Zaboravio sam jutros pesmu jednu ja,
Pesmu jednu u snu sto sam svu noc slusao:
Da je cujem uzalud sam danas kusao,
Kao da je pesma bila sreca moja sva.
Zaboravio sam jutros pesmu jednu ja.

U snu svome nisam znao za budjenja moc,
I da zemlji treba sunca, jutra i zore;
Da u danu gube zvezde bele odore;
Bledi mesec da se krece u umrlu noc.
U snu svome nisam znao za budjenja moc.

Ja sad jedva mogu znati da imadoh san,
I u njemu oci neke, nebo necije,
Neko lice, ne znam kakvo, mozda decije,
Staru pesmu, stare zvezde, neki stari dan.
Ja sad jedva mogu znati da imadoh san.

Ne secam se niceg vise, ni ociju tih:
Kao da je san mi ceo bio od pene,
Il' te oci da su moja dusa van mene,
Ni arije, ni sveg drugog, sto ja nocas snih;
Ne secam se niceg vise, ni ociju tih.

Ali slutim, a slutiti jos znam.
Ja sad slutim za te oci, da su bas one,
Sto me cudno po zivotu vode i gone:
U snu dodju, da me vide, sta li radim sam.
Ali slutim, a slutiti jos jedino znam.

Da me vide dodju oci, i ja vidim tad
I te oci, i tu ljubav, i taj put srece;
Njene oci, njeno lice, njeno prolece
U snu vidim, ali ne znam, sto ne vidim sad.
Da me vide, dodju oci, i ja vidim tad.

Njenu glavu s krunom kose i u kosi cvet,
I njen pogled sto me gleda kao iz cveca,
Sto me gleda, sto mi kaze, da me oseca,
Sto mi brizno pruza odmor i neznosti svet,
Njenu glavu s krunom kose i u kosi cvet.

Ja sad nemam svoju dragu, i njen ne znam glas;
Ne znam mesto na kom zivi ili pociva;
Ne znam zasto nju i san mi java pokriva;
Mozda spava, i grob tuzno neguje joj stas.
Ja sad nemam svoju dragu, i njen ne znam glas.

Mozda spava sa ocima izvan svakog zla,
Izvan stvari, iluzija, izvan zivota,
I s njom spava, nevidjena, njena lepota;
Mozda zivi i doci ce posle ovog sna.
Mozda spava sa ocima izvan svakog zla.
Uciniti sve

Vodicu cu te na kraj planeta
Samo da bi bila sretna
Prihvaticu tugu
Starog poznanika
Ako mi kazu da zivis ljubav

Pristacu na poraze
Jer zelim
Da tvoje srce voli onog pravog
I bude sretno

I sve sto trebas
Je podariti mi osmeh
Jedan za citav moj zivot
Uz njega cu lakse podneti samocu

Prici cu ti zlatnim mostom
Gledacu te u oci
I ti ces znati
Gde jesam

Nosicu te u sebi
Celi svoj zivot
Kao najvece blago
Biti ponosan
Jer si mi ti

Ucinicu sve
Da moja ljubav
Napravi odraz ogledala
Na tvojoj dusi
U njoj polako nestajem
Da me nema
Slusat cu

Ti ne znas

Secam se svoga pocetka
Kao kroz maglu
Kada sam prvi put
Vidio tebe

Sto bijah
Umrlo je u trenu
Iz pepela
U pogledu tvome
Stvoren sam

Rodjen da te volim
Nicice padam
Pred tvojom ljepotom
Andjeosko lice

Tada si rekla
Da znas ko sam
Da znas da te volim
Ali nisi znala

Nisu ti rekli
Da su mi razdrli dusu
Izvadili srce
I predali ga tebi

Ti i ne znas
Da ga nosis sa sobom
Neprestano vrijedjas
I pustas da vene bolno
Uzalud cekajuc ljubav
Koja nece doci

Tu negdje
Na margini tvoga zivota
Je i moj kraj
Nevoljen
Cuvam svoje mjesto

Laz

Zelim otrovati ljubav
Bestragom da nestane
Kao uzdah

Tada vise nece boleti
I nece, kao losa navika,
Ulaziti u moje snove
Cineci me bespomocnim

Pokusacu gledati u nebo
Praveci se ravnodusnim
Da bih dokazao
Da te ne volim

Proci cu kroz zudnju
Kao oblak
Da te ne trebam
Govorit cu sebi
Uzalud

Laz je istina
Da varam sebe
I probadam svoje ludo srce
Po ko zna koji put
Da bih te opet ljubio
Beskrajno

Jest, nema na tebi nijednoga dela
Da se mome oku mogao da skrije,
Nijednog prevoja blistavog ti tela
Da se moj poljubac na nj spustio nije.

Znam te tako dobro: u rastanka case
Ti preda me stupas sva sjajna i ziva,
Znam kada ce suze oko da ti kvase,
Znam kad ti se dusa milostom preliva,

A kad u njoj nosis svu toplinu Juga...
Pa ipak si svakog dana nova meni,
Uvek nova, uvek tako cudno druga,
I nikada slicna jucerasnjoj zeni.

Ta moc tvoja cudna zaslepljava mene
Raznovrsnim sjajem, mirisom, i bojom.
- Oh, budi jedanput ko i druge zene,
Da odahnem najzad pred lepotom tvojom!...

Na pragu predvečerja

Kao da mi je netko zavezao sve
misli u glavi i kao da mi ne da
poletjeti pjesmom u oblake
Tako sam ranjiva na pragu predvečerja
zbunjenim kišama okupana
buketima čežnje ispunjena
I kad prolije se miris bijelih
jorgovana u vrtu
Dođe mi vriskom dohvatiti mjesec
i ogoliti ljepotu neba
Šutnjom obeshrabriti tvoje pohode
po mojim usnama
Beskrajno dugo stajati na osami
dok mi vjetar drhti kroz tijelo
Dopustit ću tvojim koracima
zajedničko trčanje prema zvijezdama
Jer želja za tobom uvijek je jača
od svih zabrana koje mi rovare u
mislima

Drhteći u tvojoj blizini

Na vratima srca ti ulaziš obasjan modrinom
neba dok ti misli podrhtavaju bljeskovitim
slapovima čežnje i poput pobjedničkog vijenca
omataju se oko moga vrata
Osjećam svu nježnost tvojih ruku koja me
zapljuskuje valovima strasti
Uranjam svoj pogled u prekrasne dubine
tvoje zbunjenosti drhteći sasvim tiho
na rubovima postojećih dodira što
u zagrljaju nemirnog vjetra skrivaju svoju moć
nad mojim ruševnim željama čupajući
ih u samom korijenju da bi već sljedećeg jutra
još razornije uništile klimavi mir moje duše
Drhteći u tvojoj blizini skrivam svoj dah
pretočen u radosna iščekivanja
I bujicom strasnih riječi oslikavam
po zvijezdama naše sljubljene ruke
Ljubavni žar noćas sebično pretačem
u zaboravljene albume sjećanja
Dok mi trnci sreće ostavljaju
razorne pukotine po tijelu
Znam
u novom buđenju jutra izgorjet ću
usidrena u ponovljeni trenutak
naših magičnih dodira

Listajući sjećanja

Ugasio se dan poput opuška tek dogorjele
cigarete
U već prljavoj pepeljari ostala je goruća samo
jedna nit slomljenog ponosa
Užarenim pogledima raspršujem sve skrivene
predjele mašte dok tanka nit ponosa
počinje svoj zavodnički ples
Ne neće me noćas zapaliti taj ništavni bljesak
slatkorječivih obrisa iznad savijenih gnijezda
maštovitih sjećanja
Hladnoćom oka gasim raspršenu vatru u
tvome srcu i ne žalim što će tamna noć
umjesto tvojih ruku grliti samoću prostrtu
na mome uzglavlju i što će mi drhtavo tijelo
prekriti mjesečeve sjene
Po meni gaze stope teških sati i ne znam još
koliko ih ima u istome redu
Znatiželjom srca zavirujem u tvoje tople
dlanove ljubeći dahom miris tvoje kože
Ako te noćas zvijezde sjete kako su nekad
srećom rosile u našim pogledima
zagrli ih mislima i ostani budan
listajući sjećanja

Nemirne misli

Ne dam večeras sjenama mraka da
izgube ti tragove
Ni pupoljcima ruža da ljube ti
tople dlanove
U večernjoj rapsodiji lelujave strasti
zrikavci pjesmu rasprostiru za tebe
Neka te ruke tame ponesu
jakošću mojih misli i spuste ti glavu
na moje grudi
Ubrati ne znam uspavanu strast posijanu
na tvojim trepavicama
I premda su ruke pružene
da sljube se u dodiru sa tvojima
Izmaknut ću luđačke otkucaje srca
iz tvoje blizine
I postati daleka tvojim
tajnovitim željama
Razotkrit ću se ispred zastora
razuzdanih zvijezda
Neka me upiju u sjenama svoje
raskoši
I raspu nebom svu pakost
nemirnih misli
kojima te iznova ljubim

Samo ja i tišina

Čini mi se kako jutro neće svanuti
ako se ne probudim okupana
tvojim dodirima
I kao da sunčeva zraka neće zaplesati
kroz otvoren prozor u našoj sobi
ako te ne bude u mojim mislima
A možda će jutro rositi žalošću
ako ustaneš prije mene i prvi ubereš
topli dah vjetra što sa cvjetnih livada
tvojim licem vijori i pospanom nježnošću
mrsi ti kosu
Zaboljet će me pomisao na tvoje
korake uronjene u plavetni dan
dok ispruženih ruku oslikavaš
znatiželjnom oblaku svoje tajne
Bolna od nemirnih snova
ustajem iz tople postelje i koračam
k tebi
Izgubih dah dok ljubomorno
promatram razigrane ptice iznad
tvojih ramena
Samo ja i tišina postajemo nadmoćni
vladari trenutka
U mojim njedrima lomi se ubrzani
ritam tvoga srca
Ruke nam drhte u nježnom susretu
stvarnosti
Očima ispijamo prve jutarnje poljupce
sa usana
Čežnja nam razigrana izgara
u nježnim dodirima