da su mi najblizi i ziveo bih
zaljubljen u ljubav. Dokazivao bih ljudima koliko grese kada misle da prestaju da se zaljubljuju kada ostare, a ne znaju da su ostarili kada prestanu da se zaljubljuju.

Deci bih darovao krila, ali bih im prepustio da sama nauce da lete.
Stare bih poucavao da smrt ne dolazi sa staroscu vec sa zaboravom.
Toliko sam stvari naucio od vas, ljudi... Naucio sam da citav svet zeli da zivi na vrhu planine, a da ne zna da je istinska sreca u nacinu savladavanja litica. Shvatio sam da kada tek rodjeno dete stegne svojom malom sakom, po prvi put, prst svoga oca, da ga je uhvatilo zauvek. Naucio sam da covek ima pravo da gleda drugog odozgo jedino kada treba da mu pomogne da se uspravi.
Toliko sam toga mogao da naucim od vas, premda mi to nece biti od
vece koristi, jer kada me budu spakovali u onaj sanduk, ja cu na zalost poceti da umirem.

Gabriel G. Markes

"Tako to ide: najpre nekome oprostiš nešto, a onda oprostiš sebi što si mu oprostio. Kao vakcina: primiš najpre malu dozu, vrlo malu, koliko može tvoj organizam da podnese i odjednom postaješ imun i na ono najgore. I ne primetiš kada si postao drugi čovek, kako te se neki virusi ne dotiču, kako je neki deo tebe, nežan i osetljiv, nestao zauvek. Kad jednom pomeriš granice svoje tolerancije, onda je besmisleno da ih vraćaš nazad, jer ćeš sam sebi da izgledaš kao budala, što nije nimalo prijatno."

"Vreme samo prolazi, i taman kada misliš da si nešto postigao, da nešto imaš, tada se nešto promeni. I onda više nemaš ništa, ili ti treba nešto drugo, nešto više, ono što imaš više ti nije dovoljno i zbog toga ničemu i ne vredi, i moraš sve iz početka. Ostaju samo uspomene, i misliš, one su najvrednije, ali vreme prolazi, a život te ne ceni zbog tvojih dragocenih uspomena koje ćeš, pre ili kasnije, odneti sa sobom u zaborav."

"Odrastanje je lov u mutnoj i dubokoj vodi. Sve što se u mladosti ne izvuče, jednog dana će već samo isplivati na površinu, ali kao truo i smrdljiv leš."


   


   
Aleksandar Đuričić
"Surf na Crvenom talasu"

"... Kada covek dublje zagleda u dusu sveta
lako shvati da na svetu uvek postoji
jedna osoba koja ceka onu drugu,
bilo to nasred neke pustinje
ili nasred nekog velikog grada...
I kada se te osobe sretnu
i njihovi pogledi se ukrste,
sva proslost i sva buducnost
gube svaki znacaj...
i samo postoji taj trenutak..."

(Paulo Koeljo - Alhemicar)

Izmedju nas je uvek bilo tako: kad je nema, onda je nema kao da
se zaista vise nece pojaviti, a kad je tu, onda je prisutna tako kao
da je najprirodnija stvar na svetu i kao da ce doveka ostati i bez promene ostati tu. Ali sad mi se cini da je to bila obmana
samoobmanutog coveka. U stvari, ona i ne zna za mene, a ja samo
za nju......
Moglo bi se reci da sam uvek ziveo od osecanja na jedno prividjenje,
a sada zivim od uspomena na ta svoja secanja.

Ali, prolece je. Opet prolece. Bogat sam, miran, i mogu da cekam.....

Znam da se svuda i svagda moze javiti Jelena, zena koje nema.

Samo da ne izgubim nadu da je cekam!


( Ivo ANdric - Jelena, zena koje nema )