Demencija je češća kod pušača

Istraživanje nizozemskih znanstvenika iz medicinskog centra Erasmus sugerira da pušači češće pate od Alzheimerove bolesti i drugih oblika demencije. 

U stručnom časopisu Neurology je objavljeno da pušači stariji od 55 godina imaju, u odnosu na osobe iste dobi koje nisu nikad pušile ili su ostavile cigarete, za 50% veći rizik da će patiti od demencije.

Istraživanje je trajalo 7 godina, a sudjelovalo je gotovo 7000 ispitanika.

Pokazalo se i da pušenje rizik od demencije kod osoba koje nemaju gen po imenu APOE4 povećava za čak 70%.

U brojnim ranijim studijama je utvrđeno da APOE4 i bez dodatnog štetnog utjecaja pušenja povećava izglede za pojavu demencije.

Znanstvenici uočeni štetan utjecaj pušenja objašnjavaju posljedicama malenih moždanih udara i oksidativnog stresa koji se javljaju kod pušača te tako uzrokuju oštećenja mozga.
 


Izvor: Pliva Zdravlje

Američki psihijatri najmanje pobožni među medicinskim specijalistima

Američki psihijatri općenito su u manjoj mjeri protestanti ili rimokatolici za razliku od specijalista iz drugih medicinskih grana, pokazalo je istraživanje američkih znanstvenika. 

Psihijatri su u SAD-u najčešće židovi ili nisu vjernici, za razliku od liječnika u drugim područjima medicine te su rjeđe protestanti ili rimokatolici, objavljeno je u stručnom časopisu Psychiatric Services.

"Pacijenti koji su istodobno i vjernici, a smatraju da im je potrebna psihijatrijska pomoć, najčešće traže psihijatra-vjernika, no vrlo se često susreću s poteškoćama u pronalaženju takve osobe s obzirom na činjenicu da su psihijatri-vjernici rijetki u SAD-u", ustvrdili su znanstvenici.


Rezultati se temelje na istraživanju provedenom diljem zemlje 2003. o vjerskom opredjeljenju 1.144 američka liječnika raznih medicinskih specijalnosti, među kojima je bilo stotinu psihijatara.

Ustanovljeno je da su obiteljski liječnici najpobožniji, a među psihijatrima je najmanje praktičnih vjernika, onih koji povremeno odlaze na mise ili vjeruju u zagrobni život te "snagu i potporu očekuju od Boga", pokazalo je istraživanje.


39 posto svih liječnika uključenih u istraživanje činili su protestanti, 22 posto katolici, a od ukupnog broja ispitanih psihijatara 27 posto činili su protestanti, a 10 posto katolici. Trinaest posto svih liječnika činili su židovi, a među psihijatrima ih je bilo 29 posto.

Deset posto svih liječnika uključenih u ovo istraživanje odgovorilo je kako nisu vjernici, a među psihijatrima isti je odgovor dalo 17 posto ispitanih.


Dr. Farr Curlin sa Sveučilišta u Chicagu koji je vodio istraživanje kazao je kako je slično istraživanje još 1975. godine provela Američka udruga psihijatara te da je ono pokazalo vrlo slične rezultate.

"Čini se da se ni danas pobožni liječnici ne odlučuju specijalizirati psihijatriju, već se radije odlučuju za druge medicinske grane", kazao je Curlin, dodajući kako to ne znači da na sveučilištima buduće psihijatre ne podučavaju u kojoj mjeri vjera može biti važna u životu, pa i liječenju pojedinca, njihova potencijalnog pacijenta.

Protureligijska stanovišta koja su na početku iznosile neke istaknute osobe u ovoj oblasti, uključujući Sigmunda Freudea, mogle bi igrati ulogu u tome što psihijatrija odbija reiligiozne studente medicine, rekao je on.
 



Izvor: Pliva Zdravlje

Žene selektivnije u izboru partnera, muškarci biraju prema izgledu

Nedavno je i znanstveno potvrđeno ono što je većina ljudi otprije znala: muškarci biraju žene prema njihovu izgledu, a žene su puno selektivnije te najradije odabiru dobrostojeće partnere koji im mogu zajamčiti sigurnu budućnost, izvijestili su znanstvenici sa Sveučilišta Indiana u Bloomingtonu. 

Tim stručnjaka koji je vodio dr. Peter Todd s Odjela za kognitivni znanstveni program Sveučilišta Indiana pratio je ponašanje 46 dobrovoljaca - 26 muškaraca i 20 žena u dobi od 26 do 40 godina, koji su sudjelovali u "brzim mini-sastancima s drugim partnerima", odnosno kratkim sastancima u trajanju od tri do sedam minuta tijekom kojih su međusobno razgovarali. Nakon susreta su se izjasnili s kim bi se željeli ponovno vidjeti, prenijeli su britanski mediji.

U članku objavljenom u časopisu "Proceedings of the National Academy of Sciences" objavljeno je kako su se ljudi ponašali vrlo slično drugim sisavcima, čime je, kako kaže dr. Todd, "potvrđeno Darwinovo načelo o izbirljivim ženkama i kompetitivnim mužjacima".

Sudionici su prije sastanka s potencijalnim partnerima ispunili upitnik o tomu kakve kvalitete traže kod partnera, navodeći među ostalim imovinsko stanje, društveni status, odanost obitelji, fizički izgled, dobro zdravlje i privlačnost.

Znanstvenici su ustvrdili kako muškarci na kraju nisu izabrali osobu koju su opisali u upitniku, već se njihov izbor temeljio gotovo uvijek na fizičkom izgledu žene, odnosno njezinoj privlačnosti. Također je ustanovljeno da su muškarci manje izbirljivi.

Dr. Todd je kazao kako je muška skupina pokazala tendenciju izbora gotovo svake žene koja je bila imalo fizički privlačna. Štoviše, muškarci su se, tijekom istraživanja, u prosjeku željeli ponovno sastati sa svakom drugom potencijalnom partnericom, a žene su ponovno željele vidjeti svakog trećeg muškarca.

Ni žene, kao ni muškarci, nisu izabrale osobe koje su opisale u upitniku, no bile su puno izbirljivije, a ujedno i svjesne vlastite privlačnosti i njezina utjecaja na muškarca.

Uglavnom su odabrale muškarce s ukupnim kvalitetama za koje su vjerovale da ih i same posjeduju, te muškarce za koje su vjerovale da su im dorasli. Jedan od ciljeva žene je odabrati muškarca koji će s njima ostati dugoročno te pokazati kvalitete potrebne za zajedničko podizanje djece.

S druge, pak strane, muškarci su često skloni ostvariti neku dulju vezu po inerciji, nakon što su zapravo željeli naći partnericu za seks", objasnila je dr. Glenn Wilson, stručnjakinja zaposlena na Institutu za psihijatriju u Londonu.
  Objavljeno: 04.09.2007.

Izvor: Pliva Zdravlje
 
 

Aditivi povećavaju hiperaktivnost djeteta

Boje i aditivi mogu povisiti razinu hiperaktivnosti djece, pokazala je britanska studija objavljena u medicinskom časopisu The Lancet. 

Aditivi se prehrambenim proizvodima dodaju radi poboljšanja trajnosti, okusa ili izgleda te promjene boje.

Istraživači sa sveučilišta u Southamptonu ispitivali su ponašanje djece koja su dobivala ili koktel najčešćih aditiva u hrani ili običan voćni sok.

Studija koju je naručila britanska Agencija za prehrambene standarde potvrdila je rezultate prijašnjih studija provedenih na djeci koja pate od hiperaktivnosti i poremećaja pozornosti.

"Dokazali smo da aditivi nepovoljno utječu na hiperaktivno ponašanje djece u dobi od 3 i 8 godina", potvrdili su Jim Stevenson i njegovi kolege.

"Općenito, djeca koja su dobila aditive u prosjeku su se za 10% približila definiciji hiperaktivnoga djeteta", dodao je Stevenson.

Istraživanje je provedeno na 153 djece u dobi od 3 godine i 144 djece u dobi od 8 godina.
 


Izvor: Pliva Zdravlje

Previše televizije škodi djeci

Gledanje televizije više od 2 sata dnevno uzrokuje probleme koncentracije, objavljeno je na portalu Moj Doktor.hr 

Dr. Robert John Hancox, Univ. of Otago, Dunedin, New Zealand zajedno sa suradnicima proveo je istraživanje na više od 1 000 djece u dobi od 5 do 15 godina kod kojih su poremećaji koncentracije dijagnosticirani unazad nekoliko godina.

Znanstvenici su zaključili da gledanje televizije više od dva sata dnevno u dobi od 5 do 15 godine povećava probleme s koncentracijom u adolescenciji. Oko 40% poteškoća koncentracije uzrokovano je prekomjernim gledanjem televizije.

Američka udruga pedijatara preporučuje da djeca mlađa od dvije godine ne bi trebala gledati televiziju uopće, a starija djeca 15 minuta za svaku godinu života.

"Uobičajena praksa da se djeci puštaju crtani filmovi i slični sadržaji na TV-u kako bi ih se zabavilo potpuno je pogrešna", tvrdi dr. Hancox. "Osim toga, uz gledanje TV konzumiraju se nezdrave grickalice što dovodi do dodatnih problema s pretjeranom tjelesnom težinom maloljetne djece."
 
Moj doktor

Prva pomoć za depresivne


Klimaks, porođaj, traume, smrt drage osobe, otkaz... Razloga za depresiju sve je više. Terapija i sve bolji lekovi pomogli su mnogima, ipak ukoliko osetite da vas obuzima depresija, odmah uradite sledeće:

1.Kretnje podstiču pozitivne emocije. Prisilite se i dignite iz kreveta. Radite nešto što vas inače raduje, čak ako isprva u tome ne
nalazite užitak.
2 .Pustite svoju najdražu pesmu.
3.Nazovite prijatelja ili napišite pismo.
4.Napišite od jedne do pet stvari za koje ste zahvalni u životu. Razmišljajte o njima.
5.Deset puta duboko i lagano udahnite.
6.Setite se vremena kad ste bili srećni.
7.Izbegavajte šećer i kofein. Jedite zdraviju neprerađenu hranu - osećaćete se bolje.
8.Negujte se. Naručite masažu ili se opustite u toploj kadi.
9.Budite srdačni bar prema jednoj osobi.


Izvor: Blic

Mladi odgovorniji u seksu

Verovatnoća da će osobe koje će ove godine izgubiti nevinost koristiti kontracepciju veća je nego do sada, otkrilo je veliko istraživanje Durex Networka, odeljenja za društveni marketing proizvođača Durex SSL Internationala. Ono pokazuje da su mladi od 16 do 19 godina, pri prvom polnom odnosu, koristili kontracepciju najmanje osam puta više nego osobe kojima je sada 65 ili više godina. Ali, verovatnoća upotrebe kontracepcije pri prvom polnom odnosu raste samo do 17. godine, a od 18. se smanjuje. Žene u 25% više slučajeva u odnosu na muškarce preduzimaju mere opreznosti kada gube nevinost.

Vita

Pejsmejker protiv depresije



Inovativna tehnika omogućava
lečenje kad tablete i psihoterapija zataje i vraća nadu ljudima,
zarobljenim u crne misli,
da bi jednog dana opet
mogli živeti "normalno"


Najnovija istraživanja pokazuju da broj osoba, utonulih u duboku depresiju gde lekovi i psihoterapija ne pomažu, raste zapanjujućom brzinom. Pojam "duboka" podrazumeva najteži oblik bolesti, vrlo različit od osećanja tuge ili hronične mrzovolje. Reč je, naime, o poremećaju koji, često na dramatičan način, menja kvalitet života, raspoloženje, ponašanje, psihofizičko zdravlje, svakodnevnu aktivnost. Osoba se oseća ugroženom sa svih strana, a osećaj beznađa toliko je jak da pokreće misli o smrti ili samoubistvu.
Donedavno nije bilo mnogo nade da bi ti ljudi jednog dana mogli nastaviti da žive "normalno". S izumom pejsmejkera to se promenilo.
Prvi hirurški zahvati, u kojima se za lečenje od teških oblika depresije koristila stimulacija parasimpatičkog živca vagusa, izvedeni su u Americi gde je metod 2005. dobio blagoslov Američke uprave za hranu i lekove (FDA). Ubrzo je stiglo i odobrenje Evropske zajednice pa je iz Bona, u saradnji s drugim evropskim centrima, krenulo prvo kontrolisano međunarodno istraživanje. Nova tehnika zasniva se na korišćenju pejsmejkera koji blagim strujnim "udarima" reaktivira specifične delove mozga kako bi bolje reagovali na antidepresive.

Nerv "lutalica"
Vagus (od latinskog "vagus", što znači vagabund, lutalica) najduži je i najrazgranatiji kranijalni nerv. Prolazi kroz vrat i grudni koš, spušta se u abdomen i grana prema većini organa odakle, kao neka vrsta prirodnog sprovodnika, šalje u mozak sve važne informacije. Budući da je jedan njegov deo, nazvan amigdala a zadužen za osećanja, kod depresivaca malo uspavan, pribeglo se električnom "buđenju". Takva stimulacija moždane aktivnosti pozitivno deluje na raspoloženje, pa samim tim i na depresivno stanje.
Vagusu, dakle, u pomoć priskače pejsmejker, spravica slična onoj koja se ugrađuje srčanim bolesnicima. Mali kao metalni novčić, pejsmejker jača i poboljšava dejstvo lekova protiv depresije kod onih kojima tradicionalna terapija dotad nije pomogla.
Slabim električnim impulsom (toliko lakim da ga pacijent ne oseća), uređaj stimuliše "lutajući" živac u predelu vrata. Aparat je snabdeven baterijama koje u proseku traju 4 do 5 godina: da bi se zamenile, potreban je mali potkožni rez kroz koji uređaj može da prođe. Baterije se, naravno, ne prazne preko noći. Uređaj na kojem se podešava voltaža električnih impulsa pravovremeno upozorava da su oslabile tako da lekari imaju dovoljno vremena da planiraju zamenu.

Elektroda sreće
Hirurški postupak ugrađivanja veoma je jednostavan: radi se u totalnoj anesteziji i traje 60 do 90 minuta. Operacija se sastoji u ubacivanju pejsmejkera ispod kože u nivou grudi. Iz spravice, u pravcu vrata, kreće tanka žica s elektrodom koja se obavija oko vagusa. Potrebno je sačekati nekoliko dana da rana zaraste, pa tek onda preći na električno "štimovanje" aparata.

Šta to znači? Preko komjuterizovanog sistema lekar procenjuje koja bi voltaža, frekvencija i jačina električnih impulsa za pacijenta bila najdelotvornija. Vrednosti, naime, nisu iste za sve: aparat pomaže da se pobedi depresija kad se programira da radi unutar određenog ranga, to jest kad voltaža, frekvencija i jačina zadržavaju zadate maksimalne i minimalne vrednosti.
Pejsmejker je izmišljen kako bi vratio sreću i spokojstvo pacijentima kod kojih drugi metodi lečenja nisu delovali. Oko 30 procenata obolelih od duboke depresije preporodilo se posle ugrađivanja aparata koji im je omogućio da se vrate uobičajenim aktivnostima i svemu onom što im je depresija do tada uskraćivala.
U sledećih 30 odsto slučajeva, odgovor na stimulaciju vagusa bio je prilično dobar, što znači da je osoba osetila poboljšanje koje je pozitivno uticalo na kvalitet života. Nažalost, jedan mali procenat obolelih ni posle ugrađivanja pejsmejkera, kao ni posle uzimanja uobičajenih antidepresiva, nije uspeo da reši zdravstveni problem.
Treba reći da samo hirurški zahvat može da pokaže hoće li vagus reagovati na električne impulse. Ukoliko posle prvih nedelja ne dođe do poboljšanja, sačeka se još nekoliko meseci a, ako rezultati i tada izostanu, pejsmejker se uklanja.
Ova vrsta intervencije nema kontraindikacija. U prvo vreme, odmah posle operacije, mogu se javiti dve prateće pojave: blaga promuklost i kašalj. Razlog: stimulacija vagusa kod nekih osoba u početku nadražuje grlo. Reč je o prolaznim tegobama koje posle nekoliko nedelja nestaju.

6 razloga zbog kojih depresiju treba shvatiti ozbiljno
Stradaju zubi i desni. - Depresija često "prevari" bela krvna zrnca i navede ih da napadnu zdravo tkivo desni. Posledica je gubitak zuba.
Raste rizik od dijabetesa. - Kod obolelih se javljaju hormonske promene koje povećavaju nivo insulina i triglicerida u krvi.
Kosti se lakše lome. - Depresija ubrzava propadanje koštane mase i udvostručuje opasnost od osteoporoze.
Povećava se opasnost od srčane bolesti. - Depresiju prati visok nivo hormona stresa koji ubrzavaju puls i dižu krvni pritisak.
Vas uvek boli više nego druge. - Ljudi koji pate od depresije imaju dva do tri puta češće sindrome hroničnog bola kao što su migrena ili nevolje sa leđima.
"Dobar" ste kandidat za bolesti. - Depresija slabi imuni sistem, što znači da ste podložniji infekcijama i da one kod vas duže traju.

VIVA

Epidemija ranog puberteta

Hrana puna hormona, gojaznost i stres izazivaju sve raniji početak puberteta koji kod sve većeg broja dece počinje već u osmoj godini.
Današnja deca rastu brže od prethodnih generacija i ulaze u pubertet sve ranije. Više se ne govori o pojedinačnim slučajevima, već o fenomenu ranog puberteta koji za mnoge mališane počinje već u osmoj godini života. Opsežna endokrinološka istraživanja pokazuju da se u drastičnim slučajevima prvi znaci puberteta - menarha (prva menstruacija) i rast grudi - javljaju i kod trogodišnjih devojčica, a rast pubičnih dlaka i noćne polucije i kod petogodišnjih dečaka!

Da li su dakle psihijatrijski lekovi ono što predstavlja vrhunski domet savremene psihoterapije?

- Oni su integralni deo jednog opšteg psihijatrijskog terapeutskog pristupa, ali nikako i jedini. Ako shvatamo zdravlje kao stanje bio-psiho-socijalnog blagostanja čoveka, da bi smo stigli do tog ideala, moramo delovati na svim poljima. Biološki deo u psihijatriji tretiraju psihofarmaci, psihološka dimenzija je pod uticajem psihoterapijskih tehnika a socijalna dimenzija uključuje vidove socioterapije kojom intervenišemo da se čovek i njegovo okružnje "pomire" i uklope, te da se uspostavi socijalna i radna efikasnost. Naravno kod različitih kategorija psihijatrijskih oboljenja ova tri terapijska segmenta mogu varirati u značaju iako su svi uvek prisutni. Tako recimo, kod psihotičnih poremećaja, kod onoga što podrazumeva žargonski termin "ludilo", primat ima upotreba lekova, dok kod anksioznih tj. neurotičnih poremećaja centralno mesto zauzima psihoterapija. Još jednom kažem, ovo je samo pitanje primata ali uz obavezno učešće i ostalih segmenata.

Možete li psihička oboljenja svrstati u nekoliko kategorija?

- Dijagnostičke grupe psihičkih poremećaja odraslih čine: organski uslovljeni psihički poremećaji (uslovljeni nekim drugim organskim-telesnim oboljenjem), poremećaji izazvani psihoaktivnim supstancama (alkoholom, heroinom, kokainom, kanabisom, nekim lekovima...), shizofrenija i poremećaji sa sumanutostima, poremećaji raspoloženja, anksiozni (agorafobija, specifične fobije, panični poremećaji, opsesivno kompulzivni...) i sa stresom povezani poremećaji, poremećaji ponašanja (seksualni, ishrane, spavanja), poremećaji ličnosti (impulsivni, paranoidni, histerični, zavisni, granični, antisocijalni...) i ponašanja (kockanje, kleptomanija, piromanija...), mentalna retardacija. Dijagnostičke kategorije najviše služe psihijatrima radi međusobne komunikacije mada je nekada od većeg značaja upravo uzrok pojave nekog poremećaja. Često se pitaju u ordinaciji "kada ćete mi uspostaviti pravu dijagnozu da bi me lečili pravilno" ili "zašto pijem ovaj lek a na uputstvu piše da on leči oboljenja različita od moje dijagnoze", "zašto me lečite ovom psihoterapijom kada je moja prijateljica išla na drugačiju"... Kada bi bilo moguće tako uprošteno gledati na simptome bolesti, dijagnostičku kategoriju i terapijske metode, onda bi sve bilo jednostavnije. Imali bi CD na kojem piše "moj psihijatar", jednostavno ga ubacimo u PC, ukucamo tri simptoma i dobijemo instant dijagnozu i terapiju, a psihijatar može tog jutra mirno da ode u svoj omiljeni kafe na produženi espreso sa mlekom da čita "Profil" . Nažalost, stvari su mnogu kompleksnije, zahtevaju razumevanje strukture dotične ličnosti, naučenih obrazaca ponašanja kroz vaspitavanje u porodici i društvu, faktora koji su doveli do pojavljivanja samog poremećaja kao i onih koji ga nadalje održavaju. Osim postavljanja dijagnoze imamo mnogo više posla jer pomažemo ne samo uklanjanjem simptoma nego uklanjanjem uzroka koji su doveli do pojave tegoba.

Da li je tačno da psihičke tegobe najčešće imaju žene?

- Postoji polna specifičnost pojavljivanja određenih psihičkih poremećaja. Daću vam neke "suve" statističke podatke. Panični poremećaj i agorafobija su 2-3 puta češći kod žena nego kod muškaraca. Socijalne i specifične fobije (na primer fobija od životinja i prirodnih pojava-grmljavina i sl.), su četiri puta češće prisutne kod žena. Opsesivno kompulzivni poremećaj (prisilna neuroza) i hipohondrijaza su podjednako zastupljeni među polovima. Seksualne parafilije (fetišizam, voajerizam, egzibicionizam, pedofilija, seksualni sadizam) se javljaju praktično samo kod muškaraca dok kod seksualnog mazohizma na jednu ženu sa tim poremećajem dolazi dvadeset muškaraca. Poremećaj polnog identiteta je dva do tri puta češći kod muškaraca. Shizofrenija je otprilike podjedanko prisutna među polovima mada je tok bolesti drugačiji tj. žene oboljevaju kasnije i češće pri tome imaju i simptome poremećaja raspoloženja. Žene su takođe više predisponirane depresiji nego muškarci.

Brojna su istraživanja koja se bave izučavanjem razlike anatomskih struktura mozga po polovima. Sa druge strane, svima je jasno koliko hormonski status utiče na različitosti, što se može videti na emotivnom stanju tokom premenstrualnog sindroma ili nakon porođaja žene. Na polnu različitost u slici nekog poremećaja utiče i okruženje, odnosno kultura tog društva uslovljava različitu toleranciju recimo muškog i ženskog pijenja alkohola. Tako muškarci piju po kafanama uz muziku bez problema, a žene krišom u kući, uz sakrivanje flaša u špajzu, i sudoperi.

Bez obzira na ove statističke podatke ja sam se u ordinaciji susretao sa još većim od očekivanog procentualnim učešćem žena sa tegobama panike i agorafobije. Nasuprot tome na jednom gostovanju na radiju u živoj emisiji posvećenoj strahovima, broj muškaraca koji su se anonimno javljali da postave pitanja daleko je prevazilazio broj žena. Dakle, kulturološka obeležja naših muškaraca i žena jednima dozvoljavaju da priznaju da se nečega boje dok drugi to kriju po cenu dugogodišnje iscrpljujuće borbe u koju ne uključe saveznike iz redova psihijatara, što je potpuno besmisleno.

Dr Blagoje Kuljić
odlomak iz intervjua