Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Prijavi me trajno:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:

ConQUIZtador
Trenutno vreme je: 28. Mar 2024, 17:47:54
nazadnapred
Korisnici koji su trenutno na forumu 0 članova i 1 gost pregledaju ovu temu.
Idi dole
Stranice:
Počni novu temu Nova anketa Odgovor Štampaj Dodaj temu u favorite Pogledajte svoje poruke u temi
Tema: nadrealizam  (Pročitano 14677 puta)
29. Apr 2007, 14:40:20
Udaljen sa foruma
Hronicar svakodnevice


Zodijak Virgo
Pol Muškarac
Poruke 702
OS
Windows XP
Browser
Mozilla Firefox 2.0.0.3
mob
SonyEricsson k750i
Sta je nadrealizam? Smile Smile Smile Smile Smile Smile Smile
IP sačuvana
social share
Edit by canelane: Maksimalna dozvoljena velicina slika u potpisu je visina: 60pix, sirina: 468pix i velicina 20KB
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Veteran foruma
Svedok stvaranja istorije


Ne tece to reka,nego voda!Ne prolazi vreme,već mi!

Zodijak Taurus
Pol Žena
Poruke 18761
Zastava Srbija
OS
Windows XP
Browser
Mozilla Firefox 2.0.0.3
Nadrealizam (od fransuskog surréalisme) bazira se na izražavanju mašte prevedene iz snova. U početku se inspiriše na teorijama psihoanalize Sigmunda Frojda a kasnije i Karla Junga. Kao književni i umetnički pokret, nastao je u Parizu 1924. godine, pod pokroviteljstvom poete Andre Bretona. Breton je autor prvog nadrealističkog manifesta (Manifeste du surrealisme). Kasnije, 1930. i 1934. godine, Breton će napisati i drugi pa i treći manifest.

Nadrealizam nasleđuje dadaizam kao pokret i privlači mnoge dadaiste. Koreni nadrealizma kao umetničkog pokreta se nalaze u slikarima kao što su Paolo Učelo, Vilijem Blejk i Odilon Redon. Književni koreni su francuski pesnici Bodler, Rembo i Apoliner.

Pojam nadrealizam prvi je koristio francuski poeta Apoliner, 1917. godine. U programu za mjuzikl Parada (1917.), piše:
Викицитати „Autori mjuzikla su postigli jedinstvo slike i plesa, između plastičnih umetnosti i mimike, postavljajući osnovu za novu umetnost koja tek treba da stigne. Ovo novo jedinstvo u mjuziklu Parada je neka vrsta nadrealizma, koje smatram početnom tačkom za nastajanje novih umetničkih manifestacija. U vazduhu se osjeća nova duhovna inspiracija koja će bez sumnje privući najbistrije glave umetnoosti našega doba. Možemo očekivati korenite promene u umetnosti vođene duhom univerzalnosti. Jednostavno, prirodno je da umetnost napreduje istim korakom kao i nauka i industrija.“


Istorija nadrealizma


Termin nadrealizam je prvi upotrebio Apoliner, kao apsolutnu realnost- surealnost. Početci nadrealizma su nadovezali na dadaizam odakle je došlo mnogo umetnika ali nadrealizam ima mnogo i izrazito širi raspon. Kao i dada bio je to negativan odgovor na Prvi svetski rat, ali je imao pozitivnije gledište- svet može biti promenjen i transformisan u mesto ljubavi, slobode i poezije. Nadrealizam za razliku od dadaizma je razradio sistem koji je bio u stanju da reaguje na društvene, umetničke i filozofske prilike svoga doba.

1920. godine je Andre Breton izdao surealistički manifest u kome je definisao nadrealizam kao "čist psihički automatizam" a ova definicija je bila shvatana jako slobodno. Nadrealizam se deli na dva razdoblja:

1. Intuitivno razdoblje koje veruje u svemogućnost misli koje su postavljene nad realnošću. U tome razdoblju do 1926. godine se oslanja na filozofski realizam i njhov program je izložio Breton 1924. godine. 2. Političko doba, kada su nadrealisti počeli da reaguju na politički poredak i protiv kolonializma i to se odrazilo u drugom manifestu nadrealista.

Mnogo popularnih umetnika nadrealizma je živelo u Francuskoj u Parisu koji je bio umetnički centar u godinama 20. i 30. 20. veka i tu su bili, Rene Margit, Hoan Miro, Maks Ernst, Salvator Dali, Alberto Đakometi, Man Rej i drugi.

Zahvaljujući ovoj dominaciji Francuske je ovaj pravac smatran francuski, ali je u suštini bio svetski umetnički pokret. Oglas nadrealizma je bio jako snažan ali je dolazkom fašizma oslabljen i pravac je napušten od velikog broja poznatih umetnika. U popularnoj kulturi osobito SAD je za surealizam smatrano delo Salvatora Dalija koji je bio aktivan nadrealista od 1929. do 1936. i dao to što je sam nazvao "Paranoičko- Kritička metoda".

Oko 1960. godine je počeo nadrealizam da se širi i u krajevima u kojim do tada nisu delovali nadrealisti (npr. u Pakistanu)
Жена и птица (1982.),Барцелона, Хоан Миро
Žena i ptica (1982.),Barcelona, Hoan Miro


Umetnici uključeni u (prvu) Parisku nadrealističku grupu

    * Luj Aragon
    * Žan Arp
    * Žorž Bataj
    * Andre Breton
    * Đorđo de Kiriko
    * Žan Kokto
    * Rene Krevel
    * Salvador Dali
    * Rene Domal
    * Rober Desno
    * Pol Elijar
    * Maks Ernst
    * David Gaskojn
    * Alberto Đakometi
    * Valentin Igo
    * Mišel Leris
    * Rene Magrit
    * Roberto Mata
    * Hoan Miro
    * Andre Mason
    * Pjer Navij
    * Mere Openhajm
    * Benžamin Pere
    * Žak Prever
    * Man Rej
    * Filip Supo
    * Tristan Cara
    * Iv Tangi
    * Tojen
    * Remedios Varo
    * Nensi Kinar
    * Andre Tirion
    * Rene Šar

Srpski nadrealisti


    * Salmon Moni se Buli (Monny de Boully)
    * Oskar Davičo
    * Milan Dedinac
    * Mladen Dimitrijević (Dimitrije Dedinac)
    * Ljubiša Jocić
    * Đorđe Jovanović
    * Đorđe Kostić
    * Slobodan Kušić
    * Dušan Matić
    * Branislav Branko Milovanović
    * Rastko Petrović
    * Koča Popović
    * Petar Popović
    * Risto Ratković
    * Marko Ristić
    * Ševa Ristić (Jelica Živadinović)
    * Dušan Duda Timotijević
    * Aleksandar Vučo
    * Julijana Lula Vučo
    * Nikola Vučo
    * Vane Bor (Stevan Živadinović)
    * Radojica Živanović Noe



Izvor: Wikipedia



« Poslednja izmena: 29. Apr 2007, 16:58:26 od Makishon »
IP sačuvana
social share
Ako je Supermen tako pametan zašto nosi donji veš preko odela??
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Veteran foruma
Svedok stvaranja istorije


Ne tece to reka,nego voda!Ne prolazi vreme,već mi!

Zodijak Taurus
Pol Žena
Poruke 18761
Zastava Srbija
OS
Windows XP
Browser
Mozilla Firefox 2.0.0.3
Srpska nadrealistička književnost


Od svih modernih pokreta između dva rata nadrealizam je najorganizovaniji i najodređeniji u svojim težnjama. On je vrhunac srpske književne avangarde i ujedno početak njene preobrazbe u suprotan model literature, pokušaj da se pesnička revolucija dovede u vezu s društvenom revolucijom i da se u krajnjem ishodu stavi u njenu službu, napuštanje estetizma i prelaz na angažovanu literaturu.


Istorijat


Nadrealizam kao pokret prošao je kroz dve faze: u prvoj, prednadrealističkoj, od 1922. do 1930, prihvataju se nadrealistički stavovi ali bez imena nadrealizam (glavna glasila su „Putevi“. i „Svedočanstva“), u drugoj, nadrealističkoj,, nadrealizam se javlja kao organizovan književni pokret.

Prvi zajednički nastup nadrealista bio je almanah Nemoguće (1930), nakon kojeg je usledilo više publikacija nazvanih „nadrealistička izdanja“. Pozicija nadrealizma (1931), Nadrealizam danas i ovde), Nacrt za jednu fenomenologiju iracionalnog (1931) Koče Popovića i Marka Ristića, Položaj nadrealizma u društvenom procesu (1932) Oskara Daviča, Đorđa Kostića i Dušana Matića, Anti-zid (1932) Vana Živadinovića Bora i Marka Ristića i dr. Posle 1932. grupa se razilazi: jedni se javno odriču nadrealizma (Đorđe Jovanović), drugi pristupaju pokretu socijalne literature (Vučo, Matić, Dedinac, Davičo), treći se približuju Krleži (Ristić).

Međutim, i posle razilaženja grupe, većina njenih pripadnika u svom stvaranju zadržava dosta nadrealističkih elemenata tako da možemo govoriti i o nadrealizmu posle nadrealizma, tačnije, o dve postnadrealističke faze nadrealista, o "socijalizaciji nadrealizma" 30-ih godina i o ponovnom povratku na pozicije modernizma, shvaćenog u najširem značenju, 50-ih godina. Za sve vreme svoga trajanja srpski, tačnije, beogradski nadrealizam razvijao se kao deo šireg internacionalnog pokreta čije je središte bilo u Parizu a ogranci su mu se nalazili u mnogim evropskim i izvanevropskim zemljama.

Polaznu tačku nadrealizma, osnovu nadrealističkog eksperimenta, čini tzv. metoda automatskog pisanja kao načina da se izrazi "stvarno funkcionisanje misli, diktat misli u odsustvu svake kontrole razuma, izvan svake estetske i moralne preokupacije" (Breton). Taj postupak izveden je iz psihoanalize, iz metode slobodnih asocijacija kojom su se služili Frojd i drugi psihoanalitičari u terapeutske svrhe. Njime se dolazi do podsvesti kao središta čovekove psihe, gde se vrši sinteza iracionalnog i racionalnog, unutrašnjeg i spoljašnjeg. Unutrašnja realnost jeste upravo ta viša stvarnost, nadrealnost, za kojom su težili nadrealisti. Njen neposredni izraz može dati samo poezija. Ona je za nadrealiste apsolutna kategorija, životna, a ne estetska vrednost. Autentičnoj poeziji strano je svako sputavanje, za nju je nebitna razlika između stiha i proze, između pojedinih književnih vrsta. Poezija može biti sve i svuda, pod uslovom da nije odvojena od života, da se ne zatvara u kulu od slonove kosti, da je angažovana u akciji za oslobođenje čoveka. Tim stavom nadrealizam se otvorio prema društvenim procesima i omogućio svoj prelaz s pozicija "nadrealističke revolucije" na poziciju "nadrealizma u službi revolucije".


Srpski nadrealisti

Marko Ristić

Vođa i glavni ideolog srpskog nadrealizma Marko Ristić), kao i drugi nadrealisti, pisao je poeziju (Od sreće i od sna, 1925; Nox microcosmica, 1956), ali mu je pesnički rad ostao u senci obimne esejistike i književne kritike. Zahvaljujući njima, a ne poeziji, on zauzima jedno od veoma istaknutih mesta u našoj književnosti 20. veka. Od njegovih mnogobrojnih knjiga iz tih oblasti izdvajaju se: Književna politika (1952) i Istorija i poezija (1962). U obema su najvećma sadržani radovi iz međuratnog perioda, u prvoj književne kritike, a u drugoj eseji o načelnim pitanjima.

U čitavom svom radu, i onom iz doba nadrealizma i onom kasnijem, Ristić je ostao privržen osnovnim nadrealističkim stavovima o prirodi i funkciji književnosti i umetnosti. Njih je on zastupao s više strasti i istrajnosti nego ijedan drugi predstavnik ovog pokreta. Umetnost se stvara iz najdubljih potreba života i izraz je težnje ljudskog duha za samootkrivanjem. Zato umetničko stvaranje mora biti neposredno, ničim nekontrolisano, ni zahtevima zdravog razuma, ni konvencijama estetike, ni praktičnim potrebama društva, jer sve to ograničava slobodu stvaranja, bez koje nema prave umetnosti. Estetika se bavi samo onim što je spoljašnje, zanatsko, tehničko, a bit je umetnosti u unutrašnjem, spontanom, iracionalnom, biti umetnosti jeste poezija. Drugi bitan sastojak svake velike umetnosti jeste humor. Ristić je u njemu video podsmeh besmislu sveta i istovremeno naročit oblik otkrivanja dubljih aspekata stvarnosti. Kao najviši kvaliteti umetnosti, poezija i humor imanentni su stvarnosti, oni su deo života, a umetnost ih samo otkriva, ističe, pojačava, čini ih predmetom intenzivnog doživljaja. Polazeći od tog shvatanja, Ristić je došao do paradoksalnog razrešenja osnovne dileme 30-ih godina, dileme o angažovanoj literaturi. Poezija teži istom cilju kojem stremi svak moralna i socijalna akcija: potpunom oslobođenju čoveka, samo što ona tom cilju ide vlastitim putem. Otuda, ukoliko izražava unutrašnje biće čovekovo, poezija se „izjednačava sa moralom“, dok prestaje biti moralna ako se podredi društvenom moralu i utilitarnim ciljevima. Na isti način, pravi pesnik samom je suštinom svog dela revolucionaran, jer teži istom cilju kao i revolucija, totalnom oslobođenju čoveka, a prestaje to biti u trenutku kada svoje stvaranje podredi spoljašnjem diktatu, kad postane glasnogovornik određene ideologije, partije itd. Drugim rečima, poezija ima moralni i socijalni smisao samo kada ne služi ni moralnim ni socijalnim nego svojim vlastitim, pesničkim ciljevima (Moralni i socijalni smisao poezije, 1934; Predgovor za nekolik nenapisanih romana, 1935; Istorija i poezija, 1935. i dr.).

Tih stavova Ristić se držao i u svojim kritikama i polemikama. Uvek je isticao značaj poezije i poetskog, nezavisno od toga je li delo u stihu ili u prozi. U kritičkim ocenama pokazivao je izoštreno osećanje za vrednosti ali istovremeno, kada su bila u pitanju njegova teorijska opredeljenja ili čak njegov lični odnos prema piscima, znao je biti dogmatski isključiv, ličan, često nepravičan. U njegovom stilu spajaju se intelektualni s emocionalnim kvalitetima. Svoje stavove umeo je iskazati precizno ali i sugestivno, poetski nadahnuto. Kritički prikazi, naročito oni objavljeni u novinama, odlikuju se kratkoćom, sažetošću, britkošću i štedljivošću izraza, dok su ogledi o piscima, književnim pojavama i teorijskim pitanjima, obično veoma opširni, često pisani tehnikom montaže. Najbolji je u esejima, gde su teorijski stavovi i kritičke analize povezane s ličnim iskustvima i doživljajima autorovim. U tim sintezama esejističkog, kritičkog i autobiografskog Ristić je ostvario izuzetne domete modernog srpskog eseja.

Milan Dedinac


Ristićev vršnjak i drug, još iz detinjstva, Milan Dedinac) najizrazitiji je lirik među nadrealistima. Slično Crnjanskom, iako na drugi način, on je sledbenik tvorca srpske lirske pesme B. Radičevića. Nije pisao mnogo. Skoro čitav njegov pesnički rad sabran je u knjizi Od nemila do nedraga (1957). Bavio se i pozorišnom kritikom.

Već posle prvih pesama koje je Dedinac objavio kritika je istakla lirizam, neposrednost i muzikalnost kao njegova osnovna obeležja. U svom pesničkom razvoju išao je obrnutim putem od onog koji su prošli Crnjanski i drugi ekspresionisti. Pesnik Stražilova, pošavši od sasvim konkretnih istorijskih i erotskih tema, teži lirskoj imaterijalizaciji predmeta. Dedinac, naprotiv, polazi od fluidnim emocionalnih stanja d abi kasnije izrazio sasvim određene egzistencijalne i istorijske situacije. Njegove rane pesme (ciklus Zorilo i noćilo, 1922. i dr.) liče na nefiguralno slikarstvo, u kojem nema predmeta nego samo crta i boja, ili, još više, na muziku, koja je samom svojom prirodom lišena svake predmetne konkretnosti. Krajnja tačka tog načina pevanja dostignuta je u antipoemi Javna ptica (1926), jednom od najznačajnijih nadrealističkih tekstova. Spontani lirizam prvih pesma u njoj je potisnut svesnim traženjima i eksperimentisanjem s izrazom i oblikom.

Zaokret od apstraktnog lirizma ranih pesama k poeziji stvarnosti počinje s poemom Jedan čovek na prozoru (1937). Osnovna je situacija simbolična: pesnik je na prozoru, tačnije iza zatvorenog prozora, i posmatra oluju što besni po gradu. On kao da se s mukom odvaja od zatvorenog i bezbednog sveta u kojem je do tada živeo, okreće se svetu izvan sebe, uranja u spoljna zbivanja, žudi za susretima i davanjem. Dok je u ovoj poemi data situacija čoveka koji promatra nepogodu, u narodnoj zbirci, Pesme iz dnevnika zarobljenika broj), imamo situaciju čoveka u nevremenu, dramu čovekova pada u stvarnost. Zbirka je mešavina poetske proze i stihova, dnevničkih zapisa i pesama. To je poezija o ropstvu i stradanju, o čežnji za slobodom, poezija ljubavi prema zavičaju, svojim najbližim i otadžbini, nastala u najboljim tradicijama srpske slobodarske poezije. Dedinac je u nju uneo svoju profinjenu lirsku osećajnost; lirsko je u njoj na izvanredan način povezano s materijalnim podatkom, s istorijskim okolnostima. U njegovim pesmama nema ničeg deklarativnog, parolaškog, programskog; iako prožete sumornom stvarnošću epohe, one su ostale najčistija lirika.

Sasvim drukčiju orijentaciju otkrivaju pesme koje su u zbirci Od nemila do nedraga (1957) nazvane „Pesnički ogledi sa putovanja po Crnoj Gori“. Neke od tih pesama nastale su pre rata, ali kao celina ciklus je uobličen u posleratnom razdoblju, tako da se mogu uzeti kao treća, završna etapa u Dedinčevom pesničkom razvitku. Na pesničkim putovanjima po Crnoj Gori pesnika ne privlače sudbine ljudi niti istorija zemlje, nego priroda, kamen, ptice, sunce, masline, nebo. Ta poezija ispunjena je nebeskim vidicima, suncem i svetlošću. Crnu Goru pesnik vidi kao zemlju otvorenu nebesima. Penjanje uz planinske vrleti završava se uranjanjem u nebeska prostranstva. Sve pesme prožima čežnja za stapanjem s prirodom, nestajanjem u kosmosu. Čovek je u njoj sudeonik velike panteističke drame sveta i kosmosa. Crnogorski ciklus tako zaokružuje Dedinčevo pesničko delo. Stvarano u tišini i osamljenosti, to delo je ipak, oslonjeno na najbolje tradicije srpske poezije, lirsku, slobodarsku i kosmičku, i prožeto uznemirenim ritmom epohe.

Dušan Matić


Od Dedinca je drukčiji Dušan Matić), pesnik mislilac, s intelektualnim i filosofskim težnjama. Kao stvaralac, on nije najviše dao u mladosti, kao što je u nas najčešće slučaj, nego u zrelom dobu. Do rata se javljao u časopisima (od 1923), a u zasebnim izdanjima samo kao koautor. Prvu samostalnu knjigu, zbirku eseja Jedan vid francuske književnosti (1952), objavio je u pedesetčetvrtoj, a prvu pesničku knjigu, Bagdala (1954), u pedesetšestoj godini života. Od tada do smrti bio je veoma plodan u obe te oblasti, i u poeziji i u esejistici. Kao i dugi nadrealisti, prošao je kroz sve faze, od nadrealističke preko socijalno-aktivističke do neomodernističke. U prvoj fazi obeležja njegove poezije jesu: antitradicionalizam, destrukcija pesničke forme, eksperimentalizam. Pesnik se ne razračunava samo s određenim vidovima tradicije nego s poezijom kao takvom, s pesmom, s pesničkim jezikom. Iz takvog odnosa nastale su njegove najpoznatije, „antipesme“ – Godišnja doba, Domaći zadatak, Zarni vlač i dr., u kojima se pesnik igra jezikom i smislom, pravi duhovite obrte i verbalne dosetke, izobličava reči. Unošenje socijalnih tema, karakteristično za 30-te godine, duboko je preobrazilo tu iznutra razbijenu poeziju, dalo joj čvrstinu i usmerenost. Pesma je dobila svoj predmet, svoj smisao, a pesnički revolt određeni sadržaj i svrhu. Poema Marija Ručara (1935) koju je napisao zajedno s A. Vučom, i nekoliko drugih pesama među kojima se izdvajaju Umro je Gorki i Broj 4-21-35 - (poslednja je posvećena anonimnoj devojčici poginuloj u Madridu) – spadaju u umetnički najzrelija ostvarenja međuratne angažovane poezije. Na socijalne pesme nastavljaju se pesme izazvane ratnim zbivanjima (ciklus Zabeleženo u Bagdali). One se ipak razlikuju od predratnih socijalnih pesama: nisu borbene i revolucionarno intonirane, nisu ni rodoljubive u tradicionalnom smislu. To je intelektualna poezija nadahnuta istorijom, poezija čoveka duboko zamišljenog nad sudbinom sveta, prelaz od angažovane poezije srednjeg perioda na intelektualnu poeziju ostvarenu uglavnom posle rata, u doba Matićeve pune stvaralačke zrelosti.

Iako Matić kao misaoni pesnik proizlazi više iz evropske nego iz domaće tradicije, opet se nameće poređenje između njega i drugih naših pesnika intelektualaca, a pre svih Sterije i Rakića. Sterija je pevao o prolaznosti svega, o razornoj sili vremena, razmišljanje o prošlosti dovodilo ga je do beznađa i pesimizma. Do istog stava dolazi i Rakić. Njega ne uznemiruje ono što je prošlo, nego oskudnost sadašnjeg trenutka, njegovo sivilo i beznačajnost. Matić nije zaokupljen ni prošlošću ni sadašnjošću, njega privlače večnost i beskraj. Nema ničeg što bi bilo sasvim završeno, konačno, uhvatljivo, jer je sve u promenama, svaki kraj je početak nečeg novog, drukčijeg. Beskraj i bdenje dva su pojma koja često susrećemo u Matićevim pesmama: u prvom je sadržano osnovno obeležje bića a u drugome pesnikov intelektualni stav. Njegove karakteristične zbirke jesu, Uz Bagdalu i Buđenje materije (1959), s četiri pesme istog naslova, i Budna noć (1974). Matićeve pesme dolikuju se ne samo intelektualnom zrelošću, misaonom dubinom i dijalektičkim stavom nego i drugim kvalitetima: bogatstvom slika, neobičnom metaforikom, ponesenom rečitošću, stilskim izrazom koji je precizan, duhovit, asocijativan.

Matićeva esejistika pripada takođe najvećim delom poznom periodu njegovog stvaranja. Od posebnih knjiga tu se izdvajaju: Anina balska haljina (1956), Na tapet dana (1963), Proplanak i um (1969) i dr. U njima je razvio osoben stil po kojem se lako raspoznaje. On piše lako, lepršavo, skačući slobodno s predmeta na predmet, rečenicom uvek jasnom i preciznom, bez ičeg suvišnog, kitnjastog. U njegovim esejima, obično malim po obimu, nalazimo tipičnu francusku ležernost, ali i dosta površnosti i neobaveznosti, umesto teorijskih uopštavanja – u njima srećemo britke sentenciozne formulacije koje se lako pamte i pogodne su za citiranje (npr.: „Poezija je neprekidna svežina sveta“, „Roman je matura svake literature“ i sl.). Matić se ogledao i u romanu. Opsežan socijalno-realistički roman koji je napisao u saradnji s A. Vučom, Gluho doba (1940), o Beogradu s početka ovog veka, deluje dosta površno i mlitavo. Njegov posleratni roman Kocka je bačena (1957) mnogo je više poetsko delo. Komponovano je od mnoštva fragmenata, od kojih su neki prave pesme u prozi. Uspelije je ipak u delovima nego u celini.

Aleksandar Vučo

Iako je zajedno s Matićem najizrazitiji primer koautorstva u našoj literaturi, Aleksandar Vučo) kao pisac se veoma razlikuje i od Matića i od drugih nadrealista. Javio se u ranim 20-im godinama pesmama koje lirskom mekoćom i melodioznošću podsećaju na Crnjanskog. U doba nadrealističkog pokreta objavio je tri poeme: Humor Zaspalo (1930), Nemenikuće (1932) i Ćirilo i Metodije (1932). U njima je raskid s konvencijama tradicionalnog pesničkog jezika doveden do krajnosti. One su pune verbalnih dosetki, igri rečima, kalambura, smelih improvizacija, bizarnih i vibrantnih spojeva reči, „izvan protektorata razuma“, kako je primetio pesnik. Poema Humor Zaspalo vrhunac je te poezije apsurda i alogičnosti, najozloglašenije naše moderno pesničko delo, neka vrsta „Kralja Ibija“ srpske poezije. Građena je na humorno-burlesknim sintagmatskim spojevima, na zvučnim podudaranjima bez smisla, nasuprot smislu ili čak u inat smislu, na neobičnim rimovanjima, ponekad bliskim načinu na koji dete doživljava svet. Posle ovih dela izišla je poema za decu Podvizi družine „Pet petlića“ (1933), Vučovo, možda, najuspešnije pesničko ostvarenje. To je nastavak nadrealističkih poema ali istovremeno otvaranje novog kruga u njegovom pesničkom razvoju, različitog od prethodnog i u tematskom i u umetničkom smislu. Eksperimenti zvukom i smislom, koji su prethodno bili sami sebi svrha, dobili su u ovoj poemi dublje osmišljenje. Verbalni humor doveden je u vezu s realnim svetom gradske dece, s njihovim igrama i maštanjima, s njihovim stvarnim i izmišljenim podvizima. Vučo je tako pružio deci ono što im je najbliže, „slobodnu i živu igru duha“, i stvorio klasično delo naše moderne poezije za decu. Socijalna komponenta, prelomljena u ovoj poemi kroz prizmu dečjeg doživljaja sveta, dobila je u poeziji 30-ih godina programski karakter, što je naročito vidno u poemi Marija Ručara (1935), koju je napisao zajedno s D. Matićem. Za poeziju nastalu nakon rata karakteristično je višestruko vraćanje prvobitnom: vraćanje u praistorijsku prošlost, među pretpotopska čudovišta (alegorijska poema o borbi protiv fašizma Mastodonti, 1951), ronjenje u „prabiljna stanja“, u hladni i senoviti svet algi i drugog primarnog rastinja (Alge, 1968), povratak vlastitoj pesničkoj mladosti (Nepovrat Humora Zaspalog, 1978).

Od svih nadrealista Vučo se najranije okrenuo romanu. Njegov prvi roman Koren vida (1928) izrazio je lirsko delo satkano od autobiografske građe postupkom prilagođenim logici sna. Opsežni koautorski roman Gluho doba (1940) predstavlja zaokret od poezije ka faktografskom suvoparnom realizmu. U posleratnim romanima on napušta taj put i vraća se svojim nadrealističkim iskustvima. Tri romana o sudbini građanskog intelektualca u revoluciji, Raspust (1954), Mrtve javke (1957) i Zasluge (1966), koje je neko nazvao beogradskom trilogijom, predstavljaju, po rečima autora, „svedočanstvo o sudaru čoveka sa apsurdom oko sebe i u sebi“. Radnja se odvija na dva plana, u dve vremenske ravni, u sadašnjem vremenu, koje obuhvata ratna i poratna zbivanja, i u prošlosti, od početka ovog veka do rata. Dva se plana međusobno prepliću. Dragan Manojlović, junak trilogije, vraćajući se u detinjstvo i mladost da pronađe sebe, pokušava da iz krhotina sećanja sačini svoj lik. Postupak kojim je ostvareno to traganje za izgubljenim vremenom autor naziva „unutrašnjim pisanjem“, „unutrašnjim zabeleškama“. Poslednji Vučov veliki romansijerski poduhvat, trilogija, ili roman u tri dela, s naslovima Omame (1973), I tako, dalje Omame (1976) i Omame, kraj (1980), neobičan je spoj poetskog, autobiografskog i romanesknog. Od svih njegovih proznih ostvarenja to delo je najmanje roman, ali ono, zauzvrat, ima najviše poezije i života, i najviše ličnog, svojstvenog Vuču kao stvaraocu.

Oskar Davičo


Najmlađi u krugu nadrealista Oskar Davičo (1909) nadmašio je sve ostale snagom talenta, plodnošću i širinom uticaja. Kao pesnik javio se rano. Prvu pesmu objavio je kao gimnazijalac (1925). Među nadrealističkim izdanjima nalaze se dve njegove knjižice pesama i poetskih tekstova Tragovi (1928) i Četiri strane sveta i tako dalje (1930), pesma u prozi Anatomija (1930) i brošura Položaj nadrealizma u društvenom procesu (1939; koju je napisao zajedno s Dušanom Matićem i Đorđem Kostićem. U toj njegovoj najranijoj poeziji sve je podređeno eksperimentu, istraživanju mogućnosti pesničkog izraza, primeni načela automatskog pisanja. Najpotpuniji izraz Davičo je dostigao u socijalnoj fazi, kada je nadrealistička pesnička iskustva stavio u službu revolucionarne angažovanosti. „Davičo je sišao sa Olimpa nadrealizma u socijalnu poeziju“, napisao je jedan kritičar s levice povodom izlaska njegove knjige Pesme (1938). Bila je to, međutim, sasvim osobena socijalna poezija, puna maštovitih slika, verbalnog humora, igri rečima, erotike. Iako s neutralnim naslovom, ova zbirka je, kao i sve naredne, tematski kompaktna. U pet ciklusa, kao u pet pevanja, pesnik je dao svoju duhovnu autobiografiju, lirsku povest svojih traganja od snova detinjstva, preko nemira i poraza mladosti, do otkrivanja istinskih vrednosti, ljubavi i revolucije, kojima se pesnik bezuslovno predaje. Najsnažniji je prvi ciklus, Detinjstvo, u stvari mali humorno-realistički ep sastavljen od šesnaest kratkih pesama ispevanih u humorno-ironičnom tonu i u slobodnom stihu s nečim od naivnosti i razigranosti dečje poezije. Dve naredne pesničke zbirke neposredno se nadovezuju na ovu, razvijajući svaka jednu od dve osnovne teme do kojih nas ona dovodi: Hana (1939) ljubavnu temu, a Višnja za zidom (1951) temu revolucije, tako da one s njome čine osobenu celinu, pesnički triptihon, lirsku trilogiju.

U Davičovoj ljubavnoj lirici nema ni traga od sentimentalnosti niti od metafizičkih implikacija svojstvenih našoj poeziji od romantizma do ekspresionizma. Pesnik je sav u vlasti čulnog i erotskog, fasciniran ženom i ženskošću kao svemoćnim načelom plođenja i rađanja, pred kojim padaju svi moralni i socijalni obziri. Hana je vrhunac te ponesene i raspevane poezije čula. Njena junakinja je devojka iz grada. Pesnik je susreće u bakalnici, ambijentu koji je po sebi nepoetičan, i poistovećuje je sa svetom rastinja što je okružuje. Drugi junak, zaljubljeni pesnik, građen je po modelima iz tadašnje socijalne literature. On potiče iz nižih, prezrenih slojeva, „od gorkih nigde nikovića“. Novina knjige nije samo u ambijentu i ljubavnim protagonistima nego i u raskošnom bogatstvu slika, u smelosti asocijacija i u neobičnom zvukovnom rasprskavanju.

Isti prkosni, buntovni duh pregovara i u Višnji za zidom. Nastala između 1937. i 1950, poezija te zbirke sva je prožeta svojim burnim vremenom: ona je revolucionarno-socijalna, rodoljubiva i slobodarska. To je u neku ruku pesnička istorija revolucionarnog pokreta u Srbiji, od Svetozara Markovića do narodne revolucije, epopeja buntovne Srbije, u kojoj se borbeni slobodarski patos, srodan jakšićevskom romantičarskom rodoljublju, spaja s komunističkom ideologijom i modernim pesničkim izrazom. Na istim idejnim i stilskim pretpostavkama zasniva se revolucionarna poema Zrenjanin (1949), o životu i smrti narodnog heroja Žarka Zrenjanina, pisana u herojsko-patetičnom tonu i sa starim nadrealističkim slobodama u slici i izrazu. Vrhunac tog pravca pevanja donosi velika poema Čovekov čovek (1953), dramski uzavrela, „đavolja lirika nenapisanih drama“, kako ju je pesnik nazvao. Ona je sva u grču obračuna i samoobračuna s revolucionarstvom kao verom, s dogmatskim stegama što ometaju spontano ispoljavanje ljudskosti. Bez lakoće i raspevanosti ranijih pesama, ona je data oratorijumski, sva u ponesenom ekstatičnom raspoloženju.

Posle Čovekova čoveka Davičo je objavio preko deset knjiga poezije, među kojima možemo samo neke spomenuti: Nenastanjene oči (1954), Flora (1955), Kairos (1959), Tropi (1959), Trg M (1968), Telo telu (1975) i dr. U njima su vidljiva neka od svojstava njegove lirike iz socijalnog razdoblja, uzavrela osećajnost, barokno obilje slika, bizarne asocijacije, raskošno bogatstvo metaforike, ali tu nema onog što je raniju liriku činilo privlačnom, nema lakoće izraza, brzine stiha, naglašene auditivnosti. To je ponajpre poezija slika, poezija bezglasne vizuelnosti, teška, nejasna, nekomunikativna i zbog toga neprihvaćena kod čitalaca i nedovoljno shvaćena u kritici.

Davičo kao prozni pisac razvio se u ratu i nakon rata. Objavio je najpre ratni dnevnik Sa Markosovim partizanima (1947) a zatim više knjiga putopisne, esejističke i polemičke proze, deset romana i zbirku pripovetka Nežne priče (1984). U romanima, koji su, uz poeziju, najznačajniji deo njegovog opusa, prikazao je revolucionarni pokret između dva rata (romani o tamnovanju komunista: Ćutnje, 1963, Gladi, 1963; Tajne, 1964, i Bekstva, 1966), okupacijske prilike i NOB (Pesma, 1952; Gospodar zaborava, 1981) i posleratnu izgradnju (Beton i svici, 1956; Radni naslov beskraja, 1958). Svima je zajedničko to što govore o rađanju novog sveta i o novom čoveku, borcu i graditelju. Njegovi junaci su fanatični privrženici revolucije i ujedno snažne, impulsivne ličnosti, pune životne energije, veliki, nezasiti ljubavnici. U Pesmi, prvom i najboljem Davičovom romanu, ta dva momenta, stav i život, revolucija i ljubav, međusobno su sukobljena. Od svih romansijera 50-ih godina Davičo najviše eksperimentiše. U Pesmi ta težnja ograničava se uglavnom na središnji lik mladog komuniste Miće Ranovića, dok u kasnijim romanima ona zahvata sve likove i sve razine romaneskne strukture. Tehnika romana toka svesti dopunjuje se postupkom koji Davičo naziva „dramaturgijom unutrašnjeg života“. Pisac uzima jedan trenutak svesti i od njega polazi u projekciji spoljnih zbivanja, pri čemu se iznosi ne samo ono što se odista odigralo ili se odigrava nego i ono što se moglo dogoditi da su stvari išle drugim tokom (npr. kad u Radnom naslovu beskraja na terevenkama bivših boraca učestvuju i njihovi mrtvi drugovi). Iako su Davičova istraživanja značajna i zanimljiva, istinska snaga njegovih romana nije ipak u nadstvarnom niti eksperimentalnom i hipotetičkom, nego pre svega u realizmu i poeziji.

Ljubiša Jocić

Nadrealistima je blizak Ljubiša Jocić), umetnik protivurečan, paradoksalan, raznovrstan u svom stvaranju. Pisao je pesme, romane, drame, priče, eseje, snimao filmove, bavio se glumom i slikarstvom. Spada u one pesnike koji su najviše eksperimentisali s modernom formom i izrazom. Težio je k tome da nađe formulu lične, autobiografske poezije. Svoje autentične trenutke nalazio je u raznim vidovima poetsko: u satiri, elegiji, lirskoj, ispovednoj i opisnoj pesmi.



Izvor: Wikipedia
IP sačuvana
social share
Ako je Supermen tako pametan zašto nosi donji veš preko odela??
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Veteran foruma
Svedok stvaranja istorije


Ne tece to reka,nego voda!Ne prolazi vreme,već mi!

Zodijak Taurus
Pol Žena
Poruke 18761
Zastava Srbija
OS
Windows XP
Browser
Mozilla Firefox 2.0.0.3
Sajt pesnika i pisca nadrealiste   http://nadrealan.mojblog.co.yu/

A mnoga dela možeš pronaći i u našoj Biblioteci.  Smile Smile
IP sačuvana
social share
Ako je Supermen tako pametan zašto nosi donji veš preko odela??
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Udaljen sa foruma
Hronicar svakodnevice


Zodijak Virgo
Pol Muškarac
Poruke 702
OS
Windows XP
Browser
Mozilla Firefox 2.0.0.3
mob
SonyEricsson k750i
hvala
IP sačuvana
social share
Edit by canelane: Maksimalna dozvoljena velicina slika u potpisu je visina: 60pix, sirina: 468pix i velicina 20KB
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Idi gore
Stranice:
Počni novu temu Nova anketa Odgovor Štampaj Dodaj temu u favorite Pogledajte svoje poruke u temi
Trenutno vreme je: 28. Mar 2024, 17:47:54
nazadnapred
Prebaci se na:  

Poslednji odgovor u temi napisan je pre više od 6 meseci.  

Temu ne bi trebalo "iskopavati" osim u slučaju da imate nešto važno da dodate. Ako ipak želite napisati komentar, kliknite na dugme "Odgovori" u meniju iznad ove poruke. Postoje teme kod kojih su odgovori dobrodošli bez obzira na to koliko je vremena od prošlog prošlo. Npr. teme o određenom piscu, knjizi, muzičaru, glumcu i sl. Nemojte da vas ovaj spisak ograničava, ali nemojte ni pisati na teme koje su završena priča.

web design

Forum Info: Banneri Foruma :: Burek Toolbar :: Burek Prodavnica :: Burek Quiz :: Najcesca pitanja :: Tim Foruma :: Prijava zloupotrebe

Izvori vesti: Blic :: Wikipedia :: Mondo :: Press :: Naša mreža :: Sportska Centrala :: Glas Javnosti :: Kurir :: Mikro :: B92 Sport :: RTS :: Danas

Prijatelji foruma: Triviador :: Domaci :: Morazzia :: TotalCar :: FTW.rs :: MojaPijaca :: Pojacalo :: 011info :: Burgos :: Alfaprevod

Pravne Informacije: Pravilnik Foruma :: Politika privatnosti :: Uslovi koriscenja :: O nama :: Marketing :: Kontakt :: Sitemap

All content on this website is property of "Burek.com" and, as such, they may not be used on other websites without written permission.

Copyright © 2002- "Burek.com", all rights reserved. Performance: 0.107 sec za 17 q. Powered by: SMF. © 2005, Simple Machines LLC.