Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Prijavi me trajno:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:

ConQUIZtador
Trenutno vreme je: 28. Mar 2024, 12:15:47
nazadnapred
Korisnici koji su trenutno na forumu 0 članova i 1 gost pregledaju ovu temu.

Ovo je forum u kome se postavljaju tekstovi i pesme nasih omiljenih pisaca.
Pre nego sto postavite neki sadrzaj obavezno proverite da li postoji tema sa tim piscem.

Idi dole
Stranice:
1 3
Počni novu temu Nova anketa Odgovor Štampaj Dodaj temu u favorite Pogledajte svoje poruke u temi
Tema: Moran Daniel Keys  (Pročitano 15803 puta)
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
mob
Apple iPhone 6s
Deo 2: Prsten svetlost

Poglavlje 8: Senta i Solan

@03 = Godine 1248. posle Ognja

     1.
     Antigravitaciona dizalica podigla je ogromnu ploču od belog i zlatnog mermera u odgovarajući položaj i polako je spustila u bronzane okvire. Spustivši ploču dizalica se upravo vraćala ka ferobetonskom panelu za koji će se vezati mermer, kad se mermerna ploča raspuče i pade, polako i dostojanstveno kao div, i sa upravo istim posledicama; raznela je sve pod sobom kad je udarila o zemlju. Niko od njih nije bio iskusan graditelj; Alen, radnik koji je imao tu nesreću da bude vođa grupe, stajao je posmatrajući haos, a zatim je otišao da potraži poslovođu.
     Slušao ga je kako psuje.
     "...vazduh, i jebeno tanak..."
     Gradilište je zauzimalo gotovo petnaest kvadratnih kilometara - smeša blata i građevinskog materijala, od ferobetona i vezivnog cementa, koji se stvrdnjavao pod svetlošću lažnog sunca. Gomile mermera i građevinskog drveta uzdizale su se ka nebu do deset, petnaest metara. Gotovo tri hiljade radnika, muškaraca i žena, radilo je na gradilištu.
     "...sunca, jebeno vruća, i jebeno mnogo ih ima..."
     Veštačka sunca su svetlucala u niskoj orbiti, zagrevajući planetu. Na Zemlji su vladari podelili jedan dan u deset sati; ova nova planeta okretala se oko svoje ose za nešto više od devet od tih deset sati. Orbite veštačkih sunaca bile su isplanirane tako da naprave pun krug oko ekvatora jedanput u svaka četiri i po sata, tako da su se uklapale u period tokom kojeg je sunce te planete boravilo na nebu. Planeta je daleko zaostajala za svojim suncem, i zato je život na njoj bio neudoban. Sunce joj je bilo umerena G-2 zvezda, nepunih četrdeset svetlosnih godina daleko od Zemlje, i slična Solu. Sama planeta, iako veoma nalik na Zemlju po veličini i sili teže, bila je, još koliko do pre deset godina, ledeni svet bez ikakvog života, sa atmosferom sličnom Zemljinoj od pre milijardu godina. Ono što je na njoj postojalo od biljaka bili su najprostiji oblici, nalik na mahovine i paprat.
     "...isuviše teško..."
     To se, u najmanju ruku, nije moglo poreći. Sila teže na planeti bila je 1,15 puta uvećana Zemljina gravitacija; sasvim udobna, u stvari, ukoliko se čovek ne upusti u neki težak rad.
     Kao što je bio slučaj sa radnicima.
     Alen naiđe na grupu od nekih petnaestak kolega, okupljenih oko potopljenog basena u kome su se postavljale odvodne cevi. Svaki čovek koji je tu radio bacao je ukupno pet senki, po jednu od svaka četiri veštačka sunca i jednu od onog pravog. Voda je šikljala u vazduh, padala po njima u vidu blagoslovene, hladne kiše.
     Možda se zato niko nije žurio da spreči nesreću; čak je i poslovođa - sredovečni čovek crvenog lica koji se odazivao na ime Pauli, i bio preduzimač na Zemlji pre nego što su ga radne grupe preuzele sa Zemlje zajedno sa ostalim stanovnicima pokrajine Turin - čak je i on, stojeći na mestu sa video-pločom u ruci koja je pokazivala jedan deo projekta, samo dopunjavao litaniju pritužbi:
     "...i, povrh svega, neka mi Svetlost sija na reči, ovaj mermer je sranje! Možda je lep, a možda nije, ali ne služi onako kako oni hoće! Možda je drvo kojim gradimo ružno - ali bar se neće rasuti", završi Pauli s gađenjem.
     "Gospodine?"
     Poslovođa se okrenu i dreknu, pocrvenevši u licu. "Šta je?"
     Alen je ispod oka gledao u poslovođu. "Imam problema, gospodine. Hoćete li da me saslušate?"
     Stojeći pod pljuskom, dok mu se voda slivala niz obraze, Pauli je očevidno progutao prve reči koje su mu navrle na usta. "Šta je?"
     "Pokušavao sam da podignemo mermernu fasadu da bismo mogli da povežemo ferobeton, ali mermer stalno puca pre nego što ferobetonske ploče stavimo na mesto."
     Pauli zatvori oči i ukipi se u mestu. Izbrojao je do deset jednom, zatim ponovo, i kad je otvorio oči i video zbrku koja se stvorila, glas mu je gotovo zvučao mirno. "Pokušajte da najpre namontirate ferobetonske ploče."
     "Ah, tako." U sledećem trenutku, Alen klimnu. "To će uspeti, zar ne?"
     Poslovođa uzdahnu, pomalo preteći. "Hoće." Kada je Alen otišao, Pauli zavrte glavom. "Daju mi divovsku opremu da s njom radim, i idiote sa patuljastim mozgom koji treba da upravljaju tom opremom." On zaurla na radnike koji su stajali oko njega. "Da se neko možda ne čudi i pita zašto se kasni?"
     "Potcenjuju te, Pauli." Njegov pomoćnik pokaza, pokretom glave, u pravcu brda iza njihovih leđa, gde su posmatrači dolazili, kad bi im palo na pamet. "Zašto to ne raspraviš s njima? Imaš sreće, došli su zajedno."
     "Do đavola." Pauli se okrenu celih sto osamdeset stepeni, i tu, na brdu, koje je gledalo na gradilište, stajala je žena na konju i div, obučen u svetlu, lepršavu, zelenu haljinu. "Koliko već dugo stoje tamo?"
     "Tek sam ih sada primetio." Njegov pomoćnik malo poćuta, a zatim dodade: "Pauli, moramo na neki način da sprečimo tu vodu. Kao da čujem Roma, onaj njegov prokleti prodorni glas - Hoćete da kažete da smo izgradili ceo taj mehanički raj, i da niste u stanju da zaustavite vodu u bašti?"
     "Rom je budala", nervozno odvrati Pauli. "Iako je div."
     "Pauli!" Oči njegovog pomoćnika bile su razgoračene od straha.
     "Šta ti je sada?"
     Radnik je govorio usplahirenim šapatom. "Vladarka Senta je tamo gore s njim! Kažu da vladari umeju da čitaju misli!"
     "Ne bi mi bio potreban čistač misli", odvrati Pauli, "da saznam šta mi mislimo o njima. Molim vas", umorno izgovori on, "neka neko od vas siđe do glavne vodovodne cevi i isključi tu prokletinju."

     Posle dva dobra dana provedena u krstarenju planetom koja se cela pretvorila u zabavni park, bilo je osveženje videti nešto što nije bilo savršeno.
     Vladarka Senta, ćerka starog vladara Lodena i vladarke Elise, smejala se dok joj nisu navrle suze na oči. Sedela je porebarke na svom ždrepcu blizu ivice provalije, s desnom nogom kao slučajno prebačenom preko sedla, uživajući u svežem povetarcu koji im je dolazio s leđa. Iza njih se uzdizao grad koji je treperio od srebra, zlata i slonovače: Nova Skupština. Kada je nazad povratila dah, rekla je samo: "To ti je kao da gledaš neki stari film, Rome! Čarlija Čaplina, ili tri zle sestre." U svetlosti sunca njena je bledozlatna kosa blistala. Vladar, a i radnik, osetili bi da je poželjna, privlačna svojim brzim osmehom i glasnim smejanjem, lakim oduševljavanjem i građom tela koja je više odgovarala nekom atleti nego lenjom vladaru. Da joj je neko rekao da liči na svoju majku, ona se ne bi složila - ono što je osećala za majku bilo je, u najboljem slučaju, podeljeno po simpatijama - ali nije dozvoljavala da je bilo šta oneraspoloži.
     Bila je, čak i prema merilima kratkovečnih radnika, sasvim mlada. "Jeste li ih snimali pri radu?"
     Div Rom, stojeći malo iza nje, zavrte svojom ogromnom glavom. Njegov glas, blag i neverovatno dubok, spusti se kroz vazduh nadole, ka njoj. "Nismo. Ne vidim da je bilo potrebno." Visok čitava četiri metra, dvostruko viši od visokog čoveka, stajao je dobro odmaknut od ponora koji je gledao na radni logor, gde će uskoro stajati vrt izvanredne lepote. Korak tamo gde ne treba bio bi smrtonosan za diva, kad bi mu se ogromna težina sručila na tlo, silom koja kosti lomi. "Kad god ih ne držimo na oku, svakog ponaosob, oni se tako ponašaju. To vam je jedan neodgovoran, lenj narod." Pod lepršavom, zelenom haljinom Romove noge su bila dva čvrsta stuba, samo se malo sužavajući pre no što postanu stopala. Njegova malčice izvitoperena lobanja počivala je na ramenima koja su bila toliko široka i opasana mišićima da su više podsećala na divlju životinju nego na svesno biće. Nadlaktice su mu bile jače i od butina nekog veoma snažnog čoveka.
     Romov narod je pripadao tužnijim ostacima Ognjenih ratova; iz saveza genetskih inženjera koji su nastojali da pronađu sve usavršenije vrste radnika, i iz neizbežnih mutacija gena koje su usledile posle uništenja prvog sveta, rodili su se divovi. U vojnim bunkerima ispod Severnog pola preživeli su Ognjene ratove, a preživeli su takođe malo ledeno doba koje je potom usledilo, zahvaljujući isključivo svom poznavanju tehničkih nauka, s kojom su samo vladari mogli da se mere u celokupnoj istoriji sveta. Od kada je Doner Almandar odveo svoju svemirsku flotu sa lica Zemlje, pre više od milenijuma niko više nije bio ravan divovima u mehaničkim zdanjima Zemlje.
     Ti divovi su bili neveseo narod. Priroda nikad nije predvidela da će ljudsko telo toliko porasti u polju zemljišne gravitacije. Tu, u planetarnom utočištu kome vladari Zemlje još nisu bili dali ni ime, sa silom teže još jačom nego na Zemlji, Roma je sve bolelo, bez prestanka, iz prostog napora da se održi u uspravnom položaju.
     Senta mu se obrati, pošto je malo posmatrala radnike. "Hoćemo li da siđemo?"
     Rom se uplaši i na samu tu pomisao. "Savetujem vam da to ne činite. Tamo dole vlada strahovita vrućina."
     "Oh?" Izgledala je iznenađeno. "Ovde gore je sasvim sveže. Radni logor nije tako daleko."
     "Preobraživači atmosfere još nisu postavljeni u tom radnom području. Naravno, vazduh se može udisati, ali vreo je i veoma suv, i nije prečišćen kao vazduh oko Nove Skupštine. Preobraživači će početi da rade, kao što se predviđa, tek kada vrtovi budu gotovo završeni; ferobeton će se tako brzo osušiti."
     Senta se okrenu u sedlu da pogleda put odakle su došli. "Postavili ste preobraživače u Novoj Skupštini? Nisam ih videla."
     "Preobraživači se, naravno, ne mogu videti." Bio je zaista podvig ubaciti tako suvoparan ton u glas koji je inače bio tako mek, i dubok; ipak, Romu to pođe za rukom. "Ne bismo hteli da pokvarimo pogled na vaš prekrasan baštenski svet ružnim mehaničkim napravama."
     "Briljantan si građevinar, Rome", iskreno mu se obrati Senta. "Moj će otac biti veoma zadovoljavan. Svi će biti zadovljni, čini mi se." Ona mu se iznenada nasmeši. "Možda će čak i Loga otkriti da je ovo nebo sasvim podnošljivo."
     Rom samo sleže ramenima. Kod jednog diva je čak i sleganje ramenima bilo veličanstveno. Njegovo mišljenje o vladaru Logi bilo je svima dobro poznato.
     Senta spusti pogled na neorganizovane gomile radnika, koji su radili na poslovima za koje su bili obučeni jedva, ili nikako - i postizali rezultate uprkos svojoj nepripremljenosti. "Da li su ti radnici pravili mnogo problema?"
     "Molim? Ah, oni. Laar i ja smo rešili sve te probleme. Naravno, nismo baš ludi jedni za drugima", dodade on, kratko se nasmejavši. "Napali bi nas, da mogu. Naročito je omrznut moj brat Laar, koji ih je najviše nadzirao. Izgubili smo celu jednu koloniju takvih kao što su ovi, dok smo restruktuisali atmosferu. Bojim se da nismo time zaradili kod njih poene." Ironično i dvosmisleno, on dodade: "Ne vole da rade pod našim nadzorom." Senta naglo podiže pogled ka njemu. Ponašao se veoma čudno, sasvim drukčije od divova koje je, tokom poslednjih nedelja, upoznala i gotovo zavolela. Uhvativši njen pogled, oglasi se kratkim, čak gorkim smehom. "Vi bi bar trebalo da razumete."
     Sentin otvoreni, gotovo nevini izraz lica otvrdnu u nešto drugo, daleko neprivlačnije. "Ovaj razgovor sačuvaj za Kaina i Mastona, kad budeš zadužen. Kad si na vlasti, lakše ti je da shvatiš kako je teško vladati." Konj se nemirno vrteo pod njom, i ona ga umiri jednom jedinom mišlju. "Samo ti završi vrtove, Rome, i budi siguran da nećeš više nikad morati da radiš za nas."
     "Ah, Kain i Maston", tiho progunđa on, i Senti bi jasno da su stigli do izvorišta Romove uznemirenosti. "Laar je prekjuče skoknuo do Zemlje; jutros se vratio sa, da tako kažemo, zanimljivim vestima."
     Senta je znala kakve su to vesti. Saznala je za krađu skoro u isto vreme kada su i oni njeni sunarodnici, koji su još ostali na Zemlji, saznali za nju, i mnogo pre nego što je otputovao Romov brat Laar. Ako ju je uopšte nešto iznenadilo, bila je to činjenica da su uhode divova tako brzo saznale za krađu; njihovi doušnici u Pećinama mora da su gotovo isto toliko dobri koliko i vladarski. "Da, znam."
     "Pomislio sam da možda znate. Kain je ukrao oružje, jedno od onih koje je nekada bilo upotrebljeno u bici protiv vas." Romov glas postade još dublji, ako je to uopšte bilo moguće. "Oružje Svetlosti." Senta ga ni ne pogleda, i Rom gotovo prošapta: "Prsten."
     U odgovor, Senta reče samo: "I onda?"
     Div se promeškolji nekom vrstom usporene napetosti. Šake mu se saviše i zatvoriše u ogromne pesnice. Vladarka Senta ga, međutim, nije udostojala pogleda. "I onda, stvari su se izmenile. Za ovo večito utočište koje smo vam sagradili, obećali ste nam vlast nad Zemljom, obeć..."
     Senta mu upade u reč gotovo ljutito. "To ste tražili, i to ćete dobiti. Za ime Svetlosti, šta vam još treba?"
     Romov glas postade jači. Bez neke svesne odluke, on poče da polako korača gore-dole, duž njihove prirodne osmatračnice. "Ništa nam više ne treba. Maston se nije promenio; njega možemo srediti. Ali tu je sad i Kain, a on se promenio." Duboki glas mu se još više pojača i radnici, udaljeni stotinama metara, podigoše oči u njihovom pravcu. "Dok je još bio samo čovek koji je naterao Gospodare Svetlosti da pobegnu sa Zemlje..."
     "Nismo pobegli!"
     "...mi smo se brinuli." Iznenađujuće pametne oči su je besno gledale sa nakaznog lica. "Nema te tehnologije koju Kainovi inženjeri poseduju, a da je nemaju i naši; a ima mnogo čega što imaju naši, a što njegovi nikada neće imati. Ne bojimo se njegove artiljerije; ne bojimo se borbenih letelica; ne bojimo se ni fuzionog oružja pred kojim su Gospodari Svetlosti ustuknuli!"
     Vladarka Senta poblede.
     Rom to primeti, i usne mu se iskriviše. "Mi smo samo niži divovi", primeti on podrugljivo, "i u nama nema Svetlosti; čak i tako obična stvar kao što je čitanje tuđih misli nam je uskraćena!" Osmeha nestade. "I zato smo razvili izvanredno uho. Mogu vam, reč po reč, navesti ceo razgovor koji je Kain vodio s vašim ocem pre jedne decenije, kada je zapretio da će baciti parče Sunca na samu Skupštinu, i tako za sebe iznudio primirje. Ono što hoću da kažem, gospo, jeste da je naša odbrana više nego ravna Kainovom napadačkom oružju, i kad smo već kod toga, naše napadačke mogućnosti s lakoćom prevazilaze odbranu Istmarča."
     Senta je nepomično gledala naviše u njega, bez straha, prikupljajući Svetlost oko sebe. Napetost kao da istog časa napusti diva i on umorno mahnu rukom u njenom pravcu. "Tebi nisam hteo da naškodim, dete. Samo mi reci, koje je oružje divova ikada nadjačalo Svetlost?"
     Svetlucavi oreol, jedva vidljiv u početnom stadijumu, izblede i nestade. Senta mu odmah odgovori. "Već dva dana razmišljam o tome. Ne mogu ti odgovoriti na osnovu nekog ličnog poznavanja Kaina; srećom, nikada nisam srela tog čoveka. Otac mi je pričao o njemu, a isto tako i Loga. Opisali su mi čoveka koji gleda isključivo sebe, ili duh suprotstavljen Svetlosti. Rome, mislim da neće moći da upotrebi moć tog Prstena. To je sočivo koje skuplja svetlosne zrake u žižu, možda neka vrsta lupe; nismo baš sasvim sigurni", dodade ona i iz nje izbi nešto nalik na humor. "Sestrinstvo nas je uzelo na zub zbog naših postupaka prema svetu, pre nekih jedanaest vekova. Bile su, koliko sam mogla da shvatim, prilično razočarane nama, i smatrale su da ne zaslužujemo da nas nečemu nauče. Ipak verujem da Kain nije u stanju da užiži ili da uveliča nešto što već ne postoji u njemu samom. Ako misli da može, onda je budala."
     "Veoma podroban opis, gospo, čoveka koga niste nikada sreli."
     "Imam poverenja u svoje učitelje, dive."
     "Možda. Ipak - Kain je uradio nešto što se nijedan div ne bi usudio, i postigao nešto što mislim da nijedan div ne bi postigao. Odličan posao, za budalu. Gospo, taj Prsten može biti sada mnogo važniji od nas, za mene i moje, nego grad Skupština koji ste nam vi dali na poklon. Tako recite Lodenu."
     Iako je bila veoma mlada, Senta je već posedovala savršenu oholost, urođeno pravo svakog vladara. "Ja ću svom ocu, dive, reći ono što ja budem htela. Došla sam da prokontrolišem tvoj rad; i on će bez sumnje biti moja glavna tema, kada se vratim da razgovaram s njim."
     Rom za trenutak osmotri mladu ženu. Adrenalin, koji mu se povećao od besa, nije se brzo povlačio; ali s ovim detetom se više ništa nije moglo postići. On klimnu. "Jeste li zadovoljni, onda, s ovim što ste videli?"
     S lakoćom mladosti, ona je izgleda već prešla preko njihove malopređašnje čarke. Osmeh joj je bio božanstven. "Jesam, Rome. Prekrasno je."
     Div zaokruži pogledom po reljefnim plavim planinama daleko na zapadu, po blistavom, praznom gradu, Novoj Skupštini, po pažljivo i s naporom odgajenim šumama i livadama. Odrastao je, kao i svi ostali divovi, na dalekom severu, u zemlji Arktiku, beloj, pustoj i otmenoj. Kao i svi ostali divovi, nalazio je da su pastoralne sklonosti gospodara Svetlosti prilično... prenatrpane. On radoznalo zapita vladarku: "Lepše od Zemlje?"
     Istog časa zažali što je to pitao. Iako mu nije uopšte bilo stalo do gospodara Svetlosti, Rom nije voleo da nanosi bol.
     Ona reče bezbojnim glasom: "Ništa nije lepše od Zemlje."
     Nedostajaće mi dom.

     2.
     ... neki od vas, deco, znaju istoriju toga doba, bar ono najosnovnije; kako se, za vreme Izgona, pokret otpora vladarima nastavio, i posle Kainovog povratka razbuktao u Dvadesetogodišnji rat. Oni koji su ustali protiv vladara živeli su prvenstveno na istoku i zapadu Doline; kada je sporazumom u Istmarču završen Dvadesetogodišnji rat, vladari su zadržali vlast nad središnjim delom Doline, jezerom T'Pau i obalom cele dužine reke Almandar.
     Kain je polagao pravo na oblast koja je bila nešto veća po prostranstvu od one koju su imali vladari, iako je bila njihovom teritorijom razdvojena po sredini; ogromno područje koje je na istoku obuhvatalo njegov rodni grad Istmarč i gradove Telindel, Serlok, Murstin i Elajtaun, a na zapadu gradove Vestmarč i Iglz.
     Narodi u Dolini pripadali su najtvrđim kastinskim društvima u istoriji sveta, i pobunjenici su i dalje poštovali tu tradiciju ništa manje od onih koji su se borili na strani vladara. Mnogima od njih bi uzavrela žuč pri pomisli da im naređuje neko ko je, u krajnjoj liniji, ipak bio sin jednog običnog ribara.
     Jedan od tih bio je i gospodar grada Iglza, čovek po imenu Maston Veramon. Godine 1274, dva dana posle potpisivanja Istmarčkog sporazuma, proglasio se nezavisnim, i ogromno područje podigao na ustanak.
     Protiv Kaina.
     Neka se zna da je bilo i takvih - Loga je bio jedan od njih - koje je sve to zabavljalo.

     Klizni brod iz Iglza došao je sa zapada, izronivši pravo iz užarenog Sunca, u poslednjem satu dana. Letelica je dva puta zaokružila iznad piste Pećina, pre nego što je Štit bio spušten, i klizni brod se tiho spustio nadole, u mekom, vertikalnom ateriranju.
     Štit se istoga časa opet podigao.

     Kain nije bio sasvim siguran koliko je vremena prošlo od kada mu se interfon obraćao Kavadovim glasom.
     "Gospodaru... gospodaru Kaine?"
     Kain otvori oči. Sedeo je u potpunoj tmini, izuzev jedne prigušene varnice svetlosti na koju mu je čitavo biće bilo usredsređeno; izgledalo je da lebdi iznad zemlje, dva metra ispred njega, jedini izvor svetlosti na svetu. "Da, Kavade?"
     "Gospodaru, stigao je Mastonov glasnik."
     "Ah." Kain za trenutak nije bio u stanju da se usredsredi na tu misao. Uz veliki napor skrenuo je pažnju sa varnice svetlosti ispred očiju, i vratio se na probleme stvarnog sveta. "Ko je taj?"
     "Mlad čovek, gospodaru, komandant, kapetan po imenu Solan."
     "Tako? Znači nije komandant kapetan Tristan. Izgleda da ti dugujem jednu zvezdu, Kavade." Poćutao je još malo, nepomičan u mraku. "Nisam mogao da poverujem da će Maston poslati tog Solana. Na osnovu ono malo obaveštanja koje imam o njemu, trebalo bi da je veoma omiljen kod Mastonovih ratnika. Nikako jedan od onih koje bi Maston poslao na zadatak koji će ga obavezno učiniti još omiljenijim."
     "Izuzev, moj gospodaru, ako je u pitanju očekivanje da neće uspeti."
     "Da. Znam da ne veruješ Mastonu, jer si pametan čovek." Kain se oprezno podiže na noge, ni izdaleka onako lako i lepo kako se obično kretao, istežući se nasuprot pobunjenim, bolnim mišićima. "Baš zanimljivo... Gde je sada?"
     "General Mersaj ga, kao što se naredili, vodi u obilazak proizvodnog nivoa."
     "Dobro. Svetlo", uzviknu on, i lebdeće svetiljke u sobi zatreperiše i začkiljiše. U sobi nije bilo ničega izuzev ferobetonskih zidova, tepiha da bude toplije, lebdećih svetiljki da bude svetlije, i providnog stuba u kome je treperila neka materija nalik na kristal.
     Da, u njemu boravi Prsten.
     Kaina je za trenutak uhvatila vrtoglavica, i on zastade, nepomičan, dok nije prošla. "Kavade", nastavi on kada se svet opet primirio, "donesi mi sve što imaš od naših obaveštajaca o tom komandantu Solanu. Zabavljaj tog čoveka bar još jedno pola sata. Ako se zamori od proizvodnog nivoa, odvedi ga u Oružarnicu. Neće te odbiti, neće smeti." Kain uze duboki, umirujući udisaj. "I pošalji mi Keju, da mi spremi kupatilo. Daj joj da ponese dve tablete deoksimetamfetamina. Moram se bolje osećati za susret sa Mastonovim glasnikom."
     "Gospodaru, kako glasi ona reč?"
     "Deoksimetamfetamin", pažljivo ponovi Kain na starom jeziku; Kavadu je ponekad bilo teško da razume reči na zajedničkom jeziku, a kamoli na angliskom. "Keja će znati šta je to. Dve tablete", napomenu on, dok mu se za trenutak smrači pred očima. "I to brzo."

     Na hologramskom portretu kapetana Solana video se mladić oštrih crta, sa ravnom kosom boje peska i svetloplavim očima. Kainu se činio iznenađujuće mlad; najviše dvadeset dve, do dvadeset tri, što bi značilo da je bar tri godine mlađi od Mastonovog 'starijeg' komandanta, čoveka s kojim se Kain jednom upoznao, po imenu Tristan de Volta. Ovaj Solan je bio, ako treba verovati Kainovim obaveštajcima, jedini ozbiljni rival Tristanu de Volti da bude naslednik Mastona Veramorna. Zaista zanimljivo; i zanimljivo da Solan nije imao, ili nije koristio, nikakvo prezime. Ili su mu roditelji bili u nemilosti - ako je poticao iz nekog visokog društvenog staleža - ili je, još verovatnije, bio poreklom iz porodice koja je bila toliko nisko na društvenoj lestvici da su njeni članovi, kao i oba Kainova roditelja, oduvek bili bez prezimena.
     Daleko od toga da je Mastonov drugi kapetan poticao iz neke veoma ugledne porodice; De Volta je samo značilo da se Tristan rodio u gradu Volta, nedaleko od Iglza.
     Što se njega tiče, iako to nije bio predmet na koji bi trošio mnogo vremena i razmišljanja, Kain je smatrao da je komandni kadar u Iglzu loše isplaniran. Maston Veramorn je bio toliko nesiguran da se bojao da ima oko sebe oficire visokog roda, ali i oficire sa velikim iskustvom. 'Slučajna' smrt komandanta pukovnika Gordala Stiliona, pre nepune dve godine, ovo poslednje je, prema Kainovom mišljenju, sasvim dovoljno potvrđivala. Kad Maston bude umro njegov grad, kao i oni na zapadnom kraju Doline, koji su bili u domenu Iglza, upustiće se u borbu za prevlast koju, prema Kainovoj, proceni, Mastonova organizacija nije bila dovoljno jaka da izdrži.
     Kain se, doduše, nije mnogo sekirao. Kada se to dogodi, sutra ili kroz pedeset godina, bio je više nego voljan da stavi šapu i pokupi sve parčiće, i opet zadobije teritoriju koju je izgubio zbog Mastonovog izdajstva.

     Pećine su bile neobično mesto.
     Velikim delom su bile prirodne; još većim nisu, već behu prekopavane tokom poslednjih trideset godina, koliko je isteklo od Kainovog povratka. Solan je tokom svog pažljivo vođenog obilaska video malo radnika, ali ono malo što je video delovalo mu je zadovoljno; nije bilo ni traga strahu, koji je Solan očekivao na osnovu onoga što se pričalo o Kainu. Ratnici u grupi što su je činili Solanovi vodiči takođe su bili veoma raspoloženi; jedan od njih, rošavi pilot kliznog broda po imenu Pas čuvar, koji je maltene ubio Solana prilikom prethodnog leta, veselo mu je sada ponudio revanš - sa živim ili neživim oružjem, zavisno od pregovora o primirju.
     Obilazak proizvodnog nivoa Pećina bio je izuzetno zanimljiv. Solan je video neke proizvodne tehnike kao što je bilo vakum-zavarivanje, za koje je, iako sam nije bio inženjer, znao da bi Mastonovi inženjeri skupo platili. Počeo je već da sumnja da se iza ovog obilaska krije još nešto, osim obične učtivosti, kad su mu ponudili da obiđe i područje oružarnice. Već i samo brodogradilište pružalo je sumornu sliku; Solan je izbrojao, baš kao što su oni očevidno i želeli da učini, tri puta više letelica nego što bi Iglz mogao da pošalje na bojno polje u najboljim danima. Ali nivo za isprobavanje oružja još ga je više potresao. Pokazali su mu nove projektile brod-brod, i laserski top zemlja-brod, koji bi desetkovao protivničku flotu kliznih brodova za nekoliko minuta.
     Jedna stvar, o kojoj su im javili špijuni, ispostavilo se da je bila tačna, baš kao što se Solanova žena Rea nadala: među Kainovim ratnicima zaista je bilo žena.
     Nije bio siguran da li mu se to dopada.

     Potpuno iznenađen, Solan je otkrio da mu se veoma dopada Kain, Veliki gospodar Istmarča i njegovih teritorija. Upoznao se s njim na večeri, koja nije bila ni najmanje ceremonijalna, i na kojoj su bili samo on, Kain, i general Mersaj, glavnokomandujući Kainovog štaba, a posluživao ih je Kainov sluga, varvarin Kavad. Večera je bila poslužena u Kainovom stanu, u sobi koja je bila dovoljno velika da primi pet puta toliko zvanica. Sedeli su na jastučićima oko dugačkog, niskog stola od crne hrastovine. Ta trpeza je bila stara, i prilično posto napravljena, tako da se Solan malo začudio što uopšte tu stoji. Izuzev trpeze, soba je bila zaista raskošno nameštena, sa jarko svetlećim lebdećim svetiljkama, koje su poigravale ispod tavanice, prostirkama od najfinijeg jelenovog krzna, i tapiserijama od sunčeve svile koje su visile po zidovima. Na jednoj tapiseriji bila je naslikana Blistava pustinja noću; bila je gotovo isto tako realistična kao hologram. Njenu tamu osvetljavali su vidljivo sjajni radioaktivni predmeti, sa poluživotom od desetina hiljada godina. Na drugoj tapiseriji bilo je prikazano potpisivanje Istmarčkog sporazuma od pre deset godina, na njoj su vladari izgledali znatno ružnije nego što je Solan bio uveren da su zapravo bili; Kain je bio prikazan u nešto starijem životnom dobu, i ako je to uopšte moguće, još lepši nego što je u stvarnosti izgledao.
     Uprkos onome što mu je Maston ranije ispričao, Solan je otkrio u sebi nevericu da taj mladić koji sedi preko puta njega za stolom - izgledao je najviše nekoliko godina stariji od samoga Solana, može biti živa legenda, kao što su ljudi govorili za Kaina od Istmarča. Bio je bosonog, odeven najjednostavnije, u crnu togu bez ikakvih ukrasa, pričvršćenu pojasom sa srebrnom kopčom izrađenom tek nešto malo iznad proseka. Jedini nakit koji je nosio nije bio ni od zlata ni od platine; samo jedna jedina, srebrna narukvica na levoj podlaktici.
     Kain je, izgleda, bio u najboljem zdravlju; na njemu se nije mogao primetiti nikakav znak bolesti o kojoj su javljali Mastonovi špijuni.
     Nisu mnogo razgovarali dok je trajala večera, koja je bila izvrsna, iako ne onakva kakvu je Solan očekivao: topli odresci svilaša, lako ispohovani i isprženi u slatkom maslacu od pšenice, sa raznim sosovima u koje su ih zamakali; i pečena divljač u belom bešamelu, jelo za koje je general Mersaj rekao Solanu da je iz kuhinje srebrnookih. Bilo je i toplih zemički sa maslacem i jedna činija rashlađenih jagoda. Iako dobra, večera je bila jednostavnija od onih koje su Solanu obično bile služene za stolom gospodara Mastona u daleko manje važnim prilikama.
     Jedino Solanovo pitanje za večerom bilo je upućeno sluzi Kavadu. "Svilaš je odličan, varvarine. Odakle je? Valjda ne koriste ratne letelice da ga dobavite pre nego što se pokvari?"
     Na njegovo iznenađenje, odgovor je došao od Kaina. "Ne, naravno. U brdima prema severozapadu postoji mala ustava. Kroz nju lovimo ribu."
     Pošto je posuđe od večere bilo raspremljeno, Kavad im je doneo kuvano vino i kafu. Kafa je bila piće na koje Solan nije bio navikao, i kada je srknuo iz šolje, nije mu se dopala. Varvarin mu je prineo kuvano i začinjeno vino, i on ga je uzeo sa zahvalnošću; u sobi je bilo hladnije nego što je navikao, a nije bilo kamina.
     Komandant Mersaj prvi spomenu razlog Solanovog prisustva. Uradio je to jednom jedinom rečju.
     "Mir?"
     Solan skrenu pogled sa Kaina na Mersaja, i opet ga vrati na njega. "Igre u Iglzu će biti za tri nedelje; bolje vreme nećemo imati. I izgleda da je to dobra ideja, kada se sve okolnosti uzmu u obzir. Naše uzajamne bitke nam do sada nisu donele ama baš nikakvo dobro."
     Kain srknu vino iz pehara. "Slažem se s vama. Zaista, dva puta od kako se pobunio, nagovarao sam Mastona da se opet udružimo. Do sada nije pokazao nikakvo zanimanje. Zaista se čudim, kapetane Solan, što nam sada predlaže primirje." Prvi put je Solan shvatio zašto crne oči tog čoveka zauzimaju najviše mesta u opisima koje su o Kainu davali njihovi špijuni; prvi put ih je Kain uperio pravo u njega.
     Solan je mislio da odgovara bez vidnog ustezanja. "Vladari su drastično ubrzali svoje aktivnosti sa divovima. Naši obaveštajci ne znaju zašto, ali moramo pretpostaviti da im namere nisu prijateljske ni prema nama ni prema vama. Ako treba opet da izbije rat, moramo se ujediniti. Vladari još imaju ogromnu moć."
     "Drastično", ponovi Kain. Nije skidao pogled sa Solana. "Orine, kaži mu."
     "Pre sedam godina", objasni Orin Mersaj, "dvadeset četiri hiljade žitelja pokrajine Semalije bilo je evakuisano tokom jedne jedine godišnje četvrti i negde prebačeno. Pre četiri i po godine, početkom zime 1280, drugih jedanaest hiljada radnika je uzeto iz pokrajine Turin i negde prebačeno. Znate li gde bi to negde moglo da bude, komandante kapetane?"
     "Komandante", ukočeno odgovori Solan, "ne znam." U dnu svesti mu zaigra pomisao. A takođe nisam ni slutio da je taj broj toliko velik.
     Kain je spustio pehar i počeo da prstima desne trlja srebrnu narukvicu na levoj ruci. Podigavši pogled, on samo reče: "Solane, nismo ni mi."
     "Gospodaru Kaine, ja ne..."
     "Kaine, molim te", iznenada reče taj čovek.
     "Gospodine?"
     "Za tebe - samo Kain."
     Solan je šetao pogledom naizmenično od jednog do drugog. "Dobro, Kaine, ja ne vidim šta time želiš da kažeš."
     "Mastonu je poznato", strpljivo objasni Kain, "već najmanje četiri i po godine, da su vladari i divovi zauzeti nekim ogromnim građevinskim projektom, možda u orbiti, možda i ne. Pre tri godišnje četvrti, orbitalni saobraćaj je poludeo. Divovi su lansirali u proseku po dva teretna broda u orbitu svakog dana." Podigavši pehar sa stola, on ustade i nerovzno poče da šeta. "Gotovo celu deceniju znam da su vladari doneli neku veliku odluku, koja je bila neposredna posledica sporazuma u Istmarču, a to zna i Maston. Gotovo sam se izbezumio pokušavajući da otkrijem šta rade. Da li prave orbitalni laserski top? Da li pomišljaju da izguraju jedan asteroid iz orbite i bace ga na Istmarč? Mogli bi, da hoće, znaš. Čak bih i ja to mogao da uradim, da sam bio dovoljno sumanut da pre deset godina počnem sa takvim planovima - a Štit koji te zaklanja od fuzione bombe ili laserskog topa neće te zaštititi od udara asteroida. Da li te četrdeset dve hiljade radnika podučavaju ratničkim veštinama, spremajući se da nam ih spuste na glave pravo iz orbite? Ne bi im bilo prvi put. Pre nego što sam se čak i ja rodio, poslali su radnike, tek kratko vreme obučavane, da rukuju ratničkim oružjem, protiv pobunjenog grada Erebiona, i sravnili ga sa zemljom. Možda ne planiraju ni jedno od toga? Ili sve? Ne znam, ali to me toliko zabrinjava da sam spreman da sarađujem čak i sa takvima kao što je Maston Veramorn." Kain zastade u hodu i okrenu se prema Solanu, mahnuvši u njegovom pravcu rukom u kojoj je držao pehar.
     "Zatim, pre jedne i po četvrti, svi špijuni koje sam imao u Skupštini odjednom su zaćutali. Svi do jednog."
     Solan se ugrize za usnu. "Naši takođe."
     Kain klimnu, vraćajući se bosonog iz šetnje preko jelenjeg krzna. "Znam. I zato, pretpostavljajući da nestanak mojih špijuna znači da se vladari spremaju da udare, poslao sam glasnika tvom gospodaru, navaljujući da on i ja sarađujemo. Dovoljno je loše već i tp što vi, budale jedne, napadate i pljačkate radničke naseobine na teritoriji vladara, a još gore što isto činite i onima u mom domenu..."
     Solan se vatreno usprotivi. "Nisu naši brodovi prvi oborili vaše, gospodaru Kaine, već je bilo obrnuto!"
     Kain kao da se trže kad je Solan prasnuo; nasmešivši se, odgovori sasvim blago. "Istina je. Doduše, vaši ratnici su upravo bili zapalili kuću koja je pripadala jednom od mojih podanika..."
     "To je bilo na spornoj terit..."
     Kain prsnu u smeh. "Dečko, čovek kome je kuća gorela izgleda da je mislio da je on moj podanik. Za ime Svetlosti, Solane, zašto su baš tebe poslali da pregovaraš u ime Mastona? To radiš veoma loše."
     Solan zausti da odgovori, a onda, nevoljno, odustade. Napokon reče: "Zaista?"
     "Pa, recimo da ti je jezik brži od pameti. Da si moj oficir, tu tvoju osobinu bih ti pripisao u velike vrline; iskustvo me je naučilo da imam poverenja u ljude koji kažu ono što im je tog trenutka palo na pamet." Kainu ne uspe da sakrije osmeh. "Zar nije malo neobično kad neko ko je došao da me obrlati da sklopim primirje od prve skoči i počne da se svađa sa mnom oko potpuno nevažne prošlosti."
     Solan nije znao šta da odgovori; zato je samo mudro ćutao.
     Kain se opet spusti na jastučiće, preko puta Solana, i prekrsti noge. "Nije mi cilj da oživljavam stare sukobe; što je bilo, bilo je."
     Solan najzad ponovo progovori. "Ne želeći da se prepirem s tobom oko nevažnih stvari, Kaine, ipak ti moram reći da nisi u pravu ako misliš da sam došao da te obrlatim. Vodićemo pregovore o uslovima primirja koji su prihvatljivi za mog gospodara Mastona, ili nećemo voditi nikakve pregovore."
     "A sada mi još i lažeš", tiho primeti Kain. Solan malo pocrvene od gneva, a Kain nastavi: "Dozvoli da ti objasnim kako stoje stvari, kako ih ja vidim, a onda ćeš me ili ubediti da grešim, ako budeš hteo, otići, ako budeš hteo, ili ostati da utanačimo pojedinosti oko primirja - ako budeš hteo." Solan se opet ugrize za usnu i ne reče ništa. Kain se nagnu napred, preko stola. "Dobro, ipak si pametan. A sad me slušaj, proklet bio, i pokušaj da naučiš nešto od pametnijih od sebe. Pre jedne i po četvrti, poslao sam Orina Mersaja u Iglz da lično prenese Mastonu moju žarku želju da on i ja radimo zajedno. Možda se sećaš te njegove posete."
     Orin Mersaj progunđa: "Raportirao sam po povratku da sam video novog komandanta, jednog kapetana o kome moj gospodar Kain nije ranije čuo. Tada smo prvi put, u stvari, i saznali da vi postojite, izuzev jednog neproverenog izveštaja da se Mastonova ćerka pre četiri do pet godina, bez slavlja i halabuke, udala za jednog od Mastonovih mlađih ratnika."
     "Upravo su me proizveli u kapetana uoči vaše posete, komandante generale Mersaj."
     "Znam."
     "Prema tome", tiho dodade Kain, ni trenutka ne ispuštajući Solanov pogled, "šta se danas promenilo? Šta to postoji u sadašnjoj situaciji, a da nije postajalo i onda? Imamo više nego trostruko veći broj borbenih letelica od Iglza; ali tako je bilo i krajem prošle zime. Imamo dva puta više ratnika, ali tako je bilo i krajem prošle zime. Prema tome, šta se promenilo? Kaži mi?"
     Solan klimnu. "Nije mi lako da pogađam misli mog gospodara Mastona, ali - znam da vam je poznato da smo mi obavešteni da ste... hmmm... došli u posed", oprezno nagovesti on, "jednog oružja, Prstena, od kojeg strepe čak i vladari."
     Na Solovanovo iznenađenje, Kain ni ne pokuša da porekne. "Pa, onda?" upita on.
     "Naravno, razumete, ja samo nagađam, ali mislim da je možda, u stvari čak možda i veoma verovatno..."
     "Da?"
     Savršeno ozbiljna lica Solan pogleda Kaina pravo u oči i reče: "... U stvari, gotovo sam ubeđen da je moj gospodar Maston promenio stav prema vama isključivo zbog toga što je u osnovi dobar čovek."
     U jednom trenutku, koji je trajao kao večnost, Solan nije bio sasvim siguran da je dao pravi odgovor. A onda se komandant general Mersaj zagrcnu u svoje piće; čak se i Kain zakikota. Mersaj spusti čašu na sto i ustade. "Ostario sam, gospodaru, i treba da počinem. Gospodaru, ako smem?"
     "Laku noć, Orine." Kain čak ni ne pogleda svog glavnokomandujućeg. "Prijatno spavanje. Kad ustaneš, skokni do mene, ako hoćeš. Nadam se da ćemo do tada već imati prednacrt mirovnog ugovora, da ga pogledaš."
     I Solan je ustao, prihvativši ispruženu Mersajevu ruku i čvrsto je stegavši. "Laku noć, komandante generale."
     "Laku noć, komandante kapetane. Sutra se vidimo."
     Mersaj se okrenu i krupnim koracima izađe iz sobe.

     Razgovarali su do kasno u noć, pijući kuvano vino sa začinima, koje im je doneo varvarin. Iako je bio dovoljno pametan da se ne izlane, Solan je bio zaprepašćen koliko se razlikuje Kain koga je znao iz priča - čovek koji se za tren oka razjari i ubije dok ne trepneš - od čoveka koga je upoznao. Već posle pola sata razgovora znao je da nikada nije sreo obrazovanijeg čoveka. Pre nego što je noć prošla, bio je ubeđen da nikada nije sreo inteligentnijeg.
     Solan nije mogao da se seti da je ovaj to glasno izgovorio - što nije bilo nikakvo čudo, jer je bio polupijan - ali u jednom trenutku Kain je rekao: "Znaš, nisi baš sasvim u pravu. Oh, da, verujem da nikada nisi sreo pametnijeg ni obrazovanijeg čoveka, ali samo zato što nikad nisi bio u Skupštini. Ima bar tuce vladara obrazovanijih od mene, ako ni zbog čega drugog ono bar zbog toga što su imali na raspolaganju više decenija studiranja nego ja. Postoje bar dva vladara - Loga i predsednik Suda Loden, i znam da si slušao o obojici - od kojih je Loden pametan koliko i ja. Loga je pametniji, i to me brine, iskreno da ti kažem." Kain je za trenutak izgledao zbunjen; i sam je dosta popio. "Meni zaista nije teško da ubijem, čini mi se, a to je još jedna stvar koju vladari ne rade. Mislim da nemaju petlju. Jednom su mogli da me ubiju i budu sigurni da me nema, ali su umesto toga rešili da me prognaju, misleći da ću sam umreti i da će tako imati mirnu savest." Zbunjeni pogled je nestao, i on se nasmešio Solanu. "Uostalom, oni su budale, što su tim postupkom i dokazali, i zato nema veze."
     Na to je Solan prsnuo u smeh, a potom su prešli na druge teme.

     Kad mu je Kain predložio da idu na spavanje, Solan se teturajući uspravio na noge. "Dobra ideja." Primetio je, lecnuvši se od zavisti, da je Kain, iako je pio barabar s njim, još čvrst na nogama. Kavad mu je dodao mundir, na koji je sasvim zaboravio, i Solan se učtivo zahvalio varvarinu.
     Kain je stajao pred vratima, ćekajući Solana. Kada je Solan dospeo do njega, pažljivo mu je spustio ruku na rame i upola ga okrenuo, tako da je Solan sada gledao u jednu od tapiserija od sunčeve svile. "Reci mi svoje mišljenje, ali iskreno. Šta misliš o ovoj tapiseriji?"
     Bila je to ona tapiserija na kojoj se videlo potpsivanje Istmarčkog sporazuma. Kain se za korak odmakao od Solana, dok je Solan ispitivački posmatrao tapiseriju, podrobnije nego što mu je tek ovlaš bačeni pogled tokom večere omogućio. Ni to što ju je ponovo pogledao, ni vino koje je popio, nije učinilo da mu se više dopadne. "Iskreno? Pa, bojim se da nije dobra."
     Kain iza Solanovih leđa reče u sebi: Moraću uskoro da dam da se taj slikar pogubi.
     Solan se naglo okrete, ljuljajući se. "Šta? Valjda ne misliš ozbiljno!"
     "Ne", odgovori Kain, poćutavši malo, sa izrazom koji Solan ne bi mogao da protumači ni po cenu života. "Ne. Samo sam se šalio. Hoćeš li da ti pokažem Prsten?"
     Solan je zurio u njega. Na licu su mu se borili iznenađenje i zbunjenost. Najzad reče, pažljivo izgovarajući reč po reč, jer je bio pijan: "Kaine, ne razumem te."
     "Čudilo bi me da je obratno. Hoćeš li da pogledaš Prsten?"
     "Ja...da", prihvati on, odjednom razljućen, "mislim da hoću. Da li ono što ja želim ima za tebe neki značaj koji je meni nedostupan?"
     "Onda, ujutro. Ja ću ti ga pokazati." Kain prođe pored Solana, kroz vrata, pa u hodnik. "Hodi. Imam jednu slobodnu sobu, u blizini svoje. Tamo možeš prespavati."
     Bacivši pogled na varvarina, koji je raspremao za njima, Solan pohita za Kainom, koji se udaljavao niz hodnik. Hodnik je bio u mraku; a kada sam ja, pomisli on pijano, prolazio njime dolazeći na večeru, bio je sasvim lepo osvetljen. Zar tu, u Pećinama, zaista gase osvetljenje kad padne noć?
     "Jeste, gasimo", rasejano mu odgovori Kain. Otvorio je vrata koja su vodila u ogromnu nameštenu sobu, sa krevetom koji je bio dovoljno velik za tri osobe istovremeno. "Hoće li ti ovo odgovarati? Tu, iza ovih vrata nalazi se kupatilo, sa kadom i civilizovanim vodovodno-kanalizacionim uređajima."
     Solan čak ni ne baci pogled unutra. "Biće odlično."
     Kain klimnu. "Zajedno ćemo doručkovati, ujutro?"
     "Naravno, gos... Kaine."
     "Da li da naredim da ti pošalju neku devojku, da podeli postelju s tobom?"
     Solan se samo nasmeši. "Ne, hvala."
     Kain se malo ustezao. "Dečka?"
     Solan se ovog puta nasmejao, glasno. "Ne. Hteo sam samo da kažem, Kaine, da živim u braku, i to srećnom. Imam i sina, upravo je napunio petu." On baci koporan pored kreveta, šutnu čizme s nogu i razbaškari se po mekoj površini. Kada je opet progovorio, u glasu mu se jasno osećala ljubav, nemoguće je bilo da se ne zapazi. "Zove se Orion. On je nešto najlepše što sam video u životu."
     Kain opet klimnu. "Laku noć."
     Solan nije uopšte smišljao pitanje, došlo mu je samo od sebe. "Kaine, da li si ikad voleo neku ženu toliko da si bio preman da se s njom oženiš?"
     Solan istog časa zažali zbog svog pitanja. Kain je ostao da stoji u dovratku, ukočen, kao munjom ošinut. U sledećem trenutku, uspeo je da se nasmeši. "Ne, nemoj se izvinjavati", reče on. "Proveo sam četrdeset godina u Donertaunu, na ivici Blistave pustinje, Solane, postepeno izgrađujući vojnu silu koja nam je - i tebi i meni - dala kakvu-takvu slobodu. Proveo sam u Donertaunu sedam godina pre nego što sam naučio da aktiviram Štit kojim se Donertaun zaklanjao od radioaktivnog zračenja Blistave pustinje. Da oplodim neku ženu, dete bi bilo nakaza. Laku noć, Solane."
     Solan je u sebi zahvaljivao što je spavaća soba tako mračna, tako da Kain nije mogao da vidi crvenilo koje mu je oblilo obraze. "Laku noć, Kaine."

     Tek kasnije, ležeći budan na praznom krevetu koji su mu dali, Solan je shvatio da mu Kain nije odgovorio na pitanje.

     3.
     Solan je već imao prilike da vidi sobe u kojima nema ničega, a koje nisu ostavljale tako snažan utisak praznine.
     S teškom mukom odvojio je pogled sa zatvorenog prostora u kojem se nalazio Prsten. U prigušenom sjaju lebdećih svetiljki, oko Prstena se jasno video krug svetlosti.
     Obučen u letačko odelo, sa šlemom u ruci, nije mogao da potisne osećanje da je pomalo smešan. Kain je, izgleda, pogodio šta misli; stojeći iza providnog stuba u kome je bio Prsten, ne gledajući u Solana, Kain reče: "Molim te, skini rukavice i ostavi negde taj šlem." U stvari, Kain mu se tada prvi put obratio, tog jutra; doručak je protekao u izuzetnom ćutanju. Kain je bio hladan u ophođenju, kao da prethodna noć nije nikada postojala. Pojavio se za doručkom obučen onako kako ga je prikazivala večina špijunskih holograma: uniforma ratnika Pećina - crna uniforma konzervativnog kroja, na desnoj strani grudi našivena zvezda sa zracima, a u njoj sjajna plava lopta koja, prema rečima Kainove propagande, predstavlja drogu velemladost - ali bez oružja, bez ikakve oznake čina, i bez ikakvog nakita izuzev srebrne narukvice.
     Solan ćušnu rukavice u šlem i spusti ga pored svojih nogu na izgužvanu prostirku od jelenje kože. Prsten mu nije dopuštao da odvrati pogled; zaista, veoma zaokupljujuća stvar. Nije valjda to parčence kristala ono oružje pri čijem pomenu se njegov gospodar Maston pretvarao u drhtavu krpu od čoveka?
     "Jeste", reče Kain. Solan skrenu pogled na njega i obre se uhvaćen u dubine mračnog, nepomičnog oka. "Veoma si mlad, Solane, ali tvoja se mladost nigde toliko ne vidi koliko u potpunom odsustvu straha od Svetlosti. Borili smo se s vladarima dvadeset godina; imali smo klizne brodove i artiljeriju i podršku radničkog stanovništva uzduž i popreko, po celoj Dolini. Vladari su imali samo Svetlost, i bili su prokleto blizu pobede pre nego što sam im zapretio oružjem od kojeg se užasava čak i Maston." Kain se iznenada nasmeši, tvrdim, opakim smeškom bez i tračka humora. "Maston je budala, i to prevrtljiva - ali boji se moći koju ima Svetlost."
     Solan s mukom odvoji oči od Kainovih, učini jedan korak, pa drugi, sve dok ne zastade u mestu s jedne strane Prstena, preko puta Kaina. "Manji je nego što sam očekivao. Toliko mali da ga možeš nositi." On ponovo pogleda u Kaina. "Zašto ga ne nosiš?"
     "Bio je veći kad sam ga uzeo, tako velik da mi je jedva stao u šaku. Kada sam ga prvi put video na... dobro, nije važno na kojoj planeti - imao je u prečniku trideset ili čak četrdeset metara. O njemu su se starale tri žene koje sam video, a možda ih je bilo više, iako mislim da nije, koje nisam video." Predmet njihovog razgovora tiho je pulsirao u prostoru između njih dvojice. Solan prvi put vide da Prsten lebdi unutra, u staklenom stubu, bez ikakve potpore. "Od mog povratka, stalno se smanjuje. Mislim da izgara od želje da s nekim opšti, od želje da ga neko dodirne."
     "Zašto ga ne nosiš?"
     "Da li su vaši inženjeri", ozbiljno upita Kain, "ikada uspeli da moduliraju Štit u metastabilni oblik?"
     Solanu je ovo pitanje izgledalo da nema nikakvo značenja. "Da. Ali to ne radimo često; potrebna je ogromna energija." On spusti pogled na stakleni stub i odjednom shvati. "Ti si Prsten zatvorio u jedan takav? Zašto, za ime Svetlosti? Ne razumem."
     "Svetla isključena", tiho reče Kain, i soba odjednom utonu u mrak u kome je svetleo samo Prsten. "Štit isključen."
     Strahoviti blesak ga pogodi kao oblak igala po koži i Solan se zatetura unazad. Neko je kriknuo, glasno i visokim tonom, a glas koji nije bio Solonov, i za koji nije mislio ni da je Kainov, odjeknuo je duboko u dnu Solanove lobanje:
     "Gle! Posmatraj sada lice Dana; posmatraj sada Svetlost!"
     Ogromni, gorući sjaj se sunovrati na Solana, i šaputanje koje gotovo da je bilo artikulisano ispuni mu uši. On naglo pokri rukama oči. Zaslepljen, čuo je opet Kainov glas, tih i spokojan: "Svetla uključena." Lebdeće svetiljke zasijaše i Solan ugleda Kaina kako, zatvorenih očiju, nepomično stoji iza praznog mesta na kome je bio Štit, poput ledenog stuba, ispružene ruke i otvorene šake. Oštra, blistava svetlost gotovo mu je zaklanjala lice od Solanovog pogleda, svetlost koja je dolazila iz Prstena, a ovaj je lebdeo tik ispred Solana, podrhtavajući metar iznad tla.
     Prsten se pokrenu, polako, i vrati preko sobe u Kainovu ispruženu šaku. Kainova šaka se zatvori oko Prstena, a sam Kain kao da se vrati u život, otvorivši oči i opustivši se. "Izvini", učtivo reče on, "samo za trenutak." Zatim spusti pogled na pod, nađe mesto koje mu je bilo potrebno, i oslobodi Prsten iznad tog mesta. Prsten je vidno podrhtavao, tresući se u mestu. Kain je stajao i posmatrao ga, a na čelu mu se skupi kap znoja i poteče niz obraz.
     U jednom trenutku tu je bio samo Prsten; u sledećem se gotovo providni Štit pojavio oko njega.
     "Kladim se da kod kuće ne radiš ovako zanimljive stvari", primeti Kain, ljubazno i veselo.
     Solan je zurio u njega. "Šta se... dogodilo?"
     "Ubij me ako znam." Kain obrisa rukom potočić znoja na obrazu. "Ali znam da je vreme za ručak."
     "Ručak?" glupavo ponovi Solan. "Za ime Svetlosti, šta se ovde događa?" Kain se malo strese i duboko udahnu vazduh. "Napravili smo prednacrt mirovnog ugovora, dolazimo na Igre, i sklopićemo mir. Pored toga, sada se spremamo za ručak."
     Solan reče jedino što mu je u tom času palo na pamet da odgovori. "Pa, tek smo doručkovali."
     Kain ga radoznalo pogleda. "Nisi gladan?"
     "A..." Solan prvi put shvati da jeste. "U stvari, umirem od gladi."
     "Mislio sam da je tako."

     Jeli su jednoj od nekoliko soba iznad površine zemlje koje je Solan video u Pećinama; liftom su se popeli do zgrade usađene u obronak brda, iz koje se pružao pogled na piste za sletanje ispred Pećina i seoska imanja na zapadu. U pravcu severozapada jedva se videla skupina polusrušenih građevina; ostaci starog, napuštenog Istmarča, sela u kome je, znao je Solan, Kain odrastao.
     Kain je ručao ćutke, zauzet svojim mislima. Solan je jeo kao vuk, potvrđujući još jednom nešto u šta je Kain već bio dovoljno ubeđen. Kain je i sam bio gladan, i dosta je pojeo: dve šolje kafe i jedan od velikih sendviča sa govedinom koje im je Kavad poslužio.
     Solan je pojeo tri, i popio dve čaše vina.
     Solan prvi prekinu ćutanje, pošto je smazao treći sendvič. "Šta si, u stvari, tamo radio?"
     "Nisam siguran", odgovori Kain. Bila je to istina, iako je zavodila slušaoca na krivi trag. Pod pretpostavkom da nije potpuno razumevao Prsten, svako objašnjenje koje bi dao Solanu bilo bi, u najboljem slučaju, samo delimično tačno. Pomisao da slaže samo zato što nije znao istinu razbešnjavala je Kaina.
     Odgovor se Solanu očigledno nije dopao. Kain je sedeo i čekao da Solanu postane sasvim jasno šta mu to smeta. "Osetio sam... u jednom trenutku je izgledalo kao da tvoj um... dodiruje moj, da mislimo iste misli."
     "U jednom trenutku i jesmo."
     "Zašto?" Iznenada, on besno dreknu: "Jesi li mi ispitivao misli zato što si sumnjao da ćemo održati reč? Zar nam tako malo veruješ?"
     "Verujem? Nama?" Kain uze tu reč u razmatranje. "Ako tu podrazumevaš i Mastona Veramorna, priznajem, ne verujem mu ni malo više nego svilašu kad pocrveni." On prezrivo šmrknu. "Manje. Kod svilaša bar možeš videti da je pokvaren."
     Solan uzdahnu, trljajući slepoočnice. "To ne obećava nikakvo dobro u pogledu našeg primirja, gospodaru Kaine. Kaine, hoću da kažem. Ti veruješ Iglzu - samo ne njegovom gospodaru."
     "To nisam rekao."
     "Odlično." Ta reč je bila veoma odsečna. "Znači sada, posle deset sekundi, ipak veruješ Mastonu?"
     Kain dopusti da mladić pogodi; video je kad je to učinio. "Ni meni."
     "Zašto da ne?"
     "Zašto?" bubnu Solan.
     Odgovor koji mu je dao Kain nije sadržao razlog, a nije ni bio neki odgovor, i Kain vide da je Solanu to odmah bilo jasno. "Podsećaš me na nekoga. Ne znam zasigurno na koga." Solanovo lice odjednom postade bezizražajno. "Ko ti je otac?"
     "Ne smem da kažem, gospodaru Kaine."
     "Hoćeš da kažeš da ne znaš", blago primeti Kain. "Dobro, nije to sramota."
     Solan poče da se žesti. "U mom poreklu nema ničega čega bi trebalo da se stidim, gospodine."
     "Jesam li rekao da ima? Pa, moj otac je bio ribar." Kain ga za trenutak proučavaše pogledom. "Ne bi trebalo da budeš tako osetljiv. Tako postaješ laka meta za odstrel." Solana kao da malo trže takva pomisao, i lice mu se protiv volje razvuče u osmeh. "Samo sam imao neko čudno osećenja da sam te već negde sreo, a znam da nisam."
     Solan se oglasi, uz jedva vidno ustezanje. "Maston je jednom rekao nešto što me je navelo na pomisao da on zna. Možda sam njegovo kopile, a možda sam dete nekog od sitnijih plemića s početka Dvadesetogodišnjeg rata." On sleže ramenima. "Ako se sećaš, pre nekih dvadeset dve do tri godine, u vreme kada je Maston upravo učvršćivao svoju vlast u zapadnom delu Doline, bilo je nekih, pa, otprilike pet-šest sitnih plemića koji su mu se suprotstavljali. Neke je Maston pobio, a s nekima je sklopio mir", usne mu se iskriviše u oprezan smešak, "pa ih zatim pobio. Mogu da nagađam, gospodaru Kaine, da je moj otac, ako ne Maston, onda neki od tih plemića. Poznavajući svog gospodara, moram pretpostaviti da je moj plemeniti otac, ukoliko takav čovek nije samo plod moje mašte, sada već mrtav. Ako su vam vaši špijuni rekli nešto o meni, onda su vam sigurno kazali da sam odrastao u jednom sirotištu u Vestmarču, tako da se to slaže. Sve što mogu iole sigurno da kažem, to je da je Maston, kad me je prvi put ugledao, izgledao toliko iznenađen, da ga nikada kasnije nisam takvog video."
     "Mastonovi komandanti te mnogo vole, a i obični ratnici, tako su mi rekli."
     Solan se namršti. "Istina je."
     "Poznavajući svoga gospodara", blago primeti Kain, "zar ne misliš da ga to brine?"
     "Ne." Reč je bila kratka i odsečna, očigledno izgovorena s namerom da se o tome više ne razgovara.
     "Tako, dakle." Kain ispi svoju kafu i pokaza prstom na Solanovu vinsku čašu. "Još? Ili moraš da se vratiš?"
     Mladić smesta shvati. "Na žalost, moraću. Žena će mi se zabrinuti."
     Maston će misliti da sam ti zavrteo mozak, prevede Kain u sebi. "Dobro. Mogu li da te otpratim do tvog broda?"

     Kavad je stajao pored njega i posmatrao kako Solanov klizni brod, posle kratkog zaleta preko piste, uzleće u vedro, plavo nebo. Sa mesta na kome su stajali videli su, u početku, kako se Velika brana uzdiže iza brda; kako je brod povećavao visinu, tako se postepeno peo iznad ogromne sive mase kamenočelika.
     "Rekli ste da vas podseća na nekog?"
     Kain je posmatrao kako se brod uzdiže. "Jesam li tako rekao?"
     "Možda nije trebalo da čujem gospodaru."
     Ne skidajući pogled sa Solanovog kliznog broda, Kain se nasmeši. "Možda nisi."
     "Mladić je na vas ostavio utisak", nastavi Kavad.
     Kain dobaci Kavadu brz pogled ispod crnih obrva. "Misliš?"
     "Ostavio je i na mene." Kavad je oklevao. "Maston se nikada nije ženio, zar ne?"
     "Nije. Misliš da je Solan njegovo kopile?" Solanov brod najzad nestade sa vidika, zakloniše ga runasti, beli cirostratusni oblaci.
     Kavadove srbrne oči su zamišljeno svetlucale. "Ne liče mnogo jedan na drugog, ali očevi i sinovi ne liče baš uvek. Prošlo je već nekoliko godina otkako sam video holograf Mastonove kćeri, Ree, ali ovaj dečak liči pomalo na nju; a ona jeste njegovo kopile."
     "On nije Mastonov", reče lagano Kain.
     "Čiji je, onda?"
     Kain zavrte glavom. "Ne znam ko je u stvari taj dečak, Kavade, odakle ga je Maston dobio, ni kako - ali taj dečak potiče od vladara." Izraz na njegovom mladolikom licu bio je takav kakvog Kavad nikada ranije nije video - starački, i nekako umoran. Ali glas mu je ipak bio blag, gotovo čežnjiv. "U njemu postoji Svetlost."
IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
mob
Apple iPhone 6s
Poglavlje 9: Gospodari svetlosti

@03 = Godina 1284. posle Ognja

     Vladar Loden koračao je Dvoranom ogledala, utonuo u misli. Nije se žurio. Kao što nije mogao da izbegne samog sebe, niti misli koje su ga opsedale, kad nije bilo ni jednog ni drugog.
     Kain, šaputale su misli, prokleti Kain.
     Loden Almandar bio je čovek klasične lepote; nikakvo čudo. Bio je samo jednu generaciju udaljen od neposrednih tvorevima genetskog inženjera T'Pau, najvećeg genetskog inženjera kojeg je svet imao. Lodenov otac, Džon Almandar, bio je najbolje što je T'Pau stvorila. Bio je takođe sin jedinac, kao što je i Loden bio Džonu Almandaru. Stvoriteljka T'Pau je radila samo na najfinijim genomima; samo najbolje izabranike čovečanstva uzela je i od njih stvorila ono što je dobilo ime T'Pauin narod, a kasnije, kada se završio poslednji od Ognjenih ratova, vladari Zemlje.
     Džapamo se, kao deca. Poslednji dani koje ovde provodimo, a Kain nas čak ni sada ne ostavlja na miru.
     Možda Loden i nije bio, i krajnjoj liniji, ljudsko biće. Po tom pitanju ni sam Loden nije imao nikakvo mišljenje; iskreno rečeno, bilo ga je baš briga. U njegovom genetskom ustrojstvu postojao je onaj dodatni, dvadeset četvrti par hromozoma, koji su imali svi ostali vladari, a radnici nisu; i zato radnici i vladari nisu mogli uzajamno da se oplode.
     U stvari, postojao je jedan izuzetak. Postojao je jedan vladar koji je imao samo dvadeset tri para hromozoma, isto kao radnici, i čije genetsko ustrojstvo nije gotovo ništa dugovalo T'Paui Almandar.
     Iako se danas sve manje pamtilo, a još manje bilo važno, vladar Loga je bio jedino razumno biće koje je naučilo da upravlja Svetlošću, a nije od samog početka bilo pripadnik T'Pauinog naroda.
     U stvari, on je bio varvarin.
     Pred sam izlaz iz Dvorane ogledala, tamo gde su ogledala skretala u luku i sama postajala pregrada, Loden Almandar, najstariji u T'Pauinom narodu, predsednik Suda u Skupštini, našao se licem u lice sa samim sobom.
     Prikupio je u sebi Svetlost, i moćno, bez i najmanjeg napora, koraknuo ka pregradi i nestao.
     Pobuđivanje moći jedva da mu je poremetilo tok misli.
     Bio je veoma, veoma star, i bolest mu je ležala u duši.

     Materijalizovao se iza crnozlatnog mermernog stuba na podijumu, u raskošnom dnevnom svetlu koje je osvetljavalo skupštinsku salu. Uz onaj jedan izuzetak, niko ko nije bio u stanju da prikupi moć Svetlosti i učini skok koji je Loden upravo učinio, nije mogao da uđe u Salu pod vedrim nebom putem koji je vodio kroz Dvoranu ogledala; iz Dvorane se nije drukčije moglo stići u Salu.
     Izuzev jednom.
     Kain je bio doveden tim putem, i stajao je tu, vezan; i u toj sali vladari su ga osudili na progonstvo za koje su mogli pouzdano da veruju da će mu doneti smrt. Zašto smo pogrešili, pitao se Loden, sedam decenija kasnije, da li zato što smo hteli da ga pogubimo, ili zato što nismo uspeli?
     U krugu koji se zatvarao oko podijuma čekali su na njega ostali vladari, koji spremno ustaše u znak poštovanja; devet od deset vladara i vladarki koji su, zajedno s njim, sačinjavali Sud Skupštine. Loden pogledom zaokruži po prostoriji, privlačeći na sebe njihovu pažnju. Njegova žena Elisa je bila prisutna, i dve njegove kćeri, Marija, i najstarija, Selena. Mihael i Atel su bili naučnici; pitomi ljudi i nepraktični, voljni da ih neko vodi. Gabrijel je bio jaka priroda; srećom, najčešće je bio na Lodenovoj strani. Drugi bračni par u Sudu, Kalandra i njen muž Julijan, često su pravili probleme, a to što se deveti član Suda, ćutljivi čovek po imenu Eamon često stavljao na njihovu stranu, nije mnogo pomoglo. Eamon je poslednji postao član Suda; došao je na mesto vladara Albera pre sedam decenija. Izgleda da nikada neće zaboraviti da je Kain ubio njegovog prethodnika.
     Loden polako podiže obe ruke, s dlanovima naviše, kao da hoće da dosegne do njih. Ostali vladari napraviše isti pokret, i u nemom spajanju sa božanstvom oko svakog vladara, stade da se javlja i pojačava sjaj - zamagljena, zlatna Svetlost koja je tekla preko njih kao tečnost, slivajući im se u grla i očne šupljine, i izvirući...
     Svetlost ih odjednom poškropi strahovitim bleskom, i nalik na eksploziju izlete iz sale, u obliku blistavog stuba koji nadjača čak i sunčev sjaj.
     Vladari su nepomično stajali u svetu koji je bio sav od iskričavog usijanja, okupljeni u tihoj sreći i blagoslovu Svetlosti, zajedno i usamljeni u onome što je bila nepremostiva razlika između jednog vladara i ostalih.
     Svetlost postade blaža, i iščeze.
     Još trenutak ostali su ćutke da stoje, svaki od njih utonuo u vlastite sanjarije, a onda se postepeno stadoše vraćati sebi. Zauzeli su svoja mesta oko podijuma za raspravu i čekali na Lodena. U poslednje vreme mu je trebalo dugo vremena da se povrati iz opštenja sa Svetlošću. A kada je najzad progovorio, glas mu je bio lišen ushićenja. "Loga se danas vratio sa divovima." Pojedini članovi Suda klimnuše; većina ih je već znalto a. Loden je govorio polako, birajući reči. "Rad na izgradnji Nove Skupštine je završen. Divovi su krenuli da od ovog Suda zatraže nagradu. Imamo ono što smo želeli; a i divovi imaju, reklo bi se, ono što su želeli - samoupravu. Senta mi je već rekla da je novi svet veličanstven. Divovi su izgleda pošteno i vredno ispunili naše zahteve."
     Loden je gotovo mogao da vidi kako im teku misli. Najzad se Gabrijel oglasi. "Dakle, zašto da ne obavimo te formalnosti, prijatelju? Objavi da dolazimo, i uradimo tako." On podiže obrve. "Isplati ih, drugim rečima."
     Kalandra obliza usne - bila je to navika koje nije uspela da se oslobodi šest stoleća - i reče: "Da. Ja, a i mnogi od nas se pitaju zašto si sazvao ovaj sastanak, Lodene. Uvereni smo", ona se izazivački sukobi sa Lodenovim pogledom, "da će divovi umeti da se i sami snađu i da će sklopiti mir sa radnicima. Kad mi odemo, dobiće svoju nagradu." Ona mahnu rukom oko sebe. "Našu vlast i naše mesto. Sve."
     "Ako budu mogli da ga zadrže." Stojeći na govornici Loden se grčevito uhvati za njene ivice. Sudbonosni trenutak je nastupio. Rekao je mirno, naglašavajući svaku reč. "Neće imati Prsten."
     Protivljenje, koje je očekivao, došlo je sa neočekivanog mesta: njegova vlastita žena, Elisa, rekla je tiho i promuklo: "Mi im nismo ni obećali Prsten."
     Loden se zagleda u nju. "Elisa, Kain još nije imao Prsten kad smo s divovima pravili sporazum. Ako..."
     Ona mu upade u reč. "Mi smo pošteno sklapali sve svoje sporazume. Ugovorili smo da ćemo ih pustiti da vladaju, ništa više!" Opustivši se malo, Elisa nastavi mirnije. "A da ne govorimo o tome da je naša etička obaveza, da pomažemo divove, u najboljem slučaju sporna, a naša sposobnost da to učinimo još spornija. Da li nekoga treba poslati u opasnost Istmarča da otme Prsten?" Izgovorila je glasno ono što su svi dugovečni vladari sigurno morali misliti u sebi. "Neka vreme obori Kaina; i hoće. Pod pretpostavkom da mu pođe za rukom da pobudi bilo kakvu moć iz tog Prstena - u šta sumnjam - ona neće biti dugog veka zato što joj je opoganio izvor."
     Loden polako krenu pogledom po Sali. Pogodili su šta smera, i bilo je već očigledno da će dobiti malu podršku za delo koje je želeo da predloži.
     Neko kretanje mu privuče pažnju i on podiže pogled prema traci otvorenog neba koja se videla kroz otvor između vrha zidova i donje površine tavanice. "Možemo", reče on, držeći pogled upravljen naviše, "misliti što god hoćemo - ali divovi se boje Svetlosti, prema tome i Prstena, prema tome i Kaina."
     Trag svetleće trake pređe preko neba. Iako bi to mogao da vidi samo neko ko je bio prisan sa Lodenom dugo vremena - a i takva osoba bi u tom trenutku trebalo da ga pažljivo posmatra - moguće je da se najstarije živo biće na Zemlji nasmešilo, upravo tog časa.
     A možda i nije.

     Blistava tačkica svetlosti pala je niodkuda, pojavila se na jednom kraju plave trake neba, krećući se kao zvezda padalica. Tačkica je potom izrasla u plamenu kuglu i udarila o podijum za raspravu kao laserski zrak, pucketajući i šišteći. Lopta se vrtela besciljno preko podijuma, šaljući oko sebe mlazeve hladnih varnica u vidu sjajnog vodopada, i zaustavila se na ivici podijuma za raspravu koja je bila najdalja od tribine.
     Lodenova ćerka Marija se široko nasmešila; Eamon je bio vidno uznemiren. Sem njih, niko u skupini vladara koji su čekali nije reagovao.
     Vatrena kugla se raspukla kao jaje, i iz njenog središta se uzdigla ogromna prilika kraljevske kobre, dvadeset puta veće od normalne, sa zažarenim, rubinskim krljuštima i sevajućim, dijamantskim očima. Kobra je blesnula samo jednom, i kada je njena prikaza iščilela na njenom mestu je stajao vladar Loga, riđokosi čovek sa sjajnim plavim očima, i smešio im se.
     "Ćao, drugari." Loga zaokruži pogledom po njima. "Kako je bilo, a? Koštalo me je truda, znate." On duboko udahnu vazduh i baci se u jedno od praznih sedišta, nedaleko od onog na kome je sedeo vladar Atel, i sasvim blizu mesta sa koga su dva divovska sedišta, odlično urađena ali ružna, štrčala u sali, poput upadljive greške neukih zanatlija. "Velikog truda."
     "Zakasnio si", odseče Eamon.
     Loga se okrenu Eamonu, otvorena, nevina lica. "Čuj... nisam čak ni znao da sam pozvan. Nadao sam se da ću upasti iznebuha." Vladarka Selena se glasno zakikota, i Loga joj namignu pre nego što je rukom zaklonio lice i okrenuo se njenom ocu; crte na licu kao da su mu tekle, kao voda, i kada je opet podigao glavu, lice mu je imalo ozbiljan izraz. "Napravio sam ozbiljno lice", reče on, ne obraćajući se nikom posebno. Podigavši pogled, susrete se s Lodenovim bledoplavim očima. "Mislio sam da ćeš hteti da razgovaraš sa mnom, pre nego što razgovaraš sa njima", reče on tiho, pokazujući rukom naviše.
     U tom trenutku do njih dopre brujanje.
     Devet pari očiju istovremeno pogledaše naviše, odakle se, u tom trenutku iz prilične daljine, približavao svemirski brod Arskild, ogromnih dimenzija kako bi primio u sebe divove. Loden nije ni trepnuo. Loga mu se obrati u mislima. Suviše lako. Jednoga dana svi će oni sedeti u krugu smrknutih lica kao sada, a ja ću skočiti i dreknuti: "Uja!"
     Završna misao bila je gotovo ispunjena dosadom. I skočiće.
     Na Lodenovom desnom obrazu zatreperi jedan mišić, i to je bilo sve.
     Loga najzad i sam podiže pogled; brod divova je usporavao, motori su mu bili zaglušujući iz ove velike blizine, i usporavao je vertikalno nadole, na pistu koja se nalazila na istoj čistini na kojoj i Sala Skupštine, visoko u Crnim planinama iznad grada Skupštine. Ogromna masa broda koja se primicala rasla je sve više i zaklonila sunce, bacivši senku na Salu. "Prijatelji vladari", glasno i otegnuto najavi Loga, "naši verni inženjeri."
     Vladarka Selena se umeša, bezizrazna lica. "Loga, jesu li završili radove tako da možemo biti zadovoljni?"
     Loga podiže glas da bi nadjačao sve jaču grmljavinu brodskih reaktivnih motora za rad samo u atmosferi. "A-ha". Loga je nije čak ni pogledao. Posmatrao je kako se Arskild prizemljuje, vertikalno padajući na pistu sa elegancijom koja uopšte nije dolikovala nečemu tolikih dimenzija. Pista, koju je T'Pauin narod bio izgradio u vreme kada su divovi bili samo neke nepotvrđene glasine sa severa, jedva da je mogla da primi letelicu ogromnu kao Arskild. Među vladarima koji su još bili u životu Loga je verovatno bio tehnički najobrazovaniji; istom logikom, bio je verovatno jedini vladar koji je mogao da ceni tako fenomenalno postignuće kakvo je bio Arskild. Dao bi mnogo da može da zaviri u shemu motora koji su omogućavali letelici da koristi fuzionu rekaciju u atmosferi bez radioaktivnog zagađenja. Motori se napokon primiriše i utihnuše. Loga skrenu pogled sa letelice i iznenađeno otkri da su svi pogledi uprti u njega. "Molim?"
     Elisa se tiho oglasi. "Možda samo neke male pojedinosti sa svog putovanja? Budi ljubazan."
     "Hej, šta vi hoćete? Lepo je, zaista." On sleže ramenima. "Bašte na sve strane, ako volite takve stvari; znate: žbunići, stabla, cveće. Nova Skupština je lepa, za sada malo isuviše prazna. Sve to je bilo i u planovima. Ja lično smatram da ste mogli verovati Senti na reč." Dve ogromne, nakazne prilike iziđoše iz Arskilda, i ne obraćajući pažnju na isuviše sitno stepenište uklesano u planinski obronak, počeše da se penju strmom padinom ka Sali.
     "Moja je ćerka", primeti Elisa, "još dosta mlada."
     "Onda, pre svega, nije trebalo da je pošaljete. No, ne mari", odvrati Loga, ne udostojivši Elisu ni pogleda, obraćajući se ovog puta Lodenu. "Savršeno je. I kao što vidite, divovi dolaze da im platimo. Obećali smo im da će biti potpuno zadovoljni, zar ne? Lodene?"
     "Šta kažeš, mužu moj?" hitro dobaci Elisa. "Zar nisu ispunili svoj deo pogodbe, do kraja?"
     Loden je ni ne pogleda; on samo klimnu i vilice njegove žene se vidljivo stegoše. Loden nije mislio na nju, jer srž problema je bila pred njim, spremna da bude rečena. Dva diva su došla - div koji je zauzimao najugledniji položaj kome je neki div mogao da teži, viši inženjer Rom, i njegov stariji brat, koji je zauzimao najmoćniji, Skaald Laar. Pripadali su divovskom plemenu Janter, plemenu koje je, tokom puna četiri divovska pokolenja, gotovo dva puna stoleća, vladalo divovima u svakom pogledu. Uprkos dugačkim nogama, kretali su se malo brže od vladara, veoma pažljivo ploveći svojim ogromnim telima, ulazeći kroz severna vrata Sale. Loden je stajao na podijumu, okrenut licem prema njima, a ostali vladari su mu bili za leđima.
     "Budi pozdravljen, Lodene." Glas diva Laara bio je dubok i zvučan - onakav kakvim bi, pomislio je jednom Loga, kad bi mogla, progovorila granitna stena. Na čudno deformisanim lobanjama, oči divova bile su najviše nalik na čovečje - pametne i osećajne. "Vidim da se lepo provodite, kao i obično. Sanjarite." Laar nije gledao mimo Lodena, već su mu oči stajale čvrsto uperene u oči starog vladara. "Diskutujete. Ne želimo da vam kvarimo dokolicu; samo da završimo posao, i možete opet utonuti u nju. Završili smo Novu Skupštinu, Lodene. Biljke za stvaranje atmosfere su na svojim mestima. Najveći deo jednog kontinenta potpuno je teraformiran, i proces koji je sada počeo neće se zaustaviti. Kontrolna mreža računara je najsavršenija koju smo ikada izgradili; stoji vam na raspolaganju. Najdalje za jedno stoleće, sav taj svet neće se uopšte razlikovati od onog kojeg ste vi sebi stvorili u ovom gradu. On", dodade div, delom završavajući, a delom izazivački, "u svakom pogledu ispunjava sve specifikacije ugovora."
     "Budite dobrodošli, Laare, Rome", reče Loden, sa značajnim naglaskom, "u svoju Skupštinu." Za tenutak je podigao pogled na diva Roma, a onda ga vrati na njegovog starijeg brata. "Molim vas, sedite. Znam da vam je stajanje teško." Divovi lagano sedoše, a Loden nastavi. "Raspravljali smo o tome kakve će biti prilike u Dolini kada mi, vladari, odemo iz nje. Nadamo se da se naši napori da uspostavimo trajan mir sa Kainom i Mastonom neće ugasiti kada jednom budu prešli u vaše ruke. Kao što znate, naš cilj je oduvek bio sloga između vas i radnika."
     Dva diva prasnuše u gromovit smeh, veoma raspoloženi, kao da ih Lodenove reči grdno zabavljaju. Kad su prestali da se smeju, Rom hladno zaokruži pogledom po skupu. Kad je progovorio, reči su mu bile protkane prezirom. "Vaši napori da uspostavite trajan mir... da. Gospodari Svetlosti, naši špijunski sateliti nam kažu da se Kainove i Mastonove trupe bore u blizini Iglza upravo sada... dok vi pričate o nekom idealističkom miru!"

     Solanov rep počeo je da se zagreva.
     Odbojnici oko njegovih zadnjih izduvnih cevi bili su od tantal-karbida; neće se istopiti i propustiti laserske zrake do fuzionih motora na temperaturi manjoj od tri hiljade osam stotina stepeni celzijusa; i premda su laseri varvara dostizali dovoljno visoke temperature da to učine, morali su da ostanu na njemu duže vreme, inače od njih nije bilo koristi.
     Komandant kapetan Solan počinjao je da se kaje zbog svoje nestrpljivosti. Snop laserske svetlosti zviznu mimo njegovog kliznog broda. Jonizujući trag ostavio je blistavu podsliku na njegovoj mrežnjači. Jedan od varvara mu je nešto blebetao na srebrnojeziku, koji Solan nije razumeo.
     Vraćajući se u Iglz, posle pregovora sa Kainom, odlučio se za prečicu. "Varvari..." Ta prečica će ga, izgleda, koštati života. "Prokleti varvari."
     Najočigledniji put do kuće bio je da samo sledi krivinu Velike brane. "Prečice", promrlja Solan. Dokle god se ostane na strani okrenutoj moru, bilo je sasvim bezbedno, čak i u prolazu pored Singera, gde su vladari još držali sve u svojim rukama.
     Ali bilo je zaobilazno. "Proklete prečice."
     Ako se klizni brod podigne visoko i preleti preko Crnih planina, preko najsevernijeg dela Blistave pustinje, pa opet preko Crnih planina, stiže se u Iglz; time se put skraćuje gotovo za trećinu. Tim putem je došao u Istmarč; vraćajući se kući, nije ni pomislio na onaj duži.
     Na žalost, srebrnooki varvari su Blistavu pustinju smatrali svojom teritorijom. Gotovo nikad nisu odlazili tako daleko na sever, i da su bila samo dva klizna broda ne bi se trudili; ali Solan je bio sam.
     Biip. Biip. Solan pljesnu po prekidaču za antiprojektile, i čak ni ne pogleda u retrovizionu kameru. Njegovi, antiprojektili promašiše tragač toplote. To je zaista bilo da se čovek pojede od muke... On zaokrenu u oštrom luku pri gravitaciji reda veličine osam, da izbegne tragač toplote. Za trenutak mu se smrači pred očima, a kad se povratio plamena lopta se naglo širila iza njega, za trenutak mu zaklonivši od pogleda napadače, ali i njega od njih. On u magnovenju prelete očima po komandnoj tabli. Ono što je u svemu tome činilo da čovek zaista pobesni, bila je činjenica da nijedna od tih varvarskih letelica nije mogla da se meri sa Solonovim kliznim brodom.
     Njih dvanaest je moglo.
     Napuštali su Crne planine, leteći na sever. Iglz nije više bio daleko; Solan otvori komunikacije. "Iglz, govori kapetan Solan. Varvari su mi za repom. Iglz... Iglz?"
     Laserski zrak mu dotače klizni brod i prelete preko zatupastih krila. Baš rđavo; Solan potpuno zaokrenu klizni brod, trista šezdeset stepeni oko vlastite ose, spiralno se spuštajući ka dnu kanjona u kome su se nalazili. Izuzev samog zadnjeg dela kliznog broda, laka karbojedinjenja nisu bila predviđena da zadržavaju direktnu lasersku vatru, makar i za kratko vreme.
     "Komandante kapetane? Govori komandant Jona Prvi. Koja vam je lok..." Glas je bio zagušen pucketanjem statičkog elektriciteta, pošto je Solan brzo gubio visinu. Varvarski klizni brodovi krenuše naniže za njim, svi osim jednog koji se odlučio da ostane na visini i da posmatra gužvu ispod sebe, što će za njega biti smrtonosna odluka. Na trideset metara iznad stenovitog dna kanjona, Solan malo produži u istoj ravni, sve dok mu brzina ne opade do tačke na kojoj mu se klizni brod neće prevrnuti kada ga bude dizao u visinu. Jedanaest letelica jurilo je u stopu za njim, jedna iznad njega. On udahnu vazduh da se smiri, nastojeći da ne misli na one klizne brodove koje je viđao kako se raspadaju dok su obavljali taj manevar.
     Solan najzad okrenu pramac kliznog broda naviše. Krila malo potom zahvatiše vazduh, i klizni brod uspori. Bilo je to kao da je udario u zid od kamenočelika. U tom trenutku proradiše pogonski motori, i klizni brod polete naviše, gotovo vertikalno.
     Varvari su tek tada počinjali da shvataju da njegovog broda više nema.
     Solan najzad stiže pravo pod trbuh letelice koja je ostala u visini, iznad one gužve; dodirnu je laserom gotovo dva puta vrelijim od onog koji su koristili srebrnooki, a potom stade posmatrati kako se letelica raspada u oblak rastrgnutog metala. Približavao se svojoj prvobitnoj visini kada je opet čuo glas.
     "... ti? Solane? Ne vidimo te na našem najdaljem radaru..."
     Varvari su se ponovo okupljali, u metežu, i počeli da kreću za Solanom. "Čekaj, upravo smo ih dobili na radaru. Devet letelica... ne, jedanaest."
     Kroz komunikacioni kanal opet se prolomilo blebetanje. Pošto mu je prijemnik bio podešen na višu frekfenciju, onu koju je Iglz upotrebljavao u saobraćanju baze sa letelicama, Solan je znao da mu se varvari obraćaju samo po treperenju na kontrolnoj tabli. "Iglz, da li neko od vas govori varvarski jezik?
     "Govori Jona Prvi, kapetane. Ja pomalo natucam. Ne znam savršeno, ali dovoljno da..."
     "Do đavola, Prvi, šta kažu?"
     "Ah... Predaj se ili ćemo te razneti, otprilike se svodi na to. Ima ih više, ali uglavnom su to lične stvari, koje se odnose na vašu majku..."
     "Oh. Tako sam i mislio."
     "Komandante?"
     "Ne mari. Pošalji mi nekoga u susret, da me pozdravi i razjuri te mutante. Vraćam se kući." Varvarske letelice više nisu bile dovoljno blizu da bi na njih ispalio lasere; atmosferska strujanja zagrejana brzinom letenja toliko su skretala zrake da je verovatnoća da će pogoditi Solana bila zanemarljiva. Ni blizu tako sposobni za manervisanje kao klizni brod, ipak su počinjali da ga sustižu. Mora da su trošili gorivo neverovatnom brzinom. Imalo je svojih prednosti da se letelica namenjena manevrisanju u atmosferi osloni na pogon hemijskih motora, a ne na raketno sagorevanje koje se napaja iz ćelija na fuziono gorivo. "Sad ćemo da se trkamo", mirno reče Solan.
     "Komandante?"
     "Ne brini."

     U gradu Iglzu, visoko u brdima na zapadnom kraju Velike brane, Maston Veramorn je koračao kroz odzvanjajuće, prazne hodnike mesta koje je nekada bilo njegov dom, domaće ognjište Veramorna od kada su Veramorni nastali: ogromna građevina od kamena i kamenočelika, po imenu Kula Olujnog Vetra.
     Bio je to krupan, mišićav čovek, koji je upravo zalazio u sredovečnost, sklon gojenju, čelično sive kose i sa borama koje su mu se već ustalile oko očiju i usta. Kao mladić, nije bio nimalo lep; drugi, čak i ostali članovi domaćinstva gospodara Veramorna, dali su mu nadimak 'Mali div', imajući na umu čuvenu ružnoću divova. Kad je odrastao, stekao je određenu grubijansku privlačnost, koja mu je dobro poslužila; nije zabadava najmlađe dete gospodara Veramorna postalo njegov budući naslednik - u vreme kada su Mastonova braća i jedna sestra još bili u životu.
     Kuća je ovih dana bila prazna. Sam Maston nije živeo u njoj još od početka Dvadesetogodišnjeg rata. U to vreme, u vazdušnim napadima, ratnici koji su ostali verni vladarima i borili se na njihovoj strani ispoljavali su ružnu spremnost da bombarduju rezidencije gospodara pobunjenih područja. Uistinu, Kula Olujnog Vetra potpuno je izgubila jedno krilo za vreme jednog takvog vazdušnog napada.
     Kada se rat završio, Maston se nije vratio u to boravište iz drugih razloga. Njegovo vlastito stanište, sagrađeno posle Istmarčkog sporazuma, bilo je mnogo veće, kao što je i dolikovalo tvrđavi čoveka koji je vladao teritorijom većom od jedne desetine Doline. Uz to, div Rijabel je bio sahranjen u dvorištu Kule Olujnog Vetra i Maston je otkrio da svoje uspomene na Kulu ne može više da odvoji od sećanja na Rijabela i na sumorno prisustvo tog poludelog diva.
     Ipak... nije to bilo tako loše mesto. Maston se ozbiljno bavio mišlju da ga pokloni Tristanu. Komandant kapetan Tristan je još živeo u kasarni za komandni kadar, iza Komandnog tornja; takvo mesto nije bilo prikladno da u njemu stanuje naslednik Mastona Veramorna. Maston je mislio da će mu se to dopasti. Tristan nikada nije imao nešto više osim sposobnosti da uporno istraje u teškom radu, i umeo je da pokaže svoju zahvalnost. Trebalo je uložiti neznatni trud pa da Kula Olujnog Vetra opet bude ispunjena svetlošću i veseljem kao u vreme kad je on bio dete.
     Prijemnik koji mu je visio na pojasu poče da pišti. On ga uze u ruku.
     "Gospodaru?"
     Za trenutak Maston nije mogao da prepozna taj glas; Iglz je bio mali grad, oduvek je takav bio, i u detinjstvu mu nikada nije bila potrebna ona veština koju suvladari prenaseljenih gradova kao što je bio Vestmarč bili prinuđeni da steknu, veština da prepoznaju glasove i lica isto onako lako kao što sokolar prepoznaje svoje sokolove. Onda se seti. "Molim poručniče Jona?"
     "Gospodaru, komandat kapetan Solan se vraća kući. Na putu ga progone razbojnici, gospodine, varvari."
     "Šta?"
     "Gospodaru, još četiri i po minuta i ući će u domet naših topova."
     Kula Olujnog Vetra nije bila ni kilometar udaljena od Komandnog tornja.
     Maston Veramorn izlete iz nje, trčeći što ga noge nose.

     Komandni toranj se prostirao na površini od gotovo celog kvadratnog kilometra, koja je nekada činila vrh čvrste, granitne stene. Pre nego što se Kain vratio iz progonstva niko u Iglzu - u stvari, niko u čitavoj Dolini - nije raspolagao potrebnom tehnologijom da izravna taj vrh i na njemu podigne zgradu. Divovi bi to sigurno umeli da urade; ali Iglz je bio gradić sa uskim ulicama i visokim zgradama, i mada ne baš siromašan, nije bio ni bogat.
     A divovi nisu radili za male pare.
     Maston Veramor strča niz brdo na kome se nalazila Kula Olujnog Vetra, projuri kroz Bulevar sokolova, mimo desetak radionica čiji vlasnici su još upražnjavali stare zanate onako kako su to činili njihovi očevi i očevi njihovih očeva, mimo drugih radionica u kojima su se koristile proizvodne tehnike razvijene u doba industrijske civilizacije koja je izumrla gotovo trideset vekova pre nego što se Maston Veramorn rodio, pa zatim pravo kroz gomile svojih podanika, ne usporavajući ni za trenutak. Bio je četvrti dan leta, 1284. godine, i ulice su bile pune šetača koji su uživali u lepom vremenu.
     One koji nisu stigli da mu se sklone s puta grubo je odgurivao u stranu. Ako se podanicima Iglza i učinilo pomalo čudnim što vide svog gospodara kako juri kao lud kroz ulice, dobro su se čuvali da se ni ne nasmeše na taj prozor.

     Nije se još ni zaduvao, a već je stigao do Komandnog tornja.
     Komandni toranj bio je izgrađen, do sitnica, po uzoru na Komandni centar u Istmarču - bio je to ogromni dek sa pogledom na brodogradilište, natopljen sjajnom žutom sunčevom bojom. U sredini deka nalazile su se grupe holografa, na kojima su tehničari upravljali vazdušnim saobraćajem. Radni podcentri su se zrakasto pružali od grupa holografa, u nejednakim skupovima. Komunikacije, odbrambena oružja zemlja-vazduh, upravljanje Štitom i komandne funkcije kliznih brodova bile su razvrstane u pojedine podgrupe.
     Sličnost Komandnog tornja sa Komandnim centrom u Istmarču nije bila ni slučajna ni čudnovata. Kainovi inženjeri izgradili su i jedan i drugi.
     Sva posada već se nalazila na Komandnom tornju kada je Maston stigao. Komandanti i ratnici bili su na svojim mestima. Njegova ćerka, Rea Veramorn, i njen petogodišnji sin koga je imala sa kapetanom Solanom, Orion, takođe su se već tamo nalazili. Dečko, plavokosa i plavooka slika i prilika svoga oca, nije delovao zabrinuto. Posmatrao je, ne razumevajući, užurbanost koja ga je okruživala, mirno sedeći u uglu i grleći svog psa. Maston gadljivo iskrivi usta kad ugleda životinju - pas koji se savršeno mogao iskoristiti živeo je zabadava, kao kućni ljubimac, umesto da bude ovčarski ili lovački pas. Maston je bio nezadovoljan odlukom svoje kćeri da ga podari dečaku, pogotovo što dete nije imalo nikakve razumne potrebe za njim.
     Maston, u prolazu, zareža na svoju kćer. "Rekao sam ti da dete ne dovodiš ovamo."
     Kapetan Tristan za trenutak baci pogled na gospodara kada je ovaj ulazio, a onda se ponovo zagleda u holografsku kuglu. Rea je već sedela u Prvom podcentru za oružje, prolazeći, bleda lica, kroz postupak njegovog puštanja u rad. Ako je i čula očeve reči, nije na njih obratila pažnju. Ratnik koji je bio dežuran u tom podcentru stajao je pored nje, u stavu mirno, zajapurenog lica. "Gospodaru", odsečno reče Tristan, "stigli ste u pravi čas da vidite uzbudljiv prizor. Izgleda da je Solan usput pokupio pratnju."
     Maston nešto progunđa, sažimajući u sebi situaciju jednim pogledom na računarske koordinate prikazane na holografskoj kugli. "Doveli ste gornji red lasera u pripravnost, da opale čim se on dovoljno približi? Dobro. Zašto još niste poslali ratnike u vazduh?"
     "Nije bilo spremnih kliznih brodova", mirno odrati Tristan.
     "Zašto ih, kog đavola, nije bilo?"
     Tristan mu dobaci jedan hitar pogled, i odgovori sa jedva primetnom nelagodnošću izazvanom Mastonovim tonom. "Gospodaru, još nisam imao vremena da to utvrdim!"
     "Uradi to, čim ti se ukaže prilika. Topovska komanda!"
     Komandat kome se obratio čak ni ne podiže pogled sa table u svom podcentru. "Gospodaru!"
     "Kad se bude nalazio ispod prvog reda, zaštitite ga vatrom." Maston opet pogleda na holografsku kuglu. "Jedanaest letelica? Ko su?"
     Rea mu odgovori. "Varvari, srebrnooki."
     Maston prasnu. "Kainovi?"
     Na hologramu kugle videla su se brda u kojima je bio šćućuren Iglz. Od jedne tačke, duboko u brdima, suknu jedan jedini snop smaragdnog laserskog svetla i dodirnu jedan od brodova progonitelja. Letelica namah nestade u vihoru raskomadanog metala.
     "Pogodih te... Ne, nije moguće", reče njegova ćerka, glasom u kome nije bilo ni traga napetosti koja joj se videla na licu. Zatim dodade, gotovo kao uzgred. "Mlazni hemijski motori - pogledaj spektar izduvnih gasova. Osim toga, čak i da ih je Kain obučio, ne bi bili tolike budale da zađu ovako duboko u vazdušni prostor koji je pod našom kontrolom."
     "Iglz, govori kapetan Solan." Orion podiže pogled na zvuk očevog glasa, pokušavajući da ustanovi odakle dolazi. "Spreman za spuštanje ispod najvišeg reda... sad."
     Na holografskoj kugli plava varnica koja je predstavljala Solanov brod pade naniže, u spustu koji je bio primetan čak i pri ogromnom smanjenju holografske reprodukcije.
     U prvom laserskom redu nalazilo se preko sto osamdeset učvršćenih lasera. To je bila prva odbrambena linija Iglza, a ni u kom slučaju i poslednja. Ubitačni, gotovo čvrsti zid laserske vatre suknu kroz vazduh, iznad Solanovog broda a ispod varvarskih. Maston je samo trenutak posmatrao prizor u holografskoj kugli, a onda reče: "Dobro. Topovska komanda, podignite tu tavanicu do njih."
     "Da, oče", odvrati Rea tiho. Na komandnom tornju nije bilo nikoga ko bi se usudio da pogleda u Mastona, osim Tristana, i čak je i kapetan Tristan uradio to vrlo hitro. Mastonovo lice bilo je gotovo isto tako purpurno crveno kao i lice ratnika koji je stajao u stavu mirno pored njegove kćeri. U holografskoj kugli zid laserske vatre postepeno se pomerao; svih sto osamdeset tri lasera iz prvog reda dizali su istovremeno svoje snopove naviše. Letelice varvara su se ludački komešale, pokušavajući da izbegnu lasersku vatru koja ih je desetkovala. Gotovo nijedna nije ostala; samo dva, teško oštećena broda uspela su da se probiju kroz zavesu laserske vatre i okrenula se da pobegnu na jug. Maston je sumnjao da će čak i ta dva uspeti da stignu u bazu. Jedan od njih se tako pušio da se i u holifrafskoj kugli video oblak dima koji je vukao za sobom, a drugi brod je izgleda tek s mukom uspevao da održi visinu.
     "Iglz, odlično. Otvorite pistu broj pet - samo brzo, molim vas. Imam problema."
     Za njega tu više nije bilo posla. Maston Veramorn im svima okrenu leđa i uputi se ka izlazu, da siđe do sletnih pista. Orion je ustao, i ostao da stoji, zureći razgoračenim okicama u potrazi za prigušenim očevim glasom.
     Uostalom, tu mu nije bilo mesto. S istinskim zadovoljstvom, Maston nadlanicom grubo odgurnu derište koje mu se našlo na putu. Pas ustade i zareža, ali ne skoči. Igrajući se nožem koji mu je visio o pojasu, Maston se uputi naniže, ka pisti broj pet, osećajući nešto nalik na razočaranje.

     Sletanje nije bilo loše. Oštećeni klizni brod nije nijednom nadleteo pistu, već je sleteo pravo na nju. Rep mu je bio toliko usijan da je svojim sjajem odudarao od plave pozadine neba još dok je brod bio na kilometar odstojanja.
     Mastona je uvek čudilo kako se brzo glasovi prenose kroz Iglz. Valjda su se svi ratnici, koji tog trenutka nisu bili na dužnosti, već iskupili ispred zaštitne ograde piste broj pet. Dok je još stajao na osmatračkoj platformi, i sam dobro udaljen od piste, Mastonovim umom je proletela misao da bi ga nedovoljno bezbedno prizemljenje, da je bilo takvo, koštalo povećeg broja njegovih borbenih snaga. Ipak, nije im naredio da se povuku. Ratnici su obožavali kapetana Solana. Ta činjenica nije bila Mastonu po volji, tako da je već počeo i razmišljati šta da čini; nije bio tako lud da dođe u sukob sa svojim ratnicima oko nečega toliko beznačajnog kao što je relativno mala opasnost po njihov život.
     Tu činjenicu je Maston znao već toliko dugo, i toliko dobro, da nije čak ni bio svestan da postoji; oružje je moć, a ljudi upravljaju oružjem; i čovek koji upravlja mora slediti svoga vođu iz razloga koji će biti nešto više od slepog straha, jer ga u protivnom neće dugo slediti.
     Solan je spustio klizače za sletanje broda, i klizni brod naglo uspori kada se pogonski motori ispod njegovog trupa ugasiše. Udario je o zemlju, krećući se isuviše brzo. Klizači za sletanje otpadoše pri prvom dodiru sa plastičeličnom površinom otpornom na visoko trenje kojom je bila prevučena pista za sletanje. Klizni brod se nagnu na jednu stranu, i jedno od zatupastih krila dodirnu zemlju i izazva blago rotiranje broda dok je klizio na trupu preko piste. Pre nego što je tako prešao četrdeset metara, zaustavio se.
     Tehničari u odelima sa hlađenjem istrčaše odmah sa dugačkim šmrkovima, prskajući usijani rep broda penom za sprečavanje vatre, ohlađenom na četrdeset stepeni ispod apsolutne nule. Poklopac na vrhu broda mirno kliznu u stranu, kao da je sve proteklo u najboljem redu, i komandant kapetan Solan se izvuče na rukama iz kliznog broda, kroz otvor na njegovom vrhu, da bi ostao što dalje i od fuzionih pogonskih motora na repu, i od pene koja je prskala, smrtonosno hladne same po sebi. On doskoči na površinu sletne piste, ostavši samo za trenutak nepomično; zatim se raskopča i svuče sa glave šlem, dobaci ga tehničaru koji je stajao u blizini, i savršeno hladokrvno se udalji od broda u kome zamalo da nije poginuo.
     I tada se prolomiše uzvici i aplauz.
     Iako je prošlo mnogo godina od kada je Maston išao u borbu, jasno se sećao tog osećanja: oštrog priliva adrenalina, gotovo divljeg zanosa koji nastupa kad se još jednom prevari smrt.
     Maston je posmatrao sa balkona kako se Solan grli sa njegovom usvojenom ćerkom i njihovim razmaženim, neposlušnim detetom. Gotovo tri tuceta radnika nagrnu oko njega, a oni koji su mogli da ga dohvate muvali su ga pesnicama u leđa od oduševljenja.
     Dok se sve to odigravalo, Solan baci pogled oko sebe, a zatim naviše, i ugleda Mastona Veramorna kako stoji gore na platformi, posmatrajući ga. Lice mu se odmah razvuče u širok osmeh. "Gospodaru!" povika on, toliko snažno da su ga čuli svi u krugu od sto metara, "donosim vam mir!"
     Samo u magnovenju gotovo da je zavladala tišina, a onda je prostor iza ograde na pisti eksplodirao od radosnih pokliča.
     Maston Veramorn im samo klimnu, bezizrazna lica, a onda se okrenu i vrati unutra.
     Niko ga nije ispratio ni pogledom.

     Ratnička soba predstavljala je anahronizam. Koplja i štitovi plemićkih porodica zemljoposednika iz Iglza i Vestmarča visila su po njenim zidovima. Ogromni luk na sklapanje, kojim je Mastonov pradeda ubio svračka u onom čuvenom lovu 1212. godine, zauzimao je počasno mesto iznad Mastonove stolice na čelu stola za strateške planove. Terminal podstanice, neprestano uključen, nalazio se odmah ispod njega.
     Maston je sedeo u stolici načelnika Generalštaba i čekao. Iako, u teoriji, on nije bio načelnik Generalštaba - ili se, bar, nikada nije postarao da uzme tu titulu - niko živi na teritoriji pod vlašću Iglza nije bio toliko lud da dovede u pitanje njegovo pravo na nju.
     Prošlo je čitavih četvrt sata dok je tako čekao, utonuo u mračne misli. Mnogobrojni komandanti ulazili su, jedan po jedan, a on je i dalje čekao. Nije obraćao pažnju na njih, puštajući ih da sami zauzmu svoja mesta. Tristan će verovatno požurivati Mastonovu ćerku i drugog komandanta kapetana. Za razliku i od Ree i od Solana, Tristan mu je ukazivao dužno poštovanje - i zato je, znao je Maston, donekle gubio popularnost kod ratnika.
     A time je Maston bio veoma zadovoljan.
     Rea je još govorila kada su ona i njen muž konačno ušetali unutra, ruku pod ruku, a komandant kapetan Tristan za njima. "... brinula? Ja? Nisam se brinula. Ti se ne bi usudio da pokvariš svoj ugled." Kao što se često pre toga događalo, Mastona je pogodila sličnost između žene koju je svet smatrao njegovom ćerkom i komandanta kapetana Solana; ista plava kosa, iste oči, čak donekle i ista usta.
     Derle, hvala Svetlosti, nije bilo na vidiku. Očigledno, čak ni njegova kći nije bila toliko bezobrazna da dovuče to razmaženo, ženskasto derište u Ratničku sobu.
     Solan ne nastavi razgovor već joj nežno izvuče ruku ispod svoje i, kao što je bio običaj kada se komandant vrati kući gospodaru, kleče na jedno koleno pred Mastonom Veramornom. Dodirnuo je usnama pečatni prsten na ispruženoj ruci; u tom trenutku je Solan prvi put shvatio da nikada, sve vreme svog boravka u Istmarču, nije video da neko klekne pred Kainom. "Gospodaru", promrmlja on i uspravi se.
     Niko u toj sobi, izuzev Mastona, nije bio stariji od trideset godina.
     "Jesu li oni varvari bili Kainovi?" upita Maston iznebuha.
     Tristan je zauzeo mesto s Mastonove leve strane, za stolom preko puta Solana i Ree. Solan izvuče stolicu i sede pre nego što je odgovorio. "Ne, naravno da nisu. Kainovi su bolji od njih. Da je toliko mnogo Kainovih pošlo za mnom, sada bih već bio mrtav. To su bili varvari, izgleda srebrnooki. Uradio sam glupu stvar: izašao sam iz vazdušnog prostora Doline na povratku - prečicom preko Crnih planina. Jednoga dana ćemo, gospodaru Mastone, morati nešto da učinimo s tim varvarima. Suviše su se osmelili, a i brodovi su im svake godine sve bolji."
     Maston prezrivo šmrknu. "Imam ja i veće ratnike. U poređenju s Kainom i vladarima i divovima, ti prokleti varvari su veoma nisko na spisku mojih briga."
     Solan sleže ramenima. "Jednog dana." Iz bluze koju je nosio ispod jakne letačkog odela on izvuče smotuljak hartije koji je bio presavijen natroje. "Gospodaru", reče on, vidno ponosan, "doneo sam vam nacrt mirovnog ugovora sa Istmarčom. Verujem da su uslovi pošteni."
     Maston mu uputi pogled ispod čupavih obrva, razvijajući hartije. "I mislio sam da ćeš verovati da je mir pošteno predložen, pošto si se postarao da mi vratiš nacrt." Jedva da je i pogledao u tekst, pre nego što ga je bacio na sto. "Dakle, pristao je da dođe."
     "Jeste", oduševljeno prihvati Solan. "Mala, prijateljska utakmica - gospodaru, baš kao što ste želeli. Biće to dobra prilika za pregovore, u prazničnoj atmosferi. Ako ikada treba da nastupi mir, nećemo imati boljeg mesta za početak."
     "Nemoj mi ponavljati moje vlastite reči, dečko", kiselo odbrusi Maston, a Rea Veramorn poblede kao da ju je Maston ošamario. "Ispričaj mi o svom putu."
     Solan ukratko ispriča pojedinosti za koje je znao da će Mastona interesovati, broj kliznih brodova Istmarča, oružje koje su mu pokazali u oružarnici. Maston ga opet prekida. "Je li ti pomenuo Prsten?"
     Svi prisutni komadanti videše kako se kapetan uzdržava da ne prasne. Ipak, uspeo je da ovlada izrazom lica i da ne povisi ton. "Gospodaru, pokazao mi ga je."
     "Šta?"
     Solan je bio zapanjen burnom reakcijom Mastona Veramorna; čovek je upola ustao iz stolice. "On... mi ga je pokazao, gospodaru." Maston je nepomično buljio u njega. "Gospodaru, uveravam vas da je to istina. Šta nije u redu?"
     "Ništa..." Maston klonu natrag u stolicu, ublažavajući izraz lica. "Verujem ti. A sada, zašto je to uradio?"
     Pitanje teško da je bilo upućeno Solanu; ovaj ipak odgovori. "Gospodaru, znate da se govori da gospodar Kain poseduje sposobnost da čita misli, kao vladari."
     "Pored toga što se govori, to je i istina", rasejano odvrati Maston. "Dakle?" I dalje je buljio negde iza Solanovih leđa, kao da je utonuo u razmišljanje.
     "Njegove misli su se dotakle mojih, dok je Prsten bio izvan staklene ograde. Bio je to... čudan doživljaj, gospodaru. Mislim da nije verovao u iskrenost naših namera da poštujemo mir i želeo je da uz pomoć Prstena ispita moje misli dublje nego što bi inače bio u stanju."
     "Opiši mi", polako reče Maston, "kako se sve to odigralo, kada ti je pokazao Prsten. Nemoj izostaviti ni jednu jedinu pojedinost, čak i ako smatraš da je potpuno beznačajna."
     Potrajalo je; Maston ga je svaki čas prekidao pitanjima, na koja Solan ili nije znao odgovor, ili nije mogao da sagleda njihovu vezu sa onim o čemu je pričao. Završio je jednostavno. "Mislim da je on, možda, bio isto tako preneražen kao i ja, gospodaru, onim što se dogodilo, iako se ne bih mogao zakleti. Teško je pogoditi Kainove misli. Bar meni se tako činilo. Za ručkom mi je rekao da mi veruje, da će doći na Igre i da ćemo sklopiti mir."
     Maston reče, s blagošću koja nije slutila na dobro. "I ti si mu poverovao?"
     "Jesam." Reč je zazvonila jasno, bez ustezanja; prisutni komandanti nelagodno pogledaše u Solana, ali njegov pogled je bio uperen samo u gospodara. "Gospodaru", dodade on istim tonom, "ja mu verujem. To ne znači da imam poverenja u njega."
     "Tako," reče Maston Veramorn, obraćajući se svima u Ratničkoj sobi izuzev komandantu kapetanu Solanu, "ti si video Prsten Svetlosti, iskusio njegovu moć, kao da si i sam vladar, koji upravlja Svetlošću. Da li ti, komandante kapetane Solane, veruješ da bi i sam mogao upravljati Prstenom?"
     Ljudi oko stola stadoše da se igraju noževima, jedinim oružjem koje su smeli, kako je običaj nalagao, da nose u prisustvu svog gospodara. Pre četiri godine, jedan sastanak na koji je ovaj počinjao da liči završio se tako što je Maston, u napadu besa, preko istog ovog stola odsekao glavu tadašnjem komandantu Prvom; i premda niko od prisutnih nije znao kako će Solan reagovati, nije bilo nikakvih izgleda da će Solan poginuti onako lako kao taj Prvi, kojeg su se jedva i sećali.
     Moglo bi se lako desiti da i sama Mastonova kći zakolje oca ako dođe do gužve; znalo se da svoga muža voli više nego oca.
     "Gospodaru", odgovori Solan otvoreno, "nisam rekao da mislim da bih mogao da upravljam Prstenom, i ne verujem u tako nešto." On zastade, izazivački uzvrativši pogled Mastonu Veramornu. "Sve što znam jeste da gospodar Kain želi da i ja budem prisutan na pregovorima o trajnom miru i da se moje kolege komandanti s tim slažu.
     Zavladala je tako mrtva tišina da bi obično struganje nečije stolice po pločicama poda moglo izazvati krvoproliće. Napokon Maston Veramorn, sa očima koje su opako svetlucale, pršte u izveštačeno srdačan smeh. "I ja se slažem", uzviknu on, a glas mu je zvučao raspoloženo. "Da održimo Igre i udružimo snage sa Kainom. Možda ćemo zajedno uspeti da zbacimo jaram vladara sa ostatka ove Doline!" On brzo ustade, da bi mogao da s visine pogleda na one koji su sedeli oko stola. "Večeras", povika on, "Imaćemo gozbu!"
     Usklici veselja koji su usledili zvučali su izuzetno preko volje, i prisutni se raziđoše brže nego obično. Solan je svom gospodaru poželeo zbogom mirno i učtivo, i izašao opet vodeći ženu pod ruku.

     U predvorju, Rea mu se tiho obrati. "Izgleda da će veče biti lepo. Hajde da pokupimo Oriona i Princa, nešto hrane i vina, i odvezemo se na uzlet."
     Da Mastonu pružimo priliku da se malo ohladi, obešenjački pomisli Solan. Na mahove kao da je znao, i bez reči, šta mu tog trenutka žena misli. Zadirkujući je, on oprezno reče: "Paa, ne znam. Koliko vina?"
     Pet šest komadanata pošlo je istim putem sa Solanom i Reom - iako je sada, kad je minula moguća opasnost sukoba u Ratničkoj sobi, i čovek opet bio zajedno sa svojom ženom, većina od njih bila spremna da razgovor sa Solanom odgodi za kasnije. Međutim, jedan komandant, Anders Drugi iz plemićke porodice Rivera, najbolji prijatelj koga je Solan imao među ratnicima, zaobiđe ih u hodniku, hitajući u blagom trku na svoje dežurstvo. Zastao je u prolazu, koraknuo unazad, a onda rekao na brzinu: "Dobro je bilo. Ne idi od sada sam kroz mračne hodnike, prijatelju!" Okrenuo se, potom, i produžio da trči.

     U Ratničkoj sobi ostali su samo Maston Veramorn i Tristan de Volta.
     "Hteli ste samo Kaina", reče Tristan tiho. "Da li ste se predomislili?"
     Maston se ushodao gore-dole po pravougaonoj Ratničkoj sobi. Bes, koji je pažljivo obuzvavao dok su drugi komandanti još bili prisutni, sada mu se jasno čitao na licu. "Ništa se nije promenilo", obrecnu se on.
     Tristan ga je posmatrao samo još trenutak, a onda se ovlaš pokloni i izađe iz Ratničke sobe, zatvorivši vrata za sobom.
     Ako je ikada istinski posumnjao, Maston Veramorn je sada bio siguran. Poludeli div Rijabel mu je svojevremno kazao istinu.
     Devojka Rea, za koju je ceo svet mislio da je njegova kći, i kopile iz Vestmarča, komandant kapetan Solan, muž i žena - bili su vladari.
     I brat i sestra.
     Blizanci.
     Blizanci čiji je otac bio vladar Loden.

     "Kavade?"
     "Gospodaru, doneo sam vam materijale koje ste tražili."
     "Projektuj ih."
     Hologrami zatreperiše u crnom prostoru ispred Kaina. "Stoj." Žena na hologramu je imala plavu kosu i bledoplave oči vladara Lodena. "Neverovatno. Kavade, vidiš li?"
     "Gospodaru, mogao bi to da bude hologram vladarke Selene."
     "Kakva nepojmljiva sličnost. Rea, tako se zove, je li? Mislim da nisam video nijedan njen hologram otkad je odrasla - inače bih sigurno već znao. I Solan. Sada kada sam video koliko je Rea sušta slika i prilika Selene, vidim i u Solanu tu porodičnu sličnost. Loden je sigurno izgledao gotovo isto tako, kad je bio mlad, pre mnogo stoleća."
     "Oni su... muž i žena."
     "Je l' ti to smeta, Kavade? Ne bi tebalo. Moral plemena Selvren nije isti kao moral kod drugih."
     "Da se to dogodilo u mom plemenu, gospodaru, muškarcu bi prerezali grlo, dete utopili, a ženu bi..." Kavad samo što ne reče prognali, ali se uzdrža na vreme. "... ženu bi poslali da samuje u divljini.
     "Po svoj prilici, Kavade, oni ne znaju da su u srodstvu, izuzev što možda misle da su polubrat i polusestra. Solan veruje da je nečije kopile, i zaista je i odrastao bez roditelja, u Vestmarču. Ni on, ni drugi, ne bi imali mnogo muke, videći koliko on i žena liče, da pomisle da je on Mastonovo kopile. Ne mogu, čini mi se, izbeći da uvide koliko su slični. Ali Kavade, u Iglzu čak i oni koji su u potpunosti brat i sestra mogu da sklope brak i da to ne bude greh. Obično se smatra da je to glupo, ali ne i da je grešno."
     "Ja sam samo običan varvarin, gospodaru."
     Kain prsnu u smeh. "Što bi trebalo da znači da smatraš moral civilizovanog sveta varvarstvom." On zaćuta i ostade tako, sedeći, dok je hologram i dalje stajao kao zamrznut u slici Ree Veramorn. "Kavade."
     "Gospodaru."
     "Dovedi doktorku Denahi; hoću da bude pored mene, ako mi zatreba pomoć."
     "Gospodaru?"
     "Hoću da stavim Prsten na ruku, Kavade."

     Jutro se već davno istrošilo i prešlo u popodne. Primicalo se veče, i nervoza je rasla.
     "Pazite", nestrpljivo reče Loga, "niko vam nije obećao ništa osim grada Skupštine i našeg odlaska. To ćete i dobiti. Nije naša briga, kad budemo otišli, kakve će divovi imati probleme sa Kainom, ili sa Mastonom." Slegnuvši ramenima, on dodade: "Žao mi je što će vam Kain otežati osvajanje Doline, ali znate, mislim da ne bi trebalo ni da počinjete."
     Div Laar se upilji u Logu žestokim, neprijateljskim pogledom. "Dvolični stvore."
     Loga za trenutak izgledaše iznenađen, a onda se zamisli. "Dobro, pretpostavimo da jesam. Mi već poduže vreme vladamo ovde protiv volje radnika. Moram da priznam, sudeći prema dokazima, da su i vladari podložni ocenjivanju kao i svi drugi, navodno razumni oblici života koje sam upoznao." On se nasmeši put Diva.
     Laar ga samo odmeri, prezrivo i sa gađenjem, i više se nije obraćao Logi. "Lodene, predsedniče Suda, nama ste obećali svoju vlast. Ovo je kao da cepate dlaku uzduž, i to sekirom, kad nam kažete da nam niste obećali i priliku da vršimo tu vlast. Sporazum je bio jasan, i dalje je jasan, i ako nam ne pomognete da zadobijemo Prsten bićete svi, koliko vas ima, krivokletnici. A sad razglabajte o etici takvog postupka."
     "Ja sam jedini živi vladar", reče Loden, očajnički žudeći da mu glas ne zvuči toliko umorno koliko se sam osećao, "koji je ikada video taj Prsten. Divovi, tajna Svetlosti nije u Prstenu. Skrivena je tamo gde se Kain, ogorčen kakav je, nikada neće setiti da je potraži. Ne krijemo ništa od tebe, Laare, jer i nemamo šta. Kada su se ratovi završili, težili smo miru i slozi, i vremenom smo u sebi razvili taj dar; nije oduvek bio tako jak kao sada. Ništa ne sprečava nikoga - radnika, diva, bilo koga - da tome ne pristupi. Ako smo bolje naučili da upravljamo Svetlošću, možda je to bilo samo zato što smo se duže trudili."
     "Sjajno rečeno", glasno dobaci Loga. Sranje, avaj.
     Ne baš sasvim, umorno odgovori Loden. "Dive, razmisli i o miru. Nije to tako strašna stvar. Kain još ne mrzi vas onoliko koliko mrzi nas. Sklopite mir s Kainom i Mastonom i razbijte začarani krug mržnje. Poverenja... može da bude."
     Pluća jednog diva su užasna stvar. "Ne!" zaurla Laar. On se uspravi, visoko se nadnoseći nad svima. "Mi smo se sporazumeli da nam prepustite vlast! Ako Kain, uz moć Prstena, ujedini Mastona i ostale radnike iza sebe, sve će nas ugroziti! Sagorećemo do temelja sav život u ovoj Dolini, pre nego što to dozvolimo!"
     Tišina koja je nastupila razbi neki tihi, topli smeh. "Ah, dive." Lodenova kći Selena, koja je bila četvrti po starosti vladar u toj sali, starija od Lodenove sadašnje žene, nastavi blago. "Smiri se, Laare. Pozvala sam Kaina. On neće ovladati Svetlošću. Živeti uz Svetlost daleko je teže nego je nositi na prstu."
     Nekoliko drugih vladara se takođe zakikotaše, i napetost malo popusti.
     "Drugari", umeša se Loga, "grešimo, i ja sam se upravo predomislio."
     Zavlada, ponovo, duga tišina. Najzad Loden progovori, s mirnoćom koja se graničila sa gnevom. "Je li to još jedna od tvojih šala, prijatelju?"
     Loga je bio veoma miran. Oči su mu se sklapale i govorio je s naporom. "Stavlja ga. Navlači Prsten na ruku. Zatvorite oči i slušajte."
     Divovi su zbunjeno zurili u njih. Na vladare u sali spusti se tišina. Vetrić nastupajuće noći unosio je svežinu između njih. "Da", začu se mrmljanje, i "Da, osećam", i "Svetlost se diže."
     Vladarka Elisa oglasi se, pomalo nesigurno. "Neće uspeti. Ne može, Svetlost nije u njemu. Znate i sami šta mu se poslednji put dogodilo."
     Vladar Gabrijel se malo strese, pogleda oko sebe, i dobaci ironično: "To poslednji put bilo je prokleto blizu pre osamdeset godina, gospo Elisa. Ljudi se menjaju."
     Loga se nije micao; i dalje je sedeo zatvorenih očiju. Napokon reče tiho: "Nije nam ostalo još mnogo vremena za kolebanje. Na istoku postoji moć, drugari moji."
     "Tako je", oglasi se i Loden u sledećem trenutku. "Osećam je."
     "Ako treba da se uradi, onda treba odmah." Loga polako ispusti vazduh i otvori oči, susrevši se sa Lodenovim pogledom. "Vi i ja, gospodine?"
     Loden polako zaokruži pogledom po amfiteatru; preko divova, koji su ustali i nestrpljivo čekali odgovor; preko Elise, koja je vrtela glavom ne, sa nemom molbom u očima. Na kraju se okrenu Logi. "On je naša greška, zar ne?" Kao da su njih dvojica tog trenutka bili sami na svetu. "Trebalo je da ga ti bolje podučiš, a ja da ga ubijem, dok sam još mogao."
     Loga sleže ramenima. "Možda. A možda je trebalo da ga uzdignemo da nam se pridruži, a?"
     Stari vladar sagnu glavu. Misao mu dotače iz potaje Loginu. Znam da si ga voleo, nekada.
     Nekada, odvrati Loga, u njemu je bilo nečega što se moglo voleti.
     Vladarka Elisa se umeša, jedva u stanju da otvori usta. "Lodene, nemoj ići. Molim te."
     Dva čoveka su stajala, dok je između njih rastao sjaj. Nijedan ni ne pogleda Elisu. Šta misliš, da li je Kain ikada nekog voleo? upita Loga nemo.
     Loden se ljutito namršti na njega. Otkud bih, do đavola, mogao to da znam?
     Dugo sam o tome razmišljao, znaš. Sjaj oko njih polako je postajao sve jači. Mislim da je Kain možda voleo Artemisa.
     Loden sleže ramenima. Možda.
     Loga je gotovo molio u mislima. Mora da jeste. Artemis je dao život za Kaina.
     Loden Almandar izgovori tiho, naglas: "Možda."
     I njihove prilike iščeznuše u sve jačoj Svetlosti.
IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
mob
Apple iPhone 6s
Poglavlje 10: Bolest

@03 = Godina 1284. posle Ognja

     1.
     "Gospodaru?"
     Kain nije čuo reči stražara, varvarina. Koračao je, veoma pažljivo spuštajući stopala. Prošao je kroz sumaglicu izukrštanih hodnika i kroz nešto otvorenije radionice, iako nijednom nije izbio na površinu. To je znao.
     Odjeci su uvek smetali dečaku sa brda: zvuci zatvorenog prostora.
     Kain se nije nijednom osvrnuo. Nije video senku koja ga je pratila gde god je išao. Ključalo vreli znoj mu je tekao niz telo. Nije bilo vetra; samo tiho zujanje ventilatora. Disao je grčevito i plitko. Hodnici su se odjednom zamračili, i znao je da tamo napolju, s druge strane Štita koji ih je zaklanjao od vladara, zalazi sunce. To ga je ispunilo užasom, očajničkim bolom.
     Potom je zaboravio. Oko njega su bili radnici, radnici na sve strane. Imao je neku zamagljenu predstavu njihovih zijajućih, zbunjenih lica. Svet se još jedanput okrenu oko njega, a onda su ga dohvatile nečije nežne ruke, da mu pomognu da ustane sa mesta na kome je ležao, prostrt po zemlji. On ih odbi od sebe, zbaci za sebe njihove ruke, i sede bez ičije pomoći, ostajući da sedi leđima oslonjen drhtavi zid. Radničke barake su mu ispunjavale vidno polje. Neko lelujavo, oštro svetlo ispunjavalo je barake, čineći da se radnici u njegovom vidnom polju skupljaju i šire. Kain nije bio siguran da li je tišina oko njega potpuna, ili mu je um prestao da prihvata ono što su uši primale.
     Odnekud, iz sećanja, nečiji glas dopre do njega. Savladaj se. Ako te nisu naučili pravilnim vežbama disanja na Akademiji, sigurno si ih naučio od mene. Značanje reči je bilo teško obuhvatiti u potpunosti, kao da nešto nije želelo da ih on razume.
     Prsten je pulsirao, ta sirova, neprijateljska moć, negde daleko.
     Na njegovoj ruci.

     Materijalizovali su se na putu od nabijene zemlje, koji je vodio do Pećina.
     U Skupštini, visoko gore u Crnim planinama, sunce će moći da se vidi još sledećih dvadeset minuta. Ovde, u senci Sivih planina, već je bio mrak. Put je bio prazan u ovo doba noći; nije bilo nikoga da vidi vladare Lodena i Logu kako, trepereći, iskrsavaju niotkuda.
     Počeli su da hodaju. Ma gde u svetu, teško da bi se našao neko ko bi, da načuje njihov razgovor, mogao da ga razume.
     Šta misliš, pitao je Loga, koliko nas mrzi?
     A zašto misliš da nas mrzi?
     Ubili smo Artemisa. Pokušali smo i njega da ubijemo.
     Vladar Loden se poče glasno smejati. Ponekad me zaista čudi, Loga, kako malo razumeš ljude koji su ti bili prijatelji. Imaš isuviše malo poverenja u njih. Sumnjam da nas Kain mrzi, iako ne sumnjam da bi nas uništio, kad bi mogao. A što se tiče Artemisa, mi, prijatelju, Artemisa nismo ubili. Sam se ubio - nas je samo upotrebio da to izvrši.
     Šta misliš, da li će pogoditi da dolazimo?
     Ako ne pretpostavlja da će neko doći, onda je budala. Loden je išao teškim korakom, oborenih očiju, ne gledajući oko sebe. Kain nije budala.

     Kainovo disanje se uspori, produbi. Pribranost ne dolazi od snage, a snaga ne dolazi od gneva; kako će, onda, pribranost doći od gneva?
     Tupi damari u njegovoj glavi malo popustiše; crveno usijanje koje je treperilo po periferiji njegovog uma poče da se hladi i postaje, ako već ne poslušnost, bar nekakvo oprezno primirje. Zamagljeni obrisi pred njegovim očima izbledeše u nejasnu sliku: radničke barake, i stotine i stotine radnika. U grudima je osećao opaki bol, kao da ima srčani napad; dok je sedeo, bol je malo popustio. Ovo je, pomisli Kain, odvratno nedostojanstven položaj za gospodara cele oblasti Istmarča - da sedi ovako, skljokan pored zida, dok podanici, užasnuti, blenu u njega. Ta pomisao učini da u njemu zasvetluca nekakva prigušena šaljivost: šta bi danas pomislio Erik Malaho, sitni gospodar jednog zaseoka, o premoći Istmarča, ili čoveku koji njime vlada?
     S mukom se podigao na noge, oslanjajući se svom težinom o zid. Jedan od njegovih podanika iz plemena Selvren stajao je na ulazu u radničke barake, posmatrajući ga sa očiglednim dvoumljenjem. Kain se zatetura prema njemu, i uprkos Kainovom naređenju, stražar priđe da mu pomogne. Jedna ruka mu se spusti na gospodarevo rame. Savršeno usklađenim pokretima, Kain zgrabi barbarina za nadlakticu, dodirnu mu grudni koš ispruženim prstima desne ruke i odbaci ga na zid hodnika.
     U sledećem trenutku Prsten kriknu, bezvučnim, belim vriskom koji poput čeličnog koplja probode Kaina tačno među oči, i zari se u dubine njegovog mozga.

     Gotovo već stigoše do prvog nosača Štita, kada se začuo krik. Sam Štit, zategnut i ogroman, bio je nevidljiv izazov po ivicama, gde se pomalo odbijala svetlost zvezda.
     Krik ih je pogodio. Loga se zatetura i pade na jedno koleno.

     Loden Almandar se zanjihao, samo malo. Nekoga je povredio, reče on bezizraznim glasom.
     Krik je još odjekivao u Loginom umu. Bio je osetljiviji čitač misli od Lodena, ili ma kog pripadnika T'Pauinog naroda, ali jedva da je čuo Lodena i nije mogao da mu odgovori mislima. "Ne Prstenom", prodahta on. Loden mu pomože da ustane i pridrža ga, sve dok riđokosi nije opet bio u stanju da stoji bez ičije pomoći. "Nosi ga, ali ga još nije upotrebio."
     Kroz Štit su mogli da vide, ni stotinak metara udaljenu, jednu od zgrada iznad površine tla, kroz koju se moglo ući u Pećine. Taj ulaz nisu morali da koriste. Trebalo je samo da prođu kroz Štit.
     Nisu mogli da se naprosto prenesu kroz njega. Uništio bi ih, samo da pokušaju. Prolazeći kroz njega bili su samo čestice transfera u n-prostoru; samosvesne, i sa izvesnim stepenom samokontrole, no ipak samo energija bez mase.
     Prolaženje kroz Štit, u obliku energije, razložilo bi ih u sastavne kvarkove.
     U ljudskom obliku bilo bi samo veoma, veoma bolno, i to najviše za osetljivog čitača misli kao što je bio Loga.
     Kad je Loga napokon bio spreman, bez oklevanja su zakoračili kroz Štit.
     Kao da su ušli u melasu. Vazduh oko njih postade jonizovan i varnice kao munja poletiše s njihove kose i vrhova prstiju. Genije i mutant probijali su se kroz sve jači otpor.

     "Denahi?" Kainova lična lekarka podiže pogled na opominjući glas generala Mersaja. Mersaj je stajao pognut nad glavnom podstanicom koja je upravljala Štitom. "Na ekranu dobijamo zaista čudne podatke iz Štita. Troši već više od četiri stotine megavata i traži još. Da li ono što Kain radi s Prstenom može uticati na Štit?"
     Valari Denahi, doktorka čiji je jedini zadatak bio da se stara o Kainu, samo sleže ramenima. Sedela je pored jedne od podstanica koja tog časa nije radila, držeći svoju torbu sa instrumentima i očekujući poziv koji će sigurno doći kad Kain bude samoga sebe podvrgao naporima što prevazilaze čak i njegovu izuzetnu telesnu snagu. "Otkud da znam? Nikada nisam bila u stanju da shvatim Kainove napade mističnosti, komandante generale. Ne shvatam tu Svetlost, niti kako moj gospodar Kain njome upravlja, a ni kako bi trebalo da taj prokleti Prsten njemu ili nama pomogne u borbi protiv vladara." Ona ponovo sleže ramenima. "Ako se Kain noćas ne ubije, da pitamo njega, šta velite?"
     Naravno, ovo je bilo samo retoričko pitanje, i Mersaj se opet okrenu svom poslu. Znalo se da gospodar Kain ima običaj da ne čuje pitanje na koje neće da odgovori; a ako je morao da ga prečuje po drugi put, znalo se da je naprasit i da lako plane.
     "Komandante Prvi", upita Mersaj, "koliki nam je trenutno energetski autoput?"
     "Gospodine?" Prvi spusti pogled na monitor svoje podstanice. "Gospodine, napon električne rešetke je ustaljen na hiljadu dvesta petnaest megavata; ako skrenem tokove koji odlaze u radničke stanove, mogu približno da udvostručim količinu koju trenutno šaljem Štitu."
     Mersaj klimnu. "Obavestite radničke stanove da će doći do zamračenja", reče on najzad. "Više struje Štitu. Dajte mu onoliko koliko traži."

     Opasnost. Naglo uzbuđenje zbog izvesnosti poskoči u Kainu, pogodivši ga kao kiša užareno uzglavlje vatre. Uskovitlani svemir se odjednom umiri oko njega; bio je sada potpuno pri sebi. Prsten je bio veoma, veoma daleki problem, nešto što ga neće ubiti tako brzo kao... kao šta?
     Stajao je na uskoj stazi iznad provalije, u jednoj ogromnoj prirodnoj podzemnoj dvorani Pećina, ne u jednom od prokopanih proširenja. To je bila osmatračka staza iznad jednog od proizvodnih nivoa oružarnice. Jedan ratnik - ne, komandant, na ramenu joj je bila zvezda sa zracima - stajala je pored njega u stavu mirno.
     Na dnu, trideset metara ispod njih, ležala je nečija zgrčena prilika.
     "Komandante Prvi, šta se ovde događa?"
     Devojka je drhtala, glas joj je takođe podrhtavao. "... gospodaru? Ne razumem pitanje."
     Kain zaokruži pogledom po praznoj pećini, polako se okrećući celim telom u mestu. "Došli su. Gde su?"
     "Gospodaru, ne razumem."
     Kain se iznenada ustremi na nju. "Ko je onaj dole? Kako je pao, i šta je ovde tražio u ovo doba noći?"
     Komandant poče da muca. "G... go... spodaru, Teador, gospodaru, radnik Teador. Ne... ne znam kako je pao, gospodine. Je li to dovoljno?"
     "Šta?" Kain opet polako pogleda unaokolo. Upravo u tom času, svetla oko njih zatreperiše. "Jesam li ga ja bacio dole? Ja sam to učinio, zar ne?"
     Jedva je čuo njen odgovor. "Da, gospodaru."
     "Oh." Osećanje neposredne opasnosti potpuno ga je okruživalo. Iznenada je postao svestan da pri sebi ima samo prilagodljivi laser. Zaokupljen drugim stvarima, on reče, ne razmišljajući. "Dobro, ne mari. Ionako sam nameravao da ga pogubim. Špijunirao je za divove, a oni su upravo počinjali da gaje nevericu prema podacima koje sam mu ja servirao. Čuj, moram da idem. Čini mi se... da me neko čeka." Bilo je to prvi put da je komandant Mielo čula gospodara Kaina da govori, izuzev u zvaničnim prilikama, i čak i kroz masku straha, tu kći zemljoposednika iznenadi saznanje da on govori kao običan kmet i žitelj, što se i pričalo da je. Kain je potapša po ramenu. "Čuj, sve je u redu. Ne sekiraj se. Moram da idem." I Veliki Gospodar Kain udalji se trkom.
     Nekoliko trenutaka kasnije, dok je komandant Jona Mielo još stajala kao ukopana, tresući se od straha, varvarin i lični sluga gospodara Kaina izroni iz tame na južnom kraju staze i baci pogled na komandanta Prvog i na nepomičnu priliku na dnu provalije. Kavad samo zavrte glavom. "Jedan stražar iz njegove lične telesne straže i jedan od njegovih radnika", promrmlja on. "Nadam se da nije bilo uzalaud."
     Varvari iz telesne straže nisu bili, u pravom smislu reči, deo komandnog kadra. Ali kada joj Kavad ljubazno reče: "Ostanite na svom mestu, Prvi Mielo", komandant oseti samo zahvalnost. Nije čak bila ni iznenađena što joj zna ime. "Narediću varvarinu Jimalu da izvuče telo. Srećom, Teador je bio ozloglašeni siledžija."
     "Gospodine, da gospodine." Ona pođe da salutira, prosto refleksno, ali je varvarinova čelična šaka zgrabi za članak na ruci. Srebrne oči uperiše se u njene.
     "Ne radite to", reče on jednostavno. "Moram da idem." Ne žureći se, on se okrenu i pođe za svojim gospodarem dugačkim, hitrim koracima.

     "Ako doživim i dve hiljade godina", reče Loga, pomalo šišteći, "nikada više neću ovo pokušati. Ovaj poslednji nalet povišenog napona iz Štita gotovo me je ubio."
     Loga je ležao na podu zgrade čiji su prozori gledali na piste, tamo gde su Kain i Solan zajedno ručali koliko prethodnog dana. Dva ratnika koja su dežurala u toj zgradi bila su u besvesnom stanju, ležeći skljokani na mestu na kome su pali. Ljudi slabe volje; uspeo je da ih obori samo neznatnom sugestijom. To mu je ponovo i snažno probudilo svest o ogromnom jazu koji postoji između njega i prosečnog radnika; zaista su bili bića nižeg reda.
     Loden klimnu. "Bez žurbe. Ova dvojica se neće tako brzo probuditi, a Kain može da pričeka." Loga klimnu, još pomalo podrhtavajući. "Da li Kain zna da smo tu?"
     "Verovatno." Loga se čvršće umota u ogrtače koje je Loden poskidao sa ratnika. "Isto je toliko dobar čitač misli kao ja, ako ne i bolji. Ukoliko mu Prsten ne odvraća isuviše mnogo pažnje, mora da zna."
     "Vrlo dobro. Hoće li najpre razgovarati sa nama, ili će napasti čim nas ugleda?"
     "Ne znam", priznade Loga. "Zavisi koliko je dobro zapamtio ono što je naučio na Akademiji."
     Nikada u svom životu vladar Loden se nije mnogo interesovao za Akademiju, sve dok to nije postalo nevažno za obe strane. "Ne razumem."
     "Da sam ja na Kainovom mestu", nastavi Loga, "najpre bih razgovarao. Na taj način ne može izgubiti, a može dobiti. Teško je predvideti šta će uraditi. Prokleto je dovitljiv. Razgovor ima smisla, i zato će možda baš napasti, pretpostavivši da ćemo mi očekivati od njega da razgovara. On misli da sam ja pametniji od njega, i to ga plaši. Ako se mnogo plaši, možda će prosto baciti estar, da kocka odluči."
     Loden je zurio u njega. "Jesi li sišao sa uma? Pa, on je samo običan radnik."
     "Ne, nije. On je Kain."
     Loden malo razmisli o tome. Ta misao ga je uznemiravala; navika, toliko prastara da je postala gotovo nerazdvojni deo njega, nagonila ga je da svakog radnika potceni kao slabog protivnika.
     "Pokušaj", dodade Loga, "da o njemu misliš kao o najpametnijem vladarskom detetu koje si video u životu. Nećeš mnogo pogrešiti."
     "Najpam..." Loden naglo klimnu. "U tom slučaju, možda bi ipak trebalo da požurimo. Krenućemo čim budeš spreman."
     "To će biti za dva-tri minuta." Loga za trenutak ućuta. I dalje mu je bilo veoma hladno, kao da je onaj poslednji nalet visokog napona u Štitu isisao i poslednju kaloriju iz njegovog tela. "Ne više. Jesam li ti već ispričao onaj o kauboju koji..."
     Prvo su ugledali sjaj Prstena. Ličio je na lelujavi mlaz reflektora koji traga za letilicom, dok je poskakivao gore-dole, onako kako se kretala Kainova ruka. On uđe u Komandni centar i za trenutak zastade i u tom istom trenutku doktorka Denahi se zaprepasti, videći kako loše izgleda. Njegova uobičajena bleda koža na licu sada je bila zajapurena, a crni ogrtač bio mu je usled znoja slepljen za telo. Hodao je, međutim, odsečno, i nasuprot izveštajima koji su doprli do nje, izgledalo je da je potpuno svestan svoje okoline.
     "Svi", reče on ne dižući glas, "svi napolje. Hoću da se ovaj Centar isprazni za minut."
     Stajali su nepomično, dvanaest radnika, tri komandanta i doktorka Denahi. Najzad, general Mersaj progovori: "Gospodaru, da li..."
     Kain se opasno upilji u starog čoveka. "Jeste li razumeli moje naređenje, generale?"
     "Ratnici!" oštro komandova Mersaj, ne skidajući pogled sa Kaina. "Voljno! Okupite se u kontroli Komande, trčećim korakom napred!" Njegovi ratnici poslušaše, isključivši prethodno terminale i prebacivši nadzor nad Štitom na distribuirajuću računarsku mrežu. Za dvadeset sekundi u Komandnom centru ostali su samo Kain, Mersaj i Valri Denahi. Kain jurnu mimo njih ka terminalu na kome je Mersaj upravljao Štitom do pre nekoliko trenutaka.
     "Računar", reče Kain, "isključivo ekran, krivulja energetskih potreba Štita u toku prethodnog sata. "Samo je bacio pogled na sliku ekrana. "Do đavola, najmanje dvojica, a to podrazumeva da je jedan od njih Loden. Mogla bi da budu i trojica manjih vladara." Okrenuvši se od terminala, on ugleda ono dvoje. Kain oseti kako ga obuzima nalet gneva, i kako se bes u njemu javi, tako Prsten na njegovoj ruci poče da gori, kao usijani odlivak metala. Mišići mu se zgrčiše od iznenadnog bola, ali on ne dozvoli da mu se taj grč prenese na lice. "Zar moja zapovest nije bila dovoljno jasna?"
     "Gospodaru", uzviknu doktorica Denahi, "pogledajte se!"
     "Gospodaru", tiho dodade Mersaj, "povređeni ste."
     Misao koja krenu ka Kainovim usnama bila je: Ni blizu onoliko povređen kao što ćete vi uskoro biti. Nešto ga ipak, spreči da izgovori te reči i on samo reče: "Da, znam. Ali vi mi ne možete pomoći. Tornjajte se."
     Ton njegovog glasa dopre do Mersaja. "Gospodaru." Sva pomirljivost sveta bila je u toj reči. On uze za ruku doktorku Denahi, koja se još bunila, i izvede je iz Komandnog centra, ostavivši Kaina samog.
     Kain klonu u jednu od praznih stolica, sa pulsirajućim Prstenom na ruci. Moć je bila tu, čekala ga je, samo kad bi mogao da posegne za njom i zatvori je, da je unese u sebe.
     A vladari su, naravno, to znali; nisu imali nameru da mu ostave onoliko vremena koliko mu je bilo potrebno.
     Počeo je da diše polako i duboko, nastojeći da se pribere, da se usredsredi na ono što će doći. Ako su vladari učinili ono što bi on učinio da je na njihovom mestu, onda će dva vladara koji treba da se pojave biti Loden i Loga. To je, u najboljem slučaju, bila nesigurna pretpostavka. Vladar Loden je bio lukav, bar koliko i on sam, a Loga je bio i lukaviji; zato mu je bilo teško da pogodi šta će da uradi.
     "K vragu", prošapta Kain, "da sam bar imao vremena da se istuširam."

     "...i kauboj dograbi svog konja za uši, zagleda mu se u oči i reče: 'Čitaj mi s usana, do đavola! Rekao sam možda!"
     Loga u mraku pusti da mu ogrtači u koje je bio uvijen skliznu sa ramena. Još mu je bilo zima. "Mislim da jesam", reče on najzad. "Ako imamo makar malo sreće, Kain se neće ništa bolje osećati. Malo mu se zavrtelo u glavi, tamo gde je."
     "Šta?" Loden se osvrnuo po praznoj sobi. "Nije valjda tu negde?"
     "Nije." Loga ustade. "Pusti da te ja vodim, molim te. Sići ćemo jedan nivo niže, a onda skrenuti posle nekoliko stotina metara. Kain nas očekuje."
     Otkud znaš?
     Dobio sam pozivnicu, prijatelju, odseče Loga. Već nas je otkrio.

     Samo još trenutak bili su u toplom i bezbedni.
     Onda ih je obavila hladna materija.
     Svetla u Komandnom centru bila su prigušena; nisu uopšte bili u stanju da dobro vide Kaina. Ruke su mu bile u krilu. Svetlost iz Prstena, usmerena naviše, ostavljala je Kainovo lice u senci.
     Loga je bio siguran da je Kain primetio trenutnu vrtoglavicu koja ga je dotakla kad su se oni pojavili, kao i naizgled ovlašni dodir kojim mu je Loden Almandar pomogao da povrati ravnotežu.
     Kainov glas, kada je progovorio, bio je snažan i pun samopouzdanja. "Molim vas, oprostite što vam nisam ukazao dobrodošlicu, gospodari Loden i Loga." Loga ništa nije mogao da oseti iz sjaja koji je slao Prsten, samo čvrstu kontrolu iz koje nije dobijao nikakve informacije. "Dok sam ovde sedeo, mislio sam šta da vam kažem, zapravo da li uopšte da vam nešto kažem."
     Loden Almandar se samo malo opusti, ne popuštajući svoju opreznost ni za dlaku. Dakle, ipak će razgovarati, bar u početku. "I šta si odlučio da nam kažeš, Kaine?"
     šake u krilu mu se razdvojiše. Kainova leva šaka pokaza na sve stolice u blizini mesta na kome su se materijalizovali. "Molim vas, sedite. Nema potrebe da se i dalje pretvaramo da Loga nije povređen, i ja nemam nikakvu želju da ga gledam kako se muči." U glasu mu se osećalo iskreno divljenje. "Jeste li zaista peške prošli kroz moj Štit?"
     "Da", odgovori Loden. "Sedi, Loga." I sam je bio malo uzdrman prolaskom kroz Štit; ostao je da stoji, bez obzira do koje psihološke granice ga je to moglo dovesti.
     "Jak kao bik." Kain se nasmeši na njega. "I osećajan kao stena."
     "Neću da se preganjam s tobom, Kaine. Došao sam po Prsten."
     "U ovom trenutku moj Štit radi dvostrukom snagom", reče Kain. "Nećete izaći napolje onako lako kao što ste ušli. A što se tiče Prstena... Hajde", tiho reče on, "da porazgovaramo o Prstenu. Naredio sam svojim ljudima da ne ulaze. Niko nas neće uznemiravati." Prsten postade malo svetliji, suzbijajući tamu i ostrvce svetlosti stvori se u sredini Komandnog centra. "Možda možete da mi oduzmete Prsten. Možda ne možete. Poznajem vas, znam na koji način razmišljate. Pre svega ostalog, gajite nadu da ću vas, uprkos celokupnoj našoj nedavnoj prošlosti, ipak slušati dok me budete ubeđivali. Imajući na umu, kao što moram, da je vaš narod ubedio moj da hiljadu godina budemo vaši robovi zato što ne umemo da vladamo Svetlošću - ipak, predsedniče Suda, spremam se da vas iznenadim. I slušaću dok budete pokušavali da me nagovorite da vam prepustim Prsten Svetlosti."
     Loden baci pogled na Kaina ispod čupavih obrva. "Koliko ti je godina, Kaine?"
     "Nisam skoro prebrojavao. Biće negde oko sto."
     "Koliko pamtim - oprosti ako se ne sećam tačno tvojih argumenata, Kaine, ima već skoro osamdeset godina od onog tvog čuvenog govora - jedna od najvećih zamerki koje si imao u odnosu na vladare bila je ta da smo radnicima onemogućili da imaju velemladost i da upravljamo njima ne dopuštajući im da slobodno izaberu kako će da žive."
     "Koliko pamtim, takođe sam bio nesrećan i stoga što ste imali nameru da mi ispržite guzicu u Blistavoj pustinji."
     Vladar Loden se zaista nasmejao; bio je to jedan od tri ili četiri osmeha koje je Kain ikada video na njegovim usnama. "Poen za tebe. Ali Kaine, pogledaj malo oko sebe. Poživeo si koliko dva obična radnika. Vladaš ogrmnim kraljevstvom koje obuhvata gotovo polovinu ove Doline, i u tom kraljevstvu, tvoja reč je zakon. Radnici žive i umiru po tvojoj zapovesti. Po čemu se, onda Kaine, razlikuješ od nas? Velemladost i njenu tajnu ne deliš sa drugima ništa više nego mi. Svojim podanicima ne dozvoljavaš da se protive tvojim odlukama. Izgleda mi, Kaine, da si postao veoma sličan nama."
     "Vređajući me", suvo odvrati Kain, "nećete me nagovoriti da vam predam Prsten. Osim toga, nisi u pravu. Ja ne znam kako da sintetizujem velemladost; da znam, dao bih je i drugima. U Donertaunu sam našao kutiju s drogom, to je sve. Nema je dovoljno da bi mogla pomoći većem broju ljudi. Kad budem završio s vama, zaista nameravam da obnovim nauku genetskog inženjeringa i opet počnem da proizvodim velemladost. Loga", dodade on, jedva malo podigavši glas, "prijatelju moj, ako ne prestaneš da tražiš rupu u mojoj odbrambenoj kontroli misli pretvoriću ti mozak u sline."
     Loga se naglo opusti, gotovo se skljokavši u stolici. Ali smeh mu je bio bez i najmanje zbunjenosti. "Vredelo je probati, a? Kako si, Kaine?"
     "Pa, pretpostavljam, sasvim dobro. Imao sam nekoliko uzbudljivih nedelja u poslednje vreme. Podsvemir... jesi li ikada prošao u podsvemir?"
     "Mnogo puta", odvrati Loga, čak i ne pokušavajući da se priseti. "Prvi put kada je Doner Almandar gradio svoju flotu. Probni let. Doživljaj je bio neverovatan. Trebalo je beskrajno mnogo vremena, a prošlo je za tren oka."
     "Da", polako reče Kain. "Tako je bilo."
     "Vidim da još nosiš Artemisovu narukvicu i kopču na pojasu."
     "Zašto ne bih?"
     Na to pitanje nije postojao odgovor, i zato Loga uzvrati drugim pitanjem. "Jeli si već uspeo da napraviš skok?"
     Kain je prilično dugo ćutao. Nije pokušao da sakrije muku u svom osmehu. "Nisam ni pokušavao." Zatim obrati pažnju na Lodena. "Još nisam čuo nijedan dobar razlog zbog koga bih vam predao Prsten. Žene od kojih sam ga ukrao klele su se da nije oružje, i gotovo da sam im već poverovao - da niste vi došli. Zašto biste bili ovde, da Prsten nije oružje?"
     "Prsten te ubija, Kaine."
     "Da, znam", odvrati Kain s nekom zastrašujućom vedrinom. "Bori se; ne voli da se njime upravlja. Da li će i dalje nastaviti da ubija potpuno je drugo pitanje - mislim da sam počeo da ga shvatam - u svakom slučaju, ako pokušaš da mi kažeš da si se upustio u opasnost prolaženja kroz moj Štit samo zato da me sprečiš da se ubijem, onda si lažov. I to loš. Prema tome, argument je nevažeći. Probaj ponovo."
     "Prsten nije oružje, Kaine. Nije tvoj."
     Kain se kratko osmehnu. "Znam. Zato sam ga i ukrao. Da je moj, ne bi trebalo da ga kradem."
     "Došao sam", očajno reče Loden, "da uzmem Prsten zbog pogodbe u koju sam sam ušao u ime vladara. Ako ga zadržiš, verovatno će te ubiti, a ako te i ne ubije, čak i ako uspeš da naučiš kako da vladaš njime, neće ti pomoći. U najgorem slučaju biće tvoja propast, a u najboljem neće biti oružje koje će ti pomoći da nas pobediš."
     "Još nisi uspeo da me ubediš da ti predam Prsten", tiho reče Kain.
     Loden nastavi, kao da ga je prekinuo u govoru. "Teško bi se moglo reći da je tvoj, te ga možeš predati, a još manje je tvoj da ga zadržiš." Lodenov um se dotače Loginog, misli im se izmeniše u tako čvrstoj bliskosti da Kain nije mogao da prisluškuje. Šta misliš, Loga, da li da mu kažemo da odlazimo sa Zemlje?
     Neće pomoći. Čak i ako nam poveruje, znaće da radimo iz razloga koji su postojali pre nego što je Prsten ukraden. Krađa Prstena nije mogla da ih promeni.
     Da mu kažemo o našoj pogodbi s divovima?
     Može nam dati Prsten u zamenu za poništenje tog ugovora, Lodene. Neće to uraditi samo zato što smo mu saopštili tu novost.
     Pretpostavimo da mu se zakunem Svetlošću, svojim umom njegovom, da mu ne želimo nikakvo zlo? Da mu kažem, u zamenu za Prsten, da ćemo napustiti Zemlju i da se nikada nećemo vratiti?
     Pokušaj.
     Skrivena razmena misli potrajala je samo jedan trenutak. Loden je shvatio da je Kain opazio da se odvija uzajamni protok misli, iako sigurno nije uspeo da primi i njihov sadržaj. "Kaine", poče on, "hajde da se nagodimo. Ako nam daš Prsten, zakleću ti se, moj um tvojemu, tako da ne može biti laži, da ti vladari ništa ne zameraju; da ne želimo da ti naškodimo; i da ćemo, za uzvrat ako nam daš Prsten Svetlosti, napustiti Zemlju, svi vladari do poslednjeg koji sad žive na ovoj planeti, i otići u dobrovoljno izgnanstvo na neki drugi svet, i zakleti se da se nikada više nećemo vratiti na Zemlju."
     Trebalo je malo vremena da njegove reči stignu na cilj. Crni krugovi senki u kojima su bile Kainove oči nepomično su ležali na njima. "Ne misliš, valjda, obziljno?"
     "Mislim. Samo na tvoju jednu reč, spajam svoj um sa tvojim. Ti bolje čitaš misli od mene. Znaš da te na taj način ne mogu povrediti."
     Izuzev onog jednog pokreta ruke, kad ih je pozvao da sednu, Kain se nijednom nije pomerio otkako su se oni pojavili.
     Sada se nagnuo napred u stolici.
     Reč je bila duga, otegnuta od šapata.
     "Ne."
     "Zašto ne, do đavola?"
     Loga je mogao da vidi kako se misao kreće, jedina misao koju mu je Kain do tada dozvolio da vidi. Usredsredi se, i miruj na tom mestu, i u toj dubini biće snaga. Loga je znao, iako nije znao kako, da misao nije bila namenjena njemu, već Prstenu; i na svoj užas vide kako se sjaj Prstena povećava i ustaljuje.
     "Zato što vi to želite." U Kainu je bilo neke napetosti, napetosti koja je imala protivtežu u... nečemu, što Loga nije mogao da odredi. "Gospodaru Lodene, ne verujem vam."
     "Kaine, kunem ti se imenom svoga dede, ova pogodba je poštena."
     "Ne sumnjam." Kain je ispitivački posmatrao široko, otvoreno lice. "Ti si pošten čovek, Lodene Almandare. Nikad u životu nisi morao da slažeš da bi izbegao gnev nekoga ko je moćniji od tebe. Jedini ko je ikad pokušao da ti nametne svoju volju bio je tvoj otac, i njega si ubio."
     Crte na licu Lodena Almandara nisu ni zadrhtale. "Ako još jednom spomeneš mog oca, dečko, ubiću te. Bićeš prvi čovek koga ću ubiti otkako sam ubio oca."
     Kain nije pogledao Logu. "Zaveži, Loga." Loga, koji je upravo uzimao vazduh da bi progovorio, trže se i prećuta. "Hoću da kažem, Lodene, da ti verujem. Nije mi potrebno da ti dotaknem um. Nećeš me nikad slagati, baš kao što nikada nećeš kleknuti preda mnom." Odjednom se nasmeši, osmehom vuka. "Ali s druge strane, ja sam lažljivac. To mi je pomoglo da preživim. I onaj deo mene koji namiriše laž, primoran je, hteo-ne hteo, da sumnja da će ono što mi kažeš biti nešto više od poluistine."
     "Mislim", iznenada upade Loga, "da ovde gubimo vreme." Kain ga ni ovaj put ne pogleda. "Kain je dobar u igri rečima, Lodene; sedeće ovde i preganjaće se s nama, sve dok ne prikupi hrabrost da napadne."
     "U igri, da", polako odvrati Kain. "U igri kakve vladari oduvek igraju, u pitomom vrtu sa pitomim radnicima koji gaje taj vrt." On malo poćuta, a onda prsnu u smeh. "Bićete iznenađeni, plemeniti vladari. Ja učim. Dobar vam je bio ovaj pokušaj, ali nećete uspeti da me razljutite". Kainov pogled pređe do mesta na kome je sedeo Loga, i samo prigušeni sjaj poput oreola se mogao videti oko njegove riđe glave. Bio je to samo uzgred bačeni pogled, pre nego što se vratio na Lodena. "Prsten je noćaš već pokušao da me na takav način prevari. Nije uspeo. Čekam, Lodene."
     U vazduhu odjednom kao da se začu neko miroljubivo brujanje.
     Čisto samoobuzdavanje; duboko u Lodenu, čekala je na njega nepomična, ledena bara iscrpljenosti. Reči koje je Kain očekivao imale su na njegovom jeziku ukus žuči. "Šta želiš u zamenu za Prsten?" upita Loden Almandar.

     Kain ga je radoznalo posmatrao. "Išlo je teško, je li?"
     "Šta želiš?"
     Kain sačeka da odjeci urlanja utihnu. "Bes je štetan, Lodene. On otežava upravljanje Svetlošću."
     Vladar Loga se glasno zacereka. "Jedan nula za domaći tim."
     Kain prasnu. "Ovo nije utakmica, Loga. Predsedniče Suda, znam nešto što vi ne znate."
     "U to ne sumnjam. Sasvim prirodna stvar. Pretpostavljam da nema živog deteta na Zemlji, koje zna bar nešto što ja ne znam."
     "Znam gde ti se nalazi sin."

     Po drugi put za dva minuta nastupio je muk, koji je pretio da ih potopi.
     Doner Almandar bio je napustio Zemlju 271. godine pre Ognja, pri kraju Velikog raskola, ponevši za sobom najveći deo tehničkih dostignuća vladara. Bio je sin jedinac Lodena Almandara, i da bi došlo do njegovog začeća, Loden je morao da zatraži pomoć babe T'Pau; jedna greška u Lodenovom genetskom ustrojstvu onemogućavala mu je da prirodnim putem dobije sina. Posle T'Pauinog samoubistva, i nestanka njenih znanja o genetskom inženjeringu, on više nije imao sinova, već je preko hiljadu godina dobijao samo kćeri.
     Doner Almandar se nikada nije vratio. Njegova flota, koja je brojala preko pet hiljada letelica, izvršila je Pad u podsvemir na periferiji Sunčevog sistema.
     Niko ih nikada više nije video.

     "Nije moguće."
     "Je li?" Kain ga je proučavao pogledom. "A zašto nije?"
     Lodenovo lice postajalo je sve crvenije. "Doner je mrtav. Da nije poginuo, već bi se vratio."
     Savladaj se! oštro reče Loga. Došli smo s namerom da mi izazovemo njega. Sećaš se?
     "Šta te navodi na pomisao da govorim o Doneru?" upita Kain ljubazno.
     "Ako je ikada", polako odgovori Loden, "postojao radnik koji zaslužuje da bude ubijen, ti si taj, Kaine."
     "Teško je, je l' da, imati posla s nekim ko može da te povredi, ko te se ne boji? Lako je, zar ne, Lodene, obznanjivati mir, kleti se da nikad nećeš ubijati, kada, pre svega, nema nikakvih izgleda da će te neko povrediti? Tako je lako", prošapta Kain. "Zove se Solan, Lodene, i komandant je u službi Mastona Veramorna. Oženjen je svojom sestrom bliznakinjom, Reom, koju je Maston lažno predstavio kao svoju ćerku, koju je dobio sa jednom služavkom; oboje imaju dvadeset tri godine. Da nisi, slučajno, pokušao da pregovaraš sa Mastonom Veramornom pre dvadeset tri ili dvadeset četiri godine?" Kain oseti prvi treptaj nedoumice i navali još jače. "Da nisu, slučajno, tebi, u skladu sa običajima Iglza, dali ženu za jednu noć, Lodene? Jesi li spavao s njom, u skladu sa običajima vladara? Da li se sećaš da se pričalo da prhvataš opkladu da je taj div bio genetski inženjer po imenu Rijabel?"
     "Ime... mi je poznato."
     "I treba da bude", zamišljeno se umeša Loga. "To je onaj div koji je dao velemladost radnicima Erebiona. Mislim da Kain govori istinu."
     Kain je netremice gledao u Lodena, sav usredsređen, kao soko koji se sprema da se ustremi na žrtvu. "Predlažem ti, Lodene, sledeće: pusti me da uđem u tvoj um, kao što si predložio, i ti uđi u moj. Kao zalog svoje iskrenosti i dobrih namera dao sam ti podatak da postoje tvoja deca, i jamčim da je istina sve što sam ti rekao o njima."
     "I?"
     "Moj uslov je sledeći: da ne pokušaš da ogradiš i zakloniš bilo koji deo svog uma od mene, po bilo kom pitanju. Ako pristaneš, i ako je tvoja ranija ponuda bila istina - da ćete, u zamenu za Prsten, napustiti Zemlju i nikada se nećete vratiti - onda prihvatam sve, i biće onako kako si predložio. Ako ponuda nije bila istinita, ubiću te, ako budem mogao. Jesi li spreman da svoj um pridružiš mome?"
     "Jesi li ti voljan da se podvrgneš istim uslovima u odnosu na mene?"
     "Da ti dozvolim slobodan pristup svim mojim mislima?" Kain se nasmeši. "Naravno."
     Hoćeš li moći da od njega sakriješ činjenicu da divovi nameravaju da vladaju Dolinom?
     Ne znam.
     Vredi pokušati. Hajde. Ako nešto pokuša, biću tu.
     Loden reče, ne upotrebljavajući reči. Dođi, Kaine.
     Nastupila je potpuna tišina, u kojoj se čulo samo disanje i kucanje srca trojice ljudi. Savršena nepomičnost, samo su im se grudi dizale i spuštale.
     Kada se završilo, Kain je i dalje ostao nepomičan. "Da, istina je, ali ne cela. Jesi li zaista zamišljao da ću trpeti da divovi gospodare nada mnom?"
     Lodenov glas je bio veoma umoran. "Ti si me zadržao izvan svog uma. Obećao si da nećeš."
     Kain tek tada podiže pogled na Lodena Almandara, i ustade. U pokretima mu nije bilo ni najmanjeg traga nesigurnosti. "Ti, neverovatna budalo", reče on otvoreno. "Pa, zar ti nisam rekao da sam lažov. Zar nikada ne slušaš šta drugi govore?"
     I krenu u napad.

     U bici, zvali su ih Užasni: Lodena, Donera i Logu. Zajedno su pobedili divove, u bici koja je obe strane skupo stajala; zajedno su pobedili pleme Bele Vatre, i zajedno su naterali u bekstvo srebrnooke varvare od kojih je Doner, decenijama pre toga, spasao malog Logu pre nego što su srebrnooki stigli da ga ubiju.
     A onda je Loden ubio Džona Almandara, svog oca; otuđio se od svoga sina, Donera; i kao nesporni gospodar Zemlje posvetio se životu u miru i slozi. Doner je napustio Zemlju. Loga nije mogao, i zato je ostao, i kako je vreme sve dalje odmicalo, obuzimao ga je divlji nemir duha.
     Doner je otišao; i hiljadu i trinaest godina ništa se nije suprotstavilo njihovoj snazi, ništa ih nije stavilo na probu.

     Blesak je stigao niotkuda, žežeći, vreli sjaj koji je buknuo u Komandnom centru kao da se rodilo Sunce. Kain je buknuo, telo mu je svetlucalo i previjalo se u središtu ognjenog vihora.
     Udarac pogodi Lodena Almandara kao da je došao kraj sveta. Bio je nejasno svestan da Loge više nema, da je u tom prvom magnovanju iščezao u razjarenoj svetlosti. Kolena mu pokleknuše i on pade, poput diva, dok se prostor oko njega skupljao i sklapao nad njim, vukući ga naniže uz ubrzanje od oko pet do šest gravitacionih jedinica. Osetio je kako mu se kosti lome, i rebra pucaju. Kain je bio svuda oko njega, njegova neizmerna mržnja, toliko hladna da je bila gotovo ravnodušna, mrveći mu život i pretapajući ga u tamu.
     U poslednjem trenutku, pre nego što će ga ta tama zauvek ščepati, Loden se za trenutak oslobodi. U tom bezmalo poslednjem času svoga života, posegnuo je za Svetlošću, uneo je u sebe beli oganj i raskinuo ledene okove materije.
     Loden je lebdeo nad jednom beskrajnom, crnom ravnicom, nad kojom su bile razbacane plavičaste varnice svesti, nalik na zvezde u međuzvedanom prostoru. U velikoj daljini treperila su svetla, krećući se dole-gore u osmišljenim sistemima, na poslu koji beše neobjašnjiv ljudskom umu. Sav obližnji prostor bio je ozaren slabačkim sjajem, koji su proizvodili svi umovi na Zemlji zajedno. U najvećoj blizini, zaista, dve nove su upravo pružale zrake treperave vatre jedna drugoj, preplavljujući taj drugi svet snagom svoje borbe.
     Drugi svet nije bio boravište Svetlosti, već samo mesto kroz koje se mora proći da bi se do Svetlosti stiglo. Kao i uvek pre toga, Svetlost je davala znake Lodenu Almandaru, pozivajući ga da pusti da ga odvede kući. Dugo vremena balansirajući na prelomnoj tački, nije donosio odluku. Jasno je bio svestan da Loga umire. A njegovo, Lodenovo telo, bilo je nestalo, uskladišteno kao informacija za budućnost, negde u dubinama njegove svesti. Bio je potreban samo neznatan napor, pa da se pusti niz maticu i nađe mir koji za života nikada nije imao.
     Ali još su postojale odgovornosti...
     ...obećanja koje je trebalo održati.
     Kosti su se izlomile u padu, tkiva raspala. Loden je ušao u sistem, ponovo sredio ustrojstvo informacija da sve bude u redu, i sa bolnim žaljenjem pustio da ga opet zarobi hladna materija.

     Loden Almandar se materijalizovao, stojeći tik iza Kaina. Loga se nalazio samo nekoliko metara ispred Kaina, stojeći nepomično, zatvorenih očiju, ruku priljubljenih uz bokove, svaki čas se pojavljujući i nestajući pod Kainovim napadima, povremeno postajući istinski providan.
     Snagom bika, kojoj se Kain nedavno podsmevao, Loden Almandar udari pesnicom Kaina u potiljak, nešto malo iznad uha. Kosti pukoše u njegovoj šaci, ali i, kako se nadao, u Kainovoj lobanji.
     Gotovo istovremeno nastupi mrak. Loden oseti, pre nego što je video, kako Kain ničice pada. Loga?
     "Da", dahćeći izgovori iz mraka njegov prijatelj. "Dobro sam. Šta se, do đavola, desilo s tobom?"
     Lodenov vid se brzo prilagođavao nejasnom odsjaju sa uključenih instrumenata podstanice. Već je mogao da razazna nejasne Kainove obrise pred svojim nogama, i Logu, skljokanog u jednoj stolici. "Ne znam tačno. Mislim da je Kain modelovao prostor, tako da je sila teže bila pojačana. Veliki podvig, ako je tako. No, ma šta da je uradio, moje je telo bilo teško oštećeno. Ubeđen sam da je Kain mislio da me je ubio. Zamalo da uspe."
     "Nisi bio jedini. Kad je završio s tobom, izvukao me je sa drugog sveta. Mislio sam da je tako nešto neizvodljivo." Loga uzdahnu. "Hoćeš da mu pretresemo džepove? Verovatno ima kod sebe dve-tri zvezde, možda i neki nakit koji vredi ukrasti?" Loga zaćuta. "Za Ime Svetlosti, Lodene, ne mogu da se pomerim."
     Loden mu dobaci brz pogled. "Moraćeš. A da bi to uradio, moramo pronaći odakle se njegov Štit napaja elektricitetom, i uništiti izvor. Mislim da nijedan od nas nije više dovoljno snažan da se vrati peške kroz njega." Loden kleknu i stavi jednu ruku Kainu na rame, da bi ga prevrnuo na leđa.
     Ali nečiji glas reče: "Svetla uključena."

     Stojeći na ulazu u Komandni centar, varvarin Kavad reče mirno. "Molim vas, uzmite Prsten." Držao je neku vrstu puške uperenu u njih. Loden, koji je u životu video mnogo, mnogo oružja, znao je samo da je to neka vrsta bacača projektila - u stvari, sve što mu je bilo potrebno da zna. "Nije doneo sreću mom gospodaru, otkad ga ima."
     Loden baci pogled na Logu, koji je sedeo za podstanicom. Loga odrečno zavrte glavom. Loden ipak pokuša. "Znaš li ko sam ja?"
     "Loden, sin jedinac Džona, sina jedinca stvoriteljke T'Pau. Ja sam Kavad, najstariji sin Karije, jedine kćeri Najstarijeg lovca, Šijala. Da sam žensko, bio bih poglavica našeg plemena." Kavad se polako kretao popreko, preko Komandnog centra. "Uzmite Prsten; spustiću Štit za dva i po sekunda, tako da možete izaći. Komandant general Mersaj, koga poznajete, tokom vašeg razgovora sa mojim gospodarom poslao je opremljeni borbeni klizni brod na Skupštinu. Uzmite Prsten, sada, i idite; ako to uradite, on neće narediti da se bombarduje Skupština."
     Loga se oglasi, gotovo ni ne sačekavši da Kavad završi. "Prihvatamo."
     Loden nije gledao u Logu. Kavad stiže do podstanice iz koje se upravljalo Štitom držeći na oku, ne Lodena, u koga mu je bila uperena puška, već Logu. "Mora da se šališ", reče Loden. "Valjda ne misliš da nam jedan varvarin može postavljati uslove?"
     Loga ustade, trudeći se da ne napravi nijedan nagli pokret. "Bojim se da će morati tako da bude. Za skok putem dematerijalizacije treba dva sekunda, a sklon sam da verujem da je Kavad odličan strelac. Moj narod uglavnom jeste."
     "Mi nismo tvoj narod", preteći dobaci Kavad.
     "Isto važi i za svaki pokušaj da Kavada povredimo umom na um. Za to je takođe potrebno određeno vreme, i ubiće nas. Zato neka Kavad otvori Štit, a mi ćemo za to vreme možda nestati i pojaviti se na nekom drugom mestu u Pećinama, stvarajući veliku pometnju, za šta smo sposobni."
     "A Skupština će", dobaci Kavad, "za to vreme biti sažežena. Ti imaš pravo da raspolažeš njome, Opsenaru."
     "Uzmi Prsten, Lodene." Loga lakim korakom pođe preko poda, visok, mlad i otmen, i razgoropađen. Varvarin se okrenu i uperi pušku u njega. "Opsenar? Je l'me tako zovete momci?"
     Jedan jedini, oštri pucanj odjeknu kroz Komandni centar. Sjaj koji je počeo da se skuplja oko Lodena Almandara izblede, a upozoravajući hitac nastavi da odjekuje u daljini. "To ti nije bilo pametno", reče Kavad. "Opsenaru, nisam bio kod svojih još od kad sam postao zreo čovek. Ali ime degunđija, koji nas je izdao, koji je išao u rat protiv nas da bi mogao da postane bog, to ime nije još zaboravljeno."
     "Nije se baš sve tako desilo. Pleme Selvren davi u vodi svoje mutante. Da li se tu nešto promenilo?"
     Kavad se napravi da ga nije čuo. "Uzmite Prsten."
     "Prsten će sinuti kad ga dodirnem", reče Loden hladno.
     Kavad sleže ramenima. "Možda ipak neću pucati."
     Zasvetlelo je svuda oko njih u trenutku kada je Loden dodirnuo Prsten da ga skine sa Kainove ruke. Uz napor volje koji je bio gotovo isto onako težak kao i onaj kojim se vratio sa granice Svetlosti, Loden stavi Prsten u džep, da bi prekinuo njegov sjajni, bolni dodir sa svojom kožom.
     Kavad dodirnu jedan prekidač. "Štit će se spustiti kroz petnaest sekundi. Ostaće spušten dve i po sekunde. Ako sjaj vašeg odlaska dodirne telo mog gospodara, obojica ćete umreti. Tri, dva, jedan, sad."
     Za nepuna dva sekunda, obojica nestadoše.
     Kavad pritisnu dugme koje je vraćalo Štit na mesto i uključi toki-voki. "Pošaljite doktoricu Denahi, brzo." Zatim priđe svom gospodaru, koji je ležao na zemlji, i pregleda ga. Kainov puls je teško otkucavao, a disanje mu je bilo plitko. Kosa mu je toliko pobledela da se Kavadova gotovo nije razlikovala od nje. Kad je podigao pogled, doktorka Denahi je već bila tu, i on svog gospodara prepusti njenoj nezi; Kain će ostati u životu.
     Sve u svemu, bio je zadovoljan proteklom večeri. Prsten je bio odnešen, njegov gospodar još je bio živ; da su ubili Kaina, Kavad bi bio veoma nezadovoljan.
     Ako ni zbog čega drugog, ono stoga što bi traganje za Lodenom i Logom, da ih ubije, bilo - teško. Ne nemoguće, ali teško; a Kavad je bio, prema vlastitim merilima, star čovek. Još nekoliko godina da provede u Kainovoj službi, a zatim da umre; biće to lep život, kakvim će biti potpuno zadovoljan kad mu dođe kraj.
     Kavad prepusti Komandni centar generalu Mersaju i njegovim ratnicima i otide u Kainov stan, da pripremi sve što će biti potrebno za Kainov oporavak.
     Teško mu je bilo da izbije sebi iz glave sećanje na svetle, plave oči Opsenara. Ljudi ne bi smeli da imaju oči takve boje.
     Čak su i Kainove bile bolje.

     2.
     Jutro petog dana Leta 1284. godine bilo je vedro i sveže, a vazduh oštar i čist. Rosa je ležala na stotinama kvadratnih kilometara travnjaka koji su okruživali i prožimali grad Skupštinu. Magla je puzala niz Crne planine, isparivši tek kada je dan već odmakao, otkrivši Suncu mirne ulice Skupštine - bele i srebrne tornjeve, ogromne terase. Gradske kule, koje su stremile nebu, bile su obrasle cvećem, ružama i zumbulima, i na sve strane su se pružale bele rade, simbol prisustva Svetlosti.
     Nadnoseći se nad gradom, Sala Skupštine gledala je nadole, na zamiruće ulice i zgrade što su se praznile. Jedva bi prošao i minut a da se neki od vladara ne rastoči u Svetlost, u prenosu i skoku ka nebu, gde je čekala očajnički malena flota zvezdanih brodova, koja se nikada više neće vratiti. U samoj skupštinskoj Sali vladari su ulazili i izlazili celog jutra, stotine i stotine vladara koji su dolazili da vide Prsten pre nego što ga vrate, po Lodenovoj odluci, Sestrinstvu. Oko podne su divovi, kao što im je bilo naređeno, izašli iz Arskilda i popeli se strmom padinom do Sale.
     Divovi Rom i Laar ovog puta nisu došli sami. Omanja skupina divova pela se zajedno s njima, da uđe u posed Skupštine. Dva bela medveda sa krznom nalik na svešteničku belu odeždu išla su uporedo s njima, slobodna i bez kaiša, samo sa ogrlicama ukrašenim dragim kamenjem.

     "Nije moj, nije ni vaš, neću vam ga dati i ne možete ga imati." Loden je oštrim pogledom ućutkivao divove. "Treba li da budem jasniji? Mogu li biti?"
     Prsten je pulsirao na stubu od crnog mermera. Bes je iskrivio Laarove crte lica. Čak i ovako, sedeći, bio je viši od svih vladara. Njegovo neraspoloženje prenelo se i na medvede. Zgrčili su se i ustremili, svaki na po jednoj strani dveju stolica, kao da će svakog časa skočiti. Div Rom, koji je, inače, u poređenju s drugim divovima, bio dobroćudna osoba, sada je sedeo stisnutih usana, a mišići na nadlakticama su mu se stezali i opuštali dok je otvarao i zatvarao pesnice. Pet mladih divova iza njihovih leđa, koji su po izgledu bili bliski rođaci dvojice braće, bili su isto tako namrgođeni.
     Loga, koji je sedeo što je dalje mogao od Prstena, imao je tešku glavobolju. Sala je bila ispunjena nekakvom nelagodnošću, napetošću. Nijedan vladar, nijedan član Suda u Sali nije delovao opušteno. Većina ih se dobro držala; ali u prisustvu Prstena Loga se osećao kao da mu neko guli kožu s leđa. Sve - sunčeva svetlost, vetar, gnevne misli divova - zadavalo mu je bolne udarce, pojačane do razmera u kojima je i najmanja, najuzgrednija nečija pomisao odjekivala u njemu poput krika.
     Loden je, odista, doneo tu stvar; dodirivao ju je rukama u trenutku kad ju je skidao sa Kainovog prsta. Loga nije mogao ni izdaleka da zamisli kako mu je bilo. Loden se od tada zaista ponašao čudno, bio je još odsutniji i povučeniji nego obično.
     Div Laar se s mukom podiže na noge. Proveli su ovako već petnaest minuta, a da nisu nimalo napredovali u raspravi o Prstenu; njegovi i Romovi sinovi, koji su stajali iza njih, neće još dugo trpeti tu situaciju. Izgleda da je i Romu bila ista misao na umu; i on pođe za bratom. Laar je u dva koraka prešao prostor koji ga je delio od podijuma. Loden je stajao iza njega, posmatrajući diva bez nekog drugog vidnog osećanja sem učtivog zamora. "Videli ste Prsten. Znate da ga Kain više nema. Ispunili ste svoj deo pogodbe, mi svoj, i sada odlazimo. Ono što će se od sada događati isključivo je tvoja briga, dive. Više nas nećeš videti."
     "Kera, Aline, i svi ostali, vratite se na Arskild." Laar je stajao, nadvisujući crni stub. "Hoću da porazgovaram nasamo sa predsednikom Suda." Dva mlada diva su trenutak stajala oklevajući i Laar zareža: "Gubite se."
     Rom je stajao nepomično. Laar se okrenu bratu, nameravajući da mu naredi da pođe za sinovima, ali nešto u bratovljevom izrazu lica ga zaustavi. Laar onda strpljivo sačeka dok njegovi i sinovi njegovog brata nisu odmakli, tako da ih više nisu mogli čuti. "Ne mogu dozvoliti", reče Laar, "da moji podanici vide kako od nekoga tražim dozvolu da nešto uradim. Sada su otišli, i ja tu dozvolu tražim. Smem li da uzmem Prsten u ruku, Lodene?"
     "Zažalićeš", doviknu Loga.
     Loden polako zavrte glavom. "Po meni, nemoj, Skaalde. Može te povrediti."
     Sve se tako brzo odigralo da niko nije mogao da ga zaustavi.
     Laar je ispružio ruku da uzme Prsten; Loden Almandar je i dalje samo vrteo glavom; div nije više obraćao pažnju na njega i zatvorio je svoju ogromnu šaku oko Prstena. Sjaj se istog časa pomrači, i Laarove oči se razrogačiše, u šoku. Usne počeše da mu drhte, i u tom trenutku Rom ščepa Laara za ruku u kojoj je držao Prsten.
     "Vrati ga, Laare", prijateljski mu reče Rom. "Zar da budemo lopuže, nimalo bolje od radnika kao što je Kain."
     Skaald Laar istrže ruku iz bratovljeve, podiže je, i dalje držeći u njoj Prsten, udari njome brata sa strane, po vratu.
     Jasno se čulo kad je kičma pukla. Rom nesigurnom rukom pokuša da se uhvati za grlo.
     A onda pade.
     Padao je dugo i polako, a pucanje njegovih kostiju kad je udario o tvrdi kameni pod odjekivalo je i dalje pošto mu se telo već sasvim umirilo. Krv mu je tekla iz usta.
     Laar je zurio, opakih očiju, u nepomičnu priliku svoga brata.
     Iz ugašenog kristala u njegovoj šaci nije dopiralo ni najslabije svetlucanje.
     Laar koraknu unazad i zaobiđe Lodena, krećući se prema izlazu. Nekoliko vladara se uskomeša, kao da namerava da nešto preduzme. Laar se ukoči u mestu, naizgled čekajući da vidi šta će oni uraditi, drhteći celim telom od nečega što bi mogao biti bes, a možda i strah kada je shvatio šta je uradio. Loden ih zaustavi jednim pokretom ruke. Izgledalo je neizrecivo umoran. "Pustite diva da ide."
     Tišina je potrajala; Laar učini još jedan korak unazad, a onda se okrete i izlete iz Sale.

     Vladarka Elisa kleče i stavi ruku Romu na vrat, da mu opipa žilu kucavicu. Dobivši potvrdu onoga u šta su svi vladari već bili sigurni ona ustade, odmahnuvši glavom.
     Loden Almandar reče nešto, što je bolje nego ma šta drugo pokazivalo koliko je star; božanstvo čije je ime izgovorio nije se javno štovalo još od pre Velikog raskola. "Hvala Bogu", reče on tiho, "sad odlazimo. Tako sam umoran."
     Čuo je kako su oko njega zažuborile njihove reči, spokojni, vedri govor koji je izražavao saglasje.
     Gabrijel se tiho oglasi. "Kain je sve ovo započeo. Neka Kain i Laar ovo i završe."
     Odmah za njim, progovori Julijan. "Ispunili smo sve naše obaveze iz ugovora, Lodene. Pošteno smo postupili."
     I Lodenova kći Marija se saglasi. "Prepustimo vremenu da reši sve probleme. Kain i Laar će izaći jedan s drugim na kraj."
     Elisa priđe svome mužu i čvrsto ga zagrli. "Sada više ništa ne možemo uraditi. Uradili smo i više nego što smo morali; njihovi problemi nisu više i naši. Hajdemo kući, mužu moj."
     "Šta je istina, upitao je Pilat i oprao ruke." Loden vide da mnogi od njih nisu shvatili o čemu govori. "Možemo se praviti da nas ne tiče. Ali tiče nas se, prijatelji. Obavezni smo delima i krvlju."
     Zavladala je tišina.
     Vladari počeše da nestaju, u pojedinačnim prigušenim blescima svetlosti. Loden Almandar i njegova žena ostadoše među poslednjima.
     Loga je ćutke sedeo, sam samcit, pored tela mrtvog diva Roma.
     "Ako su hrišćani u pravu", reče najzad Loga, obraćajući se onome koga je Loden Almandar u detinjstvu obožavao i u čije postojanje Loga ni za trenutak nije poverovao, "i Ti postojiš, i Ti si stvorio svet u kome se ovako nešto može dogoditi - onda si Ti, da znaš, gospodine, ili sadista ili nesposobnjaković."

     Vladari su napuštali Zemlju.
     Vest je bila isuviše zaprepašćujuća da bi je bilo moguće brzo shvatiti.
     Kada se dan stao bližiti kraju Solan i Rea spakovaše sebi večeru i zajedno sa sinom izjahaše iz Iglza. Jahali su pola sata niz kamenite staze izvan grada, sve dok se nisu obreli na maloj visoravni gde su obično išli na izlet. Bila je to divljija, manje negovana čistina od onih koje su se mogle naći bliže Iglzu; otprilike dva puta godišnje, zemljoposednici koji su bili vlasnici tog zemljišta slali su svoje ljude iz Iglza da raščiste makiju. Potok Ulova, na kome je gospodar Veramorn ubio svračka 1212. godine, tekao je preko južnog kraja čistine, i postajao vodopad, spuštajući se u kaskadama niz kao nožem odsečeni kamen stene koja je bila okrenuta ka Dolini. Dolina se tu sužavala, tu je bio njen zapadni kraj; Iglz, šćućuren na obroncima Crnih planina, ipak se mogao videti sa Velike brane, kada je vreme bilo lepo.
     Orion je jahao ispred roditelja, na svom poniju. Držali su ga na oku, i jašući razgovarali.
     "Ne mogu da verujem", reče Rea, dok je njen konj, idući niz stazu, pažljivo birao gde da stane, "da odlaze, tek tako."
     Solan zamišljeno klimnu. "Ne znam pouzdano šta Maston trenutno misli. Tristan smatra da je sve to mangupska podvala, da nas navedu da budemo manje predostrožni."
     "Moj otac je", prezrivo primeti Rea, "pohisterisao. Kain krade Prsten, vladari odlaze da se sastanu s Kainom, nešto se događa, i vladari odjednom objavljuju da odlaze sa Zemlje." Ona sleže ramenima. "A sada Kain odbija da razgovara s njim. Ne bi me iznenadilo da se tata šlogira."
     "Odbija da razgovara sa Mastonom? Ili nije u stanju? Tristan misli da je Kain mrtav."
     Rea polako zavrte glavom. "Ako je Kain mrtav, onda tek ništa ne razumem. U tom slučaju, gospodari Loden i Loga su ga ubili tokom svoje posete - a ti znaš kakav je stav vladara prema ubistvu. Ili, bar, kad treba sami da ga izvrše."
     Solan potvrdi glavom. "Ubijanje preko zastupnika je, naravno, nešto sasvim drugo."
     "Tačno, to sam htela da kažem. Možda su pomalo probirljivi, ali se ne ustežu da se tuku, kad moraju. Moje je mišljenje da se Kain pogodio s njima da im preda Prsten, pod uslovom da napuste Zemlju. Valjda ne misliš da vladari odlaze zato što su... hm, čini mi se da je tvoj izraz bio, u osnovi, dobri momci?"
     Solan prsnu u smeh. "Otprilike tako, Orione! Nemoj daleko!"
     Četrdeset metara ispred njih, gotovo zaklonjen krivinom na stazi, dečak okrenu svog ponija u mestu i povika, negodujući: "Tata!" Glas mu je bio visok kao u devojčice.
     "Ne!" Solan spusti glas. "Taj dečko postaje razmažen kao... pa, kao i sva druga deca u Iglzu."
     "Nema svako, mužu moj, tu privilegiju da raste kao derište..."
     "Kaže se", ispravi je Solan, "derište."
     Rea sleže ramenima. "Nije mi stalo kako se izgovara ta prokleta vestmarčka reč. Da li zaista predlažeš da Oriona damo u sirotište, zato da bi kasnije umeo da ceni blagodeti koje mu ti pružaš?"
     Solan se samo glasnio nasmeja na njene reči, dodirnu konja mamuzama i pohita da vrati sina.

     Sumrak se spuštao.
     Loga priđe severnom kraju Sale i pogleda kroz otvor na Dolinu. Arskild je nepomično stajao. Šta im je, upita se Loga, ispričao Laar?
     Sigurno ne istinu.
     Stajao je odmah pored podijuma, okrenute glave, posmatrajući zalazak sunca. Iza njegovih leđa divovo telo nepomično je ležalo na mermernom podu. Nije znao broja mrtvima koje je video u životu - hiljade, možda stotine hiljada. Najstarije uspomene, sada vremenom već toliko izbledele da nije više bio siguran da li su zaista uspomene na stvarne događaje ili mu se samo tako pričinjavalo, odnosile su se na smrt srebrnooke devojke Sjede. Zbog nečega ga je udarila, i u sledećem trenutku bila je mrtva. Mnogo stoleća od kada se to desilo, Loga jednostavno nije mogao da se seti kako je umrla.
     Nadao se da je nije ubio. Postojala je prilična verovatnoća da nije bio kriv barem za njenu smrt. Imao je samo pet godina kada je Sjeda umrla.
     No, bez obzira koliko je leševa video u životu, nikada se nije sasvim navikao na taj prizor.
     U svetlosti sunca na umoru, beli i srebrni tornjevi opustelog grada Skupštine poprimili su boju krvi.

     Njegovi roditelji ležali su zajedno na čistini, opruženi preko ćebeta koje su doneli sa sobom. Vino, hleb i kobasice bili su naslagani u korpi koja je stajala na jednom kraju ćebeta. Orion je ležao potrbuške na drugoj strani čistine, onoliko blizu ivice provalije koliko mu je otac dozvolio. Sa mesta na kome je ležao Orion je mogao da vidi celu dužinu kojom je, tekući preko stenja, padao potok Ulova. U dnu, prema severu, nalazile su se poljane na kojima je trebalo da se održe Letnje igre sa Istmarčom. Nekoliko kilometara iza poljana za Igre protezao se grad Vestmarč. Vestmarč je bio, Orionu je to bilo poznato, treći grad po veličini na svetu, odmah iza Skupštine i Singera, ukoliko nije bilo većih gradova u Severnim zemljama, gde su živeli Divovi, i o kojima Orion nije ništa znao.
     Odlomci razgovora koji su vodili njegovi roditelji povremeno bi doprli i do njega. Orion ih uglavnom nije slušao. Izgleda da su tvrdo rešili da ne pričaju ni o čemu zanimljivom. Za politiku Orion nije imao vremena; pa, već za nekoliko nedelja će poći sa roditeljima na Letnje igre. Biće mu to prvo putovanje izvan Iglza, ili, bar, dalje od te male visoravni na koju su ga roditelji vodili na izlet.
     To oduševljenje ga je stalno zaokupljalo, i Orion ni po cenu života nije mogao da shvati zašto njegovi roditelji ne prestaju da razgovaraju o tome šta rade i govore nekakvi ljudi koje Orion nije čak ni poznavao.
IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
mob
Apple iPhone 6s
     "To objašnjava mnoge stvari", reče Solan, ležeći na leđima i posmatrajući nebo koje je postajalo sve tamnije. Desnom rukom je obgrlio Rein vrat, dok mu se druga spuštala naniže da je golica po dojci. "Sve te radnike koje su odveli iz Turina i iz Semalije; sav taj promet u orbiti. Ako su zaista teraformirali jednu planetu..." Glas mu se izgubi. Napokon, samo dodade: "To je neverovatno dostignuće."
     Rea se odmarala, s glavom na njegovom ramenu. "Srećan si što ne moramo opet u rat, a?"
     "Neka mi Svetlost obasja reči, tako je", jednostavno prihvati Solan. "Bar ne protiv vladara. A što se tiče Kaina..." On sleže ramenima. "Ni sa njim ne bih baš rado vodio rat. Srećom, pošto je Maston protiv, ne moram ni da strepim da ćemo morati."
     Rea ga radoznalo pogleda. "Zašto si tako siguran da je Kain govorio ono što misli?"
     "Paa... nemoj se smejati, trebalo je da vidiš njegovo lice, način na koji me je gledao, pošto smo zajedno videli Prsten..." Solan malo poćuta. "Kao... ne znam šta kao", zaključi on, ođednom obeshrabren. "Proklet bio ako razumem tog čoveka!"

     U oružarnici u Iglzu, viši oružar, savršeni tehničar koga su obučili Kainovi inženjeri u vreme pre rascepa, prikazivao je kako radi oružje koje je od njega naručio Maston.
     Bili su sami u oružarnici, u gluvo doba noći. Taj posao se obavljao tajno. Osim samog Mastona i oružara koji je izradio spravu, niko u Iglzu nije znao za to.
     Oružar, čovek po imenu Besen i još nekako drukčije, pruži Mastonu jedno, naizgled, obično koplje.
     Maston ga dohvati i zaljulja ga. Bilo je dobro uravnoteženo. Delovalo je u ruci kako treba. On skinu zaštitnik sa vrha koplja i stade ispitivati taj vrh - metal je bio gladak, nikakav šav nije pokazivao da je nešto menjano. Maston vrati zaštitnik na mesto. "Izgleda kako treba", zaključi on ljubazno.
     Besen žustro klimnu. "Moralo bi, gospodaru. U mojoj porodici su se kovali mačevi i koplja stotinama godina pre nego što je Kain doneo ova moderna oružja u Dolinu. Odrastao sam praveći pošteno oružje, a ne ove..."
     "Da", hladno dobaci Maston. "Pokaži mi i ostalo."
     Čovek se prekinu u pola rečenice. "Da, gospodaru. Upravljanje je daljinsko, kao što ste tražili, samo jedno dugme. Dovoljno malo da vam stane u džep." On pokaza Mastonu uređaj, malu kutiju sa samo jednim dugmetom. "Uklanja zaštitnik sa vrha. Gledajte." On pritisnu dugme. Zaštitnik na vrhu koplja otpade i Maston zamišljeno klimnu. "Imajte na umu, gospodaru", napomenu Besen, saginjući se da podigne zaštitnik, "da morate upotrebljavati samo ovaj zaštitnik; na njemu mora postojati južni monomagnet da bi ga koplje moglo odbaciti. Ako upotrebite drugi zaštitnik, ostaće lepo na svom mestu, i baš ga briga."
     "Nema načina da se otkrije?" upita Maston tiho.
     "Ne, gospodaru. Jedino ako se prelomi i otvori koplje. To je sićušni monomagnet južnog pola, pri samom vrhu."
     U drugom kraju sobe jedna pancir košulja visila je na drvenom stubu. "A košulja?"
     "Malo teže, ali nadam se da ćete biti zadovljni. Čelična mrežica je veštačkim putem učinjena starijom, tako da izgleda kao da je, u najmanju ruku, od pre trideset godina, kao što ste zahtevali. Superprovodljive alkice troše gotovo tri stotine kilovata; proizvodi se severno magnetno polje koje privlači južnomagnetne monopolove u koplju. Kad se pritisne još jednom na dugme..." Koplje u Mastonovoj ruci poče da podrhtava, kao da hoće da se otrgne. "Pancir košulja je na drugom kraju sobe. Privlačna sila opada sa kvadratom rastojanja; da ste deset metara bliži, koplje bi poletelo." Tehničar se zakikota i isključi daljinsko upravljanje. Koplje prestade da podrhtava. "I povuklo bi i vas za sobom, ako ga ne pustite iz ruke."
     Maston opet klimnu. "Vrlo dobro. Dva puta da pritisnem na dugme, a? Prvi put da otpadne zaštitnik, a drugi put da se uključe superprovodnici u pancir košulji?"
     "Baš tako", reče Besen, ozarena lica. "Dobro ste zapamtili."
     "Dobro." Maston se nasmeši čoveku. "Dobro si obavio posao." On potapša tehničara po ramenu. "Hodi ovamo", pozva ga srdačno, vodeći ga u drugi kraj sobe. "Samo još jedno pitanje, čisto iz radoznalosti. Ova ogromna stvar, tu, šta je to?"
     "Gospodaru?" Besen ga je zbunjeno gledao. "To je laserski sekač. Upotrebljavamo ga da opsečemo ivice ploče od ferobetona; to može jedino on da uradi."
     "Kako se uključuje?"
     Oružar poblede kao kreda. "Gospodaru? Šta će vam?"
     Maston se nasmeši čoveku, ali osmeh mu se ni izdaleka nije ogledao u očima. "Pokaži mi kako se uključuje, Basene."
     "Da... da, gospodaru." Čovek ispruži ruku i dotače dva prekidača, koji su se nalazili na oklopu uređaja. Laserski zraci smesta iskočiše, dva crvena zraka poput rubina, razmaknuta dva centimetra. "Nije teško."
     "I nije", složi se Maston. Čovekovi mišići potpuno klonuše od straha. Držeći ruku na Besenovom ramenu, Maston ga sasvim blago odgurnu dva koraka napred, tek toliko da ga zahvati svetlosna zavesa.
     Sve što je izronilo s druge strane bilo je u vidu krvavih komada mesa i kostiju.
     Maston sam sve počisti.

     Loga je posmatrao kako sunčeva lopta dodiruje liniju obzorja. Da se Zemlja kreće, okreće se oko Sunca, Loga je još kao mladić, pre svog prvog putovanja u vasionu zajedno sa Donerom Almandarom, teško mogao da poveruje.
     Stojeći tu, na izlazu iz Sale, visoko iznad opustele Skupštine, visoko iznad celog sveta, Loga je posmatrao kako sunce zalazi. Mogao je da oseti slabi, ali prodorni miris krvi iz Romovog mrtvog tela. Kada je dodirnulo liniju obzorja, daleko na zapadu, i uz pomoć nekog obeležja u odnosu na koje mu se merilo prelaženje preko neba, sunce kao da dobi u brzini, naglo se spuštajući. Loga je gotovo mogao da oseti kako se Zemlja vrti ispod njega. Mladni, blagi vetrovi dodirnuše mu lice.
     Još u detinjstvu, Logi je jedan od ljudi koji su se starali o deci srebrnookih rekao da sunce ponekad, na zalasku, pošalje jedan zeleni zrak.
     Loga je to video dva puta u celom svom dugom veku.
     Te noći ga nije bilo. Zemlja je samo krenula leđa suncu, i noć obavi jedinog vladara koji ostao na licu Zemlje, mutanta po imenu Loga.

     Prekinuli su razgovor kad je sin, iz prikrajka, naglo skočio na njih. Videli su da se približava. Orion se dobrih pet minuta prikradao roditeljima iza leđa, spremajući se da skoči na njih. Rea je navaljivala da Solan pusti da Orion poveruje da je uspeo, i zato su mirno nastavili da razgovaraju o Kainu i Mastonu, sve dok Orion nije skočio na njih, da ih iznenadi.
     Tresnuo je o njih jače nego što je Rea očekivala; Rea je stalno zaboravljala da joj dete brzo raste. Ona se uhvati ukoštac s njim kotrljajući se gotovo čitav metar, pre nego što je ostala da leži na leđima, držeći Oriona iznad glave. "Predaj se", zatraži on.
     "Jok." Rea ga odbaci Solanu. Solan ga uhvati dok je leteo kroz vazduh bez i najmanje zebnje, isto onako kao što je mirno otišao od svog oštećenog kliznog broda prethodnog dana. Zatim prebaci Oriona sebi preko ramena, držeći ga za noge.
     "Rea", upita Solan zabrinuto, "jesi li videla Oriona?"
     Orion je pesnicama lupao u očeva leđa. "Pusti me!"
     "Gle, nisam", odgovori njegova žena. Rea ukloni pramen plave kose sa lica i osvrnu se po čistini. "Gle, gde li je?"
     Solan je jednom rukom golicao sina, i ovaj bespomoćno stade da se kikoće. "Molim te, pusti me!"
     Solan zavrte glavom. "Zaista, pojma nemam. Već ga neko vreme ne vidim... tu, pre neki minut, gledao je preko ivice provalije." Solan ustade i pođe do mesta na kome je pre toga ležao Orion.
     "Tatice!"
     Solan poče da se osvrće po maloj čistini, a onda se vrati do mesta na kome je sedela Rea. Orion se toliko smejao da se sav tresao na očevom ramenu. "Rea, ne mogu da ga nađem!" Jednom rukom uhvatio je Oriona za stopala i pustio ga da visi glavačke, ljuljajući se pomalo. "Možda je pao preko ivice? Da nije to?"
     Rea uzdahnu, zbunjena. "Oh, nadam se da nije. Govorila sam mu, i govorila da ne prilazi ivici."
     Solan uhvati Oriona za nožne članke i poče da ga ljulja. Orion se polako kretao u luku, gore-dole, lica samo nekoliko centimetara udaljenog od trave. "Pa, nadam se da će se uskoro pojaviti. Za ime Svetlosti, kako da objasnimo, gde smo zaturili dete? Ko će to da shvati?" Pri kraju jednog zamaha on pusti Orionove noge i dobaci ga svojoj ženi.
     Rea ga uhvati u vazduhu, i zadrža ga tako, držeći ga obema rukama. "Evo ga! Pa, gde si bio?"
     Trebalo je da prođe nekoliko sekundi pre nego što Orion prestade da se kikoće, tako da se moglo razaznati šta govori. "Znaš! Tata me je nosio!"
     Solan se baci na ćebe pored njih. "Tako je," priznade on. "Nošenje i bacanje sinova je jedna od takmičarskih disciplina na Igrama, a ja nisam imao dovoljno prilike da treniram." Povukavši jedan srčan gutljaj iz grlića vinske flaše, on ponudi piće i Rei, koja učini isto, a zatim dodade Orionu da gucne.
     Kada su svi povratili vazduh, Orion se zadovoljno smesti u majčino naručje. Rea glasno upita: "Spremam se da se takmičim protiv tvog oca na Igrama. Šta misliš, ko će pobediti?"
     Orion malo razmisli. "Otac", odgovori on najzad. On je jači."
     "A u streljaštvu?"
     "Ti", odmah odgovori Orion. Solan otvori jedno oko i pogleda ih. "Imaš bolje oko."
     Solan se podiže na lakat. "Tako, znači?"
     Rea mu se nasmeši. "Trka s preponama, Orione?"
     "Ti si brža." Orion baci pogled na oca, ne mogavši da spreči osmeh pun oduševljenja koji mu se pojavi na licu. "Zato što si manja."
     Solan pokaza šta misli, prezrivo dunuvši kroz nos. "Prema toj logici, dečko, ti bi trebalo da me pobediš u trci s preponama."
     Dečko se uspravi u majčinom naručju. "Da se trkamo! Pobediću te!"
     Solan zavrte glavom, sa izrazom koji je Orion sigurno protumačio kao nezadovoljstvo, iako je Rea pogodila da je dečakovo brzo reagovanje sasvim zadovoljilo Solana, i opet klonu na zemlju. "Ništa ti nisam predlagao", reče Solan.

     Stojeći sam u tami, Loga privede Svetlost, da se okruži njome.
     Užasno predosećanje koje ga je obuzelo pošto su Loden Almandar i on oduzeli Kainu Prsten, nije ga napuštalo.
     Arskild je samo stajao u Dolini, nepomičan.
     I Loga nestade.

     "Gledajte!" uzbuđeno povika Orion, pokazujući prema nebu. "Svetla! Mnogo sjajnih svetala!"
     Nebo je na severu sijalo slabim, avetinjskim svetlima, a još više, na zvezdama ispunjenom nebu, kretale su se svetleće varnice.
     Rea reče tiho, želeći da je ne čuje Orion. "Veruje se da je severna svetlost blagoslov, ako igra iznad tebe."
     Solan polako zavrte glavom. "To nisu severne svetlosti, Rea. Letelica divova, kladim se, izazivaju ovu pojavu uzlećući sa Severnog pola." On ustade i ostade da stoji, posmatrajući varnice kako se kreću, visoko iznad njihovih glava. Rea je takođe ustala i zagrlila ga s leđa, stavljajući mu bradu na rame. "Možda i jeste blagoslov. Izazov je sada naš, Rea, samo divovi i mi." On se osvrnu da je pogleda preko ramena, a ona se prope na prste i isteže vrat da ga poljubi u obraz.
     Vasionski brodovi blistali su iznad njihovih glava kao zvezde.

     Među ono nekoliko ljudskih bića u čitavoj Dolini koja nisu znala da su vladari abdicirali, bio je i čovek koji je sve to prouzrokovao.
     Kain je ležao u dubokoj komi.
IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
mob
Apple iPhone 6s
Poglavlje 11: Igre

@03 = Godina 1284. posle Ognja

     1.
     U poljima ispod Iglza užurbano su se nastavljale pripreme za Igre. Šatori su nicali poput belih rada preko ogromnih čistina, onako kako su pristizali ljudi iz mesta koja su bila toliko udaljena od Iglza koliko i sam grad Singer. Pošto su vladari abdicirali i otišli sa Zemlje, Igre su poprimile značaj koji se uopšte nije predviđao u vreme kada su ih Kain i Maston planirali. Nisu to bile jedine Igre koje se održavaju u Dolini. Duž reke Almandar, na području kojim su upravljali vladari sve dok nisu abdicirali, održavale su se tradicionalne Letnje igre na tradiconalnim mestima.
     Igre Iglza i Istmarča, jedina dva preostala središta moći u Dolini, postale su tako, posle abdikcije vladara, ne samo obred pomirenja između dve skupine pobunjenika, već i sastajalište na kome će se odlučiti budućnost Doline.
     I tako su počele da se slivaju, na zapad niz Putnikov drum, preko Doline od reke Almandar, peške, u kočijama i na konjima, sve velike i male plemićke porodice, zemljoposednici sa istočnih strana čak od Elitauna, i trgovci iz svih delova Doline. Došli su, noseći i staro i novo oružje; koplja, mačeve i velike lukove, samostrele i grubo izrađene puške. Sa područja Iglza i Istmarča došli su ljudi sa revolverima i svetlosnim noževima. Dve porodice trgovaca prispele su u dvoja kola koja nije pokretalo upinjanje konja, već delovanje fuzionih ćelija koje su okretale primitivne električne motore.
     Kratko vreme trajalo je zatišje. Vladari su otišli iz Skupštine. Posmatrači iz Istmarča i Iglza izvršili su provere za svoje gospodare, ali tog časa nijedna od dve suparničke strane nije ni pokušala da pošalje svoje trupe i zauzme grad, u kome su sada ostali još samo radnici.
     Kratko vreme.
     Istmarč je, hitrim manervom na koji se Iglz već žalio, pokrenuo svoje trupe da zauzme grad Singer, drugi po veličini grad u Dolini, već sledećeg dana pošto su vladari napustili Zemlju, kao što su i objavili da će učiniti. U stvari, Iglz je već bio preterano proširen i nije imao ni vojske ni artiljerije da ovlada novim teritorijama.
     Pun ogorčenja i besa, Maston Veramorn je poslao klizni brod u Istmarč, sa porukom da zahteva da razgovara sa Kainom; komandant general Mersaj odgovorio je učtivo, ali krajnje odlučno, da trenutno ništa slično tome nije moguće, ali neka Maston bude uveren da će se njihovi razgovori prilikom Igara obaviti kao što je bilo i predviđeno.
     Preostalo je još manje od nedelju dana pre zakazanog početka Igara, a Istmarč još nije poslao ni jednog jedinog ratnika koji je trebalo da se na njima takmiči sa ratnicima Iglza.
     Kain se probudio na Dan mrtvih.
     Bio je 22. dan leta, dan na koji se ubila T'Pau Almandar; prema kalendaru crkvenih praznika Crkve Svetlosti, to je bio dan posvećen uspomeni na slavne pokojnike. Prema tradicionalnom crkvenom obredu, prva molitva bila je upućena uspomeni na T'Pau Almandar, a potonje molitve sećanjima na nedavno preminule voljene osobe.
     Mersaj je klečao u kapeli određenoj za ratnike, na nivou dva, tačno iznad oružarnice. Upravo je zapalio sveću za uspomenu na svog starijeg brata, kada komandat Prvi, čije ime nije znao, uđe u kapelu i kleknu pored njega, prošaptavši: "Komandante generale, gospodar Kain se probudio."
     Džarad je bio ratnik; razumeo bi. Uz kratko izvinjavanje u mislima svome starijem bratu, Mersaj ustade i potrča.
     Kain je sedeo na krevetu poduprt jastucima, uvijen u debeli, svetoplavi ogrtač. Infuzija IV kapala mu je u venu blizu lakta - najbolji noćni ogrtač bio mu je razrezan da bi se ogolela unutrašnja površina nadlaktice. Doktorka Denihi stajala je pored njega, sa krajnje nezadovoljnim izrazom na licu.
     Uprkos činjenici da je svakodnevno dolazio da vidi Kaina još od one njegove borbe sa dvojicom vladara, Mersaja spopade jeza kad vide kako loše Kain izgleda. Dok je sedeo ovako opušten, nije se mnogo videlo koliko je omršavio; ali kada bi se uspravio, ili pokrenuo, Kain je izgledao kao žrtva nagrđujuće groznice u poslednjim stadijumima dehidracije, pre nego što promene otpočnu.
     Izgledao je star.
     Mersaj je mislio da vlada svojim licem. "Gospodaru", pozdravi ga on, salutirajući. "Čime vam mogu biti na usluzi?"
     Nije uopšte bilo važno da li se bolno zaprepašćenje čita na Mersajevom licu; Kain ga nije ni pogledao. Glava mu je počivala na jastucima. Glas mu je bio užasan. Mersaj ga je jedva poznao. "Mersaje... danas je Dan mrtvih."
     "Tako je, gospodaru."
     "Siva iz Istmarča, bez prezimena; Bara Luzende i Artemis iz Erebiona, bez prezimena. Izgovori molitvu upokojenja i pomeni im imena Orine, ja ne mogu."
     "Gospodaru?" Mersaj je netremice posmatrao opruženu priliku. "Gospodaru, mislio sam da ne veruje u Crkvu Svetlosti?"
     "Orine..." Zazvučalo je promuklo, gotovo šapatom. Kain podiže glavu i upilji se u Mersaja, plamenih očiju. "Ja ne verujem. Oni su verovali. Uradi to pre nego što padne noć." I on, iscrpljen, ponovo pade u jastuke.
     "Gospodaru." Orin Mersaj salutira, okrenu se i izađe.
     Kain opet utonu u toplu tamu.

     Ležali su priljubljeni, grejući jedno drugo.
     "Za ime Svetlosti", promrmlja Solan u njeno uvo, kad je opet došao do daha, "nikada nećeš prestati da me iznenađuješ."
     Rein glas je bio sanjiv, i odjednom, malčice zadihan. "To je dobro."
     "A i tvoj otac", nastavi on sledećeg trenutka, "nikada ne prestaje da me iznenađuje."
     Ležeći naga na mekoj prostirci ispred umirućeg ognja u kaminu, kože osvetljene treperavim, purpurnim sjajem zažarenog ugljevlja, Rea samo promrlja, već upola zaspala. "Ti si takav romantičar."
     Solan se glasno nasmeja i nežno je gricnu za uvo. "Pretpostavljam."
     Rea ispusti neki neodređeni zvuk odobravanja. "Mmm... hajde još jednom... šta je sad pa opet uradio?"
     "Oh, razgovarao sam danas sa Tristanom. Tristan se danas molio u kapeli za ratnike u spomen svojih roditelja. Ispričao je to Mastonu, a Maston mu se zbog toga podsmevao." Potpuno razbuđen, Solan se podiže na lakat i levom rukom je pomilova duž celog tela. Koža joj je još bila klizava od znoja. "Mislio sam da Maston voli Tristana."
     "Moj otac ne voli nikog." Rea zevnu i proteže se. Tvrdi mišići su se napinjali pod njenom kožom. "Samo pojedine ljude smatra korisnim. Ali on zaista ne voli Crkvu. Kaže da su je vladari koristili da bi nas držali u ropstvu. Možda je i u pravu. Kada su se vladari naselili u Dol..."
     Solan zastenja i prevali se na leđa. "Dosta! Nisam tražio od tebe predavanje iz crkvene istorije, ljubavi. Zapamti, ja sam samo običan, glupi ratnik."
     "Glup? Ti?" Sanjivost joj je potpuno nestala iz govora. Rea sede, prekrštenih nogu pored njegovog opruženog tela. "Mužu moj, da si glup, nikada se ne bih udala za tebe." Ona mu položi dlan na tvrdi, ravni stomak, i koža kao da mu poskoči pod njenim dodirom. "Treba samo da naučiš da budeš prepredeniji i da malo više držiš jezik za zubima, ali..." Rea odjednom spusti pogled, praveći se da je iznenađena. "Šta je ovo? Zar hoćeš opet?"
     "Da."
     "Dobro", reče ona tiho, "mislim da bismo mogli još jednom, ali pod uslovom da... da..."
     "Šta da?"
     "Da mi obećaš da ćeš biti tih i da nećeš probuditi Oriona svojim urlicima."
     "Ha!" Solan u stvari prošapta ono što je trebalo da bude uzvik. "Vrata su zatvorena, i gle, ko mi kaže, seti se kako ti vrištiš."
     "Molim? Znači li to da nisi zadovoljan?" Rea polako prebaci svoje telo preko njegovog i spusti se, sve dok nije bio potpuno u njoj.
     Solan ispruži ruke i položi dlanove na njen grudni koš, umirujući njene pokrete, palčeva koji su tek ovlaš dodirivali izbočine njenih dojki. "Baš sam srećan čovek", reče on tiho, nimalo se ne šaleći.
     Zatvorenih očiju, Rea poče da se kreće na njemu. "Da... i nikad nemoj to da zaboraviš."

     Kavad je upravo služio gospodaru doručak kada komandant general Marsej zakuca da uđe. Kavad otvori vrata komandantu i ponudi mu kafu i doručak. Mersaj uze stolicu, prihvati kafu i odbi doručak. Sunčeva boja u sobi bila je veoma prigušena, a lebdeća svetla pogašena, ležeći u uglu.
     Kain klimnu Mersaju, ne prekidajući s doručkom. Mersaj je sa odobravanjem posmatrao kako Kain proždire četiri velika jajeta, komad bifteka, pržene šargarepe, hleb sa džemom i pola bokala mleka sa šlagom, činiju supe od ajkule i dve jabuke, pre nego što je prešao na kafu.
     To je bio, prema rečima doktorke Denahi, treći takav obed koji je Kain slistio pošto se probudio, odmah posle ponoći. Trebalo je da do sada, tvrdila je Mersaju, već bude mrtav, ili ako ne mrtav, onda bar u komi - i čak i da jeste živ i pri svesti, ne bi trebalo da jede već treći doručak za manje od tri sata.
     Mersaj mirno sačeka dok Kain nije završio s jelom. "Sada već ličite na sebe, gospodaru."
     Kain klimnu. "Tako se i osećam, prijatelju." Kain sačeka da Kavad odnese poslužavnik i potom reče: "Lepo je vratiti se. Nije mi se dopalo tamo gde sam bio."
     "Gde?" upita Mersaj, ne razmišljajući.
     Kain ga čudno pogleda. "U šetnji morskom obalom, Orine." Malo promenivši držanje i progutavši preostalu kafu u šolji, on sačeka da mu je Kavad ponovo napuni. "A to znači ni tamo ni ovde. Kaži mi šta se sve događalo. Kavad mi je ispričao šta je bilo otkako sam izgubio svest, kako je Prsten dao vladarima." Kain nastavi, ne menjajući naglasak. "Možda ću ga zbog toga pogubiti, nisam još odlučio."
     Kavad, koji je stajao pored Kainovog kreveta, nije ni trepnuo.
     "Gospodaru? Šalite se?" upita Mersaj.
     Kain zavrte glavom. "Ne šalim se. Prenebegao je moje želje. Iako je sve radio u uverenju da je to u mom interesu, svejedno, dozvolio je da mi Prsten pogodbom izmakne iz ruke. Prijatelju, pa ja bih bombardovao Skupštinu, samo da se opet domognem Prstena!" Kain uzdahnu. "Slušaj, Orine. U poslednje vreme nisam baš bio sasvim pri sebi. Bio sam pomalo šenuo. Ali u području Istmarča, Orine, ja vodim glavnu reč. Možeš me savetovati, ne, ti me već savetuješ, jer tvoje mišljenje mi je potrebno. Ali ako osećaš da si sposobniji da vladaš umesto mene, ubij me. Ratnici su ti dovoljno verni, možda bi i mogao."
     Orin Mersaj je znao da ne treba ni da pisne.
     Kain malo bolje namesti ogrtač oko sebe, stavi šolju na stočić pored svog lakta i ponovo pogleda u Mersaja. "Ako", nastavi on tiho, "u ovoj Dolini postoji čovek ili žena koji su sposobniji da vladaju Istmarčem, reci mi. Znaću to ime."
     "Gospodaru", s mukom odgovori Mersaj, "moj život vam je na raspolaganju."
     "Možda ću ti ga i uzeti", prihvati Kain mirno. "Ispričaj mi šta se dešavalo dok sam ja spavao, Orine." Strašni crni pogled nije skidao sa Mersaja. "Ispričaj mi šta si radio."
     "Gospodaru, vladari su otišli sa Zemlje, otišli zauvek. Naselili su se na planeti koja se zove Nova Skupština, otprilike četrdeset svetlosnih godina odavde. U Skupštini nema nikoga osim radnika, u Singeru isto tako." Mora se priznati Mersaj nije počeo da se usteže. "Gospodaru, zauzeo sam Singer."
     "Zašto?"
     "Gospodaru, naše trupe su bile spremne. U gradu se nalazi prilično mnogo mašina i drugih dobara za koje sam mislio da će nam biti od koristi."
     "Ta nemoj? Uputio si trupe iz Istmarča u rat samo zbog prilično mnogo mašina i drugih dobara?"
     "Da gospodaru. U osnovi."
     Kain klimnu. "Zar ti nije palo na pamet da nema potrebe za žurbom? Maston nije u položaju da ovlada novooslobođenim teritorijama."
     "Gospodaru, mislio sam da će možda zauzeti Singer. On ima strateški značaj, za razliku od ostalih mesta na slobodnoj teritoriji. Sa vojnog stanovništva, Skupština je potpuno beznačajna. Singer ima najveću ustavu u Dolini, jedino veliko jezero, a pored toga, u njemu je izvorište reke Almandar. Možda bi to od njega zahtevalo izuzetne napore, ali je mogao da ga zauzme."
     "A da li je mogao da ga zadrži?"
     "Protiv nas? Ne, gospodaru."
     "Orine, ti imaš dve velike dužnosti. Prva je da izvršavaš ono što ti naredim. Druga je da unapred predvidiš, kad god je moguće, šta ću ti ja narediti. Da li si bio u mogućnosti da predvidiš šta bi bile moje želje u pogledu Singera?"
     "Nisam, gospodaru."
     "Kako to da nisi?"
     "Gospodaru", odvrati komandat general Orin Mersaj, "nisam zastao da razmislim kakve bi mogle biti vaše želje. Prosto sam delao."
     "Sutra ujutro", mirno zaključi Kain, "hoću da mi doneseš spisak komandanata za koje smatraš da su sposobni da zauzmu tvoje mesto. Ne tiče me se koji je trenutno njihov čin, hoću samo njihove sposobnosti. Kavade, isto to hoću i od tebe, odnosno, koji od tvojih varvara može najbolje zauzeti tvoje mesto."
     Mersaj i Kavad rekoše, skoro uglas: "Da, gospodaru!"
     "Vrlo dobro. Bez obzira kakvu odluku budem doneo o vama, gospodo, neću je sprovesti u delo bar dok ne obučite svoje naslednike. Kavadu će za to trebati manje vremena nego tebi, Mersaje. U međuvremenu", dodade Kain, "mislim da nam je ostalo još tri dana do zakazanog početka Igara?"
     "Deset, gospodaru", ispravi ga Mersaj. "Odložio sam ih za nedelju dana."
     "Oh?" Kain malo razmisli. "Dobro si učinio", reče najzad. "Šta Maston misli da se dešava?"
     "Teško je to reći, gospodaru. U poslednje vreme više puta je dobio napade besa pred očima javnosti. Glasine iz Iglza kažu da je uveren da ste vi ili mrtvi, ili da se spremate da ga napadnete. Došli su nam klizni brodovi sa zahtevom da on razgovara s vama, i to se desilo tri puta otkako su vladari abdicirali. Poslednji put je opet poslao Solana, i ja sam malo duže razgovarao s tim mladićem."
     Kain se nasmeši. "Dobar je on. U kakvom je stanju Skupština?"
     "U dobrom. Iskreno da vam kažem, ne bih voleo da moram da je branim - razapeti Štit iznad nečega što je tako nepravilnog oblika bilo bi đavolski teško. Morali bismo da izgradimo bar dva fuziona generatora koji ne bi služili ničemu drugom već samo napajanju te proklete stvari."
     Kain samo ćutke klimnu. Glavni razlog što se oblašću Istmarča upravljalo iz Pećina a ne iz nekog grada na površini Zemlje ležao je upravo u činjenici da su se Pećine mogle štititi Štitom koji je bio gotovo savršeno ravan, savijajući se samo da dodirne nosače kroz koje se napajao električnom strujom. Mali Štit se mogao savijati bez mnogo napora; odista, mali lični Štit bio je dovoljno savitljiv da sledi oblike ljudskog tela gotovo sam od sebe. Ali što je Štit bio veći, više je struje bilo potrebno da mu naelektriše površinu. Štit nad Pećinama bio je drugi po veličini na svetu; od njega je bio veći jedino Štit kojim su divovi prekrivali sve Severne zemlje, i Kainovi špijuni su javili da je za održavanje tog štita odlazilo otprilike dve trećine ukupne energetske proizvodnje divova.
     Kain uopšte nije razumeo teoriju o Štitovima, ali ih je shvatao empirijski, i to je bilo dovoljno.
     "Radnici su", nastavi Mersaj, "svi do jednog ostali ovde. Izgleda da vladari nisu poveli radnike sa sobom kada su napustili Zemlju."
     "To je shvatljivo", zamišljeno reče Kain. "Nadjačali smo ih i genetski i ratnički na jednom svetu, pa neće valjda hteti da nas povedu sa sobom i na drugi. Nema sumnje da su divovi znatno automatizovali stvari. Mogli su, dovoljno su stručni. Pitam se šta su uradili sa radnicima koje su odveli iz Semalije i iz Turina?" Na to pitanje odgovor je bio izlišan. Mersaj je ćutao. "Kako izgleda Biblioteka?"
     "Ispražnjena. Računara nema, police su prazne. Upotrebili smo sonar da pronađemo skrivenu sobu o kojoj ste govorili i prokopali smo zidove do nje, ali i ona je bila prazna. Najzanimljiviji pronalazak smo imali, gospodaru, u Sali, gde su se, izgleda, vladari sastali sa divovima."
     "A to je bilo?"
     "Krv. Litre prolivene krvi. Podijum za raspravu, tako se zove na mapama koje ste nam nacrtali, bio je pokriven usirenom krvlju."
     "Nije bilo leševa?"
     "Ne, gospodaru."
     "Kakve su vesti iz Severnih zemalja?"
     "U velikom su previranju. Imamo jedno obaveštenje, nepotvrđeno, da su vladari ubili diva Roma pre nego što su otišli."
     "Roma?" Kain je izgledao zainteresovan. "Glavnog inženjera? Zašto bi ga vladari ubili?"
     "Ne znam." Mersaj sleže ramenima. "Pod pretpostavkom da je obaveštenje tačno. Naši izvori u Severnim zemljama su vrlo oskudni. Na podu Sale je zaista bilo krvi."
     "I divovi nam nisu poslali nikakvu poruku od kada se to desilo?"
     "Ne, gospodaru. Zar je trebalo?"
     "Ne znam." Kain kao da je postao svestan da mu je šolja prazna. "Molim te, sipaj mi, Kavade. Mersaje, vladari su sklopili sa divovima pobodbu da će divovi vladati umesto njih kada oni abdiciraju."
     "Vladati?" Mersaj je izgledao iskreno iznenađen, kakvog ga Kain nikada ranije nije video. "Divovi? Da vladaju nad nama?"
     Kain klimnu. "To je priznao Loden, pre nego što mi je razbio glavu, a govorio je istinu. Mene nije lako lagati, čak i kad laže vladar. To je bila nagrada koju su divovi tražili da bi vladarima izgradili novo prebivalište. Izgleda da se na kraju nešto pokvarilo - vladari nisu objavili da abdiciraju u korist divova?"
     "Ne, gospodaru. Samo da odlaze i da se neće vratiti. Običan svet je u panici, i gore i dole duž Almandara. Maston i Kain su imena kojima plaše decu, gospodaru."
     "Da", rasejano se složi Kain, misleći na nešto drugo. "Dakle, Maston ne zna zašto su vladari otišli, je l'da? Verovatno misli da sam se ja nešto sporazumeo i sa njima i sa divovima." Preko usana mu zaigra osmeh. "Kladim se da nema miran san. Sastajemo se kroz deset dana, dakle. Zaista si dobro uradio što si pomerio datum, Mersaje. Nisam toliko nezadovoljan tobom kao sa Kavadom; možda te ipak neću pogubiti. Kakvi su naši izgledi za pojedina takmičenja?"
     "Sasvim dobri. U nekima ćemo s lakoćom pobediti, u drugima izgubiti sa malom razlikom. U jahačkim utakmicama ćemo po svoj prilici biti desetkovani, iako imamo mnogo veći broj ratnika među kojima možemo birati takmičare nego Maston. Oni tamo u Iglzu provode život na konjima. Jedan od Mastonovih predloga bio je da dozvolimo zemljoposednicima i trgovcima iz novooslobođenih teritorija da se takmiče protiv Iglza i Istmarča. Prilično velik broj porodica visokog roda došao je na terene Igara, da se goste s vama i s Mastonom; njihove sinove ćemo morati nečim zaposliti."
     "Ako dozvolimo pristup na takmičenje i drugima", blago primeti Kain, "dozvolićemo ga svima, ne samo plemićima. Predloži to Mastonu i vidi kako će mu se dopasti."
     Mersaj, koji je i sam bio najmlađi sin u jednoj porodici veoma visokog društvenog položaja među zemljoposednicima u starom Telindelu, klimnu. "Da gospodaru."
     "Koliko imamo letelica koje su u stanju da stignu u orbitu pre nego što budu otkrivene?"
     Iznenadna promena teme nije zbunila Mersaja; smesta je odgovorio. "Šest, gospodaru. Uz male prepravke, možda osam."
     "Orine", reče Kain polako, "ovo je od ključne važnosti. Vladari su napustili orbitalne fabrike zato što su se pokvarile i nikad nisu pustili divove u njih, a možda divovi sada već misle da im nisu više ni potrebne. Hoću da se utvrdi u kakvom su stanju te fabrike, ali divovi ne smeju znati da ih mi izviđamo. Imaš spisak raznih fabrika. Ako budeš imao bilo kakvo pitanje o tome kako da u neku od njih uđeš neprimećen, tu fabriku izostavi i porazgovaraj o tome sa mnom. Nemoj ni pokušavati da izviđaš u fabrikama koje nisu u mraku; u takve su divovi sigurno već ukrcali radnike, koji ih proučavaju pod nadzorom divova inženjera."
     Mersaj je delovao zbunjeno. "Zašto bi divovi ukrcavali radnike u fabrike?"
     Kain je za trenutak ćutao. "Mersaje, misli malo. Fabrike su svojevremeno izgradili ljudi, veliki kao ti i ja. Div će se teško progurati kroz vakumske ulaze."
     Mersaj klimnu. "Biće učinjeno, gospodaru."
     Kain uzdahnu. "Još dve stvari, i onda možeš da ideš. Treba da se odmorim. Pošalji još noćas jednog glasnika, da odleti u Severne zemlje. Nekoga u čiji razum i staloženost imaš poverenja, a ko ne zna baš mnogo o poslednjim događajima. Napisaću svoje pozdrave Skaaldu Laaru."
     "Da, gospodaru. A koja je druga stvar?"
     "Miša?"
     Mersaj proguta nešto s mukom. "Gospodaru... bili smo u bolnici u kojoj je bio vaš brat i našli smo njegov grob. Možemo, ako želite, vratiti telo u Istmarč da bude sahranjeno kao što je red."
     Kainovo lice je bilo krajnje mirno. "Kao što je red?"
     "Gospodaru, zakopali su ga u bašti." Kao đubrivo, dopre misao do Kaina.
     Na Mersajevo iznenađenje, Kainovo lice prestade da bude ukočeno i on se ponovo nasmeši. "Ah. U redu je. Neka ga tamo. Nema potrebe da ga selimo, što se njega tiče. Postoji li nadgrobni kamen?"
     "Mali, gospodaru. Rako smo ga i našli."
     "Godina?"
     "1231."
     Kain je sedeo, pijući kafu. Pogled mu je ukočeno stajao na nečemu veoma dalekom. "Mišo", prošapta on najzad. "Zbogom."

     Dva dana pre početka Igara, Istmarč je u punoj snazi stigao u Iglz.
     Tačno hiljadu kliznih brodova - još malo pa dve trećine ukupnog broja koji je imao Iglz - sa plavom, zrakastom zvezdom na trupu, došlo je u pratnji šest većih letelica, od kojih su dve bile za lični prevoz - i meko se spustilo zajedno s njima na prazne poljane na severnoj strani terena za Igre. Sa mesta na koje su se prizemljili čovek je mogao, ako podigne pogled, da vidi i obližnji grad Iglz i daleko svetlucanje grada Skupštine.
     Istmarčani su se iskrcali iz brodova, podigli šatore i počeli da čekaju.

     Na južnom kraju terena gde je trebalo da se održe Igre stajala su tri paviljona, nad kojima su se na blagom povetarcu talasale zastavice Iglza. To su bila boravišta Mastona Veramorna i njegova dva kapetana; Tristanov je bio istočni paviljon, Mastonov - najveći - bio je u sredini, a paviljon komandanta kapetana Solana, u kome je stanovao zajedno sa svojom ženom, nalazio se na zapadu. Iza njih je bilo razapeto otprilike pet stotina šatora različitih veličina i kvaliteta. Bilo ih je tako malo zato što je većina Mastonovih ratnika svako jutro jahala iz Iglza i svake večeri se vraćala na konjima kući.
     Sam u svom paviljonu, čekajući, sedeo je Maston Veramorn, besno odmeravajući gole zidove ogromnog šatora. Dvadesetak pripadnika njegove telesne garde stajalo je ispred ulaza u šator, a Mastonov lični sluga stajao je odmah s desne Mastonove strane, čekajući da mu gospodar nešto naredi.
     Kainovi brodovi sleteli su nešto ranije tog dana; i sve do sada niko, čak ni najobičniji ratnik, nije došao da Mastonu prenese pozdrave koji su mu, kao domaćinu Igara, sledovali.
     Poruka je bila sasvim jasna.
     Kain je čekao da Maston dođe k njemu.
     Tristan de Volta sedeo je na konju na ivici borilišta i posmatrao kako se jahači spremaju da krenu. Pokušavao je da ne obraća pažnju na žagor gomile oko sebe i na povremeno zapahnjivanje mirisa pečenih kobasica koje su prodavali sitni trgovci.
     Radnici koji su izravnali terene, mislio je, dobro su obavili svoj posao. Zemlja je bila ravna i dobro nabijena. Iako poslednjih dana nije bilo kiše, tlo je bilo nedavno poliveno, tako da u vazduhu nije bilo prašine.
     Toplo vreme bilo je kao poručeno. Tog jutra Tristan nije nosio oklop - samo laku tuniku sa orlom izvezenim na grudima, jer nije nameravao da tog dana vežba ni za takmičenja kopljima na turniru, ni mačevanje. Dan je bio lep, i gomila koja se okupila oko terena za uvežbavanje pravih takmičarskih borbi bila je dobro raspoložena: opuštena i čak ispunjena slavljem, iako sa izvesnom nelagodnošću. U celoj toj gužvi, podozrevao je Tristan, nije bilo nijednog čoveka koji nije sanjao o velemladosti, koju im je Kain obećao kada vladari budu konačno zbačeni s prestola.
     Iako je na desetine gledalaca Igara gledalo samo u budućnost, ništa manji broj ih nije bio okrenut prošlosti. Tristan je već izgubio broj starcima koji su mu pričali o Igrama kakve su pamtili iz detinjstva, pre kliznih brodova, laserskih pušaka i ručnih kamenobacača. Tristan nije bio siguran ko je doneo odluku da se samo tradicionalna takmičenja uključe u Igre, da li Kain, ili Maston, ili obojica, ali i takav izbor nije loše napredovao. Tristan nije tajio da je više navikao da u ruci drži prilagodljivi laser, a ne mač, niti da bolje upravlja kliznim brodom nego konjem.
     Uostalom, mislio je sa izvesnim zadovoljstvom, njegova jahačka veština nije bila ni tako loša. Bio je isto tako dobar kao i većina ratnika mlađih od njega, a bolji od mnogih. Neki od starih ratnika - nijedan od njih komandant, imajući u vidu koliko se Maston bolesno plašio ljudi svojih godina - koji su se, takoreći, rodili na konju, mogli su, u pogledu jahanja, da Tristana sravne sa zemljom. Ali to nije mnogo brinulo Tristana - ni blizu toliko koliko činjenica da su i Rea Veramorn i Solan mogli đavolski dobro da urade isto to, iako su oboje proveli mnogo manji broj godina u sedlu od komandanta Tristana de Volte.

     Dva jahača krenula su jedan prema drugom niz borilište, podstičući konje da jure sve brže dok su se međusobno približavali. Kada su se na kraju mimoišli, nisu se kretali onako brzo kao što bi to činili na pravom takmičenju, ali sasvim dovoljno; koplje sa zaštitnikom na vrhu pogodilo je štit jednog jahača i odbacilo ga na leđa u prašinu, uz urlik odobravanja gomile posmatrača.
     Na svom kraju borilišta, Tristan je sa čežnjivim izrazom na licu, kojeg nije bio ni svestan, posmatrao kako Rea Veramorn zauzima mesto na severnom kraju jahačke staze. Duga plava kosa bila joj je kratko podšišana zbog turnira; s tim malim grudima, pokrivenim karbobronzanim oklopom, manje je ličila na devojku a više na najlepšeg dečaka kojeg je Tristan video u životu. Solan, na južnom kraju staze, ličio je na njenog starijeg, znatno muževnijeg brata, i Tristan se zapita, ne prvi put, da li su glasine da je Solan Mastonovo kopile možda istinite. To bi u velikoj meri bilo objašnjenje, iako Solan i Maston nisu mnogo ličili jedan na drugog.
     Ni Rea nije baš mnogo ličila na oca.
     Bacivši pogled ukoso, Tristan ugleda odred ljudi, u crnim uniformama Mastonove telesne straže, kako se probija kroz gomilu. On malo okrenu konja; Maston mu priđe i stade pored njega, spustivši jednu šaku na uzdu Tristanovog konja. "Tristane", reče Maston u znak pozdrava. "Kako napreduje vežbanje?"
     Tristan se malo okrenu unazad, da bi osmotrio. "Dobro, gospodaru. Oboje su veoma dobri. Solan je prošao već tri puta, a Rea dvaput, do sada. Oborili su svakoga protiv koga su jahali, i sada se bore jedno protiv drugog."
     Okruženi Mastonovom telesnom gardom, kao da su bili potpuno sami u toj gomili; niko nije bio dovoljno blizu da ih čuje. Maston se namršti na taj Tristanov odgovor. "Da li bi ti mogao da pobediš jedno od njih dvoje?"
     Tristan iznenađeno obori pogled na Mastona. "Gospodaru? U čemu? U turnirskom nadmetanju? Reu sigurno, ako se borim protiv nje svom svojom težinom i u punom zaletu. Solana, možda. U ostalim disciplinama, zavisi. Na kratkom dometu, gde manje dolazi do izražaja njena slabija ruka u povlačenju tetive, vaša je ćerka, gospodaru, najbolji strelac koga sam ikada video. I jedno i drugo imaju svoje jače strane."
     "Na žalost, oboje su idealisti."
     Tristana zbuni ton kojim je Maston to rekao. Jasno je bilo da je gospodar Veramorn zbog nečega ljut. "Pa, onda? Gospodaru, ima i gorih poroka."
     "Ne, nema", mračno odvrati Maston.
     Prekinuo ih je iznenadni urlik gomile. Tristan opsova zato što je propustio da vidi njihovo sučeljavanje, a onda se preseče u pola psovke kad vide zašto je gomila odjednom utihnula; jedan od dva jahača ležao je na borilištu, previjajući se od bola. Tristan ubode konja, ali ga Mastonova ruka na uzdi zaustavi. On pogleda Mastona sa nevericom. "Gospodaru, pustite..."
     "Kuš", reče Maston. "Pričekaj."
     Drugi jahač hitro je sjahao, skidajući kacigu, i Tristan sa olakšanjem shvati da nije zastao da razmotri da je to bila Rea. Rea potrča mužu koji je ležao na zemlji, kleče kraj njega i pomože mu da se oslobodi svoje kacige.
     Na razdaljini od tridesetak metara Tristan je jasno mogao čuti kako razgoravaju, a čuo ih je i svako u sada zanemeloj gomili posmatrača.
     "Rea", prošapta Solan, lica iskrivljenog od bola.
     Rea je očigledno bila izvan sebe. "Šta? Gde si ranjen?"
     "Idući put..." Solan poče da guta vazduh i grčevito se zakašlja.
     "Šta?"
     "Idući put", dodade on, iznenada čvrstim glasom, "oboriču te na guzicu. Nema više da kreneš pre vremena."
     Prasak urnebesnog smeha u gomili zagluši ljutiti odgovor Ree Veramorn. Tristan se i sam smejao, sve dok nije spustio pogled i video izraz na licu Mastona Veramorna. Solan i Rea iziđoše sa borilišta ruku podruku, praćeni mestimičnim pljeskom u gomili.
     "Izgleda da ih gomila voli, a Tristane?"
     Tristan sleže ramenima. Odgovor je bio očigledan. "Mastone", upita on pomirljivo, namerno nazvavši gospodara po imenu, "oboje su rođeni da vode. Zar je to loše?"
     "Hmmm? Da", prihvati Maston, kiselo se smejući, "veoma liče jedno na drugo. Poreklo se, izgleda, ipak vidi. "Usne mu se iskriviše u jedan veoma neprijatan osmeh.
     Tristan nije dobro mogao da shvati tu primedbu, sem ako Maston nije napadao vlastitu lozu. Stoga samo oprezno reče: "Solan ne želi da zauzme vaše mesto, gospodaru. Kain ima u njega poverenja, što, kad se uzme u obzir naš položaj, i nije tako loše. Zašto ne verujete Solanu, gospodine?"
     "Zato što je naivna sanjalica! dreknu Maston. "Kain će nas iseći u komade, samo ako bude imao priliku. Taj čovek želi moć, Tristane. On je oborio vladare! Za ime Svetlosti, znaš li ti uopšte koliko su oni dugo vladali ovom Dolinom? Ovu Dolinu su izgradili divovi za njih. Ako Solan pridobije za sebe pristalice, bićemo izloženi i slabi... a ja neću dozvoliti da se to desi."
     Tristan ućuta.
     Maston Veramorn najzad uzdahnu i mahnu rukom svojoj telesnoj gardi. Nije bio lišen izvesne grube prijaznosti, kad mu je to odgovaralo; sada ju je upotrebio. "Tristane", reče on pomirljivo, "ti si dobar čovek. Ali moraćeš da budeš manje lakoveran; svet ume da bude krajnje izdajničko mesto. Vidiš, sad se spremam kod Kaina." Maston je po izrazu Tristanovog lica video da razume šta želi da kaže. "Aha. Misli na to dok budemo pregovarali o miru s tim čovekom kome Solan veruje."
     Maston i njegova telesna straža se udaljiše, u pravcu severne poljane, odakle su Kainovi brodovi posmatrali kako ratnici Iglza vežbaju za takmičenje.
     Lutajući pogledom kroz gomilu, Tristan najzad pronađe dve plavokose osobe, muškarca i ženu, koji su zajedno išli u pravcu tri paviljona na južnom kraju terena. On potraži u svojoj duši makar i nagoveštaj ljubomore ili zavisti prema ratniku koji je, pre sedam godina, došao iz Vestmarča i preoteo mu draganu koju je obožavao od detinjstva.
     Nije našao nijedan.
     U velikoj meri, ako ne i potpuno, bio je time zadovoljan.

     Četrdeset svetlosnih godina daleko, na planeti čija smena dana i noći nije odgovarala onoj na Zemlji, sunca su upravo zašla.
     Loden Almandar šetao je sam kroz mračne i opustele vrtove u predgrađu Nove Skupštine. Oči su mu bile zatvorene. Iako su veštačka sunca zašla i nastupila noć, video je odlično, na drugi način. Cveće je bilo poreklom sa Zemlje, ali bilo je od vrsta koje ranije nije video; divovi su dobro obavili svoj deo posla u stvaranju novog sveta.
     Noćno nebo bilo je vedro; zvezde su gorele iznad njegove glave, jarko sijajući kroz atmosferu koja je bila nešto ređa od one na Zemlji. Loden Almandar se za trenutak zaustavi u svojoj šetnji pod zvezdama i glasno izgovori samo jednu reč: "Senta."
     Na stazi ispred njega ukaza se svetleća tačka, rastežući se nagore i nadole dok se nije pretvorila u sjajnu pravu, a onda se opet rasteže dok ne postade treperava površina žućkastobele Svetlosti. Ta površina se iznenada skupi i uobliči u providne, zlataste obrise debele žene obavijene velovima igračice, koja se zavodljivo uvijala u tišini.
     Ritam igre postajao je sve brži, i debela žena je, odbacujući velove jedan po jedan, postajala sve tanja, sve dok od nje nije ostalo ništa i najmlađa od Lodenovih devet kćeri izronila iz Svetlosti i poletela ocu u naručje. "Zdravo, oče."
     Loden ju je držao pred sobom ispruženih ruku, mereći je od glave do pete. Osmeh mu je bio prilično slabačak. "Ovo je... novo."
     "Je li ti se dopalo?"
     "Ovo je", odgovori on, praveći se da ozbiljno govori, "prva odvratna stvar koju sam video u ovom raju. Zato i mislim da mi se dopada."
     Senta mu se nasmeši. "Loga me je naučio. On je stvarno izvanredan." Ona provuče svoju ruku ispod njegove i zajedno produžiše niz mračnu stazu. "Jesi li znao da on ume da napravi i zvuke? I boje?" upita ga. "Ja sam se trudila i trudila, ali kad god upotrebim Svetlost da bih stvorila prizore, na kraju opet sve ispadne nekako zlatasto. Obeshrabrujuće."
     "Svetlost je Svetlost", ljubazno reče Loden," a ne neka prokleta duga."
     Senta sleže ramenima. "Loga", ponovi ona, "pravi boje."
     "Loga", odvrati njen otac, "pravi mnogo šta što razumni ljudi ne čine."
     Sentin osmeh nestade. "Šta te muči? Stalno si natmuren, još od kako smo došli. Mislim", nastavi ona napravivši rečiti pokret rukom, "da i ja sama više volim Zemlju, ako ni zbog čega drugog a ono stoga što tamo ima više mojih vršnjaka. Iako su većinom radnici. Ali oče, znaš, nije ni ovde tako loše."
     "Opsedaju me uspomene", odvrati Loden jednoličnim glasom. "Aveti", dodade on, upotrebivši reč kojom su vladari označvali ono što se ne pamti neposredno, već je bilo samo sećanje sećanja. "Nadao sam se da će živeti u miru kad mi odemo. Da li znaš zašto smo otišli sa Zemlje, Senta?"
     "Zato što je Kain stalno pretio da će bombardovati Skupštinu", odgovori Senta, s prizemnom neposrednošću.
     "Ne." Loden zavrte glavom i ponovi "Ne. Ne zato, draga moja. Taj problem smo mogli da rešimo, makar i tako što bismo naredili divovima da oko Skupštine podignu protivvazdušnu odbranu, onakvu kakvu oni već imaju oko Severnih zemalja. Otišli smo sa Zemlje... zato što je Kain bio u pravu."
     "Oče?"
     "Ne onaj surovi čovek, draga, koga si znala tokom svog kratkog života... Dečak, samo malo stariji od tebe, pre nego što su ga izmenile decenije ratovanja i priprema za ratovanje. Zato", poče on da navodi, "što postoji sila veća od one koju ste vi u stanju da primenite; a ako je sila jedina osnova zakona koje vi poštujete, onda postoji viši zakon od zakona vladara Zemlje." Bio je to samo odlomak, ali Senta smesta prepoznade završetak Kainovog čuvenog obraćanja Sudu, pošto su ga osudili na progonstvo u Blistavu pustinju. "Gledajući ga tako, kako stoji pred nama - bilo je kao da gledam u ogledalo i vidim ono što je najbolje u meni, izdvojeno i istaknuto. Sve vreme, dok smo se borili s njim, dokle god je trajao Dvadesetogodišnji rat, imao sam pred sobom tu sliku njega, čoveka koji je bolji od nas; zbog te slike nas je, možda, i nadjačao. Kada smo doneli odluku da napustimo Zemlju, tešio sam se da će iza nas ostati neko još bolji od nas, da povede radnike njihovim vlastitim putem."
     "Ali on se promenio?"
     "Da." U toj jednoj reči počivao je ogromni teret beznađa. "Loga ni sada ne veruje, ali - čovek čiji sam um na kratko dodirnuo, kad smo pokušavali da se sporazumemo s njim, i nešto dublje u trenutku kad sam mu skidao Prsten s ruke - taj čovek je bio lud od moći. Kain je sada poludeo, Maston je oduvek takav bio..." U glasu mu je odzvanjala iskrena tuga. "A sada čak i Laar."
     Misao je minula, samo mu dotakla svest; ipak, Senta ju je uhvatila. "Ti imaš sina?"
     U mraku nije mogla da odgonetne očevo lice; ali Senta je ipak osetila da se trgao. "Izgleda. Dečka po imenu Solan, i kćer po imenu Rea. Blizanci, imaju dvadeset tri godine."
     "Oče, mislila sam... hoću da kažem... mislila sam da je to nemoguće."
     "Da imam muško dete? I jeste, bez pomoći nekog genetskog inženjera. Imali su genetskog inženjera, diva koji se zvao Rijabel i koga sam ja jednom davno uvredio. Ali ta sitnica - da se jedan hromozom X zameni hromozomom Y - nije bila ništa u poređenju sa onim drugim što je taj genetski inženjer uradio: napravio je sliku u ogledalu dvadeset četvrtog para mojih gena i omogućio da jedna radnica u svojoj utrobi iznese do kraja trudnoću iz koje su se rodili moji blizanci. Neka žena u utvrđenju Mastona Veramorna."
     "Mastona?"
     Loden uzdahnu. "Tebe je lako začuditi, dete moje. Molim te, nemoj tako glasno."
     "Izvini, oče", pohita da se ispravi Senta. "Sama pomisao - da imam brata i devet sestra umesto osam. Bila mi je čudna ta misao. Šta ćeš uraditi?"
     "Ne mogu dva svoja deteta ostaviti tamo." Loden je polako vrteo glavom. "Ne mogu to učiniti. Doner..." On zastade i ne dovrši glasno misao. "Ne mogu to."
     "Oče, Sud je doneo odluku da se ne smemo vratiti na Zemlju, da se nikada više ne smemo mešati u njihove stvari. Čak i ti moraš da se pokoravaš toj oluci."
     Loden se nasmeši. "Da, istina je. Moram da te podsetim, mila moja, da su članovi Suda samo muškarci i žene, nimalo drugačiji od ostalih vladara. Naravno, teško da bi se pomirili sa nečijim svesnim kršenjem njihove odluke - ali, Senta, ja ih već odavno znam. Nema tog člana Suda koga nisam znao još dok je bio u pelenama. Nema te presude koju su doneli a da se u određenim okolnostima ne može zanemariti. Kada se nađu pred svršenim činom, ponovo će razmotriti svoje odluke."
     "To mi izgleda prilično... oholo", primeti Senta.
     On klimnu.
     "I jeste. Ali uspeva. Čovek to ne radi često; međutim, ako može rečito da se brani i da etički opravda svoje delo, onda se to može uraditi."
     Senta ni ne pokuša da odgovori, a Loden, koji to nije ni očekivao, zadovolji se da ćutke nastavi šetnju sa svojom kćerkom. Senta je koračala pored oca, ruku pod ruku, sva uzavrela od razmišljanja. Jedan deo iste one odluke Suda koja je dovela do stvaranja ovog pribežišta takođe je utvrdio da su vladari, kad jednom napuste Zemlju, otišli s nje zauvek, i da se nijedan vladar ne sme vratiti bez izričite dozvole Suda.
     Sud je retko donosio odluke, i samo kad je u pitanju bilo nešto veoma važno. Kazne za nepoštovanje odluke Suda bile su stroge, što je možda bila posledica građanskog rata koji je nastupio posle Velikog raskola; pored ubistva, bio je to jedini prestup za koje je vladar potpisnik Sporazuma mogao biti osuđen na smrt. A njen rođeni otac, predsednik Suda, pomišljao je da to izvrši. Posle nekoliko trenutaka Senta upita: "Oče? Šta to zapravo hoćeš da uradiš?"
     "Loga i ja", mirno odvrati on, "već neko vreme razmišljamo o povratku na Zemlju. Da im pomognemo - radnicima, divovima - gde to možemo, sada kad je naš narod konačno bezbedan. Ubeđen sam da ćemo ispravno postupiti ako to uradimo."
     "Znači i Loga je u toj - kako da je nazovem - zaveri? Je li ti to meni hoćeš da kažeš da je Loga dobio grižu savesti? Naš Loga?"
     Loden prsnu u smeh. "Trebalo bi da ga poznaješ nekoliko decenija duže pre nego što uspeš da to uočiš kod njega, ali tako je, on ima grižu savesti i oduvek ju je imao. Koliko ti je godina, petnaestak"
     "Šesnaest, oče. Još malo pa sedamnaest. "Senta se nije uvredila zbog toga pitanja; većina vladara, naviklih da računaju dugotrajno odmicanje vremena u zgodnim razdobljima od po pet i deset godina, nagađali su da ona ima ili petnaest ili dvadeset godina.
     "Možda će malo potrajati, ali na kraju češ ipak saznati, Senta, da se iza te spoljne maske okrutnog cinizma nalazi jedan divan duh i dobar čovek." Ta misao snažno pogodi Lodena. Čovek, pomisli on, možda već hiljaditi put, koji ima svoje vlastite probleme.

     Zabavni park protezao se osam i po kvadratnih kilometara. Bio je uveličani dvojnik zabavnog parka u staroj Skupštini na Zemlji, ali sa novim atrakcijama. Bilo je manje od tridesetoro dece u Novoj Skupštini - podrazumevajući, kao što su činili vladari, da je svako od njih mlađe od trideset godina. I zato je zabavni park, sa raznim vožnjama, lavirintima i igrama, bio gotovo prazan.
     Sentine sestre jahale su drvene konjiće na ringišpilu.
     "Valjda ne mislite", govorila je Senta, "da bi mi on sve to rekao ne očekujući da ćemo mi nešto učiniti?"
     Njene tri starije sestre, Tara, Jasmina i Lani, poskakujući gore-dole na konjićima, slušale su je razrogačenih očiju, naizgled pune ozbiljnosti i pažnje. Njih četiri bile su deca Lodena i njegove žene Elise. Posle skoro stoleća provedenog bez dece, i Loden i Elisa izgubili su nadu da će ih ikada imati. A tada, u jednom od onih neprirodnih ispada koje je biologija ponekad vršila sa vladarima, Elisa je dobila neredovne ovulacije koje su trajale skoro dve decenije i za to vreme rodila Lodenu Almandaru četiri kćerke. Lani je bila najstarija među Sentinim sestrama i imala je skoro trideset godina; između Jasmine i Tare bila je samo godinu dana razlike, jedna je imala dvadeset tri, druga dvadeset četiri godine. Među vladarima one su bile dve rođake najbliže jedna drugoj po uzrastu, ne računajući poneki par blizanaca.
     "Slušajte", reče Senta, "morate me slušati. Vidite, stvar je u tome što je otac bio u pravu..."

     Elisa je te večeri bila izuzetno ćutljiva dok su se spremali da legnu. Loden još nije sasvim utonuo u san, kada ga njen glas probudi.
     "Spremam se da razgovaram sa Sentom sutra ujutro."
     "Sumnjam da je to potrebno", tiho odvrati Loden. "Ljubavi, to dete nije budala. Još je mlada i radoznala, ali se ipak povinuje razumu. Putovanje na koje je nameravala da pođe bilo bi ranjivo i nepromišljeno, to su joj i sestre rekle, i ako već ne poštuje tvoje ili moje mišljenje, ipak sluša ono što joj starije sestre kažu."
     "U tome ima istine, ako baš hoćeš", oštro odvrati Elisa. "Ne poštuje moje mišljenje, to sigurno. Ali sasvim dovoljno sluša ono što ti kažeš."
     Ležeći u postelji s rukama pod glavom, Loden joj se nasmeši dok se oblačila u noćnu odeću. Kosa joj je još bila vlažna od kupanja. "Elisa, tvoje reči zvuče kao da si ljubomorna na rođenu kćer."
     Elisa sede pred ogledalo, za trenutak veoma ukočenog lica. Kada je opet progovorila, reči joj nisu bile toliko gorke. "Više je tvoja kćer nego moja. Sve one. Po izgledu i po ćudi slobodno bi mogle da ne budu moje; tvoj pečat se na njima isuviše dobro vidi. T'Pau je dobro napravila svoju decu."
     Loden se uspravi u krevetu i klimnu, umorno trljajući slepoočnice. "T'Pau je bila izvanredan genetski inženjer. Nešto više od dvadeset odsto mog genetskog ustrojstva sastoji se od vladarskih gena. Nikakvo čudo da deca liče na mene."
     "Nisam kazala da je to čudno." Elisa se okrenu da bi se gledali u lice. "Da nije dobro, možda, Lodene. Senta je još dete. Jutros joj je najveća briga bila u koga će se iduće nedelje zaljubiti. Večeras svojim sestrama trabunja o toj tvojoj deci, tom Solanu i Rei. Brine se da li smo dobro uradili što smo napustili Zemlju. Na ovoj planeti postoje samo dva vladara koji će hteti da o tom razgovaraju sa Sentom, i ja sam već zamolila Logu. On me uverava da joj nije on to rekao i ja mu verujem; ne poštuje me dovoljno da bi me lagao."
     "Ah." Loden je sada bio sasvim budan. "Znači, ja sam joj to uvrteo u glavu. Nisam imao nameru, i ne sumnjam da su je njene sestre vratile na pravi put. Šta tu ima loše?"
     "Dopalo ti se to ili ne, dopadalo se meni ili ne, ali to dete je i moja kćerka. Još važnije od toga, podložna je odlukama Suda. To što je pokušala da zavrbuje svoje sestre da joj pomognu u onoj ludoj nameri zabrinulo je neke članove Suda, Lodene, i mene među njima. Lani, povrh svega, kaže da ih je gotovo nagovorila, i to me zaista plaši. Ti si isuviše zaokupljen samim sobom da bi to video, i možda je prošlo već isuviše mnogo vremena, ali budi uveren, mužu moj, da Doner nije zaboravljen. Gordost koja je od njega načinila vođu otpadnika nalazi se i u Senti, ili bar, nešto od iste te harizme." Elisa za trenutak ućuta, a onda oprezno nastavi. "Lodene, ima i onih koji ti ne veruju potpuno. Članovi Suda su se toliko retko protivili tvojoj volji, da se moraju zapitati šta bi se desilo kad bi jednom osetili da moraju. Zar zakoni zaista postoje za sve osim za Lodena i njegovu decu?"
     Loden pokuša da bude pomirljiv. "Ne moraš se brinuti za Sentu. Ona neće ići na Zemlju."
     Elisa se zagleda u njega, iskrivljena lica. "Pusti je", odjednom zavrišta. "Ne tiče me se šta radi! Ako mene pitaš, Senta može da se preseli na Zemlju do kraja života." Gotovo je jecala. "Proklet bio, zar ti tako malo značim da bi me zauvek napustio samo zato da se staraš o onom radničkom đubretu, kao da u sebi imaju bilo šta vrednog? I to da čak ni ne razgovaraš sa mnom o tome?"
     Loden zadrža spokojno lice i smirene misli. "Elisa, uradiću ono što moram. Nikada nisam radio ni više ni manje od toga. Naš narod je ovde bezbedan. A na Zemlji se nalaze dva vladara koji ne znaju ko su i odakle vode poreklo, a to se ne može trpeti. Nema nikakvog značaja što su baš moja deca. Čak i kad ne bi postojali, ostaje potreba da pomognemo. To što smo se dvadeset godina borili sa Kainom ne znači da sada više nemamo nikakvih obaveza prema njima. Imamo."
     "Ne možeš promeniti ono što su učinila stoleća mržnje i nepoverenja." Elisa mu je pogledom pretraživala lice. "Ne možeš."
     "Ne možemo", čvrsto odvrati Loden, "ako ne pokušamo."
     Elisa je dugo sedela ćutke, pre nego što odluči da bude do kraja otvorena. "Neću da te izgubim."
     Loden je ležao budan u krevetu i nije mogao da zaspi. Elisa je spavala pored njega; grudi su joj se ravnomerno dizale i spuštale. On nije bio kao Loga, za koga je bio siguran da ima predosećanja; čak nije bio ni kao Kain, za koga ga je Selena ubeđivala da ima isti dar. Nije ga nikakvo zlo predosećanje sprečavalo da zaspi, već nemir.
     Uzrok tome nemiru lako se mogao naći. Većina drugih vladara se sasvim dobro prilagodila novom svetu. Bilo je nešto malo gunđanja što više nema slugu, ali automatizovana posluga koju su im obezbedili divovi bila je prihvatljiva; u izvesnom smislu čak i bolja od radničke posluge, jer nije grešila na isti način. Računar koji je rukovodio poslugom bio je veoma pametan, iako nije imao svest o sebi, kakvu su imali neki računari pre Ognjenih ratova. Razumeo je, u sasvim dovoljnoj meri, komande koje su mu se izdavale na zajedničkom jeziku, a svakog dana je sve bolje i bolje razumeo i angliski. Divovi ga nisu programirali da razume angliski, jer ni sami nisu znali taj jezik. Pre nego što su ih vladari naterali da nauče zajednički jezik govorili su isključivo staroruski, i taj jezik su još upotrebljavali, pored zajedničkog jezika Doline.
     Međutim, nije problem bio u računaru, koji je brzo učio, niti u posluzi-robotima, koji su bili vrlo nenametljivi, a ni u sili teže, koju je Loden jedva primećivao. Problem se svodio na sledeće: od kada su napustili Zemlju, Loden Almandar više nije bio potreban. Više nije bilo nikakvog ugrožavanja kome se trebalo suprotstaviti, nikakvih radnika da se nadgledaju, divova da se s njima sklapaju poslovi, varvara protiv kojih je trebalo voditi ratove, prosto - ničega više nije bilo.
     To mu se nikada ranije nije desilo u životu.
     Negde na polovini te beskonačne noći, jedna misao mu dodirnu um. Lodene?
     Gabrijele? Šta se desilo?
     Moj unuk Edvard me je upravo probudio, Lodene. Jedan od naših svemirskih brodova je napustio orbitu.

     2.
     Trebalo je da znam, pomisli Maston Veramorn, da mu vladari ne mogu zaista naškoditi. Hodali su jedan pored drugog, kasno tog popodneva, prvi put posle dvanaest godina, sa svojim telesnim stražarima koji su polako išli iza njih na pristojnom odstojanju. Mastom je pokazivao Kainu šta je sve Iglz izgradio da bi smestio gomile posmatrača za razne utakmice. Kain je izgledao i ponašao se kao čovek u najboljem zdravlju; to se nimalo nije slagalo sa izveštajima koje su Mastonu njegovi špijuni iz Istmarča poslali pre samo dve nedelje, o čoveku u komi, na samrti.
     Kao bubašvaba, pomisli Maston.
     "Teško me je ubiti", ljubazno se složi Kain. U tako pozno doba dana tereni su uglavnom bili prazni; većina ratnika koji će se takmičiti već je odjahala natrag u Iglz ili se vratila u šatore, a većina gledalaca je uradila to isto, vrativši se bilo u grubo izrađene zaklone koje su sami napravili, bilo u šatore koje su poneli sa sobom. Jedan gradić kao da je iznikao niodkuda, ni čitav kilometar daleko od takmičarskih terena, i besumz nje će nestati kada se Igre završe.
     "Ovo je borilište, za turnir, je li?" Kain ni ne sačeka Mastonov odgovor, već odmah krenu krupnim koracima u tom pravcu. Kao što se već više puta, dešavalo te večeri, Maston se odjednom, hteo-ne hteo, obre kaskajući za petama tog čoveka.
     Kain se zaustavi na ivici borilišta. Maston vide kako su mu se ramena trgla, kao da ga je napala neka bolest, i u jednom kratkom blaženom trenutku pomisli da je možda zaista tako; ali taj trenutak uminu, i Kain se provuče ispod konopaca kojima je gledalište bilo odvojeno od staze na kojoj će se odigrati viteško nadmetanje. Prešao je preko utabane zemlje do mesta blizu središta terena, i Maston vide kako on tu kleknu i šakom dodirnu tlo. Malo je pomicao šaku u svim pravcima, kao čovek koji nešto traži.
     Maston ostade da pričeka Kaina. Bilo je sasvim prirodno da neko ko je, u krajnjoj liniji, ipak samo običan kmet po poreklu, puzi po prašini, ako to želi, ali jedan Veramorn ipak ima više dostojanstva. Kain najzad ustade i brzim korakom se vrati do Mastona.
     "Jesi li našao nešto interesantno?" upita ga Maston učtivo i sa sarkazmom.
     Kain ga ni ne pogleda. "Krv. Krv u prašini. Hodi, idemo unutra, ovde postaje hladno."
IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
mob
Apple iPhone 6s
     ... Jer video sam hladnoću i u hladnoći čoveka...
     Kain nije znao odakle mu je došla ta misao; bila je nekako poznata, odjek nečega što je čuo ili sam rekao pre mnogo, mnogo godina; a onda, njemu uz bok, Solan ponosno reče: "Ovo je moj sin."
     Okupili su se u Mastonovom paviljonu, gde se služila večera. Šator nije bio mali, ali je svejedno delovao pretrpano, pošto je među njegovim zidovima tog trenutka bilo više od dvanaest ljudi. Maston Veramorn i njegova dva kapetana, i četiri druga komandanta visokih činova bili su prisutni, kao i Rea i njen sin, Orion.
     Kain je poveo sa sobom Kavada i Kavadovog najstarijeg sina, meleza srebrnookih po imenu Jimal; takođe i komandanta generala Mersaja i komandanta majora Mondala Dantesa. Maston se malo usprotivio prisustvu varvara na način koji je po njemu bio otmen, pre nego što je popustio i dozvolio da ostanu jer nije imao drugog izbora.
     Tek što je Kain seo, Solan izvede Oriona. Dete je bilo svečano obučeno, kao što se moglo i očekivati od unuka gospodara Veramorna: izvanredno skrojena crna ratnička uniforma po omiljeniom modelu Iglza, bez ikakvih oznaka i činova, ali zakićena srebrnim brošem u obliku orla, koji je pokazivao da je on Veramorn. Kain se zainteresova: da li je to Maston dozvolio Orionu da nosi grb Veramorna, ili je možda Solan - ili verovatnije, Mastonova nezakonita 'kći', čuvena po svojoj tvrdoglavosti - prosto dečaku prikačila broš, bez pitanja?
     Maston Veramorn gotovo da nije mogao ni da pogleda u dete a da ne pošalje talase nezadovoljstva toliko jake, da je Kain gotovo mogao da ih čuje.
     Kain za trenutak odmeri dečaka, pošto je onaj trenutak nelagodnosti minuo - sasvim moguće da je to bio pravi naslednik, premda još veoma mali. Izgledao je sasvim kao i otac, plave kose i plavih očiju, što Kaina nije iznenadilo; između njih dvojice teško da je bilo neke genetske razlike. Kain je imao puno poverenje u T'Pau Almandar; Loden ne može imati neprijatnih, degenerativnih gena, i zato ih neće imati ni Solan ni Rea, njegove slike i prilike; i iz istih razloga oni se neće moći pojačano reprodukovati ni u Orionu.
     Bilo bi interesantno videti dečakovu genetsku shemu.
     Pošto je Kain sedeo, gotovo da su se gledali oči u oči. Kain reče, obrativši mu se kao odraslom: "Dobro veče, Orione. Drago mi je što smo se upoznali."
     Orion je govorio visokim i čistim glasom, kao devojčica, i reči su mu bile jasne. "Gospodaru Kaine." Napravio je mali, ukočeni poklon.
     "Koliko ti je godina, Orione?"
     "Pet, gospodaru."
     Kain klimnu, savršeno svestan da ih Maston netremice posmatra s drugog kraja dugačkog stola. Rea Veramorn ih je takođe posmatrala. Kaina je nešto na dečaku zbunilo, pre nego što je shvatio šta je to: sa svojih pet godina dečakov um je već bilo teže dotaći nego um njegovih roditelja. Kain podiže pogled prema Solanu, koji je stajao iza svog sina. "Zašto ste mu dali ime Orion?"
     Solana je očigledno iznenadilo to pitanje. "U stvari, ja nisam. Moja žena..."
     Sedeći pored Mastona, Rea doviknu preko stola: "To ime znači lovac na zvezde."
     Komandant Mersaj za trenutak prekide razgovor sa Tristanom. "Dečko se zove Orion? Pa, tako se i ja zovem."
     Kain tek tad vide po dečakovom licu da se zainteresova. "Vi i ja imamo isto ime?" upita on.
     "A-ha." Široko Mersajevo lice razvuče se u osmeh. "Izgovara se različito - moje je Orrin, zato što sam iz Telindela, gde nemamo vaš zapadnjački izgovor. Ali ime je isto i odnosi se na nebeskog lovca."
     Kain se obrati Rei. "Znam šta znači, gospo." Kainu ne promače da se to što joj se tako zvanično obratio očigledno dopalo Rei Veramorn, iako se trudila da sakrije. "Hteo sam da pitam zašto ste mu dali baš to ime?"
     "Da li je to važno?" Rea se namršti. "Zato su vama vaši roditelji dali ima hrišćanskog demona?"
     Kain se zavali u stolicu pažljivo proučavajući pogledom Reu Veramorn. "Vrlo ste učeni, gospo. Ali pogrešili ste. Roditelji su mi dali ime po kainanu."
     Maston Veramorn se zakikota. "Moj deda", upade on, "ustrelio je jednog kainana, i zatim ga ubio golim rukama."
     Kain nije morao da traži odgovor. Orion, koji još nije bio slobodan da ode, stajao je pored Kainove stolice. "Da li je kainan isto tako velika ptica kao orao, gospodaru Kaine?"
     Kain se upilji pogledom u Mastona Veramorna. "Mnogo veća, Orione. Kainan nije ptica, već svračak. I kao drugi svračci, jede orlove. Oni su mu", dodade on pratećim glasom, "vrlo omiljeno jelo."

     Senta nikad još nije bila u oblasti kojom su upravljali radnici u blizini Iglza; bila joj je potrebna slika da se snađe.
     Sa komandnog mosta svog svemirskog broda Senta je usmerila teleskope na otvorenu ravnicu ispod Iglza. U početku joj je slika bila prilično nestabilna, ali za nekoliko minuta se računar ustalio, malo po malo, i pred njom se ukazala slika takmičarskih terena. Zemlja se bila okrenula leđima prema Suncu i to je usporilo stvaranje radne slike računara znatno, ali ne i potpuno; vasionski brod koji ju je lovio bio je još iza Jupiterove orbite kada je računar potpuno završio holografsku sliku koju je gradio.
     Hologram je lebdeo, u prirodnoj veličini, potpuno zaklanjajući jedan kraj komandnog mosta. Izgledalo je kao da se komandni most otvorio i da sada gleda na ogromnu ravnicu, sa šatorima u daljini i gradom Iglzom koji se video u visinama pobrđa.
     Gotovo u istom trenutku uzela ju je Svetlost, i svemirski brod je ostao prazan.

     "Vi imate Singer; ja hoću Skupštinu."
     Činije od večere bile su već uklonjene; razgovarali su opušteno oko stola, uz piće i slatkiše. Orion je otišao na spavanje, bez reči pritužbe, i uz pomoć geografske karte Kain i Maston sada su delili Dolinu.
     Kain je samo za trenutak morao da razmisli. "Dobro. Vi ste mnogo bliže Skupštini nego ja; vaša je. Ako vam bude potrebna pomoć da pokrenete njen fuzioni generator, obavestite me."
     Ta ponuda razbesne Mastona. "Neće biti potrebno", odseče on.
     "Generator je star", mirno odvrati Kain, zastavši dok mu sluga nije opet napunio pehar s vinom. "Nije kao fuzione mašine koje sam doneo iz Donertauna."
     "Snaći ćemo se." To je izgovorio komandant kapetan Tristan, tonom koji se graničio s neprijateljskim; i Rea Veramon umirujući stavi svoju ruku preko njegove.
     Kain kao da nije ništa primećivao; smešio se. "Onda, napred na Zlatnu reku. Ne bunim se, pustiću vas da je zauzmete, ali hoću da dobijem njenu proizvodnju zlata i platine."
     Maston se upilji u njega. "Jesi li izgubio pamet? Imaš rudnike u Istmarču, mi ih nemamo. Znaš li ti koliko smo očajnički gladni industrijskog zlata?"
     "Gotovo isto toliko koliko i Istmarč", odvrati Kain. "Ukupna proizvodnja Zlatne reke će otprilike odgovarati našim planiranim potrebama. Treba li da te podsetim, Mastone, da su naši proizvodni kapaciteti mnogo veći od vaših? Naši rudnici u Istmarču po bogatstvu odgovaraju jednoj desetini rudnika u Zlatnoj reci. Ja ću eksploatisati rudnike, Mastone, i ako bude viška - naročito u proizvodnji platine - pošteno ću ga podeliti s tobom, bez ikakve naplate. Šta više, sav iridijum je tvoj; meni ne treba."
     "Nije prihvatljivo", umeša se Solan, ne čekajući da vidi da li se Maston sprema da govori. "Svu noć Iglzu milostivo poklanjate stvari koje vam nisu potrebne, a odbijate čak i da pregovarate o onome što nam oboma treba."
     "Da ste vi na mome mestu", istinski radoznalo zapita Kain, "da li biste vi to činili?"
     Solan se spremao da oštro odgovori, ali zastade, videći da je Kainovo pitanje iskreno. Za trenutak nije znao šta će odgovoriti, a onda polako reče: "Zavisi od toga da li mi je namera da sklopim mir zasnovan na uzajamnoj saradnji - poverenju, tako da kažem - između dva naroda. To nije neizvodljivo, Kaine; između nas ima više sličnosti nego razlike. Kad bih ja imao nameru da sklopim istinski mir, mir kome nije potrebno oružje da ga podupire, ja bih, Kaine, podelio čak i one sirovine kojih Istmarč nema dovoljno. Kad bih imao nameru da sklopim mir koji se zasniva na sili - a među nama za ovim stolom neka bude rečeno, Istmarč može na silu da nametne takav mir, čak i ako bude potrebno da istmarčki ratnici ginu zbog njega - ja to ne bih učinio."
     "Dobro", prihvati Kain, razmislivši malo. "Naši proizvodni kapaciteti su veći od vaših više nego tri prema jedan, ali neka bude tri prema jedan da bi lakše razgovarali. Dajte da, prema toj proporciji, podelimo zlato i platinu iz rudnika. Onda ćemo, srazmerno, biti podjednako snabdeveni."
     Orin Mersaj dobaci jedan brzi pogled Kainu. Kain se napravi da ga nije video.
     "To ti ozbiljno govoriš?" upita Maston malo poćutavši.
     "Da."
     Maston se sumnjičavo upiljio u njega s gornjeg kraja stola, očigledno podozrevajući da se tu krije neka zamka. "Ljubav prema bližnjem ne liči na tebe, Kaine."
     Kain uze jedan mali gutljaj vina, pustivši da mu za trenutak ostane u ustima, pre nego što ga proguta. Bilo je preslatko, kao i većina vina iz Iglza, ali uprkos tome, nije bilo loše. "Gospodo, gospo moja, Rea, komandant kapetan Solan je izrekao nešto što mi svi znamo, ali što ja iz učtivosti nisam hteo da naglasim. Mastone, vladara više nema. Pod pretpostavkom da divovi neće hteti da se mešaju u naše stvari i da varvari neće moći, vi i ja smo jedine dve moći koje su preostale u ovoj Dolini. Možda ne gajim ljubav prema bližnjem, Mastone Veramorne, ali nisam ni čudovište, o čemu svedoči činjenica da je uopšte došlo do ovih pregovora. Mastone, da sam poželeo da se dočepam Iglza, oteo bih ti ga; a vidiš, nisam to uradio."
     U Mastonovom licu nije više bilo ni kapi krvi. "Pretiš li ti to nama, Kaine?"
     Kain je ljuljao pehar, obema rukama. Srebrni pehar uhvati odsjaj lebdećih svetala u paviljonu, i Mastona taj trepetavi sjaj, koji se odbijao od njegove površine, nekako čudno poče da uznemiruje. Kain pusti da mu se pehar ljulja između prstiju, tek nekoliko centimetara u oba pravca. "Ne vidim potrebu da pretimo jedan drugom", izjavio on blago se osmehujući, "kad ja imam jaču artiljeriju."

     Njihov razgovor, na palubi svemirskog broda koji je sledio Sentu u njenom povratku na Zemlji, bio je kratak.
     Još jedan dan, i oni će se sukobiti svom snagom, a?
     Tako kažu, prijatelju. Lodenove misli bile su oslobođene svakog osećenja. Ipak, ne bi trebalo da potraje tako dugo. Tamo gde je Solan, naći ćemo Sentu.
     Loden je gotovo mogao da čuje kako se Loga nasmešio. Nema sumnje. I šta potom?
     Loden zastade. Nisam siguran. Možda ćemo uspeti da vratimo Sentu kući i da se pravimo kao da se ništa nije dogodilo. A možda ćemo, prijatelju, odlučiti da je ona bila u pravu i reći Sudu da se nosi, ostati na Zemlji i podučiti tog Solana stvarima koje bi trebalo da zna.
     Zvuči zanimljivo. Iskreno rečeno, izjavi Loga, meni je dosadno.

     "Dakle, Pinče", ozbiljno upita Orion, "šta misliš o Kainu?"
     Pinč je ležao na leđima ispred ognjišta u sredini Solanovog i Reinog šatora, isplažena jezika, dok ga je Orion češkao po stomaku.
     "Znam da nisi bio prisutan", nestrpljivo nastavi Orion. "Ali sve sam ti ispričao. Šta misliš? Ne može biti da je tako star kao što kažu?"
     Odmah iza Oriona začu se oštar prasak, kao da je neko pukao bičem, i samo za trenutak, Orinova senka na zidu šatora ukaza se, ogromna i crna.
     Nečiji glas ponovi: "Ko to ne može biti tako star kao što kažu?"

     Opuštenost je polako rasla, onako kako se rešavao problem za problemom.
     "Dobro. Znači, rešili smo i pitanje pristupa reci. Da imamo..." Kain odjednom zastade u pola rečenice.
     Posle dugog ćutanja, neko za stolom oglasi se. "Za ime Svetlosti, pogledajte mu oči!" Kain nije bio siguran čiji je to glas. U sledećem trenutku malo se stresao i pogledao u svoje vino. Ponovo podigavši pogled na njih, Kain jednostavno reče: "Izvinite. Učinilo mi se da sam nešto čuo."

     Pinč se smesta podiže, tiho režeći. Orion spusti ruku psu na rame, da bi ga zadržao.
     "Šta vi ovde radite?" Orionu se za trenutak učinilo da je to Kain; a onda je jedan čovek iskoračio u svetlost vatre, i on ne mogade da shvati kako mu je tako nešto uopšte palo na pamet. Iako su Kain i taj uljez bili otprilike iste veličine i visine, Kainova kosa bila je kratko podšišana i oči su mu bile crne; ovaj pridošlica imao je još plavlje oči od Orinovih, a crvena kosa mu je u uvojcima padala na ramena.
     "Tražim tvoje roditelje... Pssst", dodade Loga, obrativši se na kraju neposredno psu, čiji se napeti mišići istog časa opustiše pod Orionovom šakom. "Kako se zove tvoj pas?"
     "Pinč. On je lovački pas", ponosito objasni Orion, ne dodavši naravno, da ga majka još ne pušta u lov.
     "Kad mu se obraćaš," upita Loga, "da li ti on odgovara?"
     "Ma ne, to je samo kobajagi."
     "A, tako. Znaš, pred kraj Ognjenih ratova bilo je pasa koji su umeli da govore. Stvorila ih je T'Pau. Znači, u pravu sam što mislim da je ta rasa izumrla." Loga kleče na jedno koleno i ispruži ruku prema psu. Pinč pužući krenu napred, za trenutak omirisa vladarevu ruku, a zatim stade da maše repom. "Ima dobar ukus", primeti Loga, češkajući psa između ušiju. "Kako se zoveš, dečko?"
     Orion je vidno oklevao. "Orion. Ko si ti?"
     "Loga." Loga malo nakrivi glavu. "Valjda me se ne bojiš?"
     Orion je opet oklevao, a onda odgovori: "Ne bi smeo da budeš u ovom šatoru, niko ne sme, sem mojih roditelja. Ali ne, ne bojim se."
     "Zašto? Zar nisam velik?"
     "Ja ću biti ratnik, i ne bojim se, nikako", ponosito odvrati Orion. "a i Pinč te voli. Ja volim one koje Pinč voli."
     "Ima i gorih načina da čovek sebi izabere prijatelje", složi se Loga. "Hoće li se tvoji roditelji večeras vratiti ovamo?"
     Orion klimnu. "Posle večere sa Kainom."
     "Kain je ovde?" oštro upita Loga.
     Orion razvuče usta. "Jes'. U susednom šatoru."
     Kain je na svaki način morao osetiti uzdizanje Svetlosti koje je nagoveštavalo Logino pojavljivanje. Loga izgovori reč koju Orion nikada pre toga nije čuo i dodade: "Pazi, moram da idem. Nastojaću da se vratim večeras i da posetim tvoje roditelje, ili sutra uveče, ako ne budem stigao večeras. Kaži mi, Orione, jesi li video jednu gospođu, staru otprilike kao tvoja majka, koja liči na nju?"
     Orion zavrte glavom. "Nisam. Ko je ona?"
     Loga uzdahnu. "Jedna budala, koja je uvek živela zaštićena."
     "Kako?"
     "Ama, ništa dete. Vreme je da ideš na spavanje."
     "Ne spava mi se", smesta se pobuni Orion.
     "Nije nego", ljubazno odvrati Loga.
     "Ne, ja..." Orion široko zevnu. Loga priđe detetu, klonulom u polusnu na jelenje krzno koje je bilo rasprostrto, umesto slamarice, pored ognjišta, i ututka ga.
     "Hvala", promrmlja Orion, zatvorenih očiju. "Laku noć, Loga."
     Loga jednim prstom dodirnu Orionovu slepoočnicu. "Ovu posetu, dete, samo si sanjao."
     "Sanjao", sanjivo ponovi Orion.
     "Dabome", reče Loga. "Samo si sanjao i nećeš o njoj reći nikome, pogotovo ne svojim roditeljima."
     "U... redu..." Detinji glas polako utihnu. Loga se obrati psu, koji je radoznalo pratio šta se dešava. "Ćao, Pinč."
     Loga prikupi Svetlost oko sebe i nestade.

     Sasvim u blizini, neizvesno ali poznato prisustvo ponovo je pobudilo Svetlost.
     Kain ne dozvoli da mu se išta vidi na licu. Komandant pukovnik Istmarča Mondel Dantes govorio je, izlažući u osnovnim crtama plan za najmanju moguću integraciju vojnih snaga Istmarča i Iglza, a u najvećoj meri za raspodelu snaga duž reke Almandar.
     Kain se nagnu i prošapta Kavadu: "Loga je ovde." Kavad klimnu, i čak ni Kain ne vide da je neki znak bio razmenjen; posle nekoliko minuta Kavadov sin Jimal se izvini, rekavši da ga zovu natrag u logor Istmarča. Maston je možda nešto posumnjao, jer je uskoro potom rekao da se umorio i da želi da se povuče na počinak. Kain se odmah složi, i izađe iz šatora da pričeka napolju dok Mersaj ne završi razgovor sa komandantom Tristanom.
     Solan mu se pridruži u sledećem trenutku. Napolju je bilo hladnjikavo; čak i usred leta, noći u Dolini nisu bile tople. Zvezde iznad njihovih glava blistale su hladnim sjajem. "Hteo si da razgovaramo nasamo, Kaine?" upita Solan tiho.
     Bio je u pravu; jedno od prvih naređenja Kavadu, tog jutra, bilo je da, kako zna, obavesti Solana da Kain želi da ga vidi. Međutim, od jutra stvari su se promenile i Kain stoga ljubazno odgovori: "Ne, nije važno, Solane. U svakom slučaju, ne večeras. Umoran sam, i sanjiv, baš kao i Maston."
     Taj odgovor očigledno pomete Solana. "Oh? Kavad kao da je nagovestio da treba... hitno da se sastanemo."
     Kain se glasno nasmeja. "Kad Kavad prenosi ono što ja kažem, to uvek izgleda hitno; takav mu je posao." On potapša Solana po ramenu. "Hajde da sutra ti i tvoja žena ručate sa mnom? Biće na vreme. Osim toga, imam utisak da tvoja žena želi da te večeras zadrži za sebe."
     Solan poče da se smeje. "Zar je bilo toliko upadljivo?"
     "Drugima za stolom? Ni najmanje, siguran sam. Ali ona je mislila na nešto drugo - najmanje - pola sata koje smo proveli zajedno."
     "Razumeš žene, Kaine."
     Kain zavrte glavom. "U stvari, ne. Razumem ljude. Žene se ne razlikuju od nas. Zaista hoću da kažem, budi s njom noćaš; ja mogu da sačekam." Razgovor im prekinuše Merasaj i druga dva člana Kainove družine, pošto su se oprostili i prišli da im se pridruže.
     "Biće mi drago", reče Solan, "da se opet sastanem s vama, gospodo, sutra na Igrama. Kaine, komandante generale. Laku noć, gospodo."
     Orin Mersaj klimnu. "Laku noć, komandante kapetane."
     Kain reče jednostavno: "Zdravo, Solane."

     3.
     Stajala je među drvećem, daleko iza početka čistine.
     Vid joj je bio dobar, daleko bolji nego u radnika; ipak, Senta u početku nije bila sigurna da ih je pronašla. Muškarac i žena su ležali na ćebetu, gola koža im je bila izložena hladnom noćnom vazduhu, potpuno bezbojna pod mesečevom svetlošću.
     Imala je samo sedamnaest godina. Sposobnosti Loge i Lodena za nju su bile samo priče. Ali Loga ju je već podučavao; pomislila je, stoga, da može da pokuša...
     Uz ogromnu koncentraciju ona posegnu izvan sebe i naiđe na svetlucanje njihovih misli. Bilo je teško, daleko teže od napora da se probudi Svetlost. Ona se zadiha i onda...

     Kao da se obrela zajedno s njima, tu na ćebetu, i snaga veze koja je postojala između njih dvoje pogodi je vrtoglavom silom. Kolena joj omekšaše, i ona se nasloni na čvornovato stablo jednog prastarog hrasta.
     "Bićeš dobar mirotvorac", govorila je žena. Mora da je to bila Rea, iako Senta oseti u njoj odlučnost koju je povezivala samo sa vladarima koji su bili nekoliko stotina godina stari. "Dobro si to uradio; mislim na ono kako si nagovorio Kaina da podeli s nama rudnike u Zlatnoj reci." Senta jedva da je podnosila i sam dodir ženinog uma, i stoga obrati pažnju na muškarca, svog brata, sina Lodena Almandara.
     Kao da je uzela u ruke čelični vrh koplja u belom usijanju. Na površini uma čovek je mislio, i reči mu odjeknuše u ustima. "Jesam, zar nisam?" Nekakva neobuzdana snaga zgadi Sentu, za trenutak je obavi blistavom napetošću, nalik na čvrstu odlučnost koju je Senta uočila kod svoje polusestre Ree, ali to je bila šira i dublja snaga, toliko suštinski muška da je Senta za trenutak morala da se oporavi od nje da bi mogla da je uporedi sa onom koju je otkrila u Rei.
     Uz iznenadni, oštri bol, podsetila je Sentu na Lodenovu snagu. Ali u njoj nije bilo slabosti, koju je povremeno prouzrokovala Lodenova duboka starost; bilo je to jasno, zrelo samopouzdanje koje je podseti na Logu, ali bez imalo cinizma riđokosog vladara, i bilo je podvučeno najjasnijom svešću koju je ikada srela - da postoje dela koja su pravilna i koja su nepravilna, i da se suština života nalazi u razlikovanju jednih od drugih.
     U tom prvom trenutku njihovog uzajamnog dodira Senta shvati da nikad u životu nije srela boljeg čoveka.
     Misao koja je doprla do nje sa druge strane bila je toliko nalik na misao komandanta kapetana Solana da vladarka Senta u magnovenju pomisli da potiče od njega.
     Ako i malo liči na Donera, verujem da nisi.

     Senta se obre na nekom drugom mestu.
     Bilo je mračno, bez oblika i sadržaja.
     Senta? prošapta glas na rubu njenog uma. Senta, gde si?
     Oče?
     Loden Almandar se u mraku polako i blistajući materijalizovao. Nije to učinio uz grmljavinu fizičkog prenosa, čak ni uz sjaj Svetlosti, i Senti postade jasno da se nalaze na nekom mestu koje ne postoji u stvarnom svetu. Lice mu se jedva razaznavalo.
     Senta, vrati se. Sud čeka na tebe u orbiti.
     Oče, pronašla sam ih, pobuni se ona. Zar ne razumeš?
     Senta, nisam hteo da ti dođeš ovamo. Nije trebalo da dođeš. Žao mi je ako se nismo razumeli, ali ovo nije igrarija. Sporazum je zaista na snazi, i teška kazna očekuje onoga ko mu se ne povinuje.
     Ne plašim se.
     Trebalo bi.
     Ako se i nisam povinovala Sporazumu, oče, ti bi bar trebalo da me razumeš. Ako je pravedno da im pomognemo, onda je pravedno. Ti si se i sam spremao, dodade ona, a i Loga, jer ste verovali da treba. I bili ste u pravu; Sud ne može biti čuvar moje savesti. Zar je trebalo da uradim manje od tebe samo zato što sam mlada?
     Oko Lodena Almandara stade da buja očajanje, narastajuća plima bespomoćnosti. Dete, oh, dete moje.
     Oče?
     Star sam, Senta. Ne plaši me pomisao da budem poslan Svetlosti. Biće to kao da dolazim kući, a ne nešto čega se plašim. A Loga nikad nije bio u opasnosti, jer nikad nije ni potpisao Sporazum. Ti si u opasnosti, dete, moraš se vratiti.
     Malopre si mi govorio iz srca. Čije su ovo reči? Tvoje, ili Elisine?
     Postoji red svih stvari, reče Loden Almandar, zakon bez kojeg ne bismo bili nimalo bolji od varvara. Doner je mislio isto kao i ti i prouzrokovao je Veliki raskol. Nemoj misliti da ga je Sud zaboravio, Senta; nije. Bila mi je upućena kritika, potpuno ispravno, da sam sebe povremeno stavljao iznad Zakona; i istina je da je i Doner to činio, i da ti to sada činiš. Senta, vrati nam se. Odmah. Nalaziš se u većoj opanosti nego što misliš.
     Moram da razgovaram s njim, oče. On je jedan od nas, a to ni ne zna.
     Moć je ispusti iz svog zagrljala i Senta se nađe na čistini, drhteći od zime.
     Jedva dvadesetak metara od nje Solan i Rea ležali su jedno kraj drugog na mesečni, a zvuk glasova Senta je jedva mogla da čuje. Senta se zagleda između drveća u dvoje ljubavnika, i u očima joj se javi nešto veoma nalik na čuđenje.

     S vremena na vreme, dok je proticalo to dugo, dugo jutro, Loga je osećao kako Kainovim umom prolazi nemir, dok je tragao kroz gomilu posmatrača. Loga je lutao kroz gomilu, kroz desetine hiljada ljudi, prerušen u kmeta ili zabavljača, s crvenom kosom prikupljenom i skrivenom pod kapom da bi se što bolje prerušio, tragajući za Sentom. Da Kain nije bio prisutan, Loga bi za nekoliko sekundi pronašao devojku, tražeći je na način na koji je Kain tražio njega.
     Na žalost, Loden ga je naterao da se zakune da neće mešati svoje misli s radničkim više nego što je to potrebno da nađe Sentu. Onoga časa kad Loga bude pronašao devojku, tragajući kroz misli, Kain će na isti način pronaći njega.
     A to će, najverovatnije, pokrenuti krvoproliće neviđenih razmera. Loga ni najmanje nije bio siguran da Kain neće pokrenuti klizne brodove da bombarduje i po stotinu kvadratnih metara istovremeno, samo da bi ubio Logu.
     Traganje kroz gomilu isključivo očnim vidom, do đavola, zahtevalo je vremena. U jednom trenutku Loga uzalud požele da samo za nekoliko minuta dođe na podijum na kojem je Kain sedeo. Sa te osmatračnice pronašao bi Sentu za nekoliko trenutaka. On odmah preseče u sebi tu misao, želeći da Kain sa svoje osmatračnice poželi da ga nema.
     Loga je bio siguran da je Senta tu negde. Loden je razgovarao sa svojom ćerkom još koliko prethodne večeri.
     Ta blesava devojka izložila se svim tim neprijatnostima, umesto da se vrati kući, samo zato, kako mu je Loden rekao, što želi da razgovara sa komandantom kapetanom Solanom.
     Loga je tog jutra nekoliko puta već video kapetana Solana, dok se taj komandant Iglza probijao kroz gužvu, smeškajući se i zbijajući šale sa ljudima u prolazu. Već davno, zaista davno, Loga nije video Donera Almandara, i čak i sa tehnikom pamćenja koju su vladari iz nužde razvili, nije bio siguran da ga pamćenje ne vara; gledajući Solana, imao je osećaj da se Doner Almandar vratio. Solan nije bio tako mišićav kao Doner, ali kada se to izuzme, mogli su biti blizanci.
     Sudeći po glasinama, Solan je bio najzasluženiji što je uopšte došlo do primirja između Iglza i Istmarča. Jasno je bilo da uživa široku popularnost i da je, u stvari, veoma lep.
     Razgovor, cinično pomisli Loga, nije baš reč kojom bih ja to nazvao.

     Kain i Maston sedeli su ispod baldahina u uzdignutoj loži i posmatrali Igre i uzavrele hiljade ljudi koji su došli da ih gledaju. Kavad je stajao sam, odmah iza Kaina. Tri člana Mastonove telesne garde zauzimala su isto mesto iza stolice svog gospodara.
     Takmičenje u streljaštvu bilo je završeno; Rea Veramorn, na opšte očekivanje, postigla je veoma dobar uspeh, iako se na kraju zadovoljila samo trećim mestom. Na dugodometnom gađanju u metu dva Kainova poluvarvarina, koji su imali bolji vid od ma kog radnika i snagu veću od one koju je imala Rea Veramorn, osvojili su prvo i drugo mesto.
     Kain primeti kao uzgred, nastojeći da mu glas ne dopre do Mastonove telesne garde. "Drago mi je što imam priliku da najzad porazgovaram nasamo s tobom."
     "Šta hoćeš da kažeš? Mastonov glas zvučao je rasejano; iz njega je zračila tolika napetost, da je Kain od nje imao blagu glavobolju. Iako je od detinjstva razumom mogao da pojmi, Kainu je ipak trebalo mnogo godina da poveruje, čisto emotivno, da ljudi oko njega nemaju ista osećanja i misli kao on; Kainu je vremenom postalo lakše da zanemari preteranu buku od emocija uznemirenog čoveka.
     "Interesuje me tvoja kći Rea. Ko je njena majka?"
     "Jedna služavka. Jedva da se i sećam kako se zvala." Maston nije pogledao u Kaina; držao je pogled čvrsto uperen na takmičarski teren.
     "Jedva, ili se ne sećaš?"
     Maston se iznenada besno okrenu prema Kainu. "Šta se to, do đavola, tebe tiče? Čisti pred svojim vratima; ja pred svojima sasvim dobro čistim."
     "Brineš se?" Kain podiže jednu obrvu. "Moje su brige posvećene najneočekivanijim mestima, gospodaru Mastone. Na primer, da li znaš da se Loden Almandar danas nalazi ovde? U najmanju ruku - jedna od njegovih kćeri, a takođe i Loga?"
     Maston Veramorn se ukoči, usred reči.
     Kain klimnu. "Uveravam te. Logu sam osetio, a Lodena i njegovu kćer sam video. Loden je dobro prerušen - nosi odeću kmeta kao da se rodio u njoj - ali nema tako krupnih radnika."
     Maston se povrati i zareža. "Lažeš."
     "Jesi li već video ženu koja te podseća na Reu?" Kain odmah vide da je njegov udarac pogodio cilj. "Čovek se, dakle, može pitati zašto su ti vladari opet ovde, pošto su uz onolike fanfare napustili Zemlju, uveravajući nas, sve do jednog, da su zauvek abdicirali?" Kain raširi ruke. "Možeš li da pogodiš?"
     Maston Veramorn okrenu glavu, kao da ne želi da sluša šta mu Kain govori. Držao je pogled uperen ispred sebe; nozdrve su mu se širile, ali nije odgovarao.
     "Mislim", nastavi Kain, "da je Loden ovde zato što zna da mu je sin ovde. A takođe i njegova kćerka, dete koje si proturio kao svoje, gospa Rea. Mora da se pita, Mastone, kao što se i ja pitam, zašto si to uradio? Smem li da ti kažem šta ja naslućujem?"
     "Ako baš moraš."
     "Mislim da ti je palo na pamet, Mastone Veramorne, budalo kakva si bio i kakva jesi, da ako imaš u svojoj vlasti dete, a to dete ima u svojoj vlasti Svetlost, imaš u svojoj vlasti Svetlost. I zato si, uz pomoć poludelog diva Rijabela, udesio da se to i dogodi. Mogu da zamislim kako si bio besan kada si otkrio da devojčica koju ti je Rijabel dao ne može da upravlja Svetlošću, ma kako je nagovarali... Upravljanje Svetlošću, Mastone", dodade Kain tako tiho da čak ni telesni gardisti svega na metar rastojanja nisu mogli čuti, "nešto je što se mora naučiti."
     Maston poče teško da diše. Kain je mogao da izbroji otkucaje njegovog srca na osnovu žile kucavice koja mu se videla na vratu. "Ono što me zbunjuje, Mastone, jeste dečak. Kako se moglo dogoditi da ne saznaš za njega? Zar ti je Rijabel prikazao samo dete, jedno jedino, i rekao ti, ovo je sve što sam uspeo da proizvedem? Znajući kakav si, pretpostavljam da si ga ubio - možda i pre nego što je imao priliku da ti kaže da postoji i dečak, možda i pošto ti je rekao za dečaka, ali pre nego što je stigao da ti kaže gde se nalazi?" Kain se zavali u sedište, naslonivši glavu na naslon. Iz tog položaja mogao je da vidi samo ivicu borilišta i iza nje plavo, plavo nebo. Oblaci su se kretali po njemu gonjeni vetrom, stvarajući polako razne tapiserije. "Neke tajne, pretpostavljam, nikad se neće obelodaniti. Život je suviše kratak. A ipak, Mastone, ja te gledam, i vidim starost koja ti polako obuzima crte lica, i znam da nemaš velemladost." Kain zastade. "Mastone?"
     Maston Veramorn gotovo vrisnu. "Šta je, proklet bio?"
     Kainov pogled bio je uperen u daljinu; olujni oblaci su se skupljali daleko na zapadu. "Jesi li znao, Mastone, da je inženjer Rijabel stvorio jednu varijantu velemladosti koja deluje na ljude?"
     "Ne", prošapta Maston Veramorn. "Lažeš."
     "Već sam gotovo iscrpeo, znaš, ono što sam pronašao u Donertaunu. Nije trebalo", reče Kain, "da ga ubiješ."

     U šatoru je Rea pomagala mužu da se spremi za viteško nadmetanje, žaleći se sve vreme. "Znaš li da ima žena ratnika Istmarča koje će učestvovati u nadmetanju? A ja ne mogu da se takmičim jer nisam ratnik?"
     Solan uzdahnu. "To je ratničko nadmetanje, ljubavi, i oduvek je bilo. Sem toga, ne bi napravila dva ili više naleta pre nego što te obore na guzicu."
     Rea se namršti kad vide oklop koji je on stavljao na sebe. "Šta je to? Zašto ne nosiš svoj karbomesingani oklop?"
     Solan sleže ramenima. Upravo je navlačio debelu vunenu tuniku, da se zaštiti od ledenog gvozdenog oklopa. "Maston me je zamolio da ovo obučem. Rekao je da je on to nosio u mladosti, i da je to nosio na Igrama."
     Rea ga oštro pogleda. "Čudi me da ga nije dao Tristanu."
     "I mene", složi se Solan, zakopčavajući kopče koje su držale oklop. "Imajući u vidu sve te priče o miru, to bi s njegove strane bio galantan odnos prema meni. Nisam mogao da ga odbijem."
     "Nisam rekla da je trebalo." Rea je ipak bila uznemirena.
     Čime, to ni sama nije znala.

     "Kada si bio mali, Mastone, da li si kadgod pogledao u nebo i otkrivao prizore u oblacima?"
     Maston ništa ne odgovori. Kain skrenu pogled sa blistavih belih oblaka i upravi ga na Mastona. Maston je očevidno bio jedva svestan Kainovog prisustva. Na turnirskoj stazi, upravo ispred tribina, dva takmičara su jahala jedan prema drugom. Pogleda uperenog na dva takmičara, tresak njihovog sukoba je dopro do Kaina samo kao neki daleki poremećaj. Maston, koji je posmatrao takmičenje, bukvalno je drhtao od napetosti. Mimoilaženje nije donelo odlučujući rezultat, i jedno koplje se polomilo; jahači su se vratili na svoja mesta, da ponove nadmetanje.
     "Jesi li video listu takmičara?" upita mirno Kain.
     "Molim?"
     "Rekao sam, jesi li video listu takmičara?"
     Reči napokon stigoše na cilj. Maston se vidno trže. "Nisam.. nisam. Zašto pitaš?"
     "Solan", mirno primeti Kain, "treba prvi da se nadmeće protiv jednog od tvojih ratnika, Prvog Jakoba. Ako izbaci iz sedla Jakoba, takmičiće se ili sa Prvim Istmarča Mijelom ili sa kapetanom Iglza, Tristanom."
     Maston se vidljivo znojio. "I onda?"
     "Hoću da kažem", nastavi Kain, "da će svaki moj ratnik, ukoliko bude jahao protiv komandanta kapetana Solana, pasti sa konja istog časa kad bude ušao u borilište."
     Mastoj ga je ukočeno gledao. "Zašto?"
     "Osim toga, vrlo strogo čuvamo pristup kopljima koje će naši ratnici upotrebljavati. Sama koplja, uzgred budi rečeno, savršeno su tupa. Čak i kad bi zaštitnik spao sa koplja, udar koji bi usledio teško da bi bio smrtonosan." Kain se nasmeši Mastonu, mrtvim osmehom koji mu se video samo na usnama. "Ne bih voleo da vidim komandanta kapetana Solana kako umire, sasvim slučajno pod ubodom nekog istmarčkog koplja. Ili, čak, gospodare Mastone, pod ubodom koplja Iglza."
     "Zašto to govoriš?"
     "Zato, Mastone Veramorne", odgovori Kain, "što ne mogu da promenim budućnost. Neću da se smrt Solana Almandara prepiše meni." Kainu se učini da nikad nije video jednog odraslog radnika, ma koje klase u društvu, tako zastrašenog. "Krv", objasni on. "U prašini je bilo krvi."

     Postalo je jasno, kako je jutro odmicalo, da su ratnici Iglza oni koji uživaju podršku gomile. Kaina je to jedva iznenadilo, imajući u vidu da je većina prisutnih radnika poticala ili sa teritorije Iglza, ili sa teritorije koja je bila znatno bliža Iglzu nego Istmarču.
     Kain je samo posmatrao, bez ikakvih osećanja.
     Kad je Solan izbacio iz sedla onog drugog komandanta već u prvom naletu, urlik gomile, koji je bio zaglušujući, postade stravičan. Radnici koji su proveli celo jutro sedeći na obroncima brda koje se nadnosilo nad borilištem poskočiše na noge, vičući iz sveg glasa u znak odobravanja. Dva čoveka, čak i toliko blizu kao Maston Veramorn i Kain nisu mogla da razmene reči.
     Nije ni bilo važno.
     Kain nije imao šta da kaže.
     Pažnju su mu privukla sedišta na ivici borilišta, zaklonjena od sunca, kao i loža u kojoj je sam bio sa Mastonom; mesta na kojima su sedeli plemići. Pri prvom naletu, Orion je sedeo grabeći majčinu ruku, sav zajapuren od uzbuđenja.
     Kako je to lep dečak, pomisli Kain, sasvim ravnodušno.
     U poslednjim redovima gomile posmatrača, među prostim svetom, Kainovo oko se usredsredi na plavokosu devojku: bila je Lodenova, svakako. On pomisli da je to ona ista devojka koju je zapazio već ranije, tog prepodneva. Izgleda je bila veoma mlada, mlada čak i po merilima radnika.
     Senta, pomisli Kain. Mora da je to bila ona, osim ako Loden nije imao još neko dete za koje Kain nije znao. U istom trenutku znao je da je u pravu. Onog časa kada je njeno ime doprlo do nje devojka se okrenu i njen pogled se susrete sa Kainovim, preko ogromnog prostora koji ih je razdvajao. Oči joj se otvorište, veoma široko, ali nije skrenula pogled. Učinio je to Kain.
     Gomila posmatrača se još jednom oglasi; komandant kapetan Solan ušao je u borilište na jednom kraju, a komandant kapetan Tristan na drugom. Kain je posmatrao kako se ta dva čoveka pripremaju za nalet. Tristanov pomoćnik, ispitavši koplje koje je ovaj upotrebljavao, bez reči ga zameni drugim. Kain pomisli da Tristan nije ni primetio tu zamenu. Sedeo je visoko u sedlu, očiju uprtih u Solana, očevidno uživajući u predstojećem sukobu. Na drugom kraju borilišta, Solan klimnu Tristanu, spusti vizir na šlemu, podiže koplje, spusti ga i usmeri, pa obode konja. Tristan doviknu Solanu nešto što je vetar odneo daleko od Kaina, spusti vizir i obode konja u galop.
     Kain je sedeo i posmatrao. Možda je samo Kain, u celom tom ogromnom skupu, video šta se dogodilo. Dok su se Solan i Tristan približavali jedan drugom, Maston se grčevito pokrenuo, grčeći ramena pored Kaina. Zaštitnik na vrhu koplja Tristana de Volte je spao, i prekaljeni karbomesingani vrh za trenutak zadrhta, a onda se ustremi sam od sebe, gotovo se istrgnuvši iz ruke Tristana de Volte. Udar koplja direktno je pogodio Solanov štit i ovaj se slomi u komade pod njim. Koplje je probilo štit, slabu zaštitu gvožđa na Solanom grudnom oklopu, prošlo kroz Solana i pojavilo se na drugoj strani. Solan je bio izbačen iz sedla; koplje je ispalo iz ruke komandanta kapetana Tristana.
     Solan nije ni kriknuo; nije ni pisnuo. Udario je o tlo borilišta tupim treskom koji je Kain jasno čuo.
     U tom jasnom, kao ukočenom trenutku, čitav svemir se jasno usredsredio ispred Kaina. Imao je vremena da vidi kako se izraz uzbuđenja na Orionovom licu pretvorio u nešto sasvim drugo, vremena da vidi kako je sjaj Svetlosti dodirnuo vladarku Sentu. Urlik gomile je jenjavao, polako se pretvarajući u grubu tišinu. Solan se samo jednom zgrči, snažno zadrhta, i polako se opusti.
     Nad desetinama hiljada posmatrača koji su bili prisutni tog dana zavladala je tišina.
     Krv je blagoslovila zemlju, sjajno crvena u svetlosti dana.
IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
mob
Apple iPhone 6s
Poglavlje 12: Sentina zvezda

@03 = Godina 1284. posle Ognja

     1.
     "Sad", reče Kain Kavadu, "spasavajmo se."
     Pleme Selvrena je izvodilo zaprepašćujuće stvari s noževima; nije bilo radnika koji se mogao meriti čak i sa polukrvnim srebrnookima. U trenutku ćutanja koje je nastupilo posle Solanove smrti, tri telesna gardista Mastona Veramorna umrla su ne pisnuvši, neprimetno. Bačeni noževi su se samo ukazali na njima, bez upozorenja. Maston je stajao, nepomično gledajući na poljanu na kojoj je ležao Solan. Nije ni video kako su mu poginuli gardisti. Kavad bez žurbe izađe iz lože, silazeći stepenicama među mnoštvo koje je okruživalo borilište. Tiho i bez žurbe, Kainova telesna garda stade da se probija kroz zaprepašćenu gomilu do Solanovog tela, razmičući radnike u manje grupe, koje su se mogle lako kontrolisati. Kain je još sedeo, posmatrajući; Rea je bila pored Solana, i na licu joj je bio utisnut izraz polulude panike; Maston je bio kao začaran posmatrajući Solanovu priliku koja se grčila.
     Jedan ratnik Iglza koga Kain nije poznavao držao je Orina, da dečak ne vidi kako mu otac umire, iako je i sam ratnik ukočeno buljio u krajnjem užasu. Dečak se uvijao i otimao iz ratnikovih ruku, sve dok ga ratnik, konačno, nije pustio da pogleda.
     Kain nije uspeo da vidi odakle je stigao prvi hitac; gotovo sigurno iz puške jednog od Mastonovih ljudi, koji se smrtno uplašio videći varvare iz Istmarča kako se organizovano kreću kroz gomilu. Istog časa nestala je svaka nada da će se gomilom moći upravljati. Neko, Kain nije uspeo da vidi ko, vrisnuo je, i gomila se pretvorila u rulju. Kain se polako uspravi, raskopčavajući bluzu i izvlačeći pištolj. Zastao je, samo, silazeći iz lože, da udari Mastona iza uveta drškom svog revolvera. Maston ničice tresnu iz lože, dva metra do tla. Kain nešto sporije krenu za njim.
     Kavad je vikao kroz pojačalo. "Izdaja, izdaja! Istmarč! K meni, Istmarč!" Uprkos nesređenom otporu ratnika Iglza, Kainovi srebrnooki su uglavnom sredili grupicu koja se okupila oko Solana, Tristana i Ree. Kain čak nije uspevao da bude besan. Dodirnuvši mikrofon na ogrlici svoje uniforme, jedva je čuo svoj sopstveni glas korz sve jače krike povređenih. "Meraseje", govori Kain. "Krenulo je. Možeš li..." Kain opali hitac na ratnika Iglza iza svojih leđa, gotovo ne nišaneći dok se taj ratnik borio s jednim od Kainovih varvara. Laserski zrak sunu Kainu iza uha, pretvorivši mu kosu u pepeo. Kain se ni ne okrenu već nastavi, ne žureći i ne zastajući, do grupice ljudi koja se okupila oko Solana.
     Mersajev glas kvrcnu u njegovoj slušalici. "Vidim, gospodaru. Odmah stižem."
     Gomila se razdvojila ispred Kaina. Pored Ree i Solana odjednom, uz pucanj niotkuda, izniče nečija prilika i Kain shvati, još pre nego što je sjaj Svetlosti uminuo da bi se razaznale crte lica, da je to Loga. Usred onoga što se razvijalo u ogorčenu bitku između Iglza i Istmarča, pojava vladara ipak je proizvela vidan utisak. Oko Loge odjednom nastupi tišina i ratnici se povukoše u stranu; niko osim Kaina nije na njega ispalio hitac.
     Kain je to učinio, dvaput, i oba ga puta pogodio. Sjaj Svetlosti ni za trenutak nije napustio Logu. Netremice je gledao pravo u Kaina, sa zbunjenim izrazom na licu, dok su ga hici pogađali u stomak. Nije ni pokušao da zaustavi oba hica; prošli su kroz njega i pali na drugu stranu. Loga ni ne poče da pada, kad odjednom zablista kao Sunce na zalasku i nestade.
     Kain dodirnu mikrofon na svom okovratniku, dok je krupnim koracima hitao u gomilu. "Kavade, prenesi dalje, ako ugledate vladara, ako se neko pojavi niotkuda, pucajte da ga ubijete."
     Krik koji je po Kainu mogao da označava i radost i tugu, dopre odnekud s desne strane. Ništa ga nije upozorilo; zato što je bila slab čitač misli, nije osetio kad je pobudila Svetlost, kao što je to osetio kod Loge. Sa zapanjujućom brzinom, koja ga je iznenadila, vladarka Senta se odjednom materijalizovala pored svoje sestre Ree. Kain još nikada nije video da neki vladar tako brzo izlazi iz Svetlosti.
     Sa polja na koja se spustila flota Istmarča, sa severa, prispeše klizni brodovi, zajedno sa ogromnim brodovima za jednu osobu i njenu svitu.
     Sentine oči se samo za trenutak zaustaviše na Kainovim, kroz gomilu. Kainov revolver je bio uperen u nju. Rea se nalazila u krugu vatre, i Kain je za trenutak oklevao. U magnovenju neverica pređe Senti preko lica, i dve žene nestadoše.
     Nastupio je trenutak zaslepljujuće svetlosti, a potom stiže sveža, crna tama. Rea Veramorn oseti kako se tog trenutka donekle menja, tog trenutka kad je dodir Svetlosti probudio u njoj sposobnost koja je oduvek tu skriveno obitavala.
     Nečiji tihi, nežni glas je govorio. Budi mirna. Ubrzo ćemo izaći iz ovog drugog sveta.

     Uznemirenje se proširilo sa borilišta i postajalo sve pogubnije kako se kratkotrajni mir spuštao oko poprišta na kojem je umro Solan. Vojnici Istmarča uspeli su da ničice obore blizu desetak ratnika Iglza, s rukama ukrštenim iza potiljka. Komandant kapetan Tristan, još u oklopu, bio je među njima. Mersajev glas ponovo dopre do Kaina. "Gospodine? Da li da se povlačimo ili da se ukopavamo i zauzmemo teritoriju?"
     Oko Kaina su u vazduhu zviždali meci. Laseri su ludački svetleli na sve strane; jedan za trenutak okrznu Kaina, ali na njegovoj vatrostalnoj odeći jedva da se i primetilo. "Povucite se", naredi Kain, bez razmišljanja. "Ako rešim da osvojim Iglz, to neće biti ovako."
     "Da, gospodaru." Brodovi za jednu osobu i njenu svitu meko su se spustili na približno sto metara od Kaina, na čistini odmah na severnoj strani takmičarskog terena. Samo je jedan od ratnika Iglza još bio na nogama, ratnik koji je zadržavao Oriona. Jednom rukom je još stezao dečakovo rame. Orion je netremice gledao u očevo telo, svega desetak metara daleko.
     Ratnik koji je stajao pored Oriona načini pokret kao da hoće da potegne oružje. Kain nije video da li ga ima, ali ne sačeka da vidi da li greši; opalio je na ratnika samo jednom. Kain nije bio svestan da je srebrnooki prisutan, sve do trenutka kada je Kavad upitao: "Gospodaru? Da uzmemo dete?"
     Kain je stajao i posmatrao Oriona. Usred meteža ogorčene bitke dečak kao da nije bio svestan ničega oko sebe, sem svoga mrtvog oca.
     "Da", reče on, "uzmite ga."
     Nečije ruke pomogoše Mastonu Veramornu da ustane, i očistiše mu prašinu sa odeće. Nečiji glasovi su žagorili. "... odveo vašeg unuka..."
     Maston ih napade, ne obraćajući pažnju. "Skinite svoje ruke s mene!" zaurla on. Vid mu se polako izbistravao. Gotovo trideset njegovih ratnika bilo je okupljeno oko njega; samo polovina ih je imala oružje. Iznenada postade svestan da se tri ogromna istmarčka broda za jednu osobu i njenu svitu nalaze na čistini, odmah na severu. Stotine kliznih brodova Istmarča lebdelo je na nebu, a otprilike tri stotine ratnika, u crnim uniformama Istmarča, odlazile su unatraške s polja s oružjem na gotovs, u redu se povlačeći ka brdovima. Nasumična vatra ratnika Iglza ih je pratila, i Maston vide kako dvojica pripadnika istmarčkih trupa padaju, i kako ih dižu i odnose njihovi drugovi. Istmarčani su pažjivo uzvraćali vatrom, svesniji od Mastonovih vlastitih ratnika, da se na liniji vatre još nalaze neki radnici.
     Kain je bio među njima, ponovo puneći revolver, kad ga je Maston ugledao. "Ne pucajte, prokleti bili!" zaurla Maston preko polja.
     Njegov glas privuče Kainovu pažnju. Kain dodirnu dugme na svom okovratniku i glas mi zaori kroz pojačalo, preko polja. "Istmarč! Prekinite vatru!" Još jedan Istmarčanin pade pre nego što je naredba bila sprovedena, ali red se zadrža i pripadnici istmarčkih snaga povukoše se ka brodovima bez daljih žrtava. Kain pogleda put Mastona; na toj daljini Maston nije mogao da razazna izraz na Kainovom licu. Video je kako Kain predaje svoj revolver jednom od svojih ratnika i kako zatim okreće leđa i odlazi.
     Maston oštro izgovori komande grupici ratnika koji su ga okruživali i okružen trostrukim obručem ratnika, krenu ka mestu na kome je ležalo Solanovo telo. Jedan od njegovih ratnika bio je izvukao koplje iz Solanovog mrtvog tela, i to koplje je sada ležalo Solanu uz bok. Iako nije dozvolio da se to vidi, Maston na trenutak oseti zadovoljstvo pri pogledu na ukočeno Solanovo lice.
     Tristan je sedeo samo nekoliko metara udaljen od Mastona, lica zarivenog u šake. Ono malo što je u sukobu bilo postignuto bilo je uglavnom zaslugom komandanta Drugog, kojeg Maston nije ni poznavao; Tristan ne podiže pogled na zvuk Mastonovog glasa, sve dok sam Maston ne priđe sasvim blizu i obrati mu se, prigušenim glasom. "Ustani, do đavola. Zar nemaš ni toliko ponosa da sačekaš da budeš sam, dok tuguješ." Bled kao vosak, komandant kapetan grčevito klimnu i ustade, povodeći se malo.
     A onda se začu oštri prasak, praćen snažnim naletom vetra.
     Iza Mastonovih leđa odjednom nastupi grobna tišina, i on uspe da uhvati odlomak govora. "... dar, i sklanjajte mi se s puta."
     Na svetu je postojalo samo jedno jedino živo biće kojeg se Maston Veramorn zaista plašio, i zato je smesta prepoznao taj glas. Kolena su mu pokleknula dok se okretao, i premda je samoga sebe prezirao zbog tog straha, znao je da će sve učiniti da ne uvredi Lodena Almandara.

     Telo joj je bilo vraćeno, i kada je opet poprimilo svoj oblik, njegove emocije je pogodiše kao udarac čekića.
     "Šta se desilo?" vrisnu Rea Veramorn na devojčicu.
     Materijalizovali su se na vrhu jednog useka, visoko u Crnim planinama, gledajući naniže, na prostor gde su bile Igre. Sa te ogromne visine ljudi su izgledali kao tačkice, a veće stvari, kao što su bili brodovi i paviljoni, postaše samo mala, sjajna orijentaciona obeležja na strateškoj mapi. Devojka tiho odgovori, gledajući tamo dole. "Volela bih da mogu da ti kažem, ali ne znam. Nisam očekivala da će se tako nešto dogoditi. Samo sam došla da ti kažem ko si."
     Te reči za Reu nisu imale nikakvo značenje, a devojka čak nije ni gledala u nju. "Ko si ti?" Devojka joj nije odgovorila, i Rea ponovi s očajanjem: "Slušaj, Orion. Moj sin je tamo dole. Potrebna sam mu. Moraš me vratiti."
     Devojka se naglo okrenu. "Ne mogu, gospo. Zar nisi videla šta se dogodilo? Koplje se kretalo samo od sebe, kao da se nalazi u vlasti nekoga ko upravlja Svetlošću. Mislim, gospo, da je Solan bio ubijen." Na licu joj se ocrtavala uznemirenost. "Ko je toliko dobro gospodario Svetlošću da to učini - mislim da Kain ne poseduje toliko znanje, a sigurno da ni moj otac, ni Loga..."
     "Ko si ti/"
     "Gospođo?" Devojka je za trenutak stajala nemo, posmatrajući je. Kada je progovorila, Rea prvi put primeti da je zbunjena. "Oprosti. Zovem se Senta. Ja sam vladarka Senta Almandar, ćerka predsednika Suda Lodena." Senta za trenutak zastade, a onda otvoreno dodade: "Ja sam tvoja sestra."

     "Prekasno je", glasno reče Loden. On skinu ruke sa Solanovih slepoočnica i polako ustade. Blato u kojem je stajao sastojalo se od mešavine krvi i zemlje. Rana je bila tako ogromna, a momak već toliko dugo mrtav, da čak ni Lodenova velika veština nije više mogla da ga oživi. Loden se polako okrenu oko sebe, ispitivački posmatrajući lica ratnika Iglza koji su ga okruživali. Nije mu palo na pamet da bi i sam mogao biti u opasnosti; svakako da se nijedan radnik ne bi usudio da opali na njega.
     Oči mu se zaustaviše na Mastonovim. "Radniče", upita on blagim glasom, "znaš li ko je ovo bio?"
     Maston je stajao kao gromom ošinut. S mukom je pokrenuo usta. "Komandant kapetan Solan." Bio je tek izdaleka svestan da ga okružuju njegovi ratnici, ali i protiv volje, usta su mu izgovorila: "Gospodaru."
     Loden Almandar nije ni primetio tu počast. "Bio je moj sin, radniče." Stojeći okružen Mastonovim ratnicima, Loden mirno dodade: "Trebalo bi da te ubijem." Sjajna Svetlost se spusti i obavi ga.
     Nijedan Mastonov ratnik nije ni prstom mrdnuo da odbrani gospodara. Još godinama posle toga Mastona su zbog toga mučile noćne more, u grozno pravilnim razmacima.
     "Trebalo bi da te ubijem", ponovi Loden. "A možda i hoću."
     Vladar je stajao i s visine posmatrao Mastona Veramorna. Napokon, uzdahnuvši duboko i umorno, nestade.
     Maston Veramorn ostao je da stoji i da se trese još dugo posle njegovog odlaska, potpuno nemoćan da se pokrene.

     2.
     Senta upita, ne okolišući. "Možeš li da mi veruješ?"
     Dodir njene misli uzdrma Reu Veramorn kao ništa pre toga. "Mogu li? Da. Treba li? Ne znam."
     "Pošteno rečeno. Sada misli", užurbano dodade Senta. "Neko je ubio Solana. U to sam gotovo ubeđena; i ako su ti ubili muža, zar i ti ne bi mogla biti u opasnosti?"
     Rea Veramorn je stajala kao munjom ošinuta. Iz lica joj je nestala sva boja. "Oh, ne", prošapta ona i naglo se spusti na zemlju. "Taj prokleti gvozdeni oklop koji mu je Maston dao. Da je nosio karbomesingani bio bi izvan svake opanosti. Maston je ubio mog muža." Ona podiže pogled na Sentu." Ne smem da se vratim. Ubiće i mene, moraće."
     Senta lagano zavrte glavom i kleče pored Ree, podrhtavajući na hladnom vetru koji je duvao kroz visoki usek. "Mislim da neće, gospo. Videlo se po načinu na koji je to koplje zadrhtalo, a onda skočilo napred - neko je upravljao tim kopljem pomoću Svetlosti."
     Rea je čak ni ne pogleda. "Budalo jedna. Zar nikada nisi videla kako radi monomagnet? Ponaša se tačno onako kako si ti opisala, krećući se polako u početku, a onda mu brzina raste geometrijskom progresijom dok se približava suprotnom polu." Malo se okrenula, dok joj se oči nisu susrele sa Sentinom. "Moraš mi dovesti sina."
     "Onog dečka, zvali ste ga Orin..."
     "Orion."
     "Orion", pažljivo ponovi Senta. "Dobro. Ako..." Senta zastade, a onda nastavi malo sporije. "Ako Maston zna da ste vi Lodenova deca, a meni se čini da zna, tada će i mene prepoznati. Ti i ja mnogo ličimo. A po izgovoru se veoma jasno vidi da sam vladarka; nikako ne bih mogla da se izdajem za radnicu u Iglzu, dok se raspitujem gde ti se nalazi sin. Misliš li da dečaku preti neka neposredna opanost?"
     "Opasnost?" polako izgovori Rea. "Ne. Mislim da se čak ni Maston ne bi usudio da dečaka povredi na očigled sviju. Tek mu je pet godina. Kroz godinu-dve, možda će poginuti nesrećnim slučajem, ali za sada mislim da je bezbedan."
     "Dobro. A sada slušaj. Moram te odvesti negde gde ćeš biti bezbedna. Je li ti jasno?"
     Rea klimnu. "Jeste. Sasvim. Gde nameravaš?"
     "Najbezbednija bi bila u Novoj Skupštini, ali - mislim da neću tamo." Senta munjevito razmotri sve mogućnosti. "Iako su te othranili i vaspitali radnici, poreklom si ipak vladarka. Možda ti oni ne bi više dozvolili da se vratiš. Iglz, najprostije rečeno, nije za tebe bezbedan, a takođe ni područje pod vladavinom Istmarča. Mislim... Skupština. Jedino mesto gde možeš mirno da spavaš."
     Svetlost se ponovo spusti oko njih dve.

     Materijalizovale su se u jednoj sobi bez prozora, jedva osvetljenoj ugarcima poluugašene vatre. Na stolici pored ognjišta dremala je jedna starica. "Zove se Farina", reče Senta. "Bila mi je dadilja kad sam bila mala; priglupa je, ali možeš u nju imati poverenja."
     Rea samo klimnu, razgledajući oko sebe maleno obitavalište stare žene. Senta kleče pored starice i blago je podrma, da je probudi. "Farina? Farina, ja sam Senta." Žena se malo promeškolji i polako otvori oči.
     "Senta?" reče ona pospano. Naborano lice razvuče joj se u oduševljeni osmeh. "Jesi li to ti?"
     Senta joj uzvrati osmeh. "Da, Farina. Ja sam."
     "Stvarno." Bistre staričine oči pogledaše u Reu, pa opet u Sentu. Malo se ispravila u stolici. "Hoćete li vina?"
     "Nećemo, Farina. Farina, molim te da mi nešto učiniš."
     "Hoću, svakako", odmah prihvati Farina. "Zašto ste vas dve uopšte došle? Kazali su nam da se nikad nećete vraćati." Lice joj se malo razvedri. "Znači li to da se vraćate?"
     "Ne znači", blago odgovori Senta. "Ja ne bih smela da budem ovde. Bojim se da sam mnogo naljutila Sud."
     Farina mahnu rukom u pravcu Ree. "Zašto si mi nju dovela?"
     "Ovo je, Farina, jedna od mojih sestara. Treba negde da se smesti. Nema boljeg mesta, znam da će biti bezbedna u tvojim rukama. Ne smeš nikome da kažeš da je tu." Farina klimnu, a Senta zagrli staricu, ustade i okrenu se Rei. "Da li će ti ovde odgovarati?"
     "Da. Da, hoće", odgovori Rea polako.
     "Vraćam se da stanem pred Sud i zamolim ih da pomognu da se Orin - Orion - spase od Mastona... Ono što sam ti rekla, da te ne bi pustili da se vratiš na Zemlju kad bi otputovala u Novu Skupštinu zajedno sa mnom?" Senta je malo oklevala. "Isto to važi i za mene. Ja sam tu, na Zemlji, protiv volje Suda. Kada se vratim u Novu Skupštinu da bih se branila, moguće je da me neće pustiti da se vratim ovamo."
     Rea se ugrize za usnu. "Shvatam."
     "Putovanje do Nove Skupštine traje dva dana. Prema tome, da odem i da se vratim, moraću da utrošim četiri dana. Ako se ne vratim pre nego što istekne ova nedelja moraćeš, gospo, pretpostaviti da se neću ni vratiti, i tada ćeš biti prepuštena sama sebi."
     "To sam", reče Rea bez uzbuđenja, "već sada. Muž mi je mrtav."
     "Moram da idem", s mukom reče Senta. "Znam... kako si duboka osećanja gajila prema njemu. Moje saučešće."
     "Čekaću da se vratiš", odvrati Rea. "Nedelju dana."
     Senta ništa ne odgovori; Svetlost koja ju je odnela sa sobom ostavila je na mrežnjačama Ree Veramorn svoj plameni odsjaj, kao rupu u stvarnosti.

     Materijalizovala se na komandnom mostu vasionskog broda koji je ukrala.
     Stajali su i čekali je, tako nepomično kao da odvajkada tako čekaju i spremaju se da čekaju još čitavu večnost, ako bude potrebno. Gabrijel i Kalandra, Mihael i Sentina sestra Selena, četvoro od jedanaest članova, koliko je Sud imao u punom sastavu.
     Nije stigla da progovori ni reč. Svetlost dodirnu Sentu onako kako to nikada ranije nije činila, nekako ledeno i nasrtljivo, zgrabi je i istrže iz sveta.

     Senta ustanovi da nepomično lebdi usred zelenog vakuuma, neposredno nad površinom jednog malog asteroida. Svuda oko nje su bile zvezde, blešteći sjajem koji su imale samo u nedostatku atmosfere. Tlo joj je ostalo zarobljeno u dalekom n-prostornom sistemu. Nije znala na koji način, ali Sud joj je oduzeo njeno vlastito telo.
     Deset od jedanaest članova Suda, trepereći se, materijalizovalo se pred njom; Loga nije bio prisutan. Ni oni, kao ni Senta, nisu potpuno imali telo. Svetlost je obavijala njihove prilike, štiteći ih od surovog bezvazdušnog prostora i sunčevog zračenja. Njen otac progovori mirno, zvaničnim tonom, a bol u njegovim rečima bio je očigledan čak i Senti, nalik na udarce bubnja koji prate površinu njegovih misli. Senta Almandar, izvedena si pred Sud vladara. Optužena si za pobunu; da si potpuno svesno i svojevoljno prekršila zapovest ovog Suda. Ti si potpisnica Sporazuma. Šta imaš da kažeš?
     Senta brzo reče: Sud? Vas desetoro? Gde je Loga?
     Verujemo da je pao kao žrtva bitke koja je nastupila posle ubistva moga sina, začu se šaputavi glas Lodena Almandara. Mora da je, u najmanju ruku, teško ranjen, jer od tada nemamo vesti o njemu. Pronašli smo Solanovo telo, i ako nađemo i Logino, što ne izgleda mnogo verovatno, biće sahranjeni zajedno u Novoj Skupštini.
     Iako nije imala telo čije bi žlezde reagovale, te reči teško pogodiše Sentu. Loga poginuo? Kako?
     Selena joj odgovori. Kain ga je pogodio hicem, u bici između Iglza i Istmarča, pošto je Solan pao i on je nestao. Tako nešto se retko dešavalo u našoj istoriji. Ne znamo da li je možda preživeo. Mada to ne izgleda mnogo verovatno.
     Loden sačeka dok nije postalo jasno da Senta neće dati Seleni nikakav odgovor. Vladarko Senta, čula si optužbe protiv tebe. Šta imaš da kažeš?
     Nečija misao, hitra kao munja, za koju Senta nije znala odakle potiče, i da li od muškarca ili od žene, dodirnu je u magnovenju i nestade. Zamoli za opraštaj. Iako su pred njom bila sve sama natmurena lica, ipak, ipak je postojao bar jedan član Suda koji je osećao sažaljenje prema njoj. Otac, sigurno. A možda još poneko? Šta imam da kažem? Kažem da se vi, između ostalog, veoma žurite. Zar mora sve da se obavi ovog časa?
     Senta, odgovori, reče Loden namršteno.
     Zašto me pitate ono što već znate? Ne poričem da sam to uradila. Samo sam uradila ono što su Loden i Loga nameravali i sami da urade; morate i to znati. Da li sam pogrešila zato što sam uradila ono što su stariji od mene već nameravali?
     Elisine misli se dotakoše njenih. U njima je bilo bola i, u isto vreme, hladne odlučnosti. Senta nije mogla da shvati. Prekršila si Sporazum. Nisi glupa, devojko; zar imamo toliko mnogo zakona da nisi mogla da poštuješ najvažniji od njih?
     Ono što ja kažem nije uopšte važno, zar ne? Vi ste već doneli odluku. Svi ste prepadnuti - užasnuti - pri pomisli na ono što bi se moglo desiti ako moju pobunu ne sasečete u korenu. Pogledajte se, preklinjala je Senta, gde je ona samilost na koju ste toliko ponosni? Gde su ti vaši ideali? Ostvarite ih, imate moć. Niko nema veću.
     Vrlo si ubedljiva dete, reče polako Gabrijel. I zaista, bio je takav i Doner. Mnogo si nalik na njega, i po držanju i po gordosti.
     Senta naporom volje uspori svoje uzbuđene misli. Dobro, prekršila sam Sporazum, pakt koji sam potpisala kad sam još jedva umela da držim pisaljku. Uradila sam ono što sam mislila da je pravilno, ni manje ni više. Ako je to zločin, onda je bio i neću se sporiti s vama. Dozvolite mi onda da sama sebi izreknem kaznu. Vratite me na Zemlju. Pustite da ostanem na Zemlji, udišem zemaljski vazduh i umrem kada me starost dokrajči, kao da sam radnica. Pustite me da ostanem i da im pomognem. Tamo postoji dete po imenu Orion; ono je Lodenov unuk i dete vladara Ree i Solana. Zaklela sam se Rei da ću joj dovesti sina.
     Otac okrenu lice od nje, ne odgovorivši, i Senti postade jasno da raspravljaju o njenoj sudbini. Lica su im bila tvrda i ledena; svi do jednog su pamtili da je već postojalo jedno dete Lodena Almandara, koje je ličilo na Sentu, i koje je, pre svega, izazvalo nastajanje Sporazuma. Ta pomisao joj se učini kao gorka ironija: onoliko koliko se ubedljivo branila, toliko je istovremeno bila svoj najbolji tužilac.
     Doner je svojevremeno bio veoma ubedljiv.
     Senta tada posegnu, onako kako je Loga naučio, i koliko god je bila u stanju pretražiti njihove misli, i ne nađe tamo za sebe nikakvu nadu, ni kod jednoga od njih. Očeve misli gotovo nije mogla da podnese, bile su prepune bola i očajanja. Čak i Elisa, Selena i Marija, njena majka i sestre, kada su opet obratile pažnju na Sentu, učinile su to sa takvom savršenom čvrstinom, da se jasno videlo da su donele konačnu odluku, koja se zasnivala samo na strepnji od svemira koji im se oteo iz ruke, nastavljajući da rotira svojim putem.
     Loden kao da nije bio u stanju da izgovori. Naša je presuda da ostaneš zatvorena ovde, na ovom asteroidu, i razmišljaš o svojoj okolnosti.
     Elisa brzo dodade. Ostavljam te sa sledećom mišlju, dete: da li je mišljenje sedamnaestogodišnje devojčice zaista bolje nego mišljenje desetoro odraslih, od kojih nijedan nije mlađi od hiljadu godina?
     Nekada, odvrati Senta, ljudi su verovali da nema ničeg nemoralnog kad drugom čoveku oduzmu život. Čak i oni koji su bili veoma stari, prema merilima svoje društvene zajednice, verovali su u to.
     Kakva rečitost... Vratićemo se po tebe, jednostavno reče Gabrijel, kroz pedeset godina.
     Loden Almandar ni za trenutak ne skrenu pažnju sa onog mesta na kome je Senta prkosno čekala. Daj mi svoju moć.
     Svetlost se poput odluke sruči na mali asteroid, zašiljene kugle žutog blistavila koje su izletale niotkuda i rasprskavale se padajući u stvarnost. Sjaj se zgusnu oko deset prilika, prikupi se i pojača, a onda se u magnovanju uli u potok koji je uvirao u priliku predsednika Suda, Lodena. Loden strahovito zablista. Senta, stojeći ispred njega, odjednom oseti kako svet postaje veoma smiren i dalek. Poslednje što joj čula primiše za duže razdoblje bio je prizor njenog oca kako joj prilazi, da bi pomoću Svetlosti sručio na nju ogromnu tamu.
     Zavladala je grobna tišina kada je sve bilo gotovo, i prilike vladara, jedna po jedna, stadoše da trepere i da odlaze. Kad su svi otišli, ostali su samo Loden Almandar, vladar Gabrijel i vladarka Elisa.
     Lodene, čeka nas posao, reče tiho Gabrijel.
     Loden Almandar ćutke klimnu. Sentinog prisustva među njima više nije bilo, i kad je posegnuo za njom, upotrebivši svu svoju moć kojom je raspolagao, našao je samo male nagoveštaje njenih misli.
     Vreme je da pođemo, mužu moj.
     Mislim da ću ostati ovde, reče Loden... još malo. Izvršio sam svoju dužnost. Bio je svestan da se Elisa i Gabrijel nešto došaptavaju, ali ne obrati pažnju na njih. Koliko god da je pokušavao, samo svojom snagom nije mogao da prodre kroz bedem kojim su svi članovi Suda okružili Sentu.
     Lodene, reče Elisa najzad, blago navaljujući, ljubavi, moramo ići. Znaš da je blago kažnjena. Pedset godina ne traje dugo.
     Zaista, Loden se okrenu Elisi i žena ustuknu kad su je dodirnule njegove misli, osetivši jetki ukus njegovog očajanja. Sečekaću.
     Mislim... da ti to ne možemo dozvoliti, oprezno reče Gabrijel.
     A ja mislim da me ne možete sprečiti. Elisa, naređujem ti, kad me ne bude više bilo, zapamti. Voleo sam te.
     Elisa ne mogaše da govori od užasa koji je obuze. Najzad uspe da istisne iz sebe: Lodene, molim te, nemoj.
     Voleo sam te, duboko. Ali, duh mi je tu. Pripada ovde, uz moju kćer, čiji je jedini prestup bio taj što je verovala da sam još onaj čovek koji sam nekada bio. Tu mi je mesto. I ja ću, reče on jednostavno, ovde ostati.
     Do kraja života, vladar i vladarka koji su posmatrali Lodenovu smrt nisu mogli da je zaborave, iako su pokušavali, i pokušavali. Nije se ništa spektakularno dogodilo; prilika obavijena Svetlošću polako je počela da bledi; bez nekog iznenadnog prelaza, jednostavno je izgubila odlučnost, razlila se iz same sebe i spojila sa velikim ravnotežjem smrti, dok se sve ono što je bilo smrtno na Lodenu Almandaru polako raspalo u ništa.

     Postojao je trenutak, Senta nikada nije mogla da zna koliko je trajao, kad prosto ničega nije bilo, a onda je polako počela da dolazi k sebi. Vladara više nije bilo, asteroda nije bilo, ni zvezda, ni njenog tela.
     Vaseljene više nije bilo.
     Asteroid se vrteo u svojoj orbiti; i Senta je čekala, budna i svesna, odsečena od svih čulnih nadražaja, u potpunoj tami i tišini.

     Ostatak onoga što je nekada bio Loden Almandar smestio se oko asteroida u kome je bila zarobljena njegova kćer. Ne bi bilo pravilno reći da je to bio Loden Almandar, već samo delić onoga što je nekada bilo čovek; jer Loden Almandar je bio mrtav, i njegova bit je nestala iz svemira.
     Taj ostatak nije razmišljao, nije donosio zaključke. Ne bi mogao ni sa jednim živim ljudskim bićem da saobraća dovoljno dobro da bi suvislo objasnio svoje delanje. Ali iz nekog dalekog carstva, iz drugog sveta pa naniže, u stvarnost, došla je misao, i misao je postala stvarnost.
     Preko površine asteroida, kvantumske verovatnoće su se promenile, elektroni su pali niz atomske orbitalne čaure i odbacili fontane dok su padali.
     I u tom trenutku asteroid je blesnuo kao drugo sunce.

     3.
     Koračali su žurno kroz prazne ulice Skupštine.
     Radnik je uzbuđeno brbljao. "U početku nisam prosto mogao da poverujem, gospodaru, toliko je ličila na kćerku vladara Lodena, ali onda sam čuo da je tražite, ili ako ne nju, onda neku koja joj je toliko nalik da mora biti ista osoba..."
     Maston oštro prekide čoveka. "Siguran si da je to ona ista žena čiji si hologram video?"
     "Gospodaru, siguran sam."
     Došli su do kolibice na južnom kraju grada. Iako Maston to nije mogao da zna, ta kolibica je bila jedna od onih koje su svojevremeno služile za smeštaj studenata Akademije.
     Ratnik koji je prvi stigao do vrata, pokuša da ih otvori. Kvaka se nije pomerala, i Maston klimnu u odgovor na pogled koji mu je ratnik uputio. Ratnici provališe vrata i Maston uđe.
     Rea je sedela na ivici kreveta, i polako ustala kada se pojavio Maston. Oči su joj bile crvene od plača, ali tog trenutka nije tugovala. "Oče?" Pogled joj skrenu sa Mastona na lica ratnika koji su bili s njim. "Rekla mi je istinu, zar ne? Ti nisi moj otac." Rea koraknu napred. "Znaš, nikad nisam istinski verovala da jesi. Negde duboko u sebi, sumnjala sam."
     Maston baci pogled po maloj kolibi, i pokaza rukom jednom od ratnika da pretraži susednu sobu.
     "Gde mi je sin?" upita tiho Rea.
     Maston se zakikota. "Derište? Kain ga je uzeo. Na isti način kao što sam ja uzeo Skupštinu, kao tebe." On mahnu rukom ratnicima koje je doveo sa sobom i kratko zapovedi: "Zgrabite je." Ratnici koji su stajali iza njega ipak ne krenuše odmah, i Maston dreknu: "Sad!"
     Pet njegovih ratnika oprezno pođoše napred; imali su prilike da vide kako Rea vežba borbu golim rukama sa svojim mužem.
     Rea dohvati žarač koji je visio na malom postolju pored kamina i na licu joj se ukaza gorak osmeh. "Ajde sad", prošapta ona. Ratnici opet usporiše, a onda svi odjednom jurnuše na nju. Maston nikada kasnije nije mogao tačno da se seti šta se dogodilo. Jedan od njegovih ratnika, teturajući se, pođe unatrag, grčevito se držeći za grlo; drugi vrisnu, visokim glasom kao žena, i pade na zemlju, držeći se za smrskanu čašicu na kolenu. Treći istraja još trenutak, a onda mu zamahnuti žarač slomi ljučnu kost, dok oni drugi naleteše na ženu i oboriše je na drveni pod. Jedan od njih stade joj nogom na ruku kojom je držala žarač: čulo se kako pucaju kosti, i Maston mahnu drugoj dvojici ratnika da priđu i da im pomognu. Sve četvorica njegovih najsnažnijih ratnika morala su da se upnu da bi je onesposobili da se kreće.
     Jedan od njegovih ratnika ležao je mrtav na zemlji sa razbijenom lobanjom, drugi sa smrskanim grkljanom.
     Maston se saže i podiže žarač kojim je ubila dvojicu njegovih ratnika, zavuče mu vrh u usijane ugarke i ostavi ga tamo. Neko kretanje iza njegovih leđa, kod vrata, privuče mu pogled, i Maston, okrenuvši se, ugleda svog obaveštajca kako se iskrada iz kolibe. "Kud si krenuo?"
     Čovek se ukoči na mestu. "Nikuda, gospodaru."
     Maston napravi pokret rukom. "Držite ga", naredi on dvojici ratnika, i oni tako i učiniše, uhvativši radnika svaki za po jednu ruku, da ne bi mogao da se pomeri. Čovekova stopala nisu sasvim čvrsto ležala na podu.
     "Gospodaru", mucao je čovek, "vaš sam sluga, to znate, i vaš sam verni sluga, ja sam dove..."
     Maston je zamišljeno posmatrao čoveka. Iza svojih leđa mogao je da čuje kako se Rea ćutke otima četvorici ratnika koji su je držali. "Moj sluga, kao što si bio sluga vladarima, kao što bi bio i Kainov, samo da te dovoljno plati." Radnik je buljio u Mastona, oduzet od užasa. "Ubij ga", reče jednostavno Maston, i jedan od ratnika obori čoveka na kolena, dok je drugi izvlačio laki nož; i bilo je obavljeno.
     Maston se okrenu u stranu od tela koje se trzalo i vrati do mesta na kojem su ratnici držali Reu. Kada je dodirnuo dršku žarača, osetio je da je vrela. Malo je njime prodžarao usijano ugljevlje, a onda reče veoma tiho, ne gledajući u Reu. "Držite je čvrsto. Jednom sam video kad su to uradili jednom čoveku, i kad mu je gvožđe dodirnulo oči, raskinuo je konopce kojima je bio vezan." Tek onda je pogledao u nju, na užasni strah sa kojima se žena borila, i sačekao dok im se pogledi nisu susreli. "Voliš žaračem, a?" upita je on, veoma, veoma tiho. Vrh žarača se pojavi iz ugarka, sijajući tupim, crvenim sjajem. "Evo ti ga."
     Počela je da vrišti u trenutku kad joj je gvožđe dodirnulo oči, i još je vrištala kad je Maston uredno obesio okrvavljeni žarač natrag na kuku obrecnuvši se na svoje ratnike, odjednom ljutit. "Počistite ovo, i zatvorite je. Kasnije ću odlučiti šta ću s njom."

     Dečak je bio bled od šoka. Orion nije progovorio ni reč sve vreme putovanja, na povratku u Istmarč. Kain je čekao cele te noći, i čitavog sledećeg dana, pre nego što je preduzeo drastične mere. Budući da se, te večeri, dete i dalje nije odazvalo na svoje ime, Kain donese odluku.
     Mersaj i Kavad su bili s njim; Kain ih otposla iz sobe i pripremi se da siđe u ludilo. Seo je, prekrštenih nogu, sučelice krevetu; Orion je sedeo u velikoj naslonjači odmah ispred njega, obgrlivši rukama kolena, otvorenih bledoplavih očiju, uperenih u pod, gledajući a ne videći. Povremeno bi mu pogled odlutao ka Kainu, ka nameštaju u sobi, a onda opet ka podu, ne usredsređujući se ni na šta. Dete je podsećalo Kaina, toliko snažno da ga je to uznemiravalo, na Mišu, onakvog kakav je bio tokom one nedelje između dana kada je poludeo i dana kada je vladarka Elisa došla da ga odvede u bolnicu u Skupštini.
     "Orione", pozva ga Kain, "pogledaj me." Izgovorio je dečakovo ime pravilno, bez zapadnjačkog naglaska.
     Orionove oči se polako podigoše i susreše s Kainovim.
     "Ja se zovem Kain", reče mu Kain, "ti i ja bićemo prijatelji."
     Kain dodirnu dečakovu slepoočnicu, obuhvatajući dlanom dečakov obraz. Vrtlog dečakovih misli iskoči odjednom da ga ščepa žestoko i s takvim užasom, tako fino izrezbaren, da Kain pomisli kako nikada ništa slično nije sreo ni u umu nekog odraslog čoveka. Za trenutak je izgubio dodir sa vlastitim telom, i u jednom stravičnom trenutku osetio kako se diže treptaj Svetlosti. Na silu je odvojio Orionove misli, opet zadobio kontrolu nad detetom, i sačekao dok nije bio siguran da um koji je držao u svome neće opet buknuti i oteti mu se. Spavaj, Orione, reče on tada, sa toliko nežnosti da bi to zapanjilo svako ljudsko biće koje ga je ikada poznavalo, izuzev, možda, Lukasa od Semalije. Zaboravi.
     Dečak malo zavrte glavom, nervozno, kao da nije sasvim dobro čuo Kaina, i kapci mu se spustiše na oči, i za nekoliko trenutaka već je spavao. Kain tada zaroni u dubine Orionovog uma, tragajući po detinjem skorašnjem sećanju, od pre nekoliko dana. U jednom trenutku se trže, kao da je dodirnuo golu žicu; dečak je imao jedan kratki razgovor s Logom. Kain pretraži Orionovo sećanje na taj razgovor, koji se završio Loginim rečima upućenim Orionu da je sve to samo sanjao, a onda produži da radi. Isključio je i odvojio čitave blokove dečakove memorije, a onda ga uzeo na ruke i odneo ga do svog kreveta, spustio ga nežno i pokrio ćebadima.
     Kain je bdio pored Oriona dok je dete spavalo, cele te noći. Sam Kain nije oka slopio još od večeri koja je prethodila Solanovom ubistvu; a bio je toliko bolestan da ga je neprospavana noć ostavila sa nekim osećanjem praznine; bio je lak kao pero, iako su mu i poslednje rezerve bile iscrpljene. Dečak je spavao dubokim snom iscrpljenosti, gotovo punih pet sati, a onda se, neposredno pre zore, malo promeškoljio i seo, trljajući oči da se rasani.
     Orion trepnu nekoliko puta, i polako se pokrenu. Pogledavši oko sebe sa jasnom, bezazlenom svešću u očima, on se okrenu prema Kainu. "Ko ste vi?"
     "Ja?" Kain oseti da su mu usta suva. "Orione, ja sam tvoj otac."
     "Oh." Orion je za trenutak pospano gledao u Kaina, a onda se nasmeši. "Baš glupo pitam, zar ne?"
     Kain otkri da se i on, protiv svoje volje, smeši dečaku. "Čuo sam", reče on ozbiljno, "i gluplja pitanja u svom životu."

     Kain je doručkovao sa Orinom Mersajem, u trepezariji koja je gledala na piste za sletanje; Oriona je bio prepustio Kavadu.
     "Kako su ovih poslednjih nekoliko dana bili pogubni", reče Orin Mersaj, srćući kafu. "Kažeš da je Maston unapred isplanirao onu gužvu na Igrama? Ne liči mi to na njega, gospodaru. Obično nije toliko nespretan, hoću da kažem."
     Kain klimnu. Oči su mu bile poluzatvorene; jedva da je i okusio svoj doručak. "Žao mi je što je Solan ubijen. Mogao sam da sklopim mir sa Iglzom uz njegovo posredovanje, samo da je Maston hteo da ga ostavi u životu." Disao je polako i ravnomerno, gotovo da usni. "Ipak nisam nezadovoljan, Orine. Nimalo."
     "Oprostite, gospodaru", natmureno reče Mersaj, "ali ne uspevam da vidim da je ma šta dobro proizašlo iz ovih poslednjih nekoliko dana."
     "Dobio sam nekoga ko ima moć, Orine. A ja ću ga već naučiti kako i kada da je upotrebi."
     "Gospodaru?" upita Orin Mersaj s nevericom. "Valjda ne mislite na onog dečaka, tamo dole?"
     "Mislim. Sećaš se, Orine, pre nego što smo pošli na Igre, zatražio sam od tebe da nađeš sebi naslednika. Odobravam tvoj izbor. Dantes je slavoljubiv čovek, a ipak dovoljno oštrouman da sumnjam da će biti tolika budala da pokuša da me ubije. Komandante generale, da li je, prema vašem mišljenju, Dantes spreman da zauzme vaše mesto?"
     Mersaj spusti šolju s kafom na sto. "Gospodine... gospodaru... ako ne budemo zaratili pre nego što prođe, recimo, sledeća godišnja četvrt, u tom slučaju jeste. Dantes još nije spreman, čak i uz vaše savete, da vodi naše ratnike u ratne akcije, čak i protiv Mastona. Odličan je taktičar, ali kao strateg jedva je prihvatljiv. Oh, ne bismo izgubili nikada rat protiv Iglza, ali pretrpeli bismo veće gubitke nego da ja predvodim naše ratnike."
     "Taj rizik je prihvatljiv", reče odmah Kain. "Mersaje, oslobođen si dužnosti."
     Lice Orina Mersaja se ukoči. "Da, gospodaru."
     Kain je proučavao pogledom čoveka koji je sedeo preko puta, i u sledećem trenutku se nasmeši. "Mersaje, ti i Kavad ste možda jedini prijatelji koje imam na svetu. Jedini razlog zbog kojeg sam dozvolio da se to dogodi, jeste činjenica da obojica shvatate da je to prijateljstvo uvek manje značajno od dužnosti, i vaše i moje. Mersaje, od danas do smrti, jedina ti je dužnost da podučavaš Oriona. To je sve. Naučićeš to dete svemu što znaš i ukazaćeš mu na one stvari koje nikada nisi bio u stanju da znaš. Nikada nećeš nijedno njegovo pitanje ostaviti bez odgovora, što poštenijeg i boljeg mogneš da daš, izuzev kada se odnosi na mene, i čak i tu, gde budeš morao da ćutiš, nećeš mu nikad slagati. Jedino ko će smeti da laže to dete biću ja; već sam počeo."
     "Izgleda da ovom dečaku pridajete veliki značaj", primeti Mersaj polako.
     "Šta znaš o običajima srebrnookih, Mersaje?"
     "Gotovo ništa, gospodaru."
     "Kavad je", mirno reče Kain." poklonio Orionu jedan od svojih noževa."
     Mersaj je dugo razmišljao, a onda klimnu. "Razumem. Kaine... gospodaru... on je ipak, do đavola, samo dete!" provali odjednom iz njega.
     "Ne, komandante generale", ispravi ga Kain. "Nije." Osmeh mu je bio kratak, izražajan i malaksao. "On je glina."

     Okružen sa svih strana tankom narandžastom linijom ličnog Štita, sedeći na vrhu crne stene visoke poput tornja, po imenu Očajnica, daleko iznad Blistave pustinje, Loga je posmatrao kako Svetlost poprima obrise članova vladarskog Suda, blizu ivice tornja. Njih devetoro je sada stajalo tamo, obasjano Svetlošću koja je blistala oko njih, i najzad je vladarka Elisa progovorila prva, kad je postalo jasno da Loga nema tu nameru.
     "Znaš li", rekla je mirno, "da smo već gotovo izgubili nadu, tragajući za tobom?"
     Loga podiže jednu obrvu. "Šteta", primeti on, "što niste sasvim."
     "Moraš se vratiti s nama u Novu Skupštinu, Loga."
     "Moram?" Loga se isceri na sve njih, a svoje reči uputi pravo udovici Lodena Almandara. "U ovom trenutku, mila moja, ne mogu da se setim ničega na ovome svetu što moram da uradim."
     Vladarka Elisa reče preteći: "Poričeš li našu vlast?"
     "Ako pod vlašću", tiho odvrati Loga, "podrazumevate moć, svakako ne. Ako me pitate da li priznajem pravovaljanost Sporazuma, verujte da ni za trenutak ne bih porekao da ona nekolicina još živih vladara koji su potpisali taj dokument u zrelom životnom dobu, a ne kao deca, nisu, ako su časni ljudi, obavezni da ga poštuju. Ako, pak, s druge strane, želite da kažete da mene Sporazum obavezuje da radim ono što vas devetoro odlučite, s tim se ni najmanje ne slažem."
     "Mislim da nam neće biti lako", nagovesti Elisa. "jer znam koliko dobro vladaš Svetlošću; ali mi smo spremni da silom sprovedemo svoju volju."
     Loga klimnu. "Jednu stvar ne znate."
     "Koju?"
     "Sporazum."
     "Šta s njim?"
     "Ja ga nikad nisam potpisao."
     "Molim?"
     "Nikad nisam potpisao tu glupost. Bio sam sa Donerom kada je bio sačinjen, i niko se nije setio da zatraži od mene da ga potpišem kad sam se vratio u Skupštinu, pošto je Doner napustio Zemlju. Čist previd, čini mi se. Ili je možda Loden predložio, pošto već nisam otišao sa Donerom, da možemo da zanemarimo takvu sitnicu kao što je zapisivanje mog imena u dokumenta." On se ponovo nasmeši. "Nećete mi verovati, ali ja se ne sećam, na času reč, šta je zaista bilo. Kao što znate, mnogo je vremena proteklo od tada."
     Elisa je u neverici zurila u njega. Loga ju je dobro poznavao; očajnički je želela da mu ne poveruje, ali nije mogla. "Lažeš, Opsenaru."
     "Naprotiv", hladnokrvno odvrati on. "Bio sam sa Donerom kad ste vi, budale, rešili da nećete još jednom moći da podnesete užas da se suočite sa mogućnošću da neko istupi iz vaših redova. Lako se može proveriti, ako budete hteli. Idite i pogledajte u arhivu, od broja 240 do 300, i pokušajte da mi nađete ime." On ustade, jednim jedinim, mekim pokretom, i unese im se u lice. Nije čak ni podigao glas; Elisa ustuknu na sam ton kojim im se obratio. "A u međuvremenu, ovo je moja stena. Nazvao sam je Očajnica, u spomen na bolest koja je na kraju ubila Lodena Almandara. A ja, gospođo, nisam zaljubljena devojčica koja još nije sigurna u svoje moći, niti sam umorni otac kome se duša razbolela od slušanja vaše otrovne jezičine, ne znajući šta je posredi." Iako se nije ni pomerio, Elisa ustuknu još jedan korak. "A sada vam kažem sledeće: dole sa moje stene, pre nego što vas ja oduvam s nje."
     Elisa nije mogla da savlada nevericu. "Ti bi se borio protiv odluke Suda?"
     Loga sada već poče da se izdire na nju. "Do đavola sa Sudom, i do đavola s tobom, i skidaj mi se sa moje jebene stene!" Svetlost na njegov poziv buknu između njih, poigravajući poput plamena pred besom Loginog pogleda.
     Vladari utekoše.
     Loga se mirno vrati na svoje mesto i opet sede.
     "Hvala Svetlosti što su otišli", reče on glasno. "Već sam pomislio da ću morati da postanem opak."
     Umirivši disanje, on ostade tako, sedeći usred ogromne, hladne pustinje. Bilo je veoma mračno, i zvezde iznad njegove glave blistale su nestvareno jakim sjajem.
     Na nebu se pojavila jedna nova zvezda.
IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
mob
Apple iPhone 6s
Poglavlje 13: Orion

@03 = Godine 1284. do 1299. posle Ognja

     1.
     Dan je bio hladan.
     Sivi oblaci su se valjali preko neba, nošeni vetrom. Ledni vetrovi su povremeno jurišali preko aerodroma iznad Pećina, a tanki sloj leda pokrivao je piste. Kain je sedeo u trpezariji koja je gledala na njih, pijući kafu koja je isuviše brzo postajala hladna. Nije bilo toplo čak ni u trpezariji; veliki prozori kroz koje se videla pista bili su od običnog stakla, i to samo jednostrukog. Kain je znao kako da se prozorska okna naprave u dva sloja, sa tankim bezvazdušnim prostorom između, tako da dobro štite unutrašnjost sobe i od hladnoće i od žege; ali to je značilo da će mašine za pravljenje stakla morati da se preprave, a nikad nije bilo dovoljno ni vremena ni stručnjaka da bi se uradilo i ono za šta su metodi izrade već bili poznati.
     Nikada nije bilo dovoljno vremena za istraživački rad.
     Kain je slušao na pola uha dok mu je Jimal glasno čitao izveštaje.
     Jimal je bio jedno od Kavadove osmoro ili devetoro dece; Kain nije bio siguran koliko ih tačno ima. Kao i u ostalih meleza srebrnookih, koji su bili u Kainovoj službi, i u njega je koža bila gotovo isto tako tamna kao Kainova, ali oči isto tako srebrne kao u ma koga iz plemena Selvren. Dobio je odgoj kao svi srebrnooki, ali je odrastao u civilizaciji. Bio je po mnogo čemu - u društvenom pogledu sigurno - više stanovnik Istmarča nego pripadnik plemena Selvren. Imao je oko dvadeset pet godina, i bio tako dobro obrazovan i pronicljiv da je Kain u jednom trenutku razmišljao da li da mu ponudi da postane inženjer. Sa žaljenjem je morao da se odrekne svoje namere; jer, iako je Istmarč, bar na površini, raskinuo sa starinskim shvatanjima kastinskog društva koje su vladari nametnuli radnicima, još je bilo nekih predrasuda preko kojih čak ni Kain nije mogao olako da pređe. Iako bi njegovi inženjeri primili Jimala u svoje redove naizgled bez ikakvog roptanja, bili bi veoma nezadovoljni i postarali bi se da i Jimal to oseti.
     Jimal je bio, podozrevao je Kain, još inteligentniji od oca, iako mu je nedostajalo očevo ogromno iskustvo.
     "Učitelj Mersaj", saopšti mirno Jimal, "izveštava da je Orion jednom pitao za svoju majku, a jednom za svog psa."
     "Za svoju majku? Da li se često raspituje za nju?"
     "Da, gospodaru."
     "Je li pitao za oca?"
     "Ne, gospodaru. Izgleda da vas smatra svojim ocem. Ali pita zašto ga ne viđate češće."
     Kain klimnu. "Postaraću se za to. Nastavi."
     Jimal prelete pogledom preko štampanih izvoda koje je držao u ruci. "Jedan broj izveštaja odnosi se na stvari o kojima nemamo dobre informacije. Naši špijuni u Severnim zemljama nisu saznali ništa što bi bilo značajno; otvoreno govoreći, to su loši špijuni."
     "Teško bi se reklo da smo na špijuniranje divova potrošili onoliko koliko na druga područja. Bojim se da će se to morati promeniti."
     Jimal nastavi. "Ima nešto trulo oko smrti višeg inženjera Roma, ali to je zataškano. Ništa više. Jedina druga vest iz Severnih zemalja kaže da su divovi i te kako zabrinuti zbog pojave nove 'zvezde' kao i mi, a možda još i više; nisu toliko navikli, kao mi, da se pred njima pojavljuju stvari o kojim ne znaju ništa. Mi takođe nemamo pojma šta je to; spektralna analiza nije dala rezultate. Spektar te zvezde ne odgovara nijednom koji smo do sada videli. Nalazi se negde u Pojasu, i stravično je hladna, imajući u vidu koliki joj je sjaj. Mora biti da gotovo svu svoju energiju emituje u vidljivi spektar. Komandant pukovnik Dantes predlaže da pošaljemo sondu. Brod kojim ste vi putovali na Kasandru u dovoljno je dobrom stanju za takav put."
     Kain klimnu. "Uradite tako. Izvucite prethodno iz njega niskotalasne motore. Brod možemo ponovo izgraditi ako ne bude sve kako treba; niskotalasne motore ne možemo."
     "Da, gospodaru. Istražili smo u potpunosti tri od ukupnog broja neosvetljenih orbitalnih fabrika. Divovi se, gospodaru, izgleda ne interesuju za njih. Iako imaju prilično gust saobraćaj u orbiti, svih vrsta, gotovo se sav usredsređuje oko njihovih vlastitih fabrika. Još nemamo dovoljno analitičkih podataka da bismo tačno znali šta se nalzi u one tri fabrike koje smo istražili."
     "I još tačno ne znamo gde su otišli vladari?"
     "Ništa više od onog što već znamo. Nalaze se 'na udaljenosti od četrdeset svetlosnih godina.' Pod pretpostavkom da su nam rekli istinu, u šta sam sklon da posumnjam."
     Kain se zakikota. "Ciničan si gotovo kao i tvoj otac, Jimale. Dopada mi se to."
     Jimal se ovlaš pokloni.
     "Hvala, Gospodaru. Cenim vaš kompliment."
     Kain baci jedan oštri pogled naviše, na njega; Jimalovo lice je bilo savršeno mirno. Sam Kain je imao ono što je vladar Loga jednom nazvao 'gotovo savršenim kockarskim licem'; ali Loga nikad nije upoznao Kavadovog sina. "Dobro", reče Kain, poćutavši malo, "ne sumnjam."

     Džinovski brod Arskild stigao je uoči podneva.
     Kain je s neprekrivenim divljenjem posmatrao kako se spušta s neba; i pored izveštaja i holografskih slika letelice, sama njena veličina prevazilazila je svačije verovanje. U stvari, nije bila namenjena da radi u atmosferi, iako su Kainovi špijuni u Skupštini, dok su vladari još živeli u njoj, obaveštavali da su divovi vladarima pružili uveravanja da fuzioni motori letelice ne stvaraju nikakvo zagađenje; i zaista, kad se Arskild umirio posle spuštanja, merači radijacije koje je Kain dao da se razmeste oko piste jedva da su i zabeležili prisustvo ogromne letelice.
     Brod je na svojoj najvećoj osi bio dugačak gotovo čitav kilometar; i kada je Arskild dodirnuo sletnu pistu začuo se iznenada oštri prasak, jer se pojačana plastičnočelična prevlaka kojom je bila prekrivena kamena osnova piste zaista raspukla na nekoliko mesta pod ogromnom težinom Arskilda.
     Pošto se Arskild prizemio, prošlo je još deset minuta i ništa se nije dogodilo. Jedan vod istmarčkih ratnika prešao je u laganom trku preko piste i sada je stajao postrojen, čekajući na hladnom vetru, dok su se divovi pripremali da izađu iz broda.

     Na Kainovo iznenađenje, Skaald Laar je došao sasvim sam, ne računajući njegovog ljubimca, belog medveda na kaišu koji je bio pričvršćen za narukvicu iznad Laarove šake. Bio je lako obučen, uprkos tome što se Kainu činilo da je izuzetno hladan dan, i nije nosio svečanu odoru divova. Kain je dovolno poznavao pravila ponašanja divova da bi u tome video loš predznak. Nije nosio nikakvo oružje koje bi Kain mogao da vidi; jedino što je prepoznao bio je računar/odašiljač divova, koji mu je visio o pojasu. Laar je morao malo da se sagne da bi ušao u trpezariju, iako je Kain svojevremeno naredio da se tavanica u prostoriji podigne i da se ugrade nova vrata, navodno dovoljno prostrana da bi div kroz njih lako mogao da prođe.
     Skaald Laar se smesti u jednu posebno napravljenu stolicu koju mu je Kain pružio, uzdahnuvši sa olakšanjem. Kada su i Kain i Laar seli, divova glava je još za metar nadvisivala Kainovu. Kain se na vreme setio da Laara posadi na suprotnom kraju prilično dugačkog stola; ipak je morao malo da podigne glavu da bi se sreo sa pogledom diva.
     Nije ustao kad je Laar ušao.
     "Mogu li ti ponuditi neko osveženje?" učtivo zapita Kain.
     "Ako imaš sivke, svakako", zatutnja Laarov glas.
     "Nažalost nemam, Skaalde. Ne poznajem - hranu ili možda piće? - koje pominješ."
     "To je malčice alkoholizovan napitak, veoma ljut."
     Kain klimnu. "Mi ovde, u Istmarču, znamo veoma malo o Severnoj zemlji. Nadamo se da ćemo to izmeniti, ali danas ti još ne mogu ponuditi ništa drugo osim jela i pića koja potiču iz Doline. Imamo kuvano i začinjeno vino, pivo, razna žestoka pića i jedan istmarčki napitak po imenu kafa, koji deluje blago okrepljujuće."
     Div zavrte glavom. "Ne bih. Ali kad si već ljubazan, u ovoj prostoriji mi je pretoplo, da li bismo mogli malo da snizimo temperaturu?"
     "Svakako. Jimale, pobrini se za to i donesi mi kapu."
     Laar se namesti malo bolje u stolici i prekrsti ruke na grudima. Bio je to zadivljujući prizor; mala brda mišića pratila su mu i najmanji pokret. "Da počnemo?"
     "Sigurno. Priznajem, malo sam znatiželjan, Skaalde, u pogledu nekoliko stvari. Ma koliko da sam pokušavao, nisam uspeo da razumem mnogo od onoga što se događalo tokom poslednje godišnje četvrti." Kain se iznenada nasmeši. "U stvari, neka to bude poslednja decenija, pa ćemo biti nešto bliži istini."
     Div mu ne uzvrati osmeh. "Nisam došao, radniče, da raspravljamo o tvom nedostatku obrazovanja."
     "Molim te", veselo dobaci Kain, šireći ruke, "ne želim da te naljutim, Skaalde. Zar ne možemo učtivo da razgovaramo?"
     Laar nastavi, malo ljubaznije. "Ti spadaš među mudrije radnike, Kaine. Na tvom mestu i ja bih se uzdržavao da ne naljutim Skaalda diva."
     Kain proguta odgovor i ne dozvoli da mu se ma šta pokaže na licu. "Siguran sam da znaš, Skaalde, da su mi vladari oduzeli Prsten Svetlosti."
     Div razvuče usta u ogroman osmeh. "Prsten? Dabome da znam da ga više nemaš, radniče." Ako je to bilo uopšte moguće, osmeh mu postade još širi. "Znam to."
     Za trenutak je, duboko u Kainu, zavladala potpuna ukočenost; kao da se sav svemir zamrznuo oko njega u jednom jedinom trenutku večnosti. Lice mu se nije pomerilo, a njegov odgovor je brzo stigao. "Podozrevao sam da su mi oduzeli Prsten na tvoje navaljivanje, jer tako si se bio pogodio s njima, zar ne? Da ćeš im teraformirati novo boravište, a za uzvrat dobiti njihovo mesto i njihovu vlast nad ovom Dolinom?"
     "Da, takav je bio naš sporazum. Bilo je nekih neslaganja, čije te pojedinosti ne moraju interesovati, tokom kojih su Gospodari Svetlosti ubili mog brata Roma."
     Kain zamišljeno klimnu. "Skaalde, upravo to ne mogu da shvatim. Sa retkim izuzecima - a ti izuzeci su bili prestupnici, nalik na diva Rijabela - divovi nikada nisu pokazivali neko veće zanimanje za radnike. Moraš znati, Skaalde, da ćemo se boriti da sačuvamo slobodu. Ne kažem da ćemo pobediti u toj bici, ali budi uveren da ćemo je voditi. Šta je to toliko za tebe vredno u ovoj Dolini da ga možeš meriti sa sigurnim pogibeljama divova u takvoj bici?"
     Laar se zakikota, dubokim, zvučnim glasom. "To je, radniče, još jedno pitanje o kome nisam došao da raspravljam. Naši motivi te se ne tiču, već samo kako se naše želje odražavaju na tebe. Pomiri se s našom odlukom. Radili smo deset godina, argatovali kao nikada, da dobijemo pravo da vladamo ovom Dolinom kad iz nje ode T'Pauin narod. Pitaš me da li su smrti divova vredne te nagrade; divovi su već izginuli za nju, radniče, na stotine ih je poginulo u padovima i drugim nesrećnim slučajevima dok smo teraformirali planetu čija je sila teže još i veća od Zemljine. Jedino o čemu ćemo raspravljati, Kaine, jeste način na koji ćemo sprovoditi svoju vladavinu. Ako budeš sarađivao s nama, bićemo milostivi, i radnicima ćemo nametnuti samo ono što zahtevaju naše potrebe. Neophodna će nam biti pomoć radnika u upravljanju, kao što je bila neophodna i vladarima."
     "Možda", pomirljivo odvrati Kain, "ta bitka između nas neće ni biti potrebna. Dosta sam se nagledao ratova, dive. Mi, radnici, dobili smo priliku da gradimo nešto sami za sebe, prvi put u ovih deset i po stoleća. To nećemo moći ako budemo tuđi robovi, i nećemo moći ako budemo ratovali protiv divova. Skaalde, voljni smo da napravimo ustupke. Sigurno da ne želiš ovu Dolinu samo zbog nekog zamišljenog ugleda: sigurno da postoji razlog zbog kojeg želiš ovde da vladaš. Skaalde, ako mi obrazložiš zašto, možda ćemo moći da sprečimo krvoproliće." Kain je netremice gledao divu u oči. "Ako ne dobijemo vaše obrazloženje, budi siguran da će između nas biti rata."
     Laar je radoznalo gledao u Kaina. "Ući ćete u rat u kome ne možete pobediti? Sumnjam."
     "Jimale", pozva Kain, ne dižući glas, "koliko je sati?"
     "Pet i dvadeset dva, gospodaru."
     "Otprilike za sledećih pet minuta, Skaalde, tri meteora će pasti u vodu koja okružuje lednike iznad Severne zemlje. Vaši uređaji za uništavanje projektila, čak i ako ih uključite neće vam biti od koristi; meteori su samo ogromne stene obmotane s malo gvožđa. Direktni pogodak u jedan od njih iz fuzionog oružja mogao bi - kažem, mogao bi - malo da ga skrene s puta. Na žalost, vi niste u stanju da pošaljete takvu bojevu glavu protiv pokretnog cilja. Mislim da ste, u suštini, bespomoćni."
     Div je samo buljio u Kaina, kao da reči uopšte nisu delovale na njega. Medved pored njega oseti nešto od raspoloženja svog gospodara i zareža tihim, dubokim glasom.
     Savršeno sabran pred divovim pogledom punim neverice, Kain nastavi. "Mislim da možemo sačekati dok ne proveriš da li sam ti rekao istinu. Jimale, dospi mi još malo kafe, molim te." Kain se zavali u stolicu i stade da posmatra Laara.
     Laar je ostao nepomičan još nekoliko sekundi, a onda jednim prstom dodirnu uređaj koji mu je visio o pojasu. "Kera."
     "Skaalde?" Zvuk koji je dopro iz uređaja bio je toliko verodostojan, kao da je div sa grlenim glasom koji se čuo iz njega bio tu, pored njih u sobi.
     "Kos estevchi dla ir gon Kian. Ca senvet kentralli dlokumen. Simat. Div Laar se okrete Kainu, i s besom koji mu ni za trenutak nije omekšao u očima, reče: "Sačekaćemo."

     Za manje od četiri minuta brbljanje glasova eksplodira iz uređaja koji je nosio Laar. Kainovo poznavanje jezika divova bilo je veoma skromno; a uz toliko mnogo glasova koji su govorili istovremeno, mogao je samo da tu i tamo uhvati po koju reč. Laar je razgovarao sa svojim potčinjenima skoro deset minuta neprekidno, dok je Kain žudno čekao.
     Valjda minut pošto je Laar započeo svoju raspravu, Jimal se naže preko naslona Kainove stolice i prošapta mu u uvo: "Izvinite, gospodaru. Da li da pošaljem po nekog stručnjaka za jezik divova da presluša snimke ovog razgovora?"
     Kain posle kraćeg razmišljanja klimnu. Njegov razgovor sa Skaaldom Laarom se snimao da bi ga kasnije proanalizirali; da bi zaista mogao da ga da onima koji su znali jezik divova da analiziraju snimak još pre nego što Laar ode, nije mu palo na pamet.
     Počeo je istinski da ceni mladog Jimala.
     Kain je osećao kako temperatura u sobi opada dok su čekali, i on obuče kaput koji mu je Jimal doneo. Kada je završio razgovor sa drugim divovima Skaald Laar za trenutak ućuta, razmišljajući. Bes mu se stišavao, i kad je najzad progovorio, u glasu mu se, iako mnogo svetlosnih godina daleko od učtivosti, osećalo pre čuđenje nego bes. "Stavio si prenosnik mase na mesec. Dokle god ne pronađemo bazu iz koje si lansirao svoje meteore, ne postoji način na koji se možemo odbraniti. Ne možeš nas uništiti takvim oružjem, rekao bih, ali nas možeš grdno oštetiti."
     "Očekivao sam", odvrati Kain, "da će vam vladari dati da izgradite za njih odbrambena postrojenja protiv projektila i letelica oko Skupštine. Pripremili smo se za to. Ali pokazalo se da su naše pripreme protiv vladara bile uzaludne." On sleže ramenima. "Onda sam pomislio da bismo ih mogli upotrebiti protiv vas." Kain uzdahnu. "Slušaj, Laare. Ja nisam vladar, ali sam više nego dvaput stariji od tebe. Da li će biti ljubazan da me saslušaš?"
     "Izgleda da ću morati." Laar sumorno i zamišljeno spusti pogled na Kaina. "To što su Gospodari Svetlosti bili toliko opsednuti tobom - možda ipak nije bilo bez razloga."
     "Možda", složi se Kain. "Laare, hoćeš da vladaš nad nama. To razumem. Ne mogu da razumem zašto."
     "Teraformiranje Nove Skupštine", tiho odgovori Laar, "bio je let za džabe, mislim da je to izraz koji upotrebljavaju piloti kliznih brodova."
     "Vidim." Kainu se dah iz usta pomalo smrzavao u hladnoći prostorije. "Dvadeset četiri hiljade Semalijanaca i hiljadu osam stotina Turinera pokupili ste iz njihovih kuća i porodica samo zato da biste imali let za džabe."
     "Koliko dobro poznaješ divove, Kaine?"
     "Manje nego što bih voleo. Znam ponešto o vašoj prošlosti i poreklu, ali gotovo ništa o vašoj unutrašnjoj politici i običajima."
     "Bio sam još mladić kad si se ti vratio iz svog zloglasnog Progonstva, radniče, i otpočeo Dvadesetogodišnji rat. Već u tom uzrastu imao sam lomove svih većih kostiju u svom telu, u jednoj ili drugoj prilici. Dok su trajali tvoji ratovi sa Gospodarima Svetlosti, ja sam izrodio sedmoro dece. Uprkos zdravstvenoj zaštiti koja prevazilazi sve o čemu vi samo možete da sanjate, samo moje troje dece doživelo je zrelost, a moja žena je umrla na porođaju, rađajući sedmo. Sve to, Kaine, samo zato što imamo preveliku masu."
     "Pri... Zemljinoj... teži", reče Kain polako.
     Laar kao da se za trenutak iznenadi. "Shvataš, dakle? Rešenje?"
     "Mesec? Ne. Kain spusti pogled na sto ispred sebe, na paru koja se dizala iz kafe, a onda ga upravi na diva. "Mars. Spremate se da teraformirate Mars."
     "Da... da", reče Laar, "zaista si shvatio." U glasu mu se osetio prizvuk čuđenja. "Kaine, zadivljuješ me."
     "Kavade, dovoljno je rashlađeno", rasejano reče Kain. "Ne moraš dalje snižavati temperaturu."
     Jimal samo podiže obrvu, zbog toga što ga je Kain oslovio očevim imenom, ali ne reče ništa.
     "Biće vam, naravno, potrebni radnici", reče Kain. "Koliko?"
     "Ako budemo koristili radnike za sitne poslove koji su nama teški, moći ćemo da završimo teraformiranje Marsa za dvadeset do dvadeset pet godina. Ako budemo morali sami da radimo sve poslove, neću doživeti da vidim kraj, a možda neće ni moja deca."
     "Koliko?" strpljivo ponovi Kain.
     "Tokom prvih petnaest godina, sto pedeset do sto sedamdeset pet hiljada radnika u dobu između petnaest i četrdeset godina."
     Kain nije ni časa oklevao. "Ako pristanete da radnike uzmete samo sa onih područja koja su vladari nedavno napustili, i nijednog iz Istmarča ili Iglza, neću se mešati."
     Div za trenutak zatvori oči, a kad ih je opet otvorio izgovori samo jednu reč. "Dogovoreno."

     Istog dana predveče, dok je sunce zalazilo za rub planete Zemlje, a Istmarč polako uranjao u njenu senku, Kain izađe iz usamljenosti u koju se povukao posle razgovora sa Skaaldom Laarom i posla po pukovnika Dantesa.
     Čovek odmah stiže i ostade da čeka, stojeći, dok je Kain kao zver u kavezu kružio predvorjem svog stana. Kain nije s njim gubio vreme. Zaustavio se samo na trenutak, koliko da se obrecne na čoveka. "Dantese, jesi li video prepis pregovora između mene i Skaalda Laara?"
     "Jesam, gospodaru", smesta odgovori Dantes.
     "Izjavio je da poseduje Prsten Svetlosti, Dantese. Ustanovi da li je rekao istinu, i to brzo."
     "Da, gospodaru."
     Kain mu se iznenada unese u lice. "Hoću da ga dobijem natrag, Dantese. I dobiću ga."
     Kainov novi komandant pukovnik nije skidao pogled sa svoga gospodara duže vremena. "Gospodaru", reče komandant pukovnik Mondal Dantes, "ni za trenutak ne bih posumnjao u to."

     Nije prošla ni cela godišnja četvrt, a izbeglice sa obala reke Almandar počeše da naviru u Istmarč; starci i deca, jer divovi odvedoše odrasle i sposobne ljude.
     Izbeglice su stizale na hiljade, a u narednim godinama i na desetine hiljada. O starcima Kain nije vodio računa; ostavljao ih je da se sami snađu ili ne snađu, ako nisu u stanju.
     Ali deca, dolazila su i deca, noseći u sebi ogorčenu i duboko usađenu mržnju prema divovima, koja je svako dete pretvarala u budućeg ratnika. Neka porodica visokog roda, ili bar imućna, mogla je da računa da će koliko-toliko biti dobrodošla u Iglz, ili u Skupštinu kojom je sada vladao Iglz; ogromna većina onih na koje se taj opis nije mogao primeniti imala je samo jedno jedino mesto gde se mogla obratiti za pomoć: nijedno dete još nikada nije bilo vraćeno iz Istmarča. Oskudni potočić izbeglica vremenom se pretvorio u reku, a kako su godine prolazile i teraformiranje Marsa bivalo sve intenzivnije, reka se pretvarala u okean, okean ljudskih bića koji se slivao u Istmarč, tempom koji je bio postepeno sve jači i na svoj način - imao je Kain osnova da se nada - isto onako značajan kao što je bilo nadolaženje Jedinog okeana u praistoriji Doline.

     2.
     Kad nije mogao da uči, Orion je tumarao kroz Pećine. Stalno se nalazio pod nadzorom, iako u početku toga nije bio svestan. Morao je da hoda polako, jer Pinč je još bio štene, a štene ne može da ide brzo. Kada bi prešlo u kas, moglo je neko vreme da drži korak s njim, ali se stalno spoticalo o vlastite šapice.
     Nije mu smetalo što mora da ide polako; Pećine su bile očaravajuće.
     Imale su četiri horizonta. Na četvrtom, onom najnižem, radnici - fizički radnici, inženjeri i ratnici, bez razlike - živeli su, spavali i jeli; tu je bio i Orionov stan, i stan njegovog oca, Kaina. Iako ih još nije video, znao je da se fuzioni električni generatori takođe nalaze na najnižem horizontu. Na trećem horizontu su bile oružarnice - mesta gde su se pravila oružja - a na drugom horizontu su se ratnici vežbali u upotrebi ručnog oružja i tu su se nalazili i simulatori kliznih brodova. Iako je Orion imao utisak da na horizontu oružarnice nikada ne prestaje žagor radnika i brujanje mašina, kliznih brodova nikada nije bilo dovoljno za sve obučene pilote, da polete istinski, a ne samo u simulatoru.
     Kasnije je saznao, kada je jednom razgovarao o tome sa Kavadom, da su Pećine smišljene tako da radnici, na najnižim horizontima, budu najbezbedniji u slučaju vazdušnog napada. Klizni brodovi su bili na najvišem horizontu, zato da bi mogli što brže da izađu i uzvrate napad. U to vreme nije čak ni pomišljao na takvu mogućnost. Bio je to njegov novi dom, a poimanje vremena mu je bilo toliko neodređeno da je 'prošla godina' bila isto toliko davno koliko i vreme Kainovog povratka iz Progonstva. Pomisao da je neko pre trideset godina napravio planove i izgradio Pećine u kojima on sada živi bila mu je potpuno strana.
     Ono što je kod Pećina ostavilo na njega najveći utisak bila je činjenica da prvi put u životu može da ide gde god hoće, a da ga niko ne zaustavi.
     Ta sloboda, iako prividna, bila je očaravajuća.
     Proveo je neko vreme u radničkim barakama na četvrtom horizontu. Prvih nekoliko godišnjih četvrti koje je proveo u Pećinama pre no što su izbeglice počele stizati, bilo je to jedino mesto, u celom tom podzemnom prostranstvu, gde je mogao da nađe decu. Čak i na tako malom prostoru nije ih bilo mnogo i većinom su to bila deca Kainovih ratnika. Uprkos stalnoj izgradnji i probijanju novih tunela, u Pećinama je prostor bio ograničen, i nije bilo mnogo porodica koje nisu pripadale Kainovim ratnicima, inženjerima ili Srebrnookima. Većina odraslih radnika u Pećinama posećivala je na kratko vreme, jedanput u tri ili četiri nedelje, svoje porodice u obližnjem Telindelu, a dvaput godišnje poseta bi trajala po dve nedelje. Ako osete da im to vreme nije dovoljno, mogli su slobodno da napuste Pećine i nađu sebi zaposlenje u Telindelu ili Serloku, ili u ma kojoj od oblasti Istmarča. Malo ih je to činilo; plata u Pećinama bila je dobra.
     Uprkos činjenici da je, kao Kainov sin, zauzimao visok položaj u društvu, brzo je stekao prijatelje. Bila je tu jedna crnokosa devojčica po imenu Liza, malo starija od njega, otresita i pametna, koja je poznavala Pećine - i one prirodne i onaj ogromni, složeni splet tunela i hodnika - bolje nego što je Orion ikada upoznao Iglz. Bio je tu takođe i opšte omiljeni dečak čije ime Orion dugo nije uspeo da sazna jer su ga svi zvali Drekalo, zato što nikada nije uspevao da izgovori rečenicu a da neki njen deo ne uzvikne. U početku su mu deca postavljala pitanja o ocu, Kainu, ali Orion je odbijao da na njih odgovara i ponekad se čak i ljutio što ga pitaju, tako da su ga na kraju ostavili na miru i svi su počeli da se igraju zajedno, kao da je i on samo obično dete nekog ratnika.
     Provodio je sate, kad god je mogao, na prvom horizontu, gde se nalazio Komandni centar i gde su bili klizni brodovi. Komandni centar budio je u njemu radoznalost, a i ratnici su bili predusretljivi i odgovarali su mu na svako pitanje što su razumljivije mogli.
     Klizni brodovi su ga neobično privlačili. Majka mu je obećala da će jednog dana, kad poraste, postati ratnik i upravljati kliznim brodom kao - kao neko koga nije mogao da se seti.
     A sad mu je Kain obećavao to isto, i to sa još boljim kliznim brodovima od onih koje je Iglz ikada imao.

     Tokom tih prvih nekoliko godišnjih četvrti pošto ga je Kain doveo u Istmarč, Orion se polako prilagođavao. Ako i nije od prve zavoleo život u Pećinama, nije ga ni odbijao. Bio je navikao na otvoreno nebo nad sobom, na brda oko Iglza, i u početku je patio od klaustrofobije; ali posle jednog razgovora o tome s Kainom, shvatio je da je glupo da se plaši samo zato što uvek ima krov nad glavom.
     Malo po malo, sve više je počinjao da uživa u tim razgovorima s ocem, kad god je Kain imao vremena da mu se posveti. Ako je Oriona nešto mučilo, a njegovi učitelji Kavad i Mersaj nisu mogli da mu pomognu, Kain je uvek mogao. U Orionovom pamćenju, posle tih razgovora, pojavljivale su se ponekad čudne bele mrlje, ali one same po sebi nisu bile zatrašujuće; Orion nije još bio dovoljno star da bi ga uplašila sama činjenica da nečeg ne može da se seti. Neko vreme mu je smetalo što otac nema više vremena za njega, ali polako, tokom nedelja i bez pokušaja da zapodene takav razgovor s Kainom, postepeno je shvatio da kad god ima nešto važno da razgovara s Kainom, Kain je uvek tu.
     To ga je tešilo.
     Jedva da je u Pećinama sastavio dve nedelje, kada mu Kain jednog jutra, dok su zajedno doručkovali, objasni šta se desilo s njegovom majkom.

     Sedeli su za oguljenim niskim stolom od nekog crnog drveta, doručkujući kobasice, hleb i sir. Bilo je to jedino doba dana kada je Orion bio siguran da će videti Kaina. Iako bi preostalo vreme moglo biti krajnje nepredvidljivo, Kain je uvek bio prisutan za doručkom. (Hrana nije bila onako dobra kao što su mu služili u Iglzu, i on je to i rekao, iako niko nije obraćao pažnju na njega; ali bila je sasvim podnošljiva). Pinč je jeo zajedno s njima, što je oduševilo Oriona - sećao se kako je u Iglzu njegov - neko - zabranio da Pinč jede za istim stolom s njim.
     "Znam, Orione, da ti nedostaje mama, ali divovi su je odveli pre nego što sam uspeo da ih sprečim. Mersaj ti je pričao kako divovi odvode odrasle ljude da rade na teraformiranju Marsa. Tvoja mama je bila jedna od onih koje su odveli."
     "Oh." Orion ne podiže pogled na oca. Ponekad je bilo veoma teško gledati pravo u te crne oči. "Možemo li da je vratimo?" upita on.
     "Uskoro ćemo je vratiti, Orione."
     "Uskoro?" Ta reč je za Oriona imala samo jedno značenje. "Danas?" požuri da upita.
     "Ne, ne danas, Orione, ali uskoro. Ti i ja ćemo zajedno pobediti divove i vratićemo mamu."
     Orion je polako, deo po deo, shvatao i obrađivao u glavi tu rečenicu, a onda, pun nade, ponovo upita: "Sutra?"
     Kain se nasmeši. Imao je dobroćudan osmeh. "Sutra ćemo početi da pravimo planove, sine. Sutra." On malo nakrivi glavu. "Divovi", nastavi Kain, "imaju Prsten Svetlosti. Ono što moramo da uradimo, Orione, jeste da im otmemo taj Prsten. Kada budemo imali moć Prstena, divovi se više neće usuđivati da ti zadržavaju majku."
     "Gde je Prsten?"
     "U Severnoj zemlji, Orione. Tamo gde žive divovi. Da bismo spasli tvoju mamu, moramo otići i preoteti im Prsten, povratiti ga iz ruku divova."
     Orion iznenada razvuče usta. "U redu", složi se kratko. "Otećemo im Prsten."
     Otac mu uzvrati osmeh i tiho reče: "Hoćemo."

     "Umeš li da jašeš?" upita ga jednog jutra Mersaj.
     Bili su u Orionovoj sobi, gde su najčešće učili teoretske predmete, na samom kraju hodnika koji je vodio iz Kainovog petosobnog stana. U sobi su se nalazili krevet, ogromni pisaći sto i nekoliko stolica, od kojih je jedna bila dovoljno visoka da Orion dohvati gornju ploču pisaćeg stola. Orion je čak imao svoj vlastiti WC, tuš i kamin. Zidovi su bili od običnog rezanog kamena, isečeni laserom i mestimično pojačani kamenočelikom.
     Tog dana su radili čitanje i pisanje. Orion je ponešto već znao, jer je njegova majka svojevremeno mislila da je to važno, ali već je odavno shvatio da nema te nauke na svetu koju će dovoljno dobro znati da zadovolji Kavada i Mersaja. U nekim od stvari kojima su ga podučavali zaista je uživao - Kavad ga je, na primer, učio da baca noževe, a Mersaj mu je pokazao kako da čita stratešku kartu i kako da naredi računarima u Pećini da urade što god bude želeo. Druge stvari ga nisu naročito zanimale, iako mu nisu bile teške, a čitanje i pisanje je ulazilo u tu kategoriju. Nekim drugim predmetima nije uopšte mogao da shvati svrhu. Obdarenost za matematiku mu je bila, kako je Kain jednom primetio, prosto gnusna. (Orion nikada ranije nije čuo tu reč, i kada mu je Kain objasnio šta znači, zaljubio se u nju i sledećih nekoliko nedelja ju je u svakoj prilici upotrebljavao.)
     "Naravno da umem da jašem", smesta odgovori Orion. "Dok sam živeo u Iglzu imao sam ponija. Zvao se Teri."
     Mersaj klimnu. "Dobro. Spopala me je želja, ne znam ni sam zašto, da danas vidim malo neba nad glavom." Nešto mu je u magnovenju prešlo preko lica. "Da, ima skoro već čitava godišnja četvrt kako nisam izlazio na površinu zemlje. To je samo po sebi već sasvim dovoljan razlog. Komanda, kakvo je vreme napolju?"
     Glas računara se začuo iz ploče na zidu, odmah pored vrata. "Toplo u podne, predveče će temperatura opasti na nekoliko stepeni iznad nule. Preko noći će pasti na minus deset. Preporučuje se lakši ogrtač, ili samo koporan uniforme."
     Starac je za trenutak bio vidno uznemiren, ali odmah potisnu te misli. "Dobro", odluči on i nasmeši se Orionu. "Grabi svoj kaput i hajd'mo."

     Izjahali su na severnoj ivici Štita; samo tu, na severnoj i dole, na južnoj ivici, Kain se postarao da napravi kapije kroz koje se moglo ući ispod jedne strane Štita i izaći na suprotnoj. Ratnici koji su bili na straži ispred kapije mirno su ih pustili da prođu. Orion nije bio svestan žagora koji se podigao među njima kada se on pojavio. U Pećinama nije bilo žive duše koja nije znala za otmicu unuka Mastona Veramorna, i da to dete sada Kaina zove 'tata'. Bilo bi smešno, u krajnjoj liniji, kada bi crnokosi i tamnoputi Kain zaista bio otac tako plavokosog dečaka, i radnici su međusobno pričali o tome.
     Pošto su Orion i Mersaj zajedno izjahali napolje, ratnici počeše da razgovaraju. "Prvi put ga vidim", primeti jedan čovek, tvrdim naglaskom Serloka. "Plav kao vladar, a? Ako je to napravio Kain, onda je moj otac bio svilaš."
     Ratnik kome se obratio prezrivo otpljunu. "Taj otrov bolje da ti izađe na znoj", posavetova ga on. "Ako dečko gospodara Kaina zove tata, a gospodar Kain mu to ne brani, ko sam ja da se bunim?"

     Orion je tek tada prvi put video predeo oko Pećina.
     Jahali su ravnomernim korakom čitavo pre podne, idući na sever, prema Velikoj brani, kroz prostrana, ravna polja koja su okruživala Pećine. Sve su to bila obrađena polja, pod kukuruzom i pšenicom, i tamo gde su mogli da uoče ono nekoliko izrovanih puteva, koliko ih je bilo, Mersaj ga je vodio duž njih. Ponekad bi nailazili na bespuće u onom pravcu u kojem je Mersaj vodio pa su morali da jašu kroz žitno polje nekog siromašnog seljaka. To što su mu uništavali letinu nije brinulo Oriona; u Iglzu su stalno tako jahali, sem kada im nije bila na putu zemlja neke moćne porodice zemljoposednika, i tada bi je obilazili, čak i kad je to značilo poduže skretanje s pravca. U Istmarču, kako su Orionu kazali, nije bilo krupnih zemljoposednika, i zato Orion nije mogao da razume zašto Mersaju smeta kad nema puteva u pravcu kojim je krenuo, i kad moraju da gaze nečiju žetvu da bi mogli da nastave.
     Usput nisu sreli gotovo nikog; jedino su viđali seljake u daljini. Orion je jednom ugledao svračka kako kruži nebom, visoko iznad njih. To ga je jako uzbudilo, jer pre toga je retko viđao svračke; u Iglzu su ih toliko lovili da su bili gotovo istrebljeni.
     Mersaj, primetio je Orion, u stvari nije bio bogzna kakav jahač. Setio se da mu je rekao neko... (izbegavanje te određene misli postajalo je sve lakše, Orion bi sada jedva malo zastao u razmišljanju) neko, još dok je živeo u Iglzu, da stanovnici Istmarča, s obzirom da žive u ravnicama, a neki čak i pod zemljom, retko kad jašu konje, i da su loši jahači. Mersaj je sedeo na konju malo isuviše kruto, a uzengije su mu bile kraće nego što bi ih Orion vezao. Kad bi morao da provede u sedlu više od, recimo, pola dana, sigurno bi imao bolove u kukovima.
     Sredinom prepodneva pređoše preko nečeg što je od svega viđenog posle izlaska iz Pećina najviše ličilo na istinski drum; čak je i on bio sav obrastao u korov. "Ovo je nekadašnji istočni završetak Putnikovog druma", odgovori Mersaj Orionu na postavljeno pitanje. "Nekada je tu, malo više na istok od nas, postojalo selo po imenu Istmarč i niko nije živeo u Pećinama. Sada je to selo napušteno, ali tvoj otac je u njemu proveo detinjstvo."
     Još samo kratko vreme jahali su na zapad po ostacima druma, a onda su skrenuli s njega i stigli na mesto koje se, prema Orionovom mišljenju, razlikovalo od svega što je do tada video.
     Krenuli su uzbrdo. Orion je jahao ispred Mersaja, onoliko koliko ga je ovaj puštao da isprednjači. Nekako čudno se osećao, kao da se vraća kući; iako su brda bila zaobljenija i travnatija nego stenoviti obronci oko Iglza, ipak je to bilo planinsko područje, onakvo na kakvom je proveo život.
     Mersaj je jahao polako, kao da nešto istražuje, i bilo je već skoro podne kada su stigli na mesto gde on naredi da se zaustave i da naprave predah za ručak. Čistina na kojoj su sjahali bila je pored malog, gotovo presahlog potoka. Nekada, davno, na toj čistini je bila neka kuća; Orion je mogao da vidi gde su joj bili temelji. Ništa sem njih nije preostalo.
     Čistina je bila obasjana suncem a vazduh je bio miran, gotovo nepokretan. Velika brana se uzdizala visoko iznad njih; visoko u drveću videli su se drvozečevi, koji su se lenjo kretali u vrelini podneva. Orion skinu jaknu, pošto je privezao svog ponija za jednu jelu na ivici čistine, i Mersaj uradi isto. Ručali su zajedno na toplom suncu, a Mersaj ispi najveći deo sadržine jedne osrednje vinske boce.
     Oriona je zabavljalo što uopšte ne oseća potrebu da Mersaju skrene pažnju da neki čovek, u odelu trgovca ili putujućeg pevača, stoji na ivici čistine i posmatra ih. Mersaj kao da nije primećivao njegovo prisustvo, iako bi krajičkom oka morao zapaziti pridošlicu.
     Stari komandant zevnu i opruži se po travi, smotavši ogrtač pod glavu umesto jastuka. "Ja ću malo da dremnem, dečko. Ti možeš malo da se prošetaš, ako hoćeš, a onda silazimo natrag."
     Orion mu klimnu, ne rekavši ni reč, i za neverovatno kratko vreme Mersaj je već tvrdo spavao, hrčući, a čovek koji je stajao na ivici čistine priđe Orionu.
     "Zdravo, Loga", oslovi ga Orion.
     Riđokosi zastade za trenutak, malo iznenađen. "Ćao. Sećaš me se, je li?"
     "Da", polako i otegnuto izgovori Orion. "Jednom sam te sanjao, ali..." Oduševljeni osmeh polako mu se razli po licu. "... to nije bio samo san, zar ne?"
     "Jok." Loga se spusti na tlo pored Mersaja i udobno prekrsti noge. "Rekao sam ti da misliš tako, da ne bi nekom ispričao da sam bio s tobom."
     "Hoćeš li i sada da mi narediš da mislim da je ovo danas samo san?" radoznalo upita Orion. "To bi bilo gnusno."
     "Gnusno?" Vladar Loga se zakikota. "Jok. Izvini što sam ti prošli put brljao po glavi klinac. Ne bih to radio da sam smeo da poverujem da nećeš drugima pričati o meni."
     Nije to izgovorio kao pitanje, ali Orion shvati šta misli. "Nikome neću reći da si danas bio tu."
     "Dobro. Možeš i da pričaš, znaš - neću te sprečavati. Ali više bih voleo da to ne činiš, jer će Kain inače zabraniti da opet dođeš ovamo gore i sastaneš se sa mnom."
     "Nikome neću kazati", obeća Orion. On mahnu rukom u pravcu Mersaja, koji je ležao i hrkao. "Kako si ovo izveo?"
     "Zašto misliš da jesam?"
     Orion sleže ramenima. "Ne znam. Jesi li?"
     "Pre jedno desetak godina", odgovori Loga, "mi - vladari - vodili smo rat s Kainom. Kad se rat završio, svi smo se sastali da potpišemo mirovni sporazum. U jednom trenutku Mersaj i ja smo ostali nasamo skoro dvadeset minuta. Bila je to jedna od ono malo Kainovih grešaka. Ja sam ono što se zove telepat, Orione, kao što je i Kain. To znači da smo u stanju da čitamo nečije misli, da nekome usadimo u um određene misli. Ovaj Mersaj je prilično tvrdoglav momak; nisam uspeo da ga nateram da radi ništa što i sam nije želeo da uradi. Ali kad je u pitanju nešto što bi i on voleo da učini, ja mogu - pa, malo da pripomognem. To sam uradio danas, zato što sam hteo da razgovaram s tobom."
     "Zašto?"
     "Uglavnom, hteo sam da te obavestim da sam tu. Da ti kažem da ću ti, ako ustreba, i ako budem mogao, priskočiti upomoć." Loga sleže ramenima. "Kada sam ja bio mali dečak, jedan čovek po imenu Loden pružio mi je pomoć u trenutku kad mi je bila potrebna. Da je još među živima, sigurno bi mu bilo drago da ja pomognem tebi."
     "Misliš da mi je potrebna pomoć?"
     "Oh, ne znam", ljubazno odvrati Loga. "Pretpostavljam da je pravo pitanje da li ti misliš da će ti pomoć jednom biti potrebna?"
     Orion malo razmisli, a onda stidljivo reče. "A-ha. Čini mi se da hoće."
     "U redu." Loga mu se nasmeši. "Dopašće ti se da mi dolaziš u posetu", obeća on zauzvrat. "Pouzdano ti tvrdim da sam ja jedina osoba na jahaćem rastojanju od Pećina koja iole ima smisla za humor. Kain i tvoja dva učitelja - Mersaj i Kavad - iskreno da ti kažem, najmrgodnija su tri kučkina sina koja sam u životu sreo. Šteta, znaš; Kain je jedno vreme bio dobro društvo. To je bilo veoma davno."
     Riđokosi je imao zarazan osmeh, i Orion mu se takođe nasmeši, iako nije bio siguran zašto. "Ti poznaješ mog tatu, Kaina?"
     "Tvog ta..." Loga zaneme u pola reči, a osmeh na licu mu se polako rasplinu. "Kain je", upita on, pažljivo birajući reči, "tvoj otac?"
     "Da. Poznaješ li ga?" Orion je bio uporan.
     "Nekada sam ga znao."
     "Loga?"
     Loga pogleda u dečaka koji je sedeo ispred njega i ozbiljno upita: "Orione, smem li da te dodirnem?"
     Orion za trenutak razmisli, a onda odgovori potvrdno. "Smeš."
     Loga se malo nagnu unapred i dodirnu jednim prstom Orionov obraz, polako ga pomerajući prema slepoočnici. Orion oseti da ga nešto blago golica, kao pero, po jednom delu tela koje nije postojalo, a onda to osećanje izblede. Loga je obavio posao u trenu; onda je ispustio dug, tihi zvižduk i sklonio ruku. "Ovo ti nije valjalo", prošapta on samom sebi. "Proklet bio, Kaine, napravio si glupost."
     "Loga? Šta ti je?" upita Orion.
     "Ti nisi Kain..." Loga se opet preseče u pola reči, uz vidni napor. "Do đavola, do đavola, do đavola." Riđokosi ustade na noge jednim jedinim naglim pokretom i ostade dugo da stoji, kao kip. "Orione", reče on nazjad, "da li ti je Kain rekao da će tvoju majku preoteti od divova?"
     Orion klimnu i odgovori odlučno. "Da."
     "Tvoja majka nije kod divova, Orione." Oči plave poput fuzije nepomično su posmatrale Oriona. "Sva druga deca koju si video, sve te izbeglice sa obala Almandara, to da, toj deci su divovi odveli roditelje; ali Orione, kad je nestala tvoja majka, Rea, divova nije bilo nigde u Dolini."
     "Oh." Orion odjednom oseti muku u stomaku. "Tata mi nije rekao istinu."
     "Mislim da ti Kain nije rekao istinu o mnogim stvarima, Orione", oprezno reče Loga.
     "Da li da ga pitam zašto?"
     "Ako to uradiš, Orione, on će hteti da sazna otkud znaš da te je lagao, i tada više nećeš moći da se viđaš sa mnom."
     "Dobro." Dečakovo lice bilo je smrknuto koliko je to uopšte bilo moguće na nekom ko još nije napunio šest godina. "Neću ga pitati." Orion baci pogled na zaspalog Mersaja, potpuno obeznanjenog u toplom sjaju sunca, pa ga vrati na Logu. "Sad moram da se vratim. Treba li ovamo da dolazim kada budem hteo da te vidim?"
     Loga potvrdno klimnu. "Da. Ovo je pravo mesto. Na pristojnoj udaljenosti da možeš dojahati do njega - iznad nas ovde nalazi se ustava kroz koju Pećine dobavljaju najveći deo svoje ribe. Kad god budeš došao, naći ćeš me." Svetlost se spusti da ih dodirne a zatim, kad vihor i grmljavina odlaska utihnuše, Orion prodrma Mersaja.
     "Hajde, Mersaje," pozva ga dečak, potpuno nesvetan te prisnosti u obraćanju. Bila je to prva zapovest koju je u životu dao nekome. "Da se vratimo."

     Pogubljenja su bila predviđena u Pećini Dva, jednoj od četiri prirodne pećine koje uopšte nisu bile menjane tokom izgradnje podzemnih obitavališta. Bila je u obliku amfiteatra, sa blizu šest hiljada sedišta oko zidova, najveća prirodna pećina i drugo po veličini mesto u Pećinama. Od nje je bilo veće samo brodogradilište, gde su stajali klizni brodovi, na prvom horizontu. Pećina Dva bila je široka gotovo tri stotine i dvadeset, a visoka gotovo četrdeset metara. Osnova joj je počivala na četvrtom horizontu, a redovi sedišta po celoj njenoj širini uzdizali su se sve do drugog horizonta.
     Pogubljenja u Iglzu najčešće su se vršila vešanjem; javna pogubljenja u Pećinama obavljala su se laserskom vatrom. Bila su ređa od onih u Iglzu, što je Orion već znao. Jedina osoba koja je bila ovlašćena da nekoga osudi na smrti bio je Kain, a Kain je retko kad mogao da odvoji vreme za obred javnog pogubljenja. Kad Kain osudi nekoga, taj čovek ili žena umrli bi na licu mesta, od hica iz pištolja ili svetlosnog noža.
     Ali ovog puta Kain je hteo da to bude primerno i javno. Tri od četiri osobe osuđene na smrt bili su plaćeni špijuni divova, a četvrti je bio komandant Drugi, vođa zavere da se ubije Kain. U normalnim prilikama komandanta Drugog bi poslali na drugi svet tiho i bez mnogo gužve, ali pošto su već tri špijuna divova bila predviđena za javno pogubljenje, Kain je odlučio da iskoristi tu priliku.
     Loga nije bio u pravu, vremenom je shvatio Orion, kad je rekao da Kain nema smisla za humor. Iako je bilo tema za razgovor s kojima Kain nikada nije zbijao šalu, on je Orionu objasnio predviđena pogubljenja na način koji je Orion shvatio kao šalu.
     "Špijuniranje u korist divova je pogubna greška, Orione, i imam nameru da to svi dobro utuve; ali i pokušaj da se izvrši atentat na mene je, u najmanju ruku, isto tako rđava stvar." Kain je izgledao zamišljen. "Možda još i gora, zavisi koga pitaš."
     Orion je bio gotovo siguran da se Kain šali.

     Pogubljenja su bila predviđena za 5:30, tokom pauze za ručak. Mersaj je poveo Oriona, i sada su obojica čekali na Kaina. Stigli su pre najvećeg broja posmatrača. Svim ratnicima koji nisu bili na službi bilo je naređeno da prisustvuju pogubljenju komandanta Drugog, koji je pokušao da izvrši atentat na Kaina, i ratnici, većinom u uniformama, neki vodeći i svoju decu, punili su polako amfiteatar u grupama od pet i deset, dok su Mersaj i Orion čekali. Sedišta u amfiteatru bila su poređena oko zidova približno u tri grupe, po jedna za svaki od tri horizonta kroz koje se uzdizala Pećina Dva. Orion ugleda svoju drugaricu Lizu na drugoj strani amfiteatra, kako stoji u prednjem redu preko puta njega, zajedno sa ženom ratnikom za koju Orion pretpostavi da joj je majka, i on joj mahnu rukom.
     Preko praznog prostora u sredini amfiteatra devojčica samo hladno pogleda u njega i okrenu se na drugu stranu.
     Sedišta u najnižem redu, kojima se moglo prići samo sa četvrtog horizonta, bila su do poslednjeg ispunjena ratnicima kada se Kain, sa Jimalom samo na korak iza sebe, napokon pridruži Orionu i Mersaju u prednjem redu sedišta.
     U pesku na sredini amfiteatra bila su podignuta četiri stuba.
     Tačno u 5:05 tri muškarca i jedna žena dovedeni su do stubova i privezani za njih. Dok su ih lancima vezivali na određena mesta, Orion oseti kako ga neko vuče za rukav i okrenu se u sedištu. Liza je stajala u prolazu pored njegove stolice, a brada joj je podrhtavala. Orion je mogao da vidi da je plakala, i to nedavno.
     Ne obazirući se na Oriona, Kain samo oštro reče: "Vodite tu devojčicu odavde!" Nije se čak ni osvrnuo da vidi s kim to Orion razgovara.
     Orion se smesta usprotivi. "Ona mi je drugarica!"
     To zaustavi Kaina. On ustade sa sedišta i okrenu se da vidi devojčicu koja je stajala u prolazu. "Zaista? Jimale, ko je ovo dete?"
     "Liza Venere, gospodaru," spremno odgovori Jimal. "Ćerka komandanta Drugog Luisa Venerea i ratnice Irine Čaft-Venere."
     "Oh? Njen otac treba da bude pogubljen, zar ne?" Kain prvi put pogleda pravo u dete. "Lizo? Ko te je doveo ovamo?"
     Devojčica se ugrize za usnu, ali odgovori. "Majka, gospodaru."
     "Majka?" Kain je netremice gledao u devojčicu. "Za ime Svetlosti, zašto?"
     "Gospodaru", s mukom izgovori Liza, "rekla je da treba... da treba da vidim šta se događa onima koji su glupi." Okrenuvši se Orionu, ona brzo dodade: "Orione, preklinjem te, zamoli ga da mi ne ubije oca."
     Kain baci pogled unaokolo; počeli su već da privlače pažnju. "Orione", mirno upita on, "je li ovo dete tvoja prijateljica?"
     "Rekao sam već da jeste."
     Kain se tiho obrati Jimalu. "Dovedi mi roditelje ove devojčice." Jimal hitro klimnu, i u trenutku kada je već odred ratnika sa laserskim puškama zauzimao svoja mesta, dvadeset metara ispred osuđenika, komandat Drugi, Luis Venere, bi oslobođen okova i stuba za streljanje, i doveden, ruku i dalje u lisicama, pred Kaina. Njegova supruga Irina stigla je odmah za njim, mrko gledajući u svoju kćer. Žamor ljudi koji su sve vreme razgovarali pojača se naglo dok se to odigravalo, i Kain morade da vikne da se utišaju. U grobnoj tišini koja je nastala posle njegove komande, Kainove reči upućene Lizinim roditeljima, iako bez pojačala, daleko su se čule.
     "Imam samo jedno pitanja za vas oboje, i ako budete pokušali da slažete, znaću. Da li je ijedno od vas ikada preporučilo svojoj kćeri da se druži sa mojim sinom?"
     "Ne, gospodaru", odgovori ratnica Irina tiho. "Nikada nisam."
     Komandant Drugi Venere, lica oblivenog znojem, nije bio u stanju da izgovori ni reč; posle kraće pauze samo je snažno, odrečno, zavrteo glavom.
     Tiho, da se nije moglo čuti na razdaljini većoj od nekoliko metara, Kain reče: "Komandante Drugi, vi ste, rekao bih, najneverovatniji srećković koga sam u životu sreo. A sigurno je da ste i jedan od najglupljih." On dodirnu dugme na svom okovratniku, i reči mu se razlegoše kroz pojačalo. "Komandante Drugi, Luise Venere, stojite preda mnom osuđeni za veleizdaju. Zato što je moj sin molio da budete pomilovani, možete danas živi napustiti ovo mesto." On ukloni prst sa dugmeta i tiho dodade: "Drugi Venere, okreni se i gledaj. Gledaj pažljivo." Prst mu opet dodirnu dugme. "Tri preostala zatvorenika su kriva zato što su prihvatili da za novac vrše obaveštajni rad u korist divova. Nijedan od njih nije ni počeo da dela. Uhvatili smo ih veoma brzo, pre nego što su imali vremena čak i da uzmu novac. Ratnici", svečano izgovori Kain, "nišanite."
     U ogromnoj pećini zavlada mukla tišina, tako da se čak i u najvišem redu sedišta čulo kada su sigurnosni prekidači na laserima bili osobođeni.
     Kain izreče samo jednu reč:
     "Pali."
     Nije dugo trajalo, samo delić sekunde. Jedan od osuđenika kriknu, tako visokim glasom da Orion pomisli kako je to morala biti ona žena, a onda opet nastupi tišina.
     Lizin otac se onesvestio.
     Kain nije zatvarao liniju na svom mikrofonu. Njegove reči, upućene Jimalu, zaoriše se kroz pećinu. "Ovu kukavicu odvedite na Severnu kapiju i skinite mu odelo. Ostavite ga nagog na Putnikovom drumu. Nijedan moj ratnik ne sme mu naneti neko zlo, a to važi i za moje podanike; isto tako, niko mu ne sme ukazati pomoć. Njegov opis razaslati po čitavoj teritoriji Istmarča sa ovom naredbom. Izvršite odmah."
     Bilo je izvršeno.

     3.
     Orionov život je poprimio spori ritam, u skladu sa prolaženjem godišnjih četvrti, polaganom smenom godišnjih doba, laganim okretanjem Zemlje oko Sunca. Njegovo obrazovanje nesmetano se nastavljalo i školskim predmetima kao da nije bilo kraja; geografiji i istoriji, i matematici u dovoljnoj meri da može isplanirati letačku stazu bez pomoći računara. Sa žarom je prigrlio ratne nauke; pre svog desetog rođendana Orion je, na Mersajevo zadovoljstvo, bio u stanju da napravi strateški plan bitke, i to podjednako dobro sa vojskom naoružanom mačevima i strelama, kao i sa kliznim brodovima naoružanim laserima i projektilima. Nikada nisu vežbali ratne igre sa termonuklearnim naoružanjem, iako su ga Pećine imale. Kao što je Mersaj jednom rekao, kad imaš Ognjeno oružje treba samo da odabereš cilj i detoniraš uređaj, i to je sve. Orion je podozrevao da Mersaj ne voli nuklearno oružje, ne zbog toga što je bilo upotrebljeno u opštem uništenju koje se dogodilo više od dvanaest stoleća pre njegovog rođenja, već zato što za njegovu upotrebu nije bila potrebna nikakva veština, što je srozavalo vrednost ratničkog umeća.
     Vežbao je da leti kliznim brodovima u simulatoru mnogo pre nego što je Kain postao voljan da mu život izloži opasnosti u pravoj letilici. Već nekoliko godina Orionov život bio je ojađen zato što mu Kain nije dozvoljavao da poleti u istinskom kliznom brodu.
     Postepeno je postajao svestan da motre na njega najveći deo vremena, bilo da to obavljaju srebrnooki telesni gardisti ili neki od nenametljivih ratnika njegovog oca. Iako ga niko nikada nije sprečio da ode gde god poželi, obično je to bilo pod nečijim nadzorom. Najgore je bilo dok je bio mali; jedino kad je bio siguran da je slobodan od njih bilo je onda kad je izlazio da jaše sa Mersajem, jer niko u Istmarču, bio je ubeđen Orion, ne bi krenuo na konju za nekim, čak i kad bi mu život zavisio od toga. (Nije bio u pravu, kao što se ispostavilo; kasnije je saznao da je većina srebrnookih, čak i meleza koji su odrasli u Istmarču, mogla to s lakoćom da učini. Retko su ga pratili zato što je uglavnom izlazio da jaše zajedno s Mersajem; Kain je imao poverenja u Mersaja.) Nije često jahao; Mersaj nikada nije naučio kako treba da sedi na konju i često je imao takve bolove da nije mogao da hoda posle dana provedenog u sedlu. Osim toga, iako je Orion osećao jaku privlačnost prema Logi, Loga bi mu retko kazao nešto što on, blagodareći obuci u Istmarču, već ne bi znao iako je s vremena na vreme, na osnovu vlastitog iskustva, stari vladar ispravljao njegovo znanje istorije. U onim retkim prilikama kad je Kain mislio da je potrebno da s njim bude čuvar koga može da vidi, Kavad je igrao tu ulogu. Orion nije bio sasvim siguran u kom trenutku je shvatio da Kavadova prva i najvažnija dužnost u odnosu na njega nije bila da bude njegov učitelj, već izuzetno neupadljiv telesni gardist. Dobro je radio taj posao; Orionu nikad nije zasmetala Kavadova pažnja.
     Kako je postepeno rastao i dobijao na težini nadgledanje je znatno popustilo i konačno, prosudio je Orion, potpuno prestalo. Uostalom, za njega u Pećinama nije bilo neke istinske opasnosti; bio je svuda omiljen još kao dete, a u vreme kada su ga njegove dužnosti počele dovoditi u sukob s radnicima kojima je komandovao, bila je nezamisliva i sama pomisao da bi mu neki od njih naneo neko zlo. Da nije odrastao kao Kainov sin, bio bi idealni telesni gardist; poput Solana i poput Lodena, Orion je bio predodređen da ima snažno, telo, a učio je borbu golim rukama isto koliko i deca srebrnookih. Bio je ratnik po svemu osim po imenu mnogo pre nego što je sazreo da nosi uniformu.
     Jedno umeće nikada mu nisu rekli da uči, nikada nisu naredili da uči, i nikad ga iz njega nisu ocenjivali ni Mersaj ni Kavad ni Kain; ali da u tome nije uspeo, sve ostalo ne bi ništa vredelo.
     Naučio je kako da bude vođa.
IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
mob
Apple iPhone 6s
     Imao je skoro sedam godina kad su deca izbeglica stala da pristižu u Pećine. Ona koja su uspela da stignu čak do Pećina uglavnom su bila ratnička deca bez roditelja, iz oblasti koje su divovi opustošili odvodeći odrasle radnike. Većina ih je bila tek nešto starija od Oriona, i mnoga su već dobila nešto malo obrazovanja od svojih roditelja, pre nego što su ih divovi odveli. Kainova vladavina se jedva osećala u tim oblastima, a Maston Veramorn nije obraćao nikakvu pažnju na njih, izuzev svoje vojne baze u Skupštini. Prvi put u istoriji Doline nad njima nije bilo čvrste vladavine; i zato su, imajući u vidu situaciju koja je vladala tih dana duž obala Almandara, ratničke veštine bile dobrodošle, i praktikovale su se u meri u kakvoj ih te oblasti nisu videle još od ustanka u Erebionu - a i on je u glavama većine radnika bio samo jedan od događaja obavijenih maglama istorije, samo nešto što se dogodilo nekada davno njihovim pra-pra-pra-pradedovima.
     U početku radnici nisu primećivali da je najveći broj dece koja bi uspela da dopru čak do Pećina, prošavši pored izbegličkih logora u Serloku i Telindelu, upravo bio poreklom iz ratničkih porodica.
     Koincidencija je bila jedna od ono malo reči, saznao je Orion, koje je njegov otac izgovarao sa vidnim prezirom; poverenje je bila druga. Tek posle Kainove smrti Orion je shvatio da mu je otac psovao, kad god bi upotrebio te reči.
     Orion po prirodi nije bio ciničan; ipak, naučio se skepsi i to dobro, u rukama najvećeg skeptika kojeg je svet ikada imao.

     Onog dana kad je upoznao Bezimenog igrao je jednu društvenu igru sa Lizom, sedeći na praznim sanducima u hodniku, na nižem jugozapadnom horizontu. Pinč je bio pored njega; obično je uvek bio, izuzev kad je Orion odlazio u brodogradilište ili oružarnicu, gde je životinjama bio zabranjen pristup. Pas je sad već bio sasvim odrastao i iznenađujuće je ličio na onog prvog Pinča, s kojim je Orion živeo u Iglzu. Da je lov bio onako opšte omiljena zabava u Istmarču kao što je bio u Iglzu, Pinč bi bio divan lovački pas.
     Hodnik u kome su se nalazili povezivao je skladište sa nizom radničkih baraka, i u njega je retko ko zalazio. Bio je odlično mesto, za igranje društvenih igara.
     Igra koju su igrali nije bila složena, ni izdaleka onog reda veličine kao ratne igre koje je igrao sa Mersajem. Imala je dve flote kliznih brodova; divovsku i istmarčku, koje su napadale jedna drugu, a poeni su se dobijali kad se unišiti neprijateljski klizni brod ili se osvoji neprijateljska teritorija. Kad bi deca Istmarča igrala takve igre, izmišljeni ratovi su se obično vodili između Istmarča i Iglza; ali oni koji su igrali s Orionom brzo su naučili da su kod njega loši momci isključivo bili divovi.
     Igra se u osnovi sastojala u izračuvanju verovatnoće uspeha, uz nešto popusta kod odbrambenih pozicija (što je, kako je Mersaj uveravao Oriona, bio slučaj i u stvarnoj bici). Orion je igrao oprezno i stalno je pobeđivao Lizu. Ona je imala izraženiji dar za taktiku od Oriona, ali nije imala strpljenja, bila joj je potpuno strana ideja da čeka dok ne dođe u povoljan položaj.
     Orionu nije ni padalo na pamet da je pusti da pobedi, čak ni da joj objasni zašto stalno gubi; Mersaj i Kavad to nikada nisu činili s njim. Ili će sama pronaći u čemu je stvar, ili nije vredna rešenja.
     Drekalo se pojavio u trenutku kad je Liza upravo gubila svoju četvrtu igru u bezglavo smelom napadu na život i smrt da uništi Orionov generator Štita. Da je uspela, Liza bi lako dobila igru, ali verovatnoća u korist njenog manevra bila je, prema Orinovoj proceni, otprilike šesnaest do sedamnaest odsto, i kocke nisu nikako padale onako kako bi trebalo da bi manevar uspeo.
     Kocke su bile najveći razlog što Orion nikada nije igrao ratne igre sa Kainom. Neki čovek po imenu Lukas svojevremeno je naučio Kaina da vara na kocki tako savršeno da je to zadivljavalo Oriona.
     "Ćao, Liza, ćao, Orione", uzviknu Drekalo kad se ukazao na vidiku iza okuke hodnika. Vodio je sa sobom krupnog dečaka koga Orion do tada nije video, tamnoputo dete sa zemaljskim oblikom očiju. "Šta radite?"
     "Igramo neku blesavu igru", ogorčeno odvrati Liza. "Ko ti je taj?"
     "Moj novi drugar", vatreno izjavi Drekalo. "Upoznali smo se jutros i on mi je ispričao kako su mu divovi odveli roditelje da rade na planeti i kako su morali da prepešače ceo put od Turina do Singera, i da nisu mogli da ostanu u Singeru jer nema dovoljno kuća da se stanuje i da su morali da giljaju opet do Serloka, odakle se jedna grupa klinaca dovezla do Pećina."
     Liza odmeri dečaka sumnjičavim pogledom. "Kako se zove?"
     To kao da preseče Drekala. "Uh, ne znam." Orion poče da se smejulji, a Drekalo mu dobaci jedan besan pogled i okrenu se dečaku. "Kako ti je ime?"
     "Nemam imena", ravnodušno odgovori dečak, i Orion mu se glasno nasmeja.
     Nije se smejao onome što je dečak rekao, iako ga nije razumeo. Ali u Iglzu, kad god su se posmevali ravničarima - za koje se znalo da su toliko glupi da jedva znaju da svoj izmet izbacuju niz vetar - naglasak koji su upotrebljavali bio je upravo taj kojim je govorio ovaj dečak.
     "Šta je smešno", viknu Drekalo.
     "On", odvrati Orion, pokazujući prstom. "Smešno govori."
     Drekalo samo za trenutak ostade bez reči, a onda, bez upozorenja, udari Oriona pesnicom u lice. Orion je sedeo na sanduku, i od udarca je pao na zemlju. Pinč odmah skoči kao munja, sa hladnog tla, i ogoljenih očnjaka baci se na Drekala.
     "Pinče, lezi!" oštro zapovedi Orion. Pas odmah sede, dok mu je svaki mišić podrhtavao a režanje još bilo u grlu... Orion se lagano uspravljao na noge, otresajući prašinu sa pantalona na mestima gde je prljavština iz hodnika dospela na njih. Onda se nasmeši Drekalu, koji je podozrivo buljio u Pinča, koraknu napred i šutnu većeg dečaka nogom u bradu, potom kroči u stranu i istom nogom udari ga opet u zadnju stranu kolena. Zatim uhvati Drekala za članak desne ruke, u trenutku kad je dečak počinjao da pada, i tresnu zajedno s njim na zemlju, puštajući da protivnikovo telo ublaži njegov vlastiti pad. Za preostalo dvoje, koji su sve to posmatrali, ti pokreti su se gotovo stapali u munjevitom toku, koji se završio sa Drekalom ničice na zemlji i Orionom na njegovim leđima, dok je Drekalova desna ruka bila zavrnuta uspravno u vazduhu iza njegovih leđa. Drekalo samo zastenja, a Orion mu još malo uvrnu ruku. "Pusti nož", mirno mu naloži.
     "Jaooj... U redu, predajem se", zakuka Drekalo, i Orion ga smesta pusti, koraknuvši unazad do mesta na kome je sedeo Pinč i posmatrao šta se događa.
     "Hoćeš li opet?"
     Drekalo sede, naslonivši se leđima na zid hodnika i zavrte glavom, kriveći lice od bola kad je pokrenuo ruku. "Neću... Ali on ne govori smešno, govori kao Semalijac. Ti govoriš smešno."
     Orion sleže ramenima. "Nisam ništa loše mislio, Drekalo. Samo sam se iznenadio." Potom se okrenu dečaku iz Semalije i opet se nasmeši. "Dakle, nemaš ime? Zašto?"
     Dečak je ravnodušno posmatrao Oriona. Nije se još nijednom nasmešio. "Uzeli su mi ga divovi. Uzeli su mi ga, zajedno sa našom kućom i sa mojim roditeljima."
     "Oh." Liza ga radoznalo pogleda. "Pa, kako onda da te zovemo, Bezimeni?"
     "Kako hoćete." Dečak se obrati Orionu. "Šta si to uradio Drekalu, kakav zahvat - hoćeš da mi ga pokažeš?"
     Sama pomisao da neko želi da nauči ono što su Kainovi telesni gardisti morali znati iznenadi za trenutak Oriona. "Zašto?"
     "Nikada još nisam video nekoga da to radi", jednostavno odvrati dečak.
     "Zaista?" Orion mu se nasmeši. "U stvari, nisam to izveo kako treba. Kavad bi me ukorio."

     "Radi šta?" upita Kain.
     "Učio ih je", jasno reče Jimal, "borbi golim rukama, gospodaru. Boračkim veštinama plemena Selvren, karaatariju i šotaku. A onda su igrali jednu ratnu igru koja je predstavljala napad na Severnu zemlju."
     "Jesu li?" Kain se nasmeši, što je Jimal retko viđao na njemu. "Jesu li, zaista?"
     "Da, gospodaru. Želite li da preduzmete nešto?"
     "Ne, ne. Pusti ih. Ko su bila ta deca?"
     "Liza Venere..."
     "Dabome." Kain klimnu.
     "...Džekson, sin ratnika Donalija, bez prezimena - zovu ga Drekalo; i dete iz Semalije koje je upravo stiglo u Pećine, Kenijan Temera."
     "Temera?"
     Ton Kainovog glasa uznemiri Jimala i on izvi jednu obrvu. "Gospodaru? Nešto nije u redu?"
     "Dečak je sam došao? Bez dede i babe ili nekih rođaka?"
     "Sam, gospodaru. Većina ih dolaze sami, kao što ste i zahtevali. Bez porodica." Jimal poče da udara po tipkama video-ploče koju je stalno nosio sa sobom. "Deca su u Serloku bila podvrgnuta ispitivanju i testiranju pre nego što smo ih doveli ovamo, i mislim... evo." Jomal hitro prelete pogledom preko rezultata ispitivanja i testiranja. "Rezultati na testovima dobri do odlični; ispitivanje je, izgleda, ukazalo na neke emocionalne probleme, što u ovim okolnostima nimalo ne iznenađuje. Porodica Temera je bila prilično ugledna u Turinu pre nego što su vladari abdicirali. Oba njegova roditelja odveli su divovi, i bar jednog od roditeljevih roditelja. Dete je napustilo Turin sa prababom, koja je umrla na putu za Singer. Od tada je sam." Jimal zastade. "Želite li da vidite dete, gospodaru."
     Umrla je na putu ovamo, pomisli Kain, a onda, možda to i nije bila ona. Trebalo bi da bude njegovih godina, ili veoma blizu. Radnici, jednostavno, nisu tako dugo živeli bez pomoći velemladosti. U svakom slučaju, ne mnogi. "Ne, ne." On odmahnu rukom, otpuštajući Jimala. "Za trenutak mi se to ime učinilo poznatim, ništa više." Lako bi mogao da proveri - samo da pita dečaka kako mu se zvala prababa. Kain ni za trenutak nije ozbiljno pomišljao da to uradi. "Možeš da ideš, Jimale."
     Jimalov izraz lica se ni za dlaku ne promeni. "Da gospodaru."

     4.
     Razgovor je bio tih, glasovi prigušeni. Snimak je bio loš; većina glasova bila je toliko nerazgovetna da je Kain, dok je slušao, morao prilično često da gleda u transkript koji mu je Jimal pripremio.
     Bilo je bar sedam različitih glasova, obeležnih na transkriptu kao Glas Jedan, Glas Dva, i tako dalje. Jedino dva glasa imala su imena onih kojima su pripadali. Jedan je bio neki suludi tip po imenu Tolrin, koga Kain nije hteo da pogubi jer je okupljao oko sebe nezadovoljne radnike koji su potencijalno bili opasniji od njega. Drugi glas je pripadao Irini Čaft-Venere, majci Lize Venere.
     "Shvati", govorio je muški glas, "Kain je tu, i tu će ostati. Možeš da voliš njegovu politiku - ja je ne volim - ali ona je najčešće razumna, a kada to nije, onda tako izgleda samo zato što Kain neće da objašnjava šta radi."
     Tolrin: "Dobro, a zašto neće da objašnjava? Do đavola, nismo glupi, i ako za ono što radi postoje razlozi, imamo pravo da ih saznamo."
     Irina Čaft-Venere: "U stvari, postoji samo jedno jedino pitanje, zar ne? Da li da mu verujemo kad kaže da ne zna kako da sintetizuje velemladost ili da mu ne verujemo? Ako poverujemo da zaista istražuje to pitanje, postupićemo glupo ako ga oborimo; čak i brzi, uspešni udar prekinuće naučna istraživanja. Ako mu ne verujemo, onda smo glupi što ga ne obaramo s vlasti."
     Muški glas: "Šta je s dečakom?"
     Čaft-Venere: "Taj dečko je kao mi. Daje mi nadu."
     Ženski glas: "Ne verujem mu ništa više nego Kainu. Ako je on Kainov sin, onda sam i ja."
     Muški glas: "Ne mari, zar ne? On je Kainov naslednik."
     Ženski glas: "Naslednik čoveka koji ne stari? Mogu da zamislim položaje sa svetlijim izgledima na budućnost."
     Čaft-Venere: "On je još dete, ali ima izgleda. Naša deca se druže s njim. Kain nema prijatelja među nama; njemu ništa ne znači kako mi živimo. S dečakom neće biti tako."
     Na snimku za trenutak zavlada tišina. Onda se neki muški glas ponovo oglasi. "Kain ima razloga što dečaka drži ovde. Svoje razloge, ne naše. Svi ste videli tog crnookog kopilana na delu; da li zaista verujete da će dečak odrasti i zadržati vlastito mišljenje?"
     Opet kratki muk.
     Čaft-Venere: "I veća čuda su se događala."

     U normalnim okolnostima ne bi zajedno bili posvećeni, ali Orion je to tražio i Kain je pristao, iako su prema normalnim merilima, bili dve do tri godine premladi da postanu ratnici. Sutradan posle svog desetog rođendana, 9. dana jeseni godine 1289. posle Ognja, Orion i njegova tri najbliža prijatelja, Liza, Drekalo i Kenijan Temera postali su svi zajedno ratnici.
     Svečanost je bila ista ona kojom su ratnici bivali posvećivani, obavezni da služe Svetlosti, već više od sedam stoleća. Četiri prijatelja nisu ništa jela dva dana; drugi dan je bio 8. dan jeseni, Orionov rođendan. Nisu slavili Orionov rođendan - to je bio običaj u Iglzu, i deca u Istmarču nikada nisu čula za to. Posle svog prvog rođendana provedenog u Pećinama, pre četiri godine, ni Orion nije više nikada mislio na to. Proveo je svoj deseti rođendan jašući sa prijateljima, a uveče 8. dana jeseni, sve četvoro su se obukli u svečane uniforme ratnika Istmarča i dobili na poklon mačeve koje po svoj prilici nikada neće upotrebiti, sem što će ih nositi u svečanim prilikama.
     Tu noć proveli su zajedno, opasani mačevima, klečeći i meditirajući u ratničkoj kapeli na drugom horizontu, tačno iznad oružarnice. U kapeli nije bilo električnih sijalica ni lebdećih svetala, samo tradicionalnih voštanih sveća, i kad je noć stala da bledi one se već gotovo do kraja istopile.
     Tokom te noći Orion je u jednom trenutku izašao iz svoje svesti i ušao u veliku tamu; a kada se vratio, i svet oko njega ponovo dobio čvrstinu, obreo se na istom mestu na kome je bio, klečeći ispred ogromnog oltara Svetlosti. Liza, Drekalo i Bezimeni klečali su pored njega, a britki, zlatasti zraci bledeli su i stapali se sa ništavilom iz kojeg su i izronili.
     Orion nije mogao da se seti gde je bio, samo je pamtio osećanje topline i sigurnosti i pripadanja kakvo nikada ranije nije doživeo ni u Iglzu ni u Istmarču, a i ono malo što se vratilo zajedno s njim brzo je iščilelo i ostavilo ga da kleči, ukočen i bolan od bdenja, na ledenim kamenim pločama.
     Taj prvi dan proveli su kao i svi ratnici Istmarča, a ujutro su bili raspoređeni po svojim odredima; uveče se Orion obreo na straži na Južnoj kapiji, dok su Drekalo i Bezimeni stražarili na Severnoj. Tokom tog stražarenja bili su, u teoriji, jedini čuvari pristupa u Pećine. Nisu jeli tri dana i probdeli su dva, i Orion je čitav taj dan i noćnu stražu proveo u lelujavoj, omamljenoj odlučnosti da ne zaspi. Nije znao kako su drugi prošli.
     Liza je te godine napunila jedanaest i bila je viša od Oriona. Orion se godinama kasnije sećao kako je gleda odozdo, dok se ona naginje i šapuće mu, kao da je posredi neka velika tajna. "Mislim da mi se dopadaju tvoje ruke, a znaš zašto?" Nije, međutim, sačekala da odgovori. "Zato što su bile jedini deo tvog tela koji nije zablistao kada je došla Svetlost. Oči su ti bile kao dva sunca." Orion, međutim, nije znao šta time hoće da kaže.
     Sutradan je Kain poklonio Orionu jedan klizni brod.

     Jedan ratnik koga Orion nije poznavao izveze Orionov klizni brod iz brodogrališta; nisu još verovali Orionu dovoljno da bi ga pustili da to sam uradi. Orion je čekao na pisti na površini, dok se vrata na trupu u zemlji nisu otvorila i dok ratnik nije podigao letelicu naviše da izađe iz podzemnog brodogradilišta. Potom ju je postavio na dvadesetak metara od mesta na kome su stajali Kain, Jimal, Mersaj i Kavad. Liza je bila sa Orionom, a bio je i Bezimeni; Drekalo je uspeo da rezerviše vreme na večito zauzetom simulatoru, opredelivši se da usavršava vlastite letačke sposobnosti radije nego da posmatra Oriona kao prvi put poleće u pravoj mašini.
     Orion zakopča sve kaiševe pod budnim okom ratnika, a kad je završio, čovek mu zavuče ruku unutra i ćutke mu zategnu kaiš oko kukova, tako da se Orion jedva mogao kretati.
     Stojeći daleko od kliznog broda, ne skidajući pogled sa Oriona, Mersaj se tiho oglasi. "Gospodaru? Zar ne mislite da je malo premlad za ovo?"
     Kain pogleda u Mersaja, a zatim u Kavada. "Kavade, da li i ti misliš da je Orion isuviše mlad da upravlja kliznim brodom?"
     Srebrnooki starac nije oklevao. "Refleksi su mu odlični, gospodaru, ali još ne shvata da bi mogao da strada."
     Kain se nasmeši. "Znači, svi se slažemo. Volim što sam naišao na saglasnost ljudi čije mišljenje cenim." On se ponovo okrenu prema Orionu, koji je upravo obavljao operaciju puštanja motora u pogon.
     Mersaj razmeni pogled sa Kavadom. "Gospodaru Kaine, zašto ste Orionu dali ovaj brod?"
     "Orion se", odvrati Kain, "ne slaže sa nama."

     Orion je završio sve provere pre uzletanja i sada je preletao pogledom preko table sa instrumentima. Iz kliznog broda su bila uklonjena oružja i to ga je nerviralo - na simulatoru je bio jedan od najboljih nišandžija na prividne neprijatelje u svojoj dobnoj grupi. Izuzev toga, sve ostalo je izgleda bilo u redu. Štit kliznog broda radio je punom snagom, fuzione ćelije bile su upaljene i potiskivači su se zagrejali. Biljka za održavanje života bila je takođe uklonjena iz kliznog broda, a Orionovo 'letačko odelo', iako napravljeno od istog vatrostalnog materijala kao i pravo letačko odelo, nije imalo priključke za dovod kiseonika i helijuma. To je i te kako skraćivalo dužinu leta; u pilotskoj kabinil je bio tek toliko vazduha da odrasli čovek može da diše deset minuta. Orion je izračunao da će njemu stajati na raspolaganju petnaest minuta, iako ni za trenutak nije očekivao da će mu Kain dozvoliti da i toliko ostane u vazduhu prilikom ovog prvog leta.
     Poslednje što je uradio bilo je da otvori komunikacioni kanal sa zemljom. Nije dobio komandanta leta kojeg je očekivao; umesto njegovog, Kainov glas se začuo iz prijemnika. "U redu, sad pažljivo slušaj. Ako zabrljaš, čekaćeš dok ne napuniš trinaest godina - u najmanju ruku - pre nego što ponovo pipneš neki klizni brod. Gore, zaokret i spust; kliziš po zemlji, s kljunom naviše. Nemoj pokušavati da se razmećeš. Štit ćemo ostaviti isljučen sve vreme. Ako dobiješ signal vazdušne uzbune dok si tamo gore, nemoj se prepasti. Imaš najmanje tri minuta od kad se začuje znak za uzbunu do trenutka kad moramo da podignemo Štit; za tri minuta i slepac može da aterira. Jesi si shvatio?"
     Ispod svog šlema, Orion se smešio. Kain je bio zabrinut, mora da je bio; nije verovao da Orion zna najosnovnije stvari o ratnom letenju. Ipak, ne dozvoli da mu se po glasu nasluti taj smešak. "Da, gospodine."
     Nastupio je kratki muk, a onda se opet čuo Kainov glas. "Spustite Štit."
     Orion nije gubio vreme; podigao je kljun broda pomoću stabilizirajućih mlazeva i upalio potisne motore sa deset procenata jačine ispod crvene crte.
     Klizni brod polete pravo naviše.
     Kain je hladnokrvno posmatrao kako Orion okreće klizni brod oko ose nekoliko puta, a onda vežba luping, prvo blag, a zatim oštriji. Nije prošlo ni pet minuta, kad Kain dodirnu mikrofon na svom okovratniku i reče: "Dobro je, Orione, sada se spusti."
     Klizni brod se nalazio usred dugačkog zaokreta oko piste kada je Kain to izgovorio; završio je polukrug i došao u položaj koji je otprilike odgovarao sletanju, kao što je Kain naložio Orionu.
     U poslednjem mogućem trenutku klizni brod zastade u vazduhu, umiri se na stabilizujućim mlazevima, i uključi mlaznjake ispod trupa tako da je ostao da lebdi, gotovo nepomično, četrdeset metara iznad otvorenih vrata trapa na površini zemlje.
     Kain dodirnu dugme mikrofona. "Orione", reče on mirno, "nemoj to pokušavati. Teže je nego što izgleda."
     Klizni brod je lebdeo još za trenutak, a onda polete naniže kao kamen. Nije usporio ni kad je propao ispod otvorenih vrata na trapu.
     Čuli su tresak u podzemlju, i Kain samo reče: "Hajdemo dole."
     Orion je, u stvari, već bio kod vrata na trapu kada je shvatio da je u nevolji. Kretao se suviše brzo, a na simulatoru sve što je trebalo da se uradi bilo je da se povuče ručica za prigušivanje mlazeva ispod trupa, istovremeno sa jenjavanjem stabilizirajućih mlazeva.
     U simulatoru nije bilo ge-efekta. Kada su se mlazevi ispod trupa povukli, Orion bi snažno povučen u pilotsko sedište, a ručica za prigušivanje mlazeva nije se podigla ni blizu onoliko koliko je trebalo; odjednom je bila četvorostruko teža nego što je očekivao. Odrastao čovek na njegovom mestu imao bi dovoljno snažne mišiće da to nadoknadi; Orion je izbezumljeno vukao, ali se prigušivač ipak nije dovoljno podizao.
     Klizni brod napokon dodirnu zemlju.
     Jedan klizač za ateriranje se slomio od udarca i ceo klizni brod se nagnuo na jednu stranu. Krilo mu je dodirnulo pod brodogrališta i iskrivilo se uz zvuk kakav Orion nikada ranije nije čuo - metal je vrištao kao da je živ. Klizni brod je napravio polagani, veličanstveni poluokret oko svoje ose, pre nego što se zaustavio.
     Još se privikavao na činjenicu da je ostao živ kad je letačka posada otvorila gornji poklopac pilotske kabine, isekla splet kaiševa koji su ga vezivali za sedište i pomogla mu da izađe iz kliznog broda na letačku palubu. Za trenutak je pokušavao da se orijentiše, a onda se lift sa površine Zemlje otvori i Liza i Bezimeni izleteše i dotrčaše do njega. Kain je išao za njim, nešto sporije, i pošto je svoje prijatelje uverio da je živ i zdrav, Orion se okrenu da sretne Kainov pogled sa daleko više pribranosti nego što bi se moglo očekivati od ma kog drugog desetogodišnjeg dečaka odmah posle nesrećenog pada u kliznom brodu, prilikom prvog leta.
     "Dobro sam uzleteo, jel' da?"
     Pred prijateljima, učiteljima i letačkom posadom i svim ratnicima koji su bili tog časa na službi, Kain mu opali šamar. Bio je to prvi i jedini put da ga je Kain udario.
     Takođe i jedini put da je Orion video Kaina ljutitog.
     Orion se zatetura od udarca, ali ne pade. Jedan nemi glas mu se obrati, probijajući se kroz bol, tako da ga niko sem njega nije mogao da čuje. Klizni brod nije konj, dečko, a nije ni simulator. Možeš da pogineš u njemu, ako pogrešiš.
     Orion je još smišljao odgovor kada se Kain okrenuo i izleteo napolje, sa Jimalom za petama.
     Tik iza njega, čuo se Mersajev promukli glas. "Prepao si ga, dečko."
     Orion se polako oporavljao od šoka, a onda se ustremi na Mersaja u iznenadnom napadu žestokog besa. "Ja sam sad ratnik, Mersaje, nisam više dete. Misli li on da će uvek moći da me štiti od opasnosti?"
     "Možda", jednostavno odgovori Mersaj. "Ja sam već odavno, Orione, prestao da nagađam šta Kain misli." Mersaj ućuta, a onda se veselo nasmeši. "Bio je to vraški dobar let."
     Uvređenost za tren oka nestade sa Orionovog lica. Tanki mlaz krvi tekao mu je iz ugla usta, tamo gde ga je Kain udario. "Zaista tako misliš?"
     Mersaj klimnu. "A-ha. Ali bio je i veoma glupav."
     Orion se ukoči u trenutku kad je hteo nešto da kaže, a onda se, posle dužeg vremena, opusti i uzdahnu. "U redu. Shvatio sam."
     Mersaj ga potapša po ramenu. "To sam i mislio."
     "Mersaje?"
     "Da?"
     "Isplatilo se."

     Orion je ćutke ležao na krevetu natopljenim znojem, grčevito se držeći za Kainova uveravanja da će ostati u životu. Teško je bilo osloniti se na njih, jer Orion je već počinjao da shvata da nije, i da po svoj prilici nikada ni neće, razumeti složenu prirodu svog oca. Kain ga je već toliko puta slagao, sa tako očiglednim nedostatkom osećanja krivice, da Orion više nije znao kako da prihvati ono što mu Kain kaže, čak i kada je u pitanju bila obična tvrdnja da Orion neće umreti.
     Drekalo i Bezimeni su došli tog popodneva da ga posete, ali Orion je još uvek bio u bunilu od trovanja i nije ih poznao, pa su otišli. Bio je nakratko svestan i Lizinog prisustva, ali i ona je otišla, i dok se popodne polako pretapalo u noć i u Orionovoj glavi se razbistravalo, shvatio je da Kain sedi na stolici pored njegovog kreveta, a jednom i da ga drži za ruku. Groznica je dolazila i odlazila u nepredvidljivim naletima, i Orion je jednom čuo samog sebe kako naizgled veoma pribranim i razumnim glasom traži svog taticu, i istog časa se zgadio na samog sebe zato što je upotrebio tu reč. Tako su male bebe zvale svoje očeve, a on je znao da se nikada nije tako obraćao Kainu. Ako se Kain tada i odazvao, Orion se toga više nije sećao kad mu se sledeći put razbistrilo u glavi. Bio je nejasno svestan umirujućeg, gotovo hipnotišućeg mrmljanja Kainovog glasa, dalekog pojanja zaborava.
     Jimal je ušao dok je Orion nemirno spavao, i Kain ga upita: "Gde je Kavad?"
     "Gospodaru", odgovorio je Jimal, "moj se otac zatvorio u svoj stan, dok vi ne odlučite šta ćete uraditi s njim."
     "Je li pronašao ženu koja je Orionu dala otrov?"
     Jimal je oklevao. "Gospodaru, jeste. Mrtva je. Ubila se."
     Kain brzo podiže pogled i klimnu. "Šteta. Ja bih to učinio sa uživanjem. Idi, sada." On se opet okrenu Orionu.
     Kain je celu tu noć presedeo pored deteta. Groznica se najzad povukla, čim je prošla ponoć, i Orion dođe k sebi, malaksao, ali bistre glave. Neke čudne prikaze igrale su mu na granici između stvarnosti i sna, neka plavokosa žena koja je izgledala tačno onako kako je pamtio svoju majku, osim što je bila isuviše mlada za nju, i ona ga je zvala. Drugo priviđenje je bilo upečatljiva, gotovo lepa slika mrtvog tela nekog ratnika i koplja koje mu je oduzelo život.
     "Mrzim da budem tu dole, znaš", šapatom se obratio ocu. "Ne možeš da vidiš noćno nebo, nema Zvezde."
     "Zvezde?" tiho upita Kain.
     "... su čudesne stvari", iznenada reče dečak. "slavne, neznane..." Te reči je izgovorio na Starom jeziku, koji Orion nikad nije učio, i od njih Kaina preseče jeza, nalik na udar električne struje; bili su to početni stihovi pesme koje je vladar Loga rado citirao. "Tamo napolju je divno, zar ne?"
     Kain polako zavrte glavom. "Ne znam na šta misliš, Orione."
     "Osećam se... čudno... kad gledam zvezde", prošapta Orion.
     "Čudno, u kom smislu?"
     "Ne znam... kao da i ja tamo pripadam."
     "Zaista?" U crnim očima njegovog oca nije bilo ničeg podsmešljivog, samo zabrinutosti. "Nekom određenom mestu?"
     "Ne." Dečakov glas je bio oštar, napet. "Samo tamo, napolju... da putujem od jedne do druge zvezde, onako kao što je činio Doner. Kad porastem, radiću to, zar ne?"
     Kain nežno ukloni zalutali pramen kose sa dečakovog vrelog čela. "Radićeš mnoge stvari, Orione." Kain je strpljivo čekao, zajedno sa detetom, i posle kratkog vremena dečak utonu u pravi san, dišući ravnomerno i bez napora.
     Kain je sigurno znao da niko u Pećinama nije Orionu rekao ni reč o Doneru Almandaru.
     Kavada su pogubili dva dana kasnije, čim je Orion malo ojačao.
     To su uradili bez posmatrača i tiho, kasno u noć na drugom horizontu, u velikoj sali gde su se na pozornici prikazivale ratne igre. Prisustvovali su jedino Kain, Orion i Jimal, pored Kavada i streljačkog voda koji se sastojao od trojice srebrnookih. Sve se obavilo veoma neupadljivo; stub je na brzinu bio podignut pre nego što su doveli Kavada, obučenog u jednostavnu belu tuniku, i priveli ga Kainu i Orionu.
     Kain je bio kratak. "Žao mi je što se ovako završava, prijatelju. Dva puta i nepunih šest godina napravio su dve teške greške. To je previše. I jedna bi bila previše za svakog, izuzev za prijatelja."
     Varvarin se duboko pokloni Kainu poslednji put. "Da, gospodaru."
     "Kavade."
     Stari varvarin se uspravi i netremice susrete Kainov pogled. "Gospodaru?"
     "Kazali su mi, Kavade, da je pakao srebronookih zaleđeno mesto."
     "Da, gospodaru."
     Kain klimnu. "I odgovara." Nije više rekao ni reč, a Kavadov rođeni sin odvede oca do stuba i priveza ga okovima za njega.
     Kain nije odugovlačio; onog časa kad se Jimal našao izvan linije vatre, Kain je hladno izdao zapovest. "Pali."
     Tri sjajne, smaragdne niti svetlosti dodirnuše vezanu priliku u deliću sekunda i odmah nestadoše. Kavad se u tom trenutku zgrči, a zatim mlitavo klonu u okovima. Krvavo, razrezano meso ukaza se kroz varvarinovu tuniku. Nekoliko sekundi kasnije tiho je zaječao.
     Na Kainovom obrazu zaigra jedan mišić. "Pali, još jednom", reče on glasno.
     Laseri bljunuše po drugi put, i ovog puta čovek ni ne zadrhta, već samo omlitavi.
     Kain je još jedan trenutak posmatrao klonulu priliku, a onda se okrenu Jimalu . "Sahranite ga sa svim počastima koje pleme Selvren bude smatralo da mu pripadaju." Kain je bio tek nejasno svestan Oriona, sebi uz bok, kako se upadljivo trese celim telom. "Idi", promrlja Kain Jimalu, i srebrnooki se pokloni, oštra izraza na licu, i udalji se.
     Miris izgorelog mesa dopre do mesta na kome su stajali Kain i Orion, i Orion ukočeno upita: "Oče? Mogu li se povući?"
     Kain klimnu. "Možeš."
     Orion se udalji jako ispravljenih leđa i podignutih ramena, ne osvrnuvši se nijednom na ljude koji su ga posmatrali kako odlazi, i ne poče da povraća sve dok nije stigao u svoj stan.
     Tako se završilo Orionovo detinjstvo.

     5.
     Četiri mlada ratnika na leđima najboljih konja koji su se mogli naći na celoj teritoriji Istmarča izjahala su iz Pećina kasno popodne 32. dana jeseni 1293. godine posle Ognja. Jahali su ravnomernim korakom na sever, kroz sumrak, a Orion je uživao u osvežavajućem vazduhu koji mu je punio pluća, mirisu jela kad su ostavili za sobom obrađena polja, ljupkosti i snazi sivog ždrepca kojeg je jahao. Kenijan, koji je jahao gotovo isto toliko vešto koliko i sam Orion, jahao je pored njega, a Liza i Drekalo iza njih. Kenijan je jahao ćutke - on nikada nije mnogo govorio - zapažajući sve oko sebe na način na koji Liza i Drekalo nisu mogli. Iako ga je Orion i dalje zvao Bezimeni, ime mu je bilo Kenijan; a premda je u razgovoru Orion upotrebljavao nadimak koji su mu dali u detinjstvu, nije ga takvim smatrao, i to već više godina.
     Liza i Drekalo nisu prestajali da kukaju celim putem do logora. Mesto koje je Orion izabrao za logorovanje nije bilo daleko, samo dva sata jahanja. Sledeći dan bio je 33. dan jeseni, devetnaesta godišnjica potpisivanja Istmarčkog sporazuma, i nijedno od njih nije želelo da logoruje predaleko, prosto da bi stigli da se vrate na vreme.
     Orion jedva da je obraćao pažnju na žalbe Lize i Drekala; nisu to ozbiljno mislili, a posle devet godina provedenih zajedno s njima, on je to znao.
     "Zašto ne smemo da letimo na onim novim stvarima?" upita odjednom Drekalo. "Običnim kliznim brodom upravljam isto tako dobro kao ma ko drugi, i znam da bih mogao da upravljam tim novim napravama. Klasa 'Soko' nije mnogo drugačija." On ućuta na trenutak, a onda se ponovo oglasi. "Korijev odred je prošle četvrti išao sa 'Sokolima' čak do orbitalnih fabrika, a nama ne daju da tim prokletim napravama letimo ni po atmosferi!"
     "Vežbaj, vežbaj, vežbaj." Liza ponovi litaniju savršeno, onako kako se to može samo posle dugog vežbanja. "Pazi, pazi, pazi. Suviše si mlad, nemaš jake mišiće. Uspori i veoma, veoma dobro promisli pre nego što to uradiš, a onda ipak nemoj da uradiš, jer si isuviše mlad."
     "Postali smo ratnici kad smo bili čitave tri godine mlađi od ma koga u našem odredu, tiho napomenu Kenijan. Nije dizao glas, ali se čuo. "Naravno, imaju utisak da smo mladi. Orion je razbio prvi klizni brod na kome je leteo, a ti, Lizo, ti si toliko puta bila na ivici da se survaš da, izuzev nas, više niko ne želi da leti s tobom."
     "Moji su rezultati bolji od tvojih, Bezimeni", obrecnu se Liza.
     "Istina je. Letiš bliže granici dozvoljenog nego ja. Izgleda veličanstveno. Ako ikada uđemo u borbu, možda će koristiti. Ali trenutno smo u miru, i sa Iglzom i sa divovima, a način na koji ti letiš prepada druge ratnike."
     Liza je dugo ćutala i jahala, razmišljajući. Napokon reče: "Nisam primetila da si se ikad ustezao da letiš sa mnom."
     Kenijan se okrenu u sedlu da je pogleda u lice i nasmeši se jednim od svojih retkih osmeha. "Svakako. Svi ćemo jednom umreti. Mislim da mi ne bi mnogo smetalo da poginem, ako to bude od ruke jednog od mojih najboljih prijatelja." On se ponovo okrenu i nastavi da jaše, ne sačekvaši odgovor.
     Drekalo mamuznu konja da priđe bliže Lizi i šapnu joj: "Jednog dana ćeš naučiti da se s njim ne možeš prepirati."
     Liza uzdahnu i podbode konja, u stopu za velikim sivkom.

     Te noći podigli su logor malo južnije od nekadašnjeg sela Istmarča, sapeli konje i podložili poveću vatru od opalih grana koje su pokupili sa šumskog tla. Bili su odmakli dalje od najdaljih obrađenih polja koja su ishranjivala Pećine. Velika brana uzdizala se visoko iznad njih, čudovišna građevina od kamenočelika koja je u svetlosti polumeseca odbleskivala bledosivim sjajem.
     Ustrelili su dva drvozeca za večeru, odrali ih i ispekli na vatri. Da nisu ništa ulovili ne bi imali šta da jedu, jer nisu poneli hranu za sobom - samo boce piva i vina. Posle večere su naizmenično pričali priče i pevali pesme. Drekalo je bio sasvim dobar svirač na harfi, ali je nije bio poneo i zato su pevali bez pratnje instrumenta. Liza je imala lep glas, kao i Orion; Drekalov je bio izvrstan, a Kenijan bi mogao da zarađuje za život kao muzičar; imao je najbolji glas od svih Orionovih poznanika.
     Kenijan im otpeva klasičnu semalijsku pesmu koja se zvala "Dijamant dana." Orion je nikada ranije nije čuo, i odmah mu se dopade. Kenijan im objasni da ta pesma potiče još iz vremena Artemisa Oslobodioca; pretpostavlja se, dodade Kenijan, da ju je Artemis sam ispevao. "Ja, lično, ne verujem u to", blago napomenu Kenijan. "Da bi uradio sve ono što se u Semaliji pripisuje Oslobodiocu, taj čovek bi morao da bude - pa, pretpostavljam, kao Kain. Bio je radnik koji je vladao Svetlošću kao da je vladar, i izmislio jednu vrstu velemladosti koja je delovala i na radnike i na divove. I bio je, u svoje vreme, najbolji muzičar, svirao je na čarobnoj harfi koja se zove gitara, i bio je najveći ratnik u čitavoj Dolini. Jedino što je sigurno istina u celoj toj priči je velemladost; zbog nje je izbila pobuna u Erebionu." On se rasejano nasmeši. "U istoriji Semalije nema baš mnogo heroja; čini mi se da su ljudi izmislili sve što su mogli o ono malo što ih je bilo."

     Orion je ležao opružen na leđima na svojoj vreći za spavanje. Bila je prošla ponoć, ali njemu se još nije spavalo. Kenijan je veoma tiho hrkao nedaleko od njega, a Drekalove grudi su se ravnomerno dizale i spuštale na drugoj strani vatre. Lizino disanje je bilo iskidano, i Orion ne bi nimalo iznenađen kad ona najzad ustade sa ležaja, prinese svoju vreću za spavanje i prostre je pored njegove. On se okrenu na bok i poljubi je, bez ustezanja, privuče je k sebi i pređe joj rukama preko leđa, do uzdignute stražnjice. Ona mu zastenja tih pored usta i još tešnje se priljubi uz njega, spustivši jednu ruku da ga trlja između nogu, dodirujući ga najpre blago, a zatim sve žešće. Najzad njena napetost za tren oka popusti i ona odmače svoja usta od njegovih i okrenu se na leđa, pored njega.
     "Zar nisi ništa osetio?" upita ga.
     "Nisam."
     Liza uzdahnu. "Drekalo me stalno moli, da znaš."
     Orion potvrdi glavom. "Znam." Za trenutak je ućutao. Zvezda, visoko iznad njih, bila je veoma sjajna, gotovo ga je dozivala. "Mogla bi i gorem da zapadneš."
     "Volim te, znaš."
     "Znam." Govorio je krajnje iskreno. "I ja tebe volim."
     "Pretpostavljam." Orion je gotovo mogao da vidi kako joj rade točkići u glavi, i nije joj prekidao tok misli. "Zašto ne možeš? Je li to samo sa mnom, ili je u pitanju nešto drugo?"
     Zvezda je blistala na nebu iznad Oriona, jedina stvar u njegovom vidnom polju. Nije mogao da odvoji pogled od nje. "Ne znam", reče on iskreno. "Voleo bih da mogu; lepša si od svih devojaka koje sam u životu sreo i jedna od četiri osobe do kojih mi je najviše stalo na svetu. Tek... ne znam."
     "Oh." Nije bila istinski ljuta, video je Orion, samo nesrećna i zbunjena, i pomalo tužna. "Misliš li da bi možda više voleo dečake?"
     Orion se žacnu na to pitanje, iako ga je ona postavila bez i najmanjeg prizvuka neprijateljstva; ta ga je misao opsedala gotovo cele prošle godine. U Pećinama nije bilo istinskih predrasuda prema muškarcima koji spavaju sa drugim muškacima, ali to nije bila česta pojava, i ljudi su zbijali šale s onima koji su to radili. "Ne znam", reče on najzad. "Mislim da ne bih."
     "Oh." Liza uzdahnu i priljubi se uz njega, privukavši svoju vreću za spavanje da se oboje pokriju njome i zaštite od hladnog noćnog vazduha. "Laku noć, Orione", reče ona, veoma tiho.
     "Laku noć, Lizo."
     Kada su sutradan ujutro ustali da se vrate u Pećine, Orion još nije bio ni trenuo.

     Dva dana pre kraja godine, 80. dana jeseni, sedeli su zajedno pored vatre, i sneg je nečujno padao oko njih. Orionov sivi pastuv bio je labavo sapet iza njihovih leđa. Poluispražnjeni sanduk sa bocama vina počivao je na zemlji pored njih.
     "On te odvlači u rat s divovima, Orione, i on to radi zato što hoće taj Prsten."
     Orion zavrte glavom. "Nisi u pravu. Da je hteo da zarati sa divovima, da sada bi već bili u ratu. U Pećinama vlada veliko raspoloženje da se vodi rat protiv divova, ali Kain prosto neće. U političkom pogledu to bi mogao da bude najgori od svih naših problema."
     Loga prsnu u smeh. "Uživam kad razgovaram s tobom, Orione. Podseća me na to kako radnici zaista razmišljaju. Ako nešto ne urade odmah, e, onda nikada neće to uraditi. Slušaj, Orione, Kain je star čovek, po radničkim merilima. Znam da se to na njemu ne vidi, ali veruj mi, tako je, i čini mi se da je počeo da misli malo dalje od nosa. To što Kain još nije rešen nije jedini razlog što još niste zaratili sa divovima. Ali, hoćete." Glas mu se odjednom promeni, i izgubi onaj podsmešljivi prizvuk koji je uvek bio u njemu. "Video sam."
     Orion zamišljeno potvrdi glavom, otpivši malo vina. Nije se slagao sa Logom, ali nije znao kako da ga ubedi da je on u pravu; zato je samo promenio temu razgovora. "Znaš li da je jedan od Kainovih srebrnookih pokušao da me prati sve dovde?"
     "Posmatrao sam. Da nisi uspeo da zavaraš trag, ja se ne bih pojavio kad stigneš ovamo." Loga se lagodno nasmeši. Ležao je na leđima, žvaćući jednu vlat trave. "Znaš li da si ti sada verovatno jedina osoba u ovoj Dolini kojoj je pošlo za rukom da zavara trag jednom srebrnookom? Ne računajući mene", ispravi se odmah. "Ali ja uživam nezasluženu prednost."
     Orion sleže ramenima, džarajući vatru štapom. Sneg je bio tako redak da nije mogao da je ugasi, ali ipak je šištanje pahuljica koje su se topile padajući u nju bilo veoma čujno. "Oni su me tome naučili. Odnosno, Kavad." Goruće grančice se urušiše i pramen varnica suknu iz vatre, sevajući žutom i narandžastom svetlošću. Orion podiše kruškoliku flašicu s vinom da nazdravi. "Za Kavada, da ima u drugom životu boljeg gospodara nego što je imao u ovom."
     "Pleme Selvren ne veruje da se točak okreće, Orione. Oni veruju u život posle smrti, ali na jednom ledenom mestu, zaleđenom paklu."
     Orion šmrknu. "Mora da misle o smrti kao o nečem izuzetno neprijatnom."
     "Pa, zar ne činimo to svi mi?" Loga je pažljivo i ispitivački proučavao pogledom travku koju je do tada žvakao; zatim je baci i poče ponovo da žvaće jednu poluzaleđenu vlat. "e bih se podsmevao njihovoj religiji da sam na tom mestu. Ona je bar njihova, samosvojna. Crkva Svetlosti, ili bar, najveći deo njenih dogmi, izmišljena je kao sredstvo da se radničko stanovništvo drži u pokornosti i podređeno volji vladara. I uspevala je, veoma dugo. Oh, naravno, Orione, da u njenoj suštini postoji nešto istinsko, neka veoma opipljiva moć, ali nisam siguran da to znači da je ta vera naročito vredna. Postoji u njenoj osnovi i jedna neistina, koju vladari nisu hteli da sagledaju - ta beznadežna pretpostavka da postoji neko moralnije biće - ili bar, nekakva moralna sila - iz koje izvire Svetlost. Neka sam proklet ako mogu to da razumem."
     "Mislim da on zna da si ti tu", iznenada reče Orion. "Čudno, ali nikad me nije pitao, i ne mogu da znam da li mu je to u mislima."
     Loga nije morao da upita ko je taj 'on'. "Verovatno si u upravu. Lukav je on. U tvojim mislima mogu da nađem samo sitne tragove njegovog prisustva, što znači da ti je, verovatno, ostavio um na miru; a ako jeste, onda ne može sigurno znati da li sam tu. Znaš, mislim da ga i nije mnogo briga. Ja ti ne mogu naneti neko zlo - ili ne želim, što se svodi na isto - i on to zna. Najgore što bih mogao da ti uradim, prema njegovim merilima, bilo bi da ti ispričam nešto što on ne želi da znaš - i počinjem da verujem da je možda čak i u pravu u pogledu nekih od tih stvari, bar za sada."
     Orion se glasno nasmeja, ne bez gorčine. "Huuu. Za ime Svetlosti, Loga, ne govoriš kao najgori neprijatelj moga oca."
     Vladar se uspravi i sede, otresajući snežne pahuljice sa rukava. "Ja nisam njegov neprijatelj", odvrati on jednostavno. "Ponekad mi se čini da je i on počeo to da shvata."
     "Odlično", prihvati odmah Orion, sa okrutnim smeškom. "hajde, vrati se u Istmarč zajedno sa mnom."
     "Ni slučajno. Možda grešim."
     Orion se i na to nasmeja, i iskapi još jednu kruškoliku bocu vina. Vino mu je grejalo utrobu, pretvaralo svet u mnogo prijateljskije mesto. "Ti si pametan čovek, ili vladar, ili šta god da si."
     "Na prvom mestu čovek, a zatim - do đavola, ne znam. Jednom sam bio pripadnik plemena Selvren, jednom sam bio i vladar, ali mislim da više nisam nijedno od toga. Ono što sam najpre - veoma sam star, i kao malčice sit svega."
     Orion se svali natrag u sneg, podiže vinsku bocu dnom naviše i iscedi iz nje i poslednju kap, pustivši da mu vino teče niz grlo sve dok ga više nije bilo. "Dobro, bar si čovek."
     "Šta hoćeš time da kažeš?"
     Orion izgovori hitajući, pre nego što izgubi hrabrost da to kaže jedinom čoveku za koga je znao da je u stanju da mu pomogne. "Nešto nije u redu sa mnom, ne znam šta. Pokušao sam da spavam sa dve žene za poslednjih pola godine, i ništa, ni sa jednom nije ništa bilo. Jedna mi se dopadala a drugu volim, a ipak, ništa." On zaćuta za časak, gotovo neprimetno. "Baš ništa."
     "A da li si mislio na Zvezdu kad se to događalo?"
     Orion se opet polako uspravi i sede. Vaseljena se ljuljala oko njega. "Pa, ovo je neumno. Otkud, do đavola, ti to znaš?"
     "Jesi li?"
     "A-ha. Baš neobično, zar ne?" Loga mu ništa ne odgovori, i Orion ponovi pitanje, "Otkud to znaš?"
     "Veličanstveno", prošapta Loga samom sebi. "Voleo bih da opet mogu da razgovaram sa T'Pau. Pitam se da li je imala predstavu šta radi kad je..." Prekinuvši sam sebe, on upita, gotovo tonom lekara koji postavlja dijagnozu. "Da li znaš da su vladari, iako su svi radnici u Skupštini bili na raspolaganju njihovoj pohoti, retko spavali sa radnicama? Bili su privlačniji jedan drugome."
     Orion je zbunjeno zurio u Logu. "Pa onda?"
     "Zvezda", objasni Loga. "Bio sam na njoj, klinac. Uneo Svetlost u sebe i izvršio skok. To je samo jedan asteroid, ništa više. Čovek koji više nije među živima, Loden Almandar, zapalio ga je hladnom vatrom, kao kulu svetilju, da pokaže ljudima da se tamo nalazi. Njegova ćerka je prikovana za taj asteroid. Pokušao sam da je oslobodim, ali ne mogu. Vezana je za njega većom moći nego što ja sam mogu da pobedim." Loga uputi jedan osmeh oblačnom nebu. "Senta već odavno zove u pomoć. Mislim da je ti sigurno čuješ. Nisi ti taj koga zove, ali veoma ličiš na tu osobu."
     "Ponovi?" zatraži Orion pijano.
     "Njeno ime je Senta, i svojevremeno je sišla na Zemlju da pomogne radnicima pošto su vladari abdicirali. Imala je najbolje namere, iako je iz svega toga proizašlo samo zlo. Tebi bi se dopala", tiho dodade Loga, "jer ti i ona ste veoma slični."
     "Ma, ti me zavitlavaš."
     "Jok."
     Orion uznastoja da mu reči zvuče što jasnije. "Uspori, na čas. Pusti da ponovim i vidim da li sam sve dobro shvatio. Ja sam zaljubljen u vladarku koju nikada nisam sreo, zato što me ona zove jer misli da sam ja neko drugi. I zbog toga ja ne mogu da uživam kad hoću da spavam sa nekom drugom?"
     "To je to, u osnovnim crtama."
     "Oh." Orion je za trenutak ćutao. "Pa, da znaš, to ti je obično bulažnjenje."

     Četrdesetak komandanata višeg ranga sedelo je u Sobi za savetovanja, prostoriji koja bi se zvala Ratnička soba da su Pećine slučajno bile u posedu nekog starinskog gospodara iz vremena vladara. Među njima su bili Kain, Jimal, komandant pukovnik Mondal, Dantes i komandant Prvi Orion. Jimal je stajao, čovek bele puti tako ukočenog držanja kao da ima koplje umesto kičme.
     Dantes je govorio.
     "Preuvežbani su, gospodaru. Ne možete držati tako ogromnu stajaću vojsku bez nade da će ikada stupiti u borbu. Više od polovine vaših ratnika su mlađi od dvadeset godina, i žude za svojom prvom bitkom. Odveli smo ih preko Blistave pustinje i upali u vazdušni prostor plemena Selvren, samo da bismo im dali priliku da okuse krv." Komandant pukovnik Dantes bespomoćno raširi ruke. "Gospodaru, natovarili ste mi na leđa najmlađu vojsku koja postoji od... od... od prokletog Ognja, u najmanju ruku. Naravno, ništa ne smeta da im dajemo da nadziru radnike, nema u tome ničeg lošeg, ali ratnik koji time bude zadovoljan jedan je od onih za koje ne bih, ako zatreba, voleo da mi štite leđa. Čak i bez upotrebe Ognjenih oružja mogli bismo da pobedimo Mastona za dve do tri godine, srebrnooke za, možda, dve. I tada bismo bili spremni da se sukobimo sa divovima."
     "Misliš da neće biti spremni da se sukobe sa divovima ako se prethodno ne okupaju u krvi?" Kainov glas je bio miran, crte lica staložene; za više od deset godina službe kao viši komandant Kainove vojske, Dantes još nije bio u stanju da - kao pokojni general Mersaj - odgovori prilično teškom zadatku, da pročita iz držanja gospodara Kaina one prikrivene znake prema kojima je jedino mogao da se upravlja neki od njegovih sagovornika.
     "Gospodaru, mislim tako."
     "Orione, šta ti misliš?"
     Najmlađi komandant je u sobi, mlađi od ostalih pune četiri godine, Orion je već izrastao u punu visinu odraslog čoveka; rekao je šta misli bez ustezanja. "Gospodine, mislim da je komandant pukovnik u pravu. Izgradili ste izvrsnu ratnu mašinu; čezne da bude upotrebljena."
     "Da li misliš, Orione, da treba da napadnemo Iglz?"
     Sedeli su za stolom jedan naspram drugog. Orion je stigao na sastanak pravo sa straže i odmah seo na jedinu preostalu slobodnu stolicu. Iako nije zakasnio, stigao je poslednji. "Gospodine, radije ne bih da napadnemo mesto u kome sam se rodio. To je, naravno, moje lično osećanje. Ako odlučite suprotno, ja ću, prirodno, vršiti svoju dužnost."
     Kain klimnu. Uputio je svoju misao samo Orionu. To znam, naravno, ali bilo je potrebno da se javno kaže. Glasno je, međutim, rekao: "U tom slučaju imam loše vesti za vas, dame i gospodo. Nećemo zaratiti protiv Mastona, i nećemo zaratiti protiv varvara. Zaratićemo protiv divova..."
     Iznenadni, spontani aplauz komandanata oko njega preseče ga u pola rečenice, a aplauz se pretvorio u dobovanje kad komandanti izvukoše svoje noževe i počeše njihovim drškama da udaraju o ploču dugačkog konferencijskog stola. Kain je čekao, sa blagim smeškom, sve dok odjeci dobovanja nisu utihnuli. "Bojim se da me niste pažljivo slušali. Zaratićemo sa divovima, ali to nećemo učiniti još za sledećih sedam godina."
     Tišina zavlada iznenada i potpuno.
     "Još gore, nećemo ratovati ni sa Mastonom ni sa varvarima. Maston će postati naš saveznik kad budemo zaratili sa divovima, i premda, čini mi se, nijedan od vas još ne veruje u to, činjenica je da nam je on potreban. Varvari nemaju nikakvog značaja; neću se upustiti u ratne operacije samo zato da svojoj vojsci pružim zabavu. Divovi su, pak", ubedljivo reče Kain, "veći dušmani nego što su nam to vladari ikada bili. Ne možemo nikako biti sigurni, komandanti, čak ni da ćemo preživeti u ovom budućem ratu sa divovima, a kamoli pobediti. Iako su naše vojne sile brojno jače, njihovo naoružanje je, najprostije rečeno, daleko bolje od našeg. Dao sam da nam naši strateži pripreme analizu odbrambenih postrojenja i municije kojima divovi raspolažu, u poređenju sa našim vlastitim ofanzivnim kapacitetima. Svi ćete dobiti po jednu kopiju te analize; taj dokument ćete pročitati i uništiti. Vojno."
     Zavladao je muk zaprepašćenja dok je Jimal delio komandantima korice sa dokumentima, i žamor ponovo odjeknu tek kad su komandanti stali da napuštaju prostoriju. Kain nije obraćao pažnju na njihovo mrmljanje upućeno jedni drugima dok su išli ka vratima; pravo mišljenje će moći da iskažu tek pošto budu imali priliku da pročitaju analizu i pretresu je sa drugim komandantima u čije su mišljenje i rasuđivanje imali poverenja. Kain baci pogled na Oriona u trenutku kad je dečak ustajao sa stolice; Orion tačno protumači taj pogled i ostade. Dantes nije ni ustajao. Uskoro su ostali samo njih četvorica.
     "Tvoje iskreno mišljenje, Orione?"
     "Čini mi se da ste pogrešili, gospodine. Za njih je predugo da čekaju sedam godina."
     Kain pogleda u Dantesa, pa opet vrati pogled na Oriona. "Mislim da ću biti primoran da se složim s tobom, Orione. Mogu li nešto da te pitam?"
     Orion nije očekivao takav odgovor. "Svakako," odvrati on oprezno.
     "Šta misliš, Orione, koliko su četrdeset komandanata u stanju da čvrsto čuvaju ovako veliku tajnu?"
     Ta misao nije pala Orionu na pamet. "Slabo, gospodine." Mislio je iz sve snage. "Mogu se opkladiti da će divovi imati kopiju tog dokumenta, od reči do reči, kroz jednu četvrt."
     "Još verovatnije, za nedelju dana", ispravi ga Kain. "Pobrinućemo se da dobiju jednu."
     "Dakle, kada ćemo stvarno napasti?"
     "Kroz tri godine, Orione."
     "Oh." Posle nekog vremena Orion primeti, savršeno ozbiljna lica. "To je već bolje, gospodine."
     "Znao sam da ćeš tako misliti."
IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
mob
Apple iPhone 6s
    Na zapadnom kraju oružarnice, Drekalo se žalio.
     "Sedam godina! Za sedam godina ja ću imati dvadeset tri! Još sedam godina ovako, i neću biti u stanju da odvedem klizni brod ili 'Sokola' ni na piknik, a kamoli u bitku."
     "Mm-hmm", promrlja Orion bez nekog naročitog saučešća.
     Ovako je značilo biti na jednom od najgorih nadzorničkih zadataka dodeljenih ratnicima za poslednjih nekoliko godina; na zapadnom kraju horizonta oružarnice nalazilo se ogromno đubrište, gde su se bacali ostaci odlivaka koje su proizvodili radnici. Iako su ti otpaci bili beskorisni, i sami po sebi nisu imali nikakvu vrednost, uzimanje njihovih uzorka bilo je, za čudo, jedan od najvažnijih zadataka za špijune divova. Iz jednog jedinog komada odlivnog otpatka, kako su Kainovi inženjeri tvrdili ratnicima, neki div inženjer mogao je da izvuče upravo neverovatnu količinu informacija o jedinjenjima i plastičnim materijalima koje su razvijali inženjeri radnika.
     Bio je to dosadan zadatak. Ratnik je stajao na stazi usečenoj visoko u stenu, koja je gledala na ogromno đubrište, rupetinu dublju od sto šezdeset metara i široku oko osamdeset, pazeći da, kako je to govorio Drekalo, "niko ne zbriše sa parčetom tog dragocenog đubreta."
     Orion je samo delićem uma slušao Drekalove žalopojke, a u stvari je u mislima prolazio kroz pojedinosti simularne borbe koju je vežbao tog jutra sa Lizom i ostalima. Začulo se nešto nalik na pucanje grančice u šumi, oštro i tanko, a ipak se jasno čulo kroz večito brujanje mašina u oružarnici, i svet mu se odjednom okrenu naopačke. Orion prvi put postade jasno svestan da nešto nije u redu u trenutku kad se našao bačen na rukohvat usečene staze takvom silinom da je čuo zvuk kosti koja se lomi u njegovoj levoj ruci i pored strahovite škripe metala koji je prskao. Daleko od njega Drekalo je urlao iz petnih žila, i Orionu pade na pamet, potpuno neočekivano, da je nadimak koji su tom mladiću dali još u detinjstvu bio jezivo tačan; Orion pomisli da nikada u životu nije čuo da neko pravi toliku galamu samo vlastitim glasom.
     Nastupio je, sred vrtloga događaja, iznenada jedan trenutak jasnoće i ukočenosti i Orion se obre ležeći ničice na površini uzane staze usečene u stenu, grčevito držeći desnom rukom ukrštene šipke rukohvata. Taj trenutak se napokon okonča i staza usečena u liticu nastavi da se odronjava na gotovo veličanstven način, sunovraćajući se postepeno u dubine đubrišta sve dok to polagano padanje nije bilo okončano iznenadnim trzajem. Orion shvati da lebdi iznad smrtonosne provalije na jednoj ruci i da mu noge slobodno mlataraju dok je konstrukcija staze visila, napinjući ono nekoliko preostalih veza sa osnovom koja ju je, još do pre nekoliko trenutaka, držala uz stenu i podupirala.
     Orionova leva ruka je potpuno utrnula. Nije mogao ni da je pokrene.
     Visio je iznad ambisa, grčevito se hvatajući za život samo sa tri prsta na desnoj ruci.

     "Ponovi?" Komandant kapetan Mielo urlao je u mikrofon. Do đavola, ratniče, uspori. Ne mogu da te uhvatim ni za glavu ni za rep! Šta to govoriš o zapadnom kraju oružarnice? Je li još uvek tamo, ili je već pao?"
     Svetla komandanog centra iznenada stadoše da žestoko trepere. "Kapetane?" Jedan od dežurnih ratnika bacio je pogled tamo gde je stajao komandant kapetan Mielo. U glasu mu se osećala sve jača panika dok je nastavljao da govori. "Kapetane, električna polja na Štitu su se skratila. Imamo..." Na brzinu je prelazio pogledom od jedne do druge slike na ekranima... "Nemamo više ništa. Kapetane, Štit je spušten!"

     Orionova slika sveta suzila se i svela na vatrenu traku koja mu je jurila kroz ruku, vezujući je za ukrštene šipke na kojima mu je visio ostatak tela. Prošla je čitava večnost dok nije postao svestan da sunčeva boja treperi, kao da se sprema da se ugasi, a zatim je to i uradila. Nije znao koliko je još ostao tako da visi, dok su mu se noge pomalo njihale nad mračnim ponorom, kad je odjednom došla Svetlost i obasjala jamu kao malo sunce, i do njega doprle bezglasne reči. Oprosti što sam se ovoliko zadržao. Da te povezem?
     Da, sećao se kasnije Orion svojih reči: Molim te.
     Svetlost ga obujmi i ponese sa sobom.

     Kada je Kain stigao, na čelu jednog odreda naoružanih ratnika, Orion je sedeo na podu oružarnice, držeći slomljenu levu ruku okrvavljenom desnom. Njegov prijatelj Drekalo stajao je pored njega, sa revolverom za ispaljivanje projektila u ruci, i delovao opako zaštitnički. Oko njih se bila iskupila gomila ratnika, radnika i inženjera.
     Na Kainovom licu nije se mogla primetiti nikakva zabrinutost. "Kako si?"
     "Odlično", kratko odvrati Orion. "Oče?"
     Dečak ga u poslednje vreme skoro nikada nije zvao tim imenom. Kain se za trenutak trže, što ne promače nikome u gomili koja se iskupila oko Oriona. "Da?"
     Orion podiže pogled, i u njegovim bledoplavim očima Kain ne ugleda nikakav strah, nikakvu reakciju na smrt kojoj je za dlaku izbegao, izuzev izvesne zamišljene natmurenosti koja Kaina podseti, po prvi put, na Lodena Almandara.
     "Moraš spustiti Štit, oče."
     Kain zaokruži pogledom po gomili koja ih je netremice posmatrala. Većina je bila zbunjena Orionovim primedbama, ali bar nekolicina inženjera su ga dobro razumela i sada su posmatrali Kaina da vide šta će učiniti. Kain pomisli na naoružane ratnike iza svojih leđa. Uhvaćen u zamku u Pećinama, na Kainovoj teritoriji, čak i uz pomoć Svetlosti, koliko će Loga moći da izdrži?
     "Štit se vratio u prvobitni položaj isuviše brzo", strpljivo objasni Orion. "Nije imao vremena da izađe, pošto mi je spasao život."
     Kao sama od sebe, Kainova ruka se podiže i dodirnu dugme na njegovom okovratniku. "Komandante kapetane Mielo."
     "Da, gospodaru."
     "Jeste li otkrili šta je preseklo dovod struje u Štit?"
     "Da, gospodaru. Omotač nosača broj osam bio otvoren sa spoljne strane Štita, i nešto nalik na lasersku vatru bilo je upereno u otvor. Inženjeri kažu da se taj omotač ne može otvoriti a da se ne uključe svi mogući uređaji za uzbunjivanje: izgleda je onaj ko je to uradio, ma ko on bio, dobro znao šta čini."
     "Znao je. Komandante, spustite Štit na petnaest sekundi, a zatim ga ponovo podignite." Kain prekide vezu i shvati da se glupo obazire oko sebe zagledajući u sve uglove oružarnice, kao da bi Loga bio tolika budala da se pritaji negde baš na tom horizontu. Nije video Svetlost Loginog odlaska, ni čuo hujanje snažnog vetra; ali podsećanje na starog prijatelja, osećanje da su tu negde misli toliko nalik na njegove, potreslo ga je kao da nisu poslednjih osamdeset godina proveli kao neprijatelji.
     Hvala, Kaine. Dirnut sam.
     Nema na čemu. Izvoli.
     U svako do... Štit koji se opet podizao preseče ga u pola misli, i Kain sa vidnim naporom skrenu misli sa vladara. "Jimale, utvrdi šta se dogodilo sa ovom stazom." On podiže glas. "Radnici koji su ovo učinili zažaliće što su se rodili." To nije bila prazna pretnja, i gomila koja se okupila da ih posmatra poče naglo da se razilazi. Kain nije obraćao pažnju na nju, već se okrenu Orionu, koji je posmatrao taj prizor očima koje su bile toliko tužne i toliko umorne od života kao da nisu pripadale šesnaestogodišnjem dečaku. "Gde je doktorka Denahi?" Kain je uzalud tražio očima kroz redove radnika.
     "Mislim da je niko nije pozvao", reče Orion. On se nesigurno nasmeši, ali to je bio samo pokret usnama, ništa više. "Isuviše su bili zabrinuti da vide šta ćeš uraditi s Logom."
     "Dobro, to smo sredili, zar ne? Hodi", pozva ga Kain, "daj da ti pomognem."

     Rasprava, koja se držala do kasno u noć, bila je dugotrajna i žučna; Orion nije bio sasvim siguran zašto su ga pozvali.
     Možda je to bio znak poverenja?
     Bilo je nekih tridesetak radnika na tom tajnom sastanku; održavao se u tunelu koji se spuštao otprilike do šezdeset metara ispod četvrtog horizonta. Otprilike polovina prisutnih bili su ratnici, druga polovina radnici; samo jedan je bio inženjer. Orion je bio naoružan - tih dana je stalno bio pod oružjem - ali i pored toga, da nije imao sa sobom Lizu, Drekala i Kenijana, Orion je mislio da bi možda bio zabrinut (ne uplašen, ne, nikada uplašen), jer su radnici bili ljuti i to se videlo. Na Oriona je već jednom pokušan atentat; leva ruka ga je još s vremena na vreme bolela tamo gde kost još nije srasla kako treba, i nije baš goreo od želje da se izloži drugom takvom pokušaju.
     "...i nije zucnuo ni reč o velemladosti svih ovih prokletih jedanaest godina. Radimo na tome, veli on, radimo na tome i radimo na tome - ali on nije ni dan matoriji, je li tako? Zar se nismo upravo zato pobili sa vladarima?" Govornik, jedan postariji radnik po imenu Tolrin, koga je Orion poznavao samo iz viđenja, nastavi: "Ne marim da vam kažem, društvo, da više nisam mlad. Kažu kako velemladost ne podmlađuje, već samo sprečava da dalje stariš - pazite šta kažem, neću da budem šezdeset kad prestanem da starim. Večni život ne zvuči baš super ako treba da ga provodiš krezub, je li tako?"
     Na Tolrinove reči začu se žagor odobravanja. Iznenada, onaj jedini prisutni inženjer progovori. Govorio je gotovo knjiški pravilno, što je odavalo da je visokog roda. "Nije u mojoj nadležnosti, ali sigurno znam da je gospodar Kain poklonio šest svojih tableta velemladosti za naučna istraživanja. Čuo sam, međutim, da je proizvodnja drugih, po ugledu na te, daleko teža nego što mislite. Nisu u pitanju hamijski proizvedeni lekovi, već virusi preobražaja, sa kojima je veoma teško raditi." Jedva da je i trebalo naglašavati tu činjenicu; epidemija preobražajne groznice izbila je prethodnog leta i od nje je umrlo blizu tri stotine radnika, uključujući i dva ratnika baš iz Orionovog voda.
     Lizina majka, ratnica Irina, iznenada se umeša. "Orione, koliko ti je godina?"
     "Šesnaest, ratnice."
     "Mislim da možemo prestati da se sekiramo zbog velemladosti," jednostavno zaključi Irina. "Ako Kain govori istinu, Orion će nastaviti da stari još deset do petnaest godina i onda će se zaustaviti. Toliko mogu da sačekam da bih otkrila istinu. Sumnjam da će Kain dozvoliti da Orion umre od starosti."
     Orion odjednom postade svestan da se pažnja okupljenih prenela na njega, i on sleže ramenima. "Ja sam, mu verujem kada o tom govori, a meni je lagao mnogo više nego što bi se ikad potrudio da laže vama."
     Irina se nasmeši Orionu. Bila je to privlačna žena, nešto oštrijih crta lica nego Liza, nešto malo više istrošena životom, ali inače veoma nalik na nju. "Shvataš, Orione - moraš da shvatiš - da svet u kome si odrastao nije više svet kakav mi poznajemo. Dobio si najbolje što ti je Kain mogao ponuditi, najbolje od najboljeg. Ne kažem da je nama bilo strahovito loše - svakako da ima razloga što nam dolaze izbeglice, a nije ni zato što su Pećine naročito opako mesto za život - ali nije bilo ni tebi tako dobro kao što je moglo biti. Raspravljali smo o tebi, znaš, pre nego što si bio pozvan da se sastaneš s nama. Pamtimo ono što si za nas učinio svih ovih godina, počev od kad si spasao onu budalu od mog muža od posledica njegove vlastite gluposti, uključujući i prijateljstvo koje pokazuješ prema nama i našoj deci. Bilo je onih koji su smatrali da ne treba da imamo poverenja u tebe - uključujući i čoveka koji je izvršio onu sabotažu na rušenju staze u steni - i o takvima smo se sami pobrinuli."
     "Pobrinuli ste se?" Orion se malo nasmeši. "Ubili ste te ljude, da biste meni učinili uslugu?"
     Ratnik koga Orion nije poznavao objasni jednostavno. "Tako je. Mi koji smo ovde, tu smo zato što ti verujemo, a gospodaru Kainu ne verujemo više. Ovde smo zato što smo spremni da pođemo za tobom." Čovek zastade, a onda dodade neposredno: "Gospodaru Orione."
     Orion se okrenu Lizi, podigavši jednu obrvu. Devojka samo sleže ramenima; o ovome nije ništa znala. Orion klimnu, prihvatajući, a onda se opet okrenu gomili. Iako kratka, ova njihova razmena mišljenja nije prošla neprimećeno. Pitajući se šta bi Kain rekao na sve to, Orion hladnokrvno reče: "Prihvatam vašu vernost. Ako ste voljni da me pratite, reći ću vam i ovo: najbolje ćete mi služiti ako nastavite da radite na svojim sadašnjim radnim mestima, ali sa dvostruko više zalaganja. Želite da učinite da vam bude bolje? Odlično, to je za svaku pohvalu. Razumem vas. Pre nego što bilo šta možemo učiniti u svoju korist, moramo biti bezbedni, a da bismo bili bezbedni moramo prethodno pobediti Severnu zemlju." Orion duboko udahnu; uspevao je da dopre do njih, osećao je to. Govorio je; posmatrao kako njegove reči deluju na njih. "Svi ste čuli da ćemo napasti divove kroz sedam godina; ako budete radili onako kako vam kažem, i radili svesrdno, do bitke će doći mnogo, mnogo ranije nego što možemo zamisliti."

     "Nije bilo loše, Orione", reče Kenijan dok su se vraćali kroz tunel posle sastanka. Prema prećutnom sporazumu nisu razgovarali o sastanku s kojeg su upravo krenuli, izuzev te lakonske primedbe. "Zreo sam za spavanje", reče Kenijan u sledećem trenutku. "Sutra ujutro prvo što imam da uradim jeste da odstojim jednu stražu, a u podne sam rezervisao vreme na 'Sokolu'."
     "Nije ti to loša ideja, mislim da spavamo", veselo dodade Drekalo. On i Liza držali su se za ruke, i Kenijan samo prezrivo šmrknu na tu primedbu, a onda se odvoji od njih na raskrsnici dvaju hodnika, ne rekavši im ni laku noć. Drekalo je iznenađeno gledao za njim. "Šta mu je?" upita on Oriona.
     Orion potapša Drekala po ramenu, namerno izbegavajući Lizin pogled. "Nekada nas je bilo četvoro, prijatelju. Sada smo nas dvojica i jedan par. Nagađam da žali što više nije kao nekada."
     Drekalo je dugo izgledao nesrećan. "A šta ti kažeš?"
     Liza ponovi, kao odjek. "Da, šta ti kažeš?"
     Orion se nadao da je uspeo da spreči da mu se vihor sukobljenih osećanja pokaže na licu, i pomisli da će možda čak i uspeti u tome. "Nekada sam znao: ako budem pošten sa svima koje budem sreo, i oni će biti pošteni prema meni. Znao sam da Kain želi još nešto, što nije samo moć. Znao sam: ako svojim prijateljima otvoreno kažem šta mislim, možda ćemo se posvađati, ali ostaćemo prijatelji." Osmeh mu je bio sumoran. "Sve se menja, zar ne?"
     Orion im okrenu leđa i pođe niz hodnik, sam.

     6.
     Sledeće večeri, u Kainovom stanu, igrali su jednu društvenu igru koja se zvala šah. Kain je stalno dobijao - uvek je sve dobijao - bar kad je Kain bio u pitanju, Orionu to nije smetalo. Soba je bila ista ona u kojoj je nekada Kain držao Prsten; obično je bila prazna, izuzev prostirki na podu i stola na kome su stajale raznovrsne Kainove društvene igre. Danas je u njoj bilo nešto drugo, terminal računara kakav Orion nije video nigde u Pećinama, mehanizam iz kojeg je upadljivo zračila velika starost. Orion je, na osnovu jedne primedbe koju je Kain napravio pre nekoliko godina, znao da je to bio jedan od nekoliko tehnoloških aparata koje je Kain smatrao vrednim da ih ponese sa sobom kad su napustili Donertaun, uoči njegovog povratka iz Progonstva. Orion nikada ranije nije video taj mehanizam izvan najintimnijeg boravišta njegovog oca, pete od ukupno pet soba u kojima je živeo. Uostalom, Orion je taj mehanizam, pre te večeri, video svega dva do tri puta.
     Orion nije napravio nikakvu primedbu na prisustvo mehanizma, iako je bio siguran da nije tu bez razloga; ako Kain bude želeo da sazna zašto, Kain će mu sam reći, a ako ne bude, neće mu vredeti ni da pita.
     Jimal ih je posluživao dok su igrali, Kaina belom kafom, Oriona kuvanim i začinjenim vinom. Kainov stan je bio malo prohladan za Oriona; nije skinuo bluzu uniforme dok je igra odmicala.
     "...i tako, zakleli su ti se na vernost i ti si to prihvatio?"
     "Da, gospodine." Orion pomače jednog piona, a Kain ga usput uze. Orion krenu lovcem, da uzme ratnika koji je prethodno bio pojeo njegovog. Večeras je igrao agresivnije nego obično; iako su mu kralj i kraljica još bili u pozadini, iza prednjeg reda piona, oba njegova lovca i konja već su bila izvedena na bojno polje.
     "Hoćeš li mi reći njihova imena, Orione?"
     "Ako to budete zahtevali od mene, gospodine." Orion je pažljivo proučavao šahovsku tablu.
     "Večeras gubiš, Orione." Kain izvede topa, posmatrajući kako Orion proučava tablu. "Naredio si im da povećaju napore, ali im nisi dao nikakve rokove za napad na divove, koji si im obećao?"
     "Ne, gospodine, nisam."
     Kain okusi kafu i klimnu. "To ne mora da izađe na loše." Orion ga oštro pogleda i Kain se nasmeši. "Šta si ti očekivao?"
     Orion se ustezao. "U stvari, mislio sam da ćeš me ubiti. Prihvatanje zakletve na vernost dok si ti još živ predstavlja veleizdaju, zar ne?"
     Kain prsnu u smeh. "Pa, da kažemo da bih ja na tvome mestu uradio isto. Izbor ti nije bio baš veliki, sinko, kad si već napravio grešku da pođeš a da mi ne kažeš. Mogao si da se probiješ revolverom sa prijateljima koji ti štite leđa, i verovatno bi poginuo; mogao si da ih glatko odbiješ i da sečekaš da vidiš da li će te pustiti da se vratiš živ; ili si mogao da me sam ubiješ, u kom slučaju prihvatanje njihove zakletve ne bi bilo veleizdaja."
     Iznenada se opet pojavi onaj isti, laki, opaki, sumorni smešak, koji je počinjao veoma da uznemirava Kaina. "To mi je, gospodine, već padalo na pamet."
     "Oh?" Kain je sedeo veoma mirno dugo vremena, sve dok se onaj opaki smešak nije izgubio. "Orione", reče on sasvim mirno, "ti si u ovom trenutku jedini živi stvor koga se iole plašim. Ti si, takođe, jedini koga volim." Te reči uznemiriše Oriona, a onda Kain pređe crnim lovcem preko cele širine šahovske table i, držeći ga za vrh, jednim ovlašnim udarcem odgurnu njime Orionovog konja sa table. "Tvoj će kralj", saopšti on mirno, "pasti."
     Kralj... će pasti. "Da", odvrati rasejano Orion, "hoće, zar ne?" Tabla se pred njegovim očima odjednom zamagli, i on morade da zatrese glavom da bi izbistrio sliku u očima. On podiže pogled na oca, ali i Kainovo lice je bilo zamagljeno, nejasno. Čak i crne oči su mu bile rasplinute, bez one oštre i jasne prisutnosti koja ih je obično ispunjavala. Osećao je da mu lice gori. "Izvini", reče Orion u sledećem trenutku, "teško... teško mi je da se usredsredim."
     Kain odmahnu rukom. "Ostavimo igru. Ionako igraš gnusno." Kain se malo nagnu napred. "Gnusno, Orione."
     Gnusno? Reč je za Oriona nosila u sebi neke uspomene, neku aromu mladosti i nevinosti koja je u poslednje vreme potpuno nestala sa lica Zemlje. Kain je nešto govorio, i Orion preču početak rečenice kojom mu se obratio. "... i što bolje shvatiš te stvari, Orione, tim bolje ćeš razviti kod sebe sposobnost da vidiš u mraku, a ako ne bude tako, Svetlost, kad bude došla, sagoreće ti oči. U Donertaunu je tako bilo, kad sam bio uhvaćen u klopku između Blistave pustinje i varvara; zato sam uzeo varvare i učio ih i obučavao sve dok mi nisu postali pomoć u nevolji. Donertaun me je izmenio onako kako ne mogu ni da ti opišem, učinivši da upoznam istine koje ne mogu da saopštim nikome ko ih nije proživeo. Doner Almandar, koji je otišao iz našeg sveta više od devet stoleća pre mog rođenja, mislio je, Orione, isto kao ja; i ja to znam, jer ja sam bio Doner Almandar, i bio sam i Loga. Ti ćeš, Orione, postati ja."
     Orion odjednom postade svestan da mu se ruke tresu. Osećao je kao da se neka kopča duboko u njemu odjednom otvorila. "Oče", prošapta on, "nije mi dobro." Slike su mu munjevito proletale kroz um, nekako čudno privlačne, čovek proboden kopljem čija se leđa podižu u grču sa utabane zemlje borilišta; žena koja ga doziva rukom, žena sa kratkom plavom kosom i Orionovim vlastitim bledoplavim očima.
     "Nije ti dobro već odavno", složi se Kain, "a to je delimično i mojom greškom. Ustani." Kain mu pomože da ustane na noge, iako je Orion gotovo pao, a jednom se i zateturao dok ga je Kain privodio terminalu računara i smeštao u stolicu ispred njega. "Uključuje se ovako, ovde i ovde." Kain dodirnu prekidačima Orionovo čelo, i dva metalna dugmeta odjednom postadoše neobično topla.

     7.
     Svet se povuče u stranu i udalji od Oriona, i smrtno ledena pustinjska noć primi ga u sebe.

     Bila je pozna noć, i zvezde su sijale na Blistavu pustinju, nepodnošljivo svetle. Vazduh je bio strahovito hladan, sekući Kaina kao brijačem. Na stražarnici koja se nalazila u predgrađu Donertauna, ispred ploče sa instrumentima koji su pretraživali Blistavu pustinju, i u severnom pravcu od postojbine vladara Zemlje, Kavad podiže pogled i uperi ga u daljini. On klimnu Kainu, i Kain podiže ruku pozdravljajući mladog varvarina i potom nastavi da korača.
     Nije obraćao pažnju na hladnoću, i pređe preko aerodroma do hangara. U hangaru je upalio fuzione generatore i sišao liftom do podzemne prostorije u kojoj se nalazila velemladost.
     "Komanda", reče on, ne dižući glas, "svetla."
     I svetla se upališe.
     Polako je krenuo ukrug, bacajući poglede naviše i oko sebe, po ogromnom prostoru koji ga je okruživao. Baterijske lampe koje su bile unete u te dubine tokom poslednjih pet godina dozvoljavale su mu da nazre put - samo da ga nazre.
     Bio je u najvećoj veštačkoj građevini koju je ikada video, u hangaru toliko ogromnom da Kain čak nije ni bio siguran da li suprotni zid uopšte postoji, ili možda to samo njegove oči uporno nastoje da tvrde da je tu.
     Kain opet obrati pažnju na vrata koja su se nalazila pred njim. Tačkasta ploča je bila tu, i Kain morade s mukom da potisne snažni poriv da je dodirne. Ta tačkasta ploča bila je starija od mnogih vladara, starija od same Skupštine. Električne vatre poigravale su po njegovoj koži kad je ispružio ruku prema njoj. Pošto nije bio siguran da ne postoji neki drugi način da to uradi, on opet reče: "Komanda, otvori."
     Tihi glas, koji nije bio čovečiji, odgovori: "Molim, unesite lozinku."
     Kainu su vlastite ruke izgledale veoma daleko. Tačku po tačku dodirivao je slova da obrazuje reči koje će mu dati sredstvo da rat prenese na teren vladara.
     Mogao je postojati samo jedan odgovor. Reči su dva puta bila navedene u Donerovim spisima i podvučene u Donerovoj knjizi religioznih tekstova:
     Neka bude Svetlost.

     Bio je mrak.
     Orion strgnu prekidače sa lobanje i ostade da sedi u stolici, boreći se za vazduh kao da je upravo pretrčao deset kilometara. U jednom dugotrajnom trenutku učini mu se da je zaista svoj otac. Svetleća boja na zidovima sobe bila je ugašena. Orion je sedeo teško dišući, slušajući u ušima krkljanje vlastitih izmorenih pluća, a onda se odjednom, u polumraku, pojavi Kain. Orion upita kroz sasušena usta: "Oče? Šta je ovo?"
     "Istina." Kain je bio samo još tamnija mrlja u polutami sobe. "Dnevnik. Mašina koju sam pronašao u Donertaunu. Uspomene, Orione, uspomene sedam različitih muškaraca i žena, među njima i moje, i Donera Almandara, i Logine, kad nije bio nimalo stariji od mene."
     "Učinilo mi se... oče, u trenutku mi se učinilo da sam ja ti."
     "Za trenutak si i bio. Znaš, trebalo bi da bude zanimljivo kad vidimo šta će se dogoditi s tobom pošto saznaš kako ja mislim."
     Te reči su bile izgovorene tako ravnodušno, sa tako potpunim nedostatkom osećanja, da se Orion, prvi put u životu, prepade od Kaina. Iznenada je bio bolno svestan kiselog zadaha svog vlastitog znoja. "Oče... ne možeš istinski biti uplašen od mene. Ti si me naveo na ovo, mora da postoji razlog."
     "Učiš, učiš, dete." Kainov glas je imao neki prizvuk koji Orion nije mogao da odgonetne. "Žao mi je, Orione. Zaista."
     "Žao, zbog čega?"
     Kain zavrte glavom. U polumraku Orion je jedva mogao da razazna taj pokret. "Žao mi je zbog svih onih laži koje sam ti govorio. Još određenije, ne mogu ti objasniti. Ali... možda ćeš se setiti da sam ti jednom ovo rekao."
     "Oče, ne razumem šta kažeš."
     Kain krenu da se udalji, a onda zastade neodlučno na vratima samo za trenutak, pre nego što se opet okrenu ka Orionu.
     "Na putu si da shvatiš."

     Skriven u svojoj crkvi, propovednik Džek posmatrao je hodočasnika kako izlazi iz Blistave pustinje.
     Jahao je na konju, zaista je jahao taj hodočasnik, na velikom, zdravom vrancu sa belom zvezdom iznad desnog oka, izlazeći iz pustinje osmoga dana posle mesečeve mladine. Grad u koji je hodočasnik upravo ujahivao bio je veoma star; neke od zgrada su bile izgrađene od perolakog, gotovo neuništivog ferobetona, kakvog danas nijedan čovek više nije umeo da napravi. Ostale zgrade bile su od ćerpiča, mlađe od sto godina, iz doba kada je stari sveštenik držao propovedi koje su održavale u životu Donerovu Crkvu. Džek je bio gotovo siguran da je osmi dan; stari sveštenik je pre smrti naučio Džeka da broji sve do deset. U poslednje vreme Džek ponekad nije mogao da se seti da li šest dolazi pre sedam ili posle njega, ali je bio siguran da nije ni važno kad se pođe dalje; osam je bilo osam a devet devet, i deset je bilo deset.
     Sasvim lako, u krajnjoj liniji.
     Džek izađe hodočasniku u susret. Stari sveštenik ne bi to nikada uradio, ali reka hodočasnika gotovo je presahla od sveštenikove smrti do sada, i Džek je došao u situaciju da voli kad naiđe poneki hodočasnik. U stvari, kada god ko naiđe. Bio je samo jedan pre nekoliko godišnjih četvrti, i taj nije bio prijatan; stalno je navodio razgovor na velemladost, sve dok Džek nije bio primoran da ga ubije. Džek nikada nije uspeo da pronađe sveštenikovo skrovište velemladosti, isto ono skrovište koje je Sveti Doner ostavio za sobom kada je otišao sa Zemlje, a bez tog mamca hodočasnici - ili bar oni među njima koje je vredelo primiti - neće više dolaziti.
     Već se bio prilično pomirio s time.
     Džek izađe na trem ispred crkve i pozva hodočasnika, dok je ovaj vodio svoga konja ka bunaru u crkvenom dvorištu. "Hej, hodočasniče", veselo povika on. "Dobrodošao."
     Hodočasnik pričeka trenutak pre nego što odgovori, zaustavivši konja. Nije ličio na hodočasnika; krupni čovek crnih očiju i smrknuta lica koje je, zajedno sa pogledom na pušku plemena Selvren privezanu za sedlo, učinilo da se Džek oseti dovoljno nelagodno da bi otvorio sigurnosni prekidač na svom Vestar laseru, koji mu je bio privezan za levi članak ispod širokih rukava mantije. Džek nije dobro pogađao starost ljudi koje vidi; hodočasnik je bio otprilike dvadeset pet godina star, pomisli on, možda malo stariji. I druge stvari nisu na njemu bile kao obično: hodočasnikov konj nije izgledao kao životinja na kojoj je prešao celu Blistavu pustinju, a i sam hodočasnik je izgledao, iako je to bilo nemoguće, kao da se tek nedavno okupao. Iako je imao belu kožu - možda je bio najbelji čovek koga je Džek video u životu, ako ne računa pleme Selvren, čiji su pripadnici ponekad dolazili preko planina - pustinjsko sunce kao da ga nije mnogo opalilo. "Zdravo, starče", napokon odgovori hodočasnik. "Smemo li moj konj i ja da se napijemo iz tvog bunara?"
     Džek potvrdi glavom. "Uzmi kofu sa strane i nemoj je vraćati u bunar kad se tvoj konj napije iz nje. Pusti je da se malo prokuva na suncu." Čovek sjaha i spusti kofu u bunar, izvadivši je samo jednom. U početku Džek nije bio siguran da li ga oči varaju, jer, kad se hodočasnikova ruka spustila u bunar, kao da ju je pratio neki narandžasti oreol svetlosti. Hodočasnik izvuče kofu i ispi najveći deo njene sadržine, a onda je ponovo spusti u bunar. Džek malo jače zažmuri: sjaj je bio i dalje tu.
     Džek uzdrhta i sklopi ruke, nadajući se da tako izgleda sveštenički pokret i, ispod mantije, otvori sigurnosti prekidač na malom automatu vezanom za svoj desni članak.
     Drugu kofu čovek spusti pred svog konja. Zatim se okrenu prema Džeku i priđe do crkvenog trema. "Kako se zoveš, stari?"
     "Ja sam propovednik Džek", odgovori Džek što je mogao dostojanstvenije.
     "Ja se zovem Kain", reče hodočasnik, govoreći hladno ali bez vidnog gneva, "i pored Štita nosim i oklop koji štiti od mehaničkih povreda; prema tome, budi ljubazan pa izvuci ruke iz rukava, a zajedno s njima laser i revolver. I predaj mi ih."
     Džek ostade ukopan od čuda, držeći laser Vestar uz levi članak desnom rukom, a presveti revolver Smit i Veston levom. Nije bio baš sasvim siguran šta znači 'oklop koji štiti od mehaničkih povreda', niti kako bi taj oklop mogao da zaustavi delovanje odgovarajuće blagoslovenog metka u čauri ferokreta, da ne prospe čovekovu utrobu...
     Hodočasnik koji je sebe nazivao Kain... gledao je u njega. Jedna jedina kap znoja klizila je niz hodočasnikovu slepoočnicu, ali inače je delovao spokojno, gotovo nezainteresovano. Izuzev laserske puške, koja je još bila na konju, nije nosio, koliko je Džek mogao da vidi, nikakvo oružje.
     "Predaj mi oružje", ponovo hodočasnik, nekom neobičnom žestinom. Njegove oči bile su čvrsto prikovane za Džekove, i ovaj poče da drhti.
     "Ne mogu... ruke su mi utrnule", prošapta Džek. Hodočasnik se hitro pope uz stepenice, razdvoji Džekove ruke i uze iz njih oružje.
     Tako je Kain od Istmarča osvojio Donertaun.

     Doner je otišao sa Zemlje u vreme Velike obnove i odveo sa sobom većinu naroda T'Pau. U više navrata pokušao je da ubedi Logu da pođe s njima. Jedne noći su stajali zajedno, dva dana pre nego što će otpočeti jednu sedmodnevnu pijanku, i posmatrali vasionsko uzletilište Majovu, za koje je Doner odvojio radnike da ga izgrade. "Do đavola, Loga, gde još ovde ima nekog izazova? Mogli bismo opet da zamrznemo polarne kape, imamo dovoljno znanja za to, iako mi se odnekud čini da se divovi ne bi mnogo obradovali. Kad bismo to i uradili, i ponovo dobili kopno koje sada leži ispod gomile kubnih metara vode, očistili svet od radioaktivnih zagađenja, pobili mutante i čudovišta koja su se pojavila na svetu, u svemu tome nema ni trunke izazova za takve kao što smo mi, a svet opet ne bi bio onakav kao nekada. Isuviše mnogo nekadašnjih vrsta je izumrlo i neće se obnoviti. Osećam u srcu da su nam dani na ovoj planeti odbrojani."
     Loga sleže ramenima. "Tvoji dani, možda." On zastade. "Kuda ćeš?"
     "Krenućemo u nepoznato, istraživati... osvajati. Ima li za čoveka bolje sudbine? Uprkos Lodenovoj propagandi, mi nismo bogovi, bar za sada." Doner je stajao uz ogradu balkona, a njegove velike, vešte šake stezale su čelične šipke. "I priznajem, mislim da je ceo taj posao oko izigravanja bogova... negovanje prokletih varvara dok ne postanu civilizovani... Do đavola, Loga", odjednom dreknu, "to je sve loša zamisao. Napravićemo od njih samo svoje vlastite slike i prilike i razorićemo njihovu snagu, a nemamo ništa da im damo da nadoknade taj gubitak. Mi imamo svoje jake strane, da, ali one nisu i njihove." On malo poćuta, a zatim dodade: "A pošto nemamo ona znanja genetskog inženjeringa koja je imala T'Pau, prenošenje naše snage na njih postaje prilično sporna stvar."
     Loga se nemirno šetao po balkonu, posmatrajući prostrana polja na kojima su ljubičaste varnice uzletale sa mesta na kojima se gradilo. Isuviše mnogo odjedanput, mislio je riđokosi. Svemirski brodovi u orbiti bili su tek napola završeni, a ovde na Zemlji Doner je nemilice trošio ogromne sirovine u žurbi da ih što pre završi - i još više onoga što će možda postati neophodno da bi moglo preživeti onoliko T'Pauinog naroda koliko je želeo da mu se pridruži.
     Loga nije sumnjao da će Doner završiti svoju flotu zvezdanih brodova i da će, kao što je Doner govorio često i veoma glasno, krenuti u nepoznato, istraživati i osvajati.
     Doner Almandar je bio prvi, i još najbolji prijatelj koga je Loga imao; ipak, nije uspevao da u sebi nađe reči kojima bi Doneru opisao koliko mu sve to zvuči dosadno.

     Orion uđe u Kainov stan bez kucanja. Kain je sedeo prekrštenih nogu ispred stočića sa doručkom, čitajući uz jelo svežanj izveštaja.
     "Kaine?"
     Kain dobaci Orionu kratak pogled i reče mirno: "Jimale, ostavi nas nasamo." Srebrnooki se malo nakloni, uze poslužavnik sa nedovršenim Kainovim doručkom i izađe.
     Kain ne ustade. "Dobro jutro, Orione."
     Dečak napravi još dva koraka. Glas mu je podrhtavao. "Mašina... tvoje uspomene nisu sve bile u njoj."
     "Nisu bile ni uspomene Donera Almandara, kao što ćeš zapaziti. Mudar čovek se nikada neće toliko izložiti drugima na takav način. Uvek će biti, Orione, stvari koje neću hteti da znaš."
     Orionu je igrala brada kao da se sprema da zaplače, ali ostade pribran. "Lagao si me."
     "A-ha. Stalno. Šta tu ima novog?"
     Dečak nastavi s mukom. "Ko sam ja?"
     Kainovo lice se ukoči. "Ti si moj sin." Crne oči su mu netremice gledale Orionove. "Zar ti to nije dovoljno?"
     "Komandantu kapetanu Solanu si rekao da ne možeš imati dece, da bi ona bila čudovišta." Reči mu potekoše kao lude. "A ja sam bio slep, i nisam primetio da neko takve boje kao što si ti nikada ne bi mogao da dobije sina kao što sam ja. Proklet da si, Kaine, ko sam ja?"
     Kain skrenu pogled sa dečaka, ka slici na komadu sunčeve svile koja je prikazivala Blistavu pustinju, i ostade da sedi tako, nepomičan, posmatrajući je. "Tvoja majka je Rea Veramorn. Ona je bila usvojena kći Mastona Veramorna. Njen pravi otac bio je Loden Almandar. Tvoj otac je bio čovek po imenu Solan, koji je bio u službi Mastona Veramorna; da si bio u mojim uspomenama, video bi nešto i o tome kakav je on bio čovek."
     Kain u dečakovom glasu oseti očajanje. "Lagao si me, i lagao si me, i lagao si me! Zašto sada da ti poverujem?"
     "Orione?"
     "Šta je?"
     Reči su bile samo najslabiji šapat; ipak, odjeknule su kroz praznu sobu kao krik. "Seti se." Kain se polako okrenu i ugleda Oriona kako stoji ukočen, u šoku. On ponovi još jedanput.
     "Seti se."
     Orion, teturajući se, koraknu unazad, pa još jednom, zureći u Kaina sa krajnjim užasom.
     zatim se okrenu i potrča.

     "Gospodaru Kaine?"
     Prijemnik se odjednom bučno oglasi prekidajući Kaina u razmišljanju.
     "Reč koja ti nedostaje", kazao je tada Lukas, veoma, veoma tiho, "jeste krivica."
     "Da?"
     "Gospodaru, govori komandant kapetan Peralt, dežurni komandant letova. Komandant Prvi Orion zahteva da mu se da jedan 'Soko'. Nije predviđen za letenje. Izgleda - uznemiren, gospodaru."
     "Zadržite ga", reče Kain, trenutno donevši odluku. "Odmah dolazim."

     Stajao je tamo, u svom letačkom odelu, kada je Kain stigao do brodogradilišta; stajao je strpljivo, ali nešto oštro gorelo je u varljivo naivnim plavim očima.
     "Kuda ćeš, Orione?"
     Dečak prvi put nije u Kainovim očima izgledao kao dečak. Osoba koja je stajala pred njim na ivici brodogradilišta, sa redovima kliznih brodova i 'Sokola' za leđima, bio je odrastao čovek, koji je sebe obuzdavao čeličnim samosavlađivanjem. "Zar je to važno? Vratiću se."
     "Kuda?"
     "Ne znam ni sam!" prodra se Orion. Na brodogradilištu se nije zatekao niko ko tog trenutka nije našao sebi veoma važan posao kojim će se baviti, osim zlosrećnog komandanta letova, koji je stajao mirno, bez kapi krvi u licu. "Proklet da si, pusti me!"
     Kain ne odvrati pogled. "Svakako." Nije mogao da se seti kada se poslednji put u mnogo godina osećao tako čudno. "Komandante letova, spustite Štit kad vam on bude naredio."
     Orion se okrete bez reči i uputi krupnim koracima ka svom kliznom brodu.
     Kain reče tako tiho, da ga niko drugi nije čuo. "Pusti ga da ide."
     Usmerio je klizni brod prema zapadu. Probio je zvučnu barijeru dok je preletao preko Almandara i vinuo se iznad Iglza nekoliko minuta posle toga. Jedna letelica srebrnookih ga je u jednom trenutku pozdravila, ali se on ne potrudi da odgovori. Dizao se sve više, sve dok njihov brod nije prestao da ga prati i okrenuo natrag.
     Orion je progonio Sunce preko sveta, dok su mu suze tekle niz obraze. Plakao je za svojim mrtvim ocem, Solanom, tražeći pogledom zeleni zrak koji sine u hiljaditom deluću sekunde pre nego što se Sunce ugasi.

     Kain je presedeo celu tu noć na stazi usečenoj visoko u steni, pri vrhu kupole Pećine Tri, tako da je mogao da čuje oružarnicu, osluškujući svu noć brujanje mašina.
IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Idi gore
Stranice:
1 3
Počni novu temu Nova anketa Odgovor Štampaj Dodaj temu u favorite Pogledajte svoje poruke u temi
Trenutno vreme je: 28. Mar 2024, 12:15:47
nazadnapred
Prebaci se na:  

Poslednji odgovor u temi napisan je pre više od 6 meseci.  

Temu ne bi trebalo "iskopavati" osim u slučaju da imate nešto važno da dodate. Ako ipak želite napisati komentar, kliknite na dugme "Odgovori" u meniju iznad ove poruke. Postoje teme kod kojih su odgovori dobrodošli bez obzira na to koliko je vremena od prošlog prošlo. Npr. teme o određenom piscu, knjizi, muzičaru, glumcu i sl. Nemojte da vas ovaj spisak ograničava, ali nemojte ni pisati na teme koje su završena priča.

web design

Forum Info: Banneri Foruma :: Burek Toolbar :: Burek Prodavnica :: Burek Quiz :: Najcesca pitanja :: Tim Foruma :: Prijava zloupotrebe

Izvori vesti: Blic :: Wikipedia :: Mondo :: Press :: Naša mreža :: Sportska Centrala :: Glas Javnosti :: Kurir :: Mikro :: B92 Sport :: RTS :: Danas

Prijatelji foruma: Triviador :: Domaci :: Morazzia :: TotalCar :: FTW.rs :: MojaPijaca :: Pojacalo :: 011info :: Burgos :: Alfaprevod

Pravne Informacije: Pravilnik Foruma :: Politika privatnosti :: Uslovi koriscenja :: O nama :: Marketing :: Kontakt :: Sitemap

All content on this website is property of "Burek.com" and, as such, they may not be used on other websites without written permission.

Copyright © 2002- "Burek.com", all rights reserved. Performance: 0.286 sec za 17 q. Powered by: SMF. © 2005, Simple Machines LLC.