Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Prijavi me trajno:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:

ConQUIZtador
Trenutno vreme je: 28. Mar 2024, 22:02:39
nazadnapred
Korisnici koji su trenutno na forumu 0 članova i 1 gost pregledaju ovu temu.

Ovo je forum u kome se postavljaju tekstovi i pesme nasih omiljenih pisaca.
Pre nego sto postavite neki sadrzaj obavezno proverite da li postoji tema sa tim piscem.

Idi dole
Stranice:
2 3
Počni novu temu Nova anketa Odgovor Štampaj Dodaj temu u favorite Pogledajte svoje poruke u temi
Tema: Moran Daniel Keys  (Pročitano 15804 puta)
12. Jun 2005, 20:08:43
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
mob
Apple iPhone 6s
Prsten

Poglavlje 1: Deca

@03 = Godina 3018. posle Ognja.

     U ovim, poznim danima Zemlje, proleće sporije pristiže nego u ono vreme kad je svet još bio mlad, i brže odlazi. Nenegovano drveće - hrast, jasen i orah - rastu visoko duž obala velike reke Amandar, i lišće im pupi u sve toplijem vazduhu nastupajućeg, kratkotrajnog leta. Jedna ogromana površina obrasla džinovskim sekvojama polako se širi ka severu doline. Tišina vlada nad onim što se nekada zvalo Dolina vladara; od severnog kraja doline, gde Velika brana zadržava nadiruće vode Jedinog okeana; tišina, niz brda i stepe kroz koje protiče Almandar. Tišina vlada u građevinama koje se još nisu srušile, eonima pošto je čovek prepustio Zemlju delfinima. Povetarac se poigrava cvetovima višnje i zumbula, divljih belih orhideja i purpurnih ruža, zvanim Solanova krv.
     Dok proleće odmiče, ptice se s vremena na vreme oglase i razbiju tišinu; crvendaći, vrane i plave ptice, debeli golubovi i galebovi, kojih ima na hiljade. U jednom trenutku cvrčak zaluta u vazdušni prostor iznad doline, i oružja, ostavljena da mirno počivaju tokom hiljada obilazaka oko sunca, odjednom proplamsaju i ožive. Laseri, čija je namera da proseku metal, kao od šale prodiru kroz perje i šuplju kost, i ptica se strmoglavljuje ispustivši jedan jedini, gotovo ljudski krik. Delfini posmatraju taj prizor iz najviših komora ustava koje gledaju na dolinu, i kikoću se jedan drugom od uživanja, jer svračci su snažna, opaka stvorenja koja su već mnogo kog delfina odvukla preko talasa do obližnje obale i pojela ga.
     Životinje veće od ptica tiho tapkaju kroz šume koje su izrasle i ispunile dolinu. Beli medvedi, čije je krzno ređe nego u one stare rase od koje su potekli, najveći su od svih mesoždera širom doline. Krda mrkih divljih konja i jelena slobodno trče; dabrovi rade celom dužinom reke Almandar, a pastrmke i somovi i mlađ kalifornijske pastrmke munjevito promiču ispod njene površine. Klonirani dvozečevi, sa prednjim šapama koje hvataju sve živo, vitlaju i promiču kroz krošnje drveća, a put im ponekad presecaju samo tromi, gotovo nezainteresovani potomci onih mačaka koje su pravili društvo vladarima i radnicima u minulim eonima.
     Sa severne i istočne strane, Dolina vladara opasana je Jedinim okeanom, koga drži na odstojanju polje sila i Velika brana; na južnoj i istočnoj strani uzdižu se planine. Sama dolina nije mala; nekada se njenom širinom prostiralo osamdeset gradova i sela, od podnožja planine sve do Velike brane, koja zadržava more. Na severnom kraju doline leži jezero T' Pau, koje se obnavlja vodom iz okeana što se cedi do njega kroz zemlju, i iz kojeg izvire reka Almandar.
     Neko ko je sklon cinizmu - neko kao što je, recimo, plamenokosi Loga, Gospodar Svetlosti, koji je doživeo više ratova nego prijateljstava, prepun poroka i čovek koji je ponovo otkrio poker, bacanje kockica i rokenrol - taj neko nalik na njega možda bi zapao u iskušenje da ukaže na sličnost između Doline vladara i Rajskih vrtova Edena koji pripadaju jednoj od nekadašnjih religija čovečanstva.
     To poređenje, naravno, najverovatnije neće biti napravljeno.
     Dolina je nenaseljena, i takva je već veoma dugo.
     Proleće polako čili.

     "Zaboravite da sam ikad pomenuo Eden, zaboravite da sam uopšte zagovarao pojam raja - hoćete li tako biti zadovoljni? Da li je uopšte važno što je Stvoriteljka T' Pao bila hrišćanka? U svojoj mudrosti petogodišnjaka verovatno ste već naslutili odgovor: po svoj prilici - nije."
     Senke su im se mešale sa senkama šume. Dvanaestoro dece, prateći u stopu visokog odraslog čoveka niz stazu natkriljenu krošnjama drveća, ubrzalo je korak. Bila su to normalna deca; u svom detinjem uzrastu, bila su istovremeno i sve što je preostalo od detinjstva ljudskog roda. Kada postanu zrela, uzeće na sebe moći i zadatke o kojima nisu ni mogli sanjati ljudi prethodnog doba; preobraziće se, i ta promena neće biti ni sprektakularnija ni suštinskija od one kojom se gusenica pretvara u leptira.
     Ali to će se dogoditi kasnije; za sada su to bila samo deca.
     Obučen sav u zeleno i crno, sa kovrdžavom riđom kosom koja mu je padala po ramenima, odrasli čovek nije zastao da ih sačeka. Koračao je odmerenim i ravnomernim koracima, kao da će tako obići ceo svet ne usporivši nijednom, samo ako mu se prohte.
     Lako zadihana, deca su ga obasipala pitanjima, sa oduševljenjem radoznalaca. U početku ih je njegovo ponašanje malo strašilo, ali to nije dugo trajalo. Većina ih je prvi put došla da poseti Zemlju, većini će to ujedno biti i poslednji put. Odrasli čovek je odgovarao na neka od tih pitanja, i pričao im o medvedima i zašto su medvedi mesožderi, o ledenom dobu i potopu koji je nastupio posle prvog i najvećeg od svih Ognjenih ratova, o delfinima i o sporazumu po kojem su dobili vodom potopljenu planetu koja se tako čudno i pogrešno nazivala Zemljom. Neke odgovore je prećutao, i tako deca nisu saznala o laserskom oružju koje je štitilo najveći deo doline, niti o kloniranim crvenim svilašima i svračcima koji su proizvedeni u potonjim fazama Ognjenih ratova.
     U odgovor na jedno pitanje rekao je: "Trebalo je da odete pre nas".
     Najzad su stigli do jednog ogromnog polja, kilometrima u prečniku, čistine na kojoj nije raslo ni drveće ni cveće. Ispunjavala ju je divlja trava, zelena i smeđa, pod blistavim suncem. Reka po imenu Lovačka reka, koja je tekla naniže da se ulije u veliku reku Almandar, oivičavala je polje s jedne strane; šuma je bila sa druge. Stojeći na samoj ivici šume mogli su da vide, ako pogledaju u južnom i istočnom pravcu na pobrđe Crnih planina, daleke, blistave tornjeve grada Skupštine. Odrasli čovek nije gledao u pravcu Skupštine. Pogled mu je lutao po pustom polju. "Evo, tu se to dogodilo," kazao je tako tiho da su deca morala da se napregnu da ga čuju. "Tu je pao Solan, a s njim i naše nade za mir..."
     Stajao je tako, ćutke, utonuo u sećanja, sve dok deca iza njegovih leđa nisu počela da se komešaju, i jedna devojčica, koja je imala otprilike osam godina i bila hrabrija, ili gluplja od ostalih nije upitala: "Loga? Možemo li da vidimo Skupštinu?"
     Čovek nije odgovorio. Bleštava traka svetlosti zgusnula se oko njih, za trenutak zasenivši i samo sunce.
     A onda su nestali.
     Ponovo su se pojavili u Dvorani ogledala.
     Njihove slike u ogledalu odskočile su od njih - stotine visokih, plavookih Loga, hiljade i hiljade deca. Loga je ovo mesto izabrao da ih iznenadi, i sada je strpljivo čekao dok su deca uzvikivala, zadivljena svojim oružjem, i pokušavala da prođu kroz ogledala da vide šta je s druge strane. Najzad, ne rekavši ni reč, on se okrenu od njih i pođe niz dvoranu.
     Deca pohitaše za njim, da ne izgube pravog Logu među njegovim slikama u ogledalu.
     Uleteli su u veliku Salu Skupštine zaprepašćujućom brzinom. U jednom času još su bili u Dvorani ogledala; u sledećem već više nisu, a nikakva vrata se nisu mogla videti. To samo po sebi nije uplašilo decu, jer takvih Kapija bilo je i kod kuće, iako su uvek bile upadljivo obeležene i nisu nestajale kad se prođe kroz njih.
     Sala Skupštine nije bila onakva kakvu su očekivali.
     Naravno, ona su već proučila njene opise i videla holograme, ali sve to nije bilo dovoljno da ih pripremi za taj veličanstveni prizor.
     Sama građevina ležala je na jednoj čistini, stotinama metara u prečniku, smeštenoj visoko u Crnim planinama. Jedna prastara pista, sa nekada blistavim oznakama za sletanje koje su sada bile prekrivene prašinom vekova, bila je, pored same skupštinske Sale, sve što se na toj čistini nalazilo.
     Ništa od toga, svakako, nije ih iznenadilo.
     Ali... tavanica je lebdela čitavih petnaest metara iznad njih, ukrašena izvajanim figurama od zlata i srebra, bez ikakave fizičke potpore. Zidovi su se uzdizali na osam metara oko Sale, s južne, istočne i zapadne strane, a onda se naglo spuštali do samog poda na severnoj strani, tako da je ceo severni kvadrat bio otvoren ka nebu. Sa bilo kog sedišta u Sali moglo se pogledati dole, ka severu, i videti prastara pista, a iza nje čitava dolina sa svim što je bilo u njoj. Redovi sedišta uzdizali su se jedan za drugim oko središta Sale, dovoljni da se u njih istovremeno smesti stotine ljudi... Jedan jedini toranj od crnog mermera išaranog sjajnim zlatnim žilama uzdizao je dva metra južno od najsevernije tačke u Sali - govornica sa koje su se vladari Zemlje obraćali jedni drugima u svečanim prilikama.
     "Eto, tu su vladari držali sastanke, reče Loga. Lice mu je imalo nedokučiv izraz, a kažiprst rukavice na desnoj ruci bio je siv od debelog sloja prašine što ju je zagrebao sa površine govornice. "Na ovom mestu pokušali su da ih sve okupe - Kaina i Mastona, ratnike i radnike i Divove..."
     Dečak koji je ranije postavio Logi pitanje o raju koji je ovaj pomenuo, petogodišnjak ozbiljnog lica po imenu Inlije, ponovo se oglasi: "Otkud znaš, Loga?"
     "Hmm?" Loga odsutno pogleda dečake. "Otkud znam? Nije važno."
     Ali dete nije odustajalo. "Jesi li bio tamo?"
     Loga razmisli, a onda lagano odgovori: "Postojao je čovek po imenu Loga, i da, on je bio tamo. Ali to se dešavalo veoma davno, i sve je bilo mnogo drukčije nego sada." On im okrenu leđa i opet se zagleda u dolinu. Jednog dana će morati da prestane s ovim ekskurzijama, i taj teret predati nekom drugom. Deci su one bile potrebne; bilo im je potrebno da dodirnu tlo sa kojeg je njihov narod vodio poreklo, i da udahnu vazduh te planete koju je Loga u mislima još zvao svojom kućom.
     Ali možda Loga nije bio pravi čovek da ih tu dovede. Možda će sačekati još dvadesetak godina i natovariti taj posao nekome poput Inlija, za koga lepota Zemlje neće biti izmešana sa bolnim uspomenama.
     "Pričaj nam o tome."
     Neverovatno, pomisli Loga ovo je prvi put da mi to traže, posle toliko godina. Nije imao nameru da im išta kaže o detinjstvu njihovog, ljudskog roda, o užasima koje su vladari, radnici i divovi činili jedni drugima. Bili su isuviše mladi...
     Čuo je svoj glas kao da dolazi s nekog drugog mesta; reči su izlazile iz njega smireno i odmereno.
     "Pre mnogo vremena, ljudi su vodili ratove jedni protiv drugih. Borili su se, deco, bedno i toliko nevešto da nisu mogli da unište one koje su smatrali svojim neprijateljima, već samo da im nanesu zlo i ostave ih na slobodi, da se svete, i tako opet, u krug, bez kraja. Počelo je zato što su radnici hteli da budu slobodni, a i divovi, koji su radili za vladare... Ne", ispravi se on, i glas mu je odjeknuo snažno, gotovo grubo, "počelo je zato što su hteli da upravljaju..." Glas mu se prekinu usred rečenice i on postade svestan da mu ruke drhte, pa ih skrsti na grudima da to sakrije. "Bili su budale, svi do jednoga; borili su se za Svetlost kao da je ona nešto izvan njih, kao da je oružje ili oruđe, tukli su se bez prekida, sve do kraja - a na taj način se ne može iz mraka dospeti do Svetlosti."
     I dok su mu svetloplave oči, nevideći, zurile u Dolinu vladara, Gospodar Svetlosti po imenu Loga ispriča tako prvi put u životu, kao da neki ogromni teret skida sa sebe, istinitu priču o Kainu i Lodenu, Senti i Solanu, i da, istinu koja se krila iza legende koja se zvala Orion od Istmarča.
IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
mob
Apple iPhone 6s
Deo 1: Dijamant dana
Poglavlje 2: Krađa

@03 = Godina 1284. posle Ognja

     Ispod valovitih bregova Istmarča vasionski brod je nastajao tokom čitave decenije. U ogromnim Pećinama na istočnom kraju doline, inženjeri su crtali planove, gradili i proveravali, lansirali brod pa ga posle leta prepravljali, podvrgavali ga testovima analize stresa, razbijali ga i opet ga gradili.
     Podtalasni motor čak nisu mogli ni da testiraju; nisu dovoljno znali o tome kako funkcioniše. Prema najbližoj proceni inženjera, motor je bio pouzdan još za - recimo - četiri do pet podsvemirskih padova. Nisu čak smeli ni da naprave opitni pad, jer time bi iskoristili jedan od nekoliko dragocenih i neznanih padova koji su motoru još preostali.
     U Pećinama je to bio jedini takav motor.
     Jednog jutra, početkom zimske četvrti 1284. godine p. O., jedan visoki čovek, beloput kao kreda, pošao je da uđe kod svoga gospodara. Čovek se zvao Kavad. U očima ljudi iz doline - vladara i radnika, bez razlike - bio je varvarin poreklom iz jednog mesta iza Blistave pustinje, pripadnik beloputog, srebrnookog plemena Selvren. Nije delovao kao varvarin, a to je možda bilo samo zato što je već prilično bio star i što je dobro poznavao pravila ophođenja u civilizovanom svetu. Od kada je sazreo, najveći deo života proveo je u službi čoveka koga je čak i njegova, Kavadova majka, smatrala groznim.
     On zakuca na vrata Kainovog stana samo jedanput, jako i odsečno. Stražari pred vratima njegovog gospodara - jedan od njih iz njegovog plemena, Selvren - kao da ga ni ne primetiše; ne bi ga zaustavili, kao ni samoga Kaina. Kainova služavka u kupatilu spavala je iza vrata, na poljskom krevetu.
     Meki, melodični glas bio je donekle prigušen zbog vrata koja su ih delila.
     "Uđi."

     Kavad se provuče kroz vrata. Prva od pet soba od kojih se sastojao stan njegovog gospodara bila je gotovo mračna; to se često dešavalo, ali Kavadu to nije smetalo. Video je u mraku bolje od Kaina, bolje od ma kog radnika; čak bolje, slutio je, i od samih kloniranih vladara. Kain je sedeo tačno u geometrijskom središtu sobe, okružen mekim prostirkama od jelenjeg krzna i jastučićima od bele sunčeve svile, ukrštenih nogu i ispravljene kičme, a šake su mu počivale na kolenima. Prigušena lebdeća svetla neumorno su poskakivala u vazduhu iza Kaina, bacajući treperavu i grotesknu senku u pravcu Kavade. On tiho progovori.
     "Dobro jutro, Kavade."
     Kavad samo malo sagnu glavu; gospodar nikada nije od njega tražio nešto više. Da je morao da savije koleno, onako kako su radnici navikli da čine pred svojim gospodarima, ne bi ostao u Kainovoj službi. U njoj je Kavad proveo već trideset sedam godina. Uloge su im bile tačno određene i Kavad je njima bio do kraja zadovoljan. Kain je bio gospodar, Kavad sluga; a kada su bili i prijatelji, onaj prvi odnos uvek je imao prednost nad drugim.
     "Dobro jutro gospodaru".
     "Šta imaš da mi saopštiš, Kavade?"
     "Gospodaru, brodograditelji su me obavestili da je brod spreman, spreman da ne može biti bolje."
     Kain pokrenu glavu i Kavadu se učini da je klimnuo. "Jesi li saznao nešto novo o namerama vladara? Nešto se događa u skupštini... Osećam to."
     "Gospodaru, žao mi je, ništa novo nismo saznali."
     Crte Kainovog lica nisu se razaznavale u mraku. Kavadu se, ipak, učini da se nasmešio. "Tako, dakle. Brod je spreman." On pljesnu oštro rukama, samo jedanput, i njegova služavka za kupanje pojavi se skoro istog časa na vratima. "Donesi mi letačko odelo", naredi on. Služavka u kupatilu, mlado devojče čije ime Kavad nikako nije uspevo da zapamti, utrča, mimo Kavada, u susednu sobu.
     Do njih potom dopre tiho šuštanje odeće koja se priprema.
     "Deset godina provedenih u miru", primeti Kain. Glas mu je bio mek, kao i obično, i gotovo lirski; Kavad je često pomišljao da njegov gospodar sigurno veoma lepo peva, iako ga nikada nije čuo da je pustio glas. "Deset godina primirja sa vladarima, a dvadeset godina ratovanja s njima, pre nego što su pristali da ga zaključe; i još hiljadu godina ropstva, pre toga.
     "Ovoga puta, Kavade," reče on, "mi ćemo pobediti."
     Do izlaska sunca trebalo je da prođe još nešto više od jednog sata.
     U letačkom odelu čiji je model bio prastar a izrada nova, visoki, crnokosi i crnooki čovek, koji se zvao Kain od Istmarča, koračao je sasvim sam kroz jedva osvetljene hodnike Pećina.
     Na prvi pogled, dok se još ne uoče dubine u njegovim očima, reklo bi se da mu je dvadeset pet godina.
     Brodogradilište se nalazilo na krajnjem severu Pećina; stanovi Kaina i njegovih podanika bili su, sigurnosti radi, na krajnjem jugu. Od Kainovog stana do brodogradilišta moralo se poduže pešačiti, uglavnom uzbrdo. Stanovi su bili duboko pod zemljom; brodogradilišta samo jedan sloj ispod njene površine. Kainu nikada nije palo na pamet da povede svoju telesnu stražu kad bi sam, noću, hodao svojim carstvom. Bio je najstrašniji, a verovatno i najomraženiji čovek na kugli zemaljskoj.
     Sigurno je da je bio najsmrtonosniji. Radnika, ili radnike koji bi napravili grešku da pokušaju da ga ubiju čekala je brza i sigurna smrt.
     Vladar Loden verovatno je bio još opasniji od Kaina; od njega je strepeo, čini se, veći broj razumnih stvorenja. Ali Loden, prema Kainovom mišljenju, nije bio ljudsko biće.
     Kain je koračao niz hodnike. Vrata su se otvarala kad bi im se približio, i zatvarala kad bi prošao kroz njih. U jednom trenutku put mu se ukrsti sa dva para varvara, njegovih gardista iz plemena Selvren, koji su vršili smenu straže na Istočnoj kapiji. Jedan je bio melez, tamnije puti od svojih drugova, ali sa istim srebrnim očima. Kain im se nije obratio, već je samo produžio da korača. Stražari su za trenutak zastali, a zatim nastavili svoj posao. U prigušenoj svetlosti koju su propisivali standardi u vreme noćnih sati, čovek bi pomislio da ga nisu ni primetili.
     Bili su iz plemena Selvren.
     Taj čovek bi pogrešio.

     Iako je bilo duboko u noć, brodogradilište je vrvelo od posla, usredsređenog na vitku iglu od crnog metala, potpuno drugačiju od ostalih borbenih letelica što su stajale postrojene duž brodogradilišta. Na brodu se nije moglo videti nikakvo oružje; nikakva postolja za lasere, nikakvi držači za tragače toplote. Glatki, crni trup bio je potpuno ravan, bez ikakvih šavova ili tragova zavarivanja. Izgledalo je da upija svetlost; na površini nije bilo nikakvog odbleska.
     Bio je rezultat desetogodišnjeg truda najboljih inženjera koji su se među ljudima mogli naći. Bio je, onoliko koliko su to Kainovi inženjeri umeli da izvedu, tačna kopija klizaćeg broda klase 'Soko', najmanjeg vasionskog broda bržeg od svetlosti koji je ikada bio sagrađen. Omotač, instrumenti, reaktivni motori, sve to bilo je napravljeno po uzoru na svemirske brodove koje je vladar Doner Almandar naručio u trećem veku p. O., da budu izvidnica floti koju je lično poveo sa Zemlje u tom istom veku. Podtalasni motor bio je više nego 'po uzoru' na Donerove brodove; njega su, u stvari, izvadili iz čaure jednog, hiljadu godina starog 'Sokola', kojeg su pronašli na ivici Blistave pustinje, daleko na jugu. Obnovili su taj podtalasni motor, zamenili mu ležište, novim materijalom zamenili sve delove koje su mogli da shvate. Ali srce motora, blokove struje molarnog probabiliteta, nisu smeli da diraju; da su, makar i slučajno, oštetili strujne blokove, utrošili bi decenije da ih ponovo naprave.

     Šest pomoćnika komandanta stajali su iza njih u stavu mirno.
     Kain i Mersaj stajali su jedan pored drugog u komandnom centru, ispred ogromne mape neba, preko koje se protezala čitava šesnaestina galaksije. Sjajna plava tačka - sunčev sistem, i Zemlja, premda su u toj rezoluciji bili jedno isto - svetlela je na levom kraju mape, a u blizini desnog kraja nalazila se jedna jedina zelena tačka. Mapa je bila dvostruko viša od čoveka; neki div bi, možda, jedva uspeo da joj dodirne gornju ivicu.
     Naravno, takva ideja bila je smešna. Stojeći u svom asketski praktičnom ratnom kombinezonu, načelnik štaba Orin Mersaj razvuče oronulo staračko lice u smešak. Div koji bi, iz bilo kojih razloga, uspeo da prodre u Pećine, bio bi mrtav div.
     "Nemamo decenije na raspolaganju", govorio je Kain bez uzbuđenja. "Nešto se događa u Skupštini, a nešto se dešava i u orbiti. Vladari se, čini mi se, pripremaju za još jedan rat. U svakom slučaju", dodade on dok mu je neki ledeni obešenjakluk svetlucao u tvrdim, crnim očima, "čak i ako nisu spremni da prekrše Pakt, mi jesmo." Kain se okrenu u stranu od starog generala i opet pogleda na zvezdanu mapu. On dodirnu zelenu tačku i mapa smesta zatreperi; u sledećem trenutku na njoj se nalazila slika jednog planetarnog sistema od osam planeta i dva asteroidna prstena. Četvrta planeta bila je veća od Jupitera; u orbiti oko tog gasovitog džina nalazio se samo jedan satelit, velik približno koliko i Zemlja: planeta Kasandra. Kainova primedba nije bila ni u kakvoj vezi sa slikom na ekrenu. "Vladari drže gotovo polovinu ove doline, prijatelju, od Sintera do same Skupštine, celom dužinom Almandara; A Maston drži gotovo jednu petinu preostale teritorije. To je neprihvatljivo."
     General Mersaj klimnu glavom. "Ne protivim se, gospodaru, samo bih voleo da pošaljemo nekoga drugog umesto vas."
     Kain malo poćuta. Bili su na istom nivou sa brodogradilištem; kroz isturene prozore za posmatranje mogli su da vide završne pripreme vasionskog broda: utovarivale su se ćelije fuzije i biljka za održavanje života spuštala se na svoje mesto, blizu pozadine pilotske kabine. Zvučna izolacija nije bila savršena; u tišini, koja je nastala, čuo se prigušeni zveket i čangrljanje teške opreme u radu. Kainov odgovor, kad je nazad došao, donekle je iznenadio Mersaja. Bio je navikao na ludu odvažnost radnika, i nije ni za trenutak posumnjao u Kainovu hrabrost; isuviše se često borio pod njegovom komandom, a jednom prilikom video je kako Kain pobeđuje pet izvežbanih ratnika istovremeno, u borbi golim rukama. "I ja bih voleo, prijatelju. Kad umrem, vladari će još koliko sutradan baciti Istmarč na kolena. I ja se donekle plašim za sebe. Kada su vladari bili na vrhuncu moći i kad je Doner Almandar poveo svoju zvezdanu flotu sa Zemlje, Sestrinstvo Prstena ga je upozorilo da se ne približava njihovoj kući, i on ih je poslušao. Ovo je očajnički poduhvat, u jednom očajničkom vremenu." Kainov pogled se povrati iz velikih daljina i on se nasmeši kad ugleda izraz lica svog načelnika štaba. "Ne bojim se smrti, prijatelju. Ali strepim ako omanem."
     Kroz interfon se začu poziv, izgovoren glasom inženjera Dailena. "Gospodaru Kaine." Ućutao je u magnovenju, gotovo neprimetno. "Vaš brod je spreman."
     Kain duboko, polako udahnu vazduh. "Dobro."
     Mersaj se istog časa ukipi, a onda pruži ruku Kainu. Kain smesta ispruži svoju i steže ga za mišicu.
     Mersaj je u stvari nameravao da Kainu poželi sreću.
     Crne oči dotakle su njegove samo za tren, i Kain reče jednostavno: "Poneću tvoje želje sa sobom." Pustivši mu ruku, on se okrenu i, ne osvrnuvši se, krupnim koracima prođe kroz kapiju koja je vodila u brodogradilište. Krila kapije se polako razmakoše kad im se približio i isto tako pažljivo zatvoriše za njim.
     Začule su se reči, tih... "Kain... samo je Kain u stanju da pokuša nešto tako sumanuto. Ipak, ako uspe, vladaće kao i vladari, večito..." Načelnik štaba Orin Mersaj nije ni bio svestan da govori glasno, sve dok nije čuo da je neko iza njega snažno udahnuo vazduh. On se okrenu da pogleda pomoćnike komandanta; jedan od njih, nedavno unapređen u taj čin, imao je vidno zaprepašćen izraz na licu. Starim, pomisli on gadljivo, govorim sa samim sobom. "Da li nešto nije u redu, komandante Treći?"
     "Gospodine? Ne, gospodine!"
     Mersaj nakrivi glavu. "Jesi li se zaprepastio zato što sam za našeg gospodara rekao da je sumanut... ili zato što bi mogao večito da vlada svetom?"
     Bilo je to najužasnije pitanje koje se moglo postaviti zameniku komandanta - Trećem, najnižeg ranga, odmah iznad ratnika - koji još nije bio siguran u sebe. "Gospodine, ne gospodine. Hteo sam da kažem ni jedno od toga, generale Mersaj..." Glas mu se izgubi.
     Stari general progovori koliko god je mogao blaže. "Mladiću, Kain često radi sumanute stvari, ja bar tako mislim. Ali ima prednost nad ostalima jer je u svakoj takvoj prilici do sada uvek bio u pravu. Ako te je uznemirio drugi deo moje primedbe - koliko ti je godina?"
     Čovek se trže na to neočekivano pitanje. "Gospodine? Upravo sam napunio dvadeset, gospodine."
     "Drugim rečima, nisi se ni rodio kad se Kain vratio iz progonstva. Ja sam odrastao kao rob vladara; a isto tako i svi ostali ratnici u ovoj službi koji su prevalili četrdesetu, ili tako nekako. "Mogao bi možda", dodade on tiho, "da podmitiš nekog od tih matorih bitangi pićem, jedne večeri, pa da ti ispriča kako je to izgledalo."
     Treći beše toliko prebledeo da je ličio na nekog od varvarskih stražara koji su radili za Kaina. "Gospodine", gotovo je prošaptao, "hoću. Hvala, gospodine."
     Kroz prozore za posmatranje Mersaj ugleda kako se poklopac vasionskog broda zatvara za Kainom. I on rasejano odgovori: "Molim lepo."

     Prošlo je već petnaest godina otkako je Kain upravljao nekom ratnom letelicom. Ipak, pratio je do najsitnijih pojedinosti gradnju ovog svemirskog broda; pilotska kabina bila mu je isto tako dobro poznata kao i simulator u kojem je vežbao.
     Poklopac se zatvori iznad njegove glave, gotovo nevidljivi štit od monomolekularnog kristala, sa indeksom refrakcije blizu nule. Neposredno iza njegovih leđa biljka za održavanje života bila je već preplavila kabinu kiseonikom, s više kiseonika nego što je Kainu bilo potrebno; ali ta biljka bila je proizvod genetskog inženjeringa iz daleke prošlosti i Kainovi inženjeri nisu znali kako da joj izmene nivo proizvodnje kiseonika.
     Ali nije to bila najveća neugodnost. Da jeste, Kain bi mogao da zakopča prsten od šlema oko vrata i da udiše vazduh iz boce na letačkom odelu. Umesto da tako uradi, Kain samo uspori disanje i uskladi prema njemu rad srca.
     "Deset minuta, gospodaru. Spustićemo Štit."
     Kain se ne potrudi da odgovori: nije bilo ni potrebno. Uspostavio je kontakt između ćelija fuzije i mirno posmatrao kako se penje temperatura reaktivnih motora. Kablovima je brod bio privučen u centar ogromnog, obojenog kruga, u položaj za lansiranje. Signalna svetla počeše da trepere oko kruga bezbednosti od izduvne cevi u koje je tehničarima bilo zabranjeno da uđu.
     "Gore se ništa ne dešava, gospodaru. Otvaramo vrata na površini."
     Teške ploče iznad Kaina, koje su pokrivale brodogradilište, polako se razmakoše, krećući se u krug. Kroz sve širi otvor po Kainu se prosu zvezdana svetlost. Prošao je već skoro milenijum od kada je na Zemlji bilo neke znatnije industrijske civilizacije; noćno nebo iznad doline bilo je upravo bolno jasno i čisto, ispunjeno zvezdama.
     Glas generala Mersaja: "Gospodaru Kaine, da li predajete komandu?"
     Taj obred je bio neophodan; Pećine i njihovi ratnici su se na izvestan način upravljali prema običajima Doline vladara baš kao i ma koji radnik na poljima. Vrhovni Gospodar nije smeo da sebe izloži opanosti ako ne preda komandu nad onim što ostavlja za sobom nekome od svojih komandanata; to nije morao biti najstariji po činu, ali najčešće jeste.
     "Načelniče staba Orine Mersaju, komanda je vama predata."
     "Gospodaru... Štit je spušten."
     Kain dodirnu jedno dugme na komandnoj tabli.
     Brod se podiže. Zemlja je propadala ispod njega.

     Leteo je na jug i istok, ne izašsvši iz atmosfere. Vladari Zemlje, kako su čak i sada sebe titulisali, držali su svoje brodove u geosinhronoj orbiti. Ako se Kainu loše nasmešila sreća, vladari su propustili da primete onaj kratki trenutak kad je Štit iznad Pećina bio spušten; a ako su to propustili, propustiće sve.
     Leteo je u pravcu juga, preko Blistave pustinje, nisko iznad tla. Stigavši blizu ekvatora, on najzad poče da se penje u velikom luku. Bio je iznad Antarktika kad je konačno dosegao nisku Zemljinu orbitu. Zadržao se na trenutak da popravi inklinaciju i tada, po prvi put, uključi fuzione motore. Trostruko gravitaciono ubrzanje naglo ga obori u čauru sedišta. Vasionski brod utonu ispod ravni ekliptike sunčevog sistema, ubrzavajući što dalje od sunca i njegovog gravitacionog vrtloga. Kain je stoički podnosio ubrzanje, gotovo i ne misleći na njega. Pažnja mu je bila daleko od onoga što se obično dešava prilikom putovanja svemirskim brodom.
     Mirno, šapatom dopreše reči odnekud duboko u njemu, glasom čoveka koji beše mrtav još od Kainovog dvadeset prvog rođendana. Usredsredi se; neprijatelj postoji samo u neuravnotežnosti.
     Uronio je u svoj identitet, u dubine savlađivanja, i svet se veoma udalji, pretvorivši se u niz dešavanja nekome potpuno drugom.
     Broj na monitoru komandne table koji je predstavljao gravitacioni vrtlog sunčevog sistema utonuo je ispod svetleće vodoravne linije. Fuzioni motori odjednom prestaše s radom i Kainova težina iščeze: lebdeo je, labavo vezan u svojoj čauri. U uređajima iza Kainovih leđa struja poteče kroz podtalasne motore prvi put u najmanje hiljadu godina.
     Kain pomeri jedan prst i dodirnu dugme usađeno u naslon za ruke njegove čaure.
     Brod je lebdeo nepomično samo jedan nemerljivi trenutak.
     Podsvemir je zjapio pod Kainom. A onda brod zaroni ispod stvarnosti.

     Beskonačno vreme prošlo je za tren oka.
     Lebdeo je iznad ravni Kasandrinog planetarnog sistema i brod lagano poče da propada u pravcu njene ose. Kain nije imao pojma odakle je stigao momentum, i nije ga bilo ni briga. On ovlaš dodirnu mlazeve za ispravljanje, sve dok propadanje ne prestade, i okrenu brod tako da je gledao u pravcu Kasandre, a onda pritisnu dugme za fuzione motore.
     Nigde u sebi nije osetio ni najmanji trijumf.

     Iz vasione Zemlja je blistala plavetnilom Jedinog okeana, belinom oblaka i smeđom bojom spržene pustinje.
     Svet ispod Kaina bio je zelen, manje prekriven belim oblacima nego što je bilo normalno za Zemlju. Nije bilo okeana, planina iole vrednih pomena, nije bilo pustinja. Kain je lebdeo u visokoj orbiti iznad Kasandre gotovo čitav sat, proučavajući informacije koje su mu davali ničim uznemiravani instrumenti. Izveštaji su im bili čudni, protivrečni. Spektroskopska analiza atmosfere pokazivala je daleko veći procenat lakih gasova nego što je Kain očekivao; sedamdeset tri odsto azota, dvadeset dva odsto kiseonika, i gotovo celih četiri odsto jednako podeljenih na plemenite gasove, argon i helijum. Pomislio je da je to najverovatnije posledica blizine primarnog gasnog džina.
     Vazduh se, po svemu sudeći, mogao udisati; Sestrinstvo Prstena sigurno ne bi otišlo sa Zemlje da se nastani u svetu na kome se nije moglo živeti.
     Magnetno polje planete bilo je veoma snažno.
     ... zamagljeni sjaj se pojačavao, i pojačavao, kao treperavi zastor na ivicama Kainove svesti.
     Tektonska nestabilnost, naravno. Od primarnog gasovitog džina dolazila je snažna plima. Na Kasandri mora da ima strahovitih zemljotresa, jer planeta je bukvalno bila razapeta tim nadolaženjima i povlačenjima plime. To, takođe, objašnjava i magnetsko polje; komešanja magme u jezeru planete mora da su fantastična.
     Život je vrveo na sve strane. Ugljendioksid je bio samo element u tragu u Zemljinoj atmosferi; sastav vazduha na Kasandri sadržavao ga je čitavih jedan odsto. Temperaturna kolebanja na površini bila su upadljivo drukčija nego na Zemlji; polovi su bili svega tridesetak stepeni Celzijusa hladniji od ekvatora. Da, života je bilo, ali izgleda, ne i civilizacije. Kain nigde na planeti ne otkri karakteristična emitovanja neutrina, koja pri najvećem uvećanju ne uspeše da pronađu išta nalik na zgradu, ma gde na površini tog sveta.
     Jedan od brodskih uređaja bio je i merni instrument za, koliko je Kain mogao da shvati, promene kvantnih neizvesnosti. Upravo na početku i na kraju podsvemirskog pada, zatreperio je kao lud.
     Igla je prešla kraj skale.
     Kain se naglo zavali u svoju čauru kad neko kolo struje prođe kroz njega kao fizički udarac, poput vatre zaigravši mu po površini kože. Iskusio je neverovatan bol...
     Završilo se, gotovo istog trenutka kad je i počelo.
     "Dobro", reče on glasno, malčice zadihan zbog iznenadnog bola, "znači, postoji civilizacija. Pogrešio sam, priznajem."
     Nije bilo odgovora, bar ne primetnog.
     Kainovu pažnju privuče potom jedno mesto u blizini Kasandrinog ekvatora, jedno od nekoliko oblacima zaklonjenih područja, koje se naizgled nije ni po čemu razlikovalo od drugih oblačnih mesta nad površinom planete. Ne zastavši da razmisli šta da radi, on prstima zaigra po dugmadima na kontrolnoj tabli. Fuzioni motori se za trenutak upališe, ubrzavajući brod naniže u geosinhronu orbitu. Sada je lebdeo iznad tog mesta i sve više i više zadržavao disanje. Rad srca mu se umiri, sve dok mu i disanje i srčani otkucaji nisu postali istovremeni, deset puta u minutu.
     Kapci mu padoše na oči.
     Ogromna praznina otvarala se pred njim, ispunjena samo šištavom tišinom. Neko prisustvo pokušavalo je da dopre do njegovog bića, a onda dođoše i reči, nasumične sintagme, bez ikakvog značenja.
     ... i tako... ali ko... pakt T'Pau sa njima... i njihov nedostatak moći...
     Kain se probudi iz zanosa, gotovo smrti, bez oklevanja napravi grafikon svog silaska, i poče spuštati brod u atmosferu.
     U ludilo.

     Prizemljenje je bilo burno. Kada se Kain spustio na manje od tri hiljade metara, snažni vetrovi stadoše da udaraju o brod i da se otimaju s njim o upravljanje letelicom. Oslobođena okova gravitacije, ogromna ostrva obrasla šumom pojaviše se odmah ispod površine planete, provlačeći se, kao brodovi kojima upravlja lučki pilot, između visokih kejova od oblaka. Iako je divljim naporom potisnuo sve emocije, nešto u njemu se strašno, opako uvredi pri samom pogledu na taj prizor. Sestrinstvo Prstena možda je zaludelo njegove instrumente, ali teško da mu je to uspelo i sa njegovim očima; ta ogromna, lebdeća kamena ostrva zaista su postojala.
     Na visini od osam stotina metara probio se kroz sloj oblaka i uleteo u vedro, spokojno nebo, i dalje se krećući dva puta brže od zvuka. Ogromna, tropska džungla prostirala se ispod njega dokle god mu je pogled dopirao.
     Preleteo je preko jedne čistine pokrivene nekom zelenom makijom - možda buš travom, koji je Sestrinstvo prenelo sa Zemlje, ili nekom drugom biljkom koja je poticala sa te planete. Najpogodnije mesto, usred ogromnog prostora obraslog džinovskim stablima. Kain se zaustavi, okrenu brod i spusti ga u pravoj liniji, direktno na trbuh.
     Počeo je brže da diše, i protiv volje, kad je brod konačno dodirnuo tle. Ostao je nepomično da sedi u pilotskoj kabini, čekajući da taj trenutak prođe. Kad je prošao, Kain dodirnu dugme koje ga je oslobađalo zagrljaja čaure, otvori poklopac broda iznad svoje glave i jednim jedinim, veštim pokretom, skoči na tle. Stojeći pored broda, on dodirnu levim kažiprstom desni članak na ruci, desnim kažiprstom levi, svuče rukavice i ubaci ih u otvor pilotske kabine. Nije bilo potrebno da skine i letačko odelo; bilo je potpuno pripijeno uz telo, lako i udobno.
     Šakama oslobođenim rukavica, on skinu šlem. Nije morao da ga otkopčava; pošto nije iskrsla potreba, nije se ni potrudio da ga hermetički zatvori tokom leta.
     Vazduh je bio nestvaran.
     Jednom, još u detinjstvu, Kain je napravio izlet od svog rodnog sela Istmarča do obližnjeg Telindela. Usput su se on i putujući pevač Lukas ulogorili jedne noći na ivici nekog cvetnog polja i Kain je tu noć proveo budeći se svaki čas pod naletima cvetnog mirisa u hladnom noćnom vazduhu.
     Ovaj ga je vazduh podsetio na to, isto kao što bi neko ko se obreo ispred velikog umetničkog dela pomislio na prvu kopiju tog dela koju je video u životu. Da je hteo sebi da dozvoli, Kain bi se opio od tog vazduha; disanje mu je postalo neujednačeno, već drugi put za dva minuta:
     Uz veliko samosavlađivanje on utera sebe u nepomerljivi unutarnji mir i posegnu za pozivom onoga sjaja...
     Ostao je još trenutak nepomično da stoji, a onda poče da hoda.

     Uprkos pokrivaču od oblaka, do tla je ipak dopiralo dovoljno svetlosti da sve unaokolo bude osvetljeno nekim rasplinutim sjajem. Trava nije bila sa Zemlje, ali je bila toliko nalik na nju da su se svakako mogle dovesti u srodstvo. Drveće je, isto tako, imalo izvesnu sličnost sa drvećem koje je Kain poznavao čitavog života. Prošao je kroz jednu livadu, otprilike upola manju od one na koju se spustio. Bio je tu i jedan potočić, i Kain kraj njega zateče skupinu nekakvih životinja, koje i jesu i nisu ličile na jelene, kako pasu oko njega. Životinje se u magnovenju ukočiše u mestu kad se on pojavio, a zatim nastaviše da pasu. Ako je na ovoj planeti bilo grabljivaca, nisu izgledali kao Kain. On prođe kroz livadu ne uznemirivši ih; ono za čim je tragao bližilo mu se sve više. Mogao je da oseti silu, kao da mu vihor iglica udara o golu kožu.
     Pulsirajuća sila postajala je jača, još jača, i iznenada se prepreka od srasle makije i žbunja podiže ispred njega. Svetlosni nož mu je bio u čizmi; on ga izvuče, podesi dužinu laserskog zraka na jedan metar i krenu napred, prosecajući sebi put kroz rastinje koje mu se preprečilo.
     Odjednom, put pred njim bio je slobodan.
     Stajao je na ivici ogromne čistine, toliko ogromne da je znao da je nikako nije mogao prevideti kad je tražio mesto za spuštanje.
     Po neizbežnom logičkom zaključku, ako je Kain trebalo da veruje svojim očima, instrumentima i vlastitom pamćenju, ta čistina pre deset minuta nije postojala.
     Otprilike deset metara smaragdne trave razdvajalo je Kaina od vode. Od te tačke pružalo se jezero, savršeno okruglog oblika, blizu pet stotina metara od jednog do drugog kraja. Na tom drugom kraju u jezero se slivala voda, padajući sa tolike visine da Kain, podigavši pogled, nije mogao da vidi mesto odakle dolazi vodopad; bilo je zaklonjeno vlastitom vodenom izmaglicom.
     Dok je tako stajao na drugom kraju čistine, raspršene kapljice vode iz vodopada dotakoše svojom svežinom Kainovo lice. Na onoj drugoj strani jezero je bilo uzburkano i uzavrelo na mestu gde se u njega sručivao vodopad; voda pored Kaina bila je mirna, gotovo kao ogledalo.
     Iz te mirne vode odjednom suknu naviše, u vazduh, jedna žena. Vodoskok kapljica polete zajedno s njom, i prelepe, podrugljive, zelene oči u magnovenju se sretoše s Kainovim, pre nego što joj se vitko, golo telo okrenu oko sebe u vodenoj izmaglici i vrati u dubine jezera.
     Kaina ništa nije upozorilo da mu se neko nalazi iza leđa; nije bilo čoveka, vladara ili diva koji bi mu mogao prići tako blizu a da ga on ne oseti.
     Ipak, nečija šaka mu se ispružila preko ramena, široko raširila prste i obuhvatila mu njime lice, povukavši ga naniže neverovatnom snagom.
     Bila je to ženska ruka.

     Ležao je nauznak na zemlji, gledajući naviše u krošnje nadnete nad sobom. Nije mogao da se pokrene. Tri nejasne ženske prilike naginjale su se nad njim, gledajući u njegovo bespomoćno telo. Svetlost je sijala naniže, Kainu u oči, i zbog nje nije mogao jasno da ih vidi. Njihove umne sonde prolazile su kroz Kainove misli, ispitujući do najsitnijih podrobnosti, vešto i pažljivo, izvedene površinske slojeve njegovog uma. Jedna od njih posegnu još dalje, još dublje u onaj muk gde je čučao On sam, čekajući; ali u tajanstvenoj tami On je bio nepomičan, nepomičan kao smrt sama, i uspeo da ostane neprimećen.
     Kada su, na kraju, došle do zaključka da im ne smera nikakvo zlo, do njega dopre jedan glas, razvučeni, eterični, nečujni šapat. Ko si ti?
     Onaj dublje uronjeni deo Kainovog uma pokuša da mu pokrene telo, ali ne uspe, ni za centimetar, u bilo kom pravcu. Samo im površinski deo njegov odgovori na pitanje.
     Zovem se Kain. Jedan sam od vođa na Zemlji.
     Njihovo veselo, tiho kikotanje prođe mu kroz um. Dabome, to znamo. Zašto si došao, Kaine? Kako si uspeo da nas pronađeš?
     Došao sam da vas zamolim za pomoć. Svetlost se ukloni iz Kainovih očiju, i premda još nije mogao da se kreće, prvi put je jasno video žene. Bile su prekrasne, na neki egzotični način potpuno drukčiji od lepote žena vladara ili od žena iz njegovog naroda. Pronašao sam vas uz pomoć zvezdanih mapa Donera Almandara. Kada je odveo svoju flotu sa Zemlje, na njegovim mapama ova zvezda je bila obeležena kao mesto na koje se Sestrinstvo preselilo posle Ognja, a ova planeta kao Kasandra, dom u kome boravi Prsten.
     Žena u sredini ga je gledala blago i sa razumevanjem, ali u mislima još se osećao prisenak zabrinutosti. Kainu se učini da je ona ta koja ga je onako do u dubinu ispitivala. Tvoj narod - radnici, kako vas zovu. Sluge...
     Robovi...
     ...robovi vladara, koje zovete T'Pauin narod. Da li ratujete s njima?
     Već deset godina živimo u miru. Pre toga smo ratovali dvadeset godina. Ali vladari nešto grade cele ove poslednje decenije, planiraju nešto, ne znamo šta, a divovi im pomažu. Mislim da će uskoro opet biti rata.
     Misao opet dopre do njega, ovog puta još upornija. Zašto si došao u naš svet? Zemlja se nas ne tiče, i vladari nisu naši neprijatelji. Stvoriteljka T'Pau bila je naš neprijatelj, ali vladari - pa, oni su njena deca i deca njene dece i deca dece njene dece. Sada bolje poznaju Svetlost nego kad smo mi otišle sa Zemlje. Zar da sada stupimo s njima u neprijateljstvo, a u ono vreme nismo?
     Došao sam, odvrati Kain, zato što ste vi pre svog odlaska sa Zemlje stvorile oružje od Svetlosti, kome oni nisu mogli da se suprotstave. Kada su osvojili Zemlju nisu se usudili da i vas napadnu, jer vi ste imale moć Prstena. Zar nam nećete pomoći?
     Ne. Misao je bila ozbiljna. Svetlost nije oružje, Kaine. Ne može se tako upotrebiti.
     Znanje, kazao mi je jednom jedan veliki mudrac, jedino je oružje koje postoji. Šta znate o Svetlosti?
     Ovog puta, njihov glasni smeh mu razdera površinu uma, a tri glasa se sliše u jedan. On hoće da spozna Svetlost?
     Oko njih se zažari zlatni sjaj, prodorna svetlost koja obasja svu čistinu oko jezera, zaplamte na površini vode i nagna je da se uzburka. U jednom jedinom, hitrom pokretu, sve tri žene izčezoše, i u sledećem trenutku Kain oseti da je oslobođen onoga što ga je sputavalo i da ga nešto vuče, onako u letačkom odelu, pravo u vode jezera. Nešto nalik na maleno sunce, desetinama metara u prečniku, zasja ispod površine vode, pulsirajući otkucajima nalik na ljudsko srce. Nije imao vremena čak ni da udahne vazduh; samo praćaknu nogama po površini, plivajući dupke. Tri žene behu već odmakle daleko preko površine jezera, istovremeno povećavajući razdaljinu između sebe. Kaina je nešto vuklo u stopu za njima, u velelepnu omamljujuću blizinu Svetlosti. Krici i smeh dopirali su od one trojke, koja se igrala u uzburkanoj vodi. Kain napokon stiže do drugog kraja jezera, dovoljno blizu vodopada da njegova grmljavina onemogući normalni govor, uspe se na obalu i sede, posmatrajući natprirodnu igru.
     Jedna od žena pođe natrag prema njemu, krećući se sa lakoćom kroz ustalasanu vodu, kroz koju se Kain onoliko mučio. Zastala je na deset metara od Kaina, ne skidajući s njega pogled svojih blistavih, zelenih očiju. Sve tri bile su veoma slične, izuzev glasa; i Kain prepoznade glas žene koja mu je ispitivala najskrivenije misli. Ona mu pokaza rukom iza sebe, nekako kao da ga izaziva. Svetlost, Kaine.
     Kain ništa ne odgovori i njene se usne razvukoše u osmeh. Potom se okrenu i zagnjuri u dubine, ali se njena misao podiže k njemu. Mesto na kome počiva moć, Kaine? S njom smo napravile sve ovo što vidiš; Svetlost, ostvarena. Pridruži nam se u Svetlosti!
     Ja sam tako miran, pouzdan čovek, složi se Kain. Možda bi i trebalo. Žene očigledno nisu razumele njegovu primedbu; izazvala je kod njih samo neku rasejanu zbunjenost. Kain duboko i polako udahnu vazduh. "U redu." Njihove misli su sadržavale, možda, tek najmanji nagoveštaj uzbune. "Dolazim". Duboko u njemu brave se polomiše, lanci se raskinuše i On sam se pojavi iz tame.
     Prvi put posle sletanja, Kain se osmehnu.
     Krenuo je krupnim koracima napred, u jezero, i zaronio ispod površine. Prsten je vrelo pulsirao u vodi, i njegova moć dotače Kainove nerve kao snažni vetar žice na harfi. Praćakao je nogama i tonuo sve niže u toplu vodu, tamo gde je čudovišni luk Prstena čekao na njega. Voda je bila neprijatno vrela i kad je stigao do ogromnog, kristalnog predmeta, gotovo ga je bolelo.
     Bio je nejasno svestan, kao iz neke velike daljine, onih triju žena koje su sačinjavale Sestrinstvo Prstena, i njihovog sve jasnijeg shvatanja da se događa nešto grozno.
     Svom ledenom snagom svoje volje, Kain od Istmarča ispruži šaku i spusti je na Prsten Svetlosti.
     Začu se krik, onakav kakav je Kain samo jednom pre toga čuo u životu. Tada su to bili njegovi krici; ovog puta kriknuo je Prsten.
     Svest nestade u nemoj, beloj eksploziji.

     Nije moglo trajati duže od trenutka.
     Kain povrati svesti, lebdeći sav obamro u dubinama mračne, ključale vode. Prstena više nije bilo, a svet je postao prazno i bolno mesto. Lice i ruke, jedini otkriveni delovi tela, bili su mu gotovo opečeni zbog izloženosti ubitačnoj vodi, i nije mogao da se seti kada je poslednji put uzeo vazduh u pluća. U ušima mu je tutnjao nekakav urlik.
     Nešto je držao u zgrčenoj levoj šaci.
     On se odbaci iz sve snage, i u sledećem trenutku, koji potraja kao večnost, glava mu se probi na površinu vode. Grcajući i u ogromnim uzdasima usisavao je u sebe dragoceni vazduh, i krenu dalje čim mu je kiseonik preplavio pluća. Kain se iskoprca iz vode, na travu, i izvuče prilagodljivi laser iz čizme, upali oštricu i ispruži je puna tri metra, najviše što je moglo.
     Zatim potrča.
     Vrisak koji se podjednako sastojao od bola i užasa začu se oko njega. Osvetljenje koje je činilo vidljivim taj svet još otkako se spustio na njega gasilo se, nebo je tamnelo i postajalo sivo- crno. Kain nije usporavao korak, nije se čak ni osvrnuo da vidi da li ga neko goni. Snažni nalet vetra pojavi se niodkuda, pravo na njegovom putu, i on se zatetura. Dva jelenolika stvorenja mu se isprečiše na putu i Kain prepolovi jedno svojim svetlosnim nožem, a drugome slomi vrat udarcem ruke u kojoj je držao parče blistavog kristala.
     Gonili su ga, naravno; sam svet se podigao protiv njega, vetar mu je granama šibao lice dok je trčao, a miroljubive, pasuće životinje su mu u gomilama zatvarale put. Raščistio ga je širokim zamasima prilagodljivog lasera, ali one su ga ipak pratile; nešto crno i vlažno ledeno smestilo mu se na ramena, i Kain je morao da se valja po tlu dok ga se nije otarasio, a zatim se ponovo uspravio na noge i nastavio da ide; gonili su besno Kaina celim putem do vasionskog broda - senke grozne prikaze i vrišteći užasi koji bi svakog čoveka naterali u ludilo.
     A ako im nije pošlo za rukom da nateraju u ludilo Kaina, treba uzeti u obzir i mogućnost da je on već bio lud.
     Na kraju, kao i mnogi pre njih, nisu uspeli da ga zaustave.

     Vasionski brod leteo je ubrzanjem od pet gravitacija, najvećim za koje je bio sposoban.
     Umotan u svoju čauru za ubrzanje, Kain je bio gotovo opušten. Komad kristala mu je blistao u šaci, majušni, verni dvojnik ogromnog Prstena Svetlosti u jezeru. Pomislio je da je možda bio veći, neposredno pošto je napustio planetu. Sada je bio gotovo toliko smanjen da je mogao da ga navuče na prst, kao pravi prsten.
     Kaine.
     "Da?" Uprkos ubrzanju reč nije bila ni najmanje nerazgovetna. Ipak, grlo ga je bolelo.
     Kaine. Vrati Prsten. Misao je bila puna navaljivanja, očajnička.
     "Ne." Kain je na monitoru posmatrao kazaljku koja je pokazivala stupanj zakrivljenosti svemira. Kazaljka se ravnomerno spuštala ka sjajnoj beloj liniji na kojoj će nastupiti podsvemirski pad.
     Kaine, nećemo se ljutiti, nećemo ti učiniti ništa nažao, molim te, vrati Prsten! On nije tvoj!
     "Istina je, nije." Kain se opusti, očiju uprtih u kazaljku koja se spuštala. Koliko se sećam, lepo sam vas zamolio da mi pomognete, ali nije vredelo.
     Tada nastupi tišina, i Kainu je odgovaralo da tako i ostane. Nije razmišljao, kovao planove, nije se radovao uspehu.
     Čekao je.
     Posmatrao je kazaljku kako se spušta.
     Daleko, ako se meri pređenim putem, ali veoma blizu u vasioni uma, Kain oseti kako se moć polako povećava. Nije obraćao pažnju; bez Prstena, Sestrinstvo više nije bilo ništa moćnije, a možda je bilo još i slabije od istog tolikog broja vladara.
     Možda je bio u pravu što nije obraćao pažnju na povećanje njihove moći; kad ga je udarila, samo se malo trgao. Reči koje su bile poslate zajedno s njom odzvanjale su još dugo pošto je nje nestalo. Ukrao si Prsten. Onaj ko ukrade Prsten umreće. Ti ćeš umreti.
     U tišini broda, Kain izgovori kroz svoje bolno grlo. "Ala vam je kletva!" Vlastiti glas mu je čudno zazvučao u ušima. Bio je veoma umoran.
     One još jednom zavrištaše za njim. Umrećeš!
     "Svako će umreti", odvrati Kain.
     Stvarnost se zakovitla u podsvemirskom padu.
IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
mob
Apple iPhone 6s
Poglavlje 3: Sestra

@03 = Godina 1253. posle Ognja

     Trideset jednu godinu pre krađe Prstena, Bara Luzende pohitala je da izađe u dvorište i pozdravi jahača. Stigao je u poslednji sat pre sumraka, samo nekoliko minuta pre nego što će njen sin David zatvoriti kapiju preko noći.
     Pismo koje joj je glasnik predao bilo je napisano na materiji koja nije ličila ni na jednu koju je Bara Luzende ikada videla. Neki bibliotekar iz Skupštine kazao bi joj šta je to - plastika sa memorijom za pisanje - ali tako nešto bilo je retkost čak i u bliblioteci Skupštine. Nekada, pre Ognjenih ratova, svi su je upotrebljavali, ali orbitalne fabrike u kojima je bila stvorena prestale su da rade skoro čitav milenijum pre rođenja Bare od Istmarča.
     Glasnika koji joj je predao pismo Bara nije poznavala: mladić oštrih crta lica, star otprilike koliko i njen najstariji unuk, toliko bele puti da se to moglo videti čak i kroz prljavštinu koja se na njemu nakupila tokom putovanja, u prašnjavom, smeđem jahaćem odelu bez šešira, na ogromnom, alatastom konju koji je vidno drhtao od iscrpljenosti. Već to, samo po sebi, bilo je tema za prepričavanje u Istmarču, jer Istmarč je bio malo selo na samoj ivici Doline vladara i tek retko je imao posetioce. Prošlo je skoro godinu dana od kako je Bara poslednji put videla nekog stranca, a taj je bio vladar, učitelj na Akademiji. Po jedan takav dolazio je svake četvrte godine da ispita decu iz Istmarča, da bi eventualno pronašao kandidata za Akademiju Skupštine.
     Bara je, mršteći se, prevrtala koverat u rukama. Glasnik je za to vreme, ne tražeći njenu dozvolu, napunio kofu na baštenskoj pumpi - Bara i njen muž Anton doveli su sebi vodovod, za razliku od nekih bedom pogođenih žitelja Istmarča - napio se vode i obilato se njome ispljuskao po licu, a onda je ono što je ostalo u kofi dao svom konju. Konj je pio sav trepereći od žudnje.
     Napokon je Bara podigla pogled sa koverta. Iz nekog razloga, koji nije umela da objasni, dlanovi su joj se ovlažili. "Šta je ovo?"
     Jahač je iznenađeno pogledao. "Pa valjda znate da čitate?"
     "Naravno da znam." I dalje je gledala u koverat. "Ali koverat ne može da se otvori."
     "Oh!" Glasnika kao da je to neprijatno zabavljalo. "Ovako, prevucite palcem preko zatvorene ivice. Evo, ovako, i otvara se." Pokazao joj je kako, a onda se opet popeo na konja da ode. "Hvala na vodi". Dok je okretao konja, zraci zalazećeg sunca padoše na njegov profil i, samo u magnovanju, oko njega zablista tanki, mutnonarandžasti oreol, toliko slabašan da onaj ko ne zna šta to znači možda ne bi ni primetio.
     Bara uzdahnu od iznenađenja.
     Jahač se polako okrenu da je pogleda. "Da li je sve u redu, gospođo?"
     Njoj je izletelo u jednom dahu. "Nosite Štit."
     Čovek malo nakrivi glavu. "Pa onda?"
     Ona proguta pljuvačku. "Vla... vladari nose Štitove."
     "Oh?" Mrzvoljni mladić potera velikog alata jedan korak napred i nagnu se u sedlu. "Pa, šta mislite, jesam li ja vladar?"
     "Ne... ne znam, gospodine", prošapta Bara. Začula je iza svojih leđa neki zvuk, kao da joj se muž, Anton, pokrenuo.
     Čovek polako klimnu glavom. "Očaravajuće. Pa, dobro, možete odahnuti, gospo. Nisam vladar. Nikada u životu nisam video nekog od tih vaših čuvenih vladara, iako je onaj momak, Loga, jedan od njih, zar ne? Imam i za njega jedno pismo. Imam jedno i za vašu sestru, Sivu, ali rekli su mi da je umrla."
     "Loga? Da... da, on je vladar." Bara je stajala, zureći u momka sve začuđenija. "Nikada niste videli nekog vladara?"
     On klimnu. "Uveravam vas, tako je. Nema ih tamo, odakle sam ja."
     Bara je stajala, stežući plastiku sa memorijom obema rukama, jedva svesna da je gužva. "Šta... odakle se vi?"
     Bilo je suviše mračno da bi mogla da razazna boju čovekovih očiju; čudno su svetlucale. "Mislim da znate."
     Drhvtavica koja ju je obuzela dolazila je iz dubine sećanja, iz tako davnih vremena da, u stvari, nije ni pomislila na njih - njega - već najmanje deset godina. "Oh."
     "Da", ljubazno potvrdi čovek. "Vaš brat me je poslao."
     Stojeći tako usred dvorišta, pred bogatom tgovačkom kućom i bogatim trgovcem koji joj je pomagao da se iskopa iz bede Istmarča, gospođa Bara Luzende pade u nesvest na licu mesta.
     Bez ijedne reči, glasnik okrenu ogromnog alata i odjaha u sve gušći mrak.

     Datum na pismu bio je star skoro godinu dana.

     18, u leto, 1252. god. p. O.
     Najdraža moja Baro,
     Iznenadićeš se što ti pišem, pogotovo imajući u vidu okolnosti u kojima sam se nalazio kad si poslednji put čula o meni, i kako je to davno bilo. Ako moj glasnik ostane živ, a mislim da hoće, jer njegovo putovanje nije ništa opasnije od onog na koje sam ja krenuo posle svog progonstva, a Kavad, sem što je iz plemena Selvren i ima iskustva u pustinjskim putovanjima, nalazi se u boljem položaju jer raspolaže geografskim kartama i drugim sredstvima koje ja nisam imao - i ako si ti još u životu, primićeš ovo pismo početkom proleća.
     Nedostaješ mi. Mislim da ćeš mi verovati, jer govorim istinu. Ne mogu da ti ispričam gde sam sve bio i šta sam radio. Nemam vremena za tako dugačko pismo, a ni ti mi nećeš baš sve poverovati. Već skoro pedeset godina - prosto ne mogu da verujem da je toliko prošlo. Još te se sećam, Baro; nikad nisam zaboravio na svoje obećanje. Nadam se da život nije bio surov prema tebi otkako sam otišao.
     Toliko bih imao da ti kažem, i hoću, uskoro, jer vraćam se kući, i ni sami vladari me neće zaustaviti.
     Bio sam u pravu, znaš; bio sam.
     Ne brini, prepoznaćeš me; nisam ostario nijedan dan tokom svih ovih godina.
     Vraćam se. Kaži im to, u Istmarču. Raširi tu vest.
     Vraćam se.
     S vojskom.

     (Bilo je potpisano širokim potezima, samo jednom rečju):

     Kain.
IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
mob
Apple iPhone 6s
Poglavlje 4: Elena

@03 = Godina 1193. posle Ognja

     1.
     Bila je godina 1193. posle Ognja, devedeset jedna godina pre krađe Prstena.
     Kain je imao šest godina kada mu je otac poginuo.
     Njihova porodica je živela na obroncima brda na krajnjem istoku Doline vladara, tik izvan i iznad sela Istmarača. Kainov otac, Marik, živeo je od mora, hranio porodicu ribom i rakovima i belim svilašima, a višak, ako ga je bilo, prodavao je na pijaci u Istmaraču. Viška je sasvim često i bilo; dolina je bila smeštena dovoljno daleko na sever da bi voda Jedinog okeana bila pristojno hladna. Hladna voda sadrži više kiseonika nego toplija, a uz kiseonik ide život; i Marikov ulov je uglavnom bio dobar.
     Svakoga jutra, pre sunca, Marik je odlazio od kuće i jahao uz brdo sve dok ne bi stigao do mesta gotovo toliko visokog koliko i najviše brdo na istočnom kraju Doline vladara, gde se brdo stapalo sa kamenočelikom ogromne pregrade koja je sprečavala more da se izlije u dolinu. Ustava nije bila obeležena; bila je samo mračno udubljenje u monolitnom zidu od kamenočelika. Kad se uđe u njega, pojavi se svetlost, prigušeni, plavobeli sjaj koji je dopirao iz glatkog stropa hodnika. Otprilike pet metara u dubinu nalazilo se pregradno polje koje je bilo nevidljivo uvek, izuzev noću, kad je odsjajivalo nekim avetinjskim fosforescentnim sjajem koji je Marika uznemiravao više nego što je hteo da prizna, čak i samome sebi. Kroz to pregradno polje, nešto malo zamagljeno, videli su se nejasni obrisi otvora koji je vodio napolje, u svetlost i plavetnilo okeana. To prvo pregradno polje Marik nikada nije uspeo ni da dodirne ulazeći u ustavu sa one strane gde je bila dolina; nestajalo je čim mu se približi. Dva metra od jedva vidljive linije koja je obeležavala mesto gde se nalazilo pregradno polje, bilo je još jedno. Prvo pregradno polje bi se odmah ponovo formiralo, čim Marik prođe, a drugo bi tada nestalo pred njim.
     Pregradna polja nisu bila mudro napravljena. Koliko god da je pokušavao, Mariku nikada nije pošlo za rukom da ih natera da oba istovremeno ostanu otvorena. U stvari, bilo je nemoguće da se oba pregradna polja isključe u isto vreme; ali kao i ostali stanovnici Istmarača, Marik nije imao pojma o vasionskim brodovima, pa čak i da ih je poznavao, činjenica da pregradna polja behu napravljena po uzoru na pneumatske zatvarače vasionskog broda ne bi mu ništa značila.
     Da je ikada pokušao da se glasno obrati vratima - istim onim, recimo, zapovedničkim tonom kojim se ponekad obraćao svojoj ženi, Eleni, i deci - i da je rekao pregradnim poljima šta hoće od njih, Marik bi se grdno iznenadio. Ali on je bio praktičar; mašta i radoznalost radili su mu samo do one mere do koje su svet i stvari u njemu, imali uticaja na njegov rad i porodicu, i ne bi se obratio vratima, baš kao ni viljušci kojom je jeo svoju večeru.
     Iza drugog pregradnog polja nalazio se veliki greben, koji je gledao na Jedini okean. Bio je širok pet metara i protezao se na zapad dokle je pogled dopirao. Na istočnoj strani se greben sužavao, da bi na kraju prešao u Veliku branu. Velika brana se protezala sledećih šest do sedam kilometara, a zatim se spuštala i stapala sa Sivim planinama, još dalje od krajnje istočne strane Doline vladara. Kad se izađe iz ustave odmah na severnoj strani, nalazilo se stepenište usečeno u kamenočelik, koje je vodilo naniže, pravo u iskričavo plavo more. Marik je jednom zaronio i plivao pod vodom, koliko god su pluća mogla da mu izdrže, prateći stepenište koje se spuštalo pod okean. Pružalo se u dubinu onoliko koliko je Marik bio u stanju da zaroni, i još dublje, koliko god je mogao pogledom da dopre kroz zelenilo vode osvetljene podnevnim suncem.
     Marik je držao svoj čamac na izlazu iz ustave. Pregradna polja ustave dozvoljavala su da kroz njih prođe samo po jedan čovek, natovaren onoliko koliko može da nosi. Marik ih je prevario tako što je svoj čamac proneo kroz njih u delovima, a zatim ga ponovo sastavio sedeći na grebenu s druge strane, četiri metra iznad površine okeana.
     Kada je smislio kako da svoj čamac pronese kroz pregradna polja, prestao je da misli o njima, za svagda.

     Već više od petnaest godina Marik je išao u ribolov kad god je vreme dozvoljavalo. Kad bi se vreme pokvarilo i okean stao da se baca na prepreku koju je predstavljala Velika brana, pregradna polja su uporno ostajala zatvorena. U te dane, Marik nije uspevao da prođe ni kroz ono prvo polje. Kada se to prvi put dogodilo, Marik je izgubio svoj čamac. Prethodnog dana vreme je izgledalo lepo, i njega je mrzelo da optereti čamac. Kasno uveče, kada je shvatio da se vreme kvari, ustave su već bile odlučile da je opasno da se kroz njih prođe, i tako, kad je naišla oluja i kada je prošla, odnela je sa sobom i njegov čamac.
     Posle toga Marika više nikada nije mrzelo da optereti čamac kamenjem i da ga izvuče preko grebena, sve dok se nije nalazio pod kamenim svodovima gde je sijalo pregradno polje unutrašnje komore ustave. Čamci nisu bili mnogo veliki; oni stariji mogli su da ponesu samo Marika, a oni noviji, kad je najstariji sin, Miša, počeo da mu pomaže, mogli su da povezu samo dvoje. Ipak, nije baš bilo jeftino izgubiti čamac. To se dešavalo s vremena na vreme - svake dve do tri godine u proseku, kad bi mu neka oluja, strašnija nego obično, ukrala čamac. Ničim to nije mogao sprečiti. Greben na severnoj strani od Velike brane bio je potpuno gladak, kamenočelik kao ogledalo, tako da su graditelji Velike brane bili primorani da uklešu žljebove po površini grebena da bi se moglo hodati. Silom prilika, Marik nikako nije imao načina da sigurno priveže čamac; najbolje rešenje bilo je da ga optereti kamenjem. Marik je to stoički prihvatio; s tim je morao da računa ako hoće da se bavi ovim poslom, i zato je uvek imao spremno impregnirano drvo da sagradi novi čamac kada se postojeći izgubi.
     Marik nije bio neki bogatun, ali nije bio ni siromašan, bar ne prema merilima Istmarča. Njihova kuća, visoko na brdu iznad sela, imala je tri sobe, a podovi su joj bili od drveta a ne od nabijene zemlje. Zidovi su bili okrečeni u belo i iznutra i spolja. Bio je to veliki napredak u odnosu na njegove početke. Prve dve godine svog ribarenja Marik je živeo u šatoru. Prošle su dve godine dok je Marik, tada još mladić, uspeo da ubedi Eleninog oca Gareta da ribolov, u koji je išao kroz ustave, može da obezbedi uspešnu trgovinu. Imao je neku vrstu monopola. Naravno, bilo je i drugih ribara, u selima Telindel i Serlok, koji su, poput ribara u svim takvim selima, koristili jednu od trideset Velikih ustava, kroz koje je istovremeno moglo da prođe dvanaest velikih čamaca u kanalu od dvanaest metara, koliko je iznosila debljina Velike brane. Ali dok su rakovi ostajali sveži tokom transporta, riba iz Telindela je pretila da se opako usmrdi pre nego što stigne do Istmarča. A nijedno selo nikada nije slalo svilaše, iako su ih smatrali velikom poslasticom, pa im je i cena bila velika; meso svilaša bi pocrnelo za svega jedan dan posle uginuća, ukoliko se ne pretvori u raskošno, svetlucavo crvenilo jedne od neverovatno otrovnih vrsta, koje su bile klonirane u nekoj od očajničkih, poznih faza Ognjenih ratova.
     Marik je sagradio kuću pošto je dobio od Elene poruku da će je njen otac dati za njega. Uprkos tome što je redovno obrazovanje napustio kad mu je bilo jedanaest godina, znao je da nije primereno da traži od žene da dođe i živi s njim u šatoru. Bio je, na sebi svojstven način, pažljiv i obziran čovek. Jednog dana je odveo svoju buduću nevestu na brdo, ubrzo pošto su se verili, do onog mesta gde su brda prestajala i gde je počinjao kamenočelik Velike brane, da ona odabere mesto za kuću koju će sagraditi. Veći deo dana proveli su jašući uz padinu, krivudavim stazama koje su više puta prelazile sa jedne na drugu stranu brda. Dan je bio vedar i topao, a oni su jahali u hladovini; ispod stabala jela i sekvoja, sve dok se nisu približili vrhu najvišeg među okolnim brdima. Tu je Marik poveo Elenu sa staze, u stranu. Sapeli su konje na ivici šume, nedaleko od ulaza u ustavu, odakle je Marik lovio ribu poslednje dve godine, i držeći se za ruke pošli preko gole stene. Bez nekog naglog prelaza stena se pretvorila u kamenočelik, i oni su koračali preko širokog prostora od sive materije. Marik se zaustavio nekoliko koraka od kamenočelične ivice i pustio Elenu da pogleda.
     Sa svoga stajališta mogli su jedva da vide, daleko na jugozapadu, planinski venac koji je obeležavao suprotnu granicu Doline vladara. Velika brana je zaokretala oko njega, uzdižući se na zapad kao da će dodirnuti samo nebo. Tek malo više na istok odvajao se na suprotnu stranu od najvećeg luka Velike brane, i išao malo na sever, pre nego što se spojio sa Sivim planinama. Neposredno ispred njih brda su se spuštala do doline. Reka Almandar bila je daleki, srebrnoplavi odsjaj, na samoj granici njihovog vidnog polja. Crne planine, u kojima su vladari u Skupštini upravljali vaskolikom dolinom, bile su gotovo izgubljene iza ivice obzorja; samo najviši vrhovi bili su im dostupni pogledu.
     Elena se odmače od ivice. Nikad u životu nije se uspela toliko visoko iznad sela, i nadala se da nikad više neće. U to vreme je bila još devojčica, imala je tek četrnaest godina i zračila nekom jednostavnom lepotom; svetlosmeđe oči, veoma bela put, i čista crna kosa pričvršćena ukosnicom od slonovače. Iako je govorila kao obrazovana osoba i odlično znala da čita i piše, poticala je iz porodice koja je bila među najsiromašnijima u Istmarču, i to joj se videlo po odeći: obično smeđe platno i sandale koje su bile čiste, ali iznošene. Najzad, uz blage Marikove podsticaje, legla je potrbuške na ivicu velike provalije, naslonila bradu na nadlanice i oprezno provirila preko ivice.
     Glas joj je dolebdeo natrag do Marika, koji je sedeo pored nje ukrštenih nogu i jednom rukom joj milovao dugačku, crnu kosu. "Moj otac će hteti da zna kako sam isprljala haljinu."
     "I šta ćeš mu reći?"
     "Da si me silovao, oborio me u blato i radio sa mnom šta si hteo."
     Marik se namršti. "I isprljao ti prednju stranu haljine?"
     "Kazaću mu da ti u potaju više voliš muškarce i da si tako i sa mnom postupao."
     Marik, klimnu. "To baš neće doprineti mom ugledu. Hajde, pretpostavi, šta će Garet pomisliti?"
     Glas mu je zvučao veoma ozbiljno. Elena malo okrenu glavu, da mu vidi lice. Smešio se, pa mu i ona uzvrati osmehom i okrenu se opet da gleda niz urvine. "Pa, pretpostavljam da će se razgneviti i hteti da te ubije."
     "E, to ne bi valjalo", odlučno zaključi Marik. "Moraćeš da skineš haljinu, da otresemo prašinu sa nje pre nego što te vratim ocu."
     Poćutali su malo, dok je vetar unaokolo šaputao i toplo sunce tuklo po njima. "Mislim da bismo mogli da mu kažemo da sam pala", reče Elena zamišljeno.
     "A šta će on o tome da misli?"
     "Neće poverovati, dabome", ozbiljno uzvrati Elena, "ali neće se ni buniti, jer smo vereni."
     Marik široko razvuče usta. "Neće se buniti?"
     "Uvuci taj jezik nazad u usta", uzviknu Elena, ni ne pogledavši ga. "Ja ću se buniti. Ima da čekaš dok se ne venčamo. To sad više nije tako daleko."
     "Nije", složi se on, posle kraće pauze, i opet uze da je miluje po kosi, "zaista nije. A tebe vredi sačekati."
     "...tamo." Elena se uspravi na lakat i pokaza rukom niz padinu. "Baš tamo, na čistini."
     Marik čak ni ne pogleda gde je uprla prst. Bio se opkladio sam sa sobom da će ona izabrati baš to mesto. Bilo je blizu potoka, i oni su ga zapravo već bili prošli pre pola sata, na putu ka ustavi i pogledu koji se pruža sa nje. "Vrlo dobro", reče on. "Tu ćemo zidati."

     Na dan Marikove smrti, na zvuke i kretanja spolja, Kain se probudio u mraku i zimi, u dnevnoj sobi. Čuo je blagi glas svoje majke i s vremena na vreme promuklo očevo mumlanje, kad bi joj odgovorio ponekom rečju. Njegove sestre, Siva i Bara, bile su šćućurene u krevetu zajedno s njim, štiteći ga od oštre hladnoće, i on se pažljivo izvuče iz kreveta, da ih ne probudi. Kain je imao šest godina, Siva skoro pet, a Bara samo dve, a pored toga bile su i devojčice; Kain je znao da im je san potreban.
     Slamarica starijeg brata Miše bila je prazna.
     Miša je jedini od sve dece spavao sam. Imao je pet godina kad se Kain rodio i nikada se nije navikao da spava sa ostalom decom. Te zime Miša je imao jedanaest godina i bio je visok gotovo kao i mama Elena. Već tri godine pomagao je Mariku da lovi ribu, još od svoje osme godine. Kain nije video Mišu kad je izašao u kuhinju; verovatno je bio napolju i sedlao konje za put uz brdo.
     Majka ga je prva opazila, i rekla samo: "Dobro jutro, Kaine."
     Marik je sedeo pokraj njihovog malog ognjišta od cigala, grejući čizme ispred vatre na kojoj mu se kuvao doručak. Majčin roštilj bio je postavljen iznad ognjišta i na njemu su se pekla četiri jajeta, zajedno sa šest kriški crnog hleba i tri debela odreska svilaša. Marik se okrenu, onako sedeći, da pogleda dečaka. U treperavoj crvenoj svetlosti ognjišta dečak je izgledao jezivo i neprirodno, tako da se Marik za trenutak oseti nelagodno, ali odmah odagna to osećanje s odlučnošću koju rađa krivica. Nos i brada su mu bili isti Marikovi, a crna kosa Elenina; ali crne oči poticale su od Eleninog oca, Gareta, a odlučno stisnuta usta nije trebalo da ima dečak od šest godina. Miša i devojčice bili su smeđi, a pored Kaina jedino je još Bara imala crne Garetove oči.
     Marik se potapša po desnoj butini, i Kain poslušno priđe i pope se ocu na krilo. Marik se onda obrati Eleni. "Imamo li mleka?"
     Elena ni ne pogleda na krčag koji je stajao sa spoljne strane kuhinjskog prozora, da se hladi u noćnoj magli. Prozor je bio od pravog stakla, malo glaziranog, da ne propušta toplotu. "Samo malo, i Bara će popiti najviše od toga."
     "Daj mu pola šolje." Marik se opet okrenu sinu. "Šta ćeš ti ovako rano?"
     "Hoću da pođem s tobom, tatice", odgovori Kain jednostavno.
     Marik mu odgovori isto tako neposredno. "Ne možeš, sinko. Još nisi dovoljno porastao."
     Osetiše za časak udar hladnog vetra, i u sledećem trenutku Elena zaobiđe ognjište i stavi dopola napunjenu šolju mleka u Kainove ruke, pa se onda sagnu i ovlaš ga poljubi u obraz. Bez reči se zatim vrati pripremanju doručka i ručka za svoga muža i Mišu.
     Kain gucnu malo mleka. U stvari, nije ga želeo. "Ali to si rekao i prošli put, tatice."
     'Prošli put' je bilo pre dva dana. Marik se jedva uzdržao da se ne nasmeje. "Još malo, Kaine. Za čas ćeš porasti."
     "Ali..."
     Marik zavrte glavom i prekinu ga preteći: "Dosta. Pitaj koliko god puta hoćeš, ali nemoj mi osporavati odgovor, jer ću ti uštaviti kožu. Moraš da ostaneš kod kuće i da čuvaš sestrice." On pokretom ruke pokaza na šolju. "Popi to mleko." Dete ispi šolju na iskap i stavi je na cigle na ivici ognjišta, pored očevih čizama. Marik ga podiže sa krila i postavi ga na noge. "A sad - u krevet."
     Ulazna vrata se naglo otvoriše i Miša, već obučen u nepromočivu jaknu i čizme, šmugnu unutra, a zajedno s njim ulete i pramen magle. Nije ni pogledao u Kaina, već samo zastade ispred zatvorenih vrata. "Konji su spremni, tatice."
     Kain utonu u mrak hodnika koji je vodio u dečju spavaću sobu, i ostade u njemu, posmatrajući; već su na njega zaboravili. Posmatrao je kako otac navlači čizme i jaknu, dok je Miša govorio: "Treba da ga pustiš s nama, tatice, bar jedanput. Gnjaviće nas i smetati nam, ali to što ga ovde držite, to ga prosto jede iznutra."
     "Preboleće on to", mirno odgovori Marik. Polako je šnirao nepromočivu jaknu; ruke mu više nisu bile onako vešte, posle petnaest godina skoro svakodnevnog rada sa mrežama. Zaobišavši potom ognjište pored kojeg je stajala Elen, pošteno je poljubi. "Večeras ćemo se rano vratiti, ako se vreme ne promeni." Miša, koga nijedno od njih dvoje nije primećivalo, skidao je odreske od svilaša i hleb sa roštilja i stavljao ih u vrećicu za hranu, koju je držao u ruci. "Kako sad izgleda, pregrade nas možda neće ni pustiti da prođemo, pa ćemo ceo dan ostati zajedno."
     Elena se nasmeši. Osmeh joj izbrisa godine s lica, i Marik je ponovo poljubi. "To bi bilo baš lepo", tiho reče ona. Marik je pusti iz zagrljaja a ona onda poljubi i Mišu, dok joj je isti osmeh još stajao na licu. "Čuvajte se, obojica."
     "Postaraću se da tatica opet ne ispadne iz čamca", odgovori Miša, savršeno ozbiljna lica.
     Marik uzdahnu - nezgoda na koju je mislio Miša dogodila se samo jednom, pre dve godine, i to je bio jedini put u petnaest godina da je ispao iz čamca - ali ne reče ni reč već otvori vrata. "Hajde", progunđa on, i njih dvojica izađoše u maglu.
     Srećni izraz je još lebdeo na Eleninom licu kada se Kain ćutke, polako vrati u spavaću sobu i pope u krevet, pored Bare i Sive. Ležao je zatvorenih očiju, nepomičan, i trudeći se da ne misli na majčin izraz lica kad je poljubila Mišu.
     Trudio se da ne misli, jer ona nikad nije tako izgledala kad poljubi njega.
     Ležao je u istom položaju, potpuno budan, i kada je majka u zoru ušla da ih probudi.

     Tog jutra Kain je spokojno obavljao svoje svakodnevne poslove, i nikakva misao ga nije posebno zaokupljala. Njihova jedina krava bila je bolesna, i Kain je znao da otac pomišlja da je zakolje i kupi drugu. Kain proveri seno pred kravom u oboru iza kuće i nađe da je samo malo nedostajalo u odnosu na količinu od prethodnog dana; svejedno, savesno je uklonio i izneo staro seno i zamenio ga sa sveže pokošenom dugačkom travom, a onda uradi isto i kod mlade kobile koju je Marik kupio prethodne godišnje četvrti.
     Nisu imali bunar, jer je tlo na tolikoj visini bilo isuviše stenovito; Kain potom provede poveći deo jutra noseći dve prazne kofe dole do potoka, malo dalje nizbrdo, i vraćajući se s njima punim do prelivanja.
     Godina je bila već dobro zašla u zimsko doba. Zemlja nije bila pokrivena snegom, ali dan je bio ujedljivo hladan i Kainove ruke, tamo gde ih je prelila voda, toliko su se smrzle da je jedva mogao da ih pokreće. Sam vazduh je bio nekako čudan, nekako napeto nepomičan. U jednom trenutku mu se učini da je čuo pucanj groma, veoma daleko, ali se to nije ponovilo i na sivom svodu neba nisu se videli odblesci munja.
     Odjednom je vazduh postao savršeno miran; nije bilo ni daška. Kainu se činilo da se on jedini na celom svetu kreće kroz maglu. Vraćao se sa trećim i poslednjim tovarom vode, i uprkos hladnoći preznojavao se u nepomičnom vazduhu.
     Vetar ga je tresnuo kao kovački čekić.
     Kain čak nije ni bio svestan da se nešto dogodilo; u jednom trenutku se mučno uspinjao, a u sledećem je bio tresnut na zemlju i voda koju je nosio razlivena po njemu. Prva svesna misao bila mu je samo ljutnja, ništa više; eto, sad će morati da se vrati i ponovo napuni kofe.
     Tek kada je pokušao da ustane shvatio je koliko je vetar jak. Nije mogao da se uspravi na noge; vetar ga je ponovo oborio. Dok je tako ležao, pokušavajući da smisli šta da uradi, grad odjednom poče da pljušti po travi oko njega. Jedno veliko parče leda udari ga u potiljak, a onda drugo u rame, i tek tada se Kain prepade. Nije mogao da hoda; vetar ga nije puštao da stane na noge.
     Počeo je da puzi uz brdo.
     Grad je pljuštao po njemu, i Kain ubrzo shvati da neće uspeti da se dočepa kuće. U ušima mu je zvonilo od leda, koji ga je tukao u glavu. Ništa nije video pred sobom od vetrom uskovitlane magle i grada. Grad je padao ukoso, sa severa; Kain je pokušavao da se seti na kojoj strani se zatekao idući ka kući, u trenutku kad ga je oborio vetar. Tu negde, na putu ka kući, ležala je oborena sekvoja, čvornovato stablo koje se srušilo prošle zime.
     Ako uspe da se dokopa zaklona ispod te oborene sekvoje, biće bezbedan.

     Glazirani kuhinjski prozor beše razleteo se u paramparčad pod prvim naletom vetra.
     Sada je Elena sedela na kuhinjskom podu, držeći u naručju Baru i Sivu, čvrsto ih stežući. Kuća se tresla svuda oko njih i Elena je znala da se odista može desiti da im se kuća sruši na glavu.
     Siva je ćutala; Elena pomisli da je dete toliko prestrašeno da ne može ni da zaplače. Bara je bila još i suviše mala i nije shvatala šta se događa, i vrištala je gotovo isto tako jako kao što je zavijao vetar. Elena je sedela nepomično, držeći svoju decu i moleći se iz dna duše Gospodarima Svetlosti, moleći se da joj se muž i sin živi vrate iz oluje.
     Posle jednog sata kuća presta da se trese a posle još pola sata vetar oslabi toliko da su devojčice mogle da čuju Elenu. Grad se pretvori u kišu, dok je Elena govorila deci da ostanu u svojoj sobi i čekaju dok se ona ne vrati. Uradila je to brzo, pre nego što bi je Barini krici naterali da se predomisli, i izašla iz kuće u još uvek opaki vetar i zaobišla zgradu do staje u kojoj je bila kobila.
     Kao da je nešto probolo u srcu kad je videla šta se dogodilo s njihovom baštom i oborima u kojima su držali domaće životinje; ograde su popadale na zemlju, a kobila i svi pilići su nestali. Ostala je samo krava, za koju je Elena znala da će i onako ubrzo uginuti.
     U jednom trenutku gotovo joj je prevršilo; nije verovala da će i kobila nestati. Još je slušala Barino plakanje, gotovo zagušeno zavijanjem vetra. Elena podiže pogled, naviše do mesta gde se Velika brana uzdizala iznad nje, jedva vidljiva u fijučućoj, sivoj susnežici.
     Pa, i nije bila tako daleko. Boreći se s vetrom, Elena poče mučno da se uspinje.

     Niko nije došao po Kaina.
     Posle nekog vremena, nije mogao da pogodi koliko dugo, grad se pretvori u kišu, a vetar oslabi. Bio je jedva svestan, ležeći na južnoj strani oborenog stabla, da mu se krv cedi niz lice iz posekotina od ledenih zrna grada.
     Na kraju je shvatio da niko neće doći da ga potraži.
     Dugo je proveo tako, prosto ležeći. Kad je vetar utihnuo, kosina pod kojom su se slivali mlazevi kiše smanjila se i drvo ga više nije zaklanjalo. Bio je tako umoran, ali voda je bila veoma hladna i u njoj se osećao slabi trag soli koja ga je peckala, jer to su bile kapljice okeana prenete vetrom preko vrha Velike brane. Kaina počeše da peku posekotine, i on se podiže na noge i ne pogledavši oko sebe vrati se na stazu koja je vodila do očeve kuće.
     Pod mlazevima kiše nije mogao da vidi kolika je šteta. U početku vrata nisu htela da se otvore, i on pomisli da ih je majka zbog nečega poduprla iznutra. Svi mišići su mu podrhtavali; pokušao je ponovo, ne nedajući se uspehu, i vrata se širom otvoriše. Iznutra je čuo plač, koji za trenutak umuče na zvuk vrata koja se otvaraju.
     Čuo je glas svoje sestre Sive iz dečije sobe. "Mama?"
     "Nije ona, ja sam." Kain prođe kroz kuhinju. Sto je bio prevaljen, ognjište mokro i prozor razbijen, ali sve ostalo je, izgleda, bilo u redu. U njihovoj sobi Siva je sedela u sredini kreveta koji su njih troje delili, držeći Baru na krilu. Bila je upola umotana pokrivačima. Na Sivinom licu su se još videle suze, a Bara je plakala gotovo bez glasa. Kain se pope na krevet pored njih i uze Baru iz Sivinog krila. "Gde je mama?"
     Siva šmrknu. "Otišla je po taticu."
     Držeći jednom rukom Baru u krilu, Kain drugom privuče ćebad oko njih, a onda zagrli Sivu i priljubi je uz sebe. Suze su još rominjale niz Sivino lice. "Ne plači", mirno reče on. "Ja ću se brinuti o tebi dok se tatica ne vrati."

     U potonjim godinama Elena nije mogla dobro da se seti toga dana; samo pojedinih slika, trenutaka. Prošao je skoro čitav sat dok nije stigla do ustave, i kiša je još gusto padala kad je najzad dospela do nje. Krsta su je bolela od rvanja sa vetrom, a voda koja joj je tekla niz lice bila je pomešana sa suzama. Nikada u životu nije prošla kroz ustavu i nije znala kako da je uključi, ukoliko se za tako nečim ukaže potreba. Kada je stigla na čistinu na kojoj je, pre trinaest godina, prvi put shvatila da voli čoveka za koga će se udati, više nije znala šta će dalje.
     Njihovi konji bili su sapeti na ivici čistine. Jednome je bila slomljena noga, i od njegove vriske Elena se trgla. Konja će morati da ubiju; nije imala snage da to uradi, ne sada. Drugi konj, iako je bio usplahiren i trzao se ustranu od nje, izgleda da je bio u redu. Žuborenje pljuska, grmljavinu i konjsko njištanje nadjačavala je neka duboka tutnjava za koju Elena nije znala odakle dolazi. A i da jeste, ne bi se više uplašila od tutnjave Jedinog okeana koji se bacao na kamenočeličnu prepreku Velike brane takvom snagom da je i sama Velika brana podrhtavala pod njegovom silom.
     Nije umela da otvori pregradno polje.
     Kroz njega je ugledala nepomičnu ljudsku priliku koja je ležala na podu hodnika. Odmah iza te prilike nalazila se još jedna nevidljiva pregrada. Okean je udarao o ulaz širokim, sporim valovima, ali nije dopirao do nepomične prilike u slabo osvetljenom prolazu. Elena gurnu pregradu; kao da je dodirnula glatku površinu čelika. Pretražila je potom i okolne zidove, da nađe prekidač. Nije ga bilo. Poče onda da udara rukama o pregradu, ali se ni ona nije otvara. Jecajući od nemoći šutnula ju je nogom jedanput, pa još jedanput, i konačno klonula na pod oslonjena leđima o pregradu, dok su joj suze tekle niz obraze. "Prokleta bila", prošapta kroz suze, "zašto se ne otvaraš?"
     Jedan hladnokrvni glas, savršeno ravnodušan, jedva čujan zbog vetra, odgovori joj: "Zato što nisam dobila takvo naređenje."
     Elena nije znala kako se našla na nogama. Prvo čega se sećala bilo je kako se odmiče od pregradnog polja, unezvereno gledajući oko sebe. "Ko to govori?"
     "Ja", odgovori glas. "Ja, pregrada. Želiš li da se otvorim?"
     "Ja..." Glas joj se preseče. Kada je najzad uspela da natera grlo da joj opet proradi, jedino što je mogla da izgovori ličilo je na krkljanje. "Molim te."
     Pregradnog polja nestade.
     Elena je stajala nepomično. Odjednom je mnogo bolje mogla da čuje duboku tutnjavu, tupe udarce Jedinog okeana koji je besneo pred preprekom. Nešto se otkinulo u njoj i prvo čega se sećala bilo je da se opet nalazi napolju na čistini, držeći u krilu glavu svoga sina Miše, dok mu je kiša lila u otvorene oči. Mora da je ušla u komoru ustave da bi ga izvukla, ali nije se sećala da je to uradila. "Mišo", promuklo prošapta ona. "Mišo?"
     Sin joj se, međutim, ne odazva. Nije ni trepnuo, iako mu se kiša slivala pravo u oči.
     Pogled mu je bio potpuno ludački.
     Elena od Istmarča sede na pete i poče da plače, onako kako nikada nije plakala, da plače za izgubljenim mužem i najstarijim sinom, za jedina dva čoveka koja je u životu volela.

     2.
     Sutradan izjutra su sišli niz brdo, svo četvoro i Miša. Pre nego što je sunce odskočilo spakovali su sve svoje stvari, sve što su mogli poneti, i sa jedinim preživelim konjem proveli najveći deo dana putujući nizbrdo, do ulaza u Istmarč, gde je Elenin otac Garet imao malu kuću od cigala na ivici imanja gospodara Malahora. Siva i Bara su jahale, a Elena je držala uzde i vodila konja. Miša je hodao pored Kaina. Kainu je bilo rečeno da starijeg brata drži za ruku i zaista, dokle god je Kain držao Mišinu šaku u svojoj ovaj je rado išao pored njega; ali čim bi ga Kain pustio iz bilo kog razloga, Miša bi stao i ostao tako, sve dok ga neko ne bi ponovo pokrenuo. Nije odgovarao kad mu se neko obrati, nije progovorio ni reč još od juče, kad ga je Elena dovela sa ustave.
     Dan je bio tmuran, oblačan i hladan; jednom je, tokom putovanja zakišilo, iako ne mnogo. Put kojim su se spuštali jedva da se mogao nazvati tim imenom. Bila je to tek utabana staza na kojoj su Marik i Miša donekle ugazili travu odlazeći i vraćajući se sa pijace u Istmarču. Dva puta su morali da skrenu sa puta, tamo gde je neko stablo palo preko njega. Sporo su odmicali, ali Elena se nije žurila. Celog dana je bila veoma bleda i nije otvarala usta, sem da im vikne da stanu i da se odmore. Jednom je morala da iščupa žbun sa puta ispred njih i, uplevši ruku uz polomljenu granu, duboko se posekla. Nastavili su da idu, i tek kada je Elena osetila da joj je ruka postala klizava, jer joj je krv tekla niz podlakticu, shvatila je da se posekla.
     Nije ni osetila.
     Sredinom popodneva stigli su do podnožja i stupili na Putnikov drum, koji je pratio luk Velike brane. Išao je na istok i na zapad, povezujući sela i gradove na severu doline; Istmarč, Telindel i Serlok, a zatim Murstin, Elitaun i Singer, koji je bio sagrađen na obali velikog jezera T'Pau. Od Singera se moglo putovati na jug čamcem, niz veliku reku Almandar, kroz bogato središte Doline vladara, gde se gajilo žito i kukuruz kojima su se hranili vladari, radnici i divovi bez razlike, po celom svetu. Putujući dalje rekom Almandar, mimo gradova isuviše brojnih da bi se nabrajali, mimo sagorelih praznih ruševina na području Semalije koje su nekada bile grad Erebion, dolazilo se najzad do Zlatonosne reke, u podnožju Crnih planina. Tu je Almandar skretao i tekao i na istok i na zapad rasut u mnogobrojne potočiće, dok na kraju od potočića nisu postajali potoci i rečice, i tu je nestajao.
     Jašući na zapad...
     Nastavljao se Putnikov drum, delimično samo od utabane zemlje, mestimično kaldrme, pa cigle i kamenočelika sve dok se ne priđe gradu Singeru na jezeru T'Pau, koji su, govorilo se, sagradili divovi; dalje, mimo Singera, pa kroz Trenton, Izolde i Kambervil, odakle se zatim skretalo u velikom luku na jug, udaljavajući se od Velike brane, gde je grad Igliz bio smešten visoko u jugozapadnim brdima koja su prelazila u Crne planine. Bio je to grad na najvišoj koti u dolini, izuzev samoga grada Skupštine, i najviši grad kome se moglo prići kakvim-takvim putem. Iza Igliza ležali su Volta i Dome i Flinton, a na zapadnom kraju Putnikovog druma veliki grad Vestmarč, koji se od Istmarča razlikovao koliko dan od noći.
     Budući da mu je bilo šest godina Kain još ništa nije znao o svemu tome; nije znao čak ni kako se zove drum kojim su krenuli ka Istmarču. No, kako god da se zvao, nije bio nešto naročito; dovoljno širok da se mimoiđu dve konjske zaprege, od utabane zemlje koja je, u tom trenutku, bila pretvorena u blato debelo deset centimetara. Elena nije čak ni bacila pogled na zapad, kad su stupili na drum; krenuli su njime i polako šipčili kroz blato u pravcu istoka. Bili su jedine osobe na tom drumu; po tom vremenu samo oni koje je preka nužda terala na put promolili bi nos iz kuće.
     Celoga dana nisu videli sunce, i tek kada je palo veče zašli su među prve kuće Istmarča. Odmah se moglo videti da je oluja od prethodnog dana mimoišla Istmarč; drveni ćumezi na zapadnom kraju sela još su stajali uspravno. Bilo je to malo selo, svega osam hiljada stanovnika, i imanje gospodara Malahora bilo je odgovarajuće veličine. Imanje se nalazilo na istočnom kraju sela, i kad su prolazili između lepih kuća na tom istočnom kraju Istmarča, preko kaldrmisanih ulica, Kain prvi put u životu vide druge ljude, muškarce i žene lepo odevene u kožu, vunu i pamuk, i jednu damu u kočijama koja je nosila dugačku haljinu od materijala za koji je Kain znao da je sunčeva svila. Svi su oni bez ustezanja gledali u Kaina i njegovu porodicu, s raznim izrazima lica koje Kain nije umeo sasvim da protumači, ali je unapred znao da mu se ne dopadaju. Jedna žena im doviknu neku reč koju Kain nije znao; ali njegova majka Elena išla je dalje, ukrućena i bleda, vodeći sa sobom svoju porodicu i ništa nije odgovorila. Kain nije ispuštao Mišinu ruku i išao je za leđima svoje majke, pravim kao strela, kroz vlažne ulice, sve dok nisu stigli do dedine kuće.
     Kuća koju je gospodar Malahor dao svom glavnom baštovanu Garetu bila je malo, jednosobno zdanje od cigala, na majušnom parčetu zemlje smeštenom ukraj Malahorovog imanja. Garetova kuća bila je zaklonjena malom skupinom drveća od pogleda iz velike kuće, inače bi bila kao u izlogu. Cigle su bile izribane i čiste, iako se videlo da su korišćene pre nego što su dospele do mesta koje je sada bilo Garetov dom; bašta pred kućom, iako mala, bila je isto onako lepo negovana kao i vrtovi kojima je bilo okruženo Malahorovo imanje. Fasada joj je bila uvučena od ulice nekih dvadesetak metara.
     Elena za trenutak zastade pred vratima pre nego što će zakucati. Bila su to čvrsta vrata, od hrastovine i okovana gvozdenim trakama, i kad je prvi put zakucala jedva da je čula samu sebe. Zakuca potom jače, i jedan ljutiti glas iznutra doviknu: "Za ime Svetlosti, nisam gluv! Pustite me da obučem pantalone i odmah dolazim." Nekoliko trenutaka kasnije vrata se otškrinuše i starac koga Kain nikada pre toga nije video proviri kroz otvor. Iza leđa mu je svetlucala vatra i Kain nije mogao dobro da mu razazna crte na licu. Ali starac je verovatno njih bolje video, jer već u sledećem trenutku otvori šire vrata i polako upita: "Elena?"
     Elenin glas je zazvučao strašno promuklo, čak i njoj samoj. "Marik je poginuo, oče."
     "Ah." Čovekov pogled se spusti iza nje. "Ovo su deca, je li?"
     Kainova majka odsečno klimnu.
     Starac još neko vreme postoja na vratima, i Kain već poče da se pita da li će ih uopšte pustiti da uđu. Najzad uzdahnu, kao da je jako umoran, i jednostavno im reče: "Pa, onda, vežite konja, sastružite blato sa sebe i uđite u toplo."

     Te noći, ležeći na podu ispred ognjišta, puštajući da mu žar zagreva ukočene kosti, Kain usnu svoj prvi san u životu koji je bio u stanju da zapamti.
     Uprkos bolnom umoru koji mu je prožimao celo telo, u početku je imao muke da zaspi i ležao je budan pored vatre, osluškujući pucketanje zamirućih cepanica. U jednom trenutku mu se učinilo da čuje majčin plač, te se uspravi na lakat da baci pogled tamo gde je ona ležala, dalje od vatre nego njena deca. Oči su joj bile zatvorene, disanje mirno i ujednačeno. Uznemiren nečim, ni sam ne znajući čime, Kain opet leže na leđa i zatvori oči.
     Nije video suzu koja se iskrala ispod njenih spuštenih trepavica, ni drugu koja je pošla odmah za njom.
     Kainova poslednja misao bila je da nije verovao da će ipak zaspati.

     A ovo je bio san:
     Stajao je na glatkoj, tvrdoj površini, tako glatkoj da ništa nalik na to nije u životu opipao, na kamenu kao svila. U kamen su bile urezane prave linije, i kroz njih je proticala voda. On je stajao na ispupčenju u steni, Velika brana se uzdizala nad njim, i Jedini okean, koji nikada nije video u životu, pružao se pred njim sve dok ne dodirne liniju obzorja. Voda je plavičasto svetlucala u jasnoj sunčevoj svetlosti, plava kao safir, i ista ta topla, sjajna svetlost dodirivala je i njega, zasenjivala mu oči odsjajima sa vrhova razigranih talasa.
     Iznenada voda potamne i sunce se sakri iza uskomešanih sivih oblaka, iskravši se zajedno sa toplotom i svetlošću. Suze mu potekoše niz obraze, iako Kain nije znao zašto plače. More se bilo povuklo od njega, povuklo se pet metara, zatim deset, i ponovo su se začuli ženski glasovi, tri glasa milozvučna i jasna, i oni su mu govorili:
     Nije za tebe. Moć će biti za tvoga sina; nije za tebe.
     Sa severa onda nagrnu ogromni talas plime, gromoviti zid crne vode koji će smrviti pod sobom Veliku Branu, i Kaina. Nebo je postojalo sve crnje i crnje, sve dok se vodena planina nije ispružila toliko da je zbrisala i samo nebo.
     Nije za tebe, opet mu rekoše žene.
     Poslednji Kainovi trenuci pre nego što ga je smrvio ogromni talas bili su ispunjeni groznom, očajnom tugom.
     Znao je da nikada neće imati sina.

     3.
     Elena je strepila od susreta sa gospodarom Malahorom.
     Isuviše je dobro znala da joj najbolja haljina nije ni izdaleka dobra, i da će morati da mu izrekne svoju molbu usred dvora, gde će biti i drugi stanovnici Istmarča - muškarci i žene koji je poznaju još od detinjstva - i da će videti u kom ju je stanju ostavila muževljeva smrt i saznati da joj je najstariji sin poludeo.
     Uveče, prvoga dana koji su proveli u Istmarču, Garet se vratio kući sa posla u velikoj zgradi i ćutke počeo da jede večeru koju je Elena skuvala za sve njih. Hrana je bila dobra, šargarepa s medom, ispečena u loncu koji je skoro ceo dan visio nad ognjištem, pečeno pile, i jabuke da se zaslade na kraju. Jeli su sedeći na uglačanom drvenom podu, svi osim Gareta koji je sedeo na svom krevetu. Doneo je sa sobom krčag piva i sam ga popio; za druge je bila voda.
     Kain je sedeo i posmatrao dedu dok je večera odmicala, u tišini u kojoj se čulo samo pucketanje vatre i zavijanje vetra napolju. Nije još bio siguran šta da misli o tom čoveku. Majka ga je retko pominjala, kao i svoju pokojnu majku, kao i sve iz onog vremena koje je predhodilo njenom venčanju s Marikom. Prošle noći su spavali tvrdo, do iscrpljenosti, svi pa čak i Miša, i kada je Kain ujutro ustao, pre svih osim majke, deda je već bio otišao na posao. Sada, žvaćući večeru, krišom je proučavao tog čoveka; Garet je bio visok, iako je hodao poguren. Oči su mu bile crne, baš kao i Kainove, ili Barine. Kosa mu je bila potpuno bela i počinjao je da ćelavi; nosio je bradu, belu gotovoo kao i kosa. Ruke su mu bile hitre i vešte, krećući se od jednog do drugog jela na tanjiru gotovo očaravajućom elegancijom, blesnuvši s vremena na vreme u treperavom svetlu. Glatka čelična traka na njegovoj ruci uhvatila bi crveni odblesak vatre, poslala ga kao nož natrag u Kainove oči, a iza rubinskozlatne svetlosti dva crna oka uhvatila bi njegov pogled, iza blistavog svetla, boje krvi i bakra...
     Vrlo upadljivo, Kain se okrenu od starca i baci pogled pravo u ognjište, u skakutave plamenove.
     Izgledalo je da niko nije ništa primetio. Garet se ipak oglasi, savršeno ravnodušnim tonom: "Nije učtivo da buljiš, dečko."
     To je bilo prvi put da je progovorio otkako se vratio iz velike kuće. Elena se gotovo trgla na njegov glas i brzo pogledala u Kaina. Kain je ukočeno zurio u vatru. Ona se okrenu ocu... "Je li on buljio u tebe?"
     Garet isprazni tanjir i iskapi poslednje ostatke piva iz krčaga, ne rekavši Eleni ni hvala za večeru. "Zašto da ne? Nikada još nije video svoga dedu. I ja sam njih gledao." On pogleda pravo u svoju kćer. "Jesi li spremna da popričamo šta da se radi?"
     Elena dočeka njegov pogled ne trepnuvši, a onda podiže bradu. "Jesam."
     "Dobro", odsečno uzvrati on. "Koliko imaš novaca?"
     "Šesnaest zvezda, dvadeset osam zlatnika. Bilo je dvadeset devet, ali sam jedan razmenila za jabuke i pile. Izvini, šargarepe sam morala da uzmem iz tvoje bašte."
     Starac se zagleda u nju. "Zar toliko? Mora da je posao dobro išao."
     "Marik..." Ona ućuta, ugrize se za usnu i poče opet. "Moj muž je dobro vodio poslove."
     "Znam..." Njen otac izgovori te reči kao da joj priznaje poen u takmičenju. "A sada je mrtav."
     Kaina je nekako iznenadila ta primedba; nikada nije tačno znao kako treba da se ponašaju odrasli, ali imao je utisak da ovako ne treba. Siva pored njega poče da šmrće, kao da traži povod da opet brizne u plač.
     "Hvala ti što si nas podsetio", reče Elena, veoma uzdržanim glasom. Kain nije bio siguran da li joj je to svetlost vatre obojila lice ili gnev. "Idući put kad neko od nas počne da zaboravlja, potražiću te da nam osvežiš pamćenje i podsetiš nas na stvarnost."
     Garet nastavi kao da Elena nije ništa rekla. "Dakle, moraćete da pripazite. Imaš sreće što raspolažeš s tolikom platinom i zlatom. Možda ćeš čak uspeti i da se opet pristojno udaš." On poćuta, kao da čeka njen odgovor, a onda se zaista nasmeši. "Zaista, malo si mi sazrela dete. Iznenađuješ me."
     Kain je video kao je majka progutala odgovor: vilični mišići su joj se zategli. "Nameravam da se preselim u selo. Dobra sam švalja, a umem ponešto i da skuvam. To bi nam bilo dovoljno, zajedno s novcem koji nam je Marik ostavio. A i kuća u brdima je na naše ime, ako neki preduzimljivi mladić poželi da se bavi Marikovim poslom." Garet je klimao, a Kainova majka tiho dodade: "Na dobrom je mestu."
     "Jeste", složi se Garet ljubazno. Sa police iznad svog kreveta uzeo je mali češalj od kosti i veoma pažljivo ga provlačio kroz bradu. "U svakom slučaju, možda će ti se posrećiti. Znaš krojača Hogana, žena mu je umrla, nema ni dve nedelje. Pustio je glas da traži nekoga da mu pomaže u radnji. Da li te to zanima?"
     "Da."
     "Dobro. Evo ti još nešto da razmisliš. Sećaš li se Kenzija?"
     "...ne, ne sećam se - čekaj." Elena zažmiri. "On je bio onaj čistač cipela, koji je sedeo tamo dole, kod Sema Keparda - oh, kako li se zvaše ono mesto, nekako dugačko?"
     "Zvalo se Bulingova krčma sa sobama, dobrim vinom i jelima," podseti je Garet. Bio je vratio koštani češalj na policu iznad kreveta. "Sada se zove Kepardova krčma, jer Buling je umro a Sam Kepard je bio novi vlasnik. Sada služe viski, i votku, kad mogu da je nabave. Buling bi povratio crvenog svilaša nad nečim takvim, ali Kepard voli žestoka pića. Tek da znaš, Kenzi je umro prošlog leta - zarazna groznica, i uz to težak slučaj - i sada još niko nije preuzeo posao čistača cipela umesto njega. Mislio sam na Kaina.
     Elena je prvi put izgledala iznenađena. "Na Kaina?"
     "Aha. Još je premlad da bude nečiji šegrt, a čini mi se da ne nameravaš da ga školuješ; čak i sa početnim kapitalom od tih šesnaest zvezda koje imaš, nećeš moći dovoljno dugo da plaćaš ono što traži učiteljica Sendel, da bi prošao kroz najosnovnije veštine čitanja i pisanja." Starac opet pogleda u Kaina, i ovoga puta, Kain mu uzvrati pogled. "Šta kažeš na to, momče? Je l' misliš da bi umeo to da radiš, da čistiš cipele za pare?"
     Za trenutak zavlada tišina, dok je Kain razmišljao o tom pitanju. Video je da njegova majka nije obratila pažnju na ono što ga je upitao Garet; mislila je na nešto drugo.
     "Da", odgovori Kain. I to je bilo sve.
     Garet opet klimnu, donekle zamišljeno. Dabome. "Dobro, tako smo zbrinuli Kaina, a i tebe, rekao bih. Devojčice mislim da za sada treba da ostavimo na miru. Male su, suviše male da idu u školu kod Sendel - ako ti u tom pravcu idu misli, a kladim se da idu - ili da se bave nečim drugim." Elena klimnu, nekako kao preko volje, i Garet reče tonom koji je bio najbliži nežnosti od svega što je Kain do tada video na njemu; "Tako... Šta ćemo sa Mišom?"
     Gotovo nesvesno, Elena baci pogled tamo gde joj je sedeo najstariji sin, s leđima naslonjenim na zid. Lice mu je bilo potpuno bezizrazno i još nije treptao očima. Jeo je kad se hrana stavi pred njega, ali kad završi ostajao je da sedi, držeći drveni tanjir u rukama. Pominjanje njegovog imena nije mu nimalo promenilo ravnodušni mir u očima.
     Elena progovori tiho, tako tiho da ju je Kain jedva čuo. "Zamoli gospodara da pošalje po nekog od vladara", prošapta ona. "Kad je Magredov sin Keri razbio lobanju tako da mu se video mozak, kad smo još bili deca, vladar Atel je došao i odneo ga sa sobom, a kada se vratio bio je opet zdrav." Gledala je u pod, ne u oca. "Otići ću gospodaru Malahoru i zamoliću ga da pošalje po nekog vladara."
     "Kćeri? Pogledaj me." Elena podiže pogled da se sretne s njegovim, i Kain vide da je ona boja na njenom licu bila od gneva, ne od vatre jer sada je bila veoma bleda. "Hočeš li zaista to uraditi? Otići gospodaru Malahou kao molitelj?"
     "Da."
     "Biće ti neprijatno da pokažeš koliko si bespomoćna pred onakvom gomilom." Starac je govorio bez trunke sarkazma; pažljivo je gledao u lice svoje kćeri.
     "On mi je sin", reče Elena jednostavno.
     Njen otac klimnu i još jednom uzdahnu. "Jeste, sin ti je." Još nije bio skinuo svoje radne čizme. Sada je to uradio i spustio ih pored kreveta. Onako u radnom odelu, podigao je noge na krevet i legao, zatvorivši oči. "Gospodar Malahor će svratiti sutra ujutro."
     "Šta/"
     "Pa, po svoj prilici negde pre podne. Tamo, u velikoj kući ne ustaje se baš rano."
     "Ali...oče, kako?" prošapta ona zabezeknuta.
     "Tom čoveku sam služio četrdeset i tri godine", mirno odvrati on. "To ipak nešto znači, a i gospodar Malahor, pa rekao bih da on to i ne smatra nekom prevelikom milošću. Dobar je to čovek, isti pokojni otac." On ućuta neko vreme. "Osim toga, ja sam ga zamolio."
     Elena se polako diže i poče da skuplja drvene tanjire da ih opere u buretu u dvorištu. Bila je leđima okrenuta starcu kad je rekla: "Hvala ti."
     "Roditelj će to uraditi za svoje dete."
     "Znam."
     "Znam da znaš. Laku noć, Elena."
     "Laku noć, oče."

     Erik Malahor, gospodar Istmarča, bio je visok, prostosrdačan čovek, meke smeđe kose i zajapurena lica, obučen u tako fino odelo kakvome Kain nikada nije video ni slično. Čizme su mu bile od najmekše crne kože i dopirale su do polovine listova, a ogrtač od plave sunčeve svile. Čakšire za jahanje i košulja su bili od isto tako plave vune, u svetlijem tonu. Narukvica mu je bila od čistog zlata, a na tvrdom okovratniku, pod grlom, nosio je dijamant. Oko pasa mu je visilo nešto što je ličilo na dršku noža, izliveno tako da odgovara ruci, ali u njoj nije bilo oštrice. Iako je Kain znao da je star koliko i Garet, ili blizu toliko, bolje je ostario; u kosi mu nije bilo sedih dlaka, i kretao se kao čovek upola mlađi od njega.
     Došao je sam sa Garetom bez telesne straže. Kain nije dovoljno poznavao plemićke običaje da bi ga to iznenadilo onoliko koliko bi trebalo.
     Kućna vrata bila su otvorena; nije bilo prozora i da su ostavili vrata zatvorena, ne bi bilo svetla. Bilo je sasvim toplo: sunce je izašlo, prvi put te nedelje; bilo je, doduše, i oblaka, ali su bili visoko i sasvim beli.
     Ničim nisu bili upozoreni da dolazi gospodar. Elena je još četkala Miši kosu kad se Erik Malahor pojavio na pragu i, ustežući se, stupio u kuću. Morao je malo da sagne da bi prošao kroz ulazna vrata.
     Elena se smesta baci na kolena, povukavši Mišu i Sivu za sobom, rukama položenim na njihova ramena. Bara je spavala na Garetovom krevetu. Tako je samo Kain ostao da stoji, okružen ćutanjem. Gospodar Malahor kao da nije ni primetio dečaka. Prve reči su mu bile: "Ustanite, molim vas. Niste na dvoru." Kad su ga poslušali, stajao je ćutke još za trenutak. "Garet je rekao da ću vas se setiti. Jednom ste se prepirali sa mojom drugom ženom, zaboravio sam oko čega i išibali su vas." Za trenutak se nasmejao toj uspomeni. "Mala služavka koja je imala hrabrosti da se prepire s tom vešticom - zaista ste na mene ostavili utisak svojom hrabrošću, ako ne i ludošću. Možda će vas obradovati vest da je umrla." Osmeh mu je polako nestao. "Primite moje saučešće zbog smrti vašeg muža, gospođo. Ubuduće će mi nedostajati odresci svilaša koje je donosio na pijacu."
     Elena je držala oboren pogled, onako kako su zahtevali pravila ponašanja, i nije pogledala gospodaru pravo u oči, ali glas joj je bio čvrst. "Hvala gospodaru."
     Gospodar Malahor kao da je prvi put pogledao oko sebe. "Do đavola, ovde je pretrpano. Izađite napolje, gospođo, da popričamo tamo gde se može udahnuti malo vazduha." On se okrenu i izađe krupnim koracima, ne osvrnuvši se da vidi da li Elena ide za njim. Kad su izašli, Garet, koji je sve vreme stajao napolju, uđe u kuću, gde su čekala deca. Zastao je, za trenutak, i upiljio se u Kaina. U crnim očima mu je svetlucalo nešto što Kain nije mogao da odredi.
     Napokon, on upita: "Je li tvoj otac bio od onih prokletih demokrata? Ili je od tebe napravio ono što sam nije smeo da bude?"
     Kain zavrte glavom i oprezno odgovori: "Gospodine? Ne znam šta hoćete da kažete?"
     "Koliko ti je godina, dečko?"
     Kain je zabrinuto gledao u dedu. Starac je očigledno bio besan, ali Kain nije mogao da pogodi zbog čega. "Šest, gospodine".
     "I nikada te nisu naučili da saviješ koleno u prisustvu plemića?" Kain zbunjeno obori pogled na svoja kolena, i deda mu se iznenada poče smejati, iako pomalo kiselo. "Dobro, rekao bih da nisu. Možda je Marik bio demokrata, a možda je mislio da tamo u brdima nikada nećeš naići na plemića. Saviti koleno, Kaine, prenosno je značenje. To znači kleknuti. Umeš li ti uopšte da klekneš?"
     Kain, međutim, ne dobi priliku da odgovori; gospodar Malahor se u tom času vratio. Očigledno, nije dugo razgovarao s Elenom. Istog časa kad se Malahor pojavio na vratima, Kain kleče, i Malahor se poče smejati iz sveg glasa. "Odlično, naučio je neke stvari od kad smo se prvi put sreli."
     "Da, gospodaru", ukočeno se složi Garet.
     Malahor u dva duga koraka pređe celu prostoriju. "Ustani, dečko. Daj da te dobro pogledam." Kain posluša, i Malahor ga je izvesno vreme pažljivo proučavao. Samo jednom je skrenuo pogled, da pogleda Mišu, i odmah ga vratio na Kaina.
     "Mnogo liči na tebe", primeti on rasejano, i Kainu bi jasno da se ne obraća njegovoj majci. Onda sleže ramenima, kao da ne želi više da misli o tome. "Pa, dobro, videćemo, u to sumnje nema." Malahor se okrenu od Kaina i ponovo se obrati Eleni. "Preseliće se u grad?"
     "Da, gospodaru."
     Malahor klimnu kao da ga i nije mnogo briga. "Postaraj se da moj sekretar bude obavešten gde si. Za dva dana moj će jahač otići u Serlok. Tamo imaju prenosnik za poštu, i poruka će odatle, istoga dana, stići do Skupštine. Kad vladar bude došao - ako dođe - neće hteti da čeka dok te ne nađemo."
     "Da, gospodaru", tiho odvrati Elena. "Hvala vam."
     "Nema na čemu." Gospodar Malahor se zaustavi na vratima, gotovo ih zakrčivši svojom telesinom i zagleda se u Kainovu majku. "Neka vas Svetlost štiti, gospođo."
     Izašao je ne sačekavši odgovor, kao da ga nije ni očekivao.

     Stan za iznajmljivanje u koji su se preselili bio je u Trgovačkoj ulici, odmah na jug od raskrsnice Trgovačke i Glavne ulice. Stan je bio na drugom spratu zgrade koja je gledala na Trgovačku ulicu; sama zgrada bila je veoma prosta, od trećerazrednog drveta sa tek toliko impregnacije da se ovlaži.
     Bila je veoma ružna.
     Unutrašnjojst nije bila ništa bolja nego što je Kain mogao da očekuje na osnovu spoljnog izgleda. Imali su dve sobe, a jedna od njih, namenjena da bude kuhinja, bila je veoma mala; spavaća soba bila je veća, sasvim dovoljna da svo petoro spavaju i da im ne bude tesno. Kroz vrata iz hodnika ulazilo se u kuhinju, a između kuhinje i spavaće sobe nije bilo vrata. Nije bilo ognjišta, a rupa za kuvanje u kuhinji bila je mala i slabo provetrena. Zidovi su mestimično bili popucali i kroz njih je ulazio spoljni vazduh. Onaj jedini prozor je bio malen i debelo glaziran; gledao je na prolaz iza kuće.
     Krojač Hogan im je pronašao to mesto. Bio je to veseli debeljko nešto preko četrdeset godina, koji se stalno znojio i bio bolje obučen nego što mu je stalež dozvoljavao. "Ama, vidi šta imaš!" veselo je uzvikivao. "Zastirači na podovima, zastirači na zidovima - debelo žuto platno, slažem se, ono što imam u izobilju na policama u dućanu upravo ovog časa - koji vise i zaklanjaju pukotine. I odvod vode baš u kuhinji! Nikad nećete morati da kofu s prljavom vodom iznosite napolje, samo ćete je izliti u odvod!" Kainu, međutim, ne promače da odvod na koji je Hogan bio toliko ponosan gadno zaudara, i da sam Hogan izbegava da duže vreme bude blizu njega. U Istmarču se pumpala voda u vodovod, imala ga je i njihova zgrada, ali nije bilo tekuće vode u stanu koji su iznajmili. Kada su hteli da uzmu vodu, morali su da prođu kroz hodnik gde je na drugom spratu stajala jedina česma, koja je uz to curila.
     Pošto su gotovo čitavih pola sata proveli u raspakivanju, Kain zapita Hogana gde se nalaze one prostorije gde se ide napolje. Hogan se stade smejati, kao da je Kain zaista rekao nešto mnogo smešno. "Napolje? E pa, ovo ti je moderna kuća, Kaine: ima klozet sa tekućom vodom!"
     Kain je mračno i sumnjičavo buljio u njega, otkrivši, na svoje zadovoljstvo, da se Hogan vidno uznemirio. "Koliko ljudi koristi taj klozet?"
     "Pa, rekao bih svi koji stanuju na ovom spratu", odvrati Hogan, pošto je hitro dobacio pogled Eleni. "Ali kod štavljača kože možete dobiti okvir tako da ne morate sedati na istu klozetsku školjku kao i ostali. I dokle god taj okvir održavate čistim - što da ne, klozeti s tekućom vodom su ogromna udobnost!"
     Kain skrenu pogled na svoju majku, koja je stajala raspakujući jednu putnu torbu u kojoj je bilo zamotano posuđe. Ramena su joj se tresla, i on nije mogao da pogodi da li se smeje ili plače.
     "Hvala, gospodine", odgovori on Hoganu hladno i učtivo. A onda izađe, niz stepenice i iza zgrade, i pomokri se u prolazu.

     Proveli su u svom novom domu nešto više od nedelju dana pre nego što je došla vladarka.
     Mišino stanje se nije nimalo popravilo tokom te nedelje; i dalje je bezizrazno zurio ispred sebe, bez obzira na to gde bi ga ostavili. Ako je uopšte i spavao, nikada zbog toga nije zatvarao oči. Kad bi ga odveli u klozet, obavio bi šta treba. Kada su jednom zaboravili da to urade, isprljao je pantalone, i posle toga su vodili računa da ga neko od njih odvede u klozet odmah ujutro, i još jednom, pre nego što legne.
     Stan je polako promenio izgled tokom te prve nedelje koju su proveli u njemu. Celog prvog dana Elena je nosila kofu za kofom vode i oribala sve, podove, zidove i rupu za vatru u kuhinji. Siva je čitav sat prala prozor, sve dok nije postao gotovo providan. Elena je kupila kiselinu od jednog lekara u Istmarču i prosula je u smrdljivi odvod u kuhinji, a onda kupila i glineni zapušač da zatvori odovod kad se ne koristi. Te večeri razbuktala je veliku vatru u rupi za ognjište u kuhinji, i održavala ju je cele noći koliko god je bilo bezbedno, da osuši drvo pre nego što se u njega uvuče plesan.
     Sutradan su Elena, Kain i Siva zapušili najgore rupe na zidovima kudeljom i zalili ih smolom, i te noći je vatra opet žestoko gorela da bi se smola na kudelji osušila. Hogan je svratio, jer je tako obećao još prvog dana, i doneo gotovo dva cela namotaja žutog platna, koji su on i Elena zajedno razastrli preko zidova u obe prostorije. Te nedelje su prodali konja za pristojnu cenu, i tim novcem kupili veliku prostirku za spavaću sobu, i jednu manju za kuhinju. Elena je zahvatila u dragocenu zalihu zvezda i kupila i jedan lep i dugačak sto od crne hrastovine, visok blizu sedamdeset centimetara, i jastučiće oko njega. Tako nešto nisu imali ni u svojoj kući u brdima, i Kain i Siva su bili grdno zadovoljni kupovinom.
     Na dan kad je vladarka Elisa došla kod njih Siva je otišla da kupi hleba, i vratila se s hlebom i sa belim radama za Elenu. Elena je nekoliko trenutaka stajala bez reči, a onda je bez vidnog uzbuđenja zahvalila devojčici, i upravo je bele rade stavljala u vazu kada se čulo kucanje na vratima.
     "Hogane?" uzviku Elena. Prirodna pretpostavka; Hogan je navraćao svakog dana kad zatvori dućan, a bilo je otprilike to doba.
     "Nije Hogan", reče Kain, a onda nečiji glas zatutnja kroz vrata. "Ovde glasnik gospodara Malahora i vladarka Elisa. Otvorite nam!" Kain se nije ni potrudio da pogleda u majku; bio je najbliže vratima i smesta ih je otvorio. Čovek u zlatnoj i smeđoj livreji glasničke službe stajao je odmah pored vrata, u stavu mirno. Na vratima se nalazila žena koju Kain ugleda samo krajičkom oka i odmah pade na kolena.
     U mraku ulaza, žena je svetlela.

     Žena koja je ušla bila je i slična i drukčija od bilo koje osobe koju je Kain do tada video. Da slučajno nije već čuo reč 'vladar', tu titulu bi sigurno prepisao gospođi Elisi. Držala se savršeno i gotovo nesvesno ponosito ulazeći polako u sobu, ispitujući stvari u njoj s nekom vrstom spokojne radoznalosti. Kain ju je posmatrao iskosa; izgledalo je da u njoj pobuđuju podjednaku radoznalost, platneni zastirači na zidovima i ljudi u sobi. Kosa joj je bila svetla, gotovo beloplava. Nikada nije izbliza video vladara da bi mogao da pogodi koje su mu boje oči. Odeća joj je bila isto toliko čudna koliko i ona sama. Na nekoj ženi iz Istmarča smatrala bi se razmetljivom: bledozelena košulja koja joj je široko padala gotovo do kolena, sa srebrnim dugmadima zakopčanim tek da joj pokriju grudi. Nosila je čakšire za jahanje kao i muškarci, iako tešnje nego što su nosili muškarci u Istmarču, od neke crne tkanine kakvu Kain pre toga nije video; od nje se odbijao odsjaj vatre na ognjištu, tako jako da bi sunčeva svila, ukoliko bi je bilo u istoj sobi, izgledala jeftino u poređenju s njoj. Nosila je crne čizme bez potpetica ne baš mnogo različitog kroja od čizama koje su Marik i Miša nosili kad su išli u ribolov; ali čizme vladarke Elise imale su u sebi neko svetlo, koje je izgledalo kao zrakasti sjaj zvezdica duboko u površini čizama. A povrh cele figure bilo je neko bledozlatno svetlo koje ju je obavljalo kao druga koža.
     Da se gospodar Malahor zatekao u istoj sobi s njom, njegovo prisustvo gotovo da niko ne bi ni primetio.
     Proticalo je vreme dok je vladarka razgledala dve male prostorije. Mora da je odmah znala da je Miša onaj zbog koga je došla; sedeo je tupo u uglu sobe i ničim nije odao da ju je primetio kad je za trenutak zastala tik ispred njega. Potom se okrenula od njega i vratila se u kuhinju.
     Reč 'Ustanite' kao da je došla odnekud iz pravca u kome se ona nalazila; da nije vladala tako duboka tišina, Kain je ne bi ni čuo. Obratila se odmah Eleni. Nije se ni predstavila, niti je njih zapitala kako se zovu; samo je rekla: "Ispričaj mi kako se to dogodilo."
     Elenine se oči za časak susretoše sa vladarkinim, a onda ona skrenu pogled. "Gospođo...Vla... Ne znam kako da vas zovem", promuca ona pometeno.
     Kainu se u magnovenju učini da je nešto nalik na ljutnju dotaklo crte lica vladarke, ali kako izraz istog trena iščeznu, on ostade uveren da je pogrešio. Nasmešila se milostivo, a zubi su joj bili neverovatno beli, čak i u poređenju s belom kožom. "Zovem se gospa Elisa; tako mi se možete obraćati."
    
IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
mob
Apple iPhone 6s
    "Gospo Elisa, moj muž Marik lovio je ribu u Jedinom okeanu, i donosio svoj ulov kroz ustavu u brdima iznad Istmarča. Miša mu je pomagao. Pre deset dana bila je strašna oluja i Marik... je poginuo. Miša je bio zarobljen između nevidljivih pregrada, dok ja nisam došla da ga spasem. Od kad sam ga iznela, takav je kakvog ga vidite."
     Vladarka klimnu. Naglasak joj je bio stran, drukčiji od svega što je Kain pre toga čuo; drukčiji od naglaska kojim su govorili ljudi u Istmarču, drugačiji, opet, i od onog u Serloku. "Tako su mi rekli. Postoje dve mogućnosti, radnice. Najverovatnije je da je mozgu tvog sina nedostajao kiseonik - odnosno vazduh," dodade ona ljubazno, pošto nije izgledalo da je Elena razumela, "dok je boravio između pregradnih vrata na ustavi. Druga mogućnost je da je zaista lud, poludeo zato što je izgubio oca i bio izložen nepogodi." Vladarka pažljivo prouči Elenu pre nego što je nastavila. "Ako je posredi obično ludilo, lako ćemo ga izlečiti. Ali ako su mu izumrle ćelije u mozgu, teško da ćemo moći nešto da učinimo. Možda, neko prevaspitavanje."
     "Ako... ako su Mišine... ćelije... izumrle, znači da nećete moći da mu pomognete?" Kainova majka je sa nevericom zurila u Gospodaricu Svetlosti.
     "Gospođo", nastavi mirno vladarka Elisa, uz prizvuk nečega veoma nalik na bes, "mi smo Gospodari Svetlosti, i moćniji smo nego što možete i zamisliti." Pogledom je držala Elenin za trenutak, onako kako zmija hipnotiše pticu. "Ali mi ne možemo učiniti da se prošlost vrati."
     Stojeći pred vratima, posmatrajući njih dve, Kain prvi put u životu pomisli da mu majka nije lepa. Na oštri ton vladarke, Elena je smesta oborila pogled. "Gospo Elisa", smireno reče Elena, "smatraću velikom srećom ako učinite bilo šta, bilo šta što možete za Mišu." Zatim, ugrizavši se za usnu, dodade: "Molim vas."
     Vladarka klimnu. "Moraću da ga odnesem u Skupštinu. Poznato vam je to?"
     "Da."
     "Mišo!" Prvi put je vladarka povisila glas. Na Elenino zaprepašćenje, Miša se pojavi na ulazu u spavaću sobu. Poslušno je prišao do vladarke, koja je stajala u sredini kuhinje, i vladarka Elisa mu položi ruku na rame. "Skrenite pogled", reče ona tiho. "Svetlost ume da zaseni one koji nisu spremni za nju." Vladarka Elisa im nije dala vremena da razmišljaju o njenom naređenju; blistava svetlost je ponela nju, ponela Mišu, obasjala kuhinju najsvetlijim podnevnim zracima. Elena okrenu leđa, pokrivajući lice sve dok sjaj nije iščezao. Polako je postajala svesna da vladarke Elise više nema; da Miše nema; da Siva bulji u majku razrogačenim očima i da Bara vrišti iz susedne sobe.
     "Boli me glava", oglasi se Kain.
     I sruči se.

     Glasnik se zvao Boran. Vraćajući se na imanje svog gospodara Malahora razmišljao je i obrtao u glavi ono što se dogodilo te večeri. Teško bi se reklo da Boran nije poznavao običaje vladara; još u ranijoj mladosti, pre nego što je stupio u službu gospodara Malahara, putovao je jednom do Zlatne reke, gde ste mogli videti vladare na ulicama isto koliko i obično plemstvo.
     Ipak, nije mogao da razume zašto vladarka nije dala da joj se dovedu ona žena, Elena, i njen poluludi sin. Nije ličilo na vladare - bar ne na onu nekolicinu vladara koje je Boran poznavao - da se toliko trude oko običnog sveta.

     Načuo je deo razgovora između vladarke Elise i gospodara Malahora kad su ga pozvali, a upola je verovao da je ono što je vladarka Elisa rekla razlog zašto želi da što pre obavi svoj posao.
     "Ne, ne," govorila je u trenutku kada je Boran ulazio u dvoranu za prijeme, gde se gospodar Malahor pre toga bio sastao s njom, "ne mogu. Već sam zakasnila na zabavu u Singeru. Ponekad," rekla je pomalo grubo, vidno nezadovoljna, "posvećujemo preterano mnogo pažnje vama, radnicima."

     Odmah sutradan Elena je počela da radi u Hogarovoj radnji, dok je Kain zauzeo mesto ispred Kepardove krčme kao jedini čistač cipela u selu Istmarču.
     I ostao je seoski čistač cipela, više od četiri godine.
IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
mob
Apple iPhone 6s
Poglavlje 5: Putujući pevač

@03 = U godinama 1193-1195. posle Ognja

     Kain je otkrio da baš uživa u čišćenju cipela. Alat mu se sastojao isključivo od kutije u kojoj je držao četke i krpu, paste za cipele i vlastite pljuvačke. Istmarč nije bio veliko selo, niti bogato; u proseku je glačao sedam ili osam pari čizama na dan, svaki po pola estara. Ubrzo je otkrio zašto je čistač cipela pre njega stalno sedeo ispred Kepardove krčme, na Putnikovom drumu na zapadnom kraju gradića: posao je tu bolje išao, a Sem Kepard je održavao drveni trotoar sa nadstrešnicom koja ga je zaklanjala od kiše i snega preko zime, i od sunca tokom ostatka godine. Sve u svemu, bilo je to prijatno mesto za posao. Sa Kepardom se sporazumeo: jednu desetinu dnevnog pazara predavao je vlasniku krčme, a za uzvrat je uživao privilegiju da sedi na njegovom trotoaru.
     Sati koje je Kain proveo ispred krčme, osluškujući razgovore ljudi koji su u nju navraćali, možda nisu bili tako korisni kao sati provedeni u istinskoj školi, ali su u izvesnom smislu bili poučniji. Mušterije su uglavnom bile iz više klase - trgovci i zemljoposednici - jer samo takvi su hteli i mogli da utroše pola sata na čišćenje cipela. Jedva da su i shvatili da je on ljudsko biće; stvari koje čovek ne bi izrekao pred vlastitom ženom, i koje ne bi priznao pred drugim ljudima, Kain je često bio u prilici da čuje. Njegova ličnost, već uveliko skeptična, bila je pod dubokim uticajem razgovora koje bi načuo. Još pre nego što je napunio sedam godina ispunili su ga dubokim usađenim cinizmom o ljudima i razlozima koji ih pokreću, i taj cinizam je ostao u njemu do kraja života.
     Naravno, cinizam nije bio jedino čemu se Kain naučio. Kroz posao je prvi put u životu iskusio novac; sve do Marikove smrti samo su on, njegov otac, i ponekad majka, smeli da rukuju novcem. Kada je započeo svoj zanat čistača cipela, Kain čak nije ni znao kako se pojedini komadi kovanog novca zovu. To se brzo promenilo; pre nego što mu je istekao prvi dan na poslu, Hoganov brat, Tomas, koji je vodio knjige većini trgovaca u selu, obučio ga je imenima kovanog novca i osnovama sabiranja i oduzimanja. Naučio je da računa napamet do sto, i kako da izračuna kusur. Naučio je da pet aluminijumskih penti čine polovinu gvozdenog poluestara i da deset penti čine jedan estar; da deset estara čine jednu srebrnu lunu. Toliko je naučio da računa za to vreme. Postojao je i kovani novac veće vrednosti, sunca od zlata i zvezde od platine, ali on je glačao cipele skoro pola godine pre nego što je prvi put video zlatno sunce, i to samo zato što ga je pijani trgovac ispustio dok je prebirao po svojim kovanicama da nađe pola estara. Nikada nije video zvezdu; jedna zvezda bila je više novca nego što bi Kain, čisteći cipele stekao za godinu dana.
     Nije imao pravih prijatelja. Deca njegovih godina većinom su bila slobodna da žive kako im se hoće, počev od Malahorove do siromašne dece kao što je bio on sam. Njegovo mesto bilo je na ulazu u Kepardovu krčmu, izuzev u Ne-delama, kad je Elena išla sa svojom decom, a kasnije i sa Hoganom i njegovom ćerkom Katjom da se moli u Crkvi Svetlosti, na središnjem trgu Istmarča. S nekim od dečaka upoznao se gotovo slučajno. Voleo je da razgovara sa njima, ali je kao ličnost bio veoma drugačiji od njih, a pored toga, previše je retko mogao da izlazi da bi neko od njih pokušao da se zbliži s njim. Nekakva druga deca su ga ugnjetavala, takoreći usput, sve dok Sam Kepard nije to okončao svojom močugom.
     Jednom prilikom, kad se vraćao kući, napali su ga i oteli mu novac koji je tog dana zaradio.
     Bila su četvorica i čekali su ga u prolazu kroz koji je išao kući, paralelno sa Trgovačkom ulicom. Dvojica su se došunjala ispred njega i pre nego što se osvestio, znao je šta se događa. Nije ni pomislio na borbu; ona dvojica bila su veća od njega. Okrenuo se i počeo da beži, a ona dvojica su ga pratila u stopu.
     Borio se tako divljački da su se iznenadili; udario je jednog momka u stomak tako da je ovaj pao previjajući se od bola, i uspeo da zada gotovo pola tuceta udaraca pre nego što ga je savladala težina preostale trojice momaka. Dok su ga dvojica držala u ležećem položaju, treći ga je udarao u lice, i ti zli udarci su se nastavili čak kad je Kain prestao da se bori, omamljen bolom. U jednom trenutku Kain se sećao da je povikao: Pomozite! Molim vas, pomozite! - ali niko mu nije došao upomoć, i na kraju su dečaci prestali da ga udaraju, uzeli mu novac i razbacali mu pribor za čišćenje cipela po celoj ulici.
     Jedan od njih ga je šutnuo u rebra, jako, pre nego što su otrčali.
     Kain je ležao u prolazu, nekako izdaleka svestan buke sela oko sebe, udaljenih glasova, povremenog prolaženja nekoga od bogataša u kočijama veoma blizu Trgovačke ulice. Nijednog trenutka nije bio onesvešćen; samo nije mogao da se kreće.
     Već se smrklo kada se nečija visoka prilika ukazala pred njim, i dedin glas izgovorio nešto što su njegove uši protumačile prosto kao zvuk. Kasnije su pristigli drugi glasovi, i neko ga je podigao i odneo do prostorija koje je delio sa Elenom i svojim sestrama.

     Došla je jesen i otišla, i godina 1193-ća posle Ognja ustupila je mesto godini 1194-oj. Ništa nisu čuli o Miši, i dok je godišnja četvrt polako ustupala mesto godini, prestali su da govore o tome. Konačno je Kain prestao da onoliko mnogo misli o Miši.
     S novcem koji su zarađivali, i ona sama, Elena je izračunala da će moći da školuju Sivu. Upisali su je u školu učiteljice Sendel početkom 1194. godine. Prvi njen dan u školi bio je osmi dan zimske četvrti, datum kada je Kain napunio sedam godina. Učila je lekcije tako dobro da učiteljica Sendel nije podigla cenu svog honorara na kraju Sivine prve godine. Na taj - pored mnogih drugih načina, učiteljica Sendel je podsticala žeđ za znanjem kod svojih đaka. Đak koji je učio loše, ili nikako, morao je da plati više od đaka koji je učio brzo i nije nikada zaboravljao ono čemu ih je Sendel učila - pisanju, čitanju i istoriji. Sendel je bila goropadna stara gospoja na kojoj Kain nikada nije video osmeh. Izuzev njegove vlastite majke, bila je možda jedina žena koje se plašio u životu.
     Ne računajući vladarku Elisu, o kojoj u tom smislu nije uopšte razmišljao.
     To jest, kao o ženskom biću.

     U nekom trenutku kada je Siva bila u drugoj godini školovanja - Kain nije nikako mogao da se seti ni kada ni zbog čega - ušlo mu je u naviku da Sivu vodi izjutra u školu i da je prati kući posle časova. Dobro su se slagali, i ono što mu je pričala o školi bilo je dovoljno interesantno da mu zaokupi pažnju. Ono što je znala od matematike nije ga interesovalo, izuzev kada se odnosilo na rukovanje novcem; ali čitanje, pošto je otkrio da postoje knjige koje sadrže priče, bilo je nešto što je svesrdno pokušavao da spozna. Tokom zimske četvrti 1195. godine saznao je iz druge ruke o Ognjenim ratovima, kojima se završio zli prvi svet, i kako su vladari preuzeli vlast i vodili ratove sa divovima i varvarima i njima sličnim, da zadrže zlo da se više nikada ne pojavi. To ga, samo po sebi, nije mnogo interesovalo - sa cinizmom koji je stekao baveći se svojim poslom, mogao je da pretpostavi da će vladari govoriti da su prilike bile užasne pre nego što su oni preuzeli stvar u svoje ruke, bila to istina ili ne.
     Ali - pošto je Siva bila izložena zvaničnim objašnjenjima vladara zašto je prvi svet bio tako grozan i zašto je sve sada toliko bolje nego što je bilo - posle toga su učenici dobili knjige, od kojih su neke bile napisane pre Ognja. Kain je slušao u zanosu i čuđenju dok mu je Siva čitala naglas, polako i nespretno, iz knjiga kao što su bile Magbet gospodina Viljema Šekspira i Haklberi Fin, gospodina Marka Tvena. Jednom je Siva pokušala, a majka im nije dozvolila da zapale sveću i nastave.

     Škola u koju je išla Siva bila je prostorija u kojoj je živela učiteljica Sendel, na krajnjem istoku Putnikovog druma, tamo gde je Putnikov drum u Dolini vladara i bez galame iščezavao u ništa. Sledećeg dana, kada je Kain došao da Sivu uzme iz škole, učiteljica Sendel je čekala ispred učinioce zajedno sa Sivom. Stajala je tako, rukom stežući Sivino rame, dok su drugi đaci punili dvorište i trčeći izlazili na kaldrmisanu ulicu. Starica je oštro gledala u Kaina, sa izrazom koji je bio tek za dlaku drukčiji od neprijateljskog.
     Kain je stajao u mestu, pitajući se šta je to uradio da se starica tako naljutila. Kada su sva deca otišla, izuzev Kaina i Sive, učiteljica Sendel pusti Sivu iz ruke. Rekla je ono što Kain ni blizu nije očekivao. "Tvoja sestra kaže da si veoma bistar."
     Kain brzo pogleda u sestru. Siva je izgledala zbunjena. "Daa..." reče on, poćutavši malo. "Recimo."
     Sendel ga je gledala pravo u oči. Progovorila je kao da je zubi bole od onog što će reći. "Poslaću ti po tvojoj sestri domaće zadatke. Hoćeš li raditi s njom?"
     Kain je bio zatečen, i stoga je rekao prvo što mu je palo na pamet. "Možda."
     "Kako ti drago", odseče ona. "Slaću ti po njoj domaće zadatke i ispravke, ukoliko si voljan da radiš." Nije sačekala njegov odgovor, već se okrenula i ušla u toplu učionicu, počevši da zatvara vrata za sobom.
     Kain odjednom viknu za njom: "Hvala vam. Hoću."
     Sendel ga krvoločno pogleda. "Ako propustiš samo jednu jedinu lekciju", oštro ga upozori, "ja prestajem." Potom zalupi vrata.
     Kada je Kain kasnije te večeri ispričao majci o tome, ona je bila vidno nezadovoljna, ali nije ništa rekla; i tako su Kain i Siva zajedno radili zadatke.

     Letnjega dana, 16-og. 1195. godine, kada je veče počelo da istiskuje popodne, jedan čovek dojaha sa zapada. Sedeći ispod nadstrešnice pred Kepardovom krčmom, Kain je gledao kako se taj čovek približava, jašući već skoro pola sata na beloj traci Putnikovog druma, iz pravca Telindela. Leto je bilo sušno, i za jahačem se dizao oblak prašine. Kain je video prašinu pre nego što je ugledao jahača, i ostao je da sedi u hladovini, posmatrajući ga kako dolazi sve bliže. Tog dana nije imao mušterija, ni jednog jedinog. No, nije bio jedini baksuz: Sem Kepard je pustio Dženi, konobaricu koju je upravo zaposlio, da se vrati kući ubrzo posle ručka, sa naređenjem da opet navrati oko večere i vidi da li će u krčmi biti potrebna pomoć. Bio je to sanjivi letnji dan usred radne nedelje; ni Kepard ni Kain nisu se nadali da će imati mnogo mušterija, a taj dan im je bio tako taličan da su imali još manje nego što su se nadali.
     Posmatrajući došljaka, Kain je imao čudnu opsenu: činilo mu se, naime, da se jahač uputio baš k njemu. Naravno, to je bila besmilica. Čovek je jahao na istok, a Kain se samo zadesio na putu koji je ovaj bio izabrao. Ipak, utisak je bio veoma snažan. Tokom sledećih pola sata jahač je ušao u predgrađe Istmarča i ne zaustavljajući se dojahao do grede ispred Kepardove krčme. Kain je sasvim otvoreno buljio u njega, dok je došljak vezivao konja za gredu. Kain nije mogao da mu razazna crte lica, iako je od njega bio udaljen samo nekoliko metara; sunce mu je bilo iza leđa, spuštajući se ka liniji obzorja.
     Čovek priđe i stade ispred Kaina. Nije gledao u njega, već u ono što ga je okruživalo, selo Istmarč.
     Kain je strpljivo čekao.
     Čovek prestade pogledom da ispituje selo i najzad se okrenu da pogleda u Kaina. Kain ga pusti da gleda, gledajući i on njega. Bio je prilično elegantan, posebno imajući u vidu da je tek sišao sa Putnikovog druma; visok, možda i čitava dva metra, star oko trideset godina. Nosio je bradu i brkove, a kosa mu je bila poduža i padala mu ispod ramena. Boja joj je bila neka čudna mešavina crnog i srebrnog, iako ta crna nije bila ista ona, plavičasto crna boja Kainove kose, a srebrna nije bila boja starosti. Koža mu je bila tamnija nego u ma kog stanovnika Istmarča koga je Kain imao prilike da vidi, bilo zato što je takva bila po prirodi, ili možda, zato što ga je sunce opalilo na putu; oči su mu, opet, imale neku čudnu nijansu smeđe boje. Nosio je dobro putničko odelo, koje mora da je videlo i bolja vremena: kožnu jaknu i jahaće čakšire, a jakna je bila obojena tamnopurpurno. Pojas mu je bio od kože bez ukrasa, izuzev raskošne srebrne kopče veoma složene izrade. Nosio je više nakita neto što je Kain ikada pre video na nekom muškarcu, čak i na ženi: tri naušnice u obliku prstena visile su mu iz levog uveta, a na oba ručna članka nosio je srebrne i bakarne narukvice. Oglica mu je izgleda bila od čistog zlata, i sa nje je visio neki zeleni kamen. Na pojasu mu je visila drška noža i Kainu je probudila sećanje za koje nije trenutno znao otkuda dolazi; onda se setio. Takvu stvar, nalik na nož bez oštrice, nosio je gospodar Malahor.
     Čizme su mu bile dobrog kvaliteta, iako iznošene od putovanja.
     "Dobro, momče", oslovi ga čovek u sledećem trenutku, glasom tečnim i milozvučnim, kao neki muzički instrument, "hoćeš li jednom sirotom putniku izglačati čizme?"
     "Pola estara."
     "Zaista?" Čoveku je pošlo za rukom da mu glas zvuči krajnje preneraženo. "Čuj, dečko, pa to je pljačka!"
     "To je moja cena. Hoćete li da vam očistim čizme?"
     "Mališa, u Telindelu to košta tri penta." Čovek je gledao u Kaina sa izrazom koji je zaista bio blizak istinskom čuđenju. "Tri penta, mališa, a u Serloku bi to neki uradili i za dva."
     "Ovo nije Telindel", mirno odvrati Kain, "a nije ni Serlok. Ovo je Istmarč, a ja sam jedini čistač cipela u Istmarču... i to košta pet penta."
     "Oh." Čoveku je trebalo malo da shvati. "Dobro, pošto si tako vešto utvrdio posao, nek bude pet penta." Glas mu nije odavao nikakvu nelagodnost. Podigao je jednu čizmu na Kainovu kutiju. "Hajde, molim te." Kain izvadi četku i poče da skida prašinu sa kože. Prljavština se bila zapekla u naborima; čovek mora da je već prilično vremena proveo na putu. "Mislim da bi trebalo da te pohvalim što imaš toliko smisla za posao, pošto si zauzeo mesto ispred krčme. Tako su ti mušterije i mladići kad ulaze, jer hoće da budu doterani pred damama, a i stariji, kad izlaze, jer hoće da se dovedu u red pre nego što se vrate kući, svojim ženama. Da znaš, mnogo bi odraslih ljudi bankrotiralo zato što nemaju taj najosnovniji smisao za poslovnost. Koliko ti je godina, dečko?"
     "Osam."
     "Stvarno?" Čovek je izgledao iznenađen, a Kain je završio posao na prvoj čizmi i počeo da čisti drugu. "Izgledaš stariji." Kain je osećao da ga čovek posmatra odozgo. "Ne, povlačim reč", dodade on nešto polaganije, "ponašaš se kao da si stariji."
     "Znam. Izvin'te, gospodine, moram da dohvatim i ovu petu. Gadno je probušena." Kain utrlja pastu za cipele u rupu, dodajući zatim malo pomalo sve dok se nije ispunila i izravnala sa površinom kože, tako da je izgledalo da rupe i nema. Nije to bilo ono što bi obućar uradio, ali čovek nije plaćao za nešto bolje. Kain ponovo natapka pastu za cipele i razmaza je po čizmi, završavajući posao mekom krpom kojom joj je protrljao vrh, pa zatvori svoju kutiju. "Pola estara, gospodine".
     Čovek mu rasejano dade novac, proučavajući sumnjičavim pogledom tablu na kojoj je pisalo da je to Kepardova krčma. "Kaži mi, ako znaš, ima li u ovom gradiću još neka krčma?"
     "Bila je", obavesti ga Kain, "ali je izgorela, a njen vlasnik se preselio u Telindel."
     Čovek šmrknu, iskrivivši usta u nešto što je mogao biti i osmeh, i reče: "Vidim da taj gospon Kepard ima isto tako dobar nos za posao kao i ti."
     "On obično kaže ljudima, kada ga to pitaju, da u selu kao što je Istmarč nema dovoljno prostora da se u njega smeste dve krčme." Kain je to rekao veoma ozbiljno.
     Čovek opet spusti pogled na dečaka, kao da ga ponovo procenjuje. "Verujem. Kako se zoveš, dečko?"
     "Kain. A ti?"
     "Lukas. Lukas od Semalije. Zar ti je zaista ime Kain? Tako se, znaš, zvao jedan demon u hrišćanskoj religiji."
     Kain podiže pogled. "Je li?"
     "Aha", odgovori čovek koji je sebe nazvao Lukas. "U stvari, jedan od prve dvojice koji se pominju u njihovim svetim knjigama, a onaj drugi se zvao Lucifern. Da ti roditelji nisu možda hrišćani, a?"
     "Pa da mi daju ime po demonu? Teško, bogami. Dali su mi ime po ptici kainanu."
     "Kainanu? Je li to neka reč na jeziku Istmarča?"
     Kain sleže ramenima. "To je jedna vrsta cvrčka."
     Lukas se poče smejati. "I tako, umesto da te nazovu po demonu, nazvali su te po najkrvoločnijem mesožderu u vazduhu?" Izgleda da ga je ta misao zabavljala. "Pa, i nije nešto mnogo bolje, a?" Kain opet samo sleže ramenima, a Lukas ga pogleda, namrštivši se za trenutak. "Dečko, da li se ti ikad smeješ?"
     "Ponekad."
     Lukas nakrivi glavu i odjednom razvuče usta u veoma široki osmeh. Zubi su mu bili bleštavo beli prema tamnoj koži. "Mislim da ćemo to popraviti." I on prijateljski razbaruši Kainu kosu i uđe u krčmu da se napije.

     ... Zlatna svetlost sijala je kroz njega, držala ga bez težine, kao list, u svome hvatu. U Svetlosti je bio bol, i lepota, i hladni bolni šapat...
     Majka je morala dvaput da ga prodrma da bi izronio iz zlatnog sna u zamagljenu tamu stvarnosti. Mora da je imao neobičan izraz na licu, čak i u slaboj svetlosti sa kuhinjskog ognjišta. Stavivši mu ruku na čelo, Elena ga gotovo nežno upita: "Kaine? Je li ti dobro?"
     Kain nervozno zavrte glavom. "Jeste. Samo sam sanjao."
     Ona trže ruku, kao da se opekla. "Onda, ustaj", reče ona, odjednom vrlo oštro. "Vreme je da vodiš sestru u školu."

     Kada je Kain vodio Sivu u školu, kasnije tog jutra, prošli su pored ogromnog šatora koji je iznikao preko noći, na poljančetu obraslom travom i niskim žbunjen pored Putnikog druma, blizu istočnog kraja gradića; iza kuća za stanovanje, ali nešto više na zapad i znatno južnije od imanja gospodara Malahora. Šator je bio od neke sjajne zelene tkanine u kojoj se ogledalo jutarnje sunce kao u smaragdnom ogledalu. Sapet pored malog jabukovog drveta stajao je konj na kome je prethodnog dana Lukas od Semalije ujahao u Istmarč. Mesto je bilo dobro odabrano; iza njega nije bilo ničega osim brda, koja su se postepeno uzdizala ka Sivim planinama.
     Lukas je sedeo ispred šatora, samo u jahaćim čakširama, pišući na nekoj vrsti tablice. Bio je znatno čistiji nego kad ga je Kain poslednji put video; na kosi i bradi mu se videlo da su iščetkane i da je iz njih isprana prašina. Lukas klimnu Kainu i doviknu im: "Dobro jutro"; te reči su još dugo odjekivale u Kainovim ušima.
     Prošli su pored šatora ćuteći. Bili su već na pola puta do škole kada Siva upita: "Znaš li ko je bio onaj čovek tamo pozadi, ispred šatora?"
     "Zašto bih znao?"
     Ona sleže ramenima. "Svaki dan sediš pred Kepardovom krčmom. Mislila sam da je čovek iz šatora možda išao tamo."
     "Zove se Lukas. Mislim da je trgovac."
     Nije izgledala iznenađena što mu je poznato čovekove ime. "Da je trgovac odseo bi u krčmi."
     Kain najpre ništa ne reče, a onda popusti. "Možda."
     "Pitam se zašto je došao?"
     Smešak koji Kainu prelete preko lica iznenadio bi mnoge koji su ga poznavali. "Zašto ga ne pitaš, kad te toliko zanima?"
     "Ne zanima me", pobuni se Siva. "Pitala sam tek tako.
     "Oh", primeti Kain, "to je već nešto drugo."
     Siva je nosila dve tablice za pisanje u desnoj ruci, svoju i onu na kojoj je Kain uradio zadatke; prebacivši ih u levu ruku, ona ga iznenada snažno udari pesnicom u rame.
     Kain je iznenađeno pogleda. "Zašto si to uradila?"
     "Zato što si nevaljao."
     "Nisam!"
     "Zar te ne zanima zašto je on tu?"
     Kain je trljao rame. "Ne."
     "Zar ne misliš da će ostati?"
     "Otkud znam? Možda. Sigurno nije došao u Istmarč onako usput, idući na neku drugu stranu."
     Siva je ućutala za neko vreme. Već su bili sasvim blizu škole kada se ponovo oglasi. "Zar ne bi mogao da ga pitaš?"
     Kain je, međutim, samo zapita, kao da mu i nije stalo do odgovora: "Da li me još voliš?"
     Siva udahnu, glumeći očajanje. "Da."
     "E, onda ću ga pitati."
     Siva mu se nasmeši. Kain je najveći deo vremena tek nejasno bio svestan da mu je sestrica veoma lepa. "Jesam li ti povredila rame?"
     "Ne. Nisi, nikako."
     Kain joj ipak nije rekao šta namerava, da ga ništa na svetu neće sprečiti da se vrati kod Lukasa.
     Ništa na svetu.

     Lukas je još bio tamo, pored druma, doručkujući jabuke i pivo, kad se Kain vratio. Dve jabuke su se pekle iznad male vatre od grana i grančica. Još je bilo srazmerno rano ujutro. Na ulicama je bilo tek nekoliko prolaznika. Mora da je pivo kupio kod Keparda; pivo je bilo u kruškastim flašama, i samo je Kepard u čitavom Istmarču imao mašinu kojom se pune kako treba. U međuvremenu je bio obukao košulju, otmenu stvar od žute sunčeve svile, i u njoj je lepo izgledao.
     Kain se zaustavi na suprotnoj strani vatre. "I tebi dobro jutro."
     Progutavši poslednje ostatke u jednoj kruškastoj boci za pivo, Lukas pokaza rukom na vlažno tlo ispred sebe. "Sedi, Kaine. Očekivao sam da navratiš. Hoćeš li piva?"
     "Svakako." Kain radoznalo uze kruškoliku bocu s pivom - bila je hladna kao da je u njoj led - izabra mesto za svoj pribor za čišćenje cipela i sede na njega, da se ne pokvasi od zemlje. "Kako se ovo otvara?"
     "Daj da ti pokažem." Lukas uze bocu iz Kainove ruke i stade da vuče prstom oko sjajnog prstena na njenom gliću sve dok se od prstena ne začu jedno slabašno klik. Zatim mu vrati bocu. "Nikada ranije nisi pio iz staklene kruške? Nagađam da ti gosin Kepard ne toči piće, a?"
     "Kaže da sam još mali." Kain ispitivački povuče iz grlića i bi nagrađen jednim ledenim gutljajem. "Dženi mi ponekad da piva, kad njega nema u blizini, ali samo iz šoljice. On broji kruškaste flaše."
     "Dženi će biti ona devojka što poslužuje, a? Juče je nije bilo."
     "Pustio ju je kući ranije, pazar je bio nikakav. Slatka je", dodade Kain.
     "Koliko sam razumeo, posao je obično bolji? Kepard bar kaže da jeste." Kain klimnu i Lukas kao da se malčice opusti. Kao da ga je to malčice i zabavljalo. "Dobro je. I treba da bude dobro, da bih ostao ovde."
     "Zašto si došao?"
     Pitanje je iznenada izletelo, i neko vreme zavlada tišina, pre nego što je Lukas odgovorio. Opet je izgledao kao da ga sve to zabavlja. "Ja sam putujući pevač, Kaine. Pevam za novac, da razonodim ljude. U Serloku ima osam pevača, i tri u Telindelu. Ovde, rekli su mi, nema nijednog."
     "Znači, imaš smisla za posao?" primeti Kain, savršeno ozbiljna lica.
     Lukas se nasmeši. "Pa, moglo bi se reći." On pruži ruku u vatru, kao da se ne boji da će se opeći, i dok su mu narukvice tiho zveckale izvuče ražanj sa dve jabuke koje su se do tada pekle u vatri i stavi ih u stranu, na vlažnu travu da se rashlade. "Hoćeš li pečenu jabuku, Kaine? Stavio sam dve, za svaki slučaj."
     Kain je, valjda, najviše na svetu voleo pečene jabuke; onih dana kada dosta zaradi, majka ili Siva su mu ih pekle.
     Kain je osećao da ga pevač gleda, čekajući odgovor.
     "Zašto si došao?" ponovi on.
     Torbe sa sedla Lukasovog konja bile su odmah iza njegovih leđa; on se nasloni na njih, i, malo zavaljen, povuče dugački gutljaj iz svoje kruške piva. "Hajde da to postavimo ovako - zašto si ti došao?"
     Lukas oprezno odvrati. "Ne", reče on. "Ja sam zvao i čekao da neko dođe". On klimnu u pravcu Kaina. "I ti si došao. Nadao sam se da ćeš to biti ti."
     Kain otpi malo piva i zamišljeno pogleda u kruškastu bocu.
     "Mislim da te je čula i moja sestra."
     Lukas opet zavrte glavom. "Da je čula moj poziv, bila bi sada ovde, s tobom. Oh, nema sumnje da je nešto čula." Lukas je gledao u Kaina kao što bi čovek posmatrao konja razmišljajući da li da ga kupi, i Kainu se taj pogled nije dopao. "Ali ona nije čula ono što si ti čuo." On ispruži ruku i isteže se u pravcu u kome su jabuke ležale na travi, pa dohvati i prinese natrag ražanj sa pečenim jabukama. Skinuvši jednu, zagrize je i upita: "Hoćeš li ti jednu?"
     Miris Kaina pogodi kao pravi udarac. Majka mu je jutros bila ljuta i zato još ništa nije jeo. "Molim." Lukas mu dobaci jabuku, i on je brzo pojede, zastajući tek koliko da povadi semenke i baci ih preko ramena, za sreću. Lukas ga je posmatrao, pomalo začuđeno.
     "Proklestvo, Kaine, zar jutros nisi dobio hranu?"
     Kain podiže pogled prema njemu, i dalje zaokupljen srcem jabuke. "Nisam. Naljutio sam majku." Gledao je pravo u pevačeve smeđe oči. "Rekao sam joj da sam nešto sanjao."
     "Ah, tako."
     Lukas kao da je bio zadovoljan odgovorom, i Kain ćutke dovrši jabuku. Obrisavši nadlanicom jabukov sok sa brade, on reče tonom koji bi, kod nekog drugog dečaka, pokazivao stidljivost: "Hvala. Baš mi je prijalo."
     "I videlo ti se", suvo odvrati Lukas.
     "Lukase?" Kain to izgovori s ustezanjem.
     "Da?"
     "Zašto si došao?"
     "Baš moraš da znaš, je li?" Lukas ga je gledao pravo u oči. "Kaine, ti si došao zato što sam te ja sinoć pozvao. Ja sam došao zato što si me ti pozvao."
     "Ne razumem."
     "Jesi, pre godinu dana, ili otprilike toliko. Prolazio sam pored Singera i razapeo šator uz ivicu Druma. Putovao sam čitavog dana, krenuo još pre zore i bio sam umoran. Kad se smrklo bio sam zreo za spavanje, a i nameravao sam da zaspim. Podigao sam šator i legao unutra s nožem u ruci i glavom na jastuku." Lukas zastade. "Ono me je tresnulo pravo među oči. Pomislio sam da me je nešto udarilo, i iskotrljao sam se iz šatora sa upaljenom oštricom noža. Da je neki kukavac slučajno baš tada jahao putem, skinuo bih mu glavu kao od šale. Kobilu sam toliko preplašio da je bila gotovo izvan sebe." Teško je bilo podnositi na sebi netremični pogled mirnih, smeđih očiju. Bio je težak, kao teg. Kao crne oči njegovog dede. Kao što drugi ljudi, pretpostavljao je Kain, osećaju težinu njegovih. "Tada sam shvatio šta je to bilo - krik deteta koje traži pomoć. Završio se tako iznenada da sam pomislio da je onaj, ko god bio, ko je tako kriknuo, sigurno ubijen. Znao sam da krik dolazi sa istoka, i zato sam se uputio u tom pravcu, zaustavljajući se u svakom naselju i šaljući poziv, i uvek bez uspeha. Istmarč je bio poslednje mesto u kojem si mogao biti." On iskapi poslednje ostatke iz svoje kruškolike pivske boce i otvori drugu, uz tiho klik. "I sve to vreme, dok nisam dospeo ovamo, Kaine, sve to vreme sam strepeo da si već mrtav."
     Kain polako reče: "Sve vreme dok sam te posmatrao kako jašeš niz Putnikov drum, mislio sam kako dolaziš k meni. Izgledalo je glupo."
     Lukas odvrati bez okolišanja. "Došao sam zbog tebe, Kaine. Ni zbog čega drugog."
     Kainu je sve vreme u dnu uma lebdela jedna misao, i on je sada obelodani. "Mislim... mislim da je deda verovatno čuo kad si mi sinoć slao poziv."
     Lukas mu dobaci jedan hitar pogled. "Zar?"
     "Da", potvrdi Kain sa većom izvesnošću. "Mora da je čuo. On je kao ja. Kao ti."
     "Kako se zove?"
     "Garet. On je baštovan gospodara Malahora."
     Lukas je grickao donju usnu. "Hmmm. To ime mi je nepoznato - da li je tvoj deda nekada učio na Akedemiji?"
     Kain je buljio u njega, ne shvatajući. "Na čemu?"
     "Pa, na..." Lukas prekinu rečenicu i zagleda se u njega. "Ne znaš za Akademiju? Ama, gde si dosad živeo, dete? Vladari pročešljavaju ova mesta svake četvrte godine da bi odabrali najpogodniju decu da ih školuju, a to čine još češće u gusto naseljenim područjima. Poslednji put kad su testirali decu u Istmarču verovatno je bilo u letnjoj četvrti 1192. godine."
     "Mi smo živeli u brdima, pre nego što mi je otac poginuo. To je bilo pre dve i po godine, ubrzo posle novigoda, 22-og u zimu, 1193. Tek posle toga smo prvi put sišli u Istmarč."
     Lukas uzdahnu i pomeri težište tela u odnosu na torbe sa sedla, da mu bude udobnije. "Smetnuo sam s uma koliko sam daleko od civilizacije. Za ime Svetlosti, deca u Zlatnoj reci znaju s kim je Loden spavao, koju god noć da im imenuješ!" Kain očevidno uopšte ne razumede tu primedbu i Lukas pređe preko nje i nastavi. "Poučiću te, dakle, šta je to Akademija. Zaista, poučiću te mnogim stvarima. Ali za sada da se vratimo na tvoga dedu. On verovatno nije išao na Akademiju; pamćenje mi je dobro, a ne sećam se nikoga ko se zvao Garet. Je li veran gospodaru Malahoru?"
     Na to je Kain znao da odgovori. "Jeste. Oni su prijatelji, mislim."
     "A da li redovno ide u crkvu? Crkvu Svetlosti, mislim, ne one gluposti kao što je hrišćanstvo ili elronstvo."
     "Da, svake Nedelje. Moja majka takođe."
     "A gospodar Malahor? Jesi li ikada čuo neke glasine da ne poštuje vladare onako kako bi trebalo?"
     Kain samo zavrte glavom. "Ne."
     "Dobro." U toj jednoj reči sve je bilo sadržano, i Kain steče utisak da je Lukas tog časa doneo neku odluku. Iznenada, Lukas se nasmeja i skoči na noge; nestade za trenutak u šatoru, a onda izađe noseći neki instrument nalik na lautu, ali sa dužim vratom i dužom i širom šupljinom. "Zadržavam te od posla, a i sebe samog. Treba da odeš da čistiš cipele, a i ja treba da radim, da pišem nove pesme i vežbam stare. Predveče ću biti kod Keparda, i sviraću gostima za večerom. Hoćeš li ostati da me slušaš?"
     "Noćas ne smem. Moram da pitam majku kada se vrati kući sa posla. A za to moram da pričekam dok Hogan ne ode. Ona ne voli da ja pričam kad je on kod nas."
     Lukas je već obesio instrument oko vrata i prstima je prebirao po žicama. Na Kainove reči zastade, i izgledalo je kao da hoće nešto da kaže; Kainu se, ipak učini da se predomislio. "Jutra", reče on umesto toga, "nisu baš prometna, mislim za tvoj posao."
     Kain potvrdno klimnu. "Nisu. Mogao bih uvek da svratim. Ovo mi je usput, kad od škole idem ka Kepardovoj krčmi."
     Lukas podiže jednu obrvu. "A šta će tvoja majka reći na to?"
     "Neću je ni pitati", odvrati Kain bez razmišljanja.
     Lukas mu se široko osmehnu. "Tako treba. Nikada nemoj pitati da li smeš, ako možeš nešto da uzmeš. A sad treba da kreneš."
     Kain ustade i uprti svoj pribor za čišćenje cipela. Okrenuvši se da pođe, bio je strahovito svestan, čak i sada, da Lukasov pogled počiva na njemu.
     On se ponovo okrenu. "Lukase?"
     "Da?"
     "Zaista si došao zbog mene? Samo zbog mene?" Postavivši ovo pitanje, Kain prvi put u životu oseti da je ranjiv.
     Lukasove ruke prestadoše da se kreću po instrumentu. "Samo zbog tebe, Kaine", reče on bez oklevanja.
     Kain nije imao snage da ga pogleda u oči. Samo je klimnuo, prihvativši to što je čuo. "Dobro." Hteo je još nešto da kaže, bilo šta, ali se bojao da će se rasplakati kao devojčica. Lukas je stajao i posmatrao ga, strpljivo čekajući da vidi šta će Kain dalje da uradi.
     Kain je trčao celim putem do Kepardove krčme.

     Te noći je Kainov deda priminuo u snu. Sam gospodar Malahor je pronašao telo, kad su on i nekoliko njegovih ljudi došli da vide zašto Garet nije otišao da nadgleda sađenje belih ruža koje su upravo stigle, čak iz Singera.
     U to vreme Kain nije ništa podozrevao; deda je bio star. Tek posle nekoliko godina shvatio je da je Lukas ubio njegovog dedu.
     Ali tada još nije u sebi našao nijedan razlog da okrivi Lukasa.
     Lukas je uradio samo ono što bi i Kainov deda uradio njemu.
IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
mob
Apple iPhone 6s
Poglavlje 6: Dijamant dana

@03 = Godine 1195-1201. posle Ognja

     1.
     Kain je proveo šest godina pored Lukasa. Bio je dete kad su se upoznali, a gotovo odrastao čovek kad su ga vladari odveli na Akademiju u Skupštini.
     Kada se, posle mnogo godina, sećao tog vremena, Kain je u pamćenje mogao da prizove većinom samo odlomke: trenutke i boje, deliće događaja koje nije uspevao da poveže tako da imaju smisao. Tu je bila Dženi, lepuškasta plavuša koja je bila konobarica u Kepardovoj krčmi, i sam Kepard, kako razbija lobanje močugom koju je držao ispod šanka. Sivu je dobro pamtio, sve svađe i mirenja s njom; Bara, oprezna i široko otvorenih očiju bila mu je manje živa u sećanju, ali toplija, u svim onim Ne-delama i večerima koje je proveo s njom pričajući joj iz druge ruke priče koje je Lukas pre toga pričao njemu. Ostalih ljudi se nije jasno sećao. Njegova majka i učiteljica Sendel su se nekako mešale, obe namćoraste i preke žene, veoma slične jedna drugoj u njegovim uspomenama. Nije mogao da se seti čak ni kako se zvao onaj debeli čovek koji je delio postelju s njegovom majkom, iako je gađenje i dalje bilo tu. Tomas, brat toga čoveka, bio mu je mnogo jasniji u sećanju, njegova ljubaznost s vremena na vreme, koja je bila toliko neuobičajena za jednog odraslog čoveka u Istmarču kad se ophodi s detetom koje je, i pored svega, samo seoski čistač cipela.
     Sećao se kako ga je ispunilo oduševljenje prvi put kada mu je Tomas, učeći ga zanatu knjigovođe, objasnio strukturu i razloge postojanja više matematike, lepotu s kojom se brojevi uzajamno slažu, preciznu eleganciju geometrije i računanja.
     S njim su takođe ostala i ona duga prepodneva i popodneva, provedena u spokojnom sedenju na tremu ispred Kepardove krčme; vraćale su mu se jasno u sećanje hladnoće koje je osećao zimi, kako režu kroz tanku odeću koja je bila najviše što je Elena mogla da kupi; i nije ih izgubio sve do smrti.
     Ali iznad svega, uspomene iz tih godina bile su uspomene na Lukasa, mladolikog putujućeg pevača koji je Kainu izgledao tako star kad su se prvi put sreli. Punih stotinu godina kasnije Kain je još pamtio čitave razgovore, gotovo reč po reč, koji su se odvijali dok su njih dvojica sedela pored vatre ispred Lukasovog šatora na kraju grada. Lukas od Semalije je postao njegov svet, daleko više nego selo Istmarč; Lukasove misli postale su i Kainove; i mnogo godina posle Lukasove smrti, njegovi snovi i planovi i dalje su živeli u Kainu.
     A posle Kaina, u Orionu od Istmarča.

     2.
     Prva nedelja posle Lukasovog dolaska bila je pretrpana događajima. Sahranili su Kainovog dedu dva dana posle smrti, i zato Kain dva dana nije mogao da se sastane sa Lukasom. Elena je primila očevu smrt teže nego što je Kain očekivao; vidno je ostarila za tu nedelju dana.
     Garetovu smrt Kain je gotovo olako shvatio; ako je uopšte i mislio na nju, bilo je to samo s nekim malim olakšanjem, zato što neće morati dedi da objašnjava ko je Lukas. Na Kainovo iznenađenje, majka se nije usprotivila kad joj je rekao da hoće da večerava sa Lukasom. Nagađao je da je još muči bol zbog dedine smrti. Nije lupao glavu zašto, samo je jedva dočekao njenu dozvolu.
     Nisu imali ogledala; Kain nije mogao da vidi svoje lice kad ju je to zamolio. Elena je videla taj pogled u očima svoga oca. Kad ga je videla tog jutra pre nego što je Kain odveo Sivu u školu, kad ga je prvi put ugledala u Kainovim očima, znala je da je izgubila bitku pre nego što ju je i započela.
     Provela je ostatak dana vidno obradovana u odnosu na prošlu nedelju; Hogan je to primetio i rekao joj.
     Elena mu je mirno odgovorila. "Izgleda da na svetu ima stvari na koje možeš da računaš." Malaksalo se nasmešila. "Možda to i nisu stvari koje bi čovek poželeo; nisam verovala da ću ikada opet videti nekoga ko liči na Marika."
     Hogan je klimnuo; nije se čak ni uvredio.
     "Ali, Kain..." Elena sleže ramenima, i usne joj se iskriviše. "On me je jutros podsetio na mog oca."
     Hogan je nespretno potapša po ramenu, i potom se vratiše svojim uobičajenim poslovima.

     Kain i Lukas su te večeri obedovali u krčmi, što im je već prešlo u naviku. Tog dana na jelovniku su bile goveđe pite, pored Kepardovih ustaljenih jela, i Kain je pojeo dve, izdubivši najpre meso kojim je pita bila napunjena, a zatim korama i zemičkom od pšeničnog brašna pokupivši sav tamnosmeđi sok. Kepard je konačno popustio toliko da je pristao da Kainu ubuduće služi pivo, ali samo koliko ide uz jelo; dve čaše, a kada bude vrućina i kad se pivo brzo ugreje, možda čak i tri, razvodnjene ledom.
     Led je bio raskoš. Kain nikada nije shvatio da ga Kepard voli, sve do onog dana kad mu je Dženi skrenula pažnju da mu nikada nije naplaćivao taj led. Kepard je jedini u Istmarču imao mašinu za pivo, sem ako u kući gospodara Malahora nije bila još jedna. Kain je bio očaran mašinom za pivo. Kepard je pivo držao u buradima u podrumu, isto kao i trgovci na Trgovačkom drumu, koji su pivo prodavali u teglama; ali trgovci su imali leda uz pivo samo zimi, kad nikome nije bio potreban, a Kepardova mašina za pivo je pravila lepe, okrugle kuglice čak i usred najtoplijih letnjih dana, a pored toga je i hladila pivo. Imala je dva duboka otvora, kroz koje se u mašinu sipalo pivo i voda, i česme kroz koje je teklo pivo, hladno kao led. Kuglice leda su ispadale u ravnomernom mlazu u kanticu pored mašine. Kada je Kain jednom upitao Keparda kako ta mašina radi, ovaj mu je odgovorio, ozbiljna lica: "Tu unutra ima jedno parčence sunca", i Kain ga posle više nikada nije pitao.
     Nikada nije pokušao ni da dodirne mašinu. Kepard bi mu polomio ruke.
     Krčma je bila mala, samo jedanaest stolova za po dvoje ili troje, stolice raštrkane širom prostorije, i jedan red separea duž zida. Šank je bio kao i svaki drugi: iza njega je Kepard držao žestoka pića, hranu i mašinu za pivo. One večeri kada je gospodar Malahor došao u krčmu bila je neuobičajeno puna gostiju, s obzirom na to da je bio Dva-dan; i jer je dan bio izuzetno topao. Lukas je već skoro četvrt sata svirao jednu pesmu i niko ga nije prekidao, kada se gospodar Malahor pojavio na ulazu, u pratnji šestorice svojih ljudi. Pesma, koju je Kain delimično već bio čuo, govorila je o nevoljama mladog seljaka iz Serloka, koji je sa prijateljima otišao na obed u Lisinu krčmu i, suprotno zakonu o uklanjanju otpadaka, bacio usput neko đubre sa stene nad morem. Izuzev refrena, koji su pevali svi u horu, bio je to više rečitativ nego pevanje, praćen melodijom koja se stalno ponavljala, gotovo omamljujući slušaoce, sa istrumenta koji je Lukas nazivao gitarom. Lukas je razdragano vodio hor gostiju, i gotovo pola krčme je pevalo kad su oni ušli.
     Glupog seljaka je izlasnik Kijerin uveo u službi gospodara Deremora, gospodara Serloka, zajedno sa grupom kriminalaca. "... bilo je tu silovatelja majki, ubica očeva i silovatelja očeva, a jedan izuzetno veliki očesilovatelj prišao je i seo pored mene na klupu..."
     Lukas je verovatno ugledao gospodara Malahora pre svih ostalih; stolica na kojoj je obično sedeo u dnu krčme bila je okrenuta tako da je gledao pravo u ulazna vrata. U tišini koja je zavladala krčmom gospodar Malahor zauze tri stola pored vrata. Lukas nije propustio ni reč, samo je upitno pogledao u gospodara Malahora. Malahor mu je mahnuo rukom da nastavi, i Lukas je tako i učinio, i pevao je još pet minuta u najdubljoj tišini. Kad je završio, položio je šake preko žica na hvatniku gitare i obratio se gospodaru Malahoru. "Da li vam se dopada pesma, gospodaru?"
     Tačno ispred Malahora nalazila se jedna prazna stolica bez naslona. On pokaza rukom na nju. "Veoma. Ali kao da baš nije ukazano veliko poštovanje prema vlastima?"
     Lukas za tren oka skoči sa stolice, preturivši pri tom kutiju sa kovanim novcem tako da se zaustavila Kainu pred nogama i pređe prostoriju do Malahorovog stola. Prebacivši gitaru na leđa, tako da mu je visila na ramenu preko ramena, on sede ispred Malahora. "Tako je, gospodaru, baš takva je bila. Takve pesme su omiljene kod publike." On sleže ramenima. "Ja sam samo siromašni pevač i ne znam zašto."
     Malahor se nasmeši. Njegovi su ljudi sedeli motreći na Lukasa, onako kako psi netremice gledaju u jelena pre nego što ga lovci ustrele. Izaslanik Steno je nepomično sedeo gospodaru s desne strane, sa neprijatnim osmehom na ružnom licu. "Drzak si, baš kao što su mi rekli, Lukase od Semalije. Odakle si to iz Semalije?"
     "Ja sam sin jednog seljaka iz Tabadina, gospodaru."
     "Ah." Malahor kao da se nečega prisećao. "Sin jednog seljaka - a kako se zvao taj seljak?"
     Kao da su bili sasvim sami u krčmi. Osim njihovog razgovora ništa se živo nije čulo; niko nije jeo, niko pio.
     "Džerald, gospodaru. A pošto su mi takva pitanja već postavljali, odgovoriću odmah i na vaše sledeće, onako kako najbolje znam, gospodine. Niko od naših se nije borio na strani Erebiona, kada se podigao protiv vladara." Lukasov pogled se susrete sa očima gospodara Malahora. "Po vašem izgledu bi se reklo da ste bili dovoljno stari da učestvujete u tom ratu, gospodaru."
     "Jesam." Malahor naglo promeni temu. "Odakle ti prilagodljivi laser?"
     Kain prvi put vide glupav izraz na Lukasovom licu. "Gospodaru? Prigodljivi... šta?"
     "Svetlosni nož, pevaču. Ja nosim jedan, koji mi je poklonio gospodar Alber za vreme rata sa Erebionom. Jedini ja u Istmarču imam takav. Teško se nabavljaju." Malahor je pažljivo posmatrao Lukasa.
     "Kupio sam ga, gospodaru, u Singeru, pre osam godina. Platio sam ga pet zvezda, i konja na kome sam ujahao u grad pride. Dve godine sam morao da pevam, da bih povratio novac koji sam dao za njega." Lukas sleže ramenima. "Spasao mi je život više nego jedanput, gospodaru. Čovek koji putuje sam teško može da bude bezbedan u današnje vreme."
     "Da li te ja odnekud znam?" iznenada upita Malahor.
     Tiho zujanje kao da se dotače i Kaina. Lukas nakrivi glavu i ljubazno odgovori: "Ali, odakle, gospodaru?"
     Zujanje je postajalo sve jače, i Kain se čudio što niko u krčmi nije pokazivao da ga primećuje. Erik Malahor je izgledao zbunjen i jedva primetno je tresao glavom, kao da hoće da je očisti od nečega. Odjednom se opusti i nasmeši, i zujanje prestade, kao da je neko položio ruku na žice harfe koje bruje. "Pa, bez sumnje ću se setiti. Možda sam te već video, negde na drugom mestu. U svakom slučaju, lepo je što opet imamo pevača; prošlo je već deset godina od kad nam je onaj poslednji umro, i ako me sećanje ne vara, ti si daleko bolji do njega. Moraš jednom doći da mi sviraš." On ustade i pokretom ruke obuhvati utihnulu krčmu. "Jasno je", reče on šaleći se, "da ne mogu doći ovako da te slušam, jer ću ovim dobrim ljudima pokvariti večeru."
     Lukas ustade na noge, duboko se klanjajući. "Gospodaru, biće mi čast."
     Malahor pozva svoje ljude pokretom ruke - Steno je bio vidno razoračaran - i kratko rekavši: "Dobro došao u Istmarč, pevaču", iziđe iz krčme.

     Vreme je prolazilo mirno, bez događaja. Lukas se uvek mogao naći u Kepardovoj krčmi, koliko i Kain, Dženi i sam Sem Kepard. Bilo ih je u Istmarču koji su smatrali da je pevač neobičan čovek; što se Kaina ticalo, nije bilo nikog ko bi se s njim mogao uporediti, i nikada mu nije palo na pamet ni da pokuša da ga upoređuje.
     Lukas je bio Lukas.
     U zimu 1196. godine i Bara je pošla u školu kod učiteljice Sendel; do tada je Kain već najverovatnije bio bolje obrazovan od svoje sestre Sive, iako ne, možda, u predmetima koje bi učiteljica Sendel smatrala primerenim.
     Jedne noći su se on i Lukas vraćali peške u Lukasov šator. Kain je vodio Lukasovog konja, kojega je Lukas nazvao Suncokret, zbog boje dlake. Lukas je svu svoju imovinu držao u bisagama na Suncokretovom sedlu, izuzev šatora, jer nije hteo da ga svako veče iznova razapinje. Suncokret je išao svuda gde i Lukas, a što se tiče šatora, Lukas je objasnio: "Šator je napravljen od monomolekularnih elektropolimera, učvršćenih slabom električnom strujom. Onaj ko pokuša da ga sklopi i složi u zavežljaj, da bi mogao da ga ukrade, gadno će se provesti ako ne raspolaže otiskom moga palca za bravu sa memorijom. Možda se i može ukrasti, pod uslovom da neko reši da vuče trometarski svetleći zeleni šator, tamo gde želi da ga odnese. Ali teško se može sakriti, teško preseliti, i svi ga znaju kao moj šator, pa se zato teško može i prodati."
     Kain je pokušao da se snađe u one dve reči koje Lukas je izgovorio na Stranom jeziku. Monomolekularni je značilo 'u jednom komadu', ali elektropolimer nije uspeo da uhvati ni za rep ni za glavu, i to je glasno rekao.
     "Elektricitet je, Kaine, koren prve polovine reči. Polimer je engleska reč za plastiku. Elektricitet je sila koja pokreće mašinu za pivo, i liči na munju, samo ukroćenu, tako da je čovek može naterati da radi za njega..."
     Kain mu upade u reč. "Znao sam da me Sem Kepard zafrkava! Kazao mi je da mašinu za pivo pokreće komadić sunca."
     Lukas zavrte glavom. "Nije te slagao, iako sam siguran da je mislio da jeste. Mašina za pivo crpe energiju iz onoga što se zove napajalište fuzijom. Za to je potreban gas po imenu vodonik - na mojoj video tablici si verovatno pročitao o periodičnoj tabeli elemenata?"
     "Jesam, ali nisam je potpuno razumeo."
     "Bio bih malo iznenađen da jesi", suvo primeti Lukas. "Ni ja je potpuno ne shvatam, a dosta dugo sam je proučavao. U svakom slučaju, atomi vodonika se spajaju - fuzionišu - u atome helijuma i tokom tog procesa ispuštaju svetlost i toplotu; fuzioni motor pretvara toplotu u elektricitet na način koji, priznajem, ne razumem. Sunce, Kaine, dobija energiju na isti način: vodonik sagoreva fuzijom i proizvodi helijum. Prema tome, Sem Kepard te nije sasvim slagao kada ti je rekao da se u mašini za pivo nalazi komadić Sunca. Iako to sunce nastaje putem ćelija vodonika kupljenih u Serloku." Hodali su još malo, ćutke; čuo se samo topot Suncokretovih kopita po kaldrmi. "Ne moram da te podsećam, siguran sam, da o ovome ne razgovaraš ni sa kim, čak ni sa svojim sestrama."
     Kain klimnu. "Je li to zbog vladara?"
     "Aha. Vladari suzbijaju tehnologiju, zaista."
     "A tehnologija je..."
     Lukas prsnu u smeh. "K vragu. Toliko ima tih reči koje treba da naučiš. Tehnologija znači mnogo što šta, Kaine. Najpribližnije znači metodi primene znanja. Znati kako da nešto uradiš. To je angleska reč od pre Ognja, i uz to, angleska reč se zasnivala na dvema rečima iz još starodrevnijeg jezika, koji se zvao latinski." Zastao je i počešao se po bradi. "Ili možda, španski? Zaboravio sam. U svakom slučaju, tako bar kažu vladari, tehnologija je čoveku dala oružja koja su bila uzrok Ognjenim ratovima. Bila su to oružja - bombe, tako ih zovu - zasnovana na poznavanju fuzije, od kojih je nastala Blistava pustinja, na jugu, i svet gotovo bio uništen." Glas mu je postao ritmičan, kao glas pripovedača. "Preživeli su bili podeljeni, i ratovanje je nastavljeno. Samo vladari su spoznali moći Svetlosti, i njome su porazili divove, porazili varvare i mutante, i tako zaveli prvi istinski mir za koji je svet znao." Zastao je. "Možda sam pobrkao reč-dve, ali to je najpribližniji citat, sa usana vladara po imenu Loga, koji me je podučavao dok sam bio na Akademiji - i koji će biti mrtav čovek, veruj mi, ako se ikad prevari da mi priđe na domašaj noža. U svakom slučaju, vidiš, vladari veruju da je tehnologija kriva za propast prvog sveta; a možda su čak i u pravu. U pravu su o mnogo čemu."
     Misao je Kainu došla veoma polako. "Ali ne o... svemu?"
     Lukas odgovori gotovo isto tako polako. "Nadam se da nisu."

     "...sunce, ovde u sredini. Ne tiče me se šta tvoja majka misli, ali Zemlja se okreće oko Sunca, a ne obratno. Evo tu, u orbiti oko Zemlje, nalazi se ono malo brodova što je vladarima preostalo. Ta orbita se zove geosinhrona. To znači da brodovi stalno ostaju iznad određene tačke na Zemljinoj površini, iako samo u ravni ekvatora. Na tu orbitu su takođe smestili automatizovane orbitalne fabrike. Moj prilagodljivi laser je napravljen u jednoj od tih fabrika, kao uostalom i ćelije fuzije koje pokreću i svetlosni nož i mašinu za pivo. Fabrike se već kvare, jedna po jedna; vladari više ne znaju kako se one popravljaju, a boje se da u njih odvedu divove, da ih ispitaju. Divovi bi mogli isuviše mnogo da saznaju. Vladari su jednom uspeli da pobede divove u bici, ali to je bilo još onda kad je Lodenov sin, vladar Doner, živeo na Zemlji. Za njega pričaju da je bio visok gotovo kao neki div, i ratnik onakav kakve vladari danas ne mogu više izvesti na bojno polje. Te fabrike su najbolje što je ostalo od tehnologije pre Ognja, ali one se polako gase, Kaine, i ne zamenjuju se novima..."

     Bombe su padale.
     U atomskoj kiši koja je trajala danima, tokom iznenadnog prvog napada i uzvratnog drugog napada, pa tokom uzvratnog trećeg, a zatim četvrtog napada, sve dok samo nekoliko podmornica nije ostalo da krstari okeanom i ispaljuje svoja oružja na neprijatelja koji više nije postojao; tokom svega toga, bombe su padale i padale. Milijarde su izginule od ukupno sedam i po milijardi žitelja planete, u ognju, u udarnim talasima, u radijaciji. Milijarde drugih pokosile su glad i ognjene oluje izazvane eksplozijama bombi. Ali to još nije bilo ono najgore.
     Ogromni oblaci prašine i zemljanih grudvi eksplodirali su na nebu. Sahranili su pod sobom čitave kontinente; nebo je potamnelo i temperatura je počela da opada.
     I lednici su sišli na jug.
     "Šta čitaš?" upita Lukas. Oči su mu bile zatvorene; ležao je u šatoru opružen na leđima, gotovo zaspao. To se ponekad i događalo: da Lukas zaspi pre nego što je Kain bio spreman da krene kući; u takvim prilikama Kain bi samo morao da vodi računa za zaprete vatru i napoji Suncokreta pre nego što ode.
     Bila je to istorija Prvog ognjenog rata; Kain to i reče Lukasu. "Tek sam na prvom poglavlju. Zašto pitaš?"
     "Tek tako", dopre Lukasov glas iz šatora. Zvučao je pospano. "U stvari, ima razloga; nešto si se bio mnogo primirio, momče, a na video ploči ima nekoliko knjiga za koje si još suviše mali."
     Kain spusti pogled na video ploču, na reči koje su sijale srebrnastoplavo na tamnosivoj podlozi. "Koje su to?" hitro upita.
     Lukas se zakikota. "Prokletstvo, Kaine, kad već neću da ih čitaš, zašto bih ti rekao?"
     "Pa, mislim da i ne bi, sem ako nećeš da pošandrcam od želje da saznam." Knjiga koju je upravo čitao rastuživala ga je, ali to Lukasu nije hteo da kaže.
     Lukas kao da mu je čitao misli. "Ako zaista hoćeš da saznaš, kreni po indeksu i pokušaj nasumice da otvaraš fajlove. Oni koje ne budeš mogao da otvoriš biće te koje ja ne želim da vidiš. Ovu koju čitaš pre godinu dana ti ne bih dao."
     "Zašto?"
     U šatoru za časak zavlada muk, a onda se Lukas ponovo oglasi. "Napisala ga je mašina koja je ubijala ljude."
     Kain poče da se smeje na sav glas.
     "Misliš da te lažem?"
     "Ne, Lukase", žurno odvrati Kain.
     "Pa, i ne lažem te. To je bila jedna ratna mašina u orbiti, pre Ognja, i bila je veoma vešta. Upravljala je laserima, x-zracima i usmeravala ih da pogode fuzione projektile - a radila je i druge stvari. Upotrebila je te lasere na dan Ognja i sprečila da svet nastrada onoliko koliko je to moglo da se desi, jer je njima sprečila mnoge fuzione projektile da stignu na cilj. Posle Ognja zapisala je sve što je saznala o ljudima - svojim tvorcima - a zatim je, zato što je pobila mnoge ljude štiteći druge, samu sebe isključila. U vreme kada se T'Pauin narod ponovo vratio u orbitu, oni njeni delovi u kojima su se nalazili ti zapisi toliko su već bili propali, da ljudima nije pošlo za rukom da povrate tu memoriju."
     "Mašina za ubijanje?" upita Kain s nevericom. "Zašto bi ona tako nešto poželela?"
     "Završi knjigu, Kaine."
     "Lukase!"
     "Mašina jeste ubijala, Kaine. Bila je napravljena da to radi. Ali osetila je tugu. Bilo joj je žao.
     Jeste da je to samo pretpostavka. Ali - kad bi mašina bila u stanju da oseti nešto tako, verovatno je mislio T'Pauin narod, njen bi primer podstakao mnoge ljude koji to nisu mogli."
     "Mašini je bilo žao", ponovi Kain, "što ubija ljude."
     "Reč koja ti nedostaje da obeležiš to osećanje", reče Lukas veoma tiho, "jeste krivica."

     "...I tek tada su shvatili da nivo mora raste. U to vreme bilo je mnogo okeana, Kaine, ne samo jedan. Ne bi prepoznao mapu sveta iz toga doba. Neposredno posle prvog i najvećeg od Ognjenih ratova, usledilo je malo ledeno doba, kada su prašina i dim Ognja zaklonili sunčevu svetlost. Na starom jeziku to se zvalo atomska zima. Dogodilo se to upravo posle rata sa plemenom Bela vatra, kad je Sestrinstvo Prstena svima reklo da im je dosta ratovanja i da prepuštaju Zemlju onima koji su voljni da se za nju bore. I tako su vladari - tada su se zvali T'Pauni narod, po T'Pau Almandar, koja je bila genetski inženjer i sve ih je proizvela i u psihu im ugradila te sposobnosti - vladari su došli na sever, gde zračenje nije bilo toliko ubistveno, doveli sa sobom normalna ljudska bića i naselili se u ovoj dolini. Tada još nisu ni znali da postoje divovi; bili su tek načuli nešto o tome, ništa više. Za vreme Ognjenih ratova izrodilo se mnogo mutanata; većina ih je izumrla. Divovi nisu. Opstali su, gore na dalekom severu, blagodareći svom dobrom poznavanju tehnologije. Vladari su konačno saznali za divove tek kada su čuli da divovi nameravaju, ni manje ni više, već da opet zagreju ceo svet. Tada su, tako kaže istorija, Loden, Doner i Loga otišli na sever, u postojbinu divova, i vodili sa njima rat sve dok se divovi nisu predali. Ali tada je već proces zagrevanja bio odmakao, i divovi nisu više mogli da ga zaustave. Taj proces, ako te zanima, zove se efekat staklene bašte; objasniću ti ga drugi put. Okeani su počeli da rastu i divovi, kojima su vladari zapretili da će ih sve satrti ako nešto ne urade, sagradili su Veliku branu, da štiti Dolinu vladara od nadolazećih voda. I vidiš, ona to čini, već hiljadama godina. Da... dugo to traje. T'Pauin narod je postao narod vladara, normalni ljudi i žene postali su radnici, i hiljadu godina nije bilo nekog ozbiljnijeg ratnog sukoba sve do ustanka u Erebionu..."

     3.
     Jedne Ne-dele uveče, u poznu zimu 1196. godine, njih dvojica su sedela pored Lukasove vatre. Spremala se kiša i Lukas kao da je bio tužniji. Rasejano je štimovao svoju gitaru, izvlačio iz žica čudne melodije, kakve Kain nikada ranije nije čuo. Kain nije mnogo obraćao pažnju na to; čitao je na Lukasovoj video-ploči jedan tekst o Sestrinstvu Prstena, pseudoreligijskom redu koji je svojevremeno ugrozio - ne ratovanjem, već nadmetanjem - pravo vladara da upravljaju Zemljom. Taj tekst napisao je vladar po imenu Gabrijel i Kain ga je čitao onako kako mu je to Lukas preporučio, ne uzimajući baš sve što piše zdravo za gotovo. T'Pau Almandar je bila do nogu potukla pleme Bele vatre i zatim poslala svog sina, Džona Almandara, da pregovara sa Sestrinstvom, jedinom znatnijom silom koja je još bila preostala na Zemlji i koja je bila u stanju da im se suprotstavi.
     Kain je oduvek smatrao da je video-ploča fenomenalna sprava. Sudeći prema popisu naslova u indeksu, sadržala je pet puta više knjiga nego što ih je učiteljica Sendel ukupno imala u svojoj školi.
     Nikada nije razmišljao o tome.
     Ono što mu je konačno otrglo pažnju sa istorije odnosa vladara sa Sestrinstvom bila je muzika gitare i osećanje da ga neko posmatra. Melodija je prosto opsedala slušaoca, razlikovala se od svih koje je Kain do tada čuo, bilo od Lukasa, bilo od nekog drugog:

     Najzelenija što videh
     Polja sve bleđa bivaju,
     Pevačev glas je sve tiši,
     U neostvarenom snivanju.

     Zlaćana svetlost se gasi,
     Tama je dan obvila,
     Pevačev glas je umuko.
     Al' harfist još uvek svira.

     Lukasov glas je postojao sve tiši, i najzad potpuno zamre. "To je iz pesme koja se zove Dijamant, napisao sam je... uostalom, rekao bih da i nije važno kojim povodom sam je napisao, bilo je to tako davno." Sedeo je nepomično s gitarom u rukama, prebirajući prstima po žicama, ali nije svirao; samo je sedeo i gledao u Kaina. "Najvažnije je da saznaš što više o svetu i kako je sve to bilo, jer znanje je oružje koje ubija bolje od mača i doseže dalje od strele. Uči, odjednom veoma uzbuđeno reče on, "uči o svome neprijatelju ne samo dok ne budeš ti njega poznavao bolje nego on tebe, već dok ga ne upoznaš bolje nego što on samoga sebe poznaje."
     Do tada su uvek izbegavali tu temu, prikrivali je značajnim pogledima i blagim dvosmislicama. Kain ju je sada prvi put izrazio rečima, osećajući neki čudan nemir u stomaku koji nije uspevao da obuzda. "Da li su vladari moji neprijatelji?"
     "Ubijaju te tako sigurno, Kaine, kao što je sigurno da sad sediš ovde. Ako oni nisu tvoji neprijatelji", reče Lukas, "onda ta reč nema nikakvo značenje, i moramo sebi izmisliti drugu."
     Kain potvrdno klimnu, prihvativši taj odgovor bez daljeg ispitivanja. "Pričaj mi o njima."
     Lukas je dugo ćutao.
     "Akademiju", započe on, "čini jedna skupina zgrada, Kaine, u gradu Skupštini, ali to je, takođe, ime škole koja se nalazi u tim zgradama. Vidiš, Kaine, vladari su u dilemi. Veruju u mir, pravdu, čast - i u moć Svetlosti. A nisu dvolični, ponašaju se u skladu sa svojim verovanjima.
     Kad se ophode jedni sa drugima.
     Žive večito, to sigurno znaš - odnosno, ne umiru od starosti. Loden i Loga su stariji od same Velike brane, a verovatno ima bar još dvanaestak vladara koji su otprilike istih godina. Čuo sam jednom da se Loden u stvari rodio još pre Ognja, ali ne znam da li je to istina. Veoma malo znam o vladarima u poređenju s onim što bih mogao da znam - glasine kruže po Akademiji isto kao i na svim drugim mestima. Ali ono što znam o njihovoj dugovečnosti nisam saznao preko glasina već gorkim iskustvom. Kaine, ta dugovečnost nije genetska osobina vladara. Ona nestaje kada se ovlada Svetlošću. Ako se, na primer, neki vladar povredi, može gotovo istog časa da se izleči tako što će se spojiti sa Svetlošću. Starost, kažu oni, takođe je sama po sebi neka vrsta povrede, i dodir Svetlosti im pomaže da je preduprede." Lukasove reči su tekle preko Kaina u ravnomernoj, ritmičnoj kadenci. "Ali - iako ne umemo da vladamo Svetlošću - i mi možemo imati isto tako dug i delotvoran život kao i oni. Ne putem ovladavanja Svetlošću, već pomoću jedne droge, Kaine, droge koja je pronađena poslednjih dana uoči Ognja."
     Kain se nelagodno uvijao pod Lukasovim odsutnim pogledom; ili ako ne odsutnim, onda upravljenim na nešto iza Kaina i veoma, veoma daleko.

     "Droga se zove velemladost."
     Kain je bukvalno prošaputao. "Objasni mi."
     Grmljavina zareža negde u daljini.
     "Šta želiš da saznaš o njoj, Kaine?"
     "Zašto ne dozvoljavaju da je i mi imamo?"

     Lukas iznenada razvuče usta u osmeh. "Tu je čvor, nema šta. Vala, momče, imaš kliker da pogodiš tačno u centar." Lukas skinu gitaru sa ramena, ispruži ruku koliko god je mogao u šator i obesi je na kuku upravo iza krila kojim se ovaj zatvarao. "Vlaga škodi drvetu", objasni on rasejano. "Uskoro ću morati da te naučim da sviraš; mislim da imaš smisla za muziku." Sedeo je savršeno nepomično, čela nabranog u razmišljanju. Bilo mu je veoma teško, video je Kain, da misli pretoči u reči. "Želeo bih da shvatiš, ali da ne počneš da mrziš. Mržnja neće pomoći, samo će te zaslepiti. Kaine - vladari su u mnogim stvarima dostojni divljenja. U najvećoj meri oni su dobri ljudi. A ipak su neprijatelji i tebi i meni, jer nam ne dozvoljavaju da i mi imamo njihovu dugovečnost, jer tako dobro kriju tajnu velemladosti da uopšte ne sumnjam kako u ovom selu niko ni ne zna za tu reč. Vladari žive tako dugo, Kaine, da su naučili da sve što se događa posmatraju dugoročno, da prave planove ne za sutra, ne za sledeće godišnje doba, već za ljudski vek, onako kako ga radnici mere.
     Polako se množi, zaista, taj T'Pauin narod; nisu plodni. Homo sapijens - vrsta kojoj ti i ja pripadamo - razmnožava se u poređenju sa njima poput drvozečeva. I samo zahvaljujući smrti mi smo toliko malobrojni da ne ugrožavamo vladare. Kad ne bismo umirali, ispunili bismo, kroz dva do tri pokolenja, ovu dolinu počev od Velike brane do samoga grada Skupštine tolikim mnoštvom, da vladari prosto ne bi bili u stanju da nama upravljaju. Tada bismo ih možda ugrozili. I zato moraju da nam uskraćuju velemladost.
     Ima još nešto. Vole obilje, vole da žive lagodno, ništa manje od radnika. U dobu pre Ognja mašine su obavljale najveći deo posla koji sad obavljaju radnici. Svi ljudi su živeli na visokoj nozi, onako kako danas samo još vladari uspevaju da se održe. I zato, ukoliko jednom ne reše da obnove stare prirodne nauke - a seti se, da oni veruju da je zbog tih nauka i došlo do Ognja - oni moraju, da bi dalje održavali taj način života, da imaju sluge, i to dobre sluge, i da svakog vladara bez pogovora i smesta posluša mnogo radnika."
     Polako se začuše reči. "A pravda, Lukase? Sve što si mi ispričao o vladarima - njihovo verovanje da ne treba ubijati i ratovati, njihovo staranje da razluče koje je ponašanje etički ispravno a koje nije, sve to - ne slaže se."
     Lukas klimnu, turobno džarajući vatru štapom koji je i sam goreo na jednom kraju. "Ne, ne slaže se. Oni, takođe, to znaju." Varnice sunuše uvis iz dubine ognjišta. Lukasov pogled je bludeo negde po toj vreloj svetlosti. Ono što je zatim rekao u početku je izgledalo da nema veze sa prethodnim. "Trebalo bi da jednom proučiš hrišćansku teologiju. Ja jesam, jednom, kad sam bio mlađi. Puna je takvih besmislica, recimo, bog koji je beskonačno moćan, beskonačno milostiv, beskonačno dobar, sveznajući - ali ima jedno tajno mučilište i ima demonskog protivnika po imenu Lucifern, koga ne može, ili pak, ne želi da uništi. Uvek me je mučila misao da, ako ne može da uništi Luciferna, onda svakako ne može biti ni beskonačno moćan, a ako ne želi, onda nije beskonačno dobar." Lukas se nasmeši; pomalo mu je osmeh ličio na grimasu. "Razumevanje argumenata kakve imaju hrišćani, Kaine, bila bi dobra vežba za razumevanje argumenata koje upotrebljavaju vladari da bi opravdali što uskraćuju radnicima velemladost. Istina, Kaine, prava istina jeste da nas se boje, i da se boje tehnologije. Mi se isuviše brzo razmnožavamo, a tehnologija koja bi naš život učinila drukčijim prouzrokovala je Ognjene ratove, ista ona tehnologija koja je omogućila Doneru Almandaru da u vreme Velikog raskola kaže Vladajućem sudu neka se nosi do đavola.
     Eto, to je istina." Grmljavina još jedanput zareža iznad njih, i blesak sjajne, bele munje obasja dolinu svuda oko njih. "Ali vladari kažu jedni drugima - jer o velemladosti nikada ne razgovaraju s radnicima - da smo mi, zato što ne vladamo Svetlošću kao oni, manje obavezni etičkim obzirima koje oni imaju međusobno. Po tom pitanju, izgleda, najveća većina ih se složila. Međutim, ima jedna stvar o kojoj misle različito, i to je baš ono što se nema sumnje tiče i tebe. To pitanje oko kojeg su se podelili je sledeće: da li radnik može naučiti da vlada Svetlošću? Da bi odgovorili na to pitanje osnovali su Akademiju, da najbolju radničku decu podučavaju na isti način na koji se podučavaju deca vladara. Oni radnici koji nauče da vladaju Svetlošću, da je upiju u sebe i da i sami postanu Svetlost, postaće vladari i time steći večiti život." On sleže ramenima "Laži na laži i opet laži. Naravno, studentima na Akademiji se takve stvari ne pričaju. Kazati im da mogu i sami postati vladari, tako što će naučiti da vladaju Svetlošću, praktično je isto što i otkriti im da postoji velemladost. Vladari govore jedni drugima da će, ako se neko od nas pokaže dostojnim - time što će ovladati Svetlošću - oni tog radnika izdići da postane jedan od vladara."
     Retko se dešavalo, ali postajalo je sve češće što je Kain više odmicao u učenju: Lukas je davao odgovore na Kainova pitanja čak i pre nego što bi ih Kain postavio. "Ne zavaravaj se, Kaine, iako izgledamo veoma slično, mi i vladari različita smo bića. Kada se mi i oni parimo, nemamo dece. Poseduju urođenu moć da obuzdaju i vode Svetlost onako kako hoće. Da li neki radnik može da nauči da upravlja Svetlošću..." Za trenutak je zaćutao, kao da se nečega priseća. "Ne znam. Ali u odgovoru na tvoje pitanje, Kaine, sve što ti mogu reći jeste da je postojao jedan. Jedan, Kaine. Jedanput se u istoriji sveta dogodilo da neko ko nije pripadao T'Pauinom narodu postane vladar. A i taj neko, proklet bio, uopšte nije bio radnik, već jedan od onih varvara što žive iza Blistave pustinje." Lukas ljutito zabode štap u vatru. "Varvarin."
     "Mutant?"
     "Nego šta! Priča se da je vladar Logan u detinjstvu imao srebrne oči i kožu belu kao kreda. Genetski inženjer T'Pau injektirala je u njega virus preobraćaja zbog kojeg mu je koža potamnela i oči postale plave, kao kod većine pripadnika T'Pauinog naroda." Lukas ugleda Kainov izraz lica i pravilno ga protumači. "Potamneo u poređenju s drugima, momče. Većina radnika ima tamniju put od vladara, premda ih je malo ovako crno kao ja. Ali iza Blistave pustinje žive varvari čija je koža nalik na zamagljenu ledenu santu, a oči poput srebra."
     "Govoriš kao da pouzdano znaš." Ovo je bilo najbliže pitanju od svega što je Kain do tada izrekao. Kain je i te kako bio svestan da mu Lukas nikada nije postavljao pitanja o stvarima koje je Kain želeo da zadrži za sebe. "Ti nisi oduvek bio pevač."
     "Ne, nisam oduvek bio pevač", odvrati Lukas jednostavno.
     Iznenada Kaina obuze oštri privid nečega za šta je odnekud znao da je Blistava pustinja, sa treperavom avetinjskom svetlošću koja je lebdela nad njenom površinom. U Štitu, koji ga je zaklanjao od radijacije, teturao se po njoj umirući od žeđi, i bila je lepota, velika lepota...
     Došao je k sebi i ugledao Lukasa kako ga zabrinuto posmatra. "Tako je, momče, ja sam jednom putovao kroz Blistavu pustinju - ali ne sećam se da sam bio toliko žedan. Ili umoran..."
     Kain se strese i prikaza izblede. U ušima mu je zvonilo. "Lukase... kada si bio ratnik?"
     "Sve mi je teže i teže", reče Lukas u polušaljivom tonu, "da ti otkrivam nove stvari onim tempom kojim bih ja hteo. Bio sam ratnik, Kaine, pre mnogo godina. U gradu Erebionu počeo je ustanak protiv vladara. Mislim da znaš na čijoj sam se ja strani borio. Vladari nisu od onih koji bi prljali ruke boreći se protiv običnih ljudskih bića. Unajmili su druge ljude da obave taj posao i poslali ih protiv nas. Gotovo sve živo u Erebionu i najveći deo oblasti Semalija diglo se u tom ratu. Erebiona više nema, a Semalija se još uvek oporav..."
     "Lukase?"
     "...lja od gubitaka koje je pretrpela u tom ratu. Ni..."
     "Lukase."
     Lukas je sedeo i zurio u vatru. Podigao je jednu ruku i počeo da se igra uvojcima svoje brade. "Kaine..." Pošto je izgovorio Kainovo ime, ustao je. Kain je već pomislio da mu Lukas neće odgovoriti i poče se kajati što je uopšte postavio to pitanje. Na nekom nivou svoga bića, toliko dubokom da nije čak ni bio svestan da postoji, pomisao da bi Lukas mogao biti nezadovoljan njime bila je možda najužasnija mogućnost u Kainovom životu. Napokon je Lukas ustao, polako, i otkopčao pojas.
     Lukas uhvati Kainov prepadnuti pogled i poče da se smeje. "Ne boj se. Još nisam počeo da volim dečake, od kad sam poslednji put spavao sa Dženi." On izvuče pojas iz gajki na pantalonama i pruži ga Kainu. "Pogledaj kopču. Lako se skida; ako nekome padne na pamet da me opljačka, uzeće nju." Kain polako skide srebrnu kopču, diveći se lepoj izradi, i stavi je u stranu.
     "Okreni sad pojas. Vidiš tamnu mrlju, otprilike na sredini između početka i leđnog dela? Daj mi pojas." Lukas uze pojas od Kaina i palcem dodirnu mrlju. "Ovo je brava sa memorijom ušivena na površinu pojasa, ista kao i ona na mom šatoru i na Suncokretovim bisagama. Ako bilo ko sem mene dodirne tu mrlju, ništa se neće dogoditi. A ne možeš proseći pojas; iako potpuno liči na neštavljenu kožu, nije napravljen od nje." Lukas opet okrenu pojas svojim nežnim, a snažnim rukama muzičara, i učini na pojasu nešto što Kain nije mogao sasvim da vidi. Pojas se otvori duž jedne ivice, i iz njega Lukas izvuče maleni providni smotuljak.
     Pružio ga je Kainu uz šaljivu primedbu. "Nemoj da ga ispustiš u vatru."
     Bacajući poglede naizmenično na Lukasa i na paketić, Kain stade da istražuje njegov sadržaj. U njemu je bilo šest kuglica ispunjenih nekakvom plavom tečnošću koja je blistala i prelivala se u treperavoj svetlosti vatre, čista i tamnoplava, kao okean. Grlo mu se iznenada osušilo. On ponovo pogleda u Lukasa. "Ovo je velemladost, zar ne?"
     "Aha. Trebalo bi da uzmem jednu na sedam-osam godina." Lukas nije dalje objašnjavao.
     "Lukase, kako?"
     "Oh, pa naravno da ih nisam dobio od vladara." Lukas je pažljivo birao reči, kao što čovek bira put kroz polje ispunjeno kljusama za hvatanje medveda. "Kaine, ja se ne zovem Lukas. Ili se, bar, nisam tako zvao. Zvao sam se Artemis; star sam šezdeset i sedam godina; i bio sam vođa ustanka u Erebionu, kad se pobunio protiv vladara."
     Kain se zagleda u vatru. Tišina se oduži. Opet je zarežao grom, a grančice u ognju zapucketaše kao da se odazivaju, blistajući u narandžastom, vrelom umiranju. On skrenu pogled sa vatre i susrete se sa smeđim očima pevača, koje su ga posmatrale preko blistave vatre. Kain je samo čekao, pun poverenja i Lukas se blago nasmeši, kao da je Kain izgovorio nešto u čemu je on pronašao značenje; i onda mu ispripoveda.
     "Studirao sam na Akademiji osam i po godina, Kaine, ali kada su me oborili kao nedostojnog i poslali kući - još nisam imao pojma o velemladosti - već sam se bio upoznao s nekim divovima, koji su me iz vlastitih razloga, kada sam već bio daleko van domašaja vladara, još malo podučili. Ti, Kaine, ne znaš mnogo o divovima. Bar, za sada, ali moraš saznati; oni su važni. Pošto su onako lako izgubili bitku poslednji put kad su izazvali vladare, veruju da ih ne mogu pobediti u bici. Ali mislim da bi danas već mogli da izazovu vladare i da ih pobede. Ali oni neće, svi zajedno, jer svi zajedno postupaju držeći se saveta Skaalda, svoga vođe; a deci koja bi mogla da postanu Skaaldi utuvljuje se u glavu da nikad ni u snu ne požele da ratuju s vladarima, jer u poslednjem takvom ratu divovi su bili gotovo istrebljeni.
     Ali događa se da se neki div odvoji od svoga naroda, da dela samostalno. Dva takva diva" tiho dodade Lukas, "pomagala su Erebion kad se digao na ustanak. Da nam oni nisu pomagali, mi po svoj prilici ne bismo ni ratovali protiv vladara, niti bismo se održali onoliko dugo. Jedan od tih divova bio je inženjer po imenu Rijabel. Kod divova reč genije je pogrdna; u stvari, i samo ime T'Pau je jedna od njihovih psovki. Divovi su čisti geniji, ali ako nekoga od njih podsetiš na to, koštaće te života. Njih su stvorili genetski inženjeri pre prvog Ognjenog rata, i to u izvesnom smislu rđavo. Iako su snažni, suviše su visoki za silu Zemljine teže; suviše visoki i teški. Život im je mučan i uglavnom umiru od jedne degenerativne koštane bolesti, što nije laka smrt. Nauka genetskog inženjeringa kod njih je zabranjena; a takvi kao Rijabel, koji se njome bavio i bio otkriven, budu pogubljeni ili proterani. Rijabelov prestup mora da nije bio veliki, ili je podmitio sudije; nisu ga pogubili, što je veoma neobično kada je u pitanju div koji je uhvaćen u poigravanju sa veštinama genetskog inženjeringa.
     Rijabel nije genetski inženjer takvog kalibra kao T'Pau Almandar, nije stvarao nove vrste - ali je znao kako da napravi jednu vrstu velemladosti koja je delovala i na ljude i na divove. Velemladost je, Kaine, ono što se zove virus preobražaja. To nije prava droga, zasnovana na hemiji, već u stvari bolest koja slučajno ima blagotvorne posledice. Suprotno od preobražajne groznice, da tako kažem, Rijabel i njegov pomoćnik, Kenoir, iz razloga određene ideologije divova u koju ne bih večeras zalazio, dali su nam velemladost i oružja, kao što su puške i minobacači."
     Reči puške i minobacači Kainu nisu značile ništa. "Lukase, zašto ste ratovali protiv vladara?"
     "Pa, mi im u stvari nismo ni objavili rat", odgovori Lukas, pomalo u šali. "Objavili su ga oni nama. Ali kad je već moralo da se bori, borili smo se. I te kako smo se borili." U očima mu je, kad su se susrele sa Kainovim, još svetlucala vatra. "Hteli smo da živimo večito."

     4.
     Vreme je proticalo. Kainu, uhvaćenom u bezizlaz događaja što su se nizali jedan za drugim, tako mladom da mu je svaki dan izgledao kao večnost, činilo se da mu je život isti kakav je oduvek bio. Lukas je jednostavno postojao; Kain će zauvek sedeti pred Kepardovom krčmom. Retko je mislio na oca, a nikada na kuću koja je ostala u brdima. Nije razmišljao o svom životu; uprkos urođenom cinizmu, nikada mu nije palo na pamet da se zapita zašto se Lukas toliko trudi oko njega. Sa nevinošću svojstvenom mladosti primao je svet onakvim kakav mu se činio, i nije postavljao pitanja. Nije znao da je srećan, i porekao bi to bez trunke razmišljanja, samo da mu je neko to rekao.
     Lukas ga je podučavao. Učio je s njim istoriju i donekle prirodne nauke, i ono malo matematike koliko je i sam Lukas znao. Naučio je Kaina da peva, naučio ga da svira gitaru sa onoliko veštine koliko je uspeo da pronađe u Kainu. Kain je voleo gitaru, ali nije bio obdaren smislom za instrument.
     Ako i nije dostigao u nekim stvarima svoga učitelja, Kain ga je u drugima pretekao. Naučio je da smiren do kraja čuje misli koje mu je Lukas slao; prevazišavši i to, naučio je da čuje i sve one misli koje Lukas namerno nije skrivao od njega. Sa koncentracijom rasla je u njemu i moć, sve dok nije mogao, gotovo bez napora, da uhvati površne misli gotovo svake osobe koju bi sreo. Neki ljudi su držali svoje misli čvrsto, tako čvrsto da Kain nije mogao, bez znatnog napora, čak ni da oseti da iza njihovih očiju nečega ima. Na svoje iznenađenje - i olakšanje - otkrio je da je njegova majka jedna od tih, iako nijedna od njegovih sestara nije bila takva.
     Naučio je i druge veštine: da diše kako treba, da upravlja brzinom kojom njegovo telo uzima kiseonik i kojom ga sagoreva; kako da uspori svoje telesne funkcije i otkucaje srca radi meditacije; i kako da ubrza samog sebe, da natera kiseonik i adrenalin da zajedno i skladno navru i proizvedu eksploziju snage i nestvarne, munjevite brzine koja ga je zaprepašćivala. Naučio je stvari koje su u ranijim dobima ljudi nazivali magijom: kako da natera kockice da padnu onako kako on hoće; da vidi drugu stranu karte za igranje ne okrenuvši je; da iz tame izazove svetlost koja je bila dovoljno jaka za čitanje. Poštujući Lukasovo naređenje, nije te veštine upotrebljavao kad Lukas nije bio prisutan, niti bez njegove kontrole. Lukas ga je naterao da mu obeća da neće; a Kain nije mogao da prekrši obećanje.
     Kainovo poznavanje - predmeta kome je Lukas davao prvorazredni značaj - bilo je možda najslabije naučeno od svega čemu je Lukas nastojao da ga nauči, i svakakko ono o čemu je Kain najmanje brinuo. Ipak, otkrio je da nije u stanju da prekrši svoje obećanje dato Lukasu, iako ga je dao bez ikakve namere da ga održi.
     To ga je uznemiravalo.
     Učio je i učio, dok je vreme proticalo mimo njega, reka oko kamena koji je bio Kain.

     Dve značajne stvari dogodile su se kad mu je bilo deset godina: Hoganov brat, Tomas, jedini knjigovođa u Istmarču doživeo je moždani udar; i Kaina su odveli na zapad, prvi put u životu izvan oblasti Istmarča, da vidi grad Telindel.
     Tomas je imao moždani udar u rano proleće, jedno od najhladnijih prolećnih četvrti koje se pamte; 21. u proleće bila je Ne-dela, i on je otišao u crkvu zajedno sa Elenom i Hoganom i njihovom decom, kao što je uvek činio, iako je ovog puta gadno drhtao od zime. Kada se služba završila Tomas se oteturao kući, koja je bila u blizini. Iako nije imao prezimena, kao jedini knjigovođa u selu bio je, ako baš ne bogat, sigurno najbliži po bogatstvu najvećem seoskom bogatašu, koji takođe nije imao prezimena. Videlo mu se to i po kući - bila je blizu seoskog centra.
     Kain sačeka dok se Hogan nije udaljio da ga ne čuje, i onda se obrati majci na putu kući. "Mama?"
     Elena spusti pogled na njega. "Da?" Dah joj se smrzavao u ledenom vazduhu.
     "Tomas će noćas imati moždani udar."
     Nije zastala; nije čak ni usporila korak. Kaina nije iznenadilo što vidi da mu je poverovala. "Kada?"
     "Ne znam, mama. U zoru. Trebalo bi da ga neko poseti sutra ujutro. Biće mu potrebna pomoć."
     "Dobro." Još malo su hodali ćutke. "Hvala ti, što si mi kazao."
     "Molim." Bilo je trenutaka - doduše, retkih - kada je Kain gotovo voleo svoju majku. Ako ništa drugo, bar nije bila ni blizu toliko glupa kao drugi odrasli koje je poznavao.
     Prošlo je već skoro šest nedelja, kada se Kain vratio kući sa večere s Lukasom i zatekao Hogana i Tomasa za stolom u prednjoj sobi. Elena ih je poslužila vinom, i svi su delovali razdragano. Tomas je dobro izgledao, iako mu je leva strana lica još pomalo visila. Kain im klimnu, spusti na sto kovani novac za majku, i pridruži se u spavaćoj sobi sestrama da rade zadatke učiteljice Sendel. Dopadali su mu se ti zadaci, i pazio je da ih ne uradi baš isuviše dobro. Još bi, s vremena na vreme, iz njih naučio ponešto korisno.
     Pored toga, prezrivi pogled koji bi mu učiteljica Sendel dobacila ako se usudi da digne ruku bilo je nešto što je sebi odlično mogao da predstavi, te se trudio da ne misli o tome.
     Te noći ga je majka pozvala da ostavi zadatke i dođe da sedne sa odraslima. Nisu mu ponudili vino. Dženi bi me, pomisli on, bar zapitala da li hoću nešto da popijem.
     "Kaine", obrati mu se majka, "razgovarala sam sa Tomasom. Još se ne oseća najbolje posle onog udara, i potreban mu je neki dečak da mu pomaže u poslu; da mu donosi knjige, da ih nosi od mesta do mesta kada obilazi klijente, čisti kancelariju, pomaže mu da se obuče kad treba lepo da se dotera, i slično. Ponudio je pet estara dnevno, što je nešto više od tvoje redovne zarade, i spreman je da povisi na šest estara, ako bude zadovoljan tobom; i nema desetka koji plaćaš Semu Kepardu." Izgledala je tako veselo zbog svega toga, da je Kain nije video takvu već više od jedne četvrti. "Ne vidim nikakvog razloga da ne počneš već sutra."
     "Razloga", polako ponovi Kain. On odjednom podiže pogled i nasmeši se na sve njih. "Ne."
     Majka je izgledala kao da ne veruje svojim ušima. "Šta?"
     "Razlog je", učtivo, objasni Kain, "što neću taj posao."
     Majka je sedela i ćutke savladavala svoj gnev. Hogan je naglo pocrveneo, ali zato što je bio zbunjen, a Tomas je samo sedeo i gledao u njega. "Ti ćeš", najzad progovori Elena, "raditi ono što ti se kaže."
     Kain je mirno sedeo, grizući usne, razmišljajući. Najzad podiže pogled na razjarenu majku. "A ako neću?" Čak nije ni podigao glas. Sestre su buljile iz spavaće sobe u njega. "Hoćeš li me udariti? Izbaciti me iz kuće? Kod Keparda mogu da unajmim slamaricu isto ovako dobru kakvu sad imam, za samo jedan estar dnevno. Mogu imati dva obroka, svaki za po jedan estar, i čak kad i Sem Kepard uzme svoj deo, još će mi nešto preostati što sada ne dobijam."
     Elena skoči na noge, vrišteći. "Napolje, kada je tako! Napolje, ti malo, crnooko kopile!" Hogan se postavi između nje i Kaina sprečavajući je da obiđe sto do mesta na kome je sedeo Kain i posmatrao kako mu se majka rve sa debeljkom.
     "Mama" Kain sačeka, pa opet poče, pošto se ona umirila, još sva zajapurena od gneva, ali dovoljno pribrana da ga sasluša. "Mama?"
     "Ne zovi me tako." Bila je sva zadihana. "Da me više nikada nisi nazvao tim imenom."
     Kain je još trenutak sedeo veoma mirno. Kada je opet progovorio, bilo je to s onom ogronom, jednostavnom hladnoćom deteta kome u stvari nije više stalo, koje se izvežbalo da ga više ništa ne pogađa. "U redu, gospođo Elena, čime ćeš plaćati školovanje? Staje te dva i po estara dnevno kad šalješ Sivu i Baru u školu, tri kad se jedna od njih razboli i ne ode. Nemaš toliko. Odakle ćeš dobiti? Hoće li ti Hogan dati?"
     Reči su pogodile cilj. Elena je znala, i ne pogledavši u Hogana, da mu je postalo nelagodno što se tako nešto uopšte i spomenulo. Kain, međutim, nastavi. "Dakle, to neće biti Hogan. Učiteljica Sendel mi je dozvolila da radim zadatke zajedno s njima, iako ti nisi mogla da plaćaš i moje školovanje. Kad ne budeš više mogla da plaćaš ni za jednu od njih, misliš li da će ih ona pustiti da se školuje besplatno?" Još ije bilo odgovora. Kain opet klimnu. "Dakle, plemenitost učiteljice Sendel neće ići tako daleko da iškoluje devojčice." Malo je spustio glas, tako da ga sestre ne mogu čuti. "Tata mi je pre smrti rekao da se brinem o devojčicama. Da nije to rekao otišao bih pre godinu dana." Ukočeno je gledao svoju majku, a kada je opet progovorio glas mu je bio ispunjen prezirom kakav nijedan čovek ne bi mogao da pokaže. "Valjda ne misliš da volim da budem tu?"
     Pre nego što je Kainova majka uspela da odgovori, Tomas se umeša, pomalo nerazgovetno. "Stanite, svi". Glas mu je zvučao sumorno i čak pomalo iznenađeno. "Kaine, pođi sa mnom u šetnju. Hoćeš li?"
     Kain baci pogled na majku, a zatim na Tomasa. "Svakako."
     Tomas klimnu i pruži ruku da uzme štap. "A ti Elena, hoću da se smiriš u mom odsustvu. Sedi i razmisli malo, i upitaj se da nije ovaj dečak rekao nešto što ti već znaš, a?" Zatim se okrenu Kainu, s mukom se podigavši. "Hajdemo."

     Bio je šezdeseti dan proleća, treći dan radne nedelje. U Istmarču je bilo tiho u tako pozno veče; tek po koja konjska zaprega i još ređi prolaznik. Tomas se teško oslanjao na štap dok su silazili niz Trgovačku ulicu. Kain mu nije ponudio pomoć; Tomas je bio krupan čovek, i Kain nije bio siguran da bi mu njegova pomoć bila od koristi. Tomas je bio uznemiren; Kain je to mogao da oseti, i sa nešto malo napora, možda bi i saznao uzrok tog nemira. Ipak, nije se trudio, već je samo išao niz ulicu zajedno sa starcem. Na ulici je bilo leda, ali ne i snega, i premda je bilo hladno, nije duvao nikakav vetar vredan pomena. Sve u svemu, ta noć i nije bila tako loša, u poređenju sa vremenom poslednjih nekoliko nedelja.
     Tomas napokon progovori. "Što si se uzjogunio, Kaine? Je li to možda zato što ne želiš da radiš za mene? Možda grešim, ali oduvek sam mislio da se nas dvojica sasvim dobro slažemo."
     Kainova usta se razvukoše u nemi osmeh. "Biću ti šegrt, ako hoćeš. I to ću raditi za, pa, četiri estara dnevno - dopadalo ti se kako radim ili ne."
     Tomas uzdahnu. "Kaine, znaš da tako ne mogu. Moji klijenti su uglavnom iz trgovačke i zemljoposedničke klase. Ponosan svet, koji veoma drži do svoje klase. Ako uzmem za šegrta dečaka koji im je još koliko pre nedelju dana čistio cipele, prestaće da traže moje usluge. U ovom gradiću ima još ljudi koji znaju matematiku koliko je potrebno da se vode poslovne knjige; a ja ne smem da naljutim svoje klijente."
     "Dobro", odvrati Kain ravnodušno.
     Tomas malo počeka, sve dok nije postalo jasno da je to sav odgovor. "Dobro, znači da potražim na drugom mestu, a?" Kain ne odgovori, i Tomas uzdahnu. "Kaine, zašto nećeš da radiš kod mene?"
IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
mob
Apple iPhone 6s
     Kain ga ni ne pogleda. "To bi značilo samo jedan do dva estara dnevno više za moju majku, a toliko joj nije potrebno. Devojčice neće moći da pređu u bolju školu, jer takve nema. Verovatno će moći da dobiju nove haljinice tri puta godišnje, umesto dvaput." On sleže ramenima. "Nije mi stalo. Već imaju lepe haljine. Prema tome, mojim sestrama neće biti bolje ako počnem da radim kod tebe, nikome to neće biti od koristi izuzev mojoj majci. Njoj se baš ne dopada Sem Kepard, a Lukasa ne može da vidi očima. Ona neće to da prizna, ali to je bar delimično razlog što se zalaže za ideju da pređem da radim kod tebe, jer će oni biti pogođeni kad mene ne bude: Kepard zato što više neće dobijati nešto malo novca, Lukas zato što me voli." Kain pogleda ponovo Tomasa. "Sem toga", dodade on ne menjajući ton, "ne volim tvog brata, i ako on misli da je to dobra ideja, najverovatnije da nije."
     Na Kainovo iznenađenje, Tomasa njegova primedba samo nasmeja. Smeh mu je zvučao čudno, verovatno zbog pretrpljenog udara. "Ne, moj brat nije baš prijatan čovek", složi se on, "i znam da ga ne voliš." Poćutao je, nastavljajući da korača. "Ipak, on nije baš toliko rđav, dečače, a Elena je od njega dobila posao kome je bila veoma malo vična, bar u ono vreme kad joj ga je dao. Tvoja je majka u tridesetim godinama, Kaine, i izgleda još starija; i ima dve male devojčice i sina koji još nije dorastao poslu za odraslog muškarca. Ona se neće ponovo udati, Kaine, i moj brat, onako prost, debeo i nesiguran u sebe, površan i bez duha, još je dobar. Hoću da kažem, dobra prilika za sirotu Elenu, i bolja nego što je mogla da joj zapadne." On uzdahnu kao da ga je nešto zabolelo, ali ne uspori korak. "Kad bi samo znao svoju majku iz devojačkih dana. To je vredelo videti - ambiciozna, to je prava reč, za onako siromašnu porodicu iz kakve je bila. I dobro joj je išlo sve dok ti otac nije poginuo i Miša..." Tomas prekide rečenicu i odmah nastavi, nešto sporije. "Mislim da sada već zna da neće imati bolju sudbinu od svoje majke, ali čvrsto je rešila da devojčicama pruži bolju priliku."
     Kain ćutke klimnu.
     "A što se tebe tiče... Kaine, ne mogu te uzeti za šegrta. Bankrotiraću. Ali mogu te naučiti onome što znam, kao da si mi šegrt. Jednoga dana ćeš moći da zarađuješ za život na taj način, knjigovodstvom."
     Tomas ugleda sumnjičavi izraz na Kainovom licu i nasmeši se. "Oh, naravno ne ovde, tu nemaš izgleda. Previše je onih koji će se sećati dečaka sa pločnika, koji im je čistio cipele za pola estara. Ali u - dobro, ne u Telindelu, isuviše je blizu - već u Serloku, udaljeniji je i veći, ili još bolje, u Murstinu ili Elajtaunu, gde neće biti nikoga ko te zna iz detinjstva - eto, tamo bi uspeo, Kaine. I to dobro. Tako, ujašeš jednog dana u grad na dobrom konju, sa novčanikom punim zvezda, uzmeš u najam jednu kancelariju i obesiš firmu na vratima. U početku nećeš imati mnogo posla, ali ako istraješ i naplaćuješ manje nego druge knjigovođe i za nijansu bolje radiš od njih, i laskaš svojim klijentima kako su te iznenadili svojim izvanrednim smislom za posao..."
     Kain se poče smejati.
     Tomas zastade u pola rečenice. "Jesam li kazao nešto smešno?"
     "Poznaješ li Lukasa?"
     "Tvog prijatelja pevača? Pa, dva-tri puta sam mu platio piće - oh Izvanredan smisao za posao." Tomas klimnu. "Možda sam zaista nesvesno ponovio njegove reči. Svetlost mi je sinula na govor, zaista sam ga čuo da tako kaže. Ako baš hoćeš, možeš da se ugledaš na njega - na stranu to što je neodgovoran, taj pevač je oštrouman čovek. Dakle, kao što rekoh, Kaine, uradiš te stvari, polako stekneš klijentelu, i doći će dan kad se u gradu više niko neće sećati da se nisi rodio u trgovačkoj klasi. Pre nego što zađeš u godine skupiće se već dosta novaca, ako budeš mudro štedeo, da možeš polako početi da čežnjivo pričaš o svom rodnom gradu, Istmarču: prodaj firmu, spakuj ženu i decu, i kreni na zapad. Pređi poveće parče Putnikovog druma, izaberi neki gradić koji obećava - ne znam im ni imena, nikad nisam išao dalje od Murstina - no, izaberi neki takav gradić, ujaši u njega s porodicom, svi obučeni najlepše i sa najboljim konjem i kočijama koje možeš da kupiš, ispričaj svima ozbiljna lica da ste zemljoposednici iz Istmarča. Morali ste da se odselite zbog razmirica sa vašim gospodarem - ljudi su uvek spremni da misle najgore o tebi, dok svoju malu, prljavu maštu budu upotrebljavali da pronađu zašto ste bili proterani, neće se pitati da li si ti zaista ono što kažeš da jesi. Baci svoj novac na sto pred gradskog gospodara i sa nepopustljivom ljubaznošću traži da ti neko proda parče zemlje." Tomas se nasmeši pomalo drhtavim smeškom. "I oni će to uraditi, i gle, evo te, od uličnog čistača cipela do zemljoposednika, sve za jedan jedini ljudski vek. Toga je već bilo. Da sam se ja ženio i imao decu, i sam bih to uradio. Ali pre nego što to učiniš, Kaine, potreban ti je zanat. Onda, hoćeš li pristati da radiš kod mene?"
     Kain je gutao svaku reč. "Svakako."
     Taj jednostavni odgovor kao da prepade Tomasa; on zaviri Kainu u oči, za trenutak iznenađen. "Pa," primeti on poćutavši malo, "izgleda da sam još sposoban da ponekog nagovorim."
     "Mene nisu nagovorio."
     "Šta? Šta to znači?"
     "Najzad si me", mirno odvrati Kain, "zamolio."

     Jedne večeri, pred početak leta, Kain se pojavi u Lukasovom šatoru, okrvavljen i pretučen, no ipak hodajući bez ičije pomoći. Lukas ga primi takvog bez reči, opra mu lice od krvi i previ mu ruku, pa je zatim obesi u zavoj oko vrata; rame mu je bilo iščašeno. Nije pitao Kaina šta se dogodilo, a Kain nije hteo sam da mu kaže.
     Lukas ga otprati do kuće, noseći u ruci svetlosni nož sa upaljenom oštricom koja je sijala čitav metar u dužini. Oni koji su se zatekli na ulici, kad su prolazili Kain i Lukas, sklanjali su im se s puta.
     Zaustavili su se ispred stepeništa na ulazu. "Kaine?"
     "Neću da ti kažem ko je to uradio, Lukase. Prebićeš ih."
     "Nego?"
     "Hoću to ja da uradim."
     U odsjaju prilagodljivog zraka na Lukasovom tamnom licu ukazaše se, iznenada, blistavi zubi, i brzo nestadoše. "To već mogu da razumem. Kaži majci da ćeš sa mnom na izlet u Telindel. Bićemo odsutni tri, možda i četiri nedelje. Ja ću reći gospo'n Tomasu. Mislim da se neće mnogo ljutiti. Kad se budeš vratio znaćeš više o prljavoj borbi nego ma ko u ovom glupom, prokletom selu."
     "Dobro." Kain postoja još jedan trenutak. "Hvala ti, Lukase."
     "Nema na čemu." Lukas isključi svoj svetlosni nož i okači ga o pojas. "Onda, laku noć."
     Prvi put od kad je Lukas upoznao Kaina, Kain ga je zagrlio, čvrsto i kratko. Kain je imao utisak da ga je iznenadio. "Hvala ti što si mi prijatelj." Zatim potrča uz stepenice ne sačekavši odgovor.
     Ostavši da stoji sam samcit u mraku, Lukas se opet nasmeši, mnogo nežnije nego što je to obično činio. "Nema na čemu, dečače. Sama Svetlost zna, nema na čemu."

     Kainu se činilo, godinama kasnije, da je Telindel svakako morao učiniti na njega izvestan utisak. Bio je to prvi grad koji je video u životu, sa četiri puta više stanovnika samo u gradu nego što ih je bilo u čitavoj oblasti Istmarča. Ipak, iako se jasno sećao putovanja, i tamo i natrag, Telindel mu je ostao u pameti samo kao zbrkana i razlivena slika, zapamćeni utisak o zbunjujućoj veličini i brojnosti. Preko sveg sećanja koje je ostalo o Telindelu nametnule su se slike grada za vreme Rata. Tu mu je bio prvi Glavni štab, pre nego što je izgradio Komandni centar u Pećinama, i uspomene na veliki grad svele su se tih godina na gradić - i to maleni - koji je bio srušen i obnovljen takoreći preko noći.
     Veoma jasno se sećao svojih prvih utisaka o Pećinama; Lukasa koji, samo pomislivši, stvara avetinjsku svetlost koja ih svuda prati i zalazi zajedno s njima pravo ispod površine Zemlje, u ogromne, odzvanjajuće prostore. Pećine su ga oduševile mnogo više od ma čega drugog u Telindelu, toliko da je tokom svog boravka u njemu, sa svim gradskim čudesima pred očima, s teškom mukom sprečavao da mu se prizori i mirisi iz Pećina ne pojave pred očima i potisnu stvarnost.
     Jedne noći podigli su šator na ivici Putnikovog druma, odmah pored rascvetalog polja. Miris cveća u oštrom noćnom vazduhu bio je prosto neverovatan, i Kain je proveo budan najveći deo noći, i čudne su mu slike promicale kroz um kad god bi zadremao: tri žene, i bledozlatna svetlost, i svetlost je postala krug...
     Prsten.
     Sledećeg jutra ušli su u Telindel i Kain je zaboravio na snove koji su ga cele noći mučili. Proveli su dva dana u Telindelu, tumarajući po gradu dok je Lukas obavljao kupovinu, posmatrajući kako se Telindel doteruje za Letnje igre, a zatim krenuše natrag u Istmarč. Celim putem do kuće snovi više nisu mučili Kaina. Svakog jutra i večeri provodili su po jedan sat vežbajući nekoliko različitih borilačkih veština. Nije bilo noći koje su proveli na putu a da Kain nije iscrpljen odlazio u postelju.
     Naučio je kako valja rukovati nožem, kao i prilagodljivim laserom koji je nosio Lukas. Lukas je u Telindelu kupio dva mača i složeni luk, i vežbali su i sa tim oružjem, baš kao da je Kain bio jedno od one privilogovane Malahorove dece, a ne obično kmetovsko čeljade iz brda oko Istmarča.
     Kain je već znao kako će brzinu i snagu povećati pomoću meditacije u jednom jedinom usklađenom naletu. Sada ga je Lukas učio da to radi u svakoj prilici: na prepad, probuđen napadom iz sna, ili dok se ozbiljno bavi nekim drugim poslom.
     Proveli su na putu nepunih pet nedelja. Kada su se vratili u Istmarč Kain je saznao da je za to vreme u selu boravio jedan vladar, koji je testirao decu za Akademiju. Izuzev Kainove majke, u Istmarču sigurno nije bilo nikoga ko bi nešto posumnjao; čak je i Elena samo podozrevala; nije bila sigurna.
     Kain nije ništa slutio. Živeo je u Lukasovom svetu, a u Lukasovom svetu nije postojala podudarnost događaja.
     Nije mu ni padalo na pamet da pita Lukasa da li je on znao da vladar treba da dođe. Čudio se samo otkud je Lukas, ali nije ga čak ni to zapitao. Kad Lukas bude hteo da on to sazna, sam će mu kazati.
     Umesto da se time bavi, ušao je u trag trojici dečaka, od kojih je svaki bio nekoliko godina stariji od njega, i prebio ih tako da su za dlaku ostali živi.
     Prvi put u životu, Kain je spoznao pobedu.
     Bila je veoma slatka.

     Vreme je proticalo...
     Kain je bio malo iznenađen kada je otkrio da mu se dopada da vodi knjigovodstvo sa Tomasom, i da još više uživa kad povremeno zađu u višu matematiku, trigonometriju i kalkulus - ono što je Tomas nazivao 'brojevima za zabavu', jer su bili potpuno beskorisni za knjigovodstvo. U prisustvu Tomasovih klijenta nije nikada zabeležio ni crticu u neku od knjiga, ali kad bi oni otišli, radio je koliko god bi mu Tomas dozvoljavao. Vremenom je to postalo najveći deo Tomasovog posla. Ponekad bi klijenti zapazili Kainov krupni, malo neuredni rukopis pored Tomasovih urednijih zabeležaka i pitali ga šta je to. Tomas je pustio glas da ima artritis u rukama i da mu Kain povremeno piše brojeve po diktatu; zemljoposednici i trgovci koji nisu znali dovoljno matematike da vode vlastite knjige lako su poverovali da je ne zna ni nekadašnji čistač cipela.
     Kain je proveo nešto više od pet godina čisteći cipele; sada je već četiri godine bio Tomasov pomagač, i te godine su bile, kad se jednom navikao na Tomasove zahteve, četiri najlepše godine u Kainovom životu. Tomasu je Kain sve manje i manje bio potreban u kancelariji, jer se polako oporavljao od moždanog udara, i dokle god je Kain obavljao ono što mu je Tomas stavljao u dužnost tokom prepodneva, i bio prisutan kada su posle ručka klijenti dolazili kod Tomasa, Tomas se uglavnom nije brinuo kako će i gde Kain provesti popodneva i večeri. I zato, iako je Kain sada provodio manje vremena kod Keparda, to je vreme bilo bolje iskorišćeno; imao je više vremena da uči pesme koje je pevao Lukas i više vremena da se prosto opusti, pijucka pivo i sluša šta razgovaraju gosti u krčmi. Sem Kepard nije u početku bio baš uljudan prema Kainu; Kain je koštao Keparda možda i čitavih tri estara dnevno zato što nije više sedeo na stepenicama pred ulazom i čekao da naiđu zemljoposednici i trgovci da im se očiste cipele. Pored novca koji je Kepard dobijao ubirući svoj desetak, ti isti ljudi bi često zatim navratili u Kepardovu krčmu, čak i ako to nisu prvobitno nameravali, i tu bi potrošili znatno više od onih pola estara koje bi im Kain naplatio.
     Ali kako su godišnja doba prolazila i pretvarala se u godine, Kepard je polako zaboravio svoju ljutnju, i opet prestao da naplaćuje Kainu led.
     Kain se zaljubio u Dženi, konobaricu, bar nešto malo. Znao je da se Lukas najčešće sastaje sa njom, i gotovo se nadao da će njihova veza postati stalna i da će se venčati. Ona je bila lepuškasta plavokosa devojka, iako nije bila baš najlepša žena koju je Kain video u životu. I nije se ni negovala da izgleda što bolje, onako kao neke žene u gradu. Kain je gotovo nikada nije video našminkanu. Nije mu to smetalo; u sebi je mislio da je lepotica. Izuzev Lukasa, koji se tu nije ubrajao, ona je bila jedino odraslo stvorenje koje nikada nije postupalo sa njim kao sa detetom.

     Kain je sedeo u uglu sa Lukasom, pijući svoje pivo. Bio je večeras nekako čudno raspoložen, kao i Lukas. Bili su toliko bliski, Kain Lukasu i Lukas Kainu, da Kain ponekad nije znao da li je on taj koji je Lukasa oneraspoložio, ili je Lukas to učinio njemu, Kain nije bio siguran šta Lukasa muči; znao je svoju muku i dobro je znao da joj nema leka.
     Kain je došao u krčmu kasno po podne, ostao samo malo, a onda otišao da isprati sestre od škole do kuće. Kada se vratio da večera, zatekao je Lukasa kako sedi na tremu ispred krčme smrknuta lica.
     Kain nije progovorio sa Lukasom, samo je stajao i čekao sve dok Lukas nije ustao i dok nisu ušli u krčmu da večeraju. Dženi ih je posluživala izuzetno tiho. Kain je jasno osećao da je, baš kao on i Lukas, Dženi takođe zbog nečega nesrećna. U trenutku je pomislio da, kad je već tako krenulo, on verovatno te večeri ne bi trebalo ni da ide kući; i njegova majka će sigurno zbog nečega biti ljuta. Bio je to jedan od onih dana; čak je i Tomas, obično najljubazniji čovek na svetu, bio izuzetno i bolesno razdražljiv celo prepodne i popodne.
     U sumrak je izašao, baš na vreme da posmatra kako trgovac Haime Luzende zatvara radnju i prati svoju kćerku Rizu kući. Riza je išla u školu kod učiteljice Sendel, kao i Kainove sestre; tamo ju je Kain prvi put i video. Prvi sat posle završetka predavanja provodila je radeći u očevoj staklarskoj radnji. Tek što je Kain izašao da udahne noćni vazduh Lukas je pošao za njim, noseći gitaru obešenu o rame. Lukas je video od čega Kain ne može da odvoji pogled, ali nije ništa rekao, čak nije ni pokušao da Kaina posavetuje i kaže mu da nema nikakvih izgleda kod te devojke. Godinama kasnije Kain je shvatio da se Lukas uzdržao od primedbi ne zato što ga je iznenada spopao napad učtivosti, već što, prosto, nije bio od onih ljudi koji će uzalud trošiti reči objašnjavajući Kainu nešto što je bio siguran da ovaj već zna.
     "Hodi, momče", obrati mu se Lukas, nežnije nego što je to obično činio. Razbarušio je, pomalo nespretno Kainovu kosu. "Hodi, idemo unutra, da ti pokažem kako sam te pre neko veče varao na kocki."
     Kain zavrte glavom. "Mislim da nisi, Lukase." Posmatrao je čoveka i devojčicu kako se udaljuju niz sve mračniju ulicu. Šaka gospodina Luzenda obuhvatila je nož koji mu je visio o pojasu. Bio je svestan Kainove pažnje, i nije mu prijala.
     "Jesi li onda za jednu moju pesmicu?"
     Kain se osvrnu i pogleda ga, odjednom svestan da prijatelj pokušava da ga razveseli, iako je i sam neraspoložen. "Jesam," saglasi se posle male pauze, pomalo grubo. "To bih voleo." Vratio se za Lukasom u krčmu i opet su seli za svoj sto. Dženi je u prolazu pokupila njihove prazne čaše i bez reči donela sledeću turu. Lukas je nije ni pogledao, i Dženi mu iza leđa napravi rogove. Kain se s mukom uzdrža da ne prsne u smeh.
     Ovlaš započevši laku melodiju koju Kain nije prepoznao, Lukas uze da peva raskalašnu pesmicu o avanturama trgovca iz Serloka, započevši trgovčevim nedoličnim rođenjem koje je postajalo sve više nedolično što je on duže pevao. Ni jedan jedini stih ne bi smeo da se otpeva u pristojnom društvu. Kain je video kad je Dženi pocrvenela i oseti da je i sam buknuo od stida. Lukas se nasmeši i završi pesmu posle još jedne strofe, a onda šapnu Kainu dok je trajao aplauz: "A još sam i preskočio sve one masne delove, kad se Džoko zaljubio u mazgu."
     Dženi opet prođe i zameni Lukasovu praznu čašu punom. Bacila je pogled i na Kainovu gotovo praznu čašu, ali ovaj odrečno zavrte glavom.
     "Lukase?"
     Lukas pogleda Kaina preko ivice svoje krigle i spusti je na sto, obrisavši penu sa brkova. "Ah... od pevanja čovek ožedni. Šta si hteo?"
     Kain obori pogled na sto, staro, izbrazdano drvo. "Hajde da mi otpevaš Dijamant."
     Lukasov izraz lica se ne promeni. "Dečko, radije ne bih."
     Kain podiže pogled k njemu. "Molim te?"
     Lukas je nepomično gledao u Kaina, sa čudnim izrazom na licu koji Kain nije umeo da protumači. Najzad reče, bez imalo uzbuđenja. "Kako želiš." Spustio je pogled na gitaru kao da je tek sada shvatio da mu visi oko vrata i zabavio se neko vreme štimujući instrument, iako je već bio naštimovan. Najzad podiže pogled i dreknu: "Utišajte se malo, da mogu da radim!" Ne sačekavši da nastupi tišina koju je tražio, odmah započe:

     Najzelenija što videh
     Polja sve bleđa bivaju,
     Pevačev glas je sve tiši
     U neostvarenom snivanju.

     Glasovi gostiju u krčmi utišaše se kao što se voda upije u sasušeno tlo, i nastupi mrtva tišina, dok je Lukas pevao.

     Zlaćan svetlost se gasi
     Tama je dan obvila,
     Pevačev glas je umuk'o,
     Al' haftist još uvek svira.

     O, hoćeš li da igraš?
     O, hoćeš li pevati moći?
     Nikada nećeš znati
     Šta jutro sobom nosi.

     Svirač u harfu svira,
     zvukom te čistim kadi,
     Nikada nećeš znati
     Šta će igrač da uradi.

     Sveće trepere, a pevač
     je slep,
     I drugi šalje pogled
     svojoj dragoj,
     A ti što vidiš, možeš li
     reć'
     Ko je igrač u igri toj?

     Nastupa jutro i odnosi te,
     Nema te, al'moja
     muzika odzvanja,
     Diže se izbledelo zlato
     O, hoćeš li poznati
     Dijamant dana?

     Svirao sam ti,
     Al' davno to beše.
     Zar da sviram dalje
     Tek radi pesme.

     Lukas skide ruke sa žica brzo da su se svi trgli, kao da mu dodir gitare pričinjava bol.
     Neko u drugom kraju krčme poče da aplaudira, ne baš samouvereno, i brzo prestade. Tišina se prosto mogla opipati. Lukas se teturajući uspravi na noge i obesi gitaru o rame. "Suviše sam popio", reče on hrapavim glasom, "Vidimo se ujutro, dečko. Treba smesta da kreneš kući, majci, odraće me."
     Pravo kao strela prošao je kroz krčmu do izlaza i izašao u noć.
     Stari Sem Kepard priđe Kainu posle nekoliko minuta i uze praznu čašu koju je Lukas ostavio na stolu. "Lukas se malo napio, zar ne?" mirno upita starac.
     "Sumnjam", kratko odreza Kain.
     Potom iskapi pivo, spusti svoj poslednji kovani novac na sto da plati, i izađe.

     Hodao je bez cilja, onako neraspoložen kroz prazne i mračne ulice. Mesec je bio samo otcepljena grančica, sakriven s vremena na vreme sivim oblacima koji su hitali preko neba gonjeni vetrom. Selo je izgledalo nestvarno, potpuno izbeljeno i bezbojno u beloj svetlosti mladog meseca i zvezda. Vazduh je treperio od ozona i Kain je znao da će uskoro pasti kiša. Posle izvesnog vremena spustila se magla, i uz iznenadni oštri bol, u magnovenju mu je navrlo sećanje na dan očeve smrti. Utonuo u misli, nije obraćao pažnju kuda ide. I zato oseti nešto nalik na iznenađenje kad začu kako ga neko zove po imenu; podigavši pogled, shvati da se opet obreo na zapadnoj strani sela, nedaleko od Kepardove krčme.
     Samo za trenutak nije znao gde se nalazi, a onda se setio.
     Žena preko puta ga je opet pozvala po imenu, i Kain je video da je to Dženi, koja se vraćala kući iz krčme, čvrsto umotana u šal da se zaštiti od zime. "Kaine! Došao si da me otpratiš do kuće, je li?"
     "Dženi?" Kain je gutao svaku reč. "Naravno. Šta bih drugo?" Iznenadna pojava jednog ljudskog bića u bledoj magli i jednostavni prijateljski glas koji je izgovorio njegovo ime, ogrejali su Kaina bolje nego bilo šta drugo. Lakim koracima pretrčao je preko vlažne kaldrme do Dženi, koja je stajala, čekajući ga. Žena mu ponudi ruku, kao da je on jedan od njenih mnogobrojnih udvarača, koji je zaista došao da je otprati do kuće, i Kain provuče svoju ruku ispod njene bez osmeha. Ona ga prijateljski uhvati za članak na ruci.
     "Vraćaš se ranije kući, zar ne?"
     Dženi se malo okrenu da bi zavirila u njegov profil. Leva dojka joj se očeša o njegovu mišicu dok se okretala. "Kaine, prošla je ponoć."
     "Oh." Kain razmisli malo o tome. "Nisam bio svestan da... šetam."
     "To mi je jasno", podrugljivo dobaci Dženi. "Šetnja mora da je strahovito zanimljiva dečacima od dvanaest godina."
     "Ja imam trinaest", odseče Kain.
     Dženi uzdahnu; dah joj se smrzavao u vazduhu. "Opet mene po glavi. Izgleda da mi je ova noć baksuzna. Noćas sam, nešto ranije, tako isto naljutila Lukasa, jednom od ovakvih primedbi. Za ime Svetlosti, Kaine, ništa loše nisam mislila."
     "U redu je, nisi me uvredila. Samo sam hteo da kažem da imam trinaest godina." On podiže pogled; bila je viša od njega gotovo za glavu. "A ne dvanaest."
     "Dobro", prihvati ona, glumeći očajanje. "Kapiram. U redu?"
     "U redu."
     "O čemu si to razmišljao, šetajući sasvim sam?" Dženi malo nakrivi glavu. "O Rizi Luzende, možda?"
     Kain naglo i ljutito istrže ruku. "Za ime Svetlosti, šta te se tiče! Naslušao sam se do mile volje gde mi je mesto u životu. Znam da je glupo da mislim na nju, je li ti jasno? Znam."
     Dženi mu polako opet uze ruku i provuče je ispod svoje. Rekla je, tako nežno da nije mogao da se uvredi. "Ah, pa ona je ionako suviše matora. Trebalo bi da nađeš sebi curu svojih godina, da je obučiš kako valja."
     Kainu pade na pamet jedna misao i on zapita, ne sačekavši odgovor da razmisli. "Koliko ti je godina, Dženi?"
     Blagi smešak joj ukrasi usne. "Starija sam od te male Luzende, sigurno."
     "Oh. Oh", reče on, iznenada veoma zbunjen, "nisam na to mislio."
     "Nisi, dabome", ozbiljno odvrati Dženi. Ćutala je neko vreme, a onda se poče smejati. "Pa, moje godine i nisu tako velika tajna, rekla bih. Imam dvadeset šest godina, Kaine." Glas joj nije bio lišen gorčine. "Dovoljno mlada da me muškarci još dovoljno posećuju, dovoljno stara da više ne dobijem muža kakvog vredi imati. U stvari, nije to ni tako loše. Dobijam deset odsto profita Kepardove krčme, i kad ostarim toliko da muškarci više neće dolaziti da me posećuju - hmm, biće to za desetak godina, ako Svetlost dozvoli, tada ću imati dovoljno ušteđevine da kupim deonice u krčmi." Glas joj se malo utiša. "A muškarci koji me posećuju ponekad ostavljaju poklone - kovani novac - kad završe posao. Uzimam ga."
     Kain je gutao njene reči, a onda je radoznalo upita: "Jesi li ti kurva?"
     Dženi stade kao ukopana i zaprepašćeno se zagleda u njega. Onda poče da se smeje, čak veoma veselo. Malo se smirivši, ali smejući se i dalje, ona upita: "Gde si naučio tu reč, Kaine?"
     Kaina je njen smeh iznenadio. "Ja... to je bilo..."
     Dženi zavrte glavom, ne sačekavši da joj odgovori. "Ne mari", reče, očigledno raspoložena. "Od Lukasa, mora da si naučio od njega. To je reč koja se upotrebljava u Serloku; nikada je nisam čula iz usta nekog iz Istmarča. Hodi," pozva ga ona, okrenuvši se da nastavi put, "nećemo valjda stajati ovde svu noć?" Ona opet ućuta, kao da joj je nešto palo na pamet. Ne gledajući u Kaina, ona upita: "Da li ti je Lukas kazao da sam ja kurva?"
     "Nije", iskreno odgovori Kain. "Nikada nije sa mnom razgovarao o tebi, osim..." Izletelo mu je pre nego što je shvatio, i svestan njenog pogleda na sebi, nevešto je završio rečenicu. "Pa, rekao je da si mu ti bila najbolji provod, izuzev jedne nedelje koju je proveo u Zlatnoj reci, a nije mogao da se seti te nedelje u Zlatnoj reci; samo su mu pričali o njoj."
     Dženi je ćutala, i Kain se već uplašio da ju je uvredio. On nastavi da se pravda. "Pa, tako je on rekao."
     Ona šmrknu. "Oh, verujem, to liči na njega. Muškarci tako pričaju, znam. Možda bi, ipak, trebalo da to primim kao kompliment." Dženi je opet neko vreme ćutala, i onda nastavi: "Ali tu reč kurva, Kaine, ne smeš više upotrebiti. Većina ljudi u Istmarču neće znati šta znači, ali neki hoće, a u Serloku je to uvreda i reč koju ne smeš upotrebiti u pristojnom društvu."
     Kain klimnu; u stvari, bilo mu je svejedno.
     "Uz to", nastavi Dženi, "ja nisam to. Kurva traži da joj čovek plati da bi ga pustila da legne s njom. Ja to nikada ne radim, a ako baš neko hoće da ostavi novac, dobro, to je njegova stvar; ja nikada ne tražim. O čemu je Lukas onako tužno razmišljao?"
     Pitanje je došlo tako glatko, bez ikakvog prelaza sa prethodne teme, da Kaina zateče nespremnog i on odgovori iskreno. "Mislim da je nekada neku voleo, i da je njoj napisao tu pesmu. Jednom je meni počeo da svira, i prekinuo."
     "Oh?" Dženi je izgleda počela da razmišlja o tome. Prešli su ulicu, uputivši se na drugu stranu, gde su zgrade postepeno gubile sjaj uglačanog kamena i postajale grube oronule građevine od cigle i neobojenog drveta. "Tako se bar meni čini."
     "A kako bi drukčije?"
     Dženi je oklevala, polako prevlačeći prstima preko Kainovog članka na ruci. "I on ti je pevao, Kaine?"
     Kain zavrte glavom. "Ja sam ga zamolio. Dakle?"
     "Mislim da te on voli."
     Potrajalo je, dok Kain nije uspeo da razabere šta mu ona kaže. Onda je upotrebio jedan izraz koji bi zaprepastio njegovu majku i dodao: "Ne budi glupa."
     U gotovo potpunim mraku nije mogao da joj vidi izraz na licu. "Nikada nisi naslutio tako nešto?"
     "Nisam. Mi smo prijatelji... on me podučava. To je sve."
     "Onda neću više govoriti o tome. Razumem prijateljstvo. Prijatelje, Kaine, treba da čuvaš kao najveće blago. Nikada ih nećeš imati mnogo." Osetila je kako se on ukrutio i brzo dodala: "Ne, ne, ne mislim na tebe lično. Nemoj se tako žestiti. Samo sam htela da kažem da su dobri prijatelji retkost, bez obzira na to ko si i šta si." Ćuteći su prošli još nekoliko uglova, sve dok se nisu približili Dženinoj sobi, na vrhu spoljnog stepeništa jedne kuće od cigala šćućurene na samoj ivici sela.
     Ona mu oslobodi ruku kad su stigli do stepenica koje su vodile u njenu sobu. "Hvala što si me dopratio, Kaine. To je dosadan put svake noći." Ona se saže i ovlaš ga poljubi u čelo. "A sad požuri kući. Majka će ti se brinuti."
     Kain zavrte glavom. "Biće u krevetu sa Hoganom. Verovatno neće ni primetiti da me nema, a i ako primeti, biće joj svejedno."
     "Oh." Kao da se zbunila kad joj je to rekao. Dženi ga je gledala, stojeći u mraku.
     "Dženi?"
     Iznenada se stresla i obuhvatila rukama svoja ramena. "Da, Kaine?"
     "Ono što si rekla o Lukasu... jesi li zaista tako mislila?"
     To pitanje nije očekivala. "Da."
     "Oh."
     "Nisam mislila ništa loše, Kaine. Molim te, gledaj u mene." On podiže glavu i susrete se s njenim očima. "Zar nikada nisi zastao da se zapitaš zašto bi se jedan čovek njegovih godina družio sa dečakom tvog uzrasta? Ne mislim da žudi za tvojom guzom - iako me to ne bi iznenadilo, lepa je - već, prosto, da li zaista uobražavaš da je tvoj vrcavi duh razlog zbog kojeg je on u tvom društvu? Ili...no, dobro, nije važno. Ako se zaljubio u tebe ne čudi me, lep si gotovo kao devojčica. Zato se noćaš naljutio na mene. Ukazala sam mu na to. Ja sam mislila da je to samo šala." Ona sleže ramenima. "Možda ga je sećanje na izgubljenu ljubav navelo da se ponaša onako kako se noćas ponašao. A možda je bilo i nešto drugo."
     Kain je nepomično stajao na hladnoći, a misli su mu se kovitlale kroz um kao jato svitaca. Nije rekao ni reč, samo je stajao i gledao u nju.
     Najzad ona ponovo progovori, tonom kao da se nešto predomišlja. "Da li bi onda želeo da pođeš sa mnom gore?"
     Kain polako izgovori: "Molim?"
     "Ta nemoj", reče ona, odjednom kao da ga začikava, "nisi valjda odjednom ogluveo. Mora da si pomišljao na to, kad si tako daleko išao sa mnom da me pratiš. Hoćeš li, dakle, sa mnom gore?"
     Kain je buljio u nju. Ta misao mu uopšte nije bila u pameti. "Ja... zašto?"
     Dženi stavi ruke na kukove. "E, alal ti je pitanje!" Tada vide da je on zaista iskren, i uzdahnu. "Kaine, dopadaš mi se. To je već dovoljan razlog, i za ime Svetlosti, ovde napolju je baš hladno. Možemo ležati u krevetu celu noć i brbljati o onima u koje smo zaljubljeni ako se bojiš da radimo nešto drugo, ali sise su mi se smrzle od ovog stajanja. "Da ili ne?"
     "Sve sam potrošio u krčmi", odvali Kain.
     "Gospodari Svetlosti", opsova ona, "donesi mi ujutro cveće! Biće dovoljno." Ona se okrenu ne sačekavši odgovor, i Kain se hitro stade penjati stepenicama za njom.

     Sutradan za večerom sa Lukasom, ovaj se činio dobro raspoloženim. Nijedan nije pominjao prethodno veče, i premda je njihova večera protekla u većem ćutanju nego obično, sledeća je već bila normalnija, a kroz nedelju dana sve je već izgledalo kao da one večeri nije ni bilo.
     Lukas ju je samo jednom spomenuo Kainu, kad mu je dao parče hartije, ispisano njegovim kitnjastim rukopisom na kojoj su bile reči za Dijamant; čak i tada, sve što je rekao bilo je: "Voleo bih da to imaš. Da ne brkaš reči dok kasapiš muziku".
     Kain je bez reči uzeo hartiju i dok se ćutke trudio da počne rečenicu, Lukas se okrenu i udalji se krupnim koracima.

     5.
     Trećega dana leta, kada je Kainu bilo četrnaest godina, vladarka Selena došla je u Istmarč da testira decu za Akademiju u Skupštini.
     Kain nije primetio nikakvo upozorenje; došao je u školu tog popodneva da sestrice isprati do kuće, stigavši nekoliko minuta pošto je trebalo da deca budu puštena kućama, zato da bi Anton, brat Rize Luzende, imao vremena da uzme Rizu i odvede je kući. Nije mu odgovaralo da stigne dok je Riza još bila tamo. Iako je Kain mislio da se Anton neće drznuti da upotrebi nož koji je nosio - Anton je tri nedelje hramao posle njihove poslednje bitke - bolje je bilo ne dovoditi ga u iskušenje.
     Kain otkri, prilično iznenađen, da deca još nisu bila puštena iz razreda. Anton je nestrpljivo stajao ispred kapije: Kain zauze položaj nekoliko metara dalje od njega, čekajući što je strpljivije mogao. Ukoliko se besni pogledi koje je Anton bacao na Kaina dok je prilazio ne protumače kao neka vrste saobraćaja, njih dvojica nisu razgovarali. l vrata učionice su uporno ostajala zatvorena. Kainu ni na pamet ne pade da zakuca na vrata, ili čak da, Svetlosti zakloni, uđe unutra da vidi zašto su se zadržali; učiteljica Sendel bi mu otkinula glavu.
     Stojeći na kapiji, čekajući, Kain pokuša da se seti kada je poslednji put učiteljica Sendel raspustila svoje đake kasnije nego obično. Zahvaljujući metodu vraćanja uspomena kojem ga je Lukas naučio, Kainovo pamćenje je bilo bolje nego u ma koga u Istmarču, poslednji put učiteljica Sendel raspustila je svoje đake kasnije... nije uspeo da prizove ni jednu jedinu priliku u kojoj se ta vrata nisu otvorila tačno na sedmo zvonjenje.
     Konačno, više od četvrt sata kasnije, vrata su se otvorila i đaci izašli. Kainu je odmah palo u oči da se čudno ponašaju. Umesto iznenadnog glasnog brbljanja dečjih glasova koje je obično bilo znak da su deca puštena iz zatvora koji se zove škola, đaci su izlazili tiho, gotovo ozbiljno. Išli su u redu, jedan po jedan i veoma svečano, i nisu trčali, već mirnim hodom izašli na ulicu, gde su čekali Kain i Anton.
     Kainu vlastiti glas zazvuča neobično. "Nešto nije u redu."
     Anton Luzende samo prezrivo šmrknu na zvuk Kainovog glasa, ali se ne usudi da mu odvrati nekom primedbom.
     U jednom čudnom, vremenom rasturenom trenutku, Kain ugleda vladarku kako stoji na pragu, a onda ljutito zavrti glavom i nestade, i deca se opet pojaviše tu, pred njim, hodajući onako neprirodno mirno.
     Kain gotovo nije ni primetio kada je Riza Luzende prošla pored njega, sa osmehom njemu upućenim, koji zahladne kad ga je on prevideo. Četrdesetak đaka, koliko ih je tada ukupno bilo u razredu učiteljice Sendel, gotovo su već izašli, jedan po jedan, iz učionice, kada Kain odjednom shvati otkuda mu ono osećanje praznine u stomaku. Njegove sestre su ostale unutra, a nečija nejasna prilika stajala je nepomično tik iza onog jedinog prozora na učionici, gledajući pravo u njega.
     Razne pretpostavke mu proleteše kroz um brzinom olujnog vetra. Vladarka je zadržala njegove sestre, ali zašto?
     Odgovor je dobio takoreći odmah: zbog Bare, naravno, jer dok je Siva imala samo nagoveštaje Kainove obdarenosti, Bara ju je imala znatno više, i vladarka je mogla lako da zaključi da se obdarenost koja se samo donekle ispoljava kod sestara može pokazati i kod brata; a učiteljica Sendel, dobra žena koja je redovno išla u crkvu, verovatno je pričala bez ustezanja.
     Bez obzira na to kakve pravio pretpostavke, ono što je smislio kao najmanje sumnjivo bilo je da uđe, praveći se nevešt što bolje ume, i vidi zašto su mu se sestre zadržale.
     Kao čovek koji kreće u bitku, Kain prođe kroz kapiju.

     Svih ovih godina, Kain je samo dva puta bio u učionici - kada je odneo da preda učiteljici Sendel zadatke svojih sestara koje su se razbolele. Klupe su bile poređane u četiri dvorstruka reda; bile su dugačke i od grubo otesanog drveta, i u njih je moglo da sedne po pet učenika. Preko stotinu knjiga nalazilo se na polici iza Sendeline katedre - verovatno dve trećine od ukupnog broja knjiga u Istmarču. Kainu kroz glavu prođe misao da je on, kome nikada bilo dozvoljeno ni da dodirne knjige u toj prostoriji, verovatno većinu njih pročitao na Lukasovoj video ploči.
     Lukas mu je svojevremeno rekao da vladari većinom nisu dovoljno osetljivi da čitaju tuđe misli; ipak, Kain snažno potisnu opasnu misao.
     Bara i Siva su sedele u svojoj klupi - jedna do druge, u poslednjim redovima, zajedno sa drugom decom niže klase - a učiteljica Sendel je nervozno stajala na mestu sa kojeg je obično držala predavanja svojim đacima. Vladarka je stajala pored prozora, okrenuvši se da vidi Kaina kako ulazi. Bila je to žena, iako - Kain je to video na prvi pogled - ne vladarka Elisa, koju je video samo na nekoliko trenutaka, pre osam godina. Žena nije vidno svetlela, što on odmah upamti da bi kasnije pitao Lukasa, a njena haljina, iako je bila lepa i svetlosiva, nije bila tako neposredno i upadljivo neobična kao što je bila odeća vladarke Elise.
     Kao i ta jedina druga vladarka koju je Kain video, žena je izgledala veoma mlada, možda tek u dvadesetim godinama, i ljupka, iako nije zračila onom nezemaljskom lepotom kao vladarka Elisa. Imala je svetloplave oči i kosu boje peska, pravu i toliko dugačku da joj je padala do sredine leđa i u slapovima joj se spuštala niz ramena, lepo odudarajući od golubijeg sivila njene haljine.
     Onda njen pogled uhvati njegov i zadrža ga, i Kain se u magnovanju začudi što mu se Lukasov topli, smeđi pogled ikad učinio zbunjujući. "Ti si verovatno Kain?"
     Iako to nije znao, Kain učini možda najgoru moguću stvar u tom trenutku. Najverovatnije bi bilo koji drugi radnik u Istmarču, od najnižeg kmeta do samog Erika Malahora, istog časa već bio na kolenima - ne računajući, naravno, Lukasa, koji bi je već ubio.
     Kain se suoči sa pogledom ledeno plavih očiju.
     "Jesam, gospo." Nije se ni okrenuo učiteljici Sendel. "Zašto ste zadržali moje sestre? Jesu li bile nevaljale?" Učiteljica Sendel mu nije odgovarala i Kain joj dobaci brz pogled; odatle nije bilo pomoći, učiteljica Sendel je bila gotovo oduzeta od straha.
     "Ne", tiho odgovori vladarka, "nisu bile nevaljale. Znaš li ko sam ja?"
     "Ne znam gospo."
     "Ja sam vladarka Selena." Žena sačeka trenutak i dodade s opasnim prizvukom u glasu: "Da li radnike u Istmarču ne uče kako da kleknu?"
     "Oh. Oprostite, gospo", reče Kain i kleknu, brzo i bez oklevanja, i ne mrdnu se više, čak ni koliko da digne glavu, sve dok mu ona nije rekla da ustane.
     "Koliko ti je godina, dečko?"
     "Četrnaest, gospo Selena."
     "Tvoja sestra ba... zašto si me tako nazvao?"
     Kain s naporom uspori brze otkucaje srca. "Gospo, kako sam vas nazvao?"
     "Gospa Selena." Selena koraknu prema njemu ispitivački ga proučavajući hladnim, plavim očima. "Tako govore u Zlatnoj reci, dečko. Nikada još nisam čula da tako kaže neki stanovnik Istmarča."
     "Ja... vladarka Elisa, gospo, kad sam bio mali, odvela je mog brata Mišu u Skupštinu zato što je poludeo. Da mu pomogne. Moja majka ju je pitala kako želi da joj se obraća, i ona je rekla da je zove gospa Elisa. Valjda sam tako zapamtio.
     "Koliko si imao godina kad se to dogodilo?"
     "Šest." U sledećem trenutku Kain se seti da doda: "Gospo."
     "Pre osam godina. I sve vreme si pamtio tu titulu, da je opet upotrebiš u sledećoj prilici?"
     "Gospo, imam dobro pamćenje."
     "Tako izgleda. Kaine, tvoja sestra Bara je sasvim uradila testove za Akademiju. Nedovoljno da bude primljena, ali dovoljno dobro da zapitam učiteljicu Sendel da li to dete ima braće ili sestre koji su odsutni iz škole; ona je pomenula tebe." Ućutala je samo za trenutak. "Kako se desilo da do sada nisi polagao testove - već dva puta, zar ne?"
     "Živeli smo u brdima, gopođo. Moj otac je lovio ribu kroz ustave, sve dok nije poginuo u oluji. Kada ste imali testove, 1192. godine, ne bejasmo ništa čuli o tome, sve dok vladar koji je održao te testove nije već bio otišao. Svet koji živi u brdima ne sazna uvek za to. Prošli put sam bio otputovao u Telindel, u jednu posetu."
     "Kako zanimljiva podudarnost!"
     Ta tvrdnja izgleda nije zahtevala nikakav odgovor; Kain ga nije ni pružio. Vladarka Selena se tek malčice okrenu, da se obrati učiteljici Sendel. "Učiteljice, devojčice mogu kući. Ja ću testirati dečaka." Pronicljivi, odmeravajući pogled vrati se na Kaina. "On će imati veoma dobar uspeh."

     "Sutra treba da pođem s njom."
     Elenina reakcija nije bila ni nalik onome čega se Kain bojao ili čemu se nadao. Ni ljutnja ni zadovoljstvo nisu se videli na njenom licu. Najviše od svega je delovala umorno. U sledećem trenutku, ona upita: "Šta će biti s tvojim sestrama?"
     "Kazao sam vladarki Seleni da ne mogu ići na Akademiju, ako ne uredi kod učiteljice Sendel da se one dalje školuju. Ona nije..."
     Majka je ukočeno gledala u njega. "Šta si rekao?"
     "Obećala je da će srediti da devojke idu u školu sve dok se ne udaju." Kain sleže ramenima. "Mislim da nije bila ljuta. Mislim da joj se dopalo što se brinem za njih."
     "Kaine?"
     "Molim, Elena?"
     Majka se ugrize za usnu. "Kad stigneš u Skupštinu, hoćeš li otići da obiđeš Mišu?"
     "Da", odvrati Kain kratko. Majka više ne progovori ni reč, i Kain na brzinu poljubi sestre i uze jaknu sa čiviluka, odmah iza vrata.
     "Kuda ćeš?"
     "Kod Lukasa." Kain navuče jaknu. "Gde bih drugde?"

     Lukas je mirno primio vest. On i Kain su razgovarali vraćajući se iz Kepardove krčme u Lukasov šator. "Izgleda da si sasvim dobro uradio testove. Voleo bih da si malo brže kleknuo prede njom, ali..." Lukas pusti da poslednja rečenica još malo ostane da lebdi u vazduhu. "Sada je gotovo."
     "Lukase, ne razumem. Testovi - bili su onakvi kakve si mi i ti davao, da pogodim kartu, da bacim kocku - uradio sam rđavo, da ne može gore biti. Kada je sve bilo gotovo, vladarka Selena je bila još zadovoljnija nego kad smo počinjali."
     Lukas se zacereka. "Razmisli malo, Kaine. Kad promašiš sve karte, na primer, to joj kaže isto toliko kao i da si ih sve pogodio. Kakva je verovatnoća da ne pogodiš baš nijednu kartu?"
     "Oh." Kain malo razmisli. "Prilično mala. Onda joj je jesno da sam pokušavao da to sakrijem od nje."
     Lukas klimnu. "Da, ali već si sve shvatio. Tvoje odbijanje zbog sestara - ako se pitala zašto nisi hteo da uspeš i odeš na Akademiju, tvoja očigledna briga šta će biti sa Sivom i Barom verovatno ju je umirila. No, imajući u vidu da me je zatekla nespremnog, jer je došla ovako rano, sve se lepo završilo. Ionako sam se spremao da se postaram da te ove godine pošalju na Akademiju. Vreme je." Hodali su polako, Suncokretova kopita su klaparala po kaldrmi. Veče je bilo sveže, miris cveća iz vrtova gospodara Malahora dopirao je do njih. "Istmarč nije mesto za tebe, Kaine. Vreme je da vidiš Akademiju i naučiš stvari kojima te ja ne mogu podučiti."
     "Vreme je da upoznam neprijatelja", tiho primeti Kain, "iz prve ruke."
     Lukas samo klimnu.

     Te noći Kain nije mogao da zaspi. Ležao je na svojoj slamarici, nepomično, radeći vežbe disanja. Posle nekog vremena napustio je svoje telo i ostao da lebdi u tihoj, nežnoj tami. Kad bi posegnuo, osetio bi, nekako blizu i istovremeno daleko, umove svojih sestara. Majku nije mogao uopšte da oseti, bar ne bez većeg napora nego što je bio voljan da uloži. Lukas je bio još dalji, ali jasniji i oštriji; njegov zaspali um bio je poput ustrojstva koje je očišćeno od svega osim delanja.
     Vladarka, koja je noćila na imanju gospodara Malahora, bila je sjajni i tvrdi toranj svetlosti u kojem je kontrola vladala toliko jako da Kain nije mogao da otkrije ljudsko biće iza tog sjaja - nikakve topline, nikakve nesigurnosti.
     Samo moć, i disciplina.
     Iako je izgledalo da će noć večito trajati, jutro je ipak svanulo.
     Kain je ustao zajedno sa sestrama i sunđerom se oprao u toploj vodi, koju je majka stavila da provri u kuhinji. Majka mu je oprala najlepšu tuniku i pantalone, onaj par koji je nosio u crkvu Ne-Delama. Njegove jedine cipele bile su od običnog kudeljinog platna, koje je bilo uzicama pričvršćeno tako da mu zaštite noge od najgore hladnoće.
     Ispratio je sestre do škole.
     Ulice su bile neuobičajno žive za ovako rano ujutro. Kainu nije palo na pamet da su ljudi ustali da vide njega, pre nego što ga vladarka odvede na Akademiju. Primetio je neuobičajeno mnogo ljudi na ulicama, ali nije povezao to sa sobom.
     Prošle su trideset dve godine od kada je poslednji put jedan stanovnik Istmarča bio odveden na Akademiju, pa i tu studentkinju poslali su kući pre nego što se završila prva godina njenog školovanja.
     Kain se ponadao da će ugledati vladarku na školskoj kapiji; nije je bilo. Đaci koji su se okupljali pred početak nastave buljili su u njega sa izrazima lica koji su se kretali od zavisti, preko divljenja, do čiste neverice. Niko od njih ga nije oslovio.
     Njegova sestra Siva prešla je ceo put do škole kamena lica. Ni ona ni Kain nisu se odazivali na Barine povremene pokušaje da počne razgovor. Sada je spustila svoje tablice za pisanje na zemlju i bez ikakvog uvoda snažno zagrlila Kaina. Nije glasno izgovorila reč Zbogom. Kad ga je oslobodila svog zagrljaja oči su joj se sijale, ali ni suzu nije pustila. Poklonila se, sa jednom nogom napred i šireći suknjicu, tačno onako kako je učiteljica Sendel učila devojčice da podignu nešto sa zemlje, sa gotovo savršenom otmenošću.
     Bara je plakala i nije ni pokušala da to sakrije. Bacila se Kainu u naručje i govorila mu kroz suze. Samo je Kain mogao da je čuje. "Nećeš me zaboraviti? Obećaj da me nećeš zaboraviti."
     "Neću te zaboraviti." Kain nije pokušao da joj skine ruke, već ju je samo držao, sve dok učiteljica Sendel nije zazvonila za početak nastave. "Sunce moje, kvasiš mi najbolju košulju. Moraću ići. Sivo, odvedi je unutra."
     "Dobro." Siva je uzela mlađu sestricu za ruku i nije se nijednom osvrnula dok je uvodila Baru unutra.
     "Neću te zaboraviti", ponovi Kain. Nije bio siguran da ga je makar i jedna od njih dve čula. Bara je zastala u pola koraka, i čak je izgledalo da i Siva okleva.
     Ali samo za trenutak. Vrata su se zatvorila za njima, a da se nijedna od Kainovih sestara nije osvrnula.
     Kain nije nameravao da se vidi sa Lukasom; i jedno opraštanje, ono od sinoć, bilo mu je dovoljno teško.
     Već se bio uputio prema kući gospodara Malahora, kada se setio da se nije oprostio od Dženi. Želja da izbegne ponovno viđenje sa Lukasom borila se samo kratko vreme sa željom da Dženi kaže zbogom, i izgubila.
     Ako je Lukas zaista nečemu naučio Kaina tokom ovih šest godina, bilo je to da brzo donosi odluke i da ih se pridržava bez žaljenja. Kain se okrenu na pola puta i pohita ka Kepardovoj krčmi.
     Još je bilo rano jutro. Gomila koja je doručkovala u krčmi već se razišla, i ostalo je samo nekoliko teških pijanaca, sklonjenih u separeima. Lukas je bio na svom uobičajenom mestu, i samo je podigao jednu obrvu kad se pojavio Kain. Kain srdačno klimnu Lukasu.
     Dženi je bila iza tezge, brišući čaše. Lice joj se ozari kada je ugledala Kaina. "Kaine," tiho reče, a uglovi usana joj se podigoše u osmeh koji nije mogla da zadrži. "Mislila sam da te neću više videti."
     Kain joj uzvrati osmeh, pomalo zbunjeno i protiv svoje volje. "Kako to? Nisi valjda mislila da ću otići a da se ne oprostim s tobom?"
     "Oh, mislila sam da možda hoćeš." Dženi spusti čašu koju je nesvesno brisala sve vreme od kada je Kain ušao, skide kecelju i obiđe tezgu. "Ti i osećanje se ne slažete uvek baš najbolje. Hodi."

     Ne gledajući ni u šta drugo na svetu, Kain priđe i brzo poljubi Dženi za rastanak.
     Jedan čovek iz separea zviznu. "Hajd' još jednom, dečko!"
     Dženina ruka mu je ostala na ramenu i posle poljupca; opet se nasmešila i rekla, tihim glasom: "Umeš ti i bolje, i ja to znam."
     Kain se osvrnu. Svi su ih posmatrali, otvoreno i bestidno, čak i Lukas. On pomisli: Nek idu svi do đavola, zakorači i poljubi je kako treba.
     U trenutku je ceo svet iščezao. Kad se vratio, čuo je aplauz i zvižduke negde izdaleka. Dženi je šaputala, s usnama na njegovom uhu. "U redu, sad možeš da odeš na Akademiju. Čuvaj mi se." Kain se oslobodi njenog zagrljaja i ugleda, istinski zaprepašćen, kako mu se Sem Kepard smeši.
     "Srećno, momče."
     Na putu ka vratima Kain je morao da prođe pored Lukasa. Stao je i ostao tako, gledajući u njega. Nije mogao da smisli ništa što već nije rekao prethodne noći. Najzad reče: "Pa, zbogom Lukase."
     Lukas klimnu, ali se ne pokrenu. Kain shvati da još stoji, ukopan u mestu. Hteo je da krene, da ode, ali nije mogao. Blage, smeđe oči su ga držale.
     Lukas polako ustade i prošaputa: "Kaine."
     Kain nije mogao ni da se pokrene.
     Nadao sam se da će mi Sudbina poslati oruđe. Nekoga s kim ću deliti snove, a onda si ti došao, i ja sam pomislio da mi je oruđe poslato. Kilometrima daleko, Kain je bio tek nejasno svestan da ljudi bulje u njih. Sve ove godine sam tražio, nijednom mi nije palo na pamet da će to oruđe biti čovek, da će jednog dana stati pred mene, od krvi i mesa, dečak koga sam otkrio da volim.
     Kain je stajao u mestu kao zaleđen, podrhtavajući, pokušavajući da zadrži makar krpicu dostojanstva. Ostalima u krčmi možda se činilo da dva čoveka samo ćutke stoje, gledajući se. Kada je Lukas video da Kain ne može da se pokrene, ili da neće, nasmešio se, obešenjački, iskrivio, i zagrlio Kaina. Nije ga iznenadilo što se Kain tada uhvatio za njega, držao ga snažno i čvrsto. Kaine, rekao je mirno, pazi se. A glasno je prošaptao: "Idi. Ona će te čekati. Ne smeš dozvoliti da čeka na tebe."
     Kain je trčao sve dok, osvrnuvši se, nije više mogao da vidi krčmu Sema Keparda.

     Sunce je već peklo kada je Kain prošao kroz selo do imanja gospodara Malahora.
     Vladarka Selena ga je čekala na ulazu u kuću gospodara Malahora. Nije radila ništa, samo je sedela zatvorenih očiju na uglačanoj kamenoj klupi pred kućom, čekajući ga pokraj belih ruža sa tako dubokom mirnoćom da se Kain gotovo uplašio. Odjednom mu se učinilo da bi, čak i da provede nedelju dana opraštajući se od porodice, zatekao vladarku kako ga tu čeka, ne primećujući da vreme prolazi.
     Otvorila je oči kad se približio, i ustala na noge tako ljupko da se u Kainu uskomešala bolna želja. "Jesi li gotov?"
     Stojeći neodlučno na izgrabuljanom travnjaku ispred kuće, Kain grčevito klimnu. "Jesam." On se ugrize za usnu, ali ipak dodade: "Pogrešili ste, znate."
     Ta primedba kao da je razveselila vladarku. "Jesam li?" Prastare oči uhvatiše njegove i zadržaše ih pogledom poznavanja, toliko ličnog, da se Kain sav zajapuri. Bio je dovoljan takav njen pogled pa da Kain oseti ogromnu nelagodnost. "Mislim da nisam."
     Suočen s tim blagim podsmehom, Kain prosto nije bio u stanju da sredi misli. Ali je uspeo, podigao glavu i prkosno odvratio: "Poznajem sebe bolje nego vi. Ako se ispostavi da ne mogu da naučim ono čemu me podučavate, hoću da se vratim kući."
     U njenom smehu nije bilo zlobe. "Mi se ne cenkamo ovde, dete. Ipak - ako sam napravila grešku i ti ne budeš pogodan za naše potrebe, budi siguran da te nećemo zadržati na Akademiji."
     On tvrdoglavo zavrte glavom. "Ne, ostati na Akademiji nije isto što i otići kući."
     Senka gneva prelete preko vladarkinog lica i odmah nestade. "Kaine, mi nismo čudovišta. Zaista nismo. I ja nisam pogrešila kad sam te izabrala. U tebi postoji moć." Ipak, Kain ostavi da mu se sumnja jasno ogleda na licu, i vladarka Selena se nasmeši, a glas joj je bio veoma tih. "Kako god želiš."
     Mlaz Svetlosti odjednom se stvori niotkuda, otrže se od vazduha oko njih, i Kain začu samoga sebe kako vrišti u trenutku pre nego što ga je odnela.

     Ponovo su se materijalizovali na jednom visokom grebenu od kamenočelika, daleko iznad ostalog sveta.
     Kainov vrisak se istog časa prekinuo. Unezvereno se osvrtao oko sebe, i onda uhvatio Selenin pogled. Prisilio je sebe da se umiri i rekao, tek malčice hrapavim glasom: "Dobro sam."
     Vladarka klimnmu. "Znam." Pružila mu je ruku i on je, ustežući se, prihvati. Zajedno su prišli ivici grebena i pogledali dole. Istmarč se prostirao ispod njih, a iza njega cela dolina, dokle je oko dopiralo, pre nego što bi daljina zamaglila pojedinosti.
     Selena je stajala tik iza Kaina. Pustila mu je ruku i prešla mu prstima preko mišica, da bi na kraju ostavila šake da joj počivaju na njegovim ramenima. Kain je drhtao, gotovo nezadrživo. Vladarka je počela da govori, tu odmah iza Kaina; govor joj je bio tihi, umirujući tok reči koje nije mogao da razume, dok se rečenični naglasak hipnotički dizao i spuštao.
     Duboko u njemu, Lukasov glas, gotovo ugušen ogromnom moći koja je rasla oko njih, prošaputao je: Ćuti, dečko, i smiri se.
     Zlatna svetlost oko Kaina se širila, i toplota je prodirala kroz njega i u njega. U lobanji je počelo da mu tutnji, i dah mu se skratio. Nešto je trebalo da se dogodi. U Kainovim ušima je snažno zazvonilo, i čuo se glas koji nije bio Selenin, uporan i ispitivački.
     Šta vidiš, Kaine? Kaži mi, šta vidiš?
     Kain pokuša da uspori disanje, da ga učini laganim i dubokim, onako kako ga je Lukas učio. Ali tutnjava u glavi mu nije prestajala, a čuo je svoj glas, kako govori sam od sebe, bez uticaja njegove volje. "Voda... nadolazi voda, i ljudi, viču... vrata su se zatvorila, a oni ne umeju da plivaju..." Reči su mu krkljajući izletale iz grla, i Kain je čuo neki glas u daljini, oštar i kreštav, pre nego ga je belina potpuno obuzela.
     Neko je već duže vremena govorio. Bio je to miran glas, glas nekog odraslog, glas moći i starosti.
     "...i protiv te tame uzdigao sam ga, i protiv te tame sam ga postavio. Jer ugledah hladnoću, i u hladnoći čoveka, i u čoveku odluku; i kada umrem umreti neću, i kada padnem, pasti neću, jer u njemu sam postao potpun."
     Bio je to njegov vlastiti glas, i završio je. Stajao je na grebenu od kamenočelika, samo korak daleko od ivice i ambisa pod njom. Noge su mu se tresle i drhtao je celim telom.
     Žena je stajala iza njega, držeći ga, obrgrlivši ga rukama i čvrsto se držeći za svoje šake na njegovim grudima.
     Glas mu je bio nešto jači od šapata; grlo ga je bolelo. "Pustite me. Molim vas." Ona ga posluša i on koraknu unazad od ivice, polako se okrećući da je pogleda u lice.
     Lice vladarke Selene bilo je nepomično i spokojno. "Kako se osećaš? Izgledaš grozno."
     "Odlično." Progutao je pljuvačku da ovlaži grlo. "Šta sam govorio?"
     "Rekao si mi da imaš moć." Kain oseti kako ona prikuplja svetlost oko njih, i ovog puta nije zavrištao.
     Nije ponovo ugledao Istmarč skoro pedeset godina.
IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
mob
Apple iPhone 6s
Poglavlje 7: Akademija

@03 = Godina 1206-1207. posle Ognja

     1.
     Kain se iskobelja iz sna, pospanih očiju i ne snalazeći se gde je. Glava ga je bolela kao da je u njoj radilo tuce kovača iz Zlatne reke, ne postaravši se da raspreme za sobom kad su završili.
     Nečiji glas ga oslovi, i to je bio poslednji glas na svetu koji je u tom trenutku želeo da čuje. "Lepo, opet si se usvinjio."
     Kain otvori jedno oko. Ležao je na krevetu u svojoj kućici, jednoj od stotina sličnih koje su bile odvojene za potrebe studenata Akademije na donjem severnom, kraju grada Skupštine. Sedeći prekrštenih nogu u dnu njegovog kreveta, obučena samo u čistu, belu dugačku haljinu, njegova koleginica sa studija, Elijan Temerga, posmatrala ga je, dok joj se na licu jasno ocrtavalo neodobravanje. Kain zastenja, i pusti da mu kapci ponovo padnu. "Jesam li umro?"
     "Nisi, ali ne znam da li bih više volela da jesi. Bar ne bih morala stalno da te zatičem u ovakvom stanju."
     Kain se polako uspravi u postelji i spusti noge preko ivice. Neko je bio tako daleko odmakao pod da je njegovim stopalima bila potrebna čitava večnost da ga dodirnu. Otvorio je oči, ovoga puta oba, i kućica se malo zavrte ukrug oko njega, pa se na kraju umiri. "Eli", reče on tiho, "sinoć si kazala da treba da se provedem, i ja sam te poslušao." Vlastiti glas mu je čudno odzvanjao u ušima.
     Devojka koja je sedela u dnu kreveta zbunjeno pogleda u Kaina. Bila je to tamnoputa devojka iz grada Soreta, u oblasti Turin, južno od Semalije, odrasla na obalama reke Amandar. Izuzev boje kože i oblika očiju, nije nimalo podsećala na Lukasa; ali s vremena na vreme, Kain bi ga začuo u njenom glasu, u naglasku kojim je izgovarala zajednički jezik. Bila je dve godine starija od Kaina i tog leta trebalo je da polaže završni test. I pored negodovanja, koje joj se jasno ogledalo u mirnim, smeđim očima, izgledala je tako poželjno da Kain u magnovenju oseti želju da je zagrli i povuče je natrag sa sobom u krevet.
     Na žalost, imajući u vidu u kakvom je Eli raspoloženju, nije bilo gore stvari koju bi mogao da uradi. Posegnuo je jedva primetno, pruživši jednu ruku, i krčag sa vodom na stolu u kućici se podiže i dolebde do njega. Pio je mnogo i na dušak, zastajući da mu se stomak umiri od hladne vode, i opet pio.
     "Kaine, morala sam da učim. Izlazim na test iz tri predmeta u Prv-Dan. Što je još gore, Alber me testira. Ti to znaš."
     Vladar Alber je bio član vladajućeg Suda; on, Logan i vladar Gabrijel jedini su se, od svih članova Suda, iole interesovali za Akademiju. Alberovo interesovanje je, izgleda, bio uglavnom u negativnom smislu; ako je ikada kazao ma šta dobro o Akademiji ili nekom njenom studentu, to nije stiglo do Kainovih ušiju.
     Kain klimnu i istog časa zažali što je to uradio. "Svakako. Ali ja nisam morao da učim, i otišao sam na zabavu. Šta tu ima lošeg?" Eli mu nije odgovorila. "Koliko je sati?"
     Eline trepavice se malo spustiše. Ispružila je ruku, da pošalje telepatsku vezu kojom su studenti saznavali koje je doba dana. Ideja da se dan podeli na delove - sate, kako su ih vladari nazivali, deset u jednom danu - Kainu je bila dobro poznata, iako ne u izrazima koje su upotrebljavali vladari. Njihova opsednutost vremenom bila je jedna od mnogobrojnih stvari koje su Kainu delovale izuzetno strano i neshvatljivo. Loša je već bila i sama njihova potreba za satima, ali sati su se cepkali u minute, stotinu u jednom satu, a minuti su, opet, bili iscepkani u po stotinu smešnih, sićušnih stvari koje su se zvale sekunde. "Prema telepatskoj vezi... 4:84:74. Tek što nije podne. Jesi li toliko mamuran da ne možeš čak ni da čuješ koliko je sati?"
     "Bestraga." Kain se napravi da nije čuo njeno pitanje i udahnu vazduh duboko i polako, da kiseonikom ispuni svoj krvotok. "Obećao sam Logi da ću se postarati da svoj čas održi na vreme. Ali zaboravio sam da zatražim buđenje."
     Glas joj je bio veoma miran. "Opet si s njim izašao, sinoć?"
     "Da. Pa šta onda?" Kain je ipak uspeo da stane na noge i sada je zamišljeno posmatrao ogromni put koji će morati da prevali da bi stigao do tuša. Posle pet godina provedenih u Skupštini, tuš, sa toplom i hladnom tekućom vodom, više nije izgledao kao neka naročita raskoš; bio je samo deo svakodnevnice, koji je sada, u ovom trenutku, bio tako daleko da nije predstavljao udobnost.
     "Taj vladar", reče ona mirno, "sramota je za svoj rod."
     Kain klimnu. Glava ipak nije pretila da mu se potpuno odvoji od tela. "I jeste. Ali je drugar i po."
     "Šta li si samo našao u njemu?"
     "U vladaru koji ima smisla za humor? Još pitaš?"
     "A šta je on, uzgred rečeno, našao u tebi? Kako se to tako odjednom zainteresovao?"
     "Ne znam", odvrati Kain, što je, sve u svemu, bila istina. Slutio je, ipak, nešto što ga je toliko zabrinjavalo koliko je uopšte sebi dopuštao da se brine.
     Eli uzdahnu. Poticala je iz jedne zemljoposedničke porodice u Turinu; bila je više od Kaina svesna razlika u klasama i vodila je računa o njima. Kain joj nikada nije pričao o svom detinjstvu, a ona ga nikada nije istinski ni zapitala. Pretpostavljao je da zna da je njegov položaj u društvu - ili bivši položaj - znatno ispod njenog, iako su sada oboje, kao studenti Akademije, ušli u tako visoku klasu kakvu nijedan radnik nije mogao da se nada da će dostići. Studenti Akademije, kad bi pali na završnom testu - a uvek su padali - obično bi dobijali službu u administraciji: učitelja, advokata, ubirača poreza, mesto na kojima su vladari više voleli da zaposle, kad god je bilo moguće, nekog od visoko obrazovanih studenata Akademije, a ne često nepismenog radnika, kakvog su uglavnom mogli naći u Dolini. "Kaine, ti imaš izgleda da položiš završni test."
     "Koliko i svi ostali."
     "Nije istina, i ti to znaš. Gotovo ga niko do sada nije položio - nisam čula da se ma kada to desilo, a studenti koji su već bili tu kad sam došla takođe nisu nikada čuli za to. Ali ti si drugačiji. Ti bi mogao da uspeš, Kaine. Nemoj upropastiti dragocenu priliku time što ćeš se svađati sa ljudima."
     "Misliš na vladara Albera." Kain napravi jedan nepristojni pokret rukom. "Eto, tako ja mislim o Alberu. On ne voli da vidi da se radnici druže sa vladarima; ne bi trebalo da bude sudija u Zlatnoj reci. Hoćeš li biti ljubazna da mi opereš leđa?"
     "Neću."
     Kain sleže ramenima, pažljivo i u pravoj liniji prođe kroz dvosobnu kućicu, stade ispod tuša i otvori hladnu vodu.

     Eli je već bila otišla kad je Kain izašao ispod tuša, osećajući da će možda ipak preživeti, a pomalo se nadajući i da neće. Obukao se srazmerno brzo, imajući u vidu okolnosti, navukao par čizama koje mu je poklonila vladarka Selena, izašao iz kućice i počeo da korača uzbrdo, kroz grad Skupštinu, u pravcu imanja vladara Loge.
     Skupština je, početkom 1200-tih, bila grad na vrhuncu slave. Nikada neće biti ni veći, ni mirniji, ni delotvorniji. Više od dvesta hiljada osoba - oko četrdeset hiljada vladara, i odgovarajući broj radnika - živelo je u njegovim granicama. Singer, na obali jezera T'Pau, bio je jedno drugo mesto na kugli zemaljskoj gde su vladari živeli u znatnijem broju; oko pet hiljada ih je od tog grada napravilo sebi dom.
     Skupština je bila grad koji su vladari izgradili za sebe; ništa u njemu nije postojalo a da na neki način nije zadovoljavalo njihove potrebe. Izuzev, u manjoj meri, grada Singera, u celoj Dolini vladara nije bilo grada koji bi se s njim mogao meriti po slavi i lepoti, građevinama od belog mermera sa crnim ivicama, sjajnim srebrnim ili platinskim fasadama, ulicama od feroasfalta, i negovanim travnjacima. U Skupštini je bilo i dvadesetospratnica, koje su se poput divova nadnosile nad ostale. Njene bolnice su bile čuvene po dobrom lečenju; radnici višeg društvenog položaja, širom Doline, dolazili su da se u njemu leče.
     Akademija, škola osnovana da bi se pronalazilo i dalje razvijalo psihički obdareno radničko stanovništvo Doline, beležila je sve veće uspehe sa svakom proteklom decenijom. Studenti, najbolji među postojećim radničkim stanovništvom, dolazili su u nju, učili i bili vraćani iz nje među radnike sa novostečenim visokim položajem u društvu; dovoljno bogati da rađaju mnogo dece, bez teškoća da ih izdržavaju, i na taj način, tokom vekova, podignu opšti genetski nivo Doline. U suštini, to je bio program za odabiranje i odgajanje radnika, iako je moguće da većina vladara nije o njemu mislila na taj način, a sigurno je da oni koji jesu, nisu svojim studentima hteli da ga prikažu takvim. Posle samoubistva genetskog inženjera T'Pau, vladari su izgubili najveći deo onoga što su znali o genetskom inženjeringu; i zato nisu mogli da tim putem uzdignu radnike do svog nivoa. Pošto su imali jedan par hromozoma više, nisu mogli ni da se razmnožavaju sa radnicima i tako ih unaprede, deleći s njima svoje genetsko nasleđe.
     I zato su, kroz prefinjeni metod Akademije, odgajali radnike, baš kao što se odgajaju konji.
     Program se zasnivao na zdravim eugenskim principima; zato vladari nisu bili mnogo iznenađeni kada su otkrili, tokom vekova, da zaista deluje. U nekim područjima su radnici koji su studirali na Akademiji već bili stigli blizu toga da nadmaše vladare; bilo je radnika koji su, na primer, čitali misli i predskazivali budućnost bolje nego što su Gospodari Svetlosti ikada bili sposobni da to rade.
     I tada, u samo praskozorje trinaestog veka posle Ognja, vladarka Selena im je dovela najobdarenijeg studenta kojeg je Akademija ikada imala. Mnogim vladarima se učinilo da je vrhunac sna bio na putu da se ostvari; pojavio se radnik toliko moćan, toliko blizu da postigne Svetlost, da se lako moglo dogoditi da položi završni test.
     A ako i ne uspe, njegova deca sigurno hoće.
     Naravno, mogli su da znaju da Kain od Istmarča nikada neće imati dece.

     Pregradno polje se rasulo.
     "Dobro jutro, Tea."
     Logina služavka učtivo ispravi Kaina. "Dobro popodne, mladi gospodine Kaine. Jeste li došli po gospodara Logu?"
     "Jesam, Tea. Zamolio me je da se postaram da stigne na vreme na svoj čas u 5:50."
     Ona klimnu. "Onda ste, znači, stigli tačno kad treba, mladi gospodine Kaine." Provela ga je kroz predvorje i niz kratko stepenište do Loginog pećinastog prebivališta. To je bila prva vladarska kuća koju je posetio i još jedna od malobrojnih. Prvih nekoliko puta kad je prolazio kroz Logino imanje Kain je bivao naizmenično zaprepašćen obiljem i besan zbog rasipništva - sve to samo za jednog čoveka - ali posle prvih nekoliko poseta to osećanje je u njemu izbledelo, i danas jedva da ga je primetio.
     Vladar Loga ležao je ispružen na postelji licem naniže, go i obamro. Na postelji nije bilo čaršava i ćebeta, samo razapeti krzneni prekrivač na kome je on ležao. Kamin, nedaleko od kreveta i pokriven rešetkom tako da varnice ne mogu da padnu na krzno, održavao je toplotu u sobi. Sva moguća oružja, od najprimitivnijih do onih koja su se zaista upotrebljavala u kasnijim Ognjenim ratovima, visila su po zidovima u varvarskom sjaju: prilagodljivi laseri, minobacači i ošamučivači mešali su se sa kopljima, mačevima i noževima, teškim kopljima i bolama i topuzima. Kain je viđao kako se drugi vladari, bukvalno, fizički razbole posle kratkog boravka u toj sobi.
     Loga malčice okrenu glavu i otvori jedno, strahovito zakrvavljeno oko na odjek Kainovih koraka po uglačanim, mermernim pločicama. "Za ime Svetlosti, koliko je sati?"
     Kain gotovo da nije morao ni da oslušne da bi čuo otkucaje u umu, telepatsku emisiju koja je postojala zato da bude sigurno da studenti neće zadocnjavati na časove. "5:22, Logha. Trebalo bi da držiš predavanje u pola šest."
     "Oh, ne mogu. Mrtav sam."
     Kain potvrdi. "I ja sam tako mislio, odmah posle buđenja. Na žalost, ispostavilo se da sam živ. Bojim se da si i ti."
     Riđokosom se ova pomisao očevidno nije nimalo dopala. "Da, imaš pravo." On poče da mrda ustima, kao da u njima ima nečega. "Možda sam živ, ali u ustima mi ima nešto mrtvo. Šta smo mi ono sinoć pili?"
     "Ne sećam se. Nekakav gazirani viski." Kain se strese. "Bilo je slatko."
     "Šta ćeš ti ovde?"
     "Imaš čas", ponovi Kain. "U pola šest."
     "Sećam se. Zamolio sam te da dođeš po mene." Uz ogromni napor Loga se prevrnu na leđa i ostade tako, buljeći u tavanicu. "Imam i drugi, u 6:50, proklet da je. Dobro." Pogled mu je bio čudno nepomičan, kao kod slepog čoveka. "Ti ćeš morati da održiš čas u 5:30. Jako mi je loše. Ja ću održati onaj u 6:50 - to nisu čak ni studenti Akademije, samo ratnici iz Singera, koji su došli da nauče borbu golim rukama."
     "Borbu golim rukama?" učtivo ponovi Kain.
     "Da." Tavanica mora da je bila izuzetno privlačna. "Ti, naravno, pojma nemaš o borbi golim rukama."
     "Ni najmanjeg", ljubazno odvrati Kain. "Gde bih tako nešto i mogao da naučim, u onoj selendri Istmarču?"
     "Naravno." Loga opet zatvori oči. "Svetlost mi sijala na reči, Kaine, ti si prvi koji me je u poslednjih pet stotina godina napio tako da padnem pod sto."
     "Uh..." Kain malo nakrivi glavu, pokušavajući da se seti razgovora koji je vodio sa jednim studentom, pre nekoliko godina. Bilo je to nešto o..." Mislim da neću moći da držim čas umesto tebe, Loga."
     "Zašto, do đavola, ne bi?"
     "Loga, ja sam student, radnik, nisam vladar. Akademija je stara sedam stotina godina; za sve to vreme, da li se ikada dogodilo da neki student drži predavanje, iz ma kog predmeta?"
     "Hmmm." Loga nije nijednom, pomisli Kain, trepnuo od kad je otvorio oči. "To ti je dobro pitanje. Dečko po imenu Levin ili tako nekako održao je jedno predavanje pre sto osamdeset ili devedeset godina. O samohipnozi. Smesta su ga izjurili sa Akademije."
     "Eto, vidiš."
     "Oh, ne zato što je bio radnik, Kaine, već zato što je veoma loše predavao." Loga zavrte glavom, sećajući se. "Bilo je neverovatno. Izuzetno loše."
     "O čemu je ovo predavanje, Loga?"
     "O telekinezi." Loga se prevrte na bok i podboči glavu na lakat. "Nauči tu malu kopilad kako da varaju na kocki."
     Kain oseti neku prazninu u trbušnoj duplji. "Malu kopilad?" Koliko im je godina, Loga?"
     "Sedam, osam. Ne, zaista ne mogu danas, Kaine. Sve te nevine, razrogačene okice..." Logu izdade glas, a kad je opet progovorio, glas mu je bio čvrst. "Ne. Ne mogu. Zaista ne mogu. Mrzim decu."
     Kain uzdahnu. "Loga, ti bolje umeš sa decom od večine drugih vladara kojeg znam."
     "Je l' da? Pa, samo zato što znaju da ih mrzim, i ja znam da ona mrze mene. Tako je naš odnos na pravoj osnovi, i zato se slažemo."
     "Loga, ja zaista..."
     "Kaine." Reč je bila zapovednička. Bez ikakvog izraza na licu, Kain pogleda u zakrvavljene, plave oči. "Kaine, ja te ne molim. Odlazi i održi moj čas."
     "E, baš si rešio da izazivaš Albera, zar ne?" Loga klonu natrag na postelju, raširenih ruku i nogu i ne odgovori. "Dobro", mirno prihvati Kain, "ali čisto zbog mene samog, iskreno se nadam da imaš makar i nejasnu, uopštenu predstavu o tome šta ćeš kad zagusti. U redu?"
     "Ti si jedno grozno, samoživo stvorenje. Kaine. Idi."
     "Da, zaista smo veoma slični", složi se Kain. Imao je još to zadovoljstvo da vidi kako je preko Loginog lica za trenutak preleteo drugačiji izraz, a onda je otišao.

     Ležali su zajedno u krevetu u Elijaninoj kolibi, ne vodeći ljubav, samo se grčeći da im bude toplije. Kain je potpuno zatvorio um, tako da mu se činilo da opaža svet oko sebe kroz više slojeva debelog stakla. Bio je primoran da tako uradi, samo zato da bi mogao da zaspi; Eli se brinula zbog problema koji je imao sa Alberom, kao da brigom može nešto učiniti. Brbljanje njenih misli, koje se bez prestanka okretalo kao vodenica, bilo je u suštini i neprijatno; a nije mnogo bolja bila ni njena stalna potreba da odgovori.
     Kain joj se najzad nežno obrati. "Eli, hoćeš li, molim te, da zavežeš? Nisam ni ja siguran šta Loga namerava, ali siguran sam da nijedno od nas neće noćas to uspeti da odgonetne."
     "Kaine, nisi video kako je Alber večeras izgledao kada je čuo da ti držiš čas umesto Loge. Ovde sam od svoje devete godine, Kaine, i nikada do sada nisam videla da neko od njih pobesni. Prosto, ne rade to kada su nama na vidiku."
     "Da, znam."
     "Kaine."
     "Eli." On spusti glas. "Slušaj. Niko mi neće skinuti glavu zato što sam poslušao naređenje. Možda će me poslati kući, a to nije kraj sveta; voleo bih da opet vidim sestrice, a da li sam zvanično završio školovanje ili ne, nema mnogo značaja. Sa onim što sam ovde naučio mogu ujahati u bilo koje selo ili grad u Dolini - ubrajajući tu i tvoj rodni grad, Eli - i za deset godina ću već upravljati njime. Prema tome, šta mi se najgore može dogoditi? Da me izbace, mislim, a to će se gotovo sigurno desiti, bez obzira na ovo sada, kad budem pao na Završnom testu. A najbolje? Loga će možda istisnuti Albera iz svakodnevnog rada na Akademiji; nadam se da je to bila njegova namera. U svakom slučaju, mi sada, u ovom trenutku, ne možemo ništa da uradimo. I zato, hajde da spavamo."
     Eli je ćutala još samo za trenutak, a onda dreknu: "Kaine, kazala sam ti da se kloniš Loge! Nije dobro umešati se među vladare kada se svađaju. Tako su blagi i nežni sve prokleto vreme, da radnici ne shvataju koliko su u suštini bezobzirni. I tako lepo postupaju s nama, s nekima od nas - naročito s onima koji..." ona poče malo da muca "... ne potiču iz veoma visoke društvene klase, da radnici zaborave da smo mi ovde zbog njih, a ne obratno."
     Kain se zakikota u mraku. "Eli, hoćeš da kažeš da sam naivan?"
     "Kaine, ne smeš im verovati, ne smeš verovati Logi."
     Kain se prevrnu na stranu i ovlaš pređe rukom preko njenog golog tela. "Kaži, ne boj se. Jednoga dana, Eli, ispričaću ti o mom učitelju Lukasu."
     "Lukas... pominjao si ga. Bio je pevač u Istmarču?"
     "Da. Mislim da bi mu se dopala, i da bi se i on tebi dopao, da ste se sreli. Kada oboje odemo odavde, hoćeš li poći sa mnom u Istmarč, da te upoznam s njim? Vas dvoje ste mi najvažniji od svih ljudi na svetu."
     "Možda." Ležala je veoma mirno. "Kaine, da li me voliš?"
     Kain uzdahnu. "Ne znam. Nisam siguran da znam šta je to. Ti si mi veoma važna."
     "Znam."
     Kain spusti usne na njene, prevuče joj jezikom preko usana. "Hoćeš li poći sa mnom u Istmarč?"
     Elijana je dugo ćutala. "Da sačekamo dok ne dođe taj trenutak, Kaine. Svašta se može dogoditi."
     "Hoćeš li", prošapta on, "poći sa mnom gde god budem išao?"
     Žena nije oklevala ni trenutka. "Pitaj me opet, Kaine, kad budeš položio Završni test."
     Usamljen u postelji s njom, Kain se okrenu na bok, licem na drugu stranu. U sledećem trenutku osetio je toplotu njenog tela koje mu se pripijalo uz leđa i njen vreli dah na potiljku.
     Zaspao je, i nije zapamtio šta je sanjao.

     Kain je morao da se prijavi na ulazu u bolnicu pre nego što su ga pustili da prođe kroz zgradu do vrata iza žive ograde, koja je okruživala bolnicu.
     "Dobro jutro, Kaine", pozdravi ga radnica koja je stražarila na ulazu. Bila je to lepuškasta, smeđokosa devojka čiji naglasak Kain nije mogao da veže za neko određeno mesto; tek odskora je preuzela tu službu od jedne starije žene po imenu Patra, i Kain još nije saznao kako se devojka zove. Završila je sa kucanjem njegovog imena na tastaturi koja je bila sastavni deo njenog radnog stola, podigla pogled i nasmešila mu se. "Možete ući. Ceo dan je uzbuđen, čeka vas."
     Kain se nasmeši. "Sigurno". On podiže uvis kesicu koju je nosio u ruci. "Slatkiši. Može li, ili je na lekovima?"
     Devojka opet obori pogled na terminal svog računara. "Nema problema. Neće uzimati lekove još dva dana."
     Kain joj se zahvali i vrati se.
     U Skupštini je bilo osam bolnica; svih ovih godina koje je proveo u Skupštini Kain im nije naučio imena. Svaka se zvala po nekom vladaru koji je poginuo u nekom od raznoraznih ratova dok su vladari učvršćivali svoju vlast nad Zemljom.
     Prva bolnica čije je ime naučio, i jedina čije je ime pamtio, mnogo decenija kasnije, bila je Memorijalna bolnica Makena za neuropsihička istraživanja. Bila je to jedna od najstarijih zgrada u Skupštini; Kain je mogao da pogodi po natpisu iznad vrata, gde je ime bolnice bilo ispisano na dva načina, na zajedničkom jeziku u starom jeziku, a angliska verzija se nalazila iznad natpisa na zajedničkom jeziku.
     Kain je dolazio u tu bolnicu svakog Prv-dana, sve vreme svog boravka u Skupštini, da poseti Mišu.
     Miša je radio u bolničkim vrtovima. Bio je, što Kaina nije iznenadilo, odličan baštovan; deda Garet bi sigurno bio zadovoljan njime.
     Bio je, takođe, sasvim priprost.
     Miša je bio na kolenima, okrenut leđima Kainu, kada je ovaj ušao da ga poseti tog Prv-dana, i plevio između jednakih laserom poravnatih redova cveća. Pevušio je kroz zube pesmicu koju je naučio od Kaina, a koju Kain, opet, beše naučio od Lukasa. Kain zastade na travnjaku koji se protezao s obe strane vrta, posmatrajući Mišu kako plevi. Bilo je trenutaka kada je zavideo starijem bratu. Nije se sasvim dobro sećao Miše kakav je bio pre one nesreće, i zato nije imao nikakvo poređenje sa njim kakav je sada; ali ono što je Miša postao bio je toliko srećan čovek, da Kain nije sreo srećnijeg. Telo mu je starilo, ali ne i um.
     Uvek bi se obradovao kad vidi Kaina.
     Miša je završio plevljenje na tom delu i pokupio iščupani korov da ga stavi u malu platnenu vrećicu obešenu o pojas. Pri tom je podigao pogled i ugledao Kaina. Lice mu se odmah razvuče u široki osmeh. "Kaine!"
     Kain uzvrati Miši osmeh, priđe mu i zagrli ga. U početku je morao da se navikava da to radi; radnici u bolnici su čvrsto verovali da bolesnike treba grliti i dodirivati što je češće moguće. Skoro cele prve godine svog boravka u Skupštini, Kain nije bio u stanju da natera sebe da grli poludelog starijeg brata, kao što su oni tražili od njega, i zato je Miša postao uplašen i depresivan; zbog nečega je Miša uvek mislio da je Kain nezadovoljan njim.
     Na Kainove veliko iznenađenje, Miša ga je odmah prepoznao kad je prvi put došao da ga poseti; osam godina koliko je proteklo između Marikove smrti i Kainovog dolaska na Akademiju za njega kao da nije postojalo.
     Kain se oprezno oslobodi Mišinog zagrljaja. "Ćao, Mišo. Kako se danas osećaš?"
     Miša nije prestajao da se smeši. "Danas odlično, Kaine. Danas je vladarka Kalandra došla i uzela neko cveće koje sam joj odgajio. Da li je tata došao s tobom?"
     Jednom i samo jednom, Kain je pokušao da objasni Miši da je Marik mrtav. "Nije, Mišo. Tata je poručio da se danas brineš o svom vrtu; on je morao u ribolov. Verovatno će doći iduće nedelje."
     Miša je za trenutak izgledao razočaran, a onda se opet nasmeši. "Opet." Iduća nedelja je bila toliko daleko da je Kain znao da će zaboraviti njegov odgovor do sledeće posete. "Jesi li došao da ručaš sa mnom?"
     "Na žalost nisam", odgovori Kain, praveći se nevešt. "Mislim da će me potražiti vladar Loga."
     Mišino lice se opusti. "Oh." Kain se nasmeši na tužni i pretužni izraz bratovljenog lica i pruži mu kesu koju je doneo. Miša je, izgleda, tek tada primetio kesu. "Bombone?" Gledao je Kaina sa izrazom koji je bio gotovo sumnjičav, otvorio kesu i pogledao unutra. "Čokolade? Oh, Kaine, baš ti hvala!" I on se obisnu Kainu oko vrata.
     "Hej, dosta." Kain se, s osmehom, oslobodi. "Spremao si se da mi pokažeš male ruže koje si zasadio, sećaš se? Obećao si."
     Miša vatreno potvrdi glavom. "Da, sećam se." Uzeo je Kaina za ruku, kao dete, i zajedno siđoše niz stazu koja je vodila kroz park iza bolnice.

     "Pametan čovek", čuo je jednom Kain jednog trgovca da kaže u Kepardovoj krčmi, "ne kocka se u Zlatnoj reci." U ono vreme ta primedba mu ništa nije kazivala; međutim, ubrzo posle dolaska u Skupštinu, postalo mu je jasno. Kain je umeo da natera kocku da padne kako on hoće, umeo je da vidi karte s one druge strane. To je važilo i za mnoge druge studente Akademije, i za većinu vladara. Vladar je, pored toga, ako se valjano napije, bio sposoban da jednom mišlju uništi krčmu. Gotovo da nije godišnjeg doba u kome neka krčma ne bi stradala na taj način. Molba vlasnika krčme Sudu obično je bila dovoljna da se krčma ponovo izgradi; ali nije bilo nadoknade za gubitke koje je vlasnik krčme imao dok je ona stajala srušena.
     Zlatna reka je bila na samo dvadeset minuta putovanja vozom na jednoj šini kroz pobrđe Crnih planina. U njoj je živelo četrdeset pet hiljada radnika, i tih četrdeset pet hiljada radnika su se često ubrajali, zajedno sa radnicima Skupštine, u jednu skupinu radnika koji su bili namenjeni da služe vladarima; svejedno, Zlatna reka je bila grad za sebe.
     Ta dva grada su se razlikovala kao noć i dan; Zlatna reka je bio grad u kojem su živeli samo radnici - u njemu nisu stanovali vladari - i premda je bila čistija i bogatija od većine radničkih gradova, nije se mogla ni uporediti sa ulickanom čistoćom i negovanim vrtovima grada gore na planini.
     Zlatna reka bi bila skoro sat jahanja iz Skupštine, sve vreme niz brdo, da je uopšte bilo moguće da se do nje stigne na taj način. Iz Skupštine, nije; jedan od nekoliko primeraka još aktivne mašinske tehnologije koje je Kain imao priliku da vidi, malen voz na jednoj šini, povezivao je dva grada. Putovanje od Skupštine do Zlatne reke, potpomognuto silom teže, trajalo je samo dvadeset minuta. Put uzbrdo trajao je gotovo dvostruko duže, i to ne samo zbog sile teže. Na putu nizbrdo vagoni na jednoj šini bili su uglavnom opterećeni samo putnicima. Na putu uzbrdo, nekih petnaestak puta dnevno, vagoni su bili natovareni do vrha hranom iz zemljoradničkih gradića iz čitavog južnog dela Doline. Skupština nije odgajala vlastitu hranu.
     Posle više od pet godina provedenih u Skupštini, Kain jedva da je primećivao stotine načina na koje se taj grad bitno razlikovao od bilo kog drugog na licu Zemlje - izuzev kada je na kratko dolazio u Zlatnu reku. Prvo što mu je privlačilo pažnju kad se iskrca sa voza bio je miris; kuvanja hrane, jedva primetan smrad prašine u vazduhu, i drugi, manje prijatni smradovi - niko, naravno, nikada nije mokrio na ulici u gradu Skupštini. I posle pet godina, u Skupštini se nije osećao kod kuće; u Zlatnoj reci smesta se opuštao. Mesto je ličilo na Istmarč, samo povećan - osam krčmi, i dve krčme koje se zovu restorani, što je značilo da se u njima isključivo služila hrana onima koji su bili lenji da kuvaju za sebe.
     Među koje se mogao ubrojati i Kain.
     Krenuo je niz ulicu Prospers, krivudavu ulicu ni nalik onima u Skupštini, pravim kao strela, koje su vodile ka severu ili jugu, istoku ili zapadu, ali nikad u oba pravca istovremeno. Ulica Prospers je započinjala u predgrađu, gde se završavala ona jednošinska pruga iz Skupštine, i vodila u obliku džinovske petlje oko većine predgrađa Zlatne reke pre nego što polako iščezne duž obala potočića koji je bio, tako daleko na jugu, sve što je preostalo od moćne reke Almandar. Kain nije bio daleko ni od Semjuelsove krčme ni od Aninog restorana, i upravo je pokušavao da izabere, kad je osetio laki poremećaj stvarnosti; u sledećem trenutku osetio je nalet vetrića, i vladar Loga se pojavio na ulici pored njega. Najveći broj, iako ni izdaleka ne svi radnici koji su se zatekli na ulici, brzo su klekli kada se Loga pojavio i krenuli dalje svojim poslom.
     Kain samo reče: "Zdravo, Loga. Večera?"
     "Dabome." Riđokosi se osvrnu oko sebe; dugačka kosa mu je bila vezana u pletenicu koja mu je dopirala do ramena, i pokretala se zajedno s njim. "Kod Ane? Nisam tamo jeo već nekoliko godina." Kad vladar kaže nekoliko godina, to znači bilo koje vreme počev od tog trenutka pa do onog koje je prethodilo rođenju Kainovih roditelja. U stvari, u Zlatnoj reci je vladao običaj koji nije imao snagu zakona u pravom smislu te reči - da firme ne menjaju ime kad promene vlasnika; vladarima je smetalo kad ne bi, tragajući za nekim mestom na kome nisu bili sto godina, mogli da ga nađu zato što je promenilo ime.
     Ušli su i bili odvedeni do stola u dnu sale, gde je Kain obično sedeo. Osvetljenje je bilo prigušeno, što se Kainu najviše dopadalo, i stalni posetioci su bili na tako lošem glasu da nisu pravili neprijatnosti jedni drugima.
     "Znaš", zamišljeno reče Loga, dok su išli ka stolu, "čini mi se da sam jednom spalio ovo mesto."
     "Ne sećaš se?"
     Loga sleže ramenima. "Na žalost, ne. Bilo je to dosta davno. I bilo je slučajno, ako je ovo to isto mesto."
     Kad su seli i naručili, i kad su im doneli pivo, Loga reče veselo: "Verovatno želiš da neko vreme zaobilaziš Albera?"
     "Odlično."
     "Srećom", nastavi Loga, "neće ti biti teško. Premešten je, potpuno van Akademije. Uredio sam da ga pošalju u Biblioteku."
     "Oh?" Kain malo razmisli. Biblioteka je sadržavala prikupljeno znanje vladara, sve što su ikada saznali ili već znali. Neki studenti su se odlučivali da argatuju u njoj, posle padanja na Završnom testu, radije nego da potpuno napuste Skupštinu. To je bio jedini način da student koji je pao na Završnom testu ostane u Skupštini. Izbor je bio za sva vremena; radnik ili radnica koji bi jednom dobili pristup dokumentima u Biblioteci nisu se više mogli vratiti kući. Vladari to nisu dozvoljavali. "Kako si uspeo?"
     "Dokazao sam da Alber ne služi najboljim interesima Akademije - da je emotivno zarobljen poslom, da se tako izrazim. Mi smo se, zajedno sa svojim pristalicama, sinoć provodili kao ludi natežući se u Domu."
     "Čestitam."
     Osmeh na Loginom licu nestade. "Kaine, koji ti je vrag? Imao sam prilično jasan utisak da ne mariš mnogo za Albera. Znam da on tebe nije voleo."
     "Taj me čovek mrzi", mirno odvrati Kain.
     "Mrzi i mene", pobuni se Loga. "Zar se to ne računa?"
     Kain se protiv volje nasmeši. "Pa, ne baš mnogo." Osmeh mu se, međutim, brzo ugasi i on planu. "Do đavola, Loga, divno je što si se rešio Albera. Ali zar si baš mene morao da upotrebiš za to? Još piva", doviknu on konobarici u prolazu.
     "Jesam." Loga je gledao u Kaina široko otvorenih očiju i sa pogledom nevinosti, koji je gotovo uspeo da održi. "Kaine, ti si jedini student na Akademiji kome sam mogao da poverim jedan čas, i onda da branim svoj izbor i budem očevidno u pravu, jer si obdaren koliko i svaki vladar. Ne postoji zakon koji zabranjuje da radnici drže nastavu, samo običaj, jer se oni unapred smatraju nesposobnim za to. Hteo sam da prekršim običaj i napravim presedan - da se nastavnički položaj dodeljuje čoveku ne zato što je vladar, već zato što je sposoban - i juče smo to i uspeli."
     Kain iskapi kriglu do kraja u trenutku kad mu konobarica stavi sledeću pored lakta. "Pokušaj da ne zaboravljaš, molim te, da sam ja samo radnik. Za ime Svetlosti, Loga, nisu mi potrebni neprijatelji kao što je Alber. Ti - ti si njemu ravan, čak i bolji od njega. Ja sam samo običan radnik zbog kojeg je izgubio posao."
     Loga sleže ramenima. "Šta ti može?" On se nasmeši Kainu. "Hajde, razmisli malo. Više ga nema na Akademiji, a teško da će te goniti i napasti, kao da je i sam samo običan radnik."
     "A kada izađem sa Akademije? Sad ćeš mi još i reći da svaki posao koji dobijem, sudije ili poslanika, neće pre toga ići na odobrenje Suda?"
     Loga mu dugo nije odgovarao. Dođe im i hrana, još cvrčeći odresci u drvenim činijicama, sa toplim hlebom i zapečenim pasuljem. Kain je sedeo preko puta Loge, netremice gledajući u vladara. Devojka koja im je donela hranu se udalji, i Loga najzad progovori. "Istina je. Ako budeš postavljen za sudiju ili poslanika, to će morati da odobri Sud u punom sastavu, i naravno, Alber će se suprotstaviti tvom postavljenju."
     Kain podiže jednu obrvu. "Ako?"
     "Ponekad", veselo i ljubazno nastavi Loga, "kad pokušavaš da budeš sarkastičan, podsetiš me na radnika koga sam jednom poznavao, jednog mog studenta sa Akademije. Danas je sigurno već starac."
     "Zaista?" Kain kao da je prihvatio razgovor. "Je li me ti to hvališ?"
     "Na neki način." Svetle, plave oči pozivale su Kaina da prihvati šalu. "Znaš li ko me je takođe podsećao na tog studenta?"
     Kain nije osetio da okleva. "Ko?"
     Loga mu uputi široki osmeh. "Pa, naravno, Lukas."
     "Lukas? Ne poznajem nikakvog Lukasa?"
     "Bio sam u Istmarču, Kaine. Turobno mesto."
     "Istmarč? Ja nisam... a, misliš na pevača. Je l' na njega misliš?"
     "Da, Kaine, na tvog prijatelja." Loga se zakikota. "Bio je već otišao, naravno, kad sam ja stigao. Kazali su mi da je otišao iz Istmarča otprilike godinu dana pošto si ti otišao na Akademiju. Dovoljno dugo da niko osim tvoje majke ne poveže ta dva događaja. Kaine, opisao sam svog nekadašnjeg studenta tim ljudima, svog nekadašnjeg studenta Artemisa, i znaš li ti da su se svi do poslednjeg radnika složili da je to opis pevača Lukasa."
     "Bojim se da nisi pogodio. Kažeš taj Artemis". Kain namerno pogrešno izgovori njegovo ime, isto kao i Loga, sa naglaskom na e - "sada treba da je već starac. Loga, Lukas je bio mlad čovek. Tridesetak ili tako nekako, kad sam ga poslednji put video."
     Loga klimnu, odseče komadić odreska i pojede ga. "Naravno, nije mogao biti isti čovek. Ipak, neverovatna sličnost, a?"
     Kain uze još jedan gutljaj piva. "Možda. Ipak - ti i ja pomalo ličimo jedan na drugog. Kad bih ja obojio kosu u crveno i pustio da mi malo poraste, izašao na sunce da mi koža samo malčice potamni, koliko bi ljudi tamo napolju na tvoj opis reklo: Jeste, to je Kain. To je baš on. Hmmm? Lukas je bio lepotan sa crnom bradom i crnom kosom, tamnom kožom i smeđim očima. Koliko ljudi postoji, Loga, u Semaliji i Turinu, koji odgovaraju tom opisu? Dvadeset hiljada? Pedeset?"
     "Išao sam u Istmarč", odvrati Loga, "i posetio sam tvoju majku. Zašto me ne pitaš kako je ona, umesto da se svađaš tu sa mnom oko tog pevača? Rekao bih da bi većina ljudi radije pitala kako im je porodica."
     "Ne volim svoju majku." Kain se nasmeši. "Kako su mi sestre?"
     Loga se poče smejati kao da je Kain rekao nešto lukavo. "Odlično, zaista su dobro. Hoćeš li da večeras idemo na igranku?
     Kain odmahnu rukom. "Svakako. Zašto da ne?"
     "Odlično. U singeru ima zabava. Ti ćeš poći sa mnom i pravićeš se da si vladar."
     "Kako ti kažeš."
     "Kaine", nastavi Loga, odjednom smrtno ozbiljan, "jedino treba da se brineš zbog Albera kad budeš tražio sebi posao u administrativnim službama. A to će se dogoditi samo ako budeš pao na Završnom testu. Dakle, odgovor na tvoj problem je potpuno jasan."
     Kain je video šta ga čeka. "Nemoj", nastavi on, "pasti na Testu."
     Loga se zakikota i podiže svoju kriglu nalik na zdravicu. "Mudar si ti dečko, Kaine."

     Tokom te noći, Kain se u jednoj prilici našao na stazi oivičenoj drvećem koja je krivudala duž obala jezera T'Pau, pevajući pijano koliko ga grlo nosi. Jedrilice su krstarile jezerom, svetle i kitnjaste u svežem noćnom vazduhu. Posle čitave večeri provedene u situaciji da mu svi ukazuju poštovanje koje prirodno sleduje svakom vladaru, osećao se veoma čudno. Loga ga je vladarima u Singeru predstavio kao sina nekog vladara za koga Kain nikad nije čuo. "Imaš prilično tamne oči - više smeđe nego crne - ali, ipak, sumnjam da će te ma ko pogledati ispod oka." I zaista, vladari su prihvatili Kaina za jednog od svojih, bez ikakve vidljive sumnje.
     Pet godina provedenih u Skupštini ublažile su Kainov istmarčki naglasak; ipak je držao jezik za zubima i nije tražio društvo vladara na zabavi. Imanje na kome se održavala zabava bilo je ogromno, veće od ma kog što ga je Kain video u Skupštini; bilo je smešteno na uzvišici koja je gledala na jezero T'Pau. Kroz ogromne prozore mogao je da vidi kao se na mesečevoj svetlosti uzdiže gromada Velike brane.
     Bilo je to prvi put da je ugledao Branu od kada je otišao iz Istmarča, i sam pogled na nju učinio je da se oseća veoma čudno, nekako udaljeno i zbrkano. Stajao je i posmatrao je sa čašom slatkog, opojnog pića u jednoj ruci; bilo mu je posluženo u kristalnom peharu koji je vredeo koliko i sve što je njegova porodica ikada posedovala. Najzad ga jedna od žena na zabavi uze za ruku, bez i jedne reči, i odvede u jednu od praznih soba. Bila je to mala, nežna žena sa kosom gotovo isto tako crvenom kao i Logina, i sparila se s njim sa toliko energije i mašte da je Kain ostao pijano zaprepašćen.

     Nečiji glas se pridruži Kainovom, stravično neskladno, i on se pažljivo okrenu da pogleda iza sebe. Loga je bio tu, jedva primetno sijajući poslednjim tragovima svetlosti koja ga je tu prenela. Svetlosti i ploveća svetla sa imanja treperila su iza njega. Loga prekinu pesmu usred strofe i pridruži se Kainu. "Kaine, zašto si, do đavola, otišao sa zabave?"
     Kain nije bio iznenađen videći da je Loga gotovo isto toliko pijan koliko i on sam. Govorio je veoma oprezno, da bi jasno izgovarao reči. "Potucao sam se, do đavola. Zašto bih inače ostajao? Oni svi pričaju o stvarima o kojima ja nemam pojma."
     "Potucao si se?" Loga je sa negodovanjem gledao u njega. "Ja nisam, zasad. S kim?"
     Voda je blago zapljuskivala Kainove članke; on iznenađeno spusti pogled i shvati da ulazi u jezero. "Nisam saznao kako se zove. Riđokosa, tako, omanja, lepe grudi, božanstvena stražnjica. Malo je ličila na tebe." Kain zastade. Misli su mu polako priticale. "Pokušavao sam da ne mislim na to."
     "Šta ima lošeg u mom izgledu?"
     "Pa," oprezno odvrati Kain, "ničega... naročito." Noge su mu opet bile mokre, hladne i mokre. Ah, da voda. Ne idi u vodu, oštro naredi sebi u mislima. "Je li ta žena jedna od tvojih potomaka?"
     "Ne, samo... slučajno ličimo." Loga potvrdno klimnu. "Da, tako je, slučajno ličimo. Ja nemam dece, u svakom slučaju ne sa vladarkama."
     Kain je pijano proučavao Logino lice; bili su na opasnom terenu, načeli su temu o kojoj Kain nije trebalo ništa da zna. "Tako rečeno, ispada da imaš decu sa radnicama."
     "Nemam, za sada. Imao sam, davno."
     Kain pusti da mu preko lica pređe zbunjen izraz. "Ne možeš."
     Loga je u nedoumici zurio u Kaina. "Zašto, kog đavola, ne bih mogao?"
     "Vladari i radnici ne mogu da se uzajamno razmnožavaju. Svi to znamo."
     Loga je gledao u Kaina uznemireno. "Ne... sasvim. T'Pauin narod i radnici ne mogu da se uzajamno plode. Ali ja nisam pripadnik naroda T'Pau; mogu da začnem decu sa ženom radnicom, ali ne i sa ženom vladarkom."
     Kain polako zavrte glavom. "Ne razumem."
     "Kaine, šta čini vladara?"
     "Šta čini vladara?" Kain se glasno nasmeja, i smeh mu je zvučao neveselo i cinično. "Ubij me ako znam. To što živite večito? Ili možda, samo to što mi ne živimo večito, što umiremo jer nemamo velemladost?"
     Neka neverovatna sila ga ščepa i tresnu ga o jedno drvo na ivici staze. "Od koga si čuo tu reč?" Kao da ga je pritisla planina; Kain ne bi mogao da se pokrene ni da mu je život zavisio od toga. Loga dreknu. "Od koga?"
     Kain je zurio u Logu, odjednom savršeno istrežnjen, zurio u divljački izraz u očima svog prijatelja. On oprezno izreče poluistinu: "Reč je bila u tvojim mislima, Loga."
     Loga je bio zadihan i sada posmatraše Kaina kao da hoće da mu pročita istinu na licu. Stajao je raskrečenih nogu, držeći rukama Kaina za ramena. Bolelo ga je, sve više; Kain je razmišljao da li da šutne Logu u mošnice, kad se odjenom nađe na slobodi. "Dobro."
     "Loga?"
     Svetlost se prikupila oko njih. "Hajde, hoću da ti pokažem Završni test." Sjaj je bio veoma jak. "Vreme je."

     Materijalizovali su se u potpuno praznoj prostoriji. Maloj četvrtastoj sobi, sa žutom sunčevom bojom na tavanici, crnim zidovima i crnom prostirkom na podu.
     Soba je bila podeljena na dva jednaka dela ogromnom pločom od nekog providnog materijala, koji je svetleo u odnosu na površine poda, zidova i tavanice. Kain se polako osvrnu oko sebe. Iza njega je sijalo pregradno polje; na drugoj strani ploče takođe se nalazio otvor u zidu, ali u njemu nije bilo ni vrata ni pregradnog polja. U sobi nije više bilo ničega. "Gde smo, Loga?"
     "U Skupštini." Loga prevuče rukom preko pregrade. "Ovo je Završni test. Ploča od providnog monokristala. Najčvršćeg materijala za koji divovi znaju."
     "Mislio sam da je najčvršći materijal dijamant."
     "Najtvrđi, da, ali tvrdoća nije isto što i otpornost na pritisak", odgovori Loga, pažljivo izgovarajući svaku reč. "Ne bi ti bilo tako teško da probiješ tanku ploču od dijamanta."
     Kain oprezno dodirnu pregradu. Bila je glatka, gotovo klizava. "Ne shvatam čemu ovo služi."
     Svetlost naglo buknu. Vetar pomilova Kaina u trenutku kad vazduh ulete da ispuni prazan prostor.
     Loga je stajao s druge strane pregrade, gledajući u Kaina sa nedokučivim izrazom na licu. Glas mu je bio izvitoperen pregradnim zidom. "Priđi mi. Đođi kod mene." Bio je položio dlanove na pregradu i priljubio se uz providni zid. "Znaš za velemladost."
     Kain koraknu napred. "Da."
     Login glas je podrhtavao. "Već odavno sam sam. Ti to možeš. Hajde, skoči, Kaine."
     "Loga, pijan sam."
     "Hteo si da znaš šta čini vladara, Kaine? Ovo. To što sam s ove strane. Tu sam, i zato sam vladar." Svetle, plave oči se upiljiše u Kainove sa strahovitom željom. "Ti to možeš, Kaine. Znam da možeš. Skoči." Reči mu neposredno dodirnuše um. Skoči, Kaine, i živećeš večito.
     "Loga..." Ali Kain ne završi ono što je nameravao da kaže, ma šta to bilo; kroz sobu se zavrte Svetlost kao bič i Loga nestade.
     Još dugo je stajao u praznoj sobi, zureći u avetinjsku, gotovo nevidljivu pregradu. Napokon unatraške izađe iz sobe, obre se u jednoj zgradi Akademije u koju još nikada nije imao priliku da uđe, i prođe kroz prazne, odzvanjajuće ulice Skupštine dok najzad ne stiže u svoju kućicu.
     Tu je sedeo, potpuno budan, i razmišljao, i očajnički žudeo da opet razgovara sa Lukasom, ili sa bilo kim ko će mu davati istinite odgovore na pitanja.

     Tog leta Eli je polagala Završni ispit testa i pala, baš kao što su ona i njeni profesori očekivati.
     Nije rekla Kainu da se sprema da polaže; saznao je tek kad je već otišla kući.
     Na svom jastuku u kućici našao je poruku.

     Danas polažem test, a onda se vraćam kući u Soret. Tamo ima jedna škola, i tu ću predavati: zato sam, na kraju krajeva, i došla na Akademiju, da bih naučila nešto čemu vredi podučavati druge. Posle polaganja Testa dođi kod mene, ako budeš hteo. Čekaću te tri godine, i onda ću se udati za nekog drugog. Žao mi je što ne mogu da se oprostim od tebe, ali ne želim da mi poslednja uspomena na tebe bude opraštanje. Osim toga, takve stvari uvek teško padaju. Volim te

     Elijan Temera

     Kain je pročitao poruku, savršeno sretan da se ona ne nada da će ga ikada više opet videti.

     Sedeo je go u tami, u potpunom lotos položaju. Disao je mirno, veoma polako, veoma duboko. Šake su mu počivale na kolenima. Vreli znoj mu je curio niz telo i koža mu je bila veoma osetljiva na dodir.
     Neki glas ga je golicao na robu uma. Sećanje... ali tako stvarno. Glas mu je šaputao, glas u snu ili snoviđenju: Skoči, Kaine. Skoči, i živećeš večito.
     Disanje mu se umiri, uspori još više. Uvlačio je sveži vazduh u pluća; neverovatno dugim, laganim udisajima, unosio je vazduh duboko u sebe. Otkucaji srca su mu se usporili, polako i nežno se složili u ritam koji je odgovarao blaženom udisanju i izdisanju. Glas na rubu njegove svesti utihnu i čitavo biće mu se usredsredi na duboki spokoj, drukčiji od svega što je do tada iskusio.
     Telo mu se odvoji od njega.
     Kain je posegnuo za Svetlošću.
     I zavrištao.
     Zvuk je bio u visokom tonalitetu i podrhtavao je, stravični vrisak koji kao da je zvonio bolom i neuspehom čitavog sveta.
     Dugo nije prestajao.

     Kain se polako vrati svesti, kao da izranja iz velikih vodenih dubina.
     Nije mogao da se pokrene.
     Oko njega su mrmljali glasovi.
     "Za ime Svetlosti, vidiš li šta se dogodilo sa pregradom?"
     Drugi glas - Login? "Jesam li slep? Naravno da vidim. Pazi na noge; krhotine su jako oštre." Zaćutali su; neko dodirnu Kaina. Osetio je kao da dodir dolazi odnekud veoma daleko.
     "Je li živ?"
     Bio je tu i neki bol, veoma dalek.
     "Jedva. Teško je biti siguran, pored ovolike krvi. Mora da je dobio krhotine sa svih strana."
     Treći glas. "Svetlost mi sijala na reči, izgleda kao oni iz poslednje bitke kod Erebiona."
     "Za ime Svetlosti, Loga, šta je moglo ovako da uništi pregradu? Ta prokleta stvar je smrskana."
     Glas je bio veoma odsečan; Login, naravno. "Glupane jedan. On."
     Za trenutak je zavladala tišina. Uništavajuće svestan svoje samoće, Kain oseti da mu je ta tišina dobro došla.
     "A šta bi drugo?" reče Loga smrknuto.
     Potom više nije bilo ni reči, ni zvuka, ni Svetlosti, samo beskrajni bol i praznina i opaki gladni grč u stomaku; nečije ruke ga podigoše i Kain samo jednom kriknu, a onda se spusti u mračne, valovima pokrivene dubine noći bez kraja.

     2.
     Laž je, Kaine, govorio je Lukas, kada se kaže da vladari žive večito. Ne žive; samo žive duže od nas. Ne umiru od starosti ili bolesti, ali to ne znači da uopšte ne umiru. Mogu poginuti nesrećnim slučajem, ili biti ubijeni; većina ih ne poživi duže od četiri do pet vekova pre nego što ih zadesi neka nesreća.
     Šetali su zajedno duž obale velikog, mračnog okeana. Nije bilo sunca, meseca, zvezda; samo ta obala i prigušena, biserno siva svetlost. Voda mu je tiho zapljuskivala stopala.
     Prema tome, ako se smrt ne može zaista izbeći - a ne može - onda je ona samo završetak života, ništa bolje i ništa gore od toga. Eto, Kaine, to je sve što postoji u životu; da ga proživimo što bolje možemo i da hrabro umremo kad nam smrt usledi. Sudbina je ponekad svirepa; ma kako da si mlad, možda je upravo sada taj tvoj trenutak.
     Nastavili su da koračaju, ka još većoj tami koja je ležala dalje niz peskovitu obalu. Koje je ovo mesto? upita najzad Kain.
     Ne znam, odvrati Lukas. Nikada još nisam bio ovde.
     Oh.
     Da se vratimo?
     Kainovi se koraci usporiše, i on stade. Potom se okrenu da pogleda natrag, na put kojim su došli; sivilo je bilo malo ređe u daljini.
     Da, reče on najzad.
     Dobro si izabrao, složi se jednostavno Lukas. Ovde je užasno hladno.

     Nešto kasnije, Kain otvori oči. Bio je neverovatno malaksao; otvaranje očiju iscrplo mu je svu energiju kojom je raspolagao. Ležao je na krevetu u jednoj od soba u bolnici u kojoj je živeo Miša. Prozor u koji je gledao otvarao se u vrtove koje je negovao njegov brat. Po dužini senki shvati da je kasno popodne.
     U sobi su još bila dva čoveka; Miša, koji je mirno sedeo bezizražajnog lica, i vladar Loga, koji je upravo zevao u trenutku kada je Kain otvorio oči. Miša istog časa shvati da se Kain probudio; skočio je sa stolice i kleknuo pored Kainovog kreveta. "Kaine, brinuli smo se za tebe!"
     Loga protrlja oči i nagnu se napred. Nije ustao sa stolice. "Vala i jesmo. Neko vreme samo što nisi izdahnuo." Kain polako okrenu glavu na jastuku da bi video Logu. Glava mu je bila kao planina. "Bilo je veoma čudno", nastavi Loga. "Samo što sam sinoć zadremao, odmah posle ponoći, kad sam se trgao. Znaš, tvoj brat nimalo ne liči na mog studenta Artemisa, ali dok sam se budio, za trenutak mi se učinilo da tu ne sedi tvoj brat, već sam Artemis. Odmah zatim, tvoje disanje je postalo dublje i otkucaji srca ravnomerniji, i znao sam da ćeš ostati živ."
     Kaina je bolelo grlo, toliko ga je bolelo da za trenutak nije bio siguran da će moći da izgovori reči. Kad je konačno uspeo, bilo je to toliko promuklo da nije bio siguran da će ga Loga razumeti. "Odlazi."
     Vladar zavrte glavom. Zašto misliš da sam mu ja neprijatelj, Kaine? Nisam. A nisam ni tvoj. Pokušao sam da se sprijateljim s tobom. Pokušao sam i sa njim.
     Miša je gledao čas u Kaina, čas u vladara. "Kaine? Šta nije u redu?"
     Kain nije uspeo da prikupi snagu da progovori. Odlazi, Loga.
     Kaine, moraćeš da mi odgovoriš.
     Izdao si ga.
     Kaine, prekinuo sam rat. Spasao sam hiljade života, desetine hiljada.
     Svi ti kojima si spasao živote, Loga, zar nisu sada već mrtvi, od starosti?
     Loga šapatom odgovori. "Da."
     Kain pusti da mu kapci opet padnu na oči. Odlazi, Loga. Idi i budi prijatelj s nekim ko neće umreti od toga.
     "Dobro." U Loginom glasu bilo je otvorenog žaljenja koje se moglo čuti čak i kroz prigušujuće slojeve Kainovog bola. "Pretpostavljam da si u pravu. Ko je ikad rekao da je izbor lak?"
     Kain mu ništa ne odgovori. Uskoro je postao svestan da Loge više nema.
     Miša se nagnu nad Kaina čim je Loga izašao. "Lukas", reče on veoma tiho, "kaže da ideš u Biblioteku."
     "Dobro."
     Miša se zavali natrag u stolicu, očevidno zadovoljan što je preneo poruku.
     Kain tiho pozva: "Mišo?"
     "Da?"
     "Drži me za ruku, molim te. Hladno mi je."
     Miša ga iznenađeno pogleda, a onda razvuče usta od čistog oduševljenja. "Dobro." Uzeo je Kainovu ruku u obe svoje.
     Presedeo je tako pored Kaina celu noć.
     Sutradan ujutro, Kain podnese molbu da se zaposli u Biblioteci.

     Proveo je u bolnici dve pune nedelje, nemoćan da ustane iz kreveta. Tokom prvih sedam dana Miša ga je savesno negovao, hranio ga i kupao.
     Vladar koga nikada ranije nije sreo, Loden Almandar, predsednik Suda, došao je da ga obiđe pre nego što su ga otpustili iz bolnice. Iako ga Kain nikada ne beše video, toliko se bio nagledao Lodenovih slika u svojim udžbenicima istorije da ga je odmah prepoznao; Kain se valjano potrudi da ustane iz postelje, da bi mogao da klekne, ali vladareva ruka na ramenu ga spreči. "Nije potrebno, mladiću. Znam da si bolestan." Govorio je zajedničkim jezikom na starinski način, kao neki veoma stari vladari koje je Kain poznavao; upotrebljavao duže oblike reči, bez skraćenica.
     Loden privuče jednu od stolica za posetioce i sede pored Kainove postelje. "Obavestili su me da želiš da radiš u Biblioteci."
     Kainov glas je sada bio već snažniji; nije se bojao da će ga izdati. "Gospodaru, tako je. Voleo bih."
     "Zašto?"
     "Voleo bih da ostanem u Skupštini, gospodaru. Pao sam na Završnom testu."
     Prastari vladar klimnu. "Doista, i jesi." Nije se nasmešio. "Bio je to veoma spektakularan pad, tu sumnje nema, ali, ipak, pad. Radniče Kaine, nisi..." Vladar je samo za trenutak oklevao "... baš omiljen kod vladara Albera. Ako ti se dozvoli da radiš u Biblioteci, on verovatno neće postupati sa tobom kao sa ostalima."
     "Gospodaru, znam. Moj brat Miša živi ovde u Skupštini. Lud je i ne može biti vraćen u Istmarč zajedno sa mnom; potrebno je da neko stalno bdi nad njim. Bio je usamljen pre nego što sam ja došao; ako ga sada napustim, mislim da će umreti."
     "Pričali su mi o tome", prihvati Loden. Na širokom licu nije mu se video nikakav odgonetljiv izraz. "Kaine, i ja bih najviše voleo da te zadržim ovde, u Skupštini. Tebe, i da budem iskren, i tvoju decu. Međutim, moram se povinovati običaju, baš kao i svaki drugi vladar; jedini pravi način da to uradim jeste da te uvedem u Biblioteku. Ti znaš da se ne možeš više vratiti kući, ako si jednom radio u Biblioteci?"
     "Znam", odgovori Kain kratko.
     Oči Lodena Almandara zatreptaše samo za trenutak. "Tako." Kratko se osmehnuo, klimnuo i ustao. "Onda ću se postarati da ti molba bude povoljno rešena. Alber se neće protiviti mojoj odluci. Kad budeš ušao u službu u Biblioteci, ako te Alber bude proganjao, obavesti me. Možda ću moći da ti pomognem."
     "Hvala vam, gospodaru."
     Loden zastade na vratima. "Kaine?"
     "Molim, gospodaru?"
     "Loga mi je rekao da si izašao na Završni test pošto te je napustila studentkinja do koje ti je bilo stalo - i da ti um nije bio spokojan i sređen. Je li to istina?"
     Nalet bola koji je Kain osetio bio je neverovatan, drukčiji od svega što je ikada osetio. Nije mogao da progovori.
     Loden se trže, stojeći onako u dovratku. "Vidim da jeste. Kaine, ako budeš želeo da ponoviš Test, javi mi. Postaraću se da se to uredi." Glas mu je bio onoliko blag koliko je Loden Almandar uopšte bio u stanju da ga proizvede. "Do viđenja, Kaine."
IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
mob
Apple iPhone 6s
     Molba mu je bila povoljno rešena i Kain je, sa devetnaest godina, bio primljen u Biblioteku.
     Vladar Alber je bio niskog rasta i punačak, i uz to je veoma loše skrivao misli; Kain je pokupio sa površine vladarevog uma sve što se tu nalazilo isto onako lako kao što bi to učinio s bilo kojim radnikom.
     Nije mu to mnogo pomoglo; reklo je Kainu samo da ga Alber mrzi zato što je visok i lep i obdaren, a toliko je znao i sam.
     Alber je netremice zurio u njega. Bili su u jednoj od čitaonica Biblioteke, i vrata su bila zatvorena. Alber se nije potrudio da ustane kada je Kain ušao. Kain ostade da stoji, čekajući da Alber prvi progovori.
     "Nije trebalo da dođeš ovamo", najzad reče Alber.
     "Gospodaru, morao sam. Zbog mog brata."
     Alber klimnu. Nije izgledao naročito besan, iako mu se čista, nepokolebljiva mržnja nije menjala ni za dlaku. "Rekli su mi za njega. Ja ne smatram, radniče Kaine, da je tvoja želja da zadovoljiš svog ludog brata dovoljan razlog da me ponovo uznemiravaš, ovog puta u Biblioteci." Opet je zavrteo glavom, i opet tiho rekao: "Nije trebalo da dođeš ovamo. Koliko ti je godina?"
     "Devetnaest, gospodaru."
     Alber se nagnu u stolici, sklopivši šake iznad stola za čitanje. "A radnici žive, otprilike, šezdeset, sedamdeset godina, kada imaju zdravstvenu pomoć?"
     "Otprilike toliko, gospodaru."
     "Znači, imam na raspolaganju pola veka da te nateram da zažališ što si se umešao u moj život?" Alber se nasmeši. "To će biti dovoljno."
     Kain mu uzvrati osmeh. "Bez sumnje, gospodaru."
     Alberovi zglavci na prstima odjednom pobeleše, a sam vladar se ukruti u stolici. "Da li u tome vidiš nešto smešno, radniče?"
     Kain pusti da mu osmeh polako nestane. "Ja? Ne, gospodaru."
     "Možeš ići, Kaine." Kain malo nakrivi glavu i okrenu se da ode. Njemu iza leđa, Alber dobaci: "Naučiću te gde ti je mesto, radniče."
     Na te reči, Kain zastade i okrenu se na vratima. "Imao sam", reče mirno, "bolje učitelje od vas. Do viđenja, gospodaru."
     Zatvorio je vrata za sobom i otišao, gotovo se nadajući da će Alber krenuti za njim.
     Alber to, međutim, nije učinio.

     Kain je proveo skoro godinu dana u Biblioteci u Skupštini. U početku su se ostali radnici u Biblioteci držali prema njemu sa izvesnom opreznošću i poštovanjem; čak i Alber, iako je jasno pokazivao da ne podnosi Kaina, nije nastojao da ga mnogo proganja pošto je Kain naučio šta mu je posao. Kainov radni dan je uvek bio, sve vreme koje je proveo u Biblioteci, teži nego u njegovih kolega; njemu je to bilo po volji, jer kada nije bio na dužnosti nije imao mnogo šta drugo da radi, sem da spava.
     A kada je spavao bez prestanka je sanjao o Eli. Zašto ga je ostavila na onakav način? Zar nikada nije shvatila koliko mu je bilo stalo do nje?
     Možda joj, mislio je Kain u tihim, praznim trenucima pozno u noći, nije to dovoljno jasno pokazao.
     Skoro pola godine mu je bilo potrebno da se snađe i prilagodi životu u Biblioteci. Bio je to drukčiji svet od svega što je do tada iskusio. Akademija, kada se jednom navikao na obilje i udobnost, nije se mnogo razlikovala od onih večeri koje je provodio sa Lukasom; profesori koji su navodno znali više od Kaina podučavali su ga, a on je učio, dovoljno ili dobro, ali nikada nedovoljno.
     U biblioteci nikoga nije zanimalo šta on zna, i koliko dobro to zna; stalo im je bilo samo da on dobro rukuje stotinama hiljada knjiga, koliko je Biblioteka sadržavala, ili računarskim sistemima koji su, sa svoje strane, sadržavali još toliko informacija; i da što brže te informacije pretoči u čitljivi oblik kada neki profesor sa Akademije, ili neki vladar koji za svoje potrebe vrši istraživanja, to od njega zatraže.
     Nije ga iznenadilo kada je otkrio da vešto rukuje računarskim sistemima; pošto je naučio pravila sintakse kojom računar traži da mu se obraćaju, uglavnom mu se pokoravao bez nesporazuma koji su se obično javljali kada bi drugi radnici pokušali da tragaju kroz baze podataka. Kako su polako odmicale jesenja četvrt 1206. i zimska četvrt 1207. godine, Kainov se život ustalio u neku vrstu tupe predvidljivosti; i to mu nije smetalo.

     U Biblioteci je bilo stvari koje su Kainu nisu dopadale. Na prvom mestu je to bio način na koji su radnici stalno držani na oku, kao da su nečije vlasništvo; nije smeo ni da izađe iz Biblioteke a da se ne javi dežurnom radniku na vratima, i kaže kuda ide i zašto, i kada će se vratiti. Ako je trebalo da odsustvuje samo jedan sat, morao je da se javi nekome od vladara. Nije smeo da napušta grad Skupštinu; ako mu je bilo potrebno nešto iz Zlatne reke, morao je da to napiše na parčetu papira i preda radniku koji je te nedelje bio zadužen za nabavke. Dan, dva, ponekad i nedelju dana kasnije, neko od studenata sa Akademije bi skoknuo do Zlatne reke i nabavio mu ono što je tražio.
     Kainov stan u Biblioteci bio je oskudnije opremljen nego kućica u kojoj je živeo dok je studirao na Akademiji; jedva da je to i primećivao, i nije mu smetalo. Imao je samo jednu sobu, sa vlastitim tušem i toaletom, a krevet je po veličini odgovarao samo jednoj osobi; očigledno se nije mislilo da će radnici u Biblioteci spavati jedni s drugima.
     Barem, ne udobno.
     Bila je to još jedna od stvari na koje Kain nije obraćao pažnju. Ostali radnici u Biblioteci mu nisu bili mnogo zanimljivi; uz nekoliko izuzetaka, svi su oni bli najgori studenti sa Akademije, muškarci i žene kojima je bila nepodnošljiva čak i sama pomisao da se vrate u društvo radnika kao što su i sami bili, pošto su doživeli lepote Skupštine. Bilo ih je sto dvadeset, i Kain je zaključio da ih je svega petnaestak iole dostojno nekog interesovanja. Iako je većina radnika došla u Biblioteku isključivo zato što nisu bili voljni da napuste Skupštinu, nekoliko ih je odabralo službu u Biblioteci zato što su se, kao i vladari, bavili nekim istraživanjem i nisu mogli da podnesu da ga ostave nezavršenim.
     Kain je sledio njihov primer. Nalazio se okružen znanjem kojem nijedan radnik izvan Biblioteke nije imao pristupa; i pošto je bio siguran da je to Lukas želeo od njega, Kain je učio.
     U Biblioteci je bilo tri vrste knjige; dozvoljene, zabranjene i knjige pod cenzurom. Knjige sa oznakom 'dozvoljeno' mogao je da dobije svako; radnik, kao i vladar. Zabranjene knjige nisu bile dostupne prosečnom radniku; u teoriji, nisu bile dostupne ni radnicima iz Biblioteke. Ali Kain je otkrio da se niko nije uzbuđivao kada je čitao knjige sa spiska zabranjenih; računar mu je dozvoljavo pristup tim fajlovima kad bi zatražio, a zabranjene knjige koje su se u stvari nalazile na policama, u izdanjima sa tvrdim povezom, nisu nikakvim pregradama bile odvojene od dozvoljenih knjiga.
     Knjige koje su u katalogu Biblioteke bile obeležene oznakom 'pod cenzurom' Kain nije mogao da pronađe u izdanjima sa povezom, i računar mu nije dozvoljavao da otvori neki takav fajl.
     Neki radnici iz Biblioteke su mu rekli da, kako se priča, postoji negde u Biblioteci neka prostorija u kojoj se nalaze svi povezani primerci knjiga pod cenzurom. Sudeći prema glasinama koje su kružile od pamtiveka, na toj prostoriji nije bilo vrata, tako da niko osim vladara nije mogao da uđe u nju.
     Pažljivo špijunirajući po umovima vladara koji su dolazili u Biblioteku, zaključio je da su glasine u pravu. Kain je povremeno uspevao da kroz umove pojedinih vladara baci pogled u sobu, u magnovenju pre nego što bi uskočili u nju. Međutim, bio je napustio svaku nadu da će se domoći tih tvrdo povezanih primeraka; čak i kada bi ponovo izašao da polaže Test, nije želeo da mu glavni cilj bude upravo ta prostorija čije postojanje vladari Zemlje nisu hteli ni da priznaju.
     Računar mu je bio najočigledniji cilj; jedini način na koji je taj računar mogao da sazna ko mu se obraća bila je lozinka koju je morao da mu da. Onaj ko je znao prave lozinke mogao je da čita bukvalno sve iz baze podataka. Bez izuzetka, za koji bi Kain znao, samo je vladarima bio dozvoljen pristup knjigama pod cenzurom. Ako je negde na svetu postojao neki radnik koji je znao potrebne lozinke, Kain to nikada nije saznao.
     I zato je ukrao lozinke iz uma jednog vladara.
     Albera.

     To se dogodilo jednog popodneva 81. dana zime, godine 1207. Za razliku od Lukasa, Kain nije verovao u sudbinu, ili u predodređenje; ipak, učinilo mu se da mora biti još nečega izuzev slučajnosti u činjenici da je upravo onog dana kada je Kain otkrio gde se nalazi Donertaun, vladar Alber onemogućio njegova dalja istraživanja.
     Kain je sedeo za nezauzetim terminalom u jednoj od čitaonica, na brzinu prolazeći kroz tekst o Velikom raskolu. Bilo je četiri osnovne vrste tema koje su se nalazile na spisku knjiga pod cenzurom. Prva je bila nauka i tehnologija; više od dve trećine tekstova pod cenzurom govorilo je, na ovaj ili onaj način, o prirodnim naukama višeg stupnja. Druga tema bila je velemladost, a treća i četvrta istorijski događaji; dobrovoljno izganstvo Sestrinstva Prstena sa Zemlje i Veliki raskol između Donera Almandara i njegovog oca Lodena, kada je najveći deo tehničkih znanja vladara Zemlje napustio Zemlju u floti koju je Doner Almandar izgradio u Donertaunu.
     Kain je čitao stranice na preskok. Tekst je samo donekle bio interesantan; sadržao je informacije koje Kain nije našao ni u jednom drugom tekstu o Velikom raskolu, i odnosile su se na tok rasprave koja je započela 221. godine, kada je T'Pauin narod naučio da se leči pomoću Svetlosti; bila na vrhuncu u sledećoj deceniji, kada je vladar, sada već mrtav, otkrio da se istim metodom može sprečiti starenje. Gotovo odmah potom - samo deset godina posle tog vrhunskog otkrića - dogodio se Veliki raskol; Sud je zvanično doneo odluku da uništi fabrike velemladosti zato što nisu više bile potrebne narodu T'Pau. Naravno, moglo se predvideti kakva će biti reakcija. Čitajući šta je taj čovek napisao, Kain je jasno osetio užas koji je obuzeo Donera Almandara kada je ta odluka bila izvršena. Doner je poveo oko šesdeset odsto T'Pauinog naroda i oko osamdeset odsto ostalog stanovništva Doline i zajedno s njima otišao na jug, u Donertaun. Svedočanstva su dobro osvetlila kako su donete odluke koje su imale za posledicu Veliki raskol; u drugim okolnostima Kain bi bio oduševljen otkrićem.
     Ali sada nije imao vremena.
     Kain dodirnu dugme sa oznakom 'stranica' i na ekranu se ukaza jedna mapa. Bila je to geografska karta Zemljine kugle, datirana 224. godine p. O. i nije se mnogo razlikovala od mape sadašnje Zemlje. Velika brana je već bila izgrađena - videla se na mapi - a Jedini okean je već bio dovoljno nadošao da obrisi kopna liče na obrise koje je Kain dobro poznavao.
     Na mapi se, međutim, nalazilo nešto što nijedna od mapa koje je Kain do tada video nije sadržala. Zvezdica na ivici Blistave pustinje sa natpisom Donerov grad.
     Kain je netremice zurio u mapu. Bio je to dvadeset drugi tekst o Velikom raskolu koji je pretražio; počeo je da se pita nisu li knjige na spisku 'pod cenzurom' i same bile cenzurisane. Nije se usudio da odštampa stranicu iz knjige sa cenzurisanog spiska; zato je dobro zapamtio mapu, da ne može da je zaboravi, i nastavio da čita tekst.
     Otprilike pola sata pre nego što je trebalo da se Kain javi na dužnost, vladar Alber se, trepereći, materijalizovao u čitaonici.
     Kain je na vreme dobio upozorenje da dolazi Alber. Zatvorio je zato fajl koji je čitao i otvorio jedan koji nije bio sumnjiv, pre nego što je Alber prestao da se sjaji. "Gospodaru Albere", učtivo mu se obrati, ne dižući pogled sa terminala. "Šta mogu da učinim za vas?"
     Alber se nasmeši. Kainu pade u oči da je taj izraz na njemu još neprijatniji od onog uobičajenog, punog agresivnog samosažaljenja. "Možeš da mi odgovoriš na nekoliko pitanja, Kaine."
     Kain nije ni trepnuo. "Svakako." Pritisnuo je tipku 'stranica', kao da i dalje čita.
     "Da li znaš, Kaine, da svaki vladar ima drugačiju lozinku kojom dobija pristup u bibliotečki računar?"
     "Oh?" Kain podiže jednu obrvu. "U stvari, gospodaru, ne, nisam to znao."
     Alber se zacreka. "Mislim da nisi. I kladim se da nisi znao da kada si - mojom lozinkom - ti potpisan na računaru, ja ne mogu da dobijem pristup."
     "Oh." Kain polako ustade. "Bojim se da ni to nisam znao. Dakle, šta će se sada dogoditi?"
     "Znaš, to ti je dobro pitanje." Alber kao da nije bio u stanju da prestane da se smeši. "Čini mi se da će se čak i tvoj dobri prijatelj Loga naljutiti na tebe kad bude saznao šta radiš, a? Proveravam te otprilike već jedan sat; kada pretražimo računar i nađemo zapise o svakoj knjizi koja ti je bila učinjena dostupnom pod mojom lozinkom tokom poslednje četvrti, mislim da će to biti dovoljan razlog da budeš pogubljen."
     Kain je brzo mislio. U tom trenutku je bio odlučio da ubije Albera. Kada je progovorio, glas mu je zvučao savršeno ozbiljno, koliko je umeo da ga napravi takvim. "Pa onda... čak i vi mislite da se više moram bojati Loge nego vas?"
     "Šta?" Alberov osmeh iščeze. "Objasni mi šta misliš!"
     Kain sleže ramenima, zakoračivši prema Alberu. "Mislim samo to da me ne čudi što ste odlučili da gospodaru Logi prepustite dalji postupak." Kain je razmišljao nekoliko sekundi pre nego što je izgovorio sledeće reči. "Sram vas bilo, nemate tri čiste da to sami uradite."
     Sjaj potpuno prekri Albera, i u tom trenutku, po prvi put, zaista je ličio na vladara, onakvog kakav je prema Kainovom mišljenju jedan vladar morao da bude. Kain se živo seti vladara koga je prvi put video, kada je gospa Elisa došla da odvede Mišu. Albert ošamari Kaina, dva puta, što je jače mogao, i Kain oseti ukus krvi u ustima. Stajao je nepomično, gledajući pravo pred sebe. Alber se drao na njega, brzo prosipao reči koje Kain nije ni slušao. Alber ga opet udari, i taj udarac protrese Kaina od glave do pete.
     Dosta, nije čak ni mislio šta da radi; prosto je to uradio, onako kako ga je Lukas naučio. Vreme se usporilo oko njega, i u sledećem trenutku Alber ponovo zamahnu. Ali se Kain saže i izbeže udarac, odgurnu Alberovu ruku u stranu i šutnu ga nogom u koleno. Jasno je čuo kad je kost pukla.
     Alber zaurla, glasom koji je bio odjednako ispunjen strahom i besom, i nestade pre nego što je pao na zemlju.
     Kain brzo koraknu napred. Osetio je nešto; Alber nije bio daleko. Krenuo je ka vratima, i Alber se pojavi pred njim, držeći nož u ruci, sa trenutno izlečenom nogom koju je Kain udario, onako kako samo vladari mogu da se izleče. Sagnuo se i dodirnuo Kaina nožem, zamahnuvši u širokom luku prema Kainovoj mišici. Sve vreme je sijao; u magnovenju je nestao, i nož je napravio posekotinu duž Kainovog ramena. Kain se brzo okrenu, ali vladara opet nije bilo, nova posekotina mu se pojavila na obrazu.
     Kain je stajao nepokretno. Nož je sevao po njegovoj koži, dodirivao ga uvek iznova. Čekao je, čekao da dođe trenutak, i kada je osetio vreli dodir noža sa strane na vratu pokrenuo se unazad zaslepljujućom brzinom, ispružene desne ruke i ukrućenih prstiju. Osetio je kako mu vrhovi prstiju dodiruju Alberom grkljan i on nastavi, gurajući unazad sve dok meso iznenada nije nestalo i on se zatetura unazad, kroz prazan vazduh.
     Alber se ponovo pojavi, stojeći tik ispred Kaina, držeći okrvavljeni nož. Oči su mu bile razgoračene, u šoku. Ispustio je nož i obema rukama se uhvatio za grlo. Kain klonu leđima uza zid i sede. Alber se zatetura dva koraka napred i pade na kolena; Kain je sedeo, posmatrajući ga, i trenutak potom vladar Alber tresnu licem ka zemlji. I dalje se grčevito držao za vrat, kao da pokušava da samoga sebe zadavi, i u tome vrlo dobro uspeva.
     Kain nije bio siguran koliko dugo je tako sedeo pored mrtvog tela, dok mu nije konačno palo na pamet da treba nešto da uradi. Kratko vreme je pomišljao da izađe iz Biblioteke, još neotkriven prođe kroz Skupštinu, sedne na jednošinski voz, spusti se do Zlatne reke, i pobegne - kuda? Pošto je nekoliko sekundi razmišljao, zavrte glavom i odluči da se sam preda. Ustao je, pažljivo zatvorio na računaru knjigu koju je čitao, i isključio terminal.
     Posekotine su počinjale da ga bole.

     Prvi radnici kojima je prišao nisu mu poverovali; kad im je pokazao Alberovo telo, izbezumili su se. Najzad je Kain uspeo da pronađe jednu vladarku u čitaonicama. Zakucao je na otvorena vrata, i kada je vladarka podigla pogled, ušao je i kleknuo. "Gospo?"
     Vladarka nije bila jedna od onih koje je Kain poznavao; radoznalo ga je proučavala pogledom. "Da? Zašto me ometaš u radu?"
     "Gospo, ubio sam vladara Albera."
     Vladarka je zurila u njega.
     "Gospo?" Kain podiže pogled prema njoj. "Izvinite, ali ne znam šta sada da radim. U Istmarču bih se predao izaslaniku, ali mislim da u Skupštini nema nijednog. Ima li?"
     Vladarka ga je i dalje netrimice gledala, zaprepašćena.
     Do đavola, pomisli Kain i posla telepatski poziv. Loga!
     Kaine? Šta je?
     Ubio sam vladara, Loga.
     Kain u trenutku oseti veselu nevericu i onda, odjednom, dve reči na jeziku koji nije znao: Te rashia, ne šališ se!
     Kain pogleda u vladarku, koja je sedela sa otvorenom knjigom pred sobom, dok su stranice lepršale na povetarcu koji je dolazio iz ventilatora. Nije se ni pomerila od kad je čula da je ubio Albera. Možda i dvoje.

     3.
     Kain nije ni znao da u Skupštini postoji zatvor.
     Ćelija je bila mala; dovoljno široka da može da legne i zaspi, ali ne više od toga. U suprotnom uglu nalazio se toalet. Ćelija je bila podeljena u dva dela monokristalnom pregradom, veoma nalik na onu u sobi za testiranje.
     Dva ventilatora su stalno održavala strujanje vazduha kroz ćeliju. U samu ćeliju nije bilo ulaza; na pregradi nije bilo nikakvog otvora. Dvojica vladara, koje je Loga lično izvežbao za borbu golim rukama, držeći ga za ruke uskočile su kroz pregradu zajedno s njim i tu ga ostavili. Vladarka koju Kain nije poznavao dolazila je dva puta dnevno i doturala mu kroz pregradu hranu, i na isti način vraćala poslužvanik sa ostacima prethodnog obroka.
     Dani su se vukli. Znajući vladare, Kain je pretpostavljao da ne vide zašto bi žurili da odluče šta će s njim, i pošto ništa nije mogao da uradi, suzdržavao se da brine.
     Sunčeva svetlost nije dopirala u ćeliju; Kain je samo po telepatskoj emisiji znao kada jedan dan smenjuje drugi. Šest dana je prošlo dok vladar Gabrijel nije došao po njega, vezao mu lisicama ruke na leđa, i bez reči objašnjenja poveo ga sa sobom.

     Materijalizovali su se na jednom kraju dugačke sale sa ogledalima. Odmah iza njih nalazila su se vrata kroz koja bi mogao da uđe radnik; ispred njih kao da su se protezale u beskraj ploče koje su odbijale slike.
     "Koračaj pored mene", mirno je rekao vladar Gabrijel. Krenuo je, ne čekajući na Kaina, i posle trenutka oklevanja Kain je pošao za njim. Gabrijelov milozvučni bariton točio se ne zastajući, reči kao da su dopirale do Kaina sa svim strana. "Dok koračaš ovim putem, zapamti. Bilo je nekada vreme, Kaine, kada nije bilo izvesno da li ćemo preživeti, kada je Svetlost slabo priticala u nas. Borili smo se, Kaine, za goli život. Ali kao što vidiš, mi smo ostali, a sve drugo je prošlo, i vidiš, postali smo moćni. Zemlja je naša; nema ničega što hoda po njoj, ili leti kroz njen vazduh, ili pliva u njenom Okeanu, što bi nam moglo nauditi.
     A ipak, ni mi ne ugrožavamo druge. Gde ima moći, ima i odgovornosti. Moja dela, Kaine, samo su moja; nisu mi nametnuta spolja, jer na svetu nema moći koja bi meni mogla nametnuti svoju volju. Ti si radnik, Kaine, a ipak, za razliku od drugih radnika, tvoja dela su, Kaine, samo tvoja; nisu ti nametnuta spolja, jer na svetu nema moći koja bi ti mogla nametnuti svoju volju.
     Uskoro ćeš stati pred Sud vladara Zemlje, u skupštinskoj sali. Ti si prvi radnik koji će to učiniti, Kaine. Radnici nisu izgradili skupštinsku salu; mi smo je sami podigli, vlastitim rukama smo joj položili temelje, isklesali kamen koji će se pretvoriti u njene zidove i uneli Svetlost unutra."
     Stigli su do kraja hodnika, i Kain se ukipi, vezanih ruku, čekajući šta će sada biti.
     "Ipak, Kaine, Sala je samo jedno mesto. Mesto na kome se svaki vladar može pojaviti bez ikakvih formalnosti, jer pripada svima nama. T'Pau Almandar je to razumela." Gabrijel se okrenu Kainu. "Ipak, praroditeljka T'Pau nam je kazala: Izgradite sebi dvoranu koju sam vam opisala, i obložite je ogledalima kao što sam vam pokazala; i s vremena na vreme proći ćete tim putem, i videti sami sebe u ogledalu, i razmisliti o samima sebi. Praroditeljka je, Kaine, imala smisao za šalu." Uglovi Gabrijelovih usana se izviše naviše, u kratkom smešku. "A onda je rekla, Kaine: Ne zaboravite. I ubila se, jer ona je bila zaboravila."
     "Hvala ti", odvrati Kain suvo. "Dobro ću pamtiti tvoje reči."
     "Napravila je grešku, Kaine. Dala nam je jedan gen više, i onemogućila nam da se opet spajamo sa ostatkom čovečanstva. U svim onim burnim godinama koje su protekle posle njene smrti, Kaine, nebrojeni su radnici izginuli zbog te njene greške. Nadam se da im se nećeš pridružiti."
     Svetlost se obavi oko njih.

     Materijalizovali su se na sredini podijuma za raspravu u skupštinskoj sali.
     Kain radoznalo pogleda oko sebe. Još ranije je viđao holografske slike sale, ali one nisu mogle da prenesu utisak jednostavne veličanstvenosti tog mesta; tokom svog mladog života, Kain još nikada nije video nešto što bi makar izdaleka ličilo na nju.
     U njoj se bilo okupilo više vladara nego što ih je ikada video na jednom mestu - hiljade, u najmanju ruku. Nije bilo nijednog praznog sedišta u gornjim delovima sale. Jedanaest sedišta je okruživalo podijum za raspravu; na njima je sedelo osam vladara, koje je Kain poznavao ili lično, ili po čuvenju: vladarke i vladari Elisa, Selena, Mihael, Atel, Marija, Kalndra, Julijan i Loga. Tri od jedanaest sedišta za Sudije bilo je prazno. Jedno je pripadalo Alberu, koji je bio mrtav; Gabrijel je stajao pored Kaina, u sredini podijuma za raspravu, a Loden Almandar je stajao iza crnog stuba govornice.
     Nisu razmenili ni reč. Loden podiže obe ruke i Svetlost poče da se prosipa odozgo po sali, zlatasti sjaj koji je prodirao kroz otvore na krovu zgrade. Potpuno sam usred obreda spajanja sa božanstvom, Kain je posmatrao, bezizrazna lica, kako se odvija ceremonijal; osećao je njeno prisustvo, ali iako je stajao usred njenih tokova, Svetlost ga se nije doticala.
     Pošto je prošao minut ćutanja, Loden Almandar uperi pogled na Kaina. Iza njegovih leđa Kain je mogao da vidi celu Dolinu, rasprostrtu poput geografske karte. Pogled je bio neverovatan.
     Lodenov glas udari poput oružja. "Kaine, optužen si za ubistvo vladara i člana Suda, Albera I chai andre. Šta imaš da kažeš?"
     Kain je bio nelagodno svestan da su u njega upereni pogledi hiljada pari očiju, većinom izrazito neprijateljskih. Njihova pažnja mu je remetila koncentraciju, otežavala mu da se usresredi na ono što izlazi iz njega. Ipak, očistio je um što je bolje umeo, i sročio odgovor. "Gospodaru, izuzev što poričem reč ubistvo, slažem se sa činjeničnim stanjem. Kao što sam i sam priznao kad sam dozvao vladara Logu, ja jesam ubio vladara Albera."
     Začula se jedna jedina teška reč.
     "Zašto?"
     "Gospodaru, u samoodbrani. Vladar Alber i ja smo se posvađali, i on me je nekoliko puta udario. Posle trećeg udarca ja sam mu uzvratio. Uzeo je na sebe Svetlost i nestao; vratio se sa nožem i posekao me nekoliko puta, kao što vidite. Još nosim ožiljke. Nisam mogao da bežim, inače bih to učinio. Poslednji put oštrica noža mi je zahvatila vrat, ni centimetar daleko od žile kucavice. Kada se opet pojavio, ja sam mu uputio udarac koji mu je smrvio dušnik, i od tog udarca je umro. Gospodaru, eto, tako se dogodilo."
     Loden klimnu. "Kaine, nisi ti prvi radnik u istoriji koji je dobio udarac - čak i nezasluženo - od nekog razljućenog vladara. Većina radnika je bila dovoljno pametna da otrpi takve udarce. Ti nisi budala, Kaine, a mislim da nisi ni naprasite prirode. Zašto si mu uzvratio udarac?"
     "Zato, gospodaru", hladnokrvno odvrati Kain, "što mi je povredio ponos. Ja nisam stvar da me neki vladar upotrebljava kako mu se svidi. Vladar Alber je pogrešio utoliko što je drukčije mislio, i zbog te greške je umro. Ja sam radnik, gospodaru. Radnici su moj narod, i ja ih se ne odričem. Ali sam na prvom mestu čovek, ni manje ni više nego ma ko drugi u ovoj dvorani. Stojim iza svojih dela. Ako me udarite, gospodaru, ja ću vam udarac vratiti. Prvi zakon svih živih bića, Lodene Almandare, jeste da se brane kad su napadnuta. Možete me ubiti, i možda ćete tako i učiniti, ali ne možete mi oduzeti volju da se branim kad god mogu."
     "Šta misliš da treba da uradimo s tobom, Kaine?"
     "Vratite me na moje radno mesto u Biblioteci." Kain se malo okrenu, ruku vezanim na leđima, i pogleda po sali na vladare, koji su sedeli posmatrali ga. "Nisam učinio nikakav prestup."
     "Gabrijele", reče Loden, "čuli smo dovoljno. Vrati Kaina u ćeliju. Sačekaćemo tvoj povratak pre nego što pokušamo da usaglasimo mišljenja."
     Vladar Gabrijel samo malo sagnu glavu. Jednom rukom je dodirnuo Kainovo rame. "Odmah se vraćam."
     Nestali su zajedno.
     Kain je sedeo u ćeliji. Poslepodne je došao vladar Gabrijel i obavestio da će ujutro opet biti izveden pred Sud.
     Pošto ništa drugo nije imao da radi, Kain je čekao.
     Dan je prošao i pretvorio se u noć.

     Materijalizovali su se, svetlucajući, u podrumskom skladištu blizu južnog kraja grada Skupštine.
     "Šta je to što imaš da nam pokažeš, Loga, a što ne može da sačeka do jutra?" upita ljutito Selena.
     Njen otac je stajao iza nje, bezizrazna lica.
     Loga brzo baci pogled na nju, pa na njega. "Ovo." Časak potom, materijalizovali su se ispred jednog ogromnog rama. U polumraku, izgledalo je kao da u njemu nema ničega; Loga pokuca prstom po praznom prostoru, a onda udari u pregradu. "Ovim je zamenjen zid koji je Kain smrvio polažući Test."
     Loden uzdahnu. "Pa, onda? Moja kćerka je u pravu, Loga. Kasno je."
     Loga mu odgovori, pažljivo birajući reči. "Verujem da je opšte mišljenje da ja spadam među najmoćnije vladare po sposobnosti upravljanja Svetlošću - je li tako?"
     Bili su dovoljno oštroumni; Loga je video da oboje unapred znaju šta hoće da im kaže. "Drugari, ja ovo ne mogu da probijem. Pokušavao sam oko dva sata, i nisam mogao. Samo podrhtava, i jednom, kad mi se neverovatno zavrtelo u glavi od koncentracije, uspeo sam da zazvoni, kao zvono."
     "Kain je", prihvati Selena, "razdrobio jednu takvu pregradu. Da li se bojiš da će možda razbiti pregradu u svojoj ćeliji? Ako te to zabrinjava, Loga, ja se na tvom mestu ne bih sekirala. Kada je to uradio bio je u nesvesti tri dana."
     "Neću to da kažem. Hoću da kažem", uzbuđeno nastavi Loga, "da je on to uradio - a ja ne mogu." On mahnu rukom prema njima. "Pokušajte vi, ako hoćete. Ili ti, Lodene. Slomi je." Loga pređe s druge strane pregrade. "Šta je to što čini vladare? Sposobnost da upravljamo Svetlošću? Ili samo sposobnost da njima uskratimo velemladost?"
     Gledali su ga.
     "Probij tu pregradu, Lodene. Razbij je", prošapta on, "i živećeš večito."

     Bio je 88. dan Zime, 1207. godine p. O.
     Još jednom su ga doveli i postavili u sredinu sale, u središte kruga vladara. Sala je opet bila dupke puna, i opet su tri sedišta od jedanaest namenjenih Sudijama bila prazna.
     Kain je ćutke stajao, kao i vladar Gabrijel na korak iza njega. Nije se više dizala Svetlost; Kain je nagađao da je obred bio obavljen pre nego što su njega doveli. To nije slutilo na dobro.
     Loden nije gubio vreme na formalnosti. Stojeći iza govornice progovorio je čim se Kain sabrao i video gde stoji. "Radniče Kaine, proglašen si krivim za ubistvo vladara Albera. Presuda ovog Suda glasi da dva dana posle ovoga, prvoga dana Proleća, budeš proteran sa gradskog trga Zlatne reke, u Blistavu pustinju, tako da svojim uklanjanjem iz blizine vladara i radnika budeš sprečen da izvršiš neko zlodelo."
     Kain je polako shvatao svaku reč.
     Oni hoće da ga ubiju.
     Bio je mlad; smrt je bila nešto u šta nije baš sasvim verovao. I nije ga najviše potresla misao da će umreti, već sama ideja da su najmoćnija bića sveta u kome živi donela odluku da mu oduzmu život.
     Jer, iako su vladari govorili o 'proterivanju', i na taj način u vlastitim očima održavali privid da su milosrdni, čovek bez zaštitne opreme će umreti ako samo jedan dan bude izložen zračenju Blistave pustinje, koje je i dalje bilo smrtonosno, posle više od dvanaest vekova posle Ognja.
     Čudno, ali pomisao na Lukasa dade Kainu snagu da podigne glavu i netremice se suoči sa neprijateljskim zurenjem gomile. Lukas ne bi bio zadovoljan ako Kain poklekne pred vladarima; i zato to Kain neće učiniti.
     Postao je svestan da okupljeni vladari nešto čekaju. Šta? Kain je stajao bez reči, gledajući po sebi najbližem krugu vladara. Zaista, većina ih nije uopšte mogla da prikrije misli; Kain ih je čitao kao knjigu. Tamo gde nije naišao na neprijateljstvo naišao je, u najboljem slučaju, na mirenje sa odlukom. Jedino Logu Kain uopšte nije mogao da pročita; svetle, plave oči, bore oko usta, nisu sadržale nikakvu poruku za Kaina.
     Kain se na kraju vrati u mislima na Lodena. Mrtva tišina je potrajala čitav minut, a onda Kain učtivo upita: "Da li čekate da ja nešto kažem?"
     "Dva puta otkako je naš narod došao u ovu Dolinu", odvrati Loden, "jedan vladar je ubio drugog. U oba slučaja dozvolili smo im da govore pre nego što je presuda izvršena. Pravedno je da isto dozvolimo i tebi."
     "Smem li nešto da vas pitam, gospodaru Lodene?"
     Stari vladar klimnu. "Smeš."
     "Da li će nešto što ja kažem moći da ubedi ovaj Sud da preinači presudu?"
     Loden Almandar se osmehnu. "Bojim se da ne postoje izgledi za tako nešto."
     Kain klimnu. "Hvala. Poštujem vašu otvorenost." On duboko udahnu vazduh. "U stvari, poštujem vaše staranje da se držite etičkih principa, čak i kad me bespogovorno osuđujute na smrt. Ali ima nešto čemu niste mnogo vični - etika postaje samo veština kojom opravdavate ubijanje onih koji nemaju moć da vam naude." Krajičkom oka Kain vide kako preko Loginog lica prelete čuđenje, i nestade; glas mu posta jači. "Govorite o etici. Učenje etike je jedan od osnovnih razloga, bar tako su mi rekli, što Akademija uopšte postoji. Devet stotina i trideset šest godina, još od Velikog raskola, vladari Zemlje drže u robovlasničkom odnosu ljude koji su toliko plemeniti, isto toliko mudri, i na svoj način isto toliko obdareni kao i T'Pauin narod. Zato što ne umeju da upravljaju Svetlošću kao T'Pauin narod, samo zato, vladari Zemlje su im uskratili velemladost."
     Kain zastade. Bio je gotovo siguran kakav će odziv dobiti; i dobio ga je. Žagor glasova i misli eksplodirao je oko njega, kao mehur, nastajući talas neprijateljstva, većeg i ništa manje opasnosg od onog koje je ispoljio Loga na obali jezera T'Pau. Stajao je usred sale i izazivao taj pandemonijum.
     Kada se opet sve utišalo, Kain se obrati predsedniku Suda. "Mogu li da nastavim?"
     "Gde si saznao za tu reč?"
     Kain se upola okrenu i uputi osmeh pravo Logi u lice. Bilo je sigurno da su svi u toj gomili to primetili. "Da li to ima značaja, gospodaru Lodene?"
     "Možda i nema. Možeš nastaviti, radniče."
     "Hvala. Dakle, vladari, tu postoji jedna protivrečnost. Znam da ste svesni da postoji. Znam, takođe, da se jedan deo vaših spisa o etici upušta u objašnjavanje te protivrečnosti. Erebion je danak vašeg odbijanja da se pošteno suočite sa ružnom stvarnošću svoje odluke da radnicima uskratite velemladost. Samo na jedan jedini način možete to sebi opravdati, zar ne? Da biste dozvolili da radnici tako umiru, morate verovati, duboko verovati, da vam nismo ravni, da je na neki način naše pravo na život manje opravdano od prava vladara na svoju moć i svoju bezbednost." Kain potom dodade tiho, tako da su se oni na vašim sedištima amfiteatra morali napregnuti da ga čuju. "Moć Svetlosti je zapanjujuća stvar. Mora da se osećate užasno ponosni što vladate njome, i s pravom. Ali - to je ipak samo moć. Vaši vlastiti filozofi uglavnom odbijaju pretpostavku da postoji urođena moralnost u onima koju tu moć vrše.
     "To je", ponovi Kain, "ipak samo moć. I zato se vaša vladavina ne zasniva na moralnom pravu, već isključivo na činjenici da vi možete da vladate, da na Zemlji ne postoji sila dovoljno jaka da vas spreči u tome. U Svetlosti bez sumnje počiva velika moć, isceliteljska, graditeljska. Ali u njoj počiva i velika moć razaranja; upravo ta moć je pokorila narode, isto tako dostojne slobode kao i vi, i drži ih vašim robovima već skoro čitav milenijum.
     "I sve to vreme", nastavi Kain od Istmarča, "radnici su preživljavali. Uprkos vama preživeli su kao narod, zadržali svoje dostojanstvo; kao što pokazuje Erebion, zadržali su i hrabrost, i, zajedno sa znanjem, volju da delaju. Prema tome, postoji jedna veća sila od one kojom ste vi u stanju da upravljate; i ako je sila jedina osnova za zakon koji priznajete, onda postoji i veći zakon od zakona vladara Zemlje.
     Tom zakonu se ja pokoravam.
     Odbacujem vas. Odbacujem vašu vlast.
     To je sve što sam imao da kažem."

     Vratili su ga u ćeliju.

     Loga je došao da ga poseti pred kraj tog popodneva. Naravno, nije se poslužio vratima; samo se, svetlucajući, materijalizovao sa druge strane pregrade u ćeliji.
     Kain je bio u polusnu; uspravio se i spustio noge preko ivice ležaja, ovlaš zevnuvši. Pozdrav mu nije bio naročito uljudan. "Šta hoćeš?"
     Na drugoj strani pregrade bila je samo jedna stolica. Loga se sruči u nju, i ostade klonulo da sedi. Tugovao je iskreno, i očigledno. "Žao mi je, Kaine."
     "Ja treba da umrem, a tebi je žao?" Kain zavrte glavom. "Idi bestraga."
     "Sinoć, u Zlatnoj reci", nastavi Loga, "neko je izlepio stotine plakata o tebi, i zašto si ubio Albera. Pokušali smo da to zataškamo. Postojali su veoma dobri izgledi, Kaine, da se vratiš na svoje radno mesto u Biblioteci, da ti se na kraju dozvoli da opet polažeš Test. Ali ti plakati su sve izmenili. U njima se nije pominjala velemladost, ali sve se već zna. Vladari ne mogu dozvoliti da se sazna da je jedan radnik ubio vladara i prošao bez kazne. Da, tu si u pravu, vladari vladaju silom. Međutim, nije sve tako crno-belo, kako bi ti voleo da bude. Mi, prosto rečeno, nismo takvi negativci, kao što bi ti hteo da budemo. Održali smo mir, kakav ovaj napaćeni stari svet nikada još nije imao; sprečili smo da nas i sve što smo postigli potpuno uništi još jedan Ognjeni rat. Ti si učio racionalnu etiku; prvo što ona kaže jeste da mora postojati razum da bi razmišljao o etici, jer ako nema razuma, nema ni polazne tačke sa koje bi se mogla razmatrati pitanja etike. Prema tome, najveće dobro jeste da opstane razum. Naša vladavina je sprečila da izbije još jedan Ognjeni rat, nalik na onaj koji je gotovo zbrisao sa ove planete samosvesni razum. To je bila, prosto rečeno, dobra stvar."
     Kain malo nakrivi glavu. "Vrlo blagoglagoljivo. Dobro ubeđuješ, iako nisam siguran zašto se uopšte trudiš?"
     "Kaine, da li su plakati bili potrebni? Da li si ti pokušao da ovo preuveličaš, tako da se ne može mirno razrešiti?"
     Kain sleže ramenima. "Ja nisam lepio te plakate, Loga. Bio sam u zatvoru. I pre nego što me upitaš, ne znam ni ko ih je izlepio. Istina je. Nisam ni znao da se to radi, sve dok mi ti nisi rekao." Malo je razmislio, a onda opet podigao pogled. "Nije mi krivo. Žao mi je samo što se na tim prokletim plakatima ne pominje velemladost. Sumnjam da biste Zlatnu reku mogli da sravnite sa zemljom onako kako ste sravnili Erebion, da biste sprečili da se proširi vest o tome." On zastade. "Istina. Loga, ovo ti mogu reći o istini: sumnjam da je sama po sebi moćnija od laži; u laž isuviše lako poveruje isuviše mnogo ljudi. Ali zato što je istina, može se razotkriti i kada se na laž već odavno zaboravi. Pošto ste tako dugovečni, svakako ćete umeti da cenite moć vremena u ovom slučaju."
     "Kaine", prošapta Loga, "mogao si večno da živiš."
     "Večno da živim? Sa takvima kao što si ti?" Kain se upilji u Logu. "Proklet da si zbog svoje dvoličnosti. Radije ću umreti."
     U Loginom glasu se jasno osećao bol. "Želja će ti biti ispunjena."
     Kain se gorko nasmeja. "Ponekad se desi da uspeš."

     Dani su prolazili. Prošao je 89. dan Zime, i 90. dan; 91. dan je, naravno, bila Ne-Dela, i zatišje koje kao da je ovladalo celom Skupštinom i celom Zlatnom rekom takođe, izgleda je doprlo i do Kainove ćelije. Proveo je dan mirno ležeći, sećajući se onih koje je poznavao, opraštajući se od uspomena. Očekivao je da će sledećeg dana umreti; i premda ga ta pomisao nije plašila, osećao je, ipak, da nije spreman da umre.
     Toliko je toga ostalo da se uradi!
     Nije bio mnogo iznenađen kada je otkrio da ne može da zaspi; pomisao da tih nekoliko sati koji su mu preostali provede u samozaboravu koji će uskoro postati trajan, odbijala ga je.
     Noć je polako odmicala.
     Upravo pred ponoć vrata Kainove ćelije se otvoriše, bolje reći otškrinuše. Prilika u putničkom ogrtaču, sa kapuljačom koja joj je skrivala lice, provukla se kroz otvor, i vrata se brzo zatvoriše za njom.
     Kain se brzo uspravi na slamarici, pomalo se ustežeći. "Za ime Svetlosti, zar čovek ne sme da traži da malo odspava pre nego što ga pogubite?"
     Od glasa koji je čuo uhvati ga jeza, kao što ga nikad nije hvatala za ovih šest godina. "Na žalost, ne sme." Čovek zbaci kapuljaču s glave, i Lukas jednostavno reče: "Da znaš, uradio si prokleto glupu stvar.

     4.
     Kain se sasvim uspravi, zagledavši se unezvereno u njega. "Lukas? Za ime Svetlosti..." Glas mu je postajao jači.
     "Smiri se!" oštro mu dobaci Lukas. "Ako te na Akademiji niko nije naučio da radiš vežbe disanja kako treba, valjda si to naučio od mene."
     Ton njegovog glasa pogodi cilj. Kain je stajao ćutke, dok nije opet bio u stanju da vlada otkucajima svoga srca. Glas mu je bio gotovo spokojan. Bilo je na stotine stvari koje je želeo da kaže ili da pita, sve odjednom. Najzad je samo rekao: "Zdravo, Lukase."
     Pridošlica krenu napred, sve dok se nije našao tih uz pregradu od monokristala. "Zdravo, Kaine. Da te pogledam."
     Kain je takođe žudno upijao njegovo lice. Iste one tople oči, ista lepo negovana brada i brkovi; osetio je kako se godine tope, i u jednom čudesnom trenutku opet je osetio da je mlad, prvi put otkako ga je vladarka Selena dovela na Akademiju. "Lukase, nisi se nimalo promenio." Kain koraknu napred, ali ga pregrada zaustavi, i on shvati, malo ali istinski iznenađen, da je viši od Lukasa.
     Lukas kao da je mislio isto. "Ti jesi, Kaine. Više nisi dete."
     Kain jedva da ga je čuo. "Za ime Svetlosti, Lukase, baš se radujem što te vidim. Nedostajao si mi, nisam imao s kim da pričam."
     "Oh?" Lukas podiže jednu obrvu. "Zaista?"
     "Aha." Kain je čuo misao koju Lukas nije glasno izgovorio, i nasmešio se. "Ti si mi nedostajao."
     Lukas zamišljeno klimnu, a onda razvuče usta. "Pošteno. I ti si meni nedostajao. Želeo sam da te posetim, sigurno si osetio, ali bilo je opasno. Loga se isuviše brzo zalepio za tebe; kad sam stigao u Zlatnu reku motrio je na tebe, gotovo bez prestanka." Osmeh mu je i dalje titrao na usnama. "Posle nekog vremena, počeo sam da se pitam da li još uvek želiš da se sretneš sa mnom."
     Kain se trže, kao da ga je nešto udarilo. "Kako si mogao tako nešto da pomisliš?"
     "Šest godina ima od tada, Kaine. Bio si još dečak kada sam te poslednji put video; sada si čovek, i to takav čovek kakvog svet ne viđa često. Bio sam ti učitelj, i prijatelj, ali nije preostalo mnogo toga čemu te mogu naučiti, a nisam ni bio siguran da će naše prijateljstvo istrajati, kad budeš izložen uticaju vladara. Moć je zavodljiva, Kaine, i ona je droga, za koju mislim da ti prija."
     Njegove reči samo za trenutak uznemiriše Kaina, a onda ih odbaci sleganjem ramena. "Pa nisi bio u pravu. Drago mi je što te vidim. Nikad se neću promeniti toliko da me više nema, Lukase."
     "Dobro." Lukas više ništa ne reče; samo je stajao, smešeći se Kainu, premeravajući ga pogledom. "Za ime Svetlosti, prosto ne mogu da poverujem koliko si porastao."
     Kain ga pusti da gleda i u sledećem trenutku reče: "Postoji jedan problem. Na žalost..."
     "Da?"
     "Naše ponovno viđenje će biti kratko."
     "Ah, da."
     "Vidiš, sutra će me pogubiti."
     Lukas klimnu. "Možda ćemo moći to da sprečimo."
     Kain ispusti vazduh, za koji nije ni bio svestan da ga zadržava. "Nadao sam se da ćeš to reći, Lukase?"
     "Molim?"
     "Pronašao sam Donertaun. Znam gde je."
     Lukasov osmeh postade još širi. "Onda, sedi." On privuče onu jednu stolicu, s druge strane pregrade. "Da popričamo."

     Razgovarali su skoro dva sata pre nego što Lukas kaza da mora poći. Veći deo ta dva sata nije bio posvećen neposrednom problemu - kako da Kain preživi izgnanstvo u Blistavu pustinju; taj je problem Lukas jednostavno rešio na samom početku njihovog razgovora. "Blistava pustinja", rekao je, "nije tako opasna kao što ljudi veruju. Jednom sam projahao kroz nju, sa ličnim Štitom postavljenim na široku disperziju: to je i mene i mog konja održalo u životu, i prošli smo kroz pustinju pre nego što smo umrli od žeđi. Ti nećeš imati konja, i zato nećeš moći tako brzo da prođeš kroz pustinju; ali prema istoj toj logici, tvoj Štit će morati da štiti samo tebe, a ne i veliku masu tvog konja. Zato će duže trajati, kažem ti." Lukas izvuče Štit za jednu osobu iz svog ogrtača.
     Kain ih je već ranije viđao. Vladar koji je hteo da provede duže vreme izvan Doline morao je da nosi takav, bez pogovora. Čak i malo oštećenje neutralnog tkiva zračenjem bilo je neizlečivo, i tokom vekova, te male količine zračenja su se sabirale. Štitovi su vladare pošteđivali te opasnosti. "Kako ćeš mi ga doturiti? Na ovoj prokletoj pregradi, Lukase, nema otvora. Čak mi i jela vladarka prebacuje preko nje."
     Lukas pogled Kaina. "Kao što kažeš. Sačekaj." Kapci mu padoše preko očiju, a disanje mu se ujednači i nastavi u blagom ritmu. Štit koji je držao podignut u rukama poče da sija, ne onim narandžastim sjajem koji je značio da je uključen, već toplim, žućkastobelim sjajem Svetlosti. Kain je gledao zaprepašćeno, gotovo ne verujući svojim očima. Svetlost je polako postajala sve jača, neprimetno se slivajući između Lukasovih ruku.
     Čuo se gromki udarac kad je Štit nestao, i vazduh poleteo unutra da ispuni mesto koje je zauzimao pre toga; a čuo se još jedan, tiši udarac kad se pojavio u vazduhu ispred Kaina, lebdeći na metar iznad tla.
     Kain refleksnim pokretom uhvati Štit, pre nego što je pao na pod ćelije.
     Sedeći s druge strane pregrade, Lukas se kupao u znoju. "Mora da sam ostario. Kunem se da to nije nekada išlo tako teško."
     "Lukase?"
     "Molim?"
     Kain je okretao Štit u rukama. "Lukase, kad si bio... kada si, kako vladari kažu, pao na Testu i kad su te poslali kući u Erebion - da li si tada mogao to da uradiš?"
     Lukas izvuče parče tkanine iz ogrtača i obrisa lice. "Jesam."
     "Razumem." Lukas sleže ramenima. "Ali teško mi je, Kaine, veoma teško. Ne mogu samoga sebe da prebacim; suviše sam krupan. Nisam ostavio neki naročiti utisak na njih; svako dete među vladarima može to da izvede bolje od mene." On skloni tkaninu. "Mislim da bi i ti to mogao, Kaine, možda čak i bolje. Čuo sam šta si uradio sa pregradom u sobi za testiranje."
     Kain je, međutim, svu pažnju obratio na Štit. "Znači... ovo treba da uključim u trenutku kad me budu prenosili u izganstvo? Jesi li siguran da u tom trenutku ne mogu da obustave moj prenos?"
     "Nisam. Ali možemo da se kockamo, srazmerno sa sigurnošću. U protivnom, moraće da pobude prokleto mnogo moći, a da te nikud ne pošalju."
     "Ruke će mi najverovatnije biti vezane."
     "Čuo sam šta si uradio sa pregradom u sobi za testiranje", ponovi Lukas, zakikotavši se. "Ako nisi u stanju da raskineš jedan običan lanac na prokletim lisicama, onda i treba da budeš ispržen u Blistavoj pustinji."
     Kain klimnu. "Tako je." On ugura mali Štit u pojas pantalona i prekri sve to košuljom. Bio je potpuno skriven; ako ga ne budu pretresali, neće otkriti da ima štit, a Kain je sumnjao da će ga pretresati - na kraju krajeva, misliće da niko osim vladara neće moći nešto da mu doturi, a nijedan vladar to neće hteti.
     Posle toga su razgovarali o stvarima koje je Kain video i naučio u gradu Skupštini. Razgovarali su, onoliko koliko je Kain mogao sebi da dozvoli, i o Elijani; kad je razgovor prešao na nju Lukas je samo slušao, i nije traćio vreme pokušavajući da objasni Kainu gde je pogrešio. Kain je znao, i rekao je i Lukasu, i to se videlo ne toliko po onome što je rekao, koliko po onome što nije rekao o toj ženi.
     Nije rekao da ju je voleo.
     Ukratko su porazgovarali o Logi; obojica su, tokom godina provedenih na Akademiji, uživali isto prijateljstvo sa raspusnim vladarom, i ono što Kain nije potpuno shvatao o tom mutantu postalo je jasno tokom razgovora. Loga je bio, prema Lukasovim rečima, toliko usamljen, koliko nijedno ljudsko biće nije bilo usamljeno u istoriji sveta; nije bio pripadnik T'Pauinog naroda, nije bio radnik, nije bio čak ni varvarin, kao oni srebrnooki, od kojih ga je Doner Almandar spasao.
     Lukas mu je ukratko ispričao glavne događaje u Istmarču u godini koja je prethodila njegovom, Lukasovom odlasku. Nije se mnogo šta promenilo; Erik Malahor je umro, i najstariji sin je nasledio njegove dužnosti. Sivu je zaprosio najmlađi sin iz jedne prilično siromašne trgovačke porodice, i o tome se još pregovaralo kad je Lukas otišao. Sve ostalo je u osnovi ostalo nepromenjeno; i to su bile, od pre pet godina, najnovije vesti koje je Lukas preneo Kainu. Razgovor im se naglo prekinuo; Lukas je odjednom podigao pogled. "Drugi sat je skoro istekao. Uskoro će se straža pred tvojom ćelijom smeniti. Moram da odem pre toga; radnik koji zamenjuje noćnog stražara je jedan od naših." Ustao je, uvijajući se u ogrtač, ni ne pogledavši u Kaina. "Voleo bih, Kaine, da smo imali više vremena. Ipak, da su želje konji, do trbuha bismo već utonuli u konjsku balegu, a?" Završivši sa vezivanjem uzica na svom ogrtaču, on se ponovo okrenu Kainu. "Budi mi živ i uživaj, Kaine."
     Kain prošapta: "Lukase."
     Lukas za trenutak skrenu pogled. "Moram da idem, dečko. Ne bih voleo da moram da ubijem nekog od vladara koji će ti doći u posetu pre pogubljenja." Ipak se okrenuo, gotovo preko volje, kako se Kainu učinilo, i susreo s njegovim pogledom. "Ako me nađu ovde, u zgradi same Skupštine... dugo mi je trebalo da ovde porazmeštam svoje ljude. Neću sve to da prokockam."
     "Uradiću onako kako si mi kazao, Lukase."
     "Zbogom, Kaine."
     Kainu je bilo veoma teško da izgovori te reči. "Zbogom, Lukase."
     Lukas nije otišao. Stajao je i gledao kroz pregradu u Kaina. Kao da je nešto čekao.
     "Lukase?"
     "Molim, Kaine?"
     "Ja..." Kain proguta nešto. "... Lukase, ti si jedini prijatelj koga sam imao u životu."
     Lukas sklopi oči, i ostade još trenutak da stoji u mestu. Onda se nasmeši, i u tom osmehu nije bilo tuge. Otvorivši ponovo oči, reče kratko: "Razumem te." Pokrivši potom kapuljačom lice, tiho zakuca na vrata iza svojih leđa i izgovori poslednje reči koje je Kain čuo od njega.
     "Mučenik, a onda heroj koji se vratio; mislim da će to biti ono pravo. Vrati se, Kaine. Samo se vrati, i videćeš da će to biti vredno truda."
     Brzo je nestao, kroz odškrinuta vrata.
     Kad je otišao, Kain izgovori u praznoj ćeliji: "Volim te."

     5.
     Dan kada je Kain trebalo da umre osvanuo je lep, svetao i vedar.
     Kain je to unapred znao, jer se sadista koji je smenio noćnog stražara postarao da mu to kaže.
     Dan se polako trošio. Obred progonstva nije trebao da otpočne pre podneva. Kain je samo sedeo, i čekao.
     I čekao.
     Najzad su došli po njega.

     Gomila se okupila iz čitavog južnog kraja Doline vladara, da posmatra prizor progonstva ubice Kaina. Tako nešto nije se dogodilo od pamtiveka; radoznale budale su se slivale u Zlatnu reku, puneći krčme do poslednjeg mesta, spavajući na ulicama u kolima koja su vukli konji, onim kojima su došli. Novi su i dalje pristizali, još i tog jutra, prvog dana Proleća, gurajući se da zauzmu najbolji položaj na gradskom trgu. Stub za šibanje u sredini trga, na kome su sitni prestupnici bili kažnjavani, bio je podignut za Kaina. Celokupna ratnička posada Zlatne reke bila je prisutna, štiteći glavni trg da u njega ne prodru radnici, i da vladari, kad budu došli, mogu da obave prenos prognanika neometani prisustvom i zijanjem radnika.
     Dan je bio prekrasan, nebo upravo bolno plavo, bez oblačka. Sunce je sijalo jarko i toplo, i povetarac je kružio Zlatnom rekom isto onako lako i neprimetno kao što su se džeparoši kretali kroz gomile radnika.
     Zlatna reka je bio radnički grad; u podne su zvona zazvonila, pet puta. Pre nego što je poslednje zvono prestalo da odjekuje preko gradskog trga, tridesetak osoba se jednostavno materijalizovalo u središtu praznog prostora. Njihovo pojavljivanje propratila je ogromna buka; vetar je dunuo od njih, nalik na uragan, i potisnuo gomile ljudi na ivici trga.
     U početku radnička publika nije mogla da razazna ubicu među gustim redovima vladara. Uzbuđeni radnici glasno su izvikivali imena vladara koje bi prepoznali, prisno, kao da ti vladari pripadaju njihovim porodicama. Loden, vikali su neki, i Loga, Elisa, Selena i Gabrijel - lako su ih prepoznavali. Radnicima, zbijenim u gomilu, trebalo je izvesno vreme da shvate da visoki čovek koji korača pored Lodena Almandara, iako se drži kao da on, a ne vladari, vlada situacijom, ima ruke vezane na leđima, jer su mu bile okovane.
     Mnogi su doneli trulo voće i pokvarena jaja upravo za taj trenutak; na žalost, osuđenik je bio okružen vladarima, koji sigurno neće dobronamerno primiti promašene hice iz radničkih ruku. Onda su vladari doveli Kaina do gubilišta na kome je stajao stub za bičevanje, i obavili karike lanca koji mu je vezivao ruke oko stuba; zatim su sišli sa gubilišta, i mnogi u gomili počeše da bacaju ono što su doneli.
     Otprilike pola tuceta hitaca pogodilo je cilj; onda je predsednik Suda, Loden Almandar, zatreperio, nestao i materijalizovao se na gubilištu pored Kaina. Vladar zaokruži pogledom po prisutnima. Nije se primetilo da je podigao glas, ali bio mu je na neki način pojačan, tako da je zatutnjao kao glas diva. "A sada, prestanite."
     Kain je mirno trpeo; jedno jaje je zaista bilo mućak i od smrada zamalo da nije počeo da povraća, tu nasred gubilišta.
     Istim tim jakim, veštački pojačanim glasom, Loden nastavi svoju besedu. "Danas smo se ovde okupili da kaznimo radnika Kaina. Prema vlastitom priznanju, osuđen je za ubistvo vladara Albera, koga je, u napadu ludila, napao iz potaje i udavio. Nosite ovaj dan u sećanju dok god budete živeli, jer ovako će proći svako ko odrekne poslušnost vladarima Zemlje. Sada ćemo ga preneti u Blistavu pustinju, i tamo će mu se koža oljuštiti od mesa, a meso će mu vremenom otpasti sa kostiju, dok ne ostane ništa sem kostura ubičinog. Nosite u sećanju", ponovi Loden Almandar, "sudbinu ovog čoveka."
     Stojeći odmah iza njegovih leđa, Kain reče, dovoljno glasno da ga Loden čuje: "Dao si im dobar savet." Nešto se kretalo, na samoj ivici gomile.
     Loden Almandar dodirnu bledu mrlju na okovratniku svoje tunike, i kad se okrenuo Kainu, glas mu je opet bio normalan. "Tvoja obdarenost je mnogo obećavala. Žao mi je, Kaine, što je to izgubljeno."
     Kain susrete vladarev pogled i isceri mu se. "Tek ćeš zažaliti."
     Loden zamišljeno klimnu, i izmače se podalje od njega, u prazan trg gde su ga čekali ostali vladari.
     Kain je trpeo, čekajući, stojeći na seoskom trgu, dok su vladari, ne obraćajući pažnju na uzvike i halabukanje gomile, počeli da prizivaju Svetlost. Loden se jedini nije pridružio javljanju Svetlosti, već je stajao i posmatrao Kaina. Kain oseti vrelo treperenje njihove moći, kako se prikuplja na trgu ispred njega. Prenošenje, takvo kakvo su oni izvodili, pri kojem objekat treba da bude prenet bez vladara koji će rukovoditi njegovim prolaženjem kroz drugi svet, bilo je daleko teže od tradicionalnog skoka. Petnaest vladara, trudeći se zajedno, proveli su isto toliko vremena pripremajući se za to, koliko je trebalo Lukasu da pošalje Štit kroz pregradu zatvorske ćelije.
     Nečujni glas dopre do Kaina. Sad.
     Dok se moć Svetlosti pojačavala pred Kainom, on prizva onoliko moći koliko je posedovao i usredsredi se na lance koji su ga sputavali. Lisice na člancima njegovih ruku se otvoriše bez teškoća. Ne pokušavajući da to sakrije, Kain podiže ruke ispred sebe, da pokaže gomili raskinute lance. Urlik gomile se za kvantum pojača.
     Vladari su, međutim, prizvali Svetlost i oborili je na njega, i dok se Svetlost oko njega pojačavala, u pulsirajućim naletima i sve jače, Kain se obrati Lodenu, kao da su njih dvojica sami na trgu.
     Suočio se sa pogledom starog vladara na ravnoj nozi. Ćutke je sročio reči, usredsredivši svu moć koju je imao na emitovanje; Loden ga nikad ne bi čuo kroz urlanje gomile. Vratiću se.
     Kain sačeka dok nije prosudio da je nastupio poslednji čas i tada, ne oklevajući, izvuče glatki i obli Štit ispod tunike i uključi ga. Štit uhvati odsjaj Svetlosti koja se prikupljala i odbi ga u surovom blesku natrag na gomilu vladara i radnika.
     Loden istog časa shvati šta se događa. Kain je gotovo mogao da vidi kako misli brzo prelaze, kao oblaci, preko Lodenovog lica. Prvi poriv će mu biti da prekine emisiju, ali grdno će zadocniti. Ostali vladari neće moći da prestanu sa prikupljanjem Svetlosti, čak i po cenu života. Kain je posmatrao Lodena, dok se bes lagano, kao lednik, spuštao na njega; i Kain se mrko osmehnu. Gotovo u istom trenutku Kain je ugledao Logu kako se oslobađa od ostalih vladara i prilazi Lodenu, i užasno saznanje mu blesnu u umu istog časa.
     Sjaj beše postao već poguban. Kain je jedva mogao da vidi svoje mučitelje. Iz pozadine okupljene gomile, jedan visoki čovek obučen u crno probijao se kroz gužvu, uporno praveći sebi put ka mestu gde su vladari Loden i Loga stajali i posmatrali Kaina.
     Gomila u trenutku utihnu kada se pojavi iznenadni, neočekivani blesak, i Kainove poslednje reči upućene Lodenu jasno su odjeknule preko trga.
     "Vratiću se, ti kučkin sine!"
     Poslednje što je Kain video bio je čovek poznat u svetu pod imenom Artemis od Erebiona. Nekoliko vladara koji su pokušali da ga zaustave ostali su da leže mrtvi na trgu; sa svetlosnom oštricom u ruci, prelazio je preko trga do mesta na kome su stajali Loden i Loga.
     A tada se sve završilo, i Kain od Istmarča nestade pre nego što je uspeo da vidi kako se Artemis od Erebiona susreo sa smrću.
     Najmlađa deca u toj gomili bila su već starci, kad se on konačno vratio.

     6
     ...i tako je on lutao, deco, tumarao kroz ruševine sveta. Te prve noći, posle Artemisove pogibije, gospodari Svetlosti prirediše hajku za njim, i još nekoliko potonjih noći njihove prikaze su se, trepereći, materijalizovale nad Blistavom pustinjom, i nestajale, kao plamen sveće na vetru. Ali nisu ga našli, jer Kainu nije bilo suđeno da umre od ruke nekog vladara; i vremenom su se gospodari Svetlosti zavarali i počeli da veruju da je Kain umro u Blistavoj pustinji, napokon prestavši da ga traže. Čak i ja, koji nisam verovao da je umro, nisam učinio ništa više sem da sačuvam kopču sa pojasa i srebrnu narukvicu; poslednja Artemisova želja, pre smrti, bila je da ih predam Kainu, i vremenom sam to i učinio.
     Kako je uspeo da preživi Veliku pustinju ne znam, ali on je preživeo i počeo da traži, na svoju ruku, ono što je bilo, u to vreme, već legendarni Donertaun, mesto na kojem se Doner Almandar uzdigao, zajedno sa onima koji su hteli da pođu sa njim, sa Zemlje u floti svemirskih brodova kakvu ovaj zamoreni svet nikada nije video i nikada više neće videti. Jer u Donertaunu, kao nigde na drugom mestu na ovoj planeti, nalazila su se oruđa kakva je Kain želeo: mašine i znanje i ono što je u njegovim očima bilo ključ svega, velemladost, od koje krv uzavri...
     ...šta? Dete moje, naravno da je sve to pronašao.
     Nije verovao, jedan čovek suprotstavljen celokupnoj moći vladara Svetlosti, da neće uspeti, iako bi mu svaki razuman čovek to rekao.
     Jeste, dete moje, u pravu si. Bio je lud.
     Ali je takođe bio, nažalost, u pravu.
IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Idi gore
Stranice:
2 3
Počni novu temu Nova anketa Odgovor Štampaj Dodaj temu u favorite Pogledajte svoje poruke u temi
Trenutno vreme je: 28. Mar 2024, 22:02:39
nazadnapred
Prebaci se na:  

Poslednji odgovor u temi napisan je pre više od 6 meseci.  

Temu ne bi trebalo "iskopavati" osim u slučaju da imate nešto važno da dodate. Ako ipak želite napisati komentar, kliknite na dugme "Odgovori" u meniju iznad ove poruke. Postoje teme kod kojih su odgovori dobrodošli bez obzira na to koliko je vremena od prošlog prošlo. Npr. teme o određenom piscu, knjizi, muzičaru, glumcu i sl. Nemojte da vas ovaj spisak ograničava, ali nemojte ni pisati na teme koje su završena priča.

web design

Forum Info: Banneri Foruma :: Burek Toolbar :: Burek Prodavnica :: Burek Quiz :: Najcesca pitanja :: Tim Foruma :: Prijava zloupotrebe

Izvori vesti: Blic :: Wikipedia :: Mondo :: Press :: Naša mreža :: Sportska Centrala :: Glas Javnosti :: Kurir :: Mikro :: B92 Sport :: RTS :: Danas

Prijatelji foruma: Triviador :: Domaci :: Morazzia :: TotalCar :: FTW.rs :: MojaPijaca :: Pojacalo :: 011info :: Burgos :: Alfaprevod

Pravne Informacije: Pravilnik Foruma :: Politika privatnosti :: Uslovi koriscenja :: O nama :: Marketing :: Kontakt :: Sitemap

All content on this website is property of "Burek.com" and, as such, they may not be used on other websites without written permission.

Copyright © 2002- "Burek.com", all rights reserved. Performance: 0.261 sec za 17 q. Powered by: SMF. © 2005, Simple Machines LLC.