Bojama ljubavi

Ako ti ponudim stidno srce
na pladnju
Tvoja će se ljubav rasuti
u mojim njedrima
Utoplit ću tim trenutkom
raštrkane korake nepredvidivih
sanja
Zaliti kapima ustreptalog daha
tek probuđene slutnje prema
dalekim susretima
Ostaviti sve tragove jutarnjih želja
na rumenim obrazima
Posuti se mirisima tamjana po
kosi
I sačuvati razuzdanu čežnju na
uvelim laticama prolazećeg dana
Sva mudrost isprepletenih dodira
ruku
Ostat će oslikana bojama ljubavi
u srcima

Ispunjenost duše

Kapi sreće rose nad mojim životom
I maglovita tama nestaje sa mojih
trepavica
Drugačijim očima jutros Te ljubim
dok oko mene mutne vode teku
laži i neistine
Dok me zapljuskuju tanke niti
izgubljenosti na odlasku
Krivac svemu si Ti jer si zavirio
u unutrašnjost moje duše
I samo jedan Tvoj smiješak oživio
je moju zaspalost
Uzalud sam se godinama odmarala
lebdeći mislima ka nekom
savršenstvu
Samo Tvoj tihi korak bio je presudan
da osjetim ispunjenost duše
Da se prizemljim u stvarnosti
Tvoje ljubavi
Da se okupam istinom u Tvojim
očima
Da se nastanim zauvijek
u Tvome srcu

Jutros

Ne sjećam se trenutka
kada sam očima listala stranice
neprospavanih noći tražeći nadahnuće
u tihom plesu tvojih koraka
Jutros sam orošena kapima sreće i
drugačijim očima predajem se misaonim
dodirima tvoje prisutnosti
Jutros me zapljuskuju slapovi zanosa iz
dubina tvojih razigranih pogleda
Usidrena na zatvorenim proplancima
tvoga srca ne želim koraknuti izvan
trenutka sadašnjosti
Kada uz tebe sanjarim ne otvaraj vrata
nekim zalutalim čežnjama
Ostavi me skrivenu od znatiželjnih vjetrova
neka se utapam u otkucajima
tvoje ljubavi

Čežnji za tobom

Darujem se noćas kroz
ustreptale misli zvijezdama
Poljupcima noći prekrivam
sve staze do užarenih visina
strasti
Uzavrela krv struji kroz nabacane
riječi kojima me želiš slomiti
Ne dam se vjetrovima ljutnje
što teku sa usana
I ne marim što me zapljuskuju
kapi ledene kiše sa trepavica
Ne bole me ni tragovi tuđih koraka
što gaze mi po uspomenama
Samo ponekad osjetim u dubini
srca dah tvojih misli
I iznova se slomim
u čežnji za tobom

Ti koja imaš ruke nevinije od mojih

Ti koja imaš ruke nevinije od mojih
i koja si mudra kao bezbrižnost.
Ti koja umiješ s njegova čela čitati
bolje od mene njegovu samoću,
i koja otklanjaš spore sjenke
kolebanja s njegova lica
kao što proljetni vjetar otklanja
sjene oblaka koje plove nad brijegom.


Ako tvoj zagrljaj hrabri srce
i tvoja bedra zaustavljaju bol,
ako je tvoje ime počinak
njegovim mislima, i tvoje grlo
hladovina njegovu ležaju,
i noć tvojega glasa voćnjak
još nedodirnut olujama.

Onda ostani pokraj njega
i budi pobožnija od sviju
koje su ga ljubile prije tebe.
Boj se jeka što se približuju
nedužnim posteljama ljubavi.
I blaga budi njegovu snu
pod nevidljivom planinom
na rubu mora koje huči.

Šeći njegovim žalom. Neka te susreću
ožalošćene pliskavice.
Tumaraj njegovom šumom. Prijazni gušteri
neće ti učiniti zla.
I žedne zmije koje ja ukrotih
pred tobom biti će ponizne.

Neka ti pjevaju ptice koje ja ogrijah
u noćima oštrih mrazova.
Neka te miluje dječak kojega zaštitih
od uhoda na pustom drumu.
Neka ti miriše cvijeće koje ja zalivah
svojim suzama.

Ja ne dočekah naljepše doba
njegove muškosti. Njegovu plodnost
ne primih u svoja njedra
koja su pustošili pogledi
goniča stoke na sajmovima
i pohlepnih razbojnika.

Ja neću nikad voditi za ruku
njegovu djecu. I priče
koje za njih davno pripremih
možda ću ispričati plačući
malim ubogim medvjedima
ostavljenim u crnoj šumi.


Ti koja imaš ruke nevinije od mojih,
budi blaga njegovu snu
koji je ostao bezazlen.
Ali mi dopusti da vidim
njegovo lice, dok na njega budu
silazile nepoznate godine.
I reci mi katkad nešto o njemu,
da ne moram pitati strance
koji mi se čude, i susjede
koji žale moju strpljivost.


Ti koja imaš ruke nevinije od mojih,
ostani kraj njegova uzglavlja
i budi blaga njegovu snu.

Basta – Žak Prever

Hiljade i hiljade godina
Ne bi bile dovoljne
Da kažu
Mali trenutak večnosti
Kada si me poljubio
Kada sam te poljubila
Jednog jutra u zimskoj svetlosti
U parku Monsuri u Parizu
U Parizu
Na zemlji
Na zemlji koja je zvezda
zove

Ljubavna pesma

Jovan Ducic



Ti si moj trenutak i moj san
i sjajna moja rec u sumu
i samo si lepota koliko si tajna
i samo istina koliko si zudnja.

Ostaj nedostizna, nema i daleka
jer je san o sreci vise nego sreca.
Budi bespovratna, kao mladost.
Neka tvoja sen i eho budu sve sto seca.

Srce ima povest u suzi sto leva,
u velikom bolu ljubav svoju metu.
Istina je samo sto dusa prosneva.
Poljubac je susret najlepsi na svetu.

Od mog prividjenja ti si cela tkana,
tvoj plast suncani od mog sna ispreden.
Ti bese misao moja ocarana,
simbol svih tastina, porazan i leden.

A ti ne postojis, nit' si postojala.
Rodjena u mojoj tisini i cami,
na Suncu mog srca ti si samo sjala
jer sve sto ljubimo - stvorili smo sami.

Ponovni susret

Da li si mogla da zaboravis
da je tvoja ruka nekad u mojoj lezala,
i da se neizmerna radost
iz tvoje ruke u moju,
s mojih usana na tvoje prelila,
i da je tvoja kosa plava
citavo jedno kratko prolece
ogrtac srece mojoj ljubavi bila,
i da je ovaj svet, nekada mirisan i raspevan,
sada siv i umoran,
bez ljubavnih oluja
i nasih malih ludosti?

Zlo koje jedno drugom nanosimo
vreme brise i srce zaboravlja;
ali casovi srece ostaju,
njihov je sjaj u nama.

Kad si ljubila istinski
onako kako zelis
znas kako
svece,vino,vecera,
kad si ljubila
mozes li se sjetiti
koji je mene snijeg pokrivao
sad mi je smijesno
casna rijec
nezamislivo mi je
a ima takvih ljubavi
koje treba dobro protresti
prije svake upotrebe
proslo je mjesec dana
od tvog rodjendana
zao ti je sto ti nisam cestitao
ali nisam stigao vjeruj
znas da je uvijek neka guzva
veceras sjedim sam
znam da te cudi ali sam sam
cini mi se da pada snijeg
i brinem o nekim bezveznim stvarima
a ljubio bih te nocas
pozelim to
nedostaje mi ponekad neka ludost
nesto izmedju bola i srece
muzika s kasetofona
i sjecas li se samo
kako smo iskljucili telefon i zvono
a bilo te je sram u pocetku
ugrizla si mi usnu
iscjedila dva limuna u caj
i prolila kavu na cistu bijelu plahtu
znam tvoj broj
i mogao bih te nazvati
ali nema smisla
mozda si vec zaspala
a mozda radis i neke druge stvari
mozda si sada i bolje izabrala
nisi vise onako neozbiljna
ne slusas valjda samo neke gluposti
i znam da si govorila kako bi voljela
da razumijes Zaratrustu
da gledas Shakespearea
zapravo ti si nadarena
ti to mozes kad hoces
a ljubio bih te nocas
znam da je nemoguce
i kazem to tek tako
da shvatis kako mi nije svejedno
zbog onih zvijezda nad gradom
zbog vjetra nad rijekom
i zbog jos puno sitnica
koje zivot zaboravlja
a one ostaju i lebde u zraku
i oko tebe i oko mene
kad se sretnemo
volio bih da imas onu istu haljinu
cini mi se da je bila plava
zguzvali smo je bar deset puta
i nikad nemoj reci nesto
sto bi nas moglo zaboljeti
vrijeme je na tvojoj strani
i to si mi uzela
sad cu otvoriti prozor
i viknuti volim te
grad spava
a snijeg pada
volim te

na kraju grada
u kraju dana
opet me bole tvoji topli pogledi
i nista ne znaci
nista ne vrijedi
ono sto govoris
jer samo je vazno ono
sto se u nasim rukama krije

i pamtis li nas od prije
od stoljeca u kojima smo
i bolje godine znali
od dana u kojima smo
tako puno jedno drugom dali
i ovo na kraju grada
u kraju dana
okupanog kisom i ogrnutog zimom
ja te ljubim svom njeznoscu svijeta
i s tobom maglim prozore
i sanjam zore
u kojima se budimo plavi i ljubavni
jer mi smo ipak neki ljubavnici davni
kojima se sudi ovom najtezom kaznom
koja nas boli jace
kad i tvoje kao i moje srce
umjesto da ljubi
u ponoc placem.