Ako se sretnemo u nekom novom zivotu

     

    Ako se sretnemo u nekom novom
                                     životu,
     neću Ti oprostiti za sve besane noći
     i nedovršene snove u njima.

     Neću Ti oprostiti za sve neostvarene
     duge šetnje pored jezera
     i nedovršene priče o lepim iskustvima.

     Dobro znaš da volim da Te slušam.

     Neću Ti oprostiti za sve neostvarene
     duge šetnje parkovima
     i nedovršene priče o temama koje smo oboje voleli.

     Ako se sretnemo u nekom novom
                                          životu,
     neću Ti oprostiti za neostvarena
     putovanja u nepoznata mesta
     gde su drugačiji ljudi i običaji, lepota i predeli.

     Znaš da i to oboje volimo!

     Neću Ti oprostiti za neodsvirane
     pesme na gitari
     i neodigrane igre uz pesme
     koje su ispevane samo za nas.

    Znaš da bih mogla To dok ne poludim!
   
    A više od svega,
    ako se sretnemo u sledećoj reinkarnaciji,
    neću Ti oprostiti

    Vreme kad nismo bili zajedno.

    Znaš da nam ga je uvek bilo malo!


           Ljiljana Petrović

Bodez

 Od tebe sam otišao, i svu ljubav prema tebi
Iz srca sam svoga zauvijek iščupao.
Ali, jao! Tko može prkositi svom udesu?
I ja opet, kao nekad, ludo čeznem za tobom.

 Kuda god bih prolazio putem samotnim,
Ja sam znao, da zaboraviti tebe ne mogu,
Negdašnja mi čežnja uvijek pali srce
I ti si opet sa mnom, uvijek i svuda.

 Tako sam te silno i duboko volio,
Da se danas, eto, u užasnu mržnju
Pretvorio moj plamen ljubavni.
I sada mi peče dušu dubokom i silnom ljubavi.

 I zbog toga me, draga, ako hoćeš kori ili mi pak oprosti,
Ali na moj užas, ja sam sreo tebe:
I kao divnu ružu na grudi te htjedoh uzeti,
Al' umjesto ruže-ti bodež mi u srce usadi.

Crna sudbo

Svaki dan ti pišem zadnju pjesmu
i svaki ti puta kažem zadnju riječ,
svaku noć ti dajem zadnju suzu
sa zakletvom da neću ti opet reć'.

Svaki dan ja zadnji puta mislim
i svaki put se zadnji puta sjetim,
ali s tobom nije nikad bilo lako
pa sam sebi probam da zaprijetim:

„Ako opet pomisliš na njene oči
i pozoveš ih opet u san miran svoj
bit ćeš proklet po punom mjesecu
da tražiš mira, lijeka kletvi toj.

Ako opet pomisliš na one usne
što su nekad tako vrele na tvojima
bile stopljene u zaklonu crne noći
tražit ćeš je stalno, na javi, u snovima.

Ako pomisliš na njezin mili glas
što si nekad davno volio da slušaš
proći sve će godine kraj tebe samog,
nećeš znati ni sam što sve propuštaš.

Ako opet kreneš rukom kletom prema,
povuci je natrag, suzdrži i ne zovi,
tek sjeti se kako je bilo lijepo nekad
kad sretno je počinjao dan vam novi.“

Al' ne slušam i ne mogu da ne činim
to što kažem samom sebi grubo,
ljubav boli i ja više ne mogu da hinim,
vodi, odvedi me, o, ti crna sudbo.

Negdje daleko, u zemlju bez snova
gdje sjećanja i maštanja nestaju,
možda srce nađe sebi mira i spokoja
tamo gdje svi osjećaji prestaju.

 Dusu mi pokloni


    Mene rastužuju ti krvi požari
    što iza sebe ostavljaju pepelište,
    te oluje što nište
    ženina snevanja blaga.

    Dušu mi pokloni,
    u ljubavi ja bih htela
    do u večna vremena
    da sve ostavlja traga.

    Dušu mi pokloni.
    Meni je malo taj trenutak zaborava,
    to nestrpljivo krvi htenje.
    Dušu mi, dušu pokloni,
    od iskoni u meni spava
    čežnja plamena za večnim,
    za ljubavi trajanjem
    i uznesenjem.

    Ja sam žena i ne čeznem samo
    za vrelim ljubavničkim bdenjem
    posle kojega duša pada;
    htela bih u zagrljaju da doživim
    svetle snove
    i pijanstvo onog mutnog sklada
    što se ljubav zove.
    Htela bih da se ne izgubi
    nijedan naš trenutak
    da svaka naša milošta se stvori
    u kakav život, pa ma malen bio
    kao grumen večitog zlata,
    da mi duša blista posle zagrljaja
    kao julska nebesa zvezdama krcata.

    Dušu mi pokloni.
    Pričaj mi svoje snove u tami,
    pričaj mi detinjstva sećanja.
    Želi i ti da budeš uza me
    do poslednjeg dana.

    Dušu mi pokloni i zadnju joj česticu svaku
    i najlakši dašak svaki
    njenog bezdana.

    O, daj mi svojih suza,
    noćnih nejasnih muka,
    pričaj šta srce ti najčešće sanja.
    Drhti od iznenadnog zvuka
    moga koraka i glasa.
    Želi i ti u mom zagrljaju
    da i posle smrti časa
    ostanu ti na mene sećanja.

       Desanka Maksimović

Epilog

Ovo nije ispovest.
Ovo je gore nego molitva.
Hiljadu puta od jutros kao nekad te volim
Hiljadu puta od jutros ponovo ti se vraćam
Hiljadu puta od jutros ja se ponovo plašim
za tebe izgubljenu u vrtlogu
geografskih karata,
za tebe,
podeljenu kao plakat ko zna kakvim ljudima.
Da li sam jos uvek ona mera
po kojoj ti znaš ko te voli
i koliko su pred tobom svi drugi bili goli?

Ona mera po kojoj znaš ko te otima
i ko plaća?

Da li sam još uvek među svim tvojim životima
onaj komadic najplavljeg oblaka u grudima
i najkrvavijeg saća.

Miroslav Antic

Gdje su granice ljubavi

     
    Ima li ljubav granice i pravila?
    Nekoga da joj kaže kad je kraj i - dosta!
    Njoj, koja čista je darovana sreća!
    I gdje je granica toga prelijepog osjećaja
    Pripadnosti, potrebe i buđenja
    Što gura um i razum,
    Ljubeći nesebično i bezglavo,
    A ponekad plaćajući i dušom i glavom!
    I gdje je granica te slatke groznice
    Što slama obzir i grije želje,
    Izvora radosti vezanog uz stalno veselje?
    Prkosna, neograđena i slobodna,
    Često nerazumno trošena,
    A lako osjećajima nošena.
    Strašću se veže,
    Nježnošću ljubi,
    Povjerenjem čuva.
    I gdje je granica ljubavi?
    U vjeri,
    Inatu,
    Boli
    I nevjeri?
    Ili strahu od istine,
    I ugaslom, praznom oku?
    Granica ljubavi dio je svijesti
    Kad boli ono što voliš više od svega!
    I gdje, zbog sudbine želiš nestati,
    Mrzeći zbilju i sutra,
    Bježeći željom u neka nova,
    Prazna
    Buduća jutra.
    I granica ljubavi je u duši,
    U nama!
    Ona se u istini,
    Trenom sama od sebe
    I bez nas ruši i slama!

Jagoda Kecman

Interieur

Ti me gledaš tako Ijubavnički nježno,
riječ ti je tako i topla i odana.
Napolju zavija vijavica snježna.
Ja te slušam daleko nekud zagledana.
Viju neobični mirisi i mame
sa cvjetova iznad mene nadnesenih,
i napominju bez riječi, oni sami,
da su mi juče od tebe doneseni.
Ti si odan, vjeran i nježan sve više,
ti si neopozivo kraj mene zasto -
i oprosti moj smijeh namjeran i smišljen,
i moje žensko poneko lukavstvo.
Jer i ja volim Ijubavlju iz priče -
beznadežnost, patnja i meni su znani,
i često se samo na prazno zaričem
da ne idem na sastanak zakazani.
AIi kada te začujem da se bližiš,
reklo bi se, nenadano, naglo probuđena,
tamo kroz drugi ulaz, da ne vidiš,
uteknem sva zbunjena, izgubljena.
I odlazim ka njemu pokorna
kao u mutnom hipnotičkom stanju.
I vraćam se ubijena i umorna,
ponižena, u gorkome pokajanju.

Ja te obozavam

 Ja te obožavam kao nebo noću,
O posudo tuge, i tvoju mirnoću
Ja ljubim sve više što mi bježiš dalje
Pa i makar mislim da te tama šalje
Da bi ironično razmak povećala
Što ga je do neba već priroda dala.

 U divljem naletu nasrćem i skačem
I k'o crv lešinu ne bih dao jačem!
I meni je draga, u očaju slijepom,
Čak i ta hladnoća što te čini lijepom.

Jedinstvo u njoj

Sretno tijelo što teče medu mojim rukama,
lice voljeno u kojem svijet promatram,
u kojem se drage ptice u bijegu ogledaju
leteći prema području gdje se ništa ne zaboravlja.

Tvoj vanjski oblik, dijamant ili tvrdi rubin,
sjaj sunca što blista medu mojim rukama,
krater koji me mami svojom prisnom glazbom,
onim zagonetnim dozivanjem tvojih zuba.

Umirem jer se predajem, jer hoću da umrem,
jer hoću da živim u ognju, jer ovaj zrak izvana
nije moj, već toplo disanje koje mi,
kad se približim, žeže i zlati usne iz dubine.

Pusti, pusti da gledam, obojen ljubavlju,
dok mi je lice rumeno od tvog grimizna života,
pusti da gledam posljednji kliktaj tvoje utrobe,
gdje umirem i gdje se odričem života zauvijek.

Hoću ljubav ili smrt, hoću potpuno umiranje,
hoću da budem ti, tvoja krv, ta lava što riče,
što, zatvorena, natapajući krajnje lijepe udove,
osjeća tako divne granice života.

Taj poljubac na tvojim usnama kao spori ubod,
kao more koje je poletjelo, pretvoreno u ogledalo,
kao svjetlucanje krila,
i još ruke, prelaženje tvojih šuštavih kosa,
praskanje osvetljive svjetlosti,
svjetlosti ili mača smrtonosna koji vreba nad mojim
vratom,
ali nikada neće razbiti jedinstvo ovog svijeta.

Aleixandre Vincente

    Jedna intimna istorija

   
    U prvi sumrak letnje noći jedne
    Ja sam Vas prvom u životu sreo;
    Kroz srebrnast magličasti veo
    Ja spazih Vašeg lica crte čedne.

    I moje oči, zemne slasti žedne,
    Upreše u Vas pogled dosta smeo;
    Taj smeli pogled kao da je hteo
    Da izda tajne jedne duše bedne.

    Upoznasmo se. I da bih Vas gled'o
    Izbliže, pođoh s Vama naporedo;
    I celog puta ja očiju svojih

    Ne skidoh sa Vas. I mada smo dosta
    Sa društvom išli, meni želja osta:
    Ja oči svoje dosta ne napojih …

          Velimir Rajić