Našao neko orlovo jaje i stavio ga pod kokoš. Orlic se izlegao kad i pilici i odrastao sa njima.
Citavog života orao je radio isto što i kokoši u dvorištu, misleci da je jedna od njih. Kljucao je naokolo u potrazi za bubama i glistama, kokodakao je i lepršao krilima, uzdižuci se koji pedalj iznad tla. Prošle su godine i orao je ostarjeo.
Jednog dana ugledao je u visini, na vedrom nebu, cudesnu pticu mocnih raširenih krila, kako lebdi na vjetru.
Stari orao zapanjeno je gledao uvis. "Šta je to?!?" pitao je."
To je orao, kralj ptica", rekla mu je jedna kokoš. "
On pripada nebu, dok mi, kokoši, pripadamo zemlji."
I tako je orao umro medu kokošima, ne znajuci ko je.

Karlos Kastaneda

I ko zna (niko ne moze garantovati) , mozda se na ovoj zemlji sav cilj kome covecanstvo tezi sastoji jedino u toj neprekidnosti procesa postizanja tog cilja, drugacije receno- u samom zivotu, a ne, u stvari, u cilju koji, naravno, ne moze biti drugo nego dva puta dva su cetiri, to jest formula, a dva puta dva je cetiri, gospodo, nije vise zivot, vec pocetak smrti.Covek se, u najmanju ruku, uvek plasio tog dva puta dva je cetiri, a ja ga se i sad bojim...

Zapisi iz podzemlja, Dostojevski

Da vam kažem nešto o psima. Bilo je to jednog od onih dana na 40 stepeni Celzujusa dok sam oznojen, bolestan, deliričan, mamuran, jurcao okolo. Zaustavio sam se kod neke male stambene zgrade ispred koje je, na pločniku, bilo sanduče. Otključao sam ga. Ni zvuka u blizini. Onda sam osetio kako mi se nešto zabija medju noge. Dobro me nataklo. Okrenuo sam se i video odraslog nemačkog ovčara, njuške dopola zavučene u moje dupe. Jedan škljocaj i odoše mi jaja. Odlučih da ti ljudi ne dobiju poštu toga dana, a možda i nikad više. Čoveče, mislim stvarno je šljakao tim nosem. Njuš! Njuš! Njuš!

Vratio sam poštu u kožnu torbu i onda veoma polako napravio polukorak napred. Nos je pratio. Napravio sam još jedan polukorak drugom nogom. Nos je pratio. Onda sam polako, sasvim polako, napravio pun korak. Onda još jedan. Onda sam stao. Nos je bio napolju. A ovaj je stajao i gledao u mene. Možda nikad nije onjušio ništa slično, a ja nisam znao šta da radim.

Tiho sam otišao.

Čarls Bukovski
‚‚Post Office"

Ima ljudi na kojima srebro nikada ne tamni. Ima ljudi na kojima zlato toplije sjaji. Ima ljudi koji znaju odgovore na sva vasa pitanja, kako god teska ona bila. Njih mozete pitati zasto je nebo plavo i zasto drvece uvis raste zeleci dosegnuti sunce, kamo putuju rijeke, tko je nas obojio i odakle cvijecu ime… njih mozete pitati gdje to sunce spava i gdje se kriju drevni gradovi, zasto ne mozete razdvojiti mlijeko i caj da opet budu kao prije nego sto ste ih pomijesali, ne zeleci piti ni jedno ni drugo vec nesto trece… njih mozete pitati zasto rastemo, zasto ucimo, zasto se ponekad osjecamo tako svadljivima ili tuznima… Zasto sanjamo. Tko je stvorio oblake i zvijezde, slova i brojeve, planine i mora. Zasto ljudi stvaraju pa ruse? Pa opet grade ispocetka?
Ne vjerujete? A osjecate li se vi katkada, dok ste u blizini nekih ljudi ugodno, pametno, duhovito, plemenito, puni vrlina? Izazivaju li, mozda, neki drugi ljudi u vama cudne osjecaje nelagode, htjeli biste se udaljiti, pobjeci od njih, ili se samo svadjati s njima jer vas ljute, a vi i ne znate zasto?
Da, to je istina. Ima ljudi koji izazivaju i poticu ono najbolje u nama i drugim ljudima, samo…ti se ljudi ne mogu otkriti na prvi pogled. Oni ne vole nositi zlato ni srebro (a po njihovu bismo ih sjaju mozda prepoznali), jednostavno, ni po cemu se ne isticu od ostalih ljudi.. a ipak, cine nam zivot ljepsim, svjetlijim, ispunjenijim, svrhovitijim, plemenitijim. Katkad ih mozemo prepoznati po smijehu onih oko njih, ljudi ili djece, po vedrim licima kojima su okruzeni, po sretnim pricama ili pjesmama, ili po glazbi kojoj uce djecu. U njihovoj blizini nema mrznje, ljutnje ili ruznih rijeci. Okruzeni su dobrotom, a takvih ljudi ima u svakom gradu. Oni nas uce kako zivjeti, kako se radovati, kako voljeti. Zovu ih Zlatni ljudi. Svatko sretne nekog zlatnog covjeka, a toga cak i ne mora biti svjestan. No, trag toga susreta ostaje. Prepoznat cete ga u ocima koje sjaje i u osmijehu koji ostaje na licu, u lijepu, smirenu i ispunjenu osjecaju srece u grudima.
Potrazite Zlatne ljude… tu su… oko nas…

J. Klepac - Patuljci žive u kuglama

Spavaća soba je imala neku pregradu oko kreveta. Na njoj su bile neke saksije, a u saksijama gernijumi. Kada smo Džojs i ja prvi put probali krevet, primetio sam da se table talasaju i tresu.
Onda plop.
“ Oh, oh!” – rekoh.
“ Šta je sad?” – upita Džojs. “ Nemoj da prestaješ! Nemoj da prestaješ!”
“ Srce, upravo mi je pala na bulju jedna saksija sa geranijumom.”
“ Nemoj da prestaješ! Nastavi!”
“ U redu, u redu!”
Nastavio sam da džaram, i to prilično dobro, kad…
„O, sranje!“
„Šta je sad bilo? Šta je bilo?“
„Još jedna sakcija sa geranijumom, srce, tresnula me u krsta, otkotrljala se niz dupe i pala dole.“
„Zajebi geranijume! Teraj dalje! Teraj dalje!“
„ Uf, u redu...“
Za sve vreme naše probe sakcije su padala na mene. Kao da jebeš za vreme vazdušnog napada. Napokon sam uspeo.
Kasnije sam joj rekao: „ Slušaj, srce, moramo da učinimo nešto u vezi s onim geranijumima“.
„ Ne, ostavi ih tamo!“
„ Zašto, srce, zašto?“
„ To je još jedan dodatak.“
„ Dodatak?“
„ Dodatak?“
„ Da.“
Samo se zakikotala. A saksije su ostale gore. Većina.

Čarls Bukovski
" Post Office"