Jbg, kišan dan. Svi su me ispalili...ON me je ispalio.
Ostao je pank, jedino A po kojem ću ga se sećati.
Uspostavili smo mir među NJIMA i NAMA...
Ali nismo među sobom.
Rekli smo jednom "100" godina.
Rekli smo jednom zauvek...a nisi mogao da me istrpis ni 3 meseca.
Neka, godiće ti ova kiša, ispraće ti te klinačke misli iz glave, pa možda i odrasteš i ozdraviš...emotivno ozdraviš, da se razumemo, jer Tebi nikako, nikako nije dobro.
Nisam ni ja u belom. Oh, ne. I ja sam pomalo sjebana. Ali, ipak imam toliko misli, nada, želja...i tako toga, da jednostavno mogu da sperem sve crno sa sebe.
Ne, ni ta gitara, ta jebena gitara na koju sam se toliko naložila, nija važna gitara. Ionako bih se samo iživljavala na njoj.
Ali da tako pobegneš, da tako stalno bežiš...bojim se da ćeš jednom tako pobeći od sopstvenog razuma. Jer imaš TAJ pogled, koji govori "crno", "pronađi", "uništi".
Vratićeš se, bojim se. Vratićeš se, a onda ću ja da budem samo tužna priča.

Ova mi je naj, obozavam metafore, svaka cast

Bracaco, Zavičaj je poetična i lepršava pesma, prava pesnička fantazija, ali mi se čini kao da je zadnja strofa malo van ritma, da nekako čtrči. Naravno ovo je samo moje mišljenje, nastavi da pišeš, ja ću rado pročitati.

Lavice, šta da ti kažem, ako je neko voleo život, onda je to bio moj brat. Tvoja pesma i svaka njena reč su moje činjenice, ali svi oni koji su nam nešto značili živeće kroz naše pesme. Zato su mi one najdraže, i ova tvoja i sve one koje sam napisala i koje ću tek napisati.

...pa, pošto u mom gradu danas pada kiša, neka i pesma bude u skladu sa vremenom...
... nervozno očekujem komentare...

Kišni dan

Tamo gde svetlo gori
i odraz u ogledalu ima
drugačiji sjaj,
tražim muziku vetra,
tražim, nastavak ili kraj…
…šta pre dodje.

Vazduh koji seče kišni,
prolećni dan, dok
plave kapljice šaraju
sivilo grada,
vraća se jedan davni san,
u kome su likovi stariji,
malo drugačiji,
osmehuju se bledim očima
svojih drama…
…gde li su svi oni sada?

Možda krenuti dalje
znači, zaboraviti njih,
možda, zauvek ih
u srcu zatvoriti,
ali nema sumnje
postojali su oni.
Sada su deo mojih strahova,
mojih slabosti,
zaboravljenih rodjendana.

Ko će koga pre zaboraviti?

Znam, i ja sam drugačija,
Pred njima i ovim oblacima
što kišno jezde,
ako sude, neka sude svima,
jer generacija smo
nekih hrabih predaha,
(tako su mi rekli)
ili loših ljubavnika.
Lako nam je oči zatvoriti,
zaboraviti, groblja suza,
bola i  pogrešnih ljubavi.

U tople džepove stavljam
sve trice i krajeve,
grad će već pamtiti najbolje…
… ja ću se sutra možda
probuditi bez srca, kraja ili
pored novog očaja..
… šta me pre probudi.

@cesarica drago mi je da ti se svidjaju ti stihovi
evo još nešto

***

Sam hoda između zidova,
svijet mu se topi ispod koraka,
on je čarobnjak umoran od svega,
njegov život je soba bez reda.

On crta linije po staklu,
staklo je sad njegov pogled u svijet,
ono je njegov uspon i let.

On je umorni čarobnjak,
ali boji svijet
na svom staklu...
Ono mu daje novi život sad,
ono će mu biti kraj i pad!

***

Opijat topi sate u očima.
Ostaju tačkice duše u predgrađu ...
Zapuštenim ulicama tumaraju misli.
Zločin je, zločin je mučiti sebe!

Boje sve se slivaju u jednu,
crnina obavija duh,
gledaš sahranu mladosti bijednu
rekvijem odzvanja, muči sluh.

Opijat pruža toplinu na čas,
tražiš izlaz, ne nađeš spas,
samo mnogo patnje i stresa
mješavinu bolesnog bijesa.

Zlo pretvara ljude u zvjeri,
smrt krvoločna život siše,
a ovamo čekaju otvorene dveri.
Oni nisu svjesni šta postaše,
a šta nekad biše!
 
***
Kada te za rukav vuku,
o tvom svijetu pitanja postavljaju,
ti samo čuješ buku,
misli ti u glavi podivljaju.

Žele sve da znaju
o tvom početku i kraju,
oni su kontrolori tvoga svijeta,
da li ti to smeta?

Istačkane su ulice
svim tim likovima,
potpuno čistim i nitkovima,

ali kada pogledaš,
malo se zapitaš,
sve su to istog komada mrvice!
 
***

Svejedno sad kad je duša razbijena,
ne gazi da se ne posiječeš,
ne gazi mi misli!
Nije strašno kada boli,
to je kao navika...
Kada para sluh
neizgovorena riječ,
podsmješljive bih usne
pljusnula dlanom,
da kaplja krvi posvjedoči!
Uzmi te komade,
duša ponekad varljiva,
možda i ne vrijedi
(za takve i tu)...
Ne dam toplinu zagrljaja,
ni žrtvu.
Samo mi moje ne diraj,
ne gledaj,
ne pomisli,
ili planem za riječ
i nema više!!!
Ne zaslužuju pomen
sva odurna lica!
Smješkam se na sve
plitke umove,
vještačke osmijehe
i prljava rukovanja!!!
Saberi u sebi,
ako sebe imaš!!!

Slika

Pale su na zemlju latice ruže.
U mislima proljeće
a u tijelu samo jesen.
Vidim, još nije opao behar,
prelijep je višnjik i mladice smokve.

Dok gledam pokošenu travu, osjetim,
miriše, daje posljednji trzaj,
ošlje bode.
Crno kamenje dušu svoju
vješto skriva-da mu je ne bi uzeli!

Kroz prste prosijah suhu zemlju,neplodnu,
Okolo samo drača.
Prosulo se plavetnilo neba
i podarilo danu život.

Ram te slike se slomio,
razrezao srce u raskrvavio ga.
Proljeće mi se slilo niz lice,
na hladnim usnama
osjetih slanu toplinu.

***

Pljusnula je po meni kiša uspomena.
Sakrih se pod nedodirljivost i neosjetljivost
da se zaštitim.
Kapi sjećanja otopiše ljubavi zaleđene.
Ogrnuh se plaštom tuge
da pobjegnem od izgubljene sreće.
Preda mnom obrisi pruge,
voz mi doći neće.

***

Nemam više hrabrosti.
Borba sa samim sobom
mnogo je teška.
Protivnik zna moje slabosti,
učiniće me robom.
Izazov bio je greška.

***


Dok hodam po hladnim šinama,
gaze me vagoni sjećanja,
na njima su ispisana tvoja imena.
Iskrivljena slova smiju mi se u lice.
Dok prolaze putnici, crne ptice.
Žalosno grakću.
Kao iz nekog užasnog sna
mašeš mi kroz prozore zamagljene.
Čekam voz da hukne, da me iz sna prene.
Dok dozivam sa dna shvatam:
san me je pregazio,
javu ni upoznala nisam!

***

Ostavila sam te da te ne bih izgubila.
Pobjegla od nas da ne bih tražila
malo ljubavi.
Počivaju ostaci izgubljenih dana
u srcu, džepovima, na liniji dlana.
Izgubljena nježnost je ostavila
trgove u tužnim očima, licu.
Izgubila sam srću da bi je tražila
skrivenu, ponovo u mom srcu.


Poruka

Nepisana pisma
stigla su na adresu,
ne brini,
neću ih čitati!
Poslaću ti odgovore
u obliku ljetnih zalazaka Sunca.
Znam da ćeš shvatiti poruke
kroz nebesa izbucana.
Znam da ćeš postati
najvjerniji posmatrač leta ptica.
Perima ispisujući kratke riječi,
osudile su ta da zauvjek učiš slova!
***


Plašim se da ne okaljam tvoju dječačku dušu,
jer takvu čistotu ne sretoh do sada.
Strahujem da si ti baš ono
čemu me je traganje dovelo,
a prožima me strepnja da sam ja to
od čega te pitanja mogu udaljiti!!!
Ti si sve razumio.
Ja ne shvatam odgovore koji se kovitlaju
u svijesti.
Ja ih u stvari ne želim.
Ne dam im da mi naruše mir
i odvedu me u svijet upitnika.

***

Opet čujem vozove.
Znam da dolaziš.
Svako veče kada potonem u mrak
crnilom brišem tebe iz misli.
Novi dan me probudi,
pa mi onda zakucate na svaku misao.
Prevazići ću svako novo
dizanje Sunca i padove.
Novo jutro donijeće mi na vrata
lica putnika neznanaca
i ja ću im otvoriti.









 

evo moj deo duse




Odluka je pala, nećkat se ne vredi
Svako svoju muku nosi, svoje snove sledi
Na pleća u vreću trpa svoju sreću
Ovako više ne može
Ovako više neću!

odškrinuću prozor, zapaliću sveće
Kroz otvor vetra hladan rep uleteće
Leći ću na posute ruže ispod stola
Na usne stavljam prste da ne vrisnem od bola

Neka igra plamen od zvezda i sveća
maglovita tišina širi svoja pleća
miluje mi kosu, muči se i nećka
zbunjuje je zašto je tolika moja sreća

hvatam je za snove, zavrišta tišina
prolomi se jek niz pusto polje
poletesmo zajedno do ledenih visina
grčevito se držim, što jače, što bolje

dovukla me jadna do Anđela svetlih
moje želje lome se o bes svetih
ne razmišljaj gde ćeš biti, gde si bila
i brzo strgni jednom bela krila!

Strmoglavo padam, lebdim, letim
Surova mi zemlja nemo preti
Ja joj širim ruke i osmeh šaljem
Uspevam da letim brže, dalje

Prah poleće sa ogromnih krila
Put svoj veze nežno kao svila
Ka zemlji leti, ulazi u kuće
Da se svakom u snove uvuče

Svetlosti ti bacam mračni svete
Noćas blistaj, od radosti i sreće
Ove noći sanjaj snove lepe
Jer na javi više ih bit neće!

Anđeo da budem želja meni nije
Jača želja u meni se vije
Veću bitku moje srce bije
Nego da mi telo se u večnost svije

Kakva je to sila od večnosti jača
Velika je tajna, duboka i mračna
Vredna svake kapi znoja, plača
Preko muka i trnja do nje se korača

Jako stežem srce, ruka drhti
Dolećem na prozor, tiho stajem
Krila skidam dok prah blistav pršti
Zagolica nos koji se mršti.

U drugom kraju sobe duša sanja
Moja duša, moja želja, moja hrana
Pred njom oči obaram od srama
I čiji lik noću žudno ganjam

Prilazim, prsti mi se lede
Tražim svetlost pogleda u noći
Samo da se ne otvore oči
Samo da približim usne blede...

Tresnu staklo, raseče mi misli
Na komade su mi snovi prsli
Zatvorio prozor vetar drski
Ugasio snove vetar pusti!

Boli srce sve jace

Krila nemam, al neću da plačem
Po zemlji ću do cilja da koračam!

Doš’o đavo po svoje


U daljini gori vatra
Otvorena vrata pakla
U narodu krv se ledi
A ona na vrh brda sedi

Kiša pljušti, zlo nam stiže
Zlo se diže, da se gosti
Nema Boga da oprosti
Ostavlja nam svoga lika
Obris bledi.
A ona na vrh brda sedi

Iz oblaka munje vrište
Krovovi se stari ruše
Mole popa za spas duše
Ljudi što ga za skut vuku
Nesta nada u jauku
Popa nema, ne da ruku
Narod jadan,
ne veruje da je java
A ona na vrh brda spava.

Plamen guta grešno selo
Bolno seljak savi telo
Svoje, što pred kaznom povi
Kasno je za život novi...
A ona strašan prizor gledi
Kako greh svog gazdu guši
Na vrh brda svoga sedi
i pevuši...

***

Kucaju pjesme na vrata duše
kao putnici na kapiju grada.
Donose nadanja,   
želje nove,
neke plave snove i nude.
Kao trgovci iz udaljenih krajeva
zlato, srebro, začine.
Mirišu pjesme,
uprljane suzama,
okupane morima i
osušene dodirom lelujavih trava.
Uzdišu kao vjetar zapleten u jedru.
Dolaze iz dalekih zavičaja
preko zamršenih puteva
radosti i očaja.
Dok kucaju, njihove su pesnice uporne.
Čekaju da im se vrata otvore.

Riječi ljubavi

Želim da probudim u noći riječi,
najsanjivije od svih.
Da ih umijem i dotjeram,
pa da budu lijepe i svijetle   
kao zvijezde.
Želim da ih pokupim
kao sa obale školjke,
pa da mi šapuću i šume
u pjesmama kao talasi
i budu tajnovite kao more.
Ja hoću da poberem riječi,
poput cvjetova sa livade
i stavim ih na papir,
pa da zamirišu
i pošarene pjesme.
Ništa mi ne treba,
osim riječi
u kojima ću vidjeti radost
kad ljubavlju progovore.

Pogrešno vrijeme

Nestaje vrijeme
odnešeno nepovratom.
Odlaze lica kroz neputeve,
ostaje samo jedna radost,
samo jedan strah – maska tvoje duše.
Neodređenost vramena boli
kroz dodire
nesuđene, nezaslužene.
Suza nema, nema tuge.
Praznina prosta postaje navika.
Oprosti mi što te volim
u pogrešna vremena.
Krivicu priznajem!

***


U mirisno predvečerje
od stanice do stanice
usamljen i tužan pjesnik šeta.
Živi život od stranice do stranice,
mogao bi tako do svršetka svijeta.

Živi mu u duši obojeno ljeto,
zaspalo Sunce i zvijezda što se budi.
Po ko zna koji put se pita: „Čemu sve to?”
dok se sve rađa i umire, što bol cijepa grudi?

Sve do horizonta pružila se cesta,
tamo daleko, svjetlost su i tama,
tamo sreća živi nikada se ne slama,
tamo su željena mjesta.
Pogled je uperen u sivilo puta,
on traži nešto, možda svoju prošlost?
Uvijek će tako u mislima da luta,
iz vječnosti u vječnost.

Pitam se dokle će stići?
Ko će mu prići kada sam ostane,
ko će mu put pokazati
i da li će ikada da zastane?


***


Ne smijem ti reći sada
ali jednog dana
otići ću putem svojim.
Ne želim ostati ovdje
jer ostanka se bojim.
Ti ćeš spavati, nećeš znati!
Nećeš čuti dok spremam kofere
petrpane nadanjem,
učiniće ti se da sanjaš
bat mojih koraka.
Nećeš znati! bolje je tako,
da sam nestala.
Mjesto gdje bijah zuriće tamno.
Nema tu više ništa.
Nema odavno.

Čuvar

Oduvek je bilo tu,
skriveno od vremena
i prostora taštine,
niko ga nije mogao izbrisati,
hvaleći sujetu,
nalivajući slepilo.


Nisam ga izgubila,
kada je drhtalo od hladnoće,
nisam ga ubila,
kada sam list po list
njegovog života cepala.

Još uvek je tu,
još uvek samo moje,
malo, uplašeno od prolaznika,
zvuka i sivila.
Još  uvek me drži za ruku
kada prelazimo preko ulice,
još uvek svetli u mraku
i crta obrise noći.
Još uvek zna da se smeje
u sitne sate i
plače zbog uspomena.

Nije se promenilo
kako sam želela,
niti je skliznulo u ludilo strasti
i odletelo na oblaku tudjeg nemira.

Pronašla sam ga u kandžama
slika i osmeha.
Na njima više nisam ja,
nisam bila ili  neću biti.
Tek iz pogleda pojavilo se
i krhkim glasom jauknulo:
„ Još uvek sam ovde’’.