Christopher Dunn

Tijekom protekle tri godine, artefakti koji su postali ikone izučavanja
drevnog Egipta dobili su novu svjetlo. Postoje naznake o prepirkama, zataškavanjima i zavjeri da se ponište ili ignoriraju podaci, koji bi mogli uništiti akademske stavove o pretpovijesnom društvu. Postoji snažan pokret čija je nakana vratiti svijetu naslijeđe, koje je djelomice
uništeno i zasigurno pogrešno shvaćeno. Taj se pokret sastoji od stručnjaka iz različitih područja koji, suočeni sa žestokom opozicijom egiptologa, međusobno surađuju kako bi unijeli promjene u naše mišljenje o pretpovijesti.
Opozicija egiptologa je poput posljednjeg daha umirućeg čovjeka. Suočeni sa stručnom analizom, oni nastoje zaštititi svoje udobne položaje,
prepirući se o tehničkim pojedinostima koje nemaju baš nikakvog smisla. Jedan je egiptolog u nedavnom intervjuu ismijao teoretičare,
koji nude drukčija gledišta na piramide, tvrdeći da su njihove ideje plod pretjerano bujne mašte stimulirane ispijanjem piva. Hmm.
U osporavanju konvencionalnih teorija, već desetljećima postoje nagađanja da su graditelji piramida posjedovali veoma naprednu
tehnologiju. Pokušaji da se izgrade piramide uz primjenu ortodoksnih metoda pripisanih drevnim Egipćanima, bili su jadno
neuspješni. Velika je piramida visoka sto četrdeset sedam metara, a sadrži komade granita teške sedamdeset tona podignute na visinu od pedeset tri metra. Teoretičari su se mučili s kamenim blokovima teškim dvije tone da bi ih podignuli na visinu od metar ili dva.
Čovjek se pita jesu li ti pokušaji nastojali dokazati da su se egipatske
piramide mogle izgraditi primitivnim metodama - ili suprotno? Pokušaji primjene takvih konvencionalnih teorija nisu se pokazali točnima!
Moramo li promijeniti teoriju, ili ćemo naše potomke i dalje učiti pogrešnim podacima?
U kolovozu 1984. u časopisu Analog, objavio sam članak pod naslovom
"Advanced Machining in Ancient Egypt" ("Napredna strojna obrada u drevnom Egiptu"), temeljen na djelu Pyramids and Temple of Gizeh (Piramide i hram Gize) Sir Williama Flindersa Petrieja (prvog svjetskog egiptologa), objavljenom 1883. Nakon objavljivanja tog članka, imao sam sreće da dvaput posjetim Egipat. Oba sam puta otišao iz Egipta osjećajući dublje poštovanje spram drevnih graditelja piramida, čija tehnologija
danas ne postoji nigdje na svijetu. Godine 1986. posjetio sam muzej u Kairu i direktoru dao kopiju mojeg članka i svoju posjetnicu. Ljubazno mi je zahvalio, a zatim je to ubacio u ladicu s raznim drugim stvarima i okrenuo se. Drugi me egiptolog poveo u "prostoriju za oruđe", kako bi me poučio o metodama drevnih graditelja, pokazujući mi nekoliko kutija koje su sadržavale primitivno bakreno oruđe.
Pitao sam svojeg vodiča o rezanju granita, jer je to bila tema mojeg članka. Objasnio je kako se u granitu napravio prorez, a potom su se onamo uvlačili drveni klinovi - natopljeni vodom. Drvo se nadimalo, stvarajući pritisak koji je raskolio kamen. To još uvijek nije objašnjavalo
kako je bakreno oruđe moglo rezati granit, ali bio je pun entuzijazma dok je govorio, pa ga nisam prekidao.
Razmišljao sam o izjavi što ju je egiptolog dr. I. E. S. Edwards dao za Ancient Egypt. Edwards je rekao da su za rezanje granita "sjekire i dlijeta
izrađena od bakra stvrdnuta udaranjem čekića".
To je kao da kaže: "Napravili su noževe od maslaca da bi rezali ovu aluminijsku posudu."
Moj me domaćin poveo do obližnje putničke agencije, potičući me da kupim avionsku kartu za Asuan "gdje su", rekao je, "dokazi jasno vidljivi.
Morate ondje vidjeti tragove u kamenolomu i nedovršeni obelisk."
Poslušno sam kupio kartu i sljedeći dana stigao u Asuan.
Kamenolomi u Asuanu bili su poučni. Obelisk je težak otprilike če-tiristo četrdeset tona. Međutim, tragovi što sam ih vidio u kamenolomu nisu me uvjerili, da je to bio jedini način na koji su graditelji piramida vadili svoje kamene blokove. U kanalu što se pruža uz cijelu dužinu obeliska, nalazi se velika rupa izbušena u stijeni, promjera otprilike trideset centimetara i dubine devedeset centimetara. Rupa je izbušena pod kutom, a vrh ulazi u prostor kanala.
Drevni su graditelji zacijelo koristili bušilice za uklanjanje materijala
oko obeliska, potom su rušili stjenke između rupa i na kraju svaku izbočinu. Dok sam poslije šetao po visoravni Giza, počeo sam još više sumnjati u tragove u kamenolomu Asuana. (Također sam se pitao za-
što je egiptolog smatrao potrebnim da dođem u Asuan i pogledam ih.) Nalazio sam se južno od druge piramide, kad sam našao obilje tragova klesanja kamena slične prirode. Granitne ploče za oblaganje, kojima je bila obložena druga piramida, ležale su oko podnožja piramide u različitim fazama propadanja. Tipično za sve granitne blokove na kojima se radilo, postojali su isti tragovi klesanja kakve sam vidio u Asuanu prije nekoliko dana.
Otkriće je potvrdilo opravdanost moje sumnje u teorije egiptologa o metodama vađenja kamena drevnih graditelja piramida. Ako ti tragovi
obrade kamena jasno ukazuju na narod koji je stvorio piramide, zašto bi se upuštali u tako mnogo teškoga rada, samo da bi svoje djelo uništavali
nakon dovršenja? Meni se čini da su ti tragovi rezanja kamena nastali
u kasnijem razdoblju, a napravili su ih ljudi koje je zanimalo jedino da dođu do granita, ne vodeći računa o tome gdje će ga uzeti.
Čovjek može vidjeti primjere primitivnog klesanja kamena u Egiptu
ako pođe u Saqqaru. Ako ih se upozori da dolaze turisti, radnici će početi klesati blokove vapnenca. Ne čudi me da su za svoju demonstraciju
izabrali vapnenac, jer to je mekani, taložni kamen koji se lako može obrađivati. Međutim, nećete naći nikoga da radi na granitu, što je krajnje tvrd, eruptivni kamen sastavljen od glinenca i kvarca. Svaki pokušaj stvaranja artefakata od granita, diorita i bazalta, u razini onoga što su radili
drevni narodi, ali uz uporabu primitivnog oruđa, završio bi posvemašnjim
neuspjehom.
Oni egiptolozi koji znaju da obradom stvrdnuti bakar neće prereza-ti granit, smislili su drukčiju metodu. Njihova je ideja da su drevni majstori
koristili malene okrugle komade diorita (još jedna veoma tvrda vulkanska stijena) kojima su "udarali" granit.
Kako bi itko od onih koji su bili u Egiptu i vidjeli predivne zamršene
hijeroglife, sa čudesnom preciznošću uklesane u kipove od granita i diorita, koji se uzdižu četiri i pol metra iznad čovjeka prosječne visine, mogao reći da je to učinjeno udaranjem granita okruglim komadom drugoga kamena? Hijeroglifi su nevjerojatno precizni, s utorima koji su pravokutni i dublji nego širi. Slijede precizne konture, a neki imaju utore što se pružaju paralelno jedan s drugim, sa samo sedamdeset pet milimetara širokim uzdignućem između utora.
Sir William Flinders Petrie
je primijetio da su se utori mogli urezati jedino posebnim oruđem, koje je imalo sposobnost napraviti glatki rez
kroz granit, bez oštećivanja kamena. Udaranje malenim kuglicama Pe-trieju nikad nije palo na pamet. No Petrie je bio geodet čiji je otac bio tehničar. Petrie nije uspio smisliti metodu koja bi zadovoljila dokaze, pa je temu ostavio otvorenom.
Bilo bi nam prilično teško danas napraviti takve artefakte, čak i uz primjenu naprednih metoda izrade. Oruđe koje je izloženo, kao ono čime su stvarani ti nevjerojatni artefakti, fizički ne bi moglo doći ni blizu reproduciranju mnogih artefakata o kojima je riječ. Osim golemog zadatka
vađenja kamena iz kamenoloma, klesanja i podizanja Velike piramide i njezinih susjeda, tisuće tona tvrdog vulkanskog kamena, kao što su granit i diorit, klesane su vrhunskom vještinom i točnošću. Nakon što zadivljeno stoji ispred tehničkih čudesa, a zatim mu netko pokaže bijednu zbirku bakrenog oruđa u kutiji u Kairskome muzeju, čovjek odlazi ispunjen osjećajima frustriranosti, nezadovoljstva i čuđenja.
Sir William Flinders
Petrie je shvatio da to oruđe nije bilo dovoljno. Priznao je to u svojoj knjizi Pyramids and Temple of Gizeh, te izrazio čuđenje i zaprepaštenje kad je riječ o metodama što su ih drevni Egipćani
primjenjivali za rezanje vulkanskog kamenja, pa im je pripisao metode što ih "mi tek sada počinjemo shvaćati". Dakle, zašto moderni egiptolozi poistovjećuju taj rad s nekoliko primitivnih bakrenih instrumenata
i malenim kuglicama? To nema baš nikakvog smisla!
Dok sam razgledavao Kairski muzej, našao sam dokaze o radu tokarskog
stroja. Poklopac jednog sarkofaga jasno je ukazivao na to. Njegov je polumjer završavao istim polumjerima na ramenima na oba kraja. Tragovi oruđa blizu tih polumjera isti su kao oni što sam ih vidio
na predmetima koji imaju isprekidane rezove.
Petrie je također proučavao metode piljenja graditelja piramida. Zaključio je da su njihove pile morale biti dugačke najmanje dva metra
i sedamdeset centimetara. Također postoje suptilne indikacije modernih
metoda piljenja na artefaktima što ih je Petrie proučavao. Sarkofag u Kraljevoj odaji u Velikoj piramidi ima tragove piljenja na sjevernom kraju, identične tragovima piljenja što sam ih vidio na modernim granitnim
artefaktima.
Artefakti na kojima se vidi cjevasto bušenje, što ih je Petrie proučavao,
najviše zapanjuju i najuvjerljiviji su dosad prikazani dokazi, koji upućuju na golemo znanje i vrhunsku tehnologiju u pretpovijesti, i tu gotovo nema mjesta sumnji. Drevni su graditelji piramida za bušenje
rupa koristili tehniku koja je poznata kao trepanacija.
Ta tehnika ostavlja središnju jezgru i učinkovit je način izrade rupa. Za rupe koje nisu prolazile do druge strane materijala, obrtnici bi stigli do željene dubine, a zatim slomili jezgru i izvadili je iz rupe. Petrie nije proučavao samo rupe, već i jezgre što su ih odbacili majstori koji su se bavili trepanacijom. Promatrajući tragove oruđa koje je ostavilo spiralni utor na jezgri izvađenoj iz rupe izbušene u komadu granita, napisao je: "Spirala reza duboka je dvadeset pet milimetara na obujmu od petnaest centimetara, odnosno jednu šezdesetinu, što je zapanjujući omjer braz-danja kvarca i glinenca."
Postoji samo jedna metoda za bušenje tih rupa koja zadovoljava dokaze. Bez razmišljanja o vremenu u prošlosti kad su nastali ti artefakti,
analiza dokaza jasno ukazuje na ultrazvučni uređaj. To je metoda
što sam je iznio u svojem članku 1984., i zasad je nitko nije uspio opovrgnuti.
Godine 1994. poslao sam kopiju članka Robertu Bauvalu (autoru djela The Orion Mystery: Unlocking the Secrets of the Pyramids (Tajna Oriona: otkrivanje tajni piramida)), a on ga je poslao Grahamu Han-cocku (autoru knjige Fingerprints of the Gods: The Evidence od Earth's Lost Civilization (Otisci bogova: dokazi izgubljene civilizacije na Zemlji)). Nakon niza razgovora s Hancockom, bio sam pozvan u Egipat kako bih sudjelovao u dokumentarnom filmu s njim, Bauvalom i Johnom An-thonyjem Westom. Prvi put sam stao pred kameru 22. veljače 1995. u devet sati ujutro.
Ovaj put želio sam pregledati značajke što sam ih uočio tijekom svojeg prijašnjeg putovanja, 1986. godine, pa sam sa sobom ponio nešto alata: ravno izbrušeni komad čelika (u prodavaonicama alata poznat kao specijalna libela), dugačak oko petnaest centimetara s rubovima spljoštenim na 0,005 milimetara); Interapid pokazivač; mjerač za žicu; napravu koja se obavija oko tijela; i vosak koji se brzo učvršćuje.
Tijekom boravka ondje, mogao sam izmjeriti neke artefakte što su ih napravili drevni graditelji piramida, koji nepobitno dokazuju da je tada korišteno veoma napredno i sofisticirano oruđe, kao i metode. Prvi predmet čije sam mjere provjerio bio je sarkofag u drugoj (Kefreno-voj) piramidi na visoravni Giza.
Popeo sam se u sanduk, i zapanjio se kad sam baterijskom svjetiljkom
i specijalnom libelom s unutrašnje strane našao savršeno glatku i ravnu površinu. Postavio sam rub specijalne libele uz površinu i iza
nje upalio baterijsku svjetiljku. Kroz mjesto dodira nije prolazila nikakva
svjetlost. Bez obzira kamo sam stavljao specijalnu libelu, vertikalno,
horizontalno, klizeći njome duž površine, nigdje nije bilo odstupanja od savršeno ravne površine. Skupini španjolskih turista to se također činilo
veoma zanimljivim, pa su se okupili oko mene jer sam se već prilično
uzbudio i uzvikivao u svoj kasetofon: 'Preciznost svemirskog doba!'
Vodiči su se također počeli prilično uzrujavati. Osjećao sam kako smatraju da je neprikladno što se živi stranac nalazi ondje gdje bi trebao počivati mrtvi Egipćanin, pa sam se s poštovanjem izvukao iz sarkofaga i nastavio ga pregledavati izvana. Bilo je još značajki tog artefakta što sam ih želio pregledati, naravno, ali nisam imao dopuštenje za to.
Misli su mi letjele glavom kad sam se spustio u usko ulazno okno i popeo se van. Dok sam to činio, opet me obuzelo zaprepaštenje: unutrašnjost
golemog granitnog sanduka spaja se posve precizno? Kako su to izveli? To bi bilo nemoguće napraviti ručno!
Premda sam bio krajnje impresioniran tim artefaktom, još su me više impresionirali drugi artefakti što sam ih našao u kamenim tunelima u hramu Serapeum u Saqqari, mjestu gdje se nalazi stepenasta piramida i Zoserova grobnica. U tim mračnim, prašnjavim tunelima smješten je dvadeset jedan golem sanduk od bazalta. Svaki je težak otprilike šezdeset
pet tona, a dorađeni su istom preciznošću kao i sarkofag u drugoj piramidi.
Posljednji artefakt što sam ga pregledao bio je komad granita, na koji sam doslovce slučajno naletio dok sam poslije istoga dana šetao po visoravni Giza. Nakon što sam prvi put pregledao taj komad, zaključio sam da su drevni graditelji piramida morali koristiti strojeve, koji su slijedili precizne konture po tri osovine kojima se vodilo oruđe. Ako se izuzme nevjerojatna preciznost, normalne ravne površine, budući da je riječ o jednostavnoj geometriji, mogu se objasniti jednostavnim metodama. Međutim, taj nas komad vodi dalje od inače razmatranog pitanja - koje se oruđe koristilo za rezanje? - do dalekosežnijeg pitanja: što je vodilo oruđe kojim se rezalo? Ta otkrića donose više implikacija za razumijevanje tehnologije što su je koristili drevni graditelji piramida,
nego bilo što dotad otkriveno.
Tumačenje tih artefakata ovisi o tehničarima i tehnolozima. Kada sam o tom materijalu govorio u lokalnom klubu tehničara, dobio sam željenu reakciju svojih kolega. Shvatili su značaj otkrića. Složili su se
s mojim zaključcima. Dok sam se ja usredotočio na metode kojima se to proizvodilo, neki su tehničari, ignorirajući teorije egiptologa o namjeni
tih artefakata, pitali: 'Što su s njima radili?' Posve ih je zapanjilo ono što su vidjeli.
Tumačenje i razumijevanje razine tehnologije neke civilizacije, ne može i ne bi smjelo ovisiti o očuvanju pisanih podataka za svaku tehniku
što ju je razvila. Vijci i matice našeg društva nisu uvijek dobar uzorak, a zidna slika vjerojatno će se gledati kao ideološka poruka, a neće se razmišljati o tehnici korištenoj za njezino stvaranje. Zapisi o tehnologiji
što ju je razvila naša moderna civilizacija, leže u medijima koji su ranjivi i mogu prestati postojati u slučaju svjetske katastrofe, kao što su nuklearni rat ili još jedno ledeno doba.
Slijedom toga, nakon nekoliko tisuća godina, interpretacija obrtni-kovih metoda može biti pouzdanija od interpretacije njegova jezika. Jezik znanosti i tehnologije nema istu slobodu kao govorenje. Dakle, premda oruđe i strojevi nisu preživjeli tisuće godina nakon njihove uporabe, moramo pretpostaviti, prema objektivnoj analizu dokaza, da očito jesu postojali.

Ruski akademici veruju u autentičnost piramide u Bosni
Autor: Tanjug | 01.12.2007 - 09:27

Ugledni ruski akademik, Oleg Kavroškin izjavio je Tanjugu, posle posete Visokom, gde je boravio sa još jednim ruskim akademikom Valerijem Cipljakovim, da su njih dvojica došli do zaključka da su u Bosni doista, pre oko 7.000 godina, postojale piramide.

Kavroškin, načelnik Nelinearne seizmološke laboratorije Šmitovog instituta za fiziku Zemlje pri Ruskoj akademiji nauka, priprema čak naučni rad za međunarodnu konferenciju u Oslu, planiranu za iduću godinu. Kavroškin je jula sa svojim kolegom, profesorom dr Valerijem Cipljakovim, proveo 15 dana u okolini Visokog, gde Semir Osmanagić, američki biznismen bosanskog porekla, vodi i finansira iskopavanje. Kavroškin i Cipljakov su obavili niz eksperimentalnih snimanja i pregledali mrežu podzemih tunela. Nakon obrade rezultata i poređenja sa egipatskim piramidama, došli su do zaključka da oba piramidalna kompleksa pokazuju iste geofizičke karakteristike koje se razlikuju od prirodnih brda. Reč je o kamenim strukturama građenim ljudskom rukom sa izraženim sezimičko-akustičnim poljima. Bosanske piramide Sunca i Meseca pokazuju prisutnost šupljina, odnosno unutrašnjih tunela. Ruski naučnici će rukovoditi simpozijumom posvećenom geofizičkoj i geohemijskoj arheologiji na 33. međunarodnom geološkom kongresu koji će se održati od šestog do 14. avgusta 2008. godine u Oslu. Naučni izvještaj o poređenju bosanskih piramida sa egipatskim predstavlja kontinuitet u njihovom proučavanju piramida u svetu o čemu su pisali, između ostalog, i na međunarodnoj Konferenciji o primenjenoj geofizici u Mesini (Italija) u oktobru 2004. godine.
Zajedno s ruskim stručnjacima naučni rad će izložiti i Semir Osmanagić, osnivač fondacije "Arheološki park: Bosanska piramida Sunca" i autor knjige "Bosanska piramida Sunca". Veliki broj drevnih naroda je gradilo piramide koje su služile kao hramovi, grobnice ili kraljevski spomenici. Najbolje očuvane piramide se nalaze u Egiptu i stare su oko 4.500 godina, dok se u Meksiku, Iranu i Iraku mogu naći dobro očuvane stepenaste piramide. Osmanagić tvrdi da će, posle iskopavanja "njegovih" piramida, "istorija civilizacije morati da bude ponovo napisana" i da će Bosna "postati džin na rheološkoj karti".

Harding: Običan spektakl i velika farsa
Britanski arheolog, stručnjak za bronzano doba u Evropi i predsednik Evropskog udruženja arheologa, profesor Antoni Harding, izjavio je, međutim, pošto je maja ove godine obišao teren u Visokom, da tu ne može biti govora o piramidama. "Posetio sam Visoko i iskopine... Smatram da se radi o prirodnom brdu, a ne o nekakvoj piramidi", izjavio je Harding Rojtersu, dodajući da su, po njegovom dubokom uverenju, "piramide u Bosni" običan spektakl i "velika farsa". "Čak i ljudi oskudnog znanja arheologije i istorije znaju da se pre 12.000 ili 7.000 godina u Evropi nisu gradile nikakve piramide, već kolibe i da je većina ljudi tada živela u pećinama i prirodnim skloništima", izjavio je profesor Harding.
Sa njim se potpuno slaže čuveni egiptolog Zahi Havas, uveren da su priče o "bosanskim piramadima" plod mašte i želje za senzacijama, ali drugi stručnjak, egipatski geolog i stručnjak za piramide Ali Abd Ala Barakat, izjavio je da otkriće obrađenog kamena, ipak, potvrđuje teoriju o postojanju piramida u Visokom. Mišljenja su, dakle, duboko podeljena, ali ruski naučnici su uvereni da su u pravu kad tvrde da piramide u Bosni nisu plod mašte.


Izvor: Blic

Jasno da ne moze biti piramida u Bosni, treba samo izracunati koliko treba novih knjiga nastampati kad se istorija mijenja 

Daj da i brdo pored Nisa raskopamo. Vojska je slikala to iz vazduha, imaju nesto svoje tamo, plus vikendica koliko hoces na tom brdu. Snimci iz vazduha pokazuju izgled amfiteatra, sto je i jedna od predpostavki, a po velicini, za oko 200000 ljudi.
Jbga, kako je krenulo nikad se nezna. 
Mozda ispod Beograda nadjemo kosmodrom. 

Nista, kopaj, trazi i nadji 

Ljudi zasto sve gledate kroz teorije zavere? Zasto bi jedna egipcanin koji se bavi astrologijom i matematikom uopste ostavljao bilo kakve formule. Oni su ziveli za zagrobni zivot. Paradoksalno ali tako je. Posto su verovali da postoji zivot posle zivota i cilj je bio da imaju sto bolju grobnicu. A posebno je to vazilo za faraone. Nema tu nikakvih teorija zavere.
jos nesto zar mislite da bi se neko odrekao slave, ako bi dosao do tako nekog velikog otkrica, zarad postovanja rada i dela C. Darvina. Pa ima u istoriji toliko zabelezenih pokusaja prevara samo da bi se doslo do malo slave...

vinik?

Vidis kako informaciju iz podsvesti treba samo potaknuti da izadje.

Knjiga sa veoma mnogo podataka. Vredi je procitati

Drugi deo

Sto se brda pored nisa tice, ima ih 3... Jedno koje je vec pomenuto, kao amfiteatar, drugo, u obliku piramide, i trece u obliku sfinge... (naravno, sa okrnjenom glavom) Ali koliko ima istine u tome, koliko maste, i zelje da se pojavi neka senzacija na nasim slovenskim (a narocito srpskim) prostorima, to je pitanje...