Anabel Lee

U carstvu na žalu sinjega mora,
pre mnogo leta to bi,
življaše jednom devojka lepa
po imenu Anabel Li;
i samo joj jedno beše na umu:
to da se volimo mi.

U carstvu na žalu sinjega mora
deca smo bili mi,
al volesmo se više no iko
ja i Anabel Li,
ljubavlju s koje su patili žudno
nebeski andjeli svi.

I zato, u carstvu na morskom žalu,
pradavno ovo se zbi:
dunu vetar sa neba
sledi mi Anabel Li;
i dodjoše od mene da je odnesu
njezini rodjaci svi,
u grob na morskom je spustiše žalu
da vični sanak sni.

Andjele je zavist morila što su
tek upola srećni ko mi:
da! zato samo (kao što znaju
u onome carstvu svi)
dunu vetar s neba i sledi
i ubi mi Anabel Li.
Al mi nadjačasmo ljubavlju one
što stariji behu no mi,
što mudriji behu no mi,
i slabi su andjeli sve vasione
i slabi svi podvodni duhovi zli
da ikad mi razdvoje dušu od duše
prelepe Anabel Li:

Jer večite snove, dok mesec sjaj toči,
snivam o Anabel LI:
Kad zvezde zaplove, svud vidjam ja oči
prelepe Anabel Li;
po svu noć ja tako uz dragu počivam,
uz nevestu svoju, uz život svoj snivam,
u grobu na žalu, tu ležimo mi,
a more huči i vri.

Ljubavno prostranstvo

Volim te samo toliko koliko mogu da te prežalim
Od težine reči vazduh se sabija
i naša ljubav se puni ekrazitom

Što god si dalje
to je već prostor sto pripada nama
i svet izgleda pitom

Ako si kraj mora
do mora sve je naše

Ako si na vrh planine
ili na starom mestu u aleji
ili u prošlosti s robljem u Misiru
ili u budućnosti na Kasiopeji

Što god si dalje
to je veći prostor što pripada nama

To prostranstvo opravdava postojanje moje duše
među drugim svetinjama.

Duško Trifunović

Povratak

Ko zna (ah, niko ništa ne zna. Krhko je znanje!)
Možda je pao trak istine u me,
A možda su sanje.
Još bi nam mogla desiti se ljubav

Desiti-velim,
Ali ja ne znam da li da je želim,
Ili ne želim.


U moru života što vječito kipi,
Stvaraju se opet, sastaju se opet
Možda iste kapi -
I kad prođe vječnost zvjezdanijem putem
Jedna vječnost pusta,
Mogla bi se opet u poljupcu naći
Neka ista usta.

Možda ćeš se jednom uveče pojavit
Prekrasna, u plavom,
Ne sluteći da si svoju svjetlost lila
Mojom davnom javom,
I ja, koji pišem srcem punim tebe
Ove čudne rime,
Oh, ja neću znati, čežnjo moje biti,
Niti tvoje ime!

Pa ako i duža u tome trenutku
Svoje uho napne,
Sigurnim će glasom zaglušiti razum
Sve što slutnja šapne;

Kod večernjih lampa mi ćemo se kradom
Pogledat ko stranci,
Bez imalo svijesti koliko nas vežu
Neki stari lanci

No vrijeme se kreće,no vrijeme se kreće
Ko sunce u krugu,
I nosi nam opet ono što je bilo:
I radost, i tugu.
I sinut će oči, naći će se ruke,
A srca se dići -
I slijepi za stope bivšega života
Njima ćemo ići

Zbogom

Doslo je vrijeme
Za oprostaj
Ono posljednje zbogom
Nakon cega
Ostaje samo
Ispis tvog imena
Na pukotini srca

Pitam se
Sto si ti, zapravo, mislila
Da te necu spomenuti
Da necu pisati
Za kraj

A zadnje rijeci
Kao da ne postoje
Gubim dah u njima
Odvajaju me
Od zivota
Sjecanja

Pozelim
Da tvoje oko
Nikada ne dodirne
Ovo pismo
Jer samo tad
Ostat cu rob lazi
Sto puni dusu
Nadom za nas

Beskrajnom zeljom
Za snom
O ljubavi
Koje nema
I koja nikada nece biti

Postoji mjesto
Koje me sjeca na tebe
Cest sam gost

Otimam
Komad sjecanja
Da oci vide
Sto dusa sniva

Tu blizu srca
Zlatni kavez
Mojoj ljubavi
Ropstvom prijeti
Do smrti

Molitva je
Jedina nada
Da cu prezivjeti
Sjecanje

Stid me reci
Koliko te volim
Jer ce biti
Da je to vise od ljubavi
Od samog sebe
Od boga

A opet
Njega molim
Za tvoju srecu
Da zadrzi osmijeh
I ljubav podari
Andjeoskom licu

Onu ljubav
Sto dah zaustavlja
Na mojim usnama
Kada mi dolazis
Uzvisena
Poput andjela

Pablo Neruda

Svidjas mi se kad cutis

Svidjas mi se kad cutis jer si kao odsutna,
i cujes me izdaleka, i glas moj ne dodiruje te.
Cini mi se kao da su ti letele oci
i cini se da ti je poljubac jedan zatvorio usta.

Kako su stvari sve ispunjene dusom mojom
izranjas iz stvari, ispunjena dusom mojom.
Leptirice sna, dusi mojoj si slicna,
i slicna si reci melanholija.

Svidjas mi se kada cutis i kad si kao udaljena.
I kada kao da se zalis, leptiricu u gukanju.
I cujes me izdaleka, i glas moj ne dostize te:
Pusti me da cutim s mucanjem tvojim.

Pusti me da ti govorim takodje s tvojom cutnjom
jasnom kao sveca jedna, prostom kao jedan prsten.
kao noc si, cutljiva, zvezdana.
Cutnja tvoja je zvezdana, tako daleka i jednostavna.

Nocu

Nocu, ljubljena, vezi svoje srce za moje
I neka zajedno u snu razbiju tmine
Kao dvostruki bubanj, boreci se u sumi
Protiv gustoga zida okupanog lisca.
Prolazu nocni, crna zeravo sna
Sto hvatas niti zemaljskoga grozdja
Tacnoscu nekog neredovita voza
Sto sene i kamenje hladno za sobom vuce neprestano.
Zato me ljubavi, vezi za cisti pokret,
Za postojanost sto kuca u tvojim grudima
Krilima nekog labuda ispod vode,
Da bi na zvezdana pitanja ovog neba
Nas san odgovorio jednim jedinim kljucem
I samo jednim vratima koje zatvori tama.


Divno je ljubavi znati

Divno je, ljubavi, znati da si ovde u noci,
nevidljiva u svom snu i ozbiljno osamljena
dok rasplicem svoje brige
kao mreze zapletene.
Odsutno, tvoje srce plovi snovima,
ali telo ti dise tako napusteno,
trazeci me uzalud, dopunjujuci moj san
kao biljka sto se udvostrucuje u seni.
Uspravna, bit ces druga sto ce ziveti sutra,
ali od onih granica izgubljenih noci,
od ovog biti i ne biti u kojem se nalazimo
nesto ostaje i vodi nas svetlu zivota
kao da je pecat sene obelezio
vatrom svoja tajnovita stvorenja.

Ne budi daleko od mene

Ne budi daleko od mene ni jedan dan,
jer, ne znam kako bih rekao, dan je dug
i cekat cu te na nekoj stanici
kad negde daleko usnu valovi.
Nemoj otici ni samo jedan cas, jer tada,
u tom casu, spoje se kapi nesanice
i mozda ce sav dim sto trazi svoju kucu
doci da ubije i moje izgubljeno srce.
Jao, neka se ne razbije tvoj lik na pesku,
jao, neka ne lete tvoje vede u odsutnosti:
ljubljena ne idi od mene ni za trenutak,
jer u tom otici ces tako daleko
da cu obici zemlju ispitujuci
hoces li se vratiti ili me ostaviti da umrem.

Pamtim kakva si bila

Pamtim kakva si bila one poslednje jeseni.
Bila si siva kapa i mir u srcu skrušen.
Plamenovi sutona u tvom se
oku borili i lišce je padalo
u vodu tvoje duše.
Poput kakva bršljana uz moje
ruke pripita, lišce je sabiralo
tvoj glas tih i skrušen. Kres
zaprepašcenja u kom je zed
mi gorjela. Umilan plavi zumbul
savijen vrh moje duše.
Osecam, oci ti putuju i jesen
je daleko: Siva kapa, pticji
glas i srce kuce prema kojoj
su se selile moje duboke
ceznje i gde sam slao
poljupce vesele ko zar i vruce.
Nebo s nekog broda. Polje sa
bregova. Spomen na te je
svetlo, dim i mir jezera skrušen.
Tamo za ocima tvojim sutoni su izgarali.Suvo
jesensko lišce kovitlalo usred tvoje duše.

Kad umrem

Kad umrem želim tvoje ruke na svojim očima:
želim svjetlo i žito tvojih ljubljenih ruku,
da me još jednom dirne njihova svježina,
da osjetim nježnost što izmijeni moji sudbinu.

Hoću da živiš dok te uspavan čekam,
hoću da tvoje uši i dalje slušaju vjetar,
da udišeš miris mora koje smo zajedno voljeli
i da nastaviš hodati pijeskom kojim smo hodali.

Hoću da ono što volim nastavi živjeti,
a tebe sam ljubio i pjevao iznad svega,
zato cvjetaj i dalje rascvjetana,

da bi dosegla sve što ti moja ljubav naređuje
da bi sjena moja prošetala tvojim vlasima,
da bismo tako upoznali i razlog mome pjevanju

Znat ces

LJUBAVI, koliko puteva do jednog poljupca,
kakva lutajuća samoća do tebe!
Usamljeni vozovi kotrljaju se s kišom.
U Taltalu još nije svanulo proljeće.

Ali ti i ja, ljubavi, mi smo sjedinjeni,
sjedinjeni od odjeće do korijenja,
sjedinjeni od jeseni, vode i bokova,
sve dok samo ti i ja ne budemo zajedno.

Misliti da je stajalo toliko kamenja
koje nosi rijeka, ušce vode Boroa,
misliti da smo se, odijeljeni vlakovima i narodima,

ti i ja jednostavno morali voljeti,
izmiješam sa svima, s muškarcima i zenama,
sa zemljom koja sadi i gaji karanfile.

SJETIT ćeš se onog hirovitog klanca
gdje su se uspinjali dršćući mirisi,
s vremena na vrijeme ptica odjevena
u vodu i tromost: a to je odjeća zime.

Sjetit ćeš se darova zemlje:
neobuzdana mirisa i zlatne gline,
trave šiprazja, mahnita korijenja,
začarana trnja poput mačeva.

Sjetit ćeš se rukoveti koju si donijela,
rukoveti sjene i vode s tišinom,
rukoveti kao što je kamen s pjenom.

I tada bijaše kao nikada i kao uvijek:
pođimo tamo gdje nas ne čeka ništa
i nađimo sve što nas tamo očekuje.


Ako me zaboravis

Hoću da znam
jednu stvar.

Znaš kako je to
ako gledam
kristalni mjesec, crvenu granu
spore jeseni u mom prozoru,
ako dotaknem
uz vatru neopipljiv pepeo
ili izborano tijelo klade,
sve me odvodi tebi
kao da je sve što postoji,
mirisi,svjetlost, metali
poput barčica što plove
ka ostrvima tvojim koja me čekaju.

E, pa dobro,
ako malo-pomalo prestaneš da me voliš
i ja ću prestati tebe da volim
malo-pomalo.

Ako me odjednom zaboraviš
ne traži me
jer bih te ja već zaboravio.

Ako smatraš dugim i ludim
vjetar zastava
što prolazi kroz moj život
i odlučiš
da me ostaviš na obali
srca u kome imam korjena
zapamti
da ću toga dana,
toga trena
dići ruke
iščupati svoje korijene
u potrazi za drugim tlom.

Ali
ako svaki dan,
svaki sat,
prestaneš da mi budeš sudbina
s neumoljivom slašću,
ako se svakoga dana popne
jedan cvijet do tvojih usana tražeći me
o ljubavi moja, o moja
u meni se sva ta vatra ponavlja,
u meni ništa nije ugašeno ni zaboravljeno,
MOJA LJUBAV se hrani TVOJOM LJUBAVLJU, ljubljena,
i sve dok živiš biće u tvojim rukama
ne napuštajući moje.

Kad otkuca ponoc
Pretvorit cu se
U zvijer

Moje oci
Zedne tebe
Trazit ce te
U tami

Snagom kolosa
Preci cu daljine
Trazeci skriveno
Sto mozda ne postoji
Tvoju ljubav

Poput zmaja
Bacat cu vatru
Na ljude
Koji mi nista ne znace
Sjenke
Koje u prolaznosti
Ne vide vjecno

Svoje velike zube
Zarit cu u nadu
Da vise nikad
Ne otvori oci
Tajni prolaz
Do tebe
Jedina

Stoga idi sto dalje
Bjezi od mene
Jer ce te ova
Zvjerska ljubav
Ubiti

Kao sto je
Nekad davno
Ubila mene
Hrabrog ratnika ljubavi

I nikada vise
Neces biti sretna
Bit ces sama
Ostavljena
Bez mogucnosti
Da volis
Umrijet ces zaboravljena
Od svih

Noc je crna
I hladna
Odlicno vrijeme
Da me ne volis

Postaje svejedno
Kuda me put vodi
Gdje god da odem
Dusu spalit ce
Crne oci

Iste oci
Sto znaju
Gledati sa sazaljenjem
Propalu ljubav
I prosjaka

Mozda je vrijeme
Da u meni
Zauvijek nestane
Zelja
Za tvojim usnama

Odbaci me grubo
Jer snage nemam
Da odem sam
Napustim san
O zivotu
Koji to nije
Ogrezao u lazi

Otjeraj me
Jer nista
Osim ljubavi
Nemam da ti dam
A to malo je
Da bi bila sretna
Uz nekoga
Tko te dise
Kao ja

Zaticem sebe kako mrzim
Sve ono sto nisi ti
Kako prezirem istinu
Kao povrsnost

Kada mi kazes da me ne volis
Na bulevaru snova
Ispijam ledene kocke zavisti
Pun samoce
U strahu cekam noc

Gledam te u oci
Sanjivo
U njima me nema
Plovim prostranstvima

Pruzam ti ruke
Razdvajas me na pola
Volis me i mrzis
Sto sam tu

I ne volim te
Onako kako zelis
Volim te
Bezuvjetno
U sjeni tvoje proslosti

Iz kojeg si ti cveta
Iz kojeg sveta dolazis
Zasto nisi ko I sve druge zene
Koje prodju kao sene
Cija se ni imena ne pamte
Ciji se dodiri usana zaborave s prvim jutrom
Iz koje si ti ljubavi
Iz koje knjige
Iz kojeg romana
Kad mi tako bez ikakvog plana
Bez namere srce lomis na delove
I noci mi pretvaras u dane
Koja si ti zena
Kad mi pola zivota u tebe stane
Zbog koje zalim sve ono sto prebrzo ide
Sto su jeseni blize
I sto mi se suze vide prvi puta
Jedino si s neba mogla doci
Jer druge puteve ja znam
I na njima sam s drugima bio sam
Iz kojeg si sveta
Iz kojeg cveta nosis taj miris
da te volim I nikad ne prebolim