Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Prijavi me trajno:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:

ConQUIZtador
Trenutno vreme je: 28. Mar 2024, 15:46:39
nazadnapred
Korisnici koji su trenutno na forumu 0 članova i 1 gost pregledaju ovu temu.

Ovo je forum u kome se postavljaju tekstovi i pesme nasih omiljenih pisaca.
Pre nego sto postavite neki sadrzaj obavezno proverite da li postoji tema sa tim piscem.

Idi dole
Stranice:
1 ... 27 28 30
Počni novu temu Nova anketa Odgovor Štampaj Dodaj temu u favorite Pogledajte svoje poruke u temi
Tema: Mitovi i legende  (Pročitano 316079 puta)
Veteran foruma
Svedok stvaranja istorije


Ne tece to reka,nego voda!Ne prolazi vreme,već mi!

Zodijak Taurus
Pol Žena
Poruke 18761
Zastava Srbija
OS
Windows XP
Browser
Mozilla Firefox 2.0.0.3
156 MEDEJA U EFIRI

Jason je najpre otišao u bojotijski Orhomen i okačio zlatno runo u hramu Zeusa Lafistijskog, onda je na Istamu kod Korinta izvukao Argo na obalu i posvetio ga Posejdonu.
b) Pošto je Medeja bila jedina preživela Ajetova kći, ona je imala pravo da nasledi Korintsku kraljevinu. Ajet je privremeno bio ostavio kraljevstvo na upravljanje nekom Bunu kad je odlazio za Kolhidu. Presto je ostao upražnjen, jer je umro uzurpator Korint, sin Maratona (koji je sebe smatrao Zeusovim sinom), i Medeja je polagala pravo na presto, a to su Korinćani prihvatili. Tako je Jason postao kralj. Ali pošto je vladao deset srećnih i uspešnih godina, on poče da podozreva da je Medeja otrovala Korinta kako bi osigurala presto i predloži joj da se razvedu, s tim da se on oženi Glaukom iz Tebe, kćerkom kralja Kreonta.
c) Medeja, ne poričući zločin, podseti Jasona na zakletvu u Aji koju je dao u ime svih bogova, pa kad se on usprotivi rekavši da je prinudna zakletva nevažeća, ona mu reče da on njoj ima da zahvali za presto u Korintu. On joj odgovori: »To je istina, ali Korinćani više poštuju mene nego tebe!« Pošto je Jason i dalje bio zajedljiv, Medeja, praveći se kao da se pokorava sudbini, posla Glauki po kraljevskim prinčevima — jer je ona rodila Jasonu sedam kćeri i sedam sinova — kao venčani poklon zlatnu krunu i dugu belu haljinu. Tek što je Glauka obukla sve darove i stavila krunu, izbi neobuzdani plamen koji nije zahvatio samo nju — iako je skočila odmah u dvorsku fontanu — već i kralja Kreonta i dvorane i visoke tebanske goste i sve ostale koji se behu našli u dvoru, osim Jasona, koji pobeže iskočivši kroz gornji prozor.
d) Zeus se veoma divio Medeji zbog njene odlučnosti i zaljubio se u nju, ali ona odbi njegovo udvaranje. Hera joj je bila zahvalna: »Učiniću da ti deca budu besmrtna!« rekla je ona, »ako ih položiš na moj žrtveni oltar u hramu.« Medeja je tako i postupila, a zatim pobegla u kočijama koje su vukle krilate zmije, nasleđenim od njenog pradeda Helije. Kraljevstvo je prethodno predala Sisifu.1
e) Poznato je ime samo jedne od Medejinih i Jasonovih kćeri — Eriopida. Njen najstariji sin Medej, ili Poliksen, koga je učio Hejron na Gori Pelionu, kasnije je vladao državom Medejom; Medejev otac se ponekad naziva Ajgej.2 Ostali sinovi su bili Mermer, Fer ili Tesal, Alkimed, Tisander i Arg; sve njih su Korinćani, ozlojeđeni ubistvom Glauke i Kreonta, kamenovali dok nisu izdahnuli. Zbog tog zločina oni stalno ispaštaju: sedam devojaka i sedam mladića, obučeni u crne odore, ošišanih glava, provode čitavu godinu u hramu Boginje Here na visovima gde je počinjeno ubistvo.3 Po naređenju proročišta iz Delfa, mrtva dečja tela sahranjena su u hramu, a duše su im postale besmrtne, kao što je Hera i obećala. Ima ih koji optužuju Jasona da je odobrio to ubistvo uz objašnjenje da je bio duboko uvređen što je Medeja toliko ambiciozna na račun njegove dece.4
f) Drugi opet, zavedeni dramatičarem Euripidom, koga su Korinćani potkupili sa petnaest srebrnjaka da ih liši krivice, govore kako je sama Medeja ubila svoje dvoje dece;5 ostali su nastradali u dvoru koji je ona zapalila — osim Tesala koji je pobegao i kasnije vladao u Jolku, po kome je Tesalija dobila i ime, i Fera, čiji je sin Mermer nasledio Medejinu spretnost u trgovini.6

1. Eumel: Fragmenti 2—4; Diodor sa Sicilije: ?V, 54; Apolodor: I, 9, 16; Ovidije: Metamorfoze VI, 391—401; Ptolemaj Hefajstionov: 11; Apulej: Zlatni magarac I, 10; Ceces: O Likofronu 175; Euripid: Medeja:
2. Hesiod: Teogonija 981; Pausanija: II, 3, 7 i III, 3. 7; Higin: Fabula 24 i 27;
3. Apolodor: I, 9, 28; Pausanija: II, 3, 6; Ajlijan: Varia Historia V, 21: Sholijast uz Euripidovu Medeju 9 i 264; Filostrat: Heroika XX, 24;
4. Diodor sa Sicilije: V, 55; Sholijast uz Euripidovu Medeju 1387;
5. Sholijast uz Euripida: loc. cit.; Higin: Fabula 25: Euripid: Medeja 1271; Servije uz Vergilijeve Ekloge VIII, 47;
6. Diodor sa Sicilije: IV. 54; Homer: Odiseja I. 260 sa sholijastom.
*
1. Broj Medejine dece podseća na broj Titana i Titanki (vidi 1, 3 i 43, 4) ali četrnaest dečaka i devojčica koji su svake godine bili zatočeni u Herinom hramu mogli su značiti parne i neparne dane u prvoj polovini svetog meseca.

2. Glaukina smrt je, verovatno, izvedena sa ikone koja prikazuje godišnje žrtve paljenice u Herinom hramu, slične onima u Hijerapolju koje je opisao Lukijan (O Sirijskoj Boginji 49). Ali Glauka je mogla biti i krunisana sveštenica koja upravlja požarom, a ne njegova žrtva, a fontana njeno obredno kupatilo. Lukijan objašnjava da je Sirijska Boginja bila, uopšte uzevši, Hera, iako je imala i neke osobine Atene i drugih Boginja (ibid 32). Ovde Euripida (»krupnih očiju«) ukazuje na kravooku Heru, a Glauka (»sova«) na sovoliku Atenu. U Lukijanovo vreme domaću životinju bi obesili o granu drveta u dvorištu hrama u Hijerapolju i živu je spaljivali, a smrt četrnaestoro Medejine dece i ispaštanje zbog njih svedoče da su prvobitno tako prinošeni na žrtvu ljudi. Melikert, kretski Bog koji je bio pokrovitelj Istamskih igara u Korintu (vidi 70, b i 96, 6), bio je Melkart, »zaštitnik grada«, feničanski Herakle u čije su ime u Jerusalimu sahranjivali živu decu (Leviticus XVIII, 21 i XX, 2; 1 Knjiga kraljeva XI, 7; 2 Knjiga kraljeva XXIII, 10; Jeremija XXII, 35). Pošto je vatra bila sveti element, ona je žrtve činila besmrtnim, kao što je bilo i sa Heraklom kada se na Gori Ojti popeo na lomaču, legao i sagoreo (vidi 145, f).

3. Pitanje ko je žrtvovao decu — Medeja, Jason ili Korinćani — postalo je važno tek kasnije kad su Medeju prestali da poistovećuju sa Inom, Melikertovom majkom, i kad se prinošenje ljudi na žrtvu smatralo varvarstvom. Pošto je svaka drama koja bi dobila pohvalu na atenskoj svetkovini u Dionisovu čast, odmah sticala religiozni značaj, sasvim je verovatno da su Korinćani dobro nagradili Euripida što je bio tako blagonaklon prema mitu tako nepovoljnom po njihov ugled.

4. Zeusova ljubav prema Medeji, kao i Herina prema Jasonu (Homer: Odiseja XII, 72; Apolonije sa Roda: III,. 66) znači da su »Zeus« i »Hera« bili nazivi za kralja i kraljicu u Korintu (vidi:
43, 2 i 68, 1). Korint, iako Maratonov sin, nazivao se Zeusovim sinom, a Maratonov otac Epopej (»onaj koji sve vidi«) imao je istu ženu kao Zeus (Pausanija: II, 1, 1: Asije: Fragmenat 1).
IP sačuvana
social share
Ako je Supermen tako pametan zašto nosi donji veš preko odela??
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Veteran foruma
Svedok stvaranja istorije


Ne tece to reka,nego voda!Ne prolazi vreme,već mi!

Zodijak Taurus
Pol Žena
Poruke 18761
Zastava Srbija
OS
Windows XP
Browser
Mozilla Firefox 2.0.0.3
157 MEDEJA U IZGNANSTVU

Medeja je najpre pobegla u Tebu kod Herakla, jer joj je on obećao da će je zaštititi ako se Jason pokaže neveran. Ona Herakla izleči od ludila u koje je bio zapao i poubijao svoju decu; ali Tebanci nisu dozvolili da Medeja ostane kod njih zato što je Kreont, koga je ona ubila, bio njihov kralj. Medeja je onda otišla u Atenu, i kralj Ajgej se rado njome oženio. Onda, proterana iz Atene zato što je pokušala da otruje Teseja, ona otplovi za Italiju i tamo Marubijance nauči veštini kroćenja zmija. Oni su je otada poštovali kao Boginju Angitiju.1 Posle kratke posete Tesaliji, gde se bez uspeha takmičila u lepoti sa Tetidom pred Idomenejem sa Krete, ona se udade za azijskog kralja čije se ime ne zna, ali za koga se kaže da je bio Medejev pravi otac.
b) Najzad je Medeja čula da je kolhidski presto, koji je pripadao kralju Ajetu, bespravno zauzeo njen stric Pers; odmah je krenula u Kolhidu sa Medejom. On ubi Persa i ponovo ustoliči Ajeta, pa proširi kraljevinu Kolhidu pripojivši joj i Mediju. Neki smatraju da se Medeja u to vreme izmirila sa Jasonom i da je i on došao u Kolhidu, ali je istorija Medeje, naravno, ulepšavana i izobličena neobuzdanom maštom mnogih tragičara.2 Istina je da je Jason, pošto je izgubio naklonost Bogova čijim se imenima lažno kleo Medeji, lutao kao beskućnik od grada do grada i niko ga nije voleo. Već ostareo, došao je ponovo u Korint i seo u senku Arga, sećajući se prošle slave i tugujući nad sudbinom koja ga je snašla. Taman je hteo da se obesi o provu, kad se ona pomače napred i ubi ga. Posejdon tada postavi oblik Argove krme među zvezde, jer krma ne beše kriva za ubistvo.3
c) Medeja nije umrla nego je postala besmrtna i vladala je u Jelisejskim poljima, gde se, kažu, udala za Ahileja, a ne Helena.4
d) Što se tiče Atamanta, zbog čijeg je propusta da prinese na žrtvu Friksa i došlo do pohoda Argonauta, desilo se da je trebalo da bude zbog grehova žrtvovan u Orhomenu, na zahtev proročišta Zeusa Lafistijskog, ali se njegov unuk Kitizor vratio iz Ajaje i spasao ga. To je uvredilo Zeusa i on naredi da najstariji sin Atamantida ne sme otada ući u gradsku većnicu do kraja svoga života; ta se naredba od tada stalno poštovala.5
e) Povratak Argonauta u domovinu dao je povoda za mnoge priče; ali priča o Velikom Ankaju, krmaru, najpoučnija je. Pošto je preživeo toliko brodoloma i strahota, vratio se u svoj dvor u Tegeju. Jedanput ga je prorok opomenuo da nikada ne okuša vino od grožđa iz vinograda koji je lično posadio nekoliko godina ranije. Na sam dan svoga povratka Ankaj ču da mu je sluga prvi put obrao vinograd, i da ga vino čeka. On onda napuni pehar, prinese ga ustima pa pozva proroka, grdeći ga što je lažno proricao. Prorok odgovori: »Gospodaru, ima mnogo gutljaja između pehara i usana!« — i u tom trenutku Ankajev sluga utrča vičući: »Gospodaru, divlji vepar pustoši tvoj vinograd!« Ankaj spusti neokušani pehar s vinom, dohvati oružje za borbu protiv vepra i potrča napolje; ali vepar ga je vrebao pritajen iza žbuna, jurnuo i usmrtio ga.6

1. Diodor sa Sicilije: IV, 54; Apolodor: I, 9. 28: Plutarh: Tesej 12: Servije uz Vergilijevu Ajneidu VII, 750;
2. Ptolemaj Hefajstionov: V; Diodor sa Sicilije: IV, 55—66, 2; Higin: Fabula 26; Justin: XI.II, 2; Takit: Anali VI, 34;
3. Diodor sa Sicilile: IV. 55: Sholijast uz Hipotezu o Euripidovoj Medeji: Higin: Pesnička astronomija XXXVI:
4. Sholijast uz Euripidovu Medeju 10 i uz Apolonija sa Roda IV. 814:
5. Herodot: VII, 197;
6. Sholijast uz Apolonija sa Roda: I. 185.
*
1. Atički kult Demetre kao Zemlje dao je povoda priči o Medejinom boravku u Ateni (viđi 97, b). Slični kultovi su doprineli pričama o njenim posetama Tebi, Tesaliji i Maloj Aziji; Marubi su, verovatno, kao iseljenici došli iz Libije u Italiju, gde su Psili već bili ovladali veštinom kroćenja zmija. (Plinije: Istorija prirode VII, 2). Medejina vladavina u Jelisejskim poljima sasvim je razumljiva: kao Boginja koja je rukovala loncem u kome se vršilo podmlađivanje, ona je bila u stanju da ponudi herojima mogućnost da ponovo žive život na zemlji (vidi 31, c). Helena (»mesec«) je bila jedna od njenih titula (vidi 159, 1).

2. U herojsko doba izgleda da su kralja Orhomena, pošto bi isteklo vreme njegove vladavine, vodili na vrh Gore Lafistije da ga prinesu na žrtvu. Ovaj kralj je u isto vreme bio i sveštenik Zeusa Lafistijskog, a ta se dužnost nasleđivala  po materinskoj liniji u minijskom klanu. U vreme persijskih ratova, prema Herodotu, još se smatralo da je poglavar klana dužan da prisustvuje prinošenju žrtava u Gradskoj većnici. Međutim, niko ga nije mogao naterati da prisustvuje tim obredima i, po Herodotovom kazivanju, izgleda da ga je zastupao zamenik, osim u slučajevima narodne žalosti ili nesreće kao što su suša i kuga, kad se sam smatrao obaveznim da prisustvuje. Jasonova i Ankajeva smrt su poučne priče i njihov cilj je da ukažu na opasnosti koje donosi suviše velika slava, uspeh, ponošljivost i gordost. Ali Ankaj je umro kraljevskom smrću u svom gradu od zuba divljeg vepra (vidi 18, 7), dok je Jason, kao i Belerofont (vidi 75, f) ili Ojdip (vidi 105, k), lutao od grada do grada, omrznut od ljudi, i najzad slučajno ubijen. Na Istamu, gde je Jason vladao, običaj je bio da kraljevskog pharmacosa bacaju sa stene, ali ga je spasavao brod što je čekao u pripravnosti; tim brodom bi on otišao u doživotno progonstvo kao nepoznati prosjak, noseći sa sobom svoju zlu sreću (vidi 89, 6 i 98, 7). 3. Ser Isak Njutn je prvi, koliko znam, upozorio na vezu između Zodijaka i Argovog putovanja, i verovatno je da je legenda pretrpela uticaj Aleksandrije kad su u pitanju znaci Zodijaka. Ovan je Friks, Bik Ajet, Dioskuri nebeski Blizanci, Rea je Lav, Terazije Alkinoj, Vodolija Ajgina, Herakle Strelac, Medeja Devica, a Jarac je simbol u spomen na ljubavni život na Lemnu. Kad se upotrebljavaju egipatski znaci za Zodijak javljaju se elementi koji ovde nedostaju: Zmija kao Skorpija i Skarab kao Rak.
IP sačuvana
social share
Ako je Supermen tako pametan zašto nosi donji veš preko odela??
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Veteran foruma
Svedok stvaranja istorije


Ne tece to reka,nego voda!Ne prolazi vreme,već mi!

Zodijak Taurus
Pol Žena
Poruke 18761
Zastava Srbija
OS
Windows XP
Browser
Mozilla Firefox 2.0.0.3
158 OSNIVANJE TROJE

Jedna od priča o osnivanju Troje kaže da je u vreme gladi trećina stanovnika Krete, pod vođstvom Skamandara, pošla da osnuje koloniju. Stigavši u Frigiju, oni razapeše šatore pored mora, nedaleko od grada Hamaksita,1 ispod visoke planine koju nazvaše Ida u čast Zeusovog kretskog doma. Apolon ih beše posavetovao da se nastane tamo gde ih budu, koristeći  se mrakom, napali neprijatelji od zemlje rođeni; te iste noći čitava horda izgladnelih poljskih miševa napade njihove šatore i ogloda sve tetive na lukovima, sve kožne kaiše na štitovima, i sve ostalo što se moglo glodati na kretskoj ratnoj opremi. Na to Skamandar naredi da se tu i ostane, posveti hram Apolonu Smintijskom (oko hrama uskoro niknu grad Sminitum) i oženi se Nimfom Idajom, koja mu rodi sina Teukara. Uz pomoć Apolona Krećani potukoše svoje nove susede Bebrike, ali se u bici Skamandar udavi u reci Ksant, koja otada nosi njegovo ime. Teukar, po kome se naseljenici nazvaše Teukarima, nasledi Skamandara. Neki, ipak, kažu da je kretske iseljenike poveo sam Teukar i da ga je u Frigiji dočekao Dardan, koji mu dade kćer za ženu, a svoje sopstvene podanike nazva Teukarima.2
b) Atenjani pričaju sasvim drukčiju priču. Oni tvrde da Teukari nisu došli sa Krete i kažu da se izvestan Teukar, koji je pripadao opštini Troje, iselio iz Atine u Frigiju; i da je taj Teukar dočekao u Frigiji Dardana, sina Zeusa i Plejade Elektre. Arkađana iz Feneja, a ne obratno. Da bi potkrepili to tvrđenje Erihtonije se pojavljuje u rodoslovlju i atenske i teukarske kraljevske porodice.3 Atenjani dalje kažu da se Dardan oženio Hrisom, kćerkom Palanta, koja mu je rodila dva sina, Idaja i Dejmanta; Oni su vladali izvesno vreme u kraljevini Arkadiji, koju je osnovao Atlant, ali ih je razdvojila katastrofalna Deukalionova poplava. Dejmant ostade u Arkadiji, a Idaj ode sa ocem Dardanom na Samotraku, koju su zajedno kolonizirali. a ostrvo se po njima nazvalo Dardanija. Hrisa je donela Dardanu u miraz svete likove velikih božanstava čija je sveštenica bila, a on ustanovi njihov kult na Samotraki, mada je njihova prava imena držao u tajnosti. Dardan je osnovao i sveštenički red koji je obavljao iste obrede kao i kretski Kureti.4
c) Smrt brata mu Jasiona odvede Dardana preko mora čak u Troadu. On tamo stiže sam, upravljajući splavom koji je bio napravljen od nepromočive kože opterećene sa četiri kamena. Teukar ga dočeka gostoljubivo, i, kako je želeo da suzbije neka susedna plemena, ponudi mu udeo u kraljevstvu i oženi ga princezom Batejom. Neki kažu da je ta Bateja bila Teukarova tetka, a neki, da mu je bila kći.5
d) Dardan predloži da osnuju grad na omanjem brežuljku iznad ravnice gde se kasnije uzdizala Troja ili Ilijum, ali pošto ga je jedno proročanstvo frigijskog Apolona opomenulo da će svakojake nesreće pratiti stanovnike budućeg grada, on izabra blažu strminu planine Ide i nazva grad Dardanija.6 Posle Teukarove smrti Dardan nasledi ostatak kraljevstva, nazva ga po svom imenu i rasprostre svoju vlast nad mnogim azijskim narodima; on je širio i kolonije po Trakiji i dalje.7
e) U međuvremenu Dardanov najmlađi sin Idaj pođe za ocem u Troadu, noseći sa sobom sve te likove, što omogući Dardanu da svoj narod uputi u samotračke misterije. Jedno ga proročanstvo uveri da će mu grad koji je osnovao ostati nepobediv sve dok miraz njegove žene bude ostao pod zaštitom Atene.8 Njegov grob se nalazio u onom delu Troje koji se zvao Dardanija dok se nije spojio sa selima Ilijum i Trojom u jedinstveni grad. Idaj se nastanio na Idajskim planinama, koje se, po nekima, tako zovu po njemu. Tu je on uveo obožavanje frigijske Majke svih bogova i ustanovio misterije.9
f) Prema latinskom predanju, Jasionov otac je bio kraljević Korit iz Tira; a njegov brat blizanac Dardan, sin Zeusa i Koritove žene Elektre. Obojica su izbegli iz Etrurije pošto su prethodno međusobno podelili svete likove: Jasion je otišao u Samotraku, a Dardan u Troadu. Dardan je izgubio svoj šlem dok se borio sa Bebricima koji su potiskivali njegove trupe ka moru, ali Dardan natera svoje Tirence u napad da bi pronašli šlem. Tada Dardan odnese pobedu i osnova grad Korit na samom bojnom polju: koliko u spomen na svoj šlem (corys) toliko i na svog oca.10
g) Idaj je imao dva starija brata, Erihtonija i Ila, ili Zakinta i kćerku Idaju, koja postade Finejeva druga žena. Kad Erihtonije nasledi kraljevstvo u Dardaniji, on se oženi Astriohom Simoentovom, koja mu rodi Troja.11 Erihtonije se pominje i kao kralj Krete; on je bio najbogatiji čovek u to vreme i imao je tri hiljade kobila, u koje je Borej bio zaljubljen. Troj je nasledio svoga oca Erihtonija i nije samo Troja već je i čitava Troada dobila ime po njemu. Njegova žena Kaliroja, Skamandarova kći, rodi mu Kleopatru Mlađu, Ila Mlađeg, Asaraka i Ganimeda.12
h) U međuvremenu je Il, Erihtonijev brat, otišao u Frigiju i takmičio se na igrama koje su se u to vreme održavale, odneo pobedu u rvanju i dobio pedeset mladića i pedeset devojaka kao nagradu. Frigijski kralj (čije se ime više ne pamti) dade mu pegavu kravu i posavetova ga da osnuje grad tamo gde krava bude prvi put počinula. Il pođe za kravom, a ona leže kad su stigli do brda Ate, te on tu sagradi Ilijum, ali ne podiže nikakva utvrđenja zbog proročanstva koje je opomenulo njegovog oca Dardana. Neko, međutim, kaže da je to bila jedna od Ilovih misijskih krava za kojom je krenuo po savetu Apolona. Ali drugi drže da su Ilijum podigle izbeglice iz Lokride i da su ime svoje planine Frikion dali trojanskoj planini.13
i) Kad je gradski atar bio obeležen, Il se pomoli Svemogućem Zeusu da mu se javi kakvim znamenjem i sutradan on primeti pred svojim šatorom drveni predmet napola zariven u zemlju i obrastao morskim algama. To je bio paladijum, visok 3 lakta, koji je Atena načinila za uspomenu na svoju mrtvu libijsku drugaricu u igri. Palada, čije je ime Atena dodala svom, držala je u desnoj ruci mač, a preslicu i vreteno u levoj; grudi joj je pokrivao štit. Atena je najpre kip postavila na Olimpu, pored Zeusovog prestola, gde mu je ukazivana velika čast; ali kad je Ilovu prababu, Plejadu Elektru, silovao Zeus, i kad je Paladin lik oskrnavila svojim dodirom Atena se naljuti i sunovrati je zajedno sa kipom dole na zemlju.14
j) Apolon Smintije posavetova Ila ovako: »Sačuvaj Boginju koja je pala sa neba i sačuvaćeš grad: jer gde god je ona, tu je imperija!« Na to Il podiže hram na utvrđenju da bi zaštitio kip.15
k) Neki kažu da je hram već bio podignut kad je kip sišao s neba kao Boginjin poklon. On je pao kroz krov koji još nije bio završen i nađen je kako stoji na svom pravom mestu.16 Drugi kažu da je Elektra dala paladijum Dardanu, svom sinu koga je rodila sa Zeusom, i da je bio prenet iz Dardanije u Ilijum posle Dardanove smrti.17 Drugi opet kažu da je pao s neba u Atenu i da ga je Atenjanin Teukar doneo u Troadu. A ima ih, opet, koji veruju da su postojala dva paladijuma, atenski i trojanski, i da je trojanski bio izrađen od Pelopovih kostiju, baš kao što je Zeusov kip u Olimpiji izrađen od indijske slonovače. A neki tvrde da je bilo više paladijuma i da su svi pali s neba, uključujući samotrački kip koga je Idaj doneo u Troadu.18 Vestalke u Rimu su čuvale ono što se smatralo originalnim paladijumom. Nijedan čovek ne sme da ga pogleda nekažnjeno. Jedanput, dok je paladijum još bio u trojanskim rukama, Il je poleteo da ga spase prilikom uzbune zbog požara i oslepeo je. Tek kasnije je uspeo da umilostivi Atenu i povrati vid.19
l) Euridika, Adrastova kći, rodi Ilu Laomedona i Temistu, koja se udala za Frigijca Kapisa i, po nekima, rodila Anhisa.20 Sa Strimom, Skamandarovom kćerkom i Leukipom, ili Zeuksipom, ili Toosom, Laomedon je imao pet sinova, i to: Titona, Lampa, Klitija, Hiketaona i Podarka, kao i tri kćeri: Hesionu, Kilu i Astiohu. Izrodio je van braka i blizance sa pastirskom Nimfom Kalibom. On je odlučio da sagradi čuveni trojanski zid i pošlo mu je za rukom da mu u tome pomognu Apolon i Posejdon, koji u to vreme behu u Zeusovoj nemilosti zbog pobune u kojoj su učestvovali, pa ih je on naterao da služe kao nadničari. Posejdon je gradio dok je Apolon svirao na liri i napasao Laomedonova stada; Ajak, Lelegijac, pomagao je Posejdonu. Ali Laomedon je prevario Bogove prilikom plaćanja i navukao na sebe njihovu mržnju. To je razlog što su i on i svi njegovi sinovi — osim Podarka, koji je dobio drugo ime Prijam — bili satrveni kad je Herakle razorio Troju.21
m) Prijam, kome je Herakle blagonaklono dodelio trojanski presto, smatrao je da je uzrok nesreći koja se sručila na Troju bilo loše mesto na kome je grad podignut, a ne ljutnja Bogova. On zato posla jednog od svojih nećaka da upita Pitonku u Delfima da li nad brdom Ati još leži kletva. Ali Apolonov
sveštenik Pantoj, Otrijev sin, beše tako lep da Prijamov nećak zaboravi zašto je došao u Delfe, zaljubi se u njega i povede ga u Troju. Iako je bio Ijut, Prijam nemade srca da kazni svog nećaka. Kao naknadu za uvredu koja mu je pričinjena, Prijam zaposli Pantoja kao Apolonovog sveštenika, a kako ga je bilo sramota da se ponovo obraća Pitonki, on obnovi grad Troju na istim temeljima. Prijamova prva žena beše Arizba. kći proroka Meropa. Kad mu je rodila Ajsaka, on je udade za Hirtaka i u tom braku ona rodi Hirtakoviće Asija i Nisu.22
n) Ajsak, koji je veštinu tumačenja snova naučio od svoga deda Meropa, čuven je sa svoje velike ljubavi prema Asteropi, kćerki rečnog Boga Kebrena: kad je ona umrla, on je neprestano pokušavao da se ubije, skačući sa stene u more, dok se najzad bogovi ne smilovaše njegovim molbama. Oni pretvoriše Ajsaka u božansku pticu, tako je mogao do mile volje da uživa u svojoj opsesiji na pristojniji način.23
o) Hekaba, Prijamova druga žena — koju Latini. zovu Hekuba — bila je kćerka Dimanta i Nimfe Eunoje, ili, po drugima, Kiseja i Telekleje, ili reke Sangarije i Metope, ili Glaukipe, Ksantove kćeri.24 Ona je rodila Prijamu devetnaest od njegovih 50 sinova. Ostali behu vanbračna deca. Svih pedeset stanovalo je u spavaćim sobama od glačanog kamena, koje su se nalazile jedna pored druge. Dvanaest Prijamovih kćeri spavale su sa svojim muževima sa očeve strane u istom dvorištu.25 Hekabin najstariji sin bio je Hektor, koga neki zovu i Apolonovim sinom; zatim je rodila Parida; zatim Kreusu, Laodiku i Poliksenu; onda Dejfoba, Helena, Kasandru, Pamona, Polita, Antifa, Hiponoja i Polidora. Ali Trojila je svakako začela sa Apolonom.26
p) Među Hekabinom mlađom decom behu blizanci Kasandra i Helen. O proslavi svog rođendana u svetilištu Apolona Timbraja, oni se umoriše od igre i zaspaše u uglu hrama. Njihovi nehatni roditelji, pošto su popili isuviše vina, oteturaše se kući bez njih. Kad se Hekaba vratila u hram, zateče kako svete zmije deci ližu uši i kriknu od straha. Zmije šmugnuše u lovorov žbun, ali su otada Kasandra i Helen bili obdareni proročkom vidovitošću.27
q) Postoji još jedna priča o Kasandrinoj proročkoj moći. Jedanput je Kasandra zaspala u hramu, a Apolon se pojavio i obećao joj da će je naučiti da proriče ako pristane da mu se poda. Kasandra prvo primi dar, a onda odbi Apolona; na to Apolon poče da je moli samo da ga poljubi. Kad ona pristade, on joj pljunu u usta, pa stoga njenim proročanstvima niko nije verovao.28
r) Posle nekoliko godina mudre vladavine, Prijam je povratio Troji njenu raniju moć i bogatstvo, a onda sazva savet da raspravi slučaj njegove sestre Hesione, koju je Telamon odveo u Grčku. Iako je on lično želeo da upotrebi silu, savet je preporučio da se najpre pokuša ubeđivanjem. Njegov šurak Antenor i njegov rođak Anhis krenuše radi toga u Grčku i isporučiše trojanske zahteve Grcima okupljenim u Telamonovom dvoru. Međutim bili su odbijeni s prezirom. Taj događaj je bio, u stvari, glavni uzrok trojanskog rata,29 čiji je loš svršetak Kasandra već tada prorekla. Da bi izbegao neprijatnosti, Prijam zatvori Kasandru u tvrđavu, a stražarima koji su je čuvali naredi da ga obaveštavaju o svemu što bude proricala.30

1. Strabon: XIII, 1, 48;
2. Servije uz Vergilijevu Ajneidu III, 108; Strabon: loc. cit.; Ceces: O Likofronu 1302;
3. Apolodor: III, 12, 1; Servije uz Vergilijevu Ajneidu III, 167; Strabon: loc. cit.;
4. Dionisije Iz Halikarnasa: Rimske starine I, 61 i II, 70—1; Eustatije uz Homerovu Ilijadu str. 1204; Konon: Pripovedanja 21; Servije uz Vergilijevu Ajneidu VIII, 285;
5. Apolodor: III, 12, 1; Likofron: 72, sa Cecesovim primedbama- Sholijast uz Homerovu Ilijadu XX, 215; Servije uz Vergilijevu Ajneidu III, 187; Ceces: O Likofronu 29;
6. Ceces: loc. cit.; Diodor sa Sicilije: V, 48; Strabon: Fragmenat M; Homer: Ilijada. XX, 215;
7. Apolodor: toc. cit.; Servije: loc. cit.; Diodor sa Sicilije: loc. cit.;
8. Strabon: loc. cit.; Dionisije iz Halikarnasa: I, 61: Eustatije uz Homerovu Ilijadu. str. 1204; Konon: Pripovedanja 21; Servije uz Vergilijevu Ajneidu II, 166;
9. Ceces: O Likofronu 72; Dionisije iz Halikarnasa: loc. cit.:
10. Servije: loc. cit.; VII. 207 i III, 15;
11. Apolodor: III, 12, 2 1 III, 15, 3; Dionisije iz Halikarnasa I, 50, 3;
12. Homer: Ilijada XX, 220; Dionisije iz Halikarnasa: I, 62; Apolodor: III, 12, 2;
13. Apolodor: III, 12, 3; Ceces: O Likofronu 29; Les od Lampsaka. navodi ga Ceces: cit.; Pindar: Olimpijske ode VIII, 30, uz sholijast; Strabon: XIII, I, 3 1 3, 3;
14. Ovidije: Fasti VI, 420; Apolodor: loc. cit.;
15. Ovidije: loc. cit.; Apolodor: loc. cit.;
18. Diktij sa Krete: V, 5;
17. Sholijast uz Euripidove Feničanke 1136; Dionisije iz Halikarnasa: I, 61; Servije uz Vergilijevu Ajneidu II, 166;
18. Kliment iz Aleksandrije: Protrepticon IV, 47; Servije: loc. cit.; Ferekid, navodi ga Ceces: O Likofronu 355; Etymologicum Magnum: sub Palladium, str. 649—50;
19. Derkil: Osnivanje gradova I, navodi ga Plutarh: Uporedne priče 17:
20. Apolodor: III, 12, 2 1 3;
21. Apolodor: II, 59; II, 6, 4 1 III, 12, 3; Sholijast uz Homerovu Ilijadu III, 250; Homer: IlijadaVI, 23—6; XXI, 446 i VII, 452; Horatije: Ode III, 3. 21; Pindar: Olimpijske ode VIII, 41 uz sholijast; Diodor sa Sicilije: IV, 32;
22. Servije uz Vergilijevu Ajneidu II, 319; Apolodor: III, 12, 5; Homer: Ilijada II, 831 1 837; Vergilije: Ajneida XI, 176—7;
23. Servije uz Vergilijevu Ajneidu V, 128; Apolodor: loc. cit.; Ovidije: Metamorfoze XI, 755—95;
24. Ferekid, navodi ga sholijast vz Homerovu Ilijadu XVI, 718; i uz Euripidovu Hekabu 32; Atenion, navodi ga sholijast uz Homera: loc. cit.: Apolodor: loc. cit.;
25. Homer: Ilijada XXIV, 495—7 i VI, 242—50;
26. Stesihor, navodi ga Ceces: O Likofronu 266; Apolodor: loc. cit.;
27. Antiklid, navodi ga sholijast uz Homerovu Ilijadu VII, 44;
28. Higin: Fabula 93; Apolodor: III, 12, 5; Servije uz Vergilijevu Ajneidu II, 247;
29. Benojt: Roman o Troji 385 i 3187; Opsada i bitka za Troju 349 i 385; Ceces: O Likofronu 340; Dares: 5; Servije uz Vergilijevu Ajneidu III, 80, 30;
30. Ajshil: Agamemnon 1210; Ceces: Hipoteze o Likofronovoj Aleksandri; O Likofronu 29 i 30.
*
1. Položaj Troje, koja se nalazila u ravnici dobro snabdevenoj vodom, na vratnicama Helesponta, bio je uzrok čestih napada sa raznih strana, iako je Troja načinila Helespont glavnim središtem trgovine između istoka i zapada u bronzanom dobu. Grci, Krećani i Frigijci podjednako su se dičili tvrdeći da su oni osnovali grad. Ko ga je osnovao nije se nikada dalo utvrditi, jer je u klasično doba Troja već mnogo puta bivala razarana i ponovo građena; u svemu je bilo deset Troja. a sedma je bila Homerova. Troju, kojom se bavi Homer, izgleda da su naseljavala tri saveznička plemena — Trojanci, Ilijci i Dardani — što je bilo uobičajeno u bronzano doba.

2. »Apolon Smintijski« ukazuje na Kretu, jer sminthos je kretski izraz za reč »miš«, a miš nije bio sveta životinja samo u Knosu (vidi 90, 3) već i u Filistiji (I knjiga Samuilova VI, 4) i Fokidi (Pausanija: X, 12, 5): na sličan način su i Pelazgi u Ateni i Tračani poštovali Erihtonija, severni vetar koji oplođuje (vidi 48, 3). Tvrdnja Atenjana da su oni osnovali Troju može se svesti na političku propagandu. Beli miševi koje su čuvali u Apolonovim hramovima bili su predohrana i protiv kuge i protiv iznenadne najezde miševa onako kako to napominju Ajlian (Istorija životinja XII, 5 i 41) i Aristotel (Istorija životinja VI, 310). Dardan je mogao biti Tirenac iz Lidije (vidi 136, g) ili sa Samotrake; ali Servije greši kad piše da je Dardan došao iz Etrurije, jer su se Tirenci nastanili u Etruriji tek mnogo godina docnije, posle trojanskog rata. »Zakint«,  kretska reč koja označava kraljevsku lozu, bilo je ime ostrva koje je pripadalo Odisejevoj kraljevini, pa je to dokaz da je i Odisej polagao pravo na presto u Troji.

3. Paladijum, koji su Vestalke čuvale u Rimu kao sreću koja čuva grad, bio je od ogromnog značaja za italijanske mitografe: oni su tvrdili da ga je Ajnej spasao iz Troje (Pausanija: II, 23. 5) i doneo u Italiju. Izgleda da je bio napravljen od kornjačinog oklopa (vidi 108, 5). »Paladijum« znači kameni  ili neki drugi kultni predmet oko koga igraju devojke određenog plemena, kao u Tespiji (viđi 120, a), ili ga mladići preskaču, jer reč »pallas« se upotrebljavala bez obzira na koji pol se odnosila. Rimsko bratstvo u Saliji bila je družina sveštenika koji su skakali. Kad takav kultni predmet postane simbol plemenskog napretka, onda bi ga brižljivo čuvali od krađe ili oštećenja; palladia se čitalo u značenju palta, ili »stvar bačena s neba«. Palta nije uvek morala biti skrivena od neba; tako je sveti meteorski kamen Terminus u Rimu stajao u otvoru na krovu Jupiterovog hrama — a sličan otvor imao je i hram u Troji.

4. Obožavanje meteorita se vrlo lako prošiliro na drevne monolitne stubove čije se poreklo od kulta mrtvih zaboravilo, a od monolita do kamenih i drvenih likova i likova izrađenih u slonovači samo je jedan korak. Ali padanje štita sa neba — Marsov ''ancile'' (Ovidije: Fasti III, 259—73) najbolji je primer — traži više objašnjenja. Najpre se smatralo da su meteoriti izvorni  palta prouzrokovači munja koje su udarale u šumska debla. Zatim su neolitske kamene sekire pogrešno smatrane za tvorevine munje. To su bile sekire poput one što je nedavno pronađena u mikenskom svetilištu Asine, ili kao što je Kibelin tučak u Efesu iz bronzanog doba (Akta IX, 35). Štit je takođe bio oružje groma. Prehelenske dodole izazivale su buru i grmljavinu čegrtaljkama i zvečkama podražavajući tako huk vetra, a da bi namamili gromove, udarali su u dobro razapete štitove od volujske kože kao u doboš, udaraljkama koje su sa oba kraja imale glavice; kao one što ih nose salijski sveštenici na reljefu u Anagni. Jedini način da zvečka neprestano bruji je da se zavitla u obliku broja osam, kao što to čine dečaci sa igračkama vetrenjača, a kako su se baklje, upotrebljavane za podražavanje munje, izgleda, obrtale u kovitlac po istom uzoru, ovi štitovi za kišu behu krojeni u obliku broja osam, a udaraljke sa duplim glavicama neprestano su udarale u obe strane. Zato je na sačuvanim ikonama sa Krete duh groma prikazan kako silazi s neba, kao štit u obliku osmice, i zato su konačno drevni štitovi i poštovani kao palta. Obojena ploča od krečnjaka sa Akropolja u Mikeni dokazuje, bojom tela, da je duh groma bila Boginja, a ne Bog; na zlatnom prstenu koji je pronađen u neposrednoj blizini, pol štita se ne da utvrditi.

5. Kasandra i zmije podsećaju na mit o Melampu (vidi 122, c), a ono kako joj je Apolon. pljunuo u usta, podseća na mit o Glauku (vidi 90, f). Njen zatvor je verovatno bio pčelinja košnica kao grobnica iz koje je ona izricala proročanstva u ime heroja koji je u njoj ležao pokopan. (vidi 43, 2 i 154, 1).

6. Ajsak, ime Prijamovog sina proroka, označavalo je mirtinu granu, koja je na gozbama kod Grka išla od ruke do ruke kao izazov za pesmu ili priču. Kako je mirta bila drvo smrti (vidi 101, 1 i 109, 4), te su pesme verovatno bile prvobitno proročanstva izricana prilikom  herojskih  gozbi. Ptica  gnjurac je bila posvećena Ateni u Atici i imala je veze sa pharmacosom (vidi 94. 1). Skamandar je skočio u reku Ksant zato što je, po trojanskom običaju, stari kralj morao biti udavljen (vidi 108, 3); smatralo se da njegov duh oplođuje devojke koje su dolazile da se kupaju (Vidi 137, 3). Tantal, koji se oženio Ksantovom kćerkom, izgleda da je doživeo istu sudbinu (vidi 108, b).

7. Prijam je imao pedeset sinova, od kojih devetnaest zakonitih; ovo navodi na misao da je u Troji dužina vladavine jednog kralja   određivana  metonskim  ciklusom, devetnaestogodišnjim mesečevim ciklusom posle kojeg mesečeve  mene padaju u iste dane godine, a ne ciklusom od stotinu mesečevih mena koje je kralj delio sa svojim vojskovođom, kao na Kreti (vidi 138. 5) i u Arkadiji (vidi 38, 2). Njegovih dvanaest kćeri predstavljale su čuvare godišnjih meseci.

8. Značaj Ajakovog udela pri građenju Trojanskih zidina ne sme se prevideti: Apolon je prorekao da će njegovi potomci prisustvovati padu Troje u prvom i četvrtom naraštaju (vidi 66, i), a u Troju se moglo prodreti samo na onom delu utvrđenja koji je gradio Ajak (Pindar: Pitijske ode VIII, 31—46). Andromaha je opomenula Hektora da tu, zapadnu stranu zida »blizu smokve», odakle se grad najlakše može napasti (Homer: llijada VI, 431—9), treba dobro utvrditi, »jer najhrabriji borci sa oba Ajanta već su tri puta pokušali da je osvoje na juriš, zato što im je ili neki vidoviti čovek otkrio tajnu ovih zidova, ili ih sopstveno predosećanje vodi baš tim zidovima«. Iskopavanja  Troje koja je vršlo Dorfild dokazala su da je zid na tom mestu bio neuporedivo slabiji. Ajantima i Ajakovcima nije bio potreban vidoviti čovek da
im to saopšti, jer su, kao što Polibije kaže, Ajak i Mali Ajant bili rodom iz Opuntske Lokride. Lokrida, koja je, izgleda, dala homerskoj Troji ilijski elemenat i imala povlasticu da imenuje trojanske sveštenice (vidi 168, 2), bila je prehelenska lelegijska oblast sa matrilinearnim i čak matrijarhalnim poretkom (vidi 136, 4); još jedno pleme Lelegijaca,  možda lokridskog porekla, živelo je u Pedasu u Troadi. Jedna od njihovih princeza Laotoja došla je u Troju i rodila dete Prijamu (Homer: Ilijada XXI, 86). Svakako izgleda da je rešenost lokriđanskih sveštenica da otpreme Paladijum na sigurno mesto u Lokridu umnogome olakšala Grcima da zauzmu grad (vidi 168, 4).

9. Kako je jedan Teukar bio Skamandarov sin, a drugi Ajakov unuk, sin Prijamove sestre Hesione  (vidi 137, 2), teukarski elemenat u Troji mogao se poistovetiti sa lelegijskim, ili ajakovskim ili ilijskim; druga dva elementa su bili Dardanci iz Lidije ili Tira i Trojanci ili Frigijci.

IP sačuvana
social share
Ako je Supermen tako pametan zašto nosi donji veš preko odela??
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Veteran foruma
Svedok stvaranja istorije


Ne tece to reka,nego voda!Ne prolazi vreme,već mi!

Zodijak Taurus
Pol Žena
Poruke 18761
Zastava Srbija
OS
Windows XP
Browser
Mozilla Firefox 2.0.0.3
159 PARID I HELENA

Kada je Helena, divna Ledina kćerka, odrasla u Sparti na dvoru svoga očuha Tindareja, stasala za udaju, svi grčki prinčevi ili dođoše sa bogatim poklonima da je prose, ili poslaše svoje rođake da ih zastupaju. Tu je bio Diomed, pobednik kod Tebe, Ajak, Teukar, Filoktet, Idomenej, Patroklo, Menestej i mnogi drugi. Odisej je takođe došao, ali praznih ruku, zato što je imao najmanje izgleda na uspeh — jer, iako su Helenina braća, Dioskuri, želeli da se ona uda za Menesteja iz Atine, Odisej je znao da će je dobiti princ Menelaj, najbogatiji Ahajac, koga je zastupao Tindarejev moćni zet Agamemnon.1
b) Tindarej nije vraćao prosce, ali nije primao ni poklone, jer se bojao da se na taj način ne zametne kavga među njima. Jednog dana Odisej ga zapita: »Ako te naučim kako da izbegneš svađu, hoćeš li mi pomoći da se oženim Ikarijevom kćerkom Penelopom?« »To je pogodba«, reče Tindarej. »Onda« — produži Odisej — »evo mog saveta: zahtevaj da se svi Helenini prosci zakunu da će braniti njenog izabranog muža od bilo kakve uvrede ili od zavere njegove sreće.« Tindarej se složi da je to mudro smišljeno. Pošto je žrtvovao konja i isekao ga na komade, on naredi proscima da se postave ispred krvavog komađa i da ponove zakletvu koju je sročio Odisej: komade su potom zakopali u zemlju na mestu koje se otada zvalo »Konjski grob«.
c) Ne zna se tačno da li je Heleni muža izabrao Tindarej ili je ona sama objavila svog izabranika krunišući ga vencem.2 U svakom slučaju, ona se udala za Menelaja, koji je postao kralj u Sparti posle Tindarejeve smrti i proglašenja Dioskura za bogove. Ipak, njihov brak nije uspeo: mnogo godina ranije,
 kada je Tindarej jednom prilikom prinosio žrtve bogovima, on je zaboravio na Afroditu, i ona se zaklela da će mu se osvetiti time što će sve tri njegove kćerke — Klitajmnestra, Trimandra i Helena — biti poznate kao neverne žene.3
d) Menelaj je imao sa Helenom jednu kćer, kojoj je ona dala ime Hermiona; sinovi im behu Ajtiolaj, Marafije — smatra se da persijska porodica Marafiona vodi poreklo od njega — i Pleistena. Ajtolska robinja Peirida rodila je kasnije Menelaju vanbračne sinove Nikostrata i Megapenta.4
e) Postavljalo se pitanje zašto su Zeus i Temida hteli trojanski rat? Da li zato da Helena postane čuvena po tome što je zavadila Evropu i Aziju? Ili su možda hteli da se veliča i uznosi rasa polubogova a istovremeno smanje mnogobrojna primitivna plemena koja su pritiskala lice Majke Zemlje? Njihove pobude su ostale narasvetljene, ali odluka je već bila doneta kada je, na venčanju Peleja i Tetide, Erida bacila zlatnu jabuku sa natpisom »Najlepšoj«. Svemoćni Zeus nije hteo da učestvuje u raspravi između Here, Atene i Afrodite, i naredio je Hermesu da odvede Boginje na Goru Idu, gde je Prijamov izgubljeni sin Parid trebalo da presudi.5
f) Baš pre no što će roditi Parida, Hekaba beše usnula da je rodila splet zmija. Ona se probudila vičući kako su Troja i sve šume na planini Ida u plamenu. Prijam se odmah posavetovao sa sinom Ajsakom, koji je bio vidovit, a Ajsak reče: »Dete koje će se roditi upropastiće našu zemlju! Ja vas molim da ga uklonite.«6
g) Nekoliko dana kasnije Ajsak objavi novo proročanstvo: »Trojanka kraljevskog roda koja danas rodi dete mora biti uništena zajedno sa svojim porodom!« Na to Prijam ubi svoju sestru Kilu i njenog tog jutra rođenog sina Munipa, što ga je rodila posle tajne veze sa Timoetom, i oboje ih sahrani u svetom zabranu Trosa. Ali i Hekaba rodi sina pre noći i Prijam poštede njihove živote, iako su Herofila, Apolonova sveštenica i drugi vidoviti ljudi navaljivali na Hekabu da bar dete ubije. Hekaba to nije mogla učiniti, te najzad nagovoriše Prijama da pošalje po svoga glavnog pastira Agelaja i njemu poveri da ubije dečaka. Agelaj je bio meka srca, pa ne upotrebi ni konopac ni mač, već odnese dete na planinu Idu, gde ga medvedica podoji. Navrativši posle pet dana, Agelaj se začudi nad ovim neobičnim znamenjem, uze napušteno dete i u rancu ga odnese kući — odatle ime »Parid« — te ga odnegova zajedno sa svojim tek rođenim sinom.7 Prijamu je odneo pseći jezik kao dokaz da je izvršio nalog. Neki kažu da je Hekaba pod-mitila Agelaja da poštedi Parida i da sačuva tajnu od Prijama.8
h) Paridovo plemenito poreklo ubrzo se ispoljilo u njegovoj izuzetnoj lepoti, inteligenciji i snazi. Još kao dečak otkrio je bandu kradljivaca stoke, pronašavši ukradene krave, i tako je stekao nadimak Aleksandar.9 Iako su ga u to vreme smatrali običnim robom, Parida za ljubavnika izabra Nimfa Ojnoma, kćerka rečnog Boga Ojneja. Nju je Rea obdarila proročkom moći, a Apolon ju je uputio u medicinu dok je radio kao Laomedonov pastir. Parid i Ojnoma su čuvali stado i išli zajedno u lov. On je urezivao njeno ime u kore bukava i topola.10 Glavna zabava mu je bila da draži Agelajeve bikove na borbu; pobednika bi krunisao vencem od cveća, a pobeđenog vencem od slame. Jedan od bikova poče stalno da pobeđuje, pa ga je Parid pustio da se bije sa pobednicima iz susednih krda, i bik je pobedio sve ostale bikove. Najzad Parid objavi da će staviti zlatnu krunu na rogove biku koji bude pobedio njegovog. Tako se, šale radi, sam Arej pretvori u bika i pobedi. Parid bez oklevanja nagradi krunom Areja i na taj način iznenadi i ugodi bogovima koji su bitku posmatrali sa Olimpa. To je bio povod da Zeus baš njega izabere da sudi trima Boginjama.11
i) Parid je čuvao svoju stoku na Gargaru, najvišem vrhu na planini Ida, kad je Hermes u pratnji Here, Atene i Afrodite doneo zlatnu jabuku i Zeusovu poruku: »Paride, pošto si ti koliko lep toliko i mudar kad je u pitanju srce, Zeus naređuje da presudiš koja je najlepša od ove tri Boginje.« Parid primi jabuku kolebajući se. »Kako jedan prosti kravar kao što sam ja može da bude sudija božanskoj lepoti? Podeliću ovu jabuku na tri dela.« »Ne, ne, ne smeš da ne poslušaš svemoćnog Zeusa!« — odgovori Hermes brzo. »A ni ja ne smem da ti dajem savete, rukovodi se svojim prirodnim razumom!« »Neka bude«, uzdahnu Parid. »Ali ja molim da se niko na mene ne uvredi, ja sam samo obično ljudsko biće i mogu iz gluposti pogrešiti.« Boginje se složiše da se pokore njegovoj odluci. »Da li da im presudim ovako obučenima ili je potrebno da se skinu nage?« — upita Parid Hermesa. »Na tebi je da ustanoviš pravila takmičenja« — odgovori Hermes uz diskretan osmeh. »U tom slučaju da li bi bile ljubazne da skinu odeću?« Hermes reče Boginjama šta treba da učine i učtivo im okrete leđa.
j) Afrodita se prva svuče, ali Atena je zahtevala od nje da skine svoj čarobni pojas koji joj je davao prednost, jer bi se u onu koja bi ga nosila svako mogao zaljubiti. »Vrlo dobro« — reče Afrodita pakosno — »hoću, ali pod uslovom da i ti skineš svoj šlem — izgledaš grozno bez njega.« »Sad, ako nemate ništa protiv, moram suditi svakoj posebno, da bih izbegao pometnju. Dođi ovamo, božanska Hero, hoćete li vas dve Boginje da nas ostavite za trenutak?« »Osmotri me dobro« — reče Hera okrećući se polako i pokazujući svoju veličanstvenu figuru, »i zapamti da ću te, ako kažeš da sam najlepša, učiniti gospodarem Azije i najbogatijim čovekom na svetu.«12 »Neću da me podmićuješ, moja gospo. Hvala, sad sam video sve što je trebalo da vidim. Dođi ovamo, božanska Ateno!«
k) ''Evo me'' — reče Atena koračajući samouvereno napred. »Slušaj, Paride, ako imaš dovoljno zdravog razuma i presudiš u moju korist, učiniću te pobednikom u svim bitkama, bićeš najlepši i najpametniji čovek na svetu.« »Ja sam skroman pastir, a ne vojnik« — reče Parid. »Zar ne vidite da vlada mir celom Lidijom i Frigijom, i da je vlast kralja Prijama nepobediva. Ali obećavam vam da ću uzeti u obzir vaše pravo da dobijete jabuku. Sad se možete obući i staviti šlem, jer je Afrodita spremna.«
l) Afrodita stupi pred Parida, a on pocrvene, jer ona priđe tako blizu da ga skoro dotače. »Pogledaj me pažljivo, molim te, nemoj ništa da propustiš. Uzgred rečeno, čim sam te ugledala, rekla sam sebi: evo ide najlepši čovek Frigije! Zašto on traći svoje vreme u ovoj pustinji čuvajući stoku? Zašto, Paride? Zašto ne odeš u grad i ne živiš gradskim životom? Zašto se ne oženiš nekom ženom kao što je Helena od Sparte, koja je lepa kao ja, a nije ni manje strasna? Ubeđena sam da bi ona, kad bi te videla jedanput ili dvaput, napustila i dom i porodicu i sva se predala tebi. Sigurno si čuo za nju?« »Nisam dosada, moja gospo. Voleo bih i bio bih ti zahvalan kada bi mi je opisala!«
m) »Helena je plava i divnog lica, izašla je iz labudovog jajeta, ona može da tvrdi da joj je Zeus otac. Voli lov i rvanje i izazvala je rat dok je još bila dete, a kad je odrasla, svi grčki prinčevi su je prosili. Sada je žena Menelaja, brata velikog kralja Agamemnona; ali to ništa ne mari, možeš je imati ako želiš.«
»Kako je to moguće kad je udata?« »O, nebesa! Kako si nevin! Jesi li ikad čuo da je moja božanska dužnost da upravljam takvim stvarima? Ja ti predlažem da odeš u Grčku, a da ti moj sin Erot bude vođa. Kad budeš stigao u Spartu, on i ja ćemo već udesiti da se Helena smrtno zaljubi u tebe.« »Hoćeš li se zakleti u to?« pitao je Parid uzbuđeno. Afrodita izreče svečanu zakletvu, a Parid joj bez razmišljanja dodeli zlatnu jabuku.
Svojom presudom on je na sebe navukao neublaživ gnev i Herin i Atenin. One se udaljiše ruku pod ruku, dogovarajući se kako da razore Troju, dok je Afrodita, sa nestašnim smeškom na usnama, stajala i razmišljala kako da na najbolji način ispuni svoje obećanje.13
n) Ubrzo posle tog događaja poslao je Prijam svoje sluge da dovedu bika iz Agelajevog krda. Bik mu je bio potreban kao nagrada na pogrebnim igrama koje su održavane jedanput godišnje u spomen na njegovog pokojnog sina. Kad sluge izabraše bika pobednika, Parida odjednom spopade iznenadna želja da i sam prisustvuje igrama i pođe za njima. Agelaj je pokušavao da ga zadrži: »Ti imaš svoje borbe bikova, šta još hoćeš?« Ali Parid navali, te na kraju Agelaj pođe s njim u Troju.
o) U Troji je bio običaj da, posle šestog kola u trkama kočijama, oni koji su se prijavili za takmičenje u pesničenju započnu borbu ispred prestola. Parid je odlučio da se takmiči uprkos Agelajevom protivljenju, on uskoči u arenu i osvoji krunu, više zahvaljujući svojoj hrabrosti nego veštini. On je, takođe, pobedio u trčanju, što je toliko rasrdilo Prijamove sinove da ga izazvaše na još jedno takmičenje; tako je stekao tri krune. Osramoćeni tim javnim porazom, oni odlučiše da ga ubiju. Postaviše naoružane straže na svim izlazima iz stadiona, a Hektor i Dejfob napadoše ga mačevima. Da bi se zaštitio, Parid šmugnu u Zeusov oltar, a Agelaj otrča Prijamu vičući: »Vaše veličanstvo, onaj mladić je vaš davno izgubljeni sin!« Prijam posla odmah po Hekabu, koja, kad Agelaj pokaza zvečku nađenu u Paridovim rukama, potvrdi istinu. Tada su ga pobedonosno doveli u dvorac, gde je Prijam njegov povratak proslavio velelepnom gozbom i prineo žrtve bogovima. Ipak, čim su Apolonovi sveštenici čuli novost, oni objaviše da Parid mora odmah umreti, a on na to odgovori: »Bolje da padne Troja nego da moj divni sin umre!«14
p) Paridova oženjena braća nastojahu da ga što pre ožene, ali im on reče kako je Afroditi poverio da mu izabere nevestu i kako joj se svakog dana moli. Kad je ponovo sazvan savet da raspravlja o izbavljenju otete Hesione, pošto su svi ranije miroljubivi pregovori propali, Parid sam predloži da se stavi na čelo pohoda, ako mu Prijam opremi snažnu flotu. On lukavo dodade da bi, možda, u slučaju da Hesionu ne izbavi, mogao dovesti u Troju neku grčku princezu istoga ranga u naknadu. Naravno, potajno u svom srcu mislio je da ode u Spartu i dovede Helenu.15
q) Tog istog dana, sasvim neočekivano, u Troju stiže Menelaj, da se raspita za grobove Lika i Himajra, Prometejevih sinova sa Atlantidom Kelajnom. On objasni da su mu u Delfijskom proročištu rekli kako je jedini lek protiv kuge koja sada hara Spartom da prinesu žrtve Liku i Himajru kao herojima. Parid ljubazno primi Menelaja i zamoli ga da mu ukaže čast i očisti ga od greha u Sparti, koji je nehotično počinio kad je dečijim mačem ubio Antenorovog malog sina Anteja. Menelaj pristade, a Parid, po Afroditinom savetu, ovlasti Tektonova sina Ferekla da mu sagradi flotu koju mu je Prijam obećao; trebalo je da na zastavi broda bude Afrodita što drži malog Erota, Paridov rođak Ajnej, Anhisov sin, pristade da ga prati.16 Kasandra, raspletene kose, odmah proreče da će to putovanje izazvati požar, a Helen potvrdi njene reči; ali Prijam nije poklanjao pažnju ni jednom od svoje dece koja su proricala. Čak ni Ojnona nije uspela da odvrati Parida od kobnog putovanja, iako je plakala kad su se opraštali. »Dođi k meni ako ikada budeš ranjen, jer jedino ja mogu da te izlečim.«17
r) Flota se otisnula, a Afrodita posla povoljan vetar i Parid uskoro stiže u Spartu, gde ga je Menelaj gostio devet dana. Na gozbi Parid predade Heleni sve poklone što ih je doneo iz Troje, a njegovi bestidni pogledi, glasni uzdasi i nametljivi znaci izazvaše kod nje veliku zabunu. On bi uzimao njenu čašu i prinosio je svojim usnama pre nego što bi ona pila iz nje, a jedanput je čak na stolu našla reči ispisane vinom:
»Ja te volim, Helena.« Ona se bojala da je Menelaj ne otpuži da potpiruje Paridovu strast. Ali Menelaj nije ništa primećivao, te uskoro veselo otplovi na Kretu, gde je trebalo da prisustvuje pogrebu svog pradeda Katreja, ostavljajući Helenu da dvori goste i upravlja kraljevinom za vreme njegovog odsustva.18
s) Iste noći Helena pobeže sa Paridom i sva mu se predade u prvoj luci u koju su svratili, a to beše ostrvo Kranae. Na kopnu, prekoputa ostrva, Parid je tom prilikom osnovao oltar Afroditi Sjediniteljki.19 Neki sasvim netačno beleže da je Helena odbijala Paridovo udvaranje i da ju je on silom oteo dok je bila u lovu, ili iznenadnim napadom na grad Spartu, Afroditinom pomoću prerušen u Menelaja. Ona je napustila svoju kćerku Hermionu, kojoj je tada bilo devet godina, ali je sa sobom povela sina Pleistena, ponela veći deo blaga iz dvora, a iz Apolonovog hrama pokrala zlata u vrednosti od tri talanta; povela je i pet sluškinja, od kojih su dve bile bivše kraljice — Ajtra, Tesejeva majka, i Teisadija, Pejritojeva sestra.20
t) Kada se uputiše prema Troji, velika bura koju je poslala Hera nagna Parida da svrati na Kipar. Odatle otplovi za Sidon, a tamo ga je ugostio kralj koga je Parid, osvedočivši se kako se postupa u Grčkoj, podmuklo ubio i opljačkao u njegovoj sopstvenoj trpezariji. Dok je na lađu tovario bogat plen, Parida napade jedna sidonska banda, ali on je potuče. Posle krvave borbe u kojoj je izgubio dva broda, Parid srećno otplovi. Bojeći se da Menelaj ne krene u poteru, Parid je nekoliko meseci odlagao povratak, zadržavajući se u Fenikiji, na Kipru i u Egiptu; kad je nazjad stigao u Troju, on proslavi svoje venčanje sa Helenom.21 Trojanci su Helenu dočekali očarani njenom božanskom lepotom. Jednog dana ona na trojanskoj kuli nađe kamenje s kojeg bi, kad se protaru jedan o drugi, kapala krv. Ona u tim kamenovima prepozna moćni afrodizijak i upotrebljavala ih je da održi Paridovu strast. Nije samo Parid bio zaljubljen u Helenu nego i cela Troja, a Prijam se zakle da nikada neće dopustiti da ona ode.22
u) U jednoj sasvim drugoj priči tvrdi se da je Hermes ukrao Helenu po Zeusovoj zapovesti i poverio je kralju Proteju iz Egipta. U međuvremenu je Hera napravila drugu Helenu od oblaka (ili je to učinio Protej), koja je otišla u Troju sa Paridom, jedino radi toga da prouzrokuje rat.23
v) Egipatski sveštenici beleže ne manje verovatnu priču da je trojanska flota izgubila pravac i da se Parid iskrcao na delti Nila. Tamo se nalazio Heraklov hram i svetilište za odbegle robove, koji bi se, kad dođu tamo, posvetili Bogu i bivali obeleženi nekim tajnim znacima po telu. Paridove sluge su se sklonile u to svetilište, i pošto su osigurale zaštitu od sveštenika, optužiše Parida da je oteo Helenu. Kanopijska straža saznade za događaj i podnese izveštaj kralju Proteju u Memfisu. Kralj naredi da se Parid izvede pred njega sa Helenom i pokradenim blagom. Posle strogog saslušanja, Protej progna Parida, a Helenu i blago zadrža u Egiptu, dok Menelaj ne bude mogao da dođe po nju. U Memfisu postoji hram Afrodite Strankinje, koji joj je posvetila sama Helena. Helena je rodila Paridu tri sina: Bunoma, Agana i Idaja, i oni su svi izginuli u Troji kad se srušio krov; rodila mu je i jednu kćer, koja se takođe zvala Helena.24 Parid je imao starijeg sina sa Ojnonom, Korita, i njega je Ojnona, ljubomorna na Helenu, poslala da povede Grke da se osvete Troji.25

1. Apolodor: III, 10, 8: Higin: Fabula 81; Ovidije: Heroide XVII, 104; Hesiod: Katalozi o ženama, Fragmenat 68, str. 192, Izd. Evelyn White;
2. Hesiod: loc. cit.; Apolodor: III, 10, 9; Pausanija: III, 20, 9; Higin: Fabula 78;
3. Stesihor, navodt ga sholijast uz Euripidovog Oresta 249; Higin: loc. cit.; Apolodor: III, 11, 2;
4. Homer: Odiseja IV, 12—14; Sholijast uz Homerovij Ilijadu III, 175; Kiprija, navodi se u sholijastu uz Euripidovu Andromahu 898; Pausanija II, 18, 5;
5. Kiprija, navodi ih Proklo: Hrestomatija 1; Apolodor: Epitome III, 1—2; Kiprija, navodi i sholijast uz Homerovu Ilijadu I, 5;
6. Apolodor: III, 12, 5; Higin: Fabula 91; Ceces: O Likofronu 85; Pindar: Fragmenat o Pojanu 8; str. 544—6; izd. Sandys;
7. Ceces: O Likofronu 224 i 314; Servije uz Vergilijevu Ajneidu II, 32; Pausanija: X, 12, 3; Sholijast uz Euripidovu Andromahu 294; i uz Ifigeneju u Aulidi 1285; Apolodor: loc. cit.; Higin: Fabula 91; Konrad von Würztburg: Trojanski rat 442 1 546;
8. Diktij sa Krete: III; Rawlinson: Excidium Troiae;
9. Apolodor: loc. cit.; Ovidije: Heroide XVI, 51—2 i 359—60;
10. Ovidije: Heroide V, 12—30 i 129; Ceces: O Likofronu 57: Apolodor: III, 12, 6;
11. Trojanska priča str. 159; Rawlinson: Excidium Troiae:
12. Ovidije: Heroide XVI, 71—3 i V, 35—g; Lukijan: Razgovori bogova; Higin: Fabula 92;
13. Higin: loc. cit.; Ovidije: Heroide XVI, 149—52; Lukijan: loc. cit.;
14. Rawlinson: Excidium Troiae; Higin: Fabula 91; Servije uz Vergilijevu Ajneidu V, 370; Ovidije: Heroide XVI, 92 i 361—2;
15. Dares: 4—8; Rawlinson: loc. cit.;
16. Ceces: O   Likofronu 132; Kiprija, navodi ih Proklo: Hrestomatija I; Homer: Ilijada V, 59; Apolodor: Epitome III, 2; Ovidije: Heroide XVI, 115—16;
17. Kiprija, navodi ih Proklo: loc. cit.; Ovidije: Heroide XVI, 119 i 15; Apolodor: III, 12, 6;
18. Ovidije: Heroide XVI, 21—3; XVII, 74; 33 i 155; Apolodor: Epitome III, 3; Kiprija, navodi ih Proklo: loc. cit.;
19. Ovidije: Heroide: XVI, 259—62; Kiprija. navodi ih Proklo: loc. cit.; Pausanija: III, 22, 2; Apolodor: loc. cit.; Homer: Ilijada III, 445;
20. Servije uz Vergilijevu Ajneidu I, 655; Eustatije uz Homera, str. 1946; Apolodor: loc. cit.; Kiprija, navodi ih Proklo: loc. cit.; Dares: 10; Ceces: O Likofronu 132; Higin: Fabula 92;
21. Homer: Odiseja IV, 227—30; Proklo: Hrestomatija I; Diktij sa Krete: I, 5; Apolodor: Epitome 132;
22. Servije uz Vergilijevu Ajneidu II, 33;
23. Apolodor: Epitome III, 5; Euripid: Elektra 128 i Helena 31; Servije uz Vergilijevu Ajneidu I, 655 1 II, 595; Stesihor, navodi ga Ceces: O Likofronu 113;
24. Herodot: II, 112—15; Diktlj sa Krete: V, 5; Ceces: O Likofronu 851; Ptolemaj Hefajstionov: IV;
25. Konon: Naracije 22; Ceces: O Likofronu 57.
*
1. Stesihor, sicilijanski pesnik iz šestog veka, smatrao je da Helena nikada nije išla u Troju i da se rat vodio samo »oko utvare«. Pošto je napisao pesmu koja je predstavila Helenu u najnepovoljnijem svetlu, on je oslepeo, i kasnije je shvatio da mu se to ona, mrtva, osvetila (vidi 164, m). Odatle njegova palipodija počinje rečima: »Priča je istinita, ti nisi plovila brodovima sa mnogo klupa, niti si bila u trojanskim kulama.« On je to i javno objavio, i to mu je povratilo i očni vid (Platon: Fajdar 44; Pausanija: III, 19, 11). I zaista, nije jasno u kom su smislu Parid, ili Tesej pre njega, otimali Helenu. »Helena« je ime spartanske Boginje Mesec i Menelaj se njome oženio pošto je prethodno prineo na žrtvu konja (vidi 81, 4) i tako postao kralj; ipak, Parid nije preoteo presto. Moguće je, dabome, da su Trojanci napali Spartu i odvukli sa sobom naslednicu i dvorsku riznicu, kao odmazdu za pustošenje koje su Grci naneli Troji, što potvrđuje i priča o Hesioni. Iako je Tesejeva Helena bila od krvi i mesa (vidi 103, 4), trojanska Helena  može da bude  »samo utvara«, kao što tvrdi Stesihor.

2. To može značiti da su mnēstēres tēs Helenēs, »Helenini prosioci«, bili, u stvari, mnēstēres fou hellēspontou, »oni koji se staraju o Helespontu» i da su se svečanom zakletvom nad krvavim raskomadanim konjem posvećenim  Posejdonu,  glavnom zaštitniku pohoda, kraljevi zakleli  da će uzajamno  pomagati da se očuvaju prava svakog člana saveza na slobodnu plovidbu do Helesponta, uprkos Trojancima i njihovim azijskim saveznicima (vidi 148, 10; 160, 1 i 162, 3). Najzad, Helespont je dobio ime po grckoj Boginji Heli. Priča o Heleni potiče u stvari od ugaritskog epa Keret, u kome je Keretova zakonita žena Huraja nasilno odvedena u Udm.

3. Paridovo rođenje ima istu mitsku potku kao  i Ajolovo (vidi 43, c), Pelijino (vidi 68, d), Ojdipovo (vidi 105. a), Jasonovo (vidi 148, b), i ostalih; on je dobro poznato Dete Nove godine, a Agelajev sin mu je blizanac. On pobeđuje pedeset Prijamovih sinova u trčanju, što je isto tako sasvim lako razumljivo (vidi 53, 3 i 60, m). »Ojnona« je, izgleda, bio naziv za princezu koju je on tom prilikom dobio (vidi 53, 3; 60, 4; 98, 7 1 160, d). U stvari, on nije ni dodeljivao jabuku najlepšoj Boginji. Ta priča je greškom izvedena sa ikone koja prikazuje Herakla kako dobija jabukovu granu od Hesperida (vidi 133, 4) — koje su, u stvari, naga Boginja Nimfa u trojstvu — ili prikazuje kako kanaanska Mati svega živog čini besmrtnim Adana iz Hebrona, ili pak pobednika u trčanju u Olimpiji kako prima nagradu (vidi 53, 7); a dokaz za to je prisustvo Hermesa, sprovodnika duša, njegovog vodiča u Jelisejska polja.

4. U četrnaestom veku pre nove ere, Egipat i Fenikija često su stradali od upada Keftija, »naroda s mora«, a pravi vinovnici tih upada bili su Trojanci. Među plemenima kojima je uspelo da stupe u Palestinu nalazili su se Gergesi (Knjiga postanja X, 16), naime Teukari iz Gergesa, ili Gergetija, u Troadi (Homer: Ilijada VIII, 304; Herodot: V, 122 i VII, 43; Livije: XXXVIII, 39). Prijam i Anhis pojavljuju se u Starom zavetu kao Piram i Ahis (IsusNavin X, 3 i 1 knjiga Samuila XXVII, 2); a Fares, predak jednog plemena Judeje, rasno vrlo izukrštanog, koji se tukao sa svojim blizancem u utrobi matere (Knjiga postanja XXXVIII, 29), izgleda da je Parid. Smatra se da je pominjanje Heleninog »kamena koji krvari, koji je ona našla na trojanskoj kuli, u stvari spominjanje umorstva  Prijamovog  nećaka Munipa. Parid je ostao kraljičin suprug zato što je svake godine umesto njega prinošen na žrtvu dečak. Antej (''cvetni'') je slična žrtva: njegovo ime. naziv prolećnjeg Dionisa (vidi 85, 2), dobijali su i ostali nesrećni kraljevići, posečeni u cvetno doba svog života;  među njima je i Posejdonov sin, koga je ubio i odrao Kleomen (Filostefan: Fragmenat Smile; zatim Antej iz Halikarnasa, koga je u bunaru udavio Kleobije (Partenije: Naracije 14).

5. Kila, čije ime znači »božanska kocka načinjena od magareće kosti« (Hesihije sub Cilla), mora biti Atena, Boginja trojanske tvrđave, koja je izmislila ovaj način predskazivanja (vidi 17, 3) i rukovodila ubistvom Munipa.

IP sačuvana
social share
Ako je Supermen tako pametan zašto nosi donji veš preko odela??
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Veteran foruma
Svedok stvaranja istorije


Ne tece to reka,nego voda!Ne prolazi vreme,već mi!

Zodijak Taurus
Pol Žena
Poruke 18761
Zastava Srbija
OS
Windows XP
Browser
Mozilla Firefox 2.0.0.3
160 PRVI SASTANAK U AULIDI

Kada je Parid odlučio da se oženi Helenom, on nije očekivao da će platiti zato što je zloupotrebio Menelajevo gostoljublje. Jesu li Krećani morali da polažu račune kada su, u Zeusovo ime, ukrali Feničanima Europu? Da li su Argonauti morali da plate za otmicu Medeje iz Kolhide? Ili Atenjani za otmicu Arijadne sa Krete? Tračani za Orejtiju iz Atene?1 Ipak, njegov je slučaj, izgleda, bio drukčiji. Hera posla Iridu da odleti na Kretu sa vestima o otmici; Menelaj pohita u Mikenu i zamoli svoga brata Agamemnona da pokupi vojsku i povede je u pohod na Troju.
b) Agamemnon pristade na to pod uslovom da se izaslanici koje je poslao u Troju sa zahtevom da se Helena vrati i Menelaj obešteti za uvredu, vrate praznih šaka. Prijam izjavi da nema pojma ni o čemu, jer je Parid u to vreme još boravio u južnim morima, i zapita glasnike kakvo su zadovoljenje doneli kad je oteta Hesiona. Na to Menelaj posla glasnika svakome grčkom princu koji se zakleo nad krvavim komadima konja, podsećajući ih da je Paridov postupak uvreda za celu Grčku. Ako taj zločin ne bude primerno kažnjen, niko u Grčkoj neće biti siguran za bezbednost svoje žene. Menelaj dovede starog Nestora iz Pila i, ruku pod ruku, oni obiđoše celu Grčku skupljajući vojskovođe za pohod.2
c) Zatim Agamemnon, u pratnji Menelaja i Palameda, Nauplijevog sina, ode na Itaku, gde je uz velike teškoće nagovorio Odiseja da se pridruži pohodu. Odisej, koga su smatrali Laertovim sinom, u stvari je bio rođen u tajnoj vezi između Sisifa i Antikleje, kćerke čuvenog lopova Autolika. Upravo posle Odisejevog rođenja Autolik dođe na Itaku i već prve večeri posle večere uze dete na krilo. »Reci kakvo ćemo ime dati detetu, oče«, reče Antikleja. Autolik odgovori: »Celog života sam se suprotstavljao mnogim prinčevima i zato ću svome unuku dati ime Odisej, što znači ljutit, jer će on biti žrtva mojih neprijateljstava. Ipak, ako ikada dođe na Goru Parnas da me ukori, ja ću mu dati udeo u mom posedu i ublažiću njegov gnev.« Čim je Odisej odrastao, otišao je Autoliku, ali dok je bio u lovu sa svojim ujacima, jedan mu vepar zapara butinu, te je ožiljak nosio do kraja života. Ipak Autolik je poveo računa o njemu i on se vratio u Itaku natovaren poklonima.3
d) Odisej se oženi Penelopom, kćerkom Ikarija i Najade Periboje; neki kažu da je to uspeo zahvaljujući Ikarijevom bratu Tindareju, koji je udesio da Odisej pobedi na utakmici prosaca u spartanskoj ulici koja se zvala »Afeta«. Penelopa se ranije zvala Arnaja ili Arnakija, i nju je Nauplije po zapovesti njenog oca bacio u more, ali ju je jato prugastih pataka održalo na vodi i iznelo na obalu. Iznenađeni ovom neobičnom pojavom, Ikarije i Periboja se odobrovoljiše i Arneja dobi novo ime Penelopa, što znači »patka«.4
e) Pošto je udao Penelopu za Odiseja, Ikarije ga zamoli da ostane u Sparti, a kada Odisej nije na to pristao, on je išao za kolima u kojima su bili mladenci, preklinjući je da ostane. Odisej, dotle strpljiv, okrete se Penelopi: »Ili pođi sa mnom na Itaku dragovoljno, ili, ako više voliš oca, ostani ovde bez mene!« Kao odgovor na to, Penelopa samo još više navuče svoj veo. Ikarije shvati da Odisej ima pravo i pusti je da ode. Na tom mestu, na četiri milje od grada Sparte, Ikarije podiže spomenik Smernosti.5
f) Jedno proročanstvo ovako je opomenulo Odiseja: »Ako odeš na Troju, dvadeset godina se nećeš vratiti kući, a i tada ćeš se vratiti sam i siromašan.« Zbog toga se on pretvarao da je lud, i Agamemnon, Menelaj i Palamed zatekoše ga kako nosi seljačku kapu i ore s magarcem i volom upregnutim zajedno, bacajući za sobom so preko ramena. Kad je pokušao da se napravi kako ne prepoznaje svoje visoke goste, Palamed dohvati malog Telemaha iz Penelopinog naručja i stavi ga pred zapregu. Odisej žurno ispusti uzde, kako bi izbegao pogibiju svog jedinca, i tako se odade da nije lud, te je morao da se pridruži pohodu.6
g) Menelaj i Odisej su potom otputovali sa Menelajevim glasnikom Taltibijem na Kipar, gde im kralj Kinira, još jedan nekadašnji Helenin prosilac, pruži štit kao poklon za Agamemnona i obeća pedeset brodova. On održa svoje obećanje, ali posla samo jedan pravi brod i 49 manjih, glinenih, sa lutkama kao posadom, koje je kapetan pustio u more kad se približio grčkoj obali. Kaže se da je na Agamemnonovu molbu da kazni varalicu, Apolon ubio Kiniru, na šta je njegovih pedeset kćeri skočilo u more i sve su se pretvorile u vodomare; međutim, istina je da se Kinira sam ubio kada je otkrio da je izvršio rodoskvrnuće sa svojom kćerkom Smirnom.7
h) Kalhant, Apolonov sveštenik, trojanski odmetnik, prorekao je da Troja neće moći da padne bez pomoći mladoga Ahileja, sedmog sina Pelejevog. Ahilejeva mati Tetida uništila je njegovu ostalu braću spaljujući ih na vatri, a i on bi nestao na isti način da njegov otac Pelej nije iznenada ušao. Pelej je zgrabio iz vatre Ahileja i namesto njega stavio skelet diva Damisa. Neki kažu da ga je Tetida zamočila u reku Stig, tako da mu samo peta, za koju ga je držala, nije bila besmrtna.8
i) Kad je Tetida napustila Peleja, on je dete odveo Kentauru Hejronu, koji ga je odgajio na Gori Pelion, hraneći ga iznutricama lavova i divljih veprova i moždinom medveda, da bi stekao hrabrost ili, po drugoj priči, medom iz saća i moždinom srndaća, da bi brzo trčao. Hejron ga je učio jahanju, učio ga da lovi, da svira na fruli i da isceljuje; musa Kaliopa ga je učila da peva na gozbama. Kada je imao šest godina, ubio je prvog vepra i otada je stalno donosio u Hejronovu pećinu ubijene veprove i lavove. Atena i Artemida su u čudu posmatrale ovog zlatokosog dečaka koji je bio tako brz na nogama da je mogao da stigne i ubije jelena bez pomoći pasa.9
j) Tetida je znala da joj se sin neće vratiti iz Troje ako se pridruži pohodu, jer mu je sudbina bila ili da stekne slavu, ali umre mlad, ili da živi dugo kod kuće, ali bez slave. Ona ga je prerušila u devojku i poverila ga Likomedu, kralju ostrva Skira, u čijoj je palati živeo pod imenom Kerkisera, Ajsa ili Pira; imao je jedan mali doživljaj sa Likomedovom kćeri Deidamejom, posle čega se rodio Pir, kasnije nazvan Neoptolem. Ali neki kažu da je Neoptolem bio sin Ahileja i Ifigeneje.10
k) Odisej, Nestor i Ajak uputili su se na Skir po Ahileja, jer su se pronosili glasovi da se on tamo krije. Likomed ih je pustio da pretraže dvorac i oni nikada ne bi našli Ahileja da Odisej nije izneo gomilu poklona — najviše dragog kamenja, pojaseva, vezova i ženskih haljina, sve je to izložio u predvorju i pozvao devojke da biraju. Odisej je naredio da izvan dvorca zasvira truba i da se čuje zveka oružja; bio je uveren da će jedna od devojaka dočepati štit i mač koji su takođe bili među poklonima. Ahilej to i učini i odmah obeća da će povesti svoje Mirmidonce na Troju.11
l) Neki učenjaci ovu priču ne smatraju verodostojnom i kažu da su Nestor i Odisej otišli da skupljaju vojsku po Ftiji, gde ih je primio Pelej, koji je vrlo rado dopustio Ahileju, petnaestogodišnjem dečaku, da ode pod pokroviteljstvom Fojniksa, sina Amintora i Kleobule, a Tetida mu je dala veoma lepu obloženu škrinju u koju je stavila tunike i ogrtače protiv vetra i debeli pokrivač.12 Fojniksa je optužila Ftija, nezakomta žena njegovog oca, da ju je silovao. Amintor je oslepeo Fojniksa i prokleo ga da nema poroda; bilo to tačno ili ne, Fojniks nije imao dece. Međutim, Fojniks je ipak pobegao u Ftiju, gde je Pelej nagovorio Hejrona da mu povrati vid, a povrh toga postavio ga je i za kralja Dolopima. Fojniks se dragovoljno prijavio da bude Ahilejev čuvar, a Ahilej ga je ubrzo veoma zavoleo. Stoga neki smatraju da Fojniksovo slepilo nije u stvari nedostatak vida, već metaforički nedostatak — kletva od koje ga je Pelej oslobodio, učinivši ga Ahilejevim drugim ocem.13
m) Ahilej je imao nerazdvojnog druga, svoga rođaka Patrokla, koji je bio stariji od njega, mada nije bio ni toliko jak ni toliko brz, ni tako plemenitog porekla. Neko kaže da je ime Patroklovog oca Manojtije, a neko, opet, da mu je ime Ajak; njegovu majku različito nazivaju: Stenela, kći Akasta; Periopida, kći Fera, Polimela, kći Peleja, ili Filomela, kći Aktora.14 On je pobegao u Pelejev dvor pošto je u svađi ubio Amfidamantovog sina Klejtonima, ili Ajana, dok su se igrali kockom.15
n) Kada je grčka flota stigla u Aulidu, zaštićenu luku u eubojskom tesnacu, stigoše glasnici sa Krete sa izjavom da je njihov kralj Idomenej, sin Deukalionov, spreman da pošalje sto lađa na Troju ako se Agamemnon složi da s njim deli glavnu komandu; taj je uslov prihvaćen. Idomenej je takođe nekada bio Helenin prosac i čuven po svojoj lepoti; on je poveo sa sobom kao časnika Meriona, Molovog sina, koji je smatran za jednog od Minojevih vanbračnih sinova. Nosio je znak petla na svome štitu, zato što je smatrao da potiče od Helija i imao je šlem ukrašen zubima divljeg vepra.16 Na taj način pohod je postao kretsko-helenski. Helenske suvozemne snage bile su pod komandom Agamemnona, čije su vojskovođe bili: Odisej, Palamed, i Diomed; a flotu je vodio Ahilej uz pomoć Velikog Ajanta i Fojniksa.17
o) Od svih svojih savetnika Agamemnon je najviše držao do Nestora, kralja Pila, čija je mudrost bila bez takmaca, a govor slađi od meda. On je vladao trima generacijama ljudi ali, i pored svoje duboke starosti, bio je hrabar ratnik i vojskovođa koji je nadmašio atenskog kralja Menesteja u konjičkoj i pešadijskoj taktici. Njegovo mudro rasuđivanje uvek se slagalo sa Odisejevim i njih dvojica su predlagali poduhvate koji su uspevali.18
p) Veliki Ajant, sin Telamona i Periboje, došao je iz Salamine. On je bio drugi po hrabrosti, snazi i lepoti; odmah iza Ahileja, a za glavu veći od svog sledećeg suparnika; nosio je štit načinjen od koža sedam bikova. Telo mu je bilo neranjivo, osim pod pazuhom, a neki kažu da je mogao biti ranjen i u vrat, zato što ga je Herakle urekao.19 Kada je pošao na svoju lađu, Telamon mu je, opraštajući se, dao savet: »Misli na pobedu, ali uvek uz pomoć bogova.« Ajant se hvalio: »Uz pomoc bogova svaka kukavica i luda može da postane slavna; verujem da ću to biti i bez njih!« To hvalisanje, i mnoga druga, izazvaše gnev bogova. Jednom prilikom, kada ga je Atena požurivala u boj, on se izdera na nju: »Odlazi, Boginjo, idi hrabri moju braću Grke, jer gde sam ja, tu neprijatelj neće probiti!«20 Ajantov polubrat Teukar, vanbračni sin Telamona i Hesione, najbolji strelac u Grčkoj, imao je običaj da se bori iza Ajantovog štita, trčeći pod njegov zaklon kao što dete trči majci.21
q) Mali Ajant iz Lokride, sin Ojleja i Euripide, iako rastom mali, nadmašio je sve Grke u bacanju koplja, a posle Ahileja bio je najbrži trkač. On je bio treći član grupe boraca Velikog Ajanta i mogao se lako prepoznati po svom lakom grudnom oklopu i po pripitomljenoj zmiji, koja je bila duža od čoveka i koja ga je pratila svuda kao pas.22 Njegov polubrat Medon, vanbračni sin Ojleja i Nimfe Rene, došao je iz Filake gde je bio prognan zato što je ubio Eriopidovog brata.23
r) Diomed, sin Tideja i Dejpile, došao je iz Arga u pratnji dva Epigona, naime Stenela, sina Kapanajevog, i Eurijala, Argonauta, sina Mekistejevog. Diomed je bio veoma zaljubljen u Helenu i njenu otmicu je shvatio kao ličnu uvredu.24
s) Argivac Tleptolem, Heraklov sin, doveo je devet lađa sa Roda.25
t) Pred polazak iz Aulide, grčku flotu snabdeo je žitom, vinom i ostalim namirnicama kralj Anije sa ostrva Dela, koga je Apolon tajno izrodio sa Rojom, kćerkom Stafila i Hrisotemide. Kada je Rojin otac saznao da mu je kćer noseća, on je zatvori u kovčeg i otisnu na more; ali struja ubrzo izbaci kovčeg na obalu Euboje. Roja rodi sina i dade mu ime Anije, zbog nevolja što ih je zbog njega podnela; a Apolon ga učini svojim proročkim sveštenikom i kraljem na Delu. Neki, međutim, kažu da je Rojin kovčeg otplovio pravo na Del.26
u) Sa svojom ženom Doripom Anije je imao tri kćeri: Elaidu, Spermu i Ojnu, koje zvahu Vinogradarkama, i sina Androna, kralja Androsa, koga je Apolon naučio da proriče po letu ptica. Pošto je sam bio Apolonov sveštenik, Anije je Vinogradarke posvetio Dionisu, u želji da mu porodica ne bude pod zaštitom samo jednog boga. U naknadu Dionis obeća moći devojkama, ako mu se obrate. I to: Elaidi da sve što dodirne pretvori u ulje, Spermi, da sve što dodirne pretvori u žito, a Ojna u vino.27 Tako Aniju nije bilo teško da snabdeva Grčku flotu. Ali Agamemnon nije bio zadovoljan: on je poslao Menelaja i Odiseja na Del da pitaju mogu li i Vinogradarke da krenu u pohod. Anije je odbio taj zahtev i rekao Menelaju da je volja logova da Troja padne tek posle deset godina. »Zašto ne ostanete svi ovde na Delu dok ne dođe vreme?« predloži on gostoljubivo. »Moje kćeri će vas snabdevati hranom i pićem do desete godine, a zatim mogu poći s vama na Troju ako je potrebno.« Ali Agamemnon strogo naredi: »Dovedite ih meni, pristao Anije ili ne!« Odisej je vezao Vinogradarke i silom ih ukrcao na brod.28 Međutim one pobegoše, dve na Euboju, a treća na Andros. Agamemnon posla brodove u poteru i zapreti ratom ako se ne predaju. Sve tri se povinovaše, ali prizvaše u pomoć Dionisa, i on ih pretvori u golubice; otada su golubovi na Delu pod zaštitom.29
v) U Aulidi, dok je Agamemnon prinosio žrtve Zeusu i Apolonu, jedna plava zmija sa pegama crvenim kao krv pade odozgo na oltar i uputi se pravo obližnjem platanu. Na najvišoj grani stajalo je vrapčije gnezdo sa osam tića i ženkom: zmija ih, jedno po jedno, sve proguta, a nju još obavijenu oko grane, Zeus pretvori u kamen. Kalhant to protumači kao potvrdu Anijevom proricanju: devet godina mora proći pre nego što Troja bude osvojena, ali će biti osvojena. Zeus ih je sve osokolio bleskom munje sa desne strane, čim je flota krenula.30
w) Neki kažu da su Grci napustili Aulidu mesec dana pošto je Agamemnon nagovorio Odiseja da im se pridruži, i Kalhant ih povede prema Troji svojom vidovitošću. Drugi kažu da je Ojnona poslala svoga sina Korita da ih predvodi.31 A treći, što je i opšteprihvaćeno, da oni nisu imali pilota i da su zaplovili nasumce prema Misiji, gde su se iskrcali i počeli da pljačkaju zemlju, misleći da su stigli u blizinu Troje. Kralj Telef ih je saterao nazad na brodove i ubio hrabroga Tersandara, sina Tebanca Polinejka, koji je jedini pokušao da se brani. Tada navališe Ahilej i Patroklo, ali kad ih Telef ugleda, on pobeže glavom bez obzira na obalu reke Kaik. Grci su bili prineli žrtve Dionisu u Aulidi, dok su ga Misijanci zaboravili. Zbog toga se Telef zaplete o vinovu lozu koja se iznenada pojavi iz zemlje i Ahilej ga rani u bedro čuvenim kopljem kojim je samo on mogao da vlada. To koplje je Hejron poklonio njegovom ocu Peleju.32
x) Tersandara su sahranili u Misijskoj Elaji, gde je otada imao svetilište. Komandu nad Bojoćanima preuzeo je prvo Penelej, a zatim, kad je Peleneja ubio Telefov sin Euripil, Tersandarov sin Tisamen, koji još ne beše dovoljno zreo kad mu je otac umro. Ali neki tvrde da je Tersandar preživeo i da je bio jedan od onih koji su se sakrili u drvenog konja.33
y) Okupavši ranjenike u toplim jonskim izvorima u blizini Smirne, koji se zvahu »Agamemnonove banje«, Grci se ponovo otisnuše na more, ali im lađe ubrzo rasturi velika bura koju je podigla Hera, te svaki kapetan upravi brod prema svojoj zemlji. Tom prilikom Ahilej pristade na obalu Skira i formalno se oženi Dejdamejom.34 Neki veruju da je Troja pala devedeset godina posle otmice Helene, da su Grci krenuli pogrešnim pravcem u drugoj godini posle otmice, a da je proteklo dobrih osam godina pre no što su se ponovo otisnuli. Ali verovatnije je da su oni održali ratni savet u spartanskom Helenijumu iste godine kad su se povukli iz Misije; bili su u velikoj brizi, jer nisu imali pilota-vodiča da ih uputi ka Troji.35
z) Telefova rana se još gnojila i Apolon je objavio da se ona može izlečiti samo svojim uzročnikom. Zato Telef ode Agamemnonu u Mikenu, obučen u odeću pokornog molioca i, po Klitajmnestrinom savetu, zgrabi maloga Oresta iz kolevke, pa reče Agamemnonu: »Ubiću ti sina ako me ne isceliš!« Agamemnon, koga je jedno proročište obavestilo da neće moći da osvoji Troju bez Telefova saveta, rado pristade da mu pomogne pod uslovom da dovede flotu do Troje. Kad Telef pristade na Agamemnonov zahtev, Ahilej zaspe ranu rđom koju je sastrugao sa svog mača i rana se zaceli, uz vidanje lekovitom travom za rane achilleos, koju je Ahilej sam pronašao.36 Telef ipak ne htede da se pridruži pohodu navodeći kao razlog da je njegova žena Laodika, koju još zovu i Hijera, ili Astioha, Prijamova kći; ali on kaza Grcima pravac kojeg treba da se drže, a Kalhant potvrdi tačnost njegovog saveta predskazanjima.37

1. Herodot: I, l—l; Ovidlje: Heroide XVI, 341—50;
2. Herodot: I, 3; Kiprija, navodi ih Proklo: Hrestomatija l; Apolodor: Epitome III, 6;
3. Higin: Fabula 95; Homer: Odiseja XXIV, 115—119 1 XIX, 399-466; Apolodor: Epitome III, 12; Servije uz Vergilijevu Ajneidu VI, 529;
4. Apolodor: III, 10, 6 i 9; Pausanija III, 12, 2: Ceces: O Likofronu 792; Didim, navodi ga Eustatije uz Homera, str. 1422:
5. Pausanija: III, 20, 2;
6. Higin: loc. cit.; Servije uz Vergilijevu Ajneidu II. 81; Ceces: O Likofronu 818; Apolodor: Epitome III, 7;
7. Apolodor: Epitome III, 9; Eustatije uz Homerovu Ilijjadu XI, 20; Non: Dionysiaca XIII, 451; Higin: Fabula 242;
8. Apolodor: III, 13, 8; Ptolemaj Hefajstionov VI; Likofron: Aleksandra 178, uz sholijast; Sholijast uz Homerovu Ilijadu XVI, 37; Sholijast uz Aristofanove Oblakinje 1068; Sholijast uz Apolonija sa Roda: IV, 816;
9. Servije uz Vergilijevu Ajneidu VI, 57: Fulgentije: Mytologicon III, 7; Apolodor: III, 13, 6; Filostrat: Heroika XX, 2 i XIX, 2; Argonautica Orfica 392; Statije: Ahileida I, 269; Homer: Ilijada XI, 831—2; Pindar: Nemejske ode III, 43;
10. Apolodor: III, 13, 8; Ilijada IX, 410; Ptolemaj Hefajstionov I; Ceces: O Likofronu 183;
11. Apolodor: loc. cit.; Sholijast uz Homerovu Ilijadu XIX, 332; Ovidije: Metamorfoze XIII, 162; Higin: Fabula 96;
12. Homer: Ilijada IX, 769; 438 i XVI, 298;
13. Apolodor: loc. cit.; Ceces: O Likofronu 421; Homer: llijada. IX. 447 1 485;
14. Homer: Ilijada XI, 786—7; Pindar: Olimpijske ode IX, 69—70; Hesiod, navodi ga Eustatije uz Homerovu Ilijadu I, 337; Apolodor: loc. cit.; Higin: Fabula 97; Sholijast uz Apolonija sa Roda: IV, 816;
15. Apolodor: loc. cit.; Strabon: IX, 4, 2:
16. Apolodor; III, 3, 1; Filostrat: Heroika 7; Diodor sa Sicilije: V. 79; Higin: Fabula 81; Pausanija: V, 23, 5; Homer: Ilijada X, 61;
17. Diktij sa Krete: I, 16; Apolodor: Epitome III, 6;
18. Homer: Ilijada. II, 21 i I, 247—52; IV, 310; II, 553—5; Odiseja III, 244 i 126—9;
19. Homer: Ilijada XVII, 279—80; III, 226—7; Sofokle: Ajant 576 i 833. uz sholijast; Sholijast uz Homerovu Ilijadu XXIII, 821; Ceces: O Likofronu 455;
20. Sofokle: Ajak 762—77;
21. Homer: Ilijada VIII, 266—72;
22. Homer: Ilijada XIII, 697; II, 527—30; XIV, 520 i XIII, 701;; Higin: Fabula 97; Filostrat: Heroika VIII. 1;
23. Homer: Ilijada II, 728 i XIII, 694—7;
24. Apolodor: I, 8, 5; Higin: loc. cit.; Homer: Ilijada II. 564—6;
25. Homer: Ilijada II, 653—4; Higin: loc. cit.;
26. Diktij sa Krete: I, 23; Servije uz Vergilijevu Ajneidu III, 80; Diodor sa Sicilije: V, 62; Ceces: O Likofronu 570;
27. Ceces: loc. cit.; Apolodor: Epitome III, 10; Ovidije: Metamorfoze XIII, 650; Servije: loc. cit.;
28. Stesihor, navodi ga sholijast uz Homerovu Odiseju VI, 164: Ceces: O Likofronu 206 i 209; Sholijast uz Homerovu Ilijadu I, 59; Homer: Ilijada Ceces: O Likofronu 570;
29. Ovidije: Metamorfoze 643—74; Servije: loc. cit.;
30. Apolodor: Epitome III, 15; Homer: Ilijada II, 303—53; Ovidije: Metamorfoze XII, 13—23;
31. Homer: Odiseja XXIV, 118—19 i Ilijada I, 71; Ceces: O Likofronu 57:
32. Apolodor: Epitome III. 17; Pindar: Olimpijske ode IX, 70; Ceces: O Likofronu 206 1 209); Sholijast uz Homerovu Ilijadu. 1, 59; Homer: llijada XVI, 140—4;
33. Pausanija: IX, 5, 7—8; Vergilije: Ajneida II, 261;
34. Filostrat: Heroika III, 35; Apolodor: Epitome III, 18; Kiprija navodi ih Proklo: Hrestomatija 1;
35. Homer: Ilijada XXIV, 765; Apolodor: loc. cit.: Pausanlja: III, 12, 5;
36. Apolodor: Epitome III, 19—20; Higin: Fabula 101; Plinije: Istorija prirode XXV, 19;
37. Higin: loc. cit.; Filostrat: Heroika II, 18; Sholijast uz Homerovu Odiseju I, 520; Apolodor: Epitome III, 20.
*
1. Posle pada Knosa, oko 1400. godine pre nove ere, među narodima u istočnom Sredozemlju nastala je velika jagma o pomorsku prevlast. To se vidi i po Herodotovim pričama, kojima se pridružuje Jovan Malala (vidi 58, 4), o napadima i pohodima koji su prethodili otmici Helene, a i po Apolodorovim beleškama o tome kako je Parid napao Sidon (vidi 159, t), a Agamemnonovi ljudi Misiju. Trojanski savez je bio glavna smetnja grčkim trgovačkim prohtevima, sve dok veliki kralj Mikene nije okupio svoje saveznike, uključujući i Grke koji su vladali na Kreti, radi zajedničkog napada na Troju. Pomorski rat, kao suprotstavljanje opsadi Troje, mogao je trajati i devet do deset godina.

2. Među Agamemnonovim nezavisnim saveznicinia  bili su ostrvljani sa Itake, Sama, Dulihija i Zakinta, koje je predvodio Odisej; južne Tesalijce predvodio je Ahilej, a njihove rođake iz Lokride i sa Salamine predvodila su dvojica Ajanta. Ove vojskovođe su se pokazale veoma ćudljive i Agamemnon je uspevao da ih spreči u međusobnom pokolju jedino spletkarenjem, uz pomoć svojih odanih sledbenika sa Peloponeza — Menelaja iz Sparte, Diomeda iz Arga i Nestora iz Pila. Ajant nije baš mario za olimpijske Bogove, i njegovo suprotstavljanje Ateni, rođenoj od Zeusa, pogrešno je protumačeno kao dokaz njegovog ateizma; međutim to, naprotiv, dokazuje njegov konzervativizam. Ajakidi su bili lelegijskog porekla i poštovali su prehelensku Boginju (vidi 158. S i 168, 2).

3. Tebanci i Atenjani su se, izgleda, držali po strani; iako se atenske lađe pominju u Spisku brodova, oni se ne pamte po nekoj značajnijoj ulozi pre Troje. Ali naglašava se prisustvo kralja Menesteja, da bi se opravdala kasnija ekspanzija na obale Crnog mora ((vidi 162, 3). Odisej je ključna ličnost grčke mitologije. Iako ga je rodila kći korintskog boga Sunca, iako je na staromodan način, takmičeći se u trčanju, dobio Penelopu, on prekida sa drevnim matrijarhalnim običajem i zahteva da Penelopa dođe u njegovu kraljevinu, a ne da on ostane u njenoj (vidi 137, 4). Kao njegov otac Sisif (vidi 67, 2) i kretski Kinira (vidi 18, 5), on ne pristaje da umre u vreme kad mu se završava pravo na vladavinu — što postaje središnja alegorija Odiseje (vidi 170, l i 171, 3). Odisej je čak prvi mitološki lik sa neodgovarajućim fizičkim osobenostima: kratkih nogu u odnosu na telo, tako da mu ''bolje pristaje kad sedi nego kad stoji''. Ožiljak na butini treba razumeti kao znak da je izbegao smrt namenjenu Kraljevima kulta vepra (vidi 18, 3 i 151, 2).

4. Odisejevo pretvaranje da je lud iako je dosledno njegovom neobičnom opiranju da se ponaša kao što dolikuje kralju, ipak izgleda da je pogrešno protumačeno. To što je on radio bilo je vidovito predstavljanje nekorisnosti rata u koji su nameravali da ga uvuku. Noseći šešir u obliku kupe, što je označavalo mistragoga ili vrača, on je orao polje gore-dole. Vo i magarac predstavljali su Zeusa i Krona, ili leto i zimu, a svaka brazda zasejana solju — po jednu propalu godinu. Palamed, koji je isto tako bio obdaren vidovitošću (vidi 52, 6), dohvatio je onda Telemaha i zaustavio oranje, postavivši ga ispred zaprege, bez sumnje na desetoj brazdi: on je time hteo da pokaže da će tek tada početi presudna bitka, što je i značenje reči »Telemah«.

5. Ahilej, konzervativnija ličnost, krije se među ženama, kao što pristoji sunčanom heroju (Bela Boginja, str. 212), i naoružava se četvrtog meseca, kad Sunce pređe ravnodnevicu i kad prestaje materinska zaštita noći. Kretski dečaci su se zvali scotioi, »deca mraka« (vidi 27, 2), za vreme dok su živeli u ženskim odeljenjima pre no što su im majke sveštenice predavale oružje i puštale ih na slobodu (vidi 121, 5). U epu Mabinogion Gvidion (kralj Odin ili Voden) u sličnoj prilici upotrebljava ratno lukavstvo slično Odisejevom prema Ahileju, u želji da oslobodi Lju--Laja-Gifesa, drugog sunčanog heroja, od vlasti njegove majke Arijanrode. On stvara lažnu ratnu buku pred zamkom, na šta se majka Lju-Laja prepadne i pruži sinu mač i štit. Velški mit je, verovatno, ranija verzija mita koju su Argivci izvodili kao dramu prvog dana četvrtog meseca u vidu borbe dečaka obučenih u devojačke haljine i žena obučenih u muška odela — praznik se zvao Hibristika (»sramno ponašanje«). Istorijsko opravdanje ove verzije treba tražiti u događajima u petom veku, kad je pesnikinja Telesila sa grupom žena uspela da preotme Arg spartanskom kralju Kleomenu, pošto je argivska vojska bila potpuno potučena (Plutarh: O Vrlinama žena 4). Pošto Patroklo nosi ime nesvojstveno patrajarhatu (»očeva slava«), on mora da je bio Fojniks (»krvavo crven«), Ahilejev blizanac i vojskovođa u matrijarhalnom poretku.

6. Svi su grčki kraljevi pre Troje bili sveti kraljevi. Pitoma zmija nije mogla pratiti u boj Malog Ajanta: on je nije mogao imati dok nije postao proročki heroj. Idomenejev šlem od zuba divljeg vepra, a slični su nađeni i u nalazištima na Kreti i mikenskoj Grčkoj, verovatno je prvobitao nosio vojskovođa (vidi 18. 7); njegov petao posvećen suncu, koji je predstavljao Zeusa Velhana, mora da je kasniji Homerov dodatak, jer je domaća kokoš dospela u Grčku tek oko šestog veka pre nove ere. Prvobitni znak je svakako bio mužjak jarebice (vidi 92, 1). Teški štitovi su sastavljeni od bivoljih koža sa kojih su odsečeni rubovi, a od otpadaka je pravljena obredna sprava u obliku osmice. Ti štitovi su pokrivali celo telo od brade do članaka. Ahilej (''bez usana'') izgleda da nije bio zajednički naziv za proročke heroje, jer je postojao kult Ahileja na Skiru, u Ftiji i Elidi (Pausanija: VI, 23, 3).

7. Roja, kći Stafila i Hrisotemide (»Nar, plod vinovog Grozda i Zlatnog poretka«), došla je na Del u kovčegu i poznata je kao Boginja plodnosti sa čunom u obliku polumeseca. I ona se javlja u trojstvu kao i njene unuke Vinogradarke, čija imena znače »maslinovo ulje«, »zrno« i »vino«. Majka im je Doripa, ili »darovana kobila«, što znači da je Roja bila Demetra kobilje glave (vidi 16, 5). Njen se kult sačuvao delom i do danas u vidu posude ''kernos'', koju upotrebljava grčko sveštenstvo pravoslavne crkve. Oni tim posudama osvećuju darove u ulju, zrnevlju i vinu, koji se donose u crkvu radi posvećenja. Isti takav kernos nađen je u minojskoj grobnici u Komasi, a Vinogradarke su morale doći na Del sa Krete, pošto su bile Arijadnine unuke (vidi 27, Smile.

8. Teškoća sa kojom su Grci našli Troju ne slaže se sa tim kako je Menelaj lako do nje doplovio; možda u prvobitnoj legendi Afrodita Trojanska baca na njih čini zaborava, kao što im docnije pri povratku rastura flotu (vidi 169, 2).

9. Ahilejevo lečenje rane od mača, zasnovano na starom homeopatskom stanovištu da se »isto istim leči«, podseća na Melampa, koji je upotrebio rđu s noža da pomogne Ifiklu (vidi 72, e).

10. Majnade na vaznom slikarstvu imaju ponekad udove tetovirane u vidu lestvica. Ako su im lica nekada bila tetovirana u vidu prikaze iza šumskog granja, onda se time da objasniti ime Penelope (»sa paučinom preko lica«), što bi bio naziv orgastičke planinske Boginje, a može biti i da se u vreme orgija obavijala mrežom, kao Diktina i britanska Boginja Goda (vidi 89, 2 i 3). Priča kako je Penelopa rodila Pana podajući se svim svojim prosiocima u vreme Odisejeva odsustva (vidi 161, 1) govori o prehelenskoj tradiciji bludnih orgija; patka je, kao i labud, verovatno bila totem ptica u Sparti (vidi 62, 3—4).

11. Nijedan se komentator nije do sada potrudio da tačno objasni zašto je Kalhantovo gnezdo ptica moralo biti na platanu i zašto je zmija morala da pojede sve ptice u njemu: ali činjenica je da zmije svlače košuljicu jedanput godišnje i tako se obnavljaju, a to isto se dešava i sa platanom — što i zmiju i platan čini simbolima obnavljanja. Kalhant je, prema tome, zaključio da ptice koje je zmija progutala označavaju devet godina, a ne devet meseci. Medutim, kasnije je, uz Apolonov pristanak, platan postao Boginjino
sveto drvo na Kreti i u Sparti (vidi 58, 3) zato što je njegovo lišče podsećalo na prste ispružene da blagosiljaju. Ovaj pokret su često imale drevne statuete. Plave pege na zmiji trebalo je da znače da ju je poslao Zeus koji je nosio plavi oreol kao Bog neba. Kinirine lađe-igračke verovatno predstavljaju kiparski običaj, nastao pod uticajem Egipta, da zakopavaju brodove od terakote pored umrlih kraljevića kako bi njima putovali na drugi svet.

12. Pedeset Kinirinih kćeri koje su se pretvorile u vodomare svakako su zajednica Afroditinih sveštenica. Jedna od njenih titula bila je »Alkiona«, »kraljica koja čuva od (bure)«, i vodomari su joj bili posvećeni zato što su vesnici mirnog mora (vidi 45, 2).

IP sačuvana
social share
Ako je Supermen tako pametan zašto nosi donji veš preko odela??
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Veteran foruma
Svedok stvaranja istorije


Ne tece to reka,nego voda!Ne prolazi vreme,već mi!

Zodijak Taurus
Pol Žena
Poruke 18761
Zastava Srbija
OS
Windows XP
Browser
Mozilla Firefox 2.0.0.3
161 DRUGI SASTANAK U AULIDI

Kalhant, brat Leukipe i Teonoje, naučio je umetnost proricanja od svoga oca Testora. Jednog dana Teonoja se šetala pored morske obale u blizini Troje kad su je karijski gusari odvukli, a posle je postala ljubavnica kralja Ikara. Testor odmah krenu u potragu, ali dožive brodolom na karijskoj obali te ga Ikar zarobi. Nekoliko godina kasnije, Leukipa, koja beše dete u vreme kad su se ovi tužni događaji odigravali, ode u Delfe da čuje nešto o svome ocu i sestri. Pitonka je nauči da se preruši u Apolonovog sveštenika i da se uputi u Kariju da ih traži. Leukipa je posluša, ošiša kosu i uputi se u dvor kralja Ikara; ali se Teonoja, ne prepoznavši prerušenu sestru, zaljubi u nju i reče jednom od čuvara: »Dovedi mi onog mladog sveštenika u spavaću sobu!« Leukipa, koja ni sama nije prepoznala Teonoju, u strahu da se ne otkrije prevara, odsečno odbi: na to Teonoja, pošto nije mogla od dvorskih slugu da zahteva da izvrše takav zločin kao što je ubistvo sveštenika, naredi da to učini jedan od zatvorenika i posla mač u tu svrhu.
b) Zatvorenik koga izabraše ne beše niko drugi nego Testor. On dođe do spavaće sobe u koju su zabravili Leukipu. položi mač preda nj i u očajanju ispriča svoju istoriju. »Ja te neću ubiti gospodaru«, reče on, jer i sam poštujem Apolona i više volim da ubijem sebe! Ipak dopusti mi najpre da ti kažem svoje ime: ja sam Testor, sin Idmona, Argonauta, trojanski sveštenik.« On taman htede da probode svoje grudi kad Leukipa dohvati mač. »Oče, oče!« — uzviknu ona — »ja sam Leukipa, tvoja kći! Ne okreći oružje protiv sebe; upotrebi ga da ubiješ pohotljivu milosnicu kralja Ikara, pođi za mnom.« Oni pohitaše u Teonojinu odaju. »Ah, bludnice«, uzviknu Leukipa, uletevši unutra vodeći za sobom Testora. »Spremi se da umreš od ruke mog oca Testora, Idmonovog sina!« Sad na Teonoju dođe red da uzvikne: »Oče, oče!« I pošto se sve troje isplakaše suzama radosti i zahvališe Apolonu na milosti, kralj Ikar ih velikodušno pusti da odu svome domu i obdari ih bogatim darovima.1
c) Pošto je Prijam odbio Agamemnonov zahtev da vrati Helenu, on posla Testorovog sina Kalhanta, Apolonovog sveštenika, da se posavetuje sa delfijskom Pitonkom. Predskazavši pad Troje i potpuno uništenje doma Prijamova, ona naredi Kalhantu da se pridruži Grcima i da ih spreči da napuste opsadu Troje pre no što pobede. Kalhant se tada zakle na večno prijateljstvo Ahileju, koji ga smesti u sopstvenoj kući i uskoro potom izvede pred Agamemnona.2
d) Kad su se grčke lađe po drugi put skupile u Aulidi, i zbog nepovoljnih vetrova danima nisu mogle nikud da krenu, Kalhant proreče da neće isploviti dok god Agamemnon ne žrtvuje Artemidi svoju najlepšu kćer. Raspravljalo se i nagađalo zašto se Artemida uvredila. Neki kažu da se Agamemnon hvalisao kad je u lovu ubio jelena: »Ni sama Artemida ne bi mogla bolje da ga ustreli!« Po drugima, on je ubio Artemidinu svetu kozu; a ima ih koji kažu da se zakleo da će Artemidi žrtvovati najlepše stvorenje koje se te godine bude rodilo u njegovoj kraljevini, a to beše Ifigeneja, ili da je Agamemnonov otac Atrej zadržao zlatno Artemidino jagnje.3 U svakom slučaju, Agamemnon je odlučno odbijao da učini što se od njega tražilo, pravdajući se kako Klitajmnestra nikada ne bi dozvolila Ifigeneji da dođe. Međutim Grci se zarekoše: »Mi ćemo preneti svoju zakletvu na vernost Palamedu ako se Agamemnon i dalje bude opirao.« A Odisej, pod izgovorom da je ljut, poče da se sprema kući. Tad Menelaj istupi kao pomiritelj. On predloži da Odisej i Taltibije odu po Ifigeneju i dovedu je u Aulidu pod izgovorom da treba da se uda za Ahileja, što bi mu bila nagrada za njegovu hrabrost u Misiji. Agamemnon pristade na to ratno lukavstvo, mada odmah posla slugu sa tajnom porukom Klitajmnestri da ne veruje Odiseju. Menelaj uhvati poslanika sa porukom i tako obmanuta Klitajmnestra dovede Ifigeneju u Aulidu.4
e) Kad je Ahilej saznao da je njegovo ime upotrebljeno radi prevare, on odluči da zaštiti Ifigeneju od nepravde, ali ona hrabro pristade da umre za slavu Grčke i stavi svoj vrat pod žrtvenu sekiru bez reči prekora i žalbe. Neki kažu da je u tom trenu Artemida prenela Ifigeneju u zemlju Taurida i na oltar podmetnula košutu ili medvedicu ili neku staru ženu. Drugi kažu da se uz tresak gromova čula Klitajmnestrina molba i Artemidina zapovest, te je Ahilej ili spasao Ifigeneju i poslao je u Skitiju, ili se njome oženio, pa mu je ona, a ne Dejdameja, rodila Neoptolema.5
f) Ali bilo da je Ifigeneja pogubljena, bilo da su je spasli, severoistočni vetar je pao i brodovi se najzad uputiše na more. Prvo su prispeli na Lezb, gde je Odisej stupio u ring da se bori protiv kralja Filomeleida, koji je svoje goste primoravao da se rvu s njim; Odisej ga, glasno bodren od svih Grka koji su prisustvovali, sramno svali na pod. Posle Lezba pristali su na Tened, koji se vidi iz Troje, a kojim je tada vladao Ten. On je, iako se smatrao sinom Prokleje, Laomedonove kćeri, mogao Apolona zvati ocem.
g) Kikno, sin Posejdona i Kalike, ili Harpale, vladao je u Koloni. Majka ga je u potaji rodila i ostavila na morskoj obali, ali su ga našli neki ribari koji su videli labuda kako sleće da ga uteši.6 Posle smrti Prokleje on se oženio Filonomom, Tragasovom kćeri, a ona se zaljubi u svog pastorka Tena pa, kako nije uspela da ga zavede, ona ga optuži da je pokušao da je siluje. Ona se pozva na flautistu Molpa kao svedoka, a Kikno im poverova, zatvori u kovčeg Tena i njegovu sestru Hemiteju i baci ih u more. Struja izbaci kovčeg na obalu ostrva Tened, od tada zvanog Leukofrij, što znači »bela obrva«.7 Kasnije, kad je Kikno saznao istinu, on naredi da Molpa kamenuju, a Filonomu živu zakopaju, pa čuvši da je Ten živ i da je na Tenedu, pohita tamo da mu prizna svoju zabludu. Ali Ten nije bio raspoložen da mu oprosti, te sekirom preseče uže Kiknovog broda; tako je nastala izreka »posekao ga sekirom sa Teneda«, kad treba izraziti ljutito odbijanje. Ten najzad ipak popusti i Kikno se nastani na Tenedu.8
h) Tetida je upozorila Ahileja da ako ikada ubije Apolonovog sina, mora umreti od Apolonove ruke. Stoga ga je sluga po imenu Mnemon pratio svuda iz jednog jedinog razloga — da bi ga podsećao na to. Ali kad Ahilej ugleda Tena kako valja ogromnu stenu sa grebena na grčke lađe, on otpliva do obale i nepromišljeno ga probode pravo u srce. Grci se iskrcaše i opustošiše Tened; Ahilej, shvativši najzad šta je učinio, ubi Mnemona zato što ga nije podsetio na Tetidine reči. Ahilej sahrani Tena na mestu gde mu je podignuto svetilište: nijedan flautista nije smeo da uđe u to svetilište niti je ko smeo da pomene Ahilejevo ime.9 Ahilej je ubio Kikna, udarcem u glavu, tamo gde je jedino i mogao biti ranjen, i počeo da goni Hemiteju, koja je bežala kao košuta. Ahilej bi je ipak stigao da se zemlja pod njom nije otvorila i progutala je. Na Teneju se Ahilej tri puta posvađao sa Agamemnonom, optužujući ga kako ga je u pohod pozvao tek naknadno.10
i) Palamed prinese hekatombu Apolonu Smintijskom iz zahvalnosti za pobedu na Tenedu, ali dok je prinosio žrtvu, jedna se vodena zmija približi oltaru i ujede za nogu Filokteta, slavnoga strelca. Ni balsam, ni stavljanje toplih obloga ne pomože i rana postade grozna i smrdljiva, a Filoktet je jaukao tako glasno da vojska nije više mogla da izdrži njegovo prisustvo. Agamemnon zato naredi Odiseju da ga izbaci na pustu obalu ostrva Lemna, gde se održao u životu još nekoliko godina loveći ptice; zapovedništvo nad njegovim trupama preuze Medon.11
j) Prema jednoj drugoj priči, to se odigralo na Hrisi, jednom ostrvcetu nedaleko od Lemna, koje je kasnije nestalo u moru. Tamo je Nimfa Hrisa, zaljubivši se u Filokteta, koji joj nije odgovorio na udvaranja, nagovorila zmiju otrovnicu da ga ujede dok je Filoktet sklanjao zemlju sa zatrpanog oltara Atene Hrise; ili je zmija kao čuvar Ateninog hrama ujela Filokteta kad se približio hramu.12
k) Prema trećoj priči, Filokteta je na samom Lemnu ujela zmija koju je Hera poslala kao kaznu zato što se usudio da upali Heraklovu pogrebnu lomaču. U trenutku kad ga je zmija ujela, Filoktet je zaneto posmatrao oltar koji je Jason podigao Ateni i zamišljao kako će on podići oltar Heraklu.13
l) Četvrta priča govori da ga je zmija ujela dok se divio Troilovom grobu u hramu Apolona Timbrajskog.14 Peta priča kaže da je ranjen jednom od Heraklovih otrovnih strela. Priča se i da ga je Herakle zakleo da nikad ne otkrije gde mu je zakopan pepeo. Kad su Grci saznali da neće moći da zauzmu Troju bez Heraklovih strela, oni krenuše u potragu sa Filoktetom. Iako u početku nije priznavao da ma šta zna o Heraklu, on najzad ipak ispriča šta se dogodilo na Gori Oeti; Grci ga onda radoznalo zapitaše da li bi mogli da mu pronađu grob. Filoktet odbi da odgovori na to pitanje, ali oni počeše tako da navaljuju da ih on odvede do mesta, i, bez reči, lupi nogom o zemlju. Kasnije, kad je prolazio pored groba, odlazeći u trojanski rat, jedna od Heraklovih strela odape se iz ležišta i probode ga u stopalo: to je bila opomena da čovek ne sme otkrivati božansku tajnu ni znakom ni nagoveštajem.15

1. Higin: Fabula 190;
2. Benoit: Le Romnan de Troie;
3. Ptolemaj Hefajstionov: V, navodi ga Fotije, str. 483; Euripid: Ifigeneja na Tauridi; Apolodor: Epitome III, 21;
4. Ptolemaj Hefajstionov: loc. cit.; Euripid: loc. cit.; Apolodor: Epitome III, 22; Diktij sa Krete: I, 20;
5. Euripid: Ifigeneja u Aulidi; Sofokle: Elektra 574; Apolodor: loc. cit.; Diktij sa Krete: I, 19; Ceces: O Likofronu 183:
6. Homer: Odiseja IV, 342—4; Apolodor: Epitome III, 23—4; Pausanija: X, 14, 2; Higin: Fabula 157; Sholijast uz Pindarove Olimpijske ode II, 147; Ceces: O Likofronu 232—3;
7. Apolodor: Epitome 111, 24; Pausanija: loc. cit.; Ceces: loc. cit.;
8. Apolodor: Epitome III, 25; Pausanija: X, 14, 2; Ceces: loc. cit.;
9. Ceces: loc. cit.; Plutarh: Grčka pitanja 28;
10. Ceces: loc. cit.; Apolodor: Epitome III, 31; Kiprija, navodi ih Proklej: Hrestomatija 1;
11. Diktij sa Krete: II, 14; Kiprija. navodi ih Proklej: loc. cit.; Apolodor: Epitome III, 27; Homer: Ilijada II, 727;
12. Pausanija: VIII, 33, 2; Ceces: O Likofronu 911, Sofokle: Filoktet 1327; Filostrat: Imagines 17; Eustatije uz Homera, str. 330;
13. Higin: Fabula 102; Sholijast uz Sofoklovog Filokteta, stihovi 2, 193 i 266;
14. Filostrat: loc. cit.;
15. Servije uz Vergilijevu Ajneidu III, 402.
*
1. Izgubljeni pozorišni komad iz kojeg je Higin uzeo priču o Testoru i njegovim kćerima pokazuje da su grčki dramatičari bili izvanredno vešti pozorišnoj umetnosti, ali da taj komad nije imao mitološke vrednosti.

2. Izgleda da je verzija mita »o kćeri Jeftaja« (vidi 169, 5) nekim slučajem pobrkana sa Agamemnonovim prinošenjem na žrtvu sveštenice u Aulidi, što čini u znak molbe da se podigne suprotan vetar pomoću veštičijih vradžbina; Ser Fransis Drejk je jedanput obesio svog momara-uhodu koga je potplatio Sesil iz istih razloga. Izgleda da je Agamemnonov veliki poduhvat povredio domaća zastarela shvatanja, jer su žene po tradiciji izuzimane od prinošenja na žrtvu. Tauriđani, kojima je Artemida poslala Ifigeneju, živeli su na Krimu i obožavali Artemidu kao uništiteljku muškaraca: Agamemnonov sin Orest pao im je šaka (vidi 116, e).

3. Odisejevo takmičenje u rvanju sa kraljem Filomeleidom, čije ime znači »drag nimfama jabukovog drveta«, svakako je izvedeno sa dobro poznate ikone koja prikazuje obredno takmičenje, u kome stari kralj biva pobeđen i dobija jabukovu grančicu (vidi 53, b).

4. Ahilej je ubio drugog Kikna (vidi 162, f); Herakle je ubio trećeg (vidi 143, g), a da ubije četvrtog sprečio ga je Zeus (vidi 133, d). Ime je označavalo da labudovi odnose duše svetih kraljeva u Severni Raj. Kad u drevnim umetničkim delima Apolona prikazuju kako jaše na labudu, ili mu labudovi vuku kočije kad pohodi zemlju Hiperborejaca, to je samo pristojan način da se naslika smrt njegovog predstavnika svake godine u vreme letnje dugodnevice. (Overbeck: Griechische Kunstmytologie). Labudovi koji pevaju svoju pesmu a potom poleću na sever na Arktik u stvari ispuštaju po dva krika slična trubi; zato Pausanija kaže (I, 30, 3) da su labudovi upućeni u umetnost Musa. »Labudovi pevaju pred smrt«: duša svetoga kralja odlazi na poziv pesme.

5. Filoktetova rana se pominje na raznim mestima, jer je ikona koja je bila povod priči svuda dobro poznata. On je sveti kralj na Tenedu, Lemnu, Euboji, ili ma u kojoj helenskoj državi, koga ubadaju otrovnom strelom u stopalo, pred oltarom Boginje (vidi 126, 3; 154, h; 164, j i 166, e).

6. Herakle nije bio jedini sveti kralj za čiji se grob nije znalo; izgleda da je to bila obična pojava na Korintskoj prevlaci (vidi 67, j) i kod starih Jevreja (Peta knjiga Mojsijeva XXXIV, 6).

7. Tenovo bacanje kamenja možda je pogrešno protumačena poznata ikona koja prikazuje sunčanog heroja kako gura sunčani kamen do zenita (vidi 67, 2), kao što je i Tal, kretski sunčani heroj, bacao stene na lađe koje su se približavale (vidi 154, h). Lađe na toj ikoni su verovatno označavale jedino da su Kreta i Tened pomorske sile.
IP sačuvana
social share
Ako je Supermen tako pametan zašto nosi donji veš preko odela??
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Veteran foruma
Svedok stvaranja istorije


Ne tece to reka,nego voda!Ne prolazi vreme,već mi!

Zodijak Taurus
Pol Žena
Poruke 18761
Zastava Srbija
OS
Windows XP
Browser
Mozilla Firefox 2.0.0.3
162 DEVETOGODIŠNJI RAT

Ne zna se tačno kojom su prilikom Grci poslali izaslanike sa zahtevom da im vrate Helenu i Menelajevo blago. Neki kažu — čim je pohod prispeo na troadske obale, drugi — pre nego što su se brodovi skupili u Aulidi, ali je opšte poznato da su izaslanici bili Menelaj, Odisej i Palamed i da su oni pošli ranije sa Teneda.1 Međutim, pošto su Trojanci odlučili da ne dadu Helenu, htedoše da pobiju sve izaslanike, ali Antenor, u čijoj su se kući smestili, ne dozvoli da se izvrši tako sramno delo.2
b) Ljuti i uvređeni što su odbijeni, Grci krenuše sa Teneda i ukotviše lađe na domaku Troje. Trojanci se odmah sjatiše na obalu i htedoše da odbiju napadače kišom kamenja. Grci su svi oklevali, čak i Ahilej, kome je Tetida poverila da će onaj koji se prvi bude iskrcao prvi i poginuti, kad Protesilaj iskoči na obalu i poubija nekoliko Trojanaca ali ga Hektor prikova strelom, a možda je to bio Euforb, ili Ajnejev prijatelj Ahar.3
c) Protesilaj, Filoktetov ujak i sin Ifikla, koga je Melampo izlečio od polne nemoći, zvao se Jolaj, ali ga prekrstiše zbog okolnosti pod kojima je umro.4 On je ležao zakopan u tračkom Hersonesu, u blizini grada Elaja, gde su mu ukazali božanske počasti. Visoka brestova drveta koja su posadile Nimfe stajala su na domaku njegovog svetilišta i nadnosila se nad njegov grob. Grane koje su okrenute moru, prema Troji, ranije listaju, ali brzo ogole, dok grane sa suprotne strane ostaju zimzelene. Čim brest poraste toliko da čovek sa njegovih gornjih grana može u daljini nazreti trojanske zidine, on se osuši; ali mladice ipak niknu ponovo iz njegovog korena.5
d) Protesilajeva žena Laodameja, kćerka Akastova (koju neki zovu Polidora, kćerka Meleagarova), žalila ga je tako duboko i tužno da je, čim je on krenuo za Troju, napravila njegov kip ili u bronzi ili od voska i stavila ga sebi u postelju. To je bila nedovoljna uteha, a kad je stigla vest o njegovoj smrti, ona poče da moli Bogove da se sažale na nju i da dopuste da je on pohodi makar samo na tri sata. Svemoćni Zeus usliši Laodamejinu molbu i Hermes dovede Protesilajev duh iz Tartara da oživi kip. Progovorivši na usta kipa, Protesilaj poče da je nagovara da bez oklevarija pođe za njim. Ne prođoše ni tri časa, ona se u njegovom zagrljaju smrtno rani nožem.6 Drugi kažu da je Laodamejin otac Akast navaljivao da se ona ponovo uda, ali da je ona provodila noći sa Protesilajevim kipom, dok jednog dana sluga koji je doneo jabuke za jutarnje žrtve nije zavirio kroz prorez na bravi na vratima njene spavaće sobe i ugledao je kako grli, tako mu se učinilo, ljubavnika. Sluga požuri da obavesti Akasta, koji, jurnuvši naglo u sobu, otkri u čemu je stvar. Da se ona ne bi dalje mučila jalovom žudnjom, Akast naredi da se kip spali, ali se Laodameja baci u plamen i nestade je zajedno sa kipom.7
e) Po jednom drugom predanju, Protesilaj je preživeo trojanski rat i krenuo kući. On je poveo sa sobom, kao svoju ratnu zarobljenicu, Prijamovu sestru Ajtilu. Na putu se zaustavio na makedonskom poluostrvu Peleni, ali kad se iskrcao na obalu da potraži vode, Ajtila nagovori ostale zarobljene žene da zapale brod; tako je Protesilaj bio prinuđen da ostane na Peleni te on tamo osnova grad Skion. To ipak nije tačno. Ajtila je sa Astiohom i zarobljenim drugaricama zapalila brod na ušću italijanske reke Navajte, što znači »spaljivanje broda«, a Protesilaj nije nju zarobio.8
f) Ahilej je bio drugi Grk koji se iskrcao na trojansku obalu, njega su u stopu sledili njegovi Mirmidonci. On je ubio Kikna, Posejdonovog sina, srećno bačenom kamenicom. Na to su se Trojanci uplašili i pobegli nazad u grad, dok su se ostali Grci iskrcali i ubijajući krčili sebi put. Prema jednoj drugoj priči, Ahilej, imajući na umu Protesilajevu sudbinu, beše poslednji koji se iskrcao, a skočio je tako silovito sa svog broda da je probio izvor na mestu gde su mu noge dotakle obalu. Priča se da je u borbi koja je nastala Kikno poubijao na stotine Grka; a Ahilej, navaljujući uzalud na njega i mačem i kopljem, najzad ga u besu tresnu u lice drškom svog mača, natera ga da ide unatraške, dok se Kikno ne spotače o kamen; zatim mu Ahilej kleče na grudi i zadavi ga remenom svog šlema; Posejdon pak pretvori Kiknov duh u labuda koji se vinu u vazduh. Grci tada opsedoše Troju i izvukoše svoje lađe na obalu.9
g) Bilo je rečeno da Troja neće pasti ako Troil uspe da doživi dvadeset godina. Neki kažu da se Ahilej zaljubio u Troila dok su se borili i da mu je rekao: »Ubiću te ako ne udovoljiš mojoj strasti.« Troil pobeže i potraži zaštitu u svetilištu hrama Apolona Timbrajskog; ali Ahilej se nije osvrtao na božji gnev pa kad Troil ostade čedan i smeran, on mu odrubi glavu pred oltarom, na istom mestu na kome je i sam kasnije nastradao.10 Neki kažu da je Ahilej posekao mačem Troila dok je uvežbavao konje u dvorištu hrama; drugi, pak, da je Ahilej namamljivao Troila nudeći mu na poklon golubove i da je ovaj umro prelomljenih rebara i modra lica, a da ga je Ahilej takvog upotrebio za svoje ljubavno uživanje. Ima ih koji pričaju da je Troil, sveteći se, otplovio iz Troje posle Memnonove smrti i da se sukobio sa Ahilejem, koji ga je ubio — ili zarobio, a zatim javno pogubio — i da je tada jedva mogao izazvati ikakovu strast pošto je već bio u srednjim godinama, izmučena lica i proređene brade. Ali bila kakva da je bila njegova smrt, njen vinovnik je bio Ahilej, a Trojanci su ga dostojno ožalili baš kao i Hektora.11
h) Za Troila se kaže da je voleo Briseidu, lepu Kalhantovu kćerku koju je otac ostavio u Troji. Pošto se ona nije odmetnula sa ocem, prema njoj su se u Troji i dalje odnosili sa puno poštovanja. Znajući da Troja mora pasti, Kalhant nagovori Agamemnona da je od Prijama zatraži, da ne bi postala ratna zarobljenica. Prijam blagonaklono pristade i nekoliko njegovih sinova otpratiše Briseidu do grčkog logora. Iako se zaklela Troilu na vernu ljubav ona ubrzo predade svoja osećanja Argivcu Diomedu, koji se strasno zaljubi u nju i činio je sve da ubije Troila kad god bi se pojavio na bojnom polju.12
i) U jednom noćnom pohodu Ahilej zarobi Likaona, iznenadivši ga u voćnjaku njegovog oca Prijama kako seče mladice sa smokvinog drveta za uzde na kočijama. Patroklo odvede Likaona na Lemno i prodade ga Jasonovom sinu, kralju Euneju, koji je snabdevao grčke snage vinom u zamenu za feničanske srebrne posude. Likaona otkupi Eetion sa Imbara i vrati u Troju, ali Likaon pade od Ahilejeve ruke samo dvanaest dana kasnije.13
j) Ahilej okupi grupu dobrovoljaca pa ode da hara trojanskim poljima. Na planini Idi Ahilej odvoji Dardanca Ajneja od njegovog stada i potera ga niz šumovite padine planine. Pošto je ubio Prijamovog sina Mestora, koji je čuvao krave, on zapleni stoku i razruši grad Lirnes, gde se beše sklonio Ajnej. Min i Epistrof, sinovi kralja Euena, pogiboše u borbi, ali Zeus pomože Ajneju da pobegne. Minova žena, druga Briseida, kćerka Brisejeva, postade zarobljenica, a otac joj se obesi.14
k) Iako Ajnej nije strogo zamerao Paridu što je hteo Helenu, on se držao neutralno prvih nekoliko godina rata; budući da su mu roditelji bili boginja Afrodita i Anhis, i da je bio unuk Troja, on je mrzeo svog rođaka Prijama, koji ga je gledao s prezrenjem.15 Ahilejevo izazivačko ponašanje nateralo je Dardance da se najzad pridruže trojanskim snagama. Ajnej se pokazao vešt borac, pa ga čak ni Ahilej nije olako uzimao jer, ako je Hektor bio ruka Trojanaca, Ahilej (valjda Ajnej - prim tanjel) je bio njihova duša. Njegova božanska mati često mu je pomagala u borbama; a jednom, kad mu je Diomed slomio bedro pogodivši ga kamenom, ona ga je spasla smrti; kad je Diomed i nju samu ranio oštrim sečivom u zglob, Apolon iznese Ajneja s bojnog polja i preda ga Leti i Artemidi da ga izleče. Drugom prilikom život mu je spasao Posejdon, koji je, iako neprijateljski raspoložen prema Trojancima, poštovao sudbinu, jer je znao da bi kraljevska loza Ajneja možda mogla vladati Trojom.16
l) Ahilej je zauzeo mnoge gradove koji su bili saveznici Troje: Lezb, Fokaju, Kolofon, Smirnu, Klazomenu, Kimu, Ajgijal, Ten, Adramitij, Didu, Endij, Linaj, Kolonu, Lirnes, Antandar i nekoliko drugih, pa čak i Tebu pod Plakom, u kojoj je vladao jedan drugi Eetion, otac Hektorove žene Andromahe. Njegov prijatelj Pod vladao je Kilikima. Ahilej je ubio Eetiona, Andromahinog oca, i sedam njegovih sinova, ali ga nije mrtvog opljačkao; spalio ga je u punoj vojničkoj opremi, a oko mogile, koju je sam naneo, planinske Nimfe zasadile su brestov gaj.17 Među zarobljenicima bila je i Astionoma, ili Hriseida, kći Hrisa, Apolonovog sveštenika sa ostrva Smit. Neki nazivaju Astinomu Eetionovom ženom; neki kažu da je nju Hris poslao u Lirnes ili da se skloni ili da učestvuje u svetkovinama u Artemidinu čast. Kad je izvršena podela plena, ona pripade Agamemnonu, a Briseida Ahileju. Ahilej je doveo iz Tebe i brzog konja Pedasa, koga je upregao u svoju besmrtnu zapregu.18
m) Veliki Ajant otplovio je prema tračkom Hersonesu, gde je zarobio Likaonovog brata po majci Polidora — njihova mati je bila Laotoja — a u Teutraniji je ubio kralja Teutranta, i poneo veliki plen; tom prilikom zarobio je i princezu Tekmesu, koju je učinio svojom naložnicom.19
n) Desete godine ratovanja Grci su prestali da haraju obalama Male Azije i koncentrisali su snage pred Trojom. Trojanci protiv njih uputiše svoje saveznike Dardance, koje su predvodili Ajnej i dva Antenorova sina; Kikonce iz Trakije; saveznike iz Pajonije, Paflagonije, Misije, Frigije, Majonije, Karije, Likije i mnoge druge. Sarpedon, koga je Belerofontova kćerka Laodameja rodila Zeusu, vodio je Likijce. Evo priče o njemu. Kad su se Laodamejin brat Isandar i Hipoloh borili za kraljevstvo, bilo je ugovoreno da kralj bude onaj koji pogodi strelom kroz zlatan prsten okačen o detinje grudi. Obojica su žučno zahtevali da žrtva bude dete onog drugog, ali je Laodameja, da bi ih sprečila da jedan drugog ubiju, ponudila da veže prsten o vrat svom detetu, Sarpedonu. Iznenađeni ovakvom plemenitom velikodušnošću i samopregorom, obojica odustanu od svojih zahteva u korist Sarpedona, sa kojim je zatim Glauk, Hipolonov sin, vladao kao sukralj.20
o) Agamemnon je poslao Odiseja u Trakiju da nabavi hrane, a kad se Odisej praznih šaka vratio, Palamed, Nauplijev sin, prekore ga zbog lenjosti i kukavičluka. »Nisam ja kriv što nisam mogao ništa da nađem«, vikao je Odisej. »Da je Agamemnon poslao tebe umesto mene, ni ti ne bi uspeo.« Izazvan. Palamed odmah otplovi i uskoro se vrati sa tovarom žita na lađi.21
p) Pošto se danima mučio u mislima, Odisej najzad skuje plan kako,da se osveti Palamedu zato što mu je čast bila duboko povređena. On posla Agamemnonu ove reči: »Bogovi su me opomenuli u snu da je izdaja na pomolu, logor se mora preseliti u toku dana i noći.« Kad Agamemnon izdade naredbu da se to odmah izvrši, Odisej potajno zakopa kesu zlata na mestu gde je bio razapet Palamedov šator. Zatim naredi frigijskom zarobljeniku da napiše pismo kao da tobože Prijam piše Palamedu. Pismo je glasilo: »Ovo zlato vredi dva puta onoliko koliko si ti tražio da izdaš grčki logor.« Naredivši Frigijcu da pismo uruči Palamedu, Odisej zapovedi da ga ubiju baš pred logorom, pre nego što Frigijac imadne vremena da ga isporuči. Sledećeg dana, kad se vojska vratila na stari položaj, neko nađe zarobljenikov leš i odnese pismo Agamemnonu. Palamed bi izveden pred ratni suđ, pa kako je sa velikom žestinom poricao da je primio zlato od Prijama, ili od bilo koga drugog, Odisej predloži da mu se pretraži šator. Pošto su pronašli zlato, sva vojska kamenova Palameda kao izdajicu.22
q) Neki kažu da su Agamemnon, Odisej i Diomed bili umešani u ovu zaveru i da su zajedno diktirali Frigijcu lažno pismo, a potom potkupili slugu da ga sakrije zajedno sa zlatom pod Palamedovu postelju. Kad su Palameda izveli na mesto kamenovanja, on je glasno uzviknuo: »Istino, žalim te što sam te nadživeo!»23
r) Drugi opet kažu da su Odisej i Diomed, pod izgovorom da su u dubokom bunaru otkrili blago, spustili Palameda konopcem u bunar pa mu odozgo bacali veliko kamenje na glavu, ili da su ga udavili kad su jednom pošli u ribolov. Ipak, drugi smatraju da ga je strelom ubio Parid. Čak se ne zna tačno ni mesto gde je poginuo — da li je to bilo u Trojanskoj Koloni, u Gerajstu, ili na Tenedu; njegovo svetilište heroja nalazilo se u blizini Metilene na Lezbu.24
s) Palamed je zaslužio zahvalnost svojih drugova izumevši kocku za igranje kojom su se zabavljali i prekraćivali vreme pred Trojom; on je prve primerke posvetio hramu Tihe u Argu. Svi su mu zavideli na izuzetnoj mudrosti, jer on beše pronašao i kulu svetilju, vagu, mere, disk, azbuku i postavljanje straže.25
t) Kad je Nauplije čuo za ubistvo, on otplovi za Troju, tražeći zadovoljenje; ali Agamemnon odbi njegov zahtev, jer je baš on pomogao Odiseju, a uživao je i neograničeno poverenje svih grčkih vođa. Zato se Nauplije vrati u Grčku sa svojim preživelim sinom Ojakom a ženama Palamedovih ubica donese lažne vesti, govoreći svakoj od njih: »Tvoj muž dovodi sa sobom trojansku naložnicu kao novu kraljicu.« Na to neke od nesrećnih žena izvršiše samoubistvo. Druge se upustiše u preljubu: kao Agamemnonova žena, Klitajmnestra sa Ajgistom, Diomedova žena Ajgijaleja sa Kometom, Stenelovim sinom, i Idomenejeva žena Meda sa nekim Leukom.26

1. Kiprija, navodi ih Proklo: Hrestomatija I; Ceces: Antehomerica 154; Sholijast uz Homerovu Ilijadu III, 206;
2. Diktij sa Krete: I, 4; Apolodor: Epitome III, 28—29; Homer: Ilijada III, 207;
3. Apolodor: Epitome III, 29—30; Higin: Fabula 103; Eustatije o Homeru. str. 325 i 326;
4. Higin: loc. cit.; Eustatije o Homeru, str. 245;
5. Pausanija: I, 34, 2; Ceces: O Likofronu 532—3; Filostrat: Heroika III. 1: Kvint Smirnjanin: Posthomerica VII, 408; Plinije: Istorija prirode XVI, 88;
6. Higin: Fabule 103 i 104; Kiprija, navodi ih Pausanija: IV. 2, 5; Ovidije: Heroide XIII, 152; Eustatije o Homeru, str. 325; Apolodor: Epitome III, 30; Servije: uz Vergilijevu Ajneidu VI, 447;
7. Eustatije uz Homera: loc. cit.; Higin: Fabula 104;
8. Konon: Naracije 13; Apolodor: Epitome, navodi ga Ceces: O Likofronu 941; Strabon: VI, 1, 12;
9. Apolodor: Epitomi: III, 31; Ceces: O Likofronu 245; Ovidije: Metamorfoze XII, 70—145;
10. Prvi vatikanski mitograf 210; Ceces: O Likofronu 307;
11. Eustatije uz Homerovu Ilijadu XXIV, 251; str. 1348; Servije uz Vergilijevu Ajneidu I, 478; Diktij sa Krete: IV, 9; Ceces: loc. cit.;
12. Benoit: Le Roman de Troie;
13. Apolodor: Epitome III, 32; Homer: Ilijada XXI. 34 i 35—6; XXIII. 740—7 i VII, 467—6;
14. Apolodor: Epitome III, 32; Homer: Ilijada II, 690—3; 89 i 188; Eustatije uz Homerovu Ilijadu III, 58; Sholijast uz Homerovu Ilijadu I. 184; Kiprija navodi ih Proklo: Hrestomatija I; Diktij sa Krete II, 17;
15. Higin: Fabula. 115; Homer: Ilijada XIII, 460 i XX, 131; Hesiod: Teogonija 1007;
16. Homer: Ilijada V, 305; XX, 178 i 585; Filostrat: Heroika 13;
17. Homer: Ilijada IX, 328—9; VI, 395—7; XVII, 575—7 i VI,413—26: Apolodor: Epitome III, 33;
18. Diktij sa Krete: II, 17; Homer: Ilijada I, 366 i XVI, 149—54; Eustatije uz Homera, str.77, 118 i 119;       
19. Diktij sa Krete: II, 18; Sofokle: Ajant 210; Horatije: Ode II. 4, 5:
20. Heraklid sa Ponta: Homerske alegorije, str. 424—5; Homer: Ilijada VI, 196; Apolodor: Epitome III, 34—5; Eustatije o Homeru, str. 894;
21. Kiprija, navodi ih Proklo: loc. cit.; Servije uz Vergilijevu Ajneidu II, 81
22. Apolodor: Epitome III, 8; Higin: Fabula 105;
23. Sholijast uz Euripidovog Oresta 432; Filostrat: Heroika 10:
24. Diktij sa Krete: II, 15;' Kiprija, navodi ih Pausanija: X, 31, 1; Ceces: O Likofronu 384 i 1097; Dares: 28;
25. Pausanija: X, 31, 1 i II, 20, 3; Filostrat: loc. cit.; Sholijast uz Euripidovog Oresta 432; Servije uz Vergilijevu Ajneidu II, 81; Ceces: O Likofronu 384:
26. Apolodor: Epitome VI, 8—9; Ceces: O Likofronu 384; Eustatije uz Homera, str. 24; Diktij sa Krete: VI, 2.
*
1. Illjada obrađuje samo odeljak o desetoj godini opsade Troje, a svaki mitograf ređa događaje prethodnih godina prema svom nahođenju. Prema Apolodoru (Epitome III, 32—3), Ahilej ubija Troila, zarobljava Likaona; pljačka Ajnejevu stoku i zauzima mnoge gradove. Kiprija (navodi ih Proklo: Hrestomalija I) kaže da su Grci, pošto nisu uspeli da zauzmu Troju na juriš, pustošili okolne zemlje i gradove. Afrodita i Tetida uspevaju da sastave Ahileja i Helenu; Grci odlučuju da se vrate kućama, ali ih Ahilej zadržava; Ahilej potom otima Ajnejevu stoku i pustoši mnoge gradove i ubija Troila; Patrokle prodaje Likaona na Lemno; međusobno dele pljačku; Palameda kamenuju i on umire.

2. Prema Cecesu (O Likofronu 307), Troil nadživljuje Memnona i Hektora. Slično je i kod Frigijca Daresa: Troil nasleđuje Hektora kao zapovednik trojanskih snaga (Dares: 30), dok jedan od konja upregnutih u njegove kočije ne biva ranjen, te ga Ahilej sustigne i prevrne; Ahilej pokušava da odvuče njegovo telo, ali ga ranjava Memnon, koga opet on ubija; Trojanci se povlače u utvrđenje, a Prijam sahranjuje sa velikim počastima i Troila i Memnona (Dares: 33).

3. Trojanski rat je istorijska činjenica i bez obzira šta je bio njegov neposredni uzrok, to je rat vođen zbog trgovine. Troja je kontrolisala na Crnom moru veoma važnu trgovinu zlatom, srebrom, gvožđem, cinoberom, brodskom građom,  lanom, konopljom, suhom ribom, uljem i kineskim žadom. Kad je Troja najzad pala, Grci su počeli da osnivaju kolonije, isto tako bogate kao i one na Siciliji i u Maloj Aziji. Najzad, Atena, kao vodeća pomorska sila, imala je najveće koristi od trgovine na Crnom moru, naročito zbog jeftinog žita; gubitak brodova koji su čuvali prilaze Helespontu u Ajgospotami 405. godine pre nove ere bio je težak poraz i okončao je dugotrajne peloponeske ratove. Možda su se zbog toga dugotrajni pregovori između Agamemnona i Prijama manje ticali povratka Helene, a više obnavljanja prava na prolaz kroz Helespont.

4. Vrlo je verovatno da su se Grci spremali na odlučujući udar uzastopnim napadima na obale Trakije i Male Azije kako bi oslabili pomorsku silu trojanskih saveznika i da su se ulogorili na ušću reke Skamandar kako bi onemogućili mediteranskoj trgovini da prodre u Troju i sprečili održavanje istočno-zapadnog vašara u dolini reke. Ali u Ilijadi je jasno da Troja nije bila opsednuta tako da su joj bile prekinute veze sa kopnenim zaleđem, iako, dok se Ahilej nalazio u blizini, Trojanci nisu smeli danju da prolaze kroz Dardanska vrata, koja su vodila u unutrašnjost zemlje (Ilijada V, 789); grčke pralje bojale su se da peru rublje na izvorima koji su bili na domaku strela sa zidina (Ilijada XX, 256). Namirnice i pojačanja su ipak stizala slobodno i Trojanci su držali Sest i Abid, a to je obezbeđivalo dobru vezu sa Trakijom. Što su se Grci tako glasno hvalisali da su opljačkali stado na Gori Idi i Prijamov smokvin gaj, znači samo da su oni vrlo retko prodirali dublje u zaleđe Troje. Smokvino drvo upotrebljeno za ogradu na Likaonovim kočijama je verovatno obrađivano u dvoru, pod zaštitom Afrodite. Na tablicama nađenim u Knosu iz doba pre trojanskog rata, pominju se ''crveno obojene kidonske karuce sa dodatnim radom'', ali se samo drvena ograda posebno pominje: ona je uvek od smokvinog drveta. Međutim smokvino drvo nije tako podesno za obradu u tu svrhu kao mnoga druga koja su bila pristupačna i Krećanima i Trojancima.

5. Agamemnon se spremio da vodi rat iscrpljivanja, a Hektor to priznaje kad kaže kako su izvori trojanskih zaliha presušili zato što je trgovina zamrla (Ilijada XVII, 225 i XVIII 287—92) i da im je potrebna pomoć saveznika. Paflagonci, Tračani i Misijci su bili proizvođači, a ne trgovci, i zato su rado pristajali na neposredne veze sa Grcima. Jedino je trgovački nastrojenim Likijcima, koji su uvozili robu sa jugoistoka, na srcu ležala sudbina Troje, jer im je otvarala slobodan put na sever; i zaista, kad je pala Troja trgovina u Maloj Aziji postala je monopol Agamemnonovih saveznika Rođana, a Likijci su nastradali.

6. Hladnokrvno postupanje sa ženama, zatočenicama i saveznicima dokaz je da Ilijada nije mit koji pripada bronzanom dobu. Padom Knosa (vidi 39, 7 i 89, 1) i, sledstveno tome, i propašću ''pax Cretensis'', koga je nametnula kreska Morska Boginja svim zemljama pod njenim uticajem i vlašću, počinje i moral bronzanog doba. To je moral tiranina-pobednika, sitničavog Zeusa, koji ne priznaje božansku odmerenost. Žrtvovanje Ifigeneje, Odisejeva mržnja i osveta Palamedu, prodaja Likaona za srebrni pehar, Ahilejevo sramno gonjenje Troila i nasilna veza sa Briseidom i Hriseidom tipični su za varvarsku snagu. Sasvim je ispravno što Palamed pada kao nevina žrtva jednog tako malo časnog saveza između Agamemnona, Odiseja i Diomeda, jer je on predstavljao kretsku kulturu zasnovanu u Argolidi, a svi pronalasci koji mu se pripisuju kretskog su porekla. Njegovo ubistvo u bunaru može se nagovestiti rečima »Istino, žalim te što sam te nadživeo!» uz dobro poznatu vezu između istine i bunara. Palamedes znači ''drevna mudrost'', i kao Hefajst, njegov lemljanski parnjak, i on je bio proročki heroj. Njegovi pronalasci otkrivaju ga kao Tota ili Hermesa (vidi 17, g). Kocka ima istu istoriju kao karte za igranje. Najpre su bili proročka oruđa, a zatim su počele da se upotrebljavaju radi zabave i hazarda (vidi 17, 3).

7. Brest, drvo koje se ne nalazi u kalendaru drveća (vidi 53, 3) uglavnom ima veze sa Dionisovim kultom, jer su Grci podupirali vinovu lozu brestovim prućem, ali brestove su sadile Nimfe oko grobova Protiselaja i Ejtiona verovatno zato što su kora i lišće služili kao lekovi za rane (Plinije: Istorija prirode XXIV, 33), i bili su naročito lekoviti ako bi iznikli na grobovima kraljevića podleglih mnogim ranama.

8. Laodamejina perverzna odanost Protesilajevoj statui verovatno je izvedena sa svete svadbene ikone: na nekim hetitskim svadbenim pečatima kralj je bio tako kruto izgraviran da je izgledalo kao da je statua. Jabuke koje donosi sluga i Akastov iznenadan ulazak govore da je kraljica izdala kralja svome ljubavniku, vojskovođi; ljubavnik odseca kobnu jabuku u kojoj se nalazi kraljeva duša — kao u irskoj legendi o Kahaleinu, Dekstiri i Kuroi.Briseida se često zamenjuje sa Hrisom ili Hriseidom, Hrisovom kćeri koja je Agamemnonu rodila vanbračno dete (vidi 116, h). Srednjovekovna latinska legenda o Hriseidi dovela je do Henrisonovog Kreseidinog zaveštanja i Šekspirovog Troila i Kreside.

9. Teutranija možda dolazi od reči teuthis, ili oktopod, koji je bio posvećen kretskoj Boginji (vidi 81, 1), čija je vrhovna sveštenica bila Tekmesa (''ona koja uvodi, priprema'').Iako je mit o Sarpedonu nejasan, njegovi su elementi ipak dobro poznati. Izgleda da je likijsko kraljevstvo, čiji su stanovnici bili poreklom ili Grci sa Krete, Ajoljani, ili Pelazgi, koje su Ahajci oterali na more — osnovao jedan drugi Sarpedon, ujak nekom Glauku koji mu je bio naslednik po majčinoj lozi, a titula Mesečeve Sveštenice je bila Laodameja  (»ukrotiteljka naroda»). Njihovi sveti kraljevi izgleda da su se obredno »rađali od kobile« (vidi 81, 4 i 167, 2) — odatle i njegovo ime Hipoloh — a Isandar (»nepristrasan čovek») mu je bio vojskovođa. Sarpedonovo ime (''radost u drvenom čunu'') odnosi se na dolazak novogodišnjeg deteta u čamcu. Dete je ''interrex'' kome Hipoloh ustupa kraljevstvo za samo jedan dan; on zatim mora biti ugušen u medu kao Glauk iz Krete (vidi 71, d), ili usmrćen u lomljavi kočija, kao Glauk sa Istama (vidi 90, 1), ili ga ponovo oživeli Hipoloh probada strelom, kao Learh, Atamantov sin (vidi 70, 5).

10. Ustreliti jabuku  postavljenu na nečiju glavu, ili novčić postavljen na kapu rođenoga sina, bio je ispit veštine za srednjovekovne strelce čiji je esnaf pripadao (kao što se vidi iz Malleus Maleficarum i iz Malih priča o Robinu Hudu) paganskom kultu veština i u Engleskoj i u Keltskoj Nemačkoj. U Engleskoj je ta proba, izgleda, održavana da bi se izabrao  »pratilac« Devici Marijani, koji, kad se njome oženi, postaje Robin Hud, gospodar Grinvuda. Pošto je severnjački kult veštice imao dosta zajedničkog sa religijom neolitskog doba u Ajgeji, Likijci verovatno nisu postavljali prsten na dečakove grudi, već na njegovu glavu, a možda je prsten predstavljao zlatnu zmiju (vidi 119, 4); ili je to bila alka na sekiri, koju je dečak držao u ruci, kao što su bile one kroz koje je Odisej gađao kada je preotimao Penelopu od prosaca (vidi 171, h). Mitograf je verovatao pobrkao ogledanje u streljačkoj veštini koje se zahtevalo od budućeg kralja sa žrtvovanjem interrexa.

11. Ajtila znači »paljenje drveta», i prema tome, godišnje paljenje broda možda je povod za legendu o Skionu. Protesilaj (»prvi među ljudima») svakako  je bila uobičajena kraljevska titula jer je više gradova tvrdilo da u njima postoji njegov grob.
IP sačuvana
social share
Ako je Supermen tako pametan zašto nosi donji veš preko odela??
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Veteran foruma
Svedok stvaranja istorije


Ne tece to reka,nego voda!Ne prolazi vreme,već mi!

Zodijak Taurus
Pol Žena
Poruke 18761
Zastava Srbija
OS
Windows XP
Browser
Mozilla Firefox 2.0.0.3
163 AHILEJEVA SRDŽBA

Zima se približavala, i pošto civilizovani narodi nikada nisu ratovali u to godišnje doba, Grci su provodili vreme proširujući svoj logor i vežbajući se u gađanju strelom. Ponekad su se, čak, sretali i sa trojanskom gospodom u hramu Apolona Timbrajskog, koji se nalazio na neutralnom zemljištu. Jedanput, kad je Hekaba u tom hramu prinosila žrtvu, Ahilej, koji je slučajno navratio, vide njenu kćer Poliksenu i žestoko se zaljubi u nju. On se nije odmah izjasnio, ali vrativši se u svoj šator u očajanju, on posla krotko Automedona da pita Hektora pod kojim uslovima bi on mogao da se oženi Poliksenom. Hektor odgovori: »Poliksena će biti njegova onoga dana kad on napusti grčki logor i dođe mom ocu Prijamu«. Ahilej je, izgleda, bio voljan. da pristane na Hektorove uslove, ali se povukao kad je čuo da se, ako ne uspe da prebegne iz logora, mora zakleti da će pobiti svog rođaka Velikog Ajanta i sinove Atenjanina Pleistena.1
b) Proleće je došlo i borbe su se obnovile. U prvim okršajima Ahilej pronađe Hektora, ali mu budni Helen probode ruku strelom odapetom s Apolonovog luka od slonovače, što beše ljubavni poklon, i tako ga prisili da se povuče. Zeus je lično motrio na vrh strele i, pošto je bio odlučio da olakša Trojancima, koje su pljačkaški pohodi i izdaja izvesnih azijskih saveznika obeshrabrili, on reši da. kazni Grke odvajajući Ahileja od njegovih drugova vojskovođa.2 Zato, kad je Hris hteo da otkupi Hriseidu, Zeus nagovori Agamemnona da ga otera pogrdnim rečima; Apolon, koga je Hris dozivao u svojim molbama, namesti se, osvetnički raspoložen nedaleko od grčkih brodova, i poče danima da gađa Grke svojim smrtonosnim strelama. Na stotine Grka je nestalo, iako ni jedan kralj ni kraljević nije nastradao, a desetog dana Kalhant objavi prisustvo Boga. Kalhant nagovori Agamemnona i on, uz gunđanje i preko volje, posla Hriseidu ocu, sa odgovarajućim poklonima, ali preote Ahileju Briseidu da bi nadoknadio gubitak. Briseida je kao plen pripala Ahileju kockom, te Ahileja žestoko naljuti Agamemnonov postupak i objavi da neće dalje učestvovati u ratu. Njegova mati Tetida požali se Zeusu, duboko uvređena, i on joj obeća zadovoljenje za Ahileja. Ali neki smatraju da se Ahilej uzdržao od borbe kako bi pokazao dobru volju prema Prijamu kao Polikseninom ocu.3
c) Kad su Trojanci shvatili da se Ahilej sa svojim Mirmidoncima povukao sa bojnog polja, ohrabriše se i izvršiše žestok napad. Agamemnon, koji se beše mnogo prepao, obeća primirje. Za vreme tog primirja trebalo je da se Parid i Menelaj bore prsa o prsa za Helenu i ukradeno blago. Dvoboj, međutim, nije ništa odlučio, jer kad je Afrodita videla da će Parid loše proći, ona ga obavi gustom maglom i vrati u Troju. Hera zatim posla Atenu da prekine primirje, a Atena učini da Pandar, Likaonov sin, odapne strelu na Menelaja; istovremeno ona nadahnu Diomeda da ubije Pandara i rani Ajneja i njegovu majku Afroditu. Na to se Glauk, Hipolohov sin, suprotstavi Diomedu, ali se obojica setiše prisnog prijateljstva koje je vezivalo njihove očeve i uljudno izmeniše oružje.4
d) Hektor izazva Ahileja na dvoboj, ali kad je Ahilej odgovorio da se povukao iz rata, Grci odrediše Velikog Ajanta da se suprotstavi Hektoru. Ova dva prvaka tukla su se bez odmora sve do noći, dok ih glasnici nisu rastavili i obojica su, dahćući, hvalili veštinu i hrabrost svog suparnika. Ajant dade Hektoru sjajan purpurni remen preko grudi i ramena kojim su ga posle vukli po zemlji dok nije izdahnuo, a Hektor Ajantu srebrni kratki mač kojim je on kasnije izvršio samoubistvo.5
e) Posle toga je objavljeno primirje. Grci su podigli veliku humku nad svojim poginulim i oivičili je zidom pod kojim su napravili dug ograđen usek. Ali propustili su da ublaže Bogove naklonjene Trojancima i kad se borba obnovila, Trojanci su ih oterali preko useka iza zidina. Te noći su se Trojanci ukopali blizu grčkih lađa.6
f) U očajanju, Agamemnon posla Fojniksa, Ajanta i Odiseja sa još dva glasnika da umilostive Ahileja, nudeći mu bezbroj darova i vraćajući mu Briseidu (oni su morali da se zakunu da je ostala devica), samo da Ahilej pristane da se bori. Treba objasniti da je u međuvremenu Hris vratio nazad svoju kćer koja se ljutila tvrdeći da se sa njom veoma lepo postupalo kod Agamemnona i da ona želi da ostane kod njega; ona je u to vreme bila noseća i kasnije je rodila Hrisa Drugog, kome se otac nije znao. Ahilej dočeka delegate sa prijaznim smeškom; ali odbi njihove ponude i objavi da će otploviti u domovinu već idućeg jutra.7
g) Te iste noći, u vreme smene treće straže, kad se mesec digao visoko, Odisej i Diomed, koje je Atena ohrabrila povoljnim predskazanjem ptičjeg leta — čaplja s njihove desne strane — odlučiše da izvrše napad na trojanske linije. Dogodilo se da su nabasali na Dolona, Eumelovog sina, koga je neprijatelj poslao u patrolu, i, pošto su mu nasilno izvukli obaveštenja, prerezaše mu grkljan. Odisej potom sakri Dolonovu kapu od lasičine kože, ogrtač od vučje kože, luk i mač u žbun tamariska i požuri sa Diomedom prema desnom krilu trojanske linije, gde su znali da je bio logor Tračanina Resa.Njega različito opisuju; kao sina Muse Euterpe ili Kaliope sa Ejonejom, Arejom ili Strimonom. Pošto su ga podmuklo ubili na spavanju sa dvanaest njegovih drugova, oni povedoše sa sobom njegove sjajne konje, bele kao sneg i brže od vetra, i u povratku pokupiše plen skriven u žbunu.8 Zarobljavanje Resovih konja beše od najveće važnosti, jer je proročište predskazalo da će Troja postati neosvojiva ako oni budu jeli trojansku hranu i pili vodu na reci Skamandar, a oni to još ne behu učinili. Kad se preživeli Tračani probudiše, zatekoše svog kralja Resa mrtvog, i videše da su konji nestali, te nagoše od straha u beg, a Grci ih skoro sve pobiše.9
h) Idućeg dana, međutim, posle žestoke bitke, u kojoj behu ranjeni i Agamemnon i Diomed, i Odisej i Euripil i lekar Mahaon, Grci udariše u bekstvo, a Hektor načini prodor ka njihovim utvrđenjima.10 Ohrabren Apolonom, Hektor poče da nadire prema brodovima, uprkos Posejdonovoj pomoći dvojici Ajanta i Idomeneju, i prodre u grčke linije. U ovom trenutku Hera, koja je mrzela Trojance, pozajmi od Afrodite čarobni ljubavni pojas i namami Zeusa u ljubavnu postelju; to ratno lukavstvo je Posejdon iskoristio da okrene bitku u korist Grka. Ali Zeus ubrzo otkri da je prevaren, oporavi Hektora (koga umalo nije ubio jednom ogromnom kamenicom), naredi Posejdonu da se povuče sa bojnog polja i vrati Trojancima hrabrost i pouzdanje. Oni krenuše ponovo u napad. Medon ubi Perifeta, Koprejevog sina, i mnogo drugih junaka.11
i) Čak je i Veliki Ajant bio prinuđen da se povuče; kad Ahilej vide kako plamen liže sa zadnjeg dela Protesilajevog broda koga su Trojanci zapalili, zaboravi na svoj gnev i posla svoje Mirmidonce Patroklu u pomoć. Patrokle hitnu koplje u grupu Trojanaca okupljenih oko Protesilajevog broda i ono probode Pirajhma, kralja Pajonije. U tom trenutku Trojanci, misleći da je Patrokle Ahilej, počeše da beže; a Patrokle, ugušivši vatru, spase pramac broda i poseče Sarpedona. Iako je Glauk pokušavao da prikupi svoje Likijce i tako zaštiti Sarpedonovo telo, Zeus pusti Patrokla da goni celu trojansku vojsku do grada; Hektor se prvi povlačio, jer ga Ajant beše teško ranio.
j) Grci su skinuli oružje sa Sarpedona, ali je Zeus naredio Apolonu da ukloni telo i Apolon ga pripremi za sahranu, posle čega su ga San i Smrt odneli u Likiju. Patroklo je u međuvremenu i dalje napredovao i zauzeo bi Troju goloruk da se Apolon nije žurno popeo na zid i tri puta ga štitom gurnuo nazad kad je pokušao da se popne. Borba se produžila do ponoći, a tada Apolon, uvijen u gustu maglu, priđe Patroklu iza leđa i dobro ga lupi među plećke. Patroklu oči ispadoše iz glave, šlem mu slete, mač mu zazveča u koricama, a štit mu pade na zemlju; Apolon mu jarosno smrska grudni oklop. Euforb, sin Pantoja, videvši Patrokla u nevolji, rani ga ne bojeći se odmazde. Dok je Patrokle posrćući izmicao, Hektor, koji se vratio u bitku, dokrajči ga jednim jedinim udarcem.12
k) Menelaj dojuri i ubi Euforba — za koga se kaže da je nekoliko vekova kasnije bio reinkarniran u liku filozofa Pitagore — i vrati se u svoj šator šepureći se plenom, ostavivši Hektora da poskida sa Patrokla oružje. Menelaj i veliki Ajant pojaviše se zatim da brane Patroklovo telo sve do sumraka, kada im najzad uspe da ga dovuku do brodova. Doznavši vest, Ahilej pade ničice u prašinu i predade se bolu.13
l) Tetida se pojavi u šatoru svog sina, noseći novo odelo i oružje, među kojima beše i par veoma dragocenih oklopa za butine. Iskovao ih je na brzinu Hefajst. Ahilej obuče odelo, izmiri se sa Agamemnonom (ovaj mu vrati Briseidu netaknutu, zaklinjući se da ju je oteo u ljutini, a ne iz požude), pa krenu da osveti Patrokla.14 Niko nije mogao da zaustavi njegov bes. Među Trojancima zavlada pometnja i oni pobegoše na Skamandar, gde ih on razbi na dva dela, jedne potera preko ravnice ka gradu, a druge sabi uz obalu reke. Rečni Bog besno krenu na njega, ali Hefajst pomože Ahileju i isuši vodu plamenim buktinjama. Preživeli se Trojanci vratiše u grad kao krdo preplašenih jelenova.15
m.) Kad je, najzad, Ahilej sreo Hektora i s njim ugovorio dvoboj, obe strane su se povukle i stajale posmatrajući bez daha. Hektor se okrenu i poče da trči oko gradskih zidina. On se nadao da će na taj način zamoriti Ahileja, koji je već duže vremena mirovao, pa će se stoga zaduvati. Ali se prevario. Ahilej ga je tri puta optrčao oko zidina i kad god bi Hektor pokušao da se skloni u kapiju računajući na pomoć svoje braće, Ahilej bi ga sustigao. Najzad se Hektor zaustavi i stade na svoje mesto, ali ga Ahilej probode kroz grudi i odbi Hektoru poslednju molbu da mu telo otkupe radi sahrane. Pošto je poskidao oružje, on raspori telo sve do peta. Zatim provuče kaiševe kroz rasekotine i pričvrsti ih za svoja kola pa, šibajući Balija, Ksanta i Pedasa, stade da vuče telo prema brodovima u lakom kasu. Hektorova glava i njegove tamne kovrdže dizale su sa obe strane oblak prašine za sobom. Ali neki kažu da je Ahilej tri puta obišao oko gradskih zidina vukući telo okačeno o remen koji je Hektoru dao Ajant.16
n) Ahilej, najzad, sahrani Patrokla. Pet grčkih prinčeva posla na Goru Ida da traže drvo za pogrebnu lomaču, na kojoj je Ahilej žrtvovao ne samo konje i Patroklovih devet pasa već i dvanaest istaknutih trojanskih zarobljenika, među kojima i nekoliko Prijamovih sinova što im je presekao grkljan. On je pretio da će Hektorovo telo baciti psima, ali ga Afrodita u tome spreči. Na Patroklovim pogrebnim igrama Diomed pobedi u trkama kočija, a Epej, i pored svog kukavičluka, pobedi u pesničenju; Ajant i Odisej okušaše se u rvanju.17
o) Još uvek obuzet bolom, Ahilej je ustajao zorom i vukao Hektorovo telo tri puta oko Patroklovog groba. Ali Apolon zaštiti telo od truljenja i mrcvarenja, verovatno na Zeusovu zapovest. Hermes dovede Prijama do grčkog logora pod okriljem noći i nagovori Ahileja da pristane na otkup.18 Tom prilikom se Prijam pokaza velikodušan prema Ahileju, koga je zatekao na spavanju u šatoru; mogao ga je lako ubiti. Za otkup Hektorovog tela Prijam je trebalo da položi onoliko zlata koliko je telo bilo teško. Zbog toga Grci postaviše veliku vagu ispred gradskih zidina, staviše telo na jedan tas, i pozvaše Trojance da sipaju zlato na drugi. Kad izručiše svu Prijamovu riznicu u polugama i nakitu, Hektorova ogromna telesina je pretezala. Poliksena, posmatrajući sa zidina šta se događa, baci svoju narukvicu da dopuni težinu zlata. Obuzet divljenjem, Ahilej reče Prijamu: »Ja ću drage volje zameniti Hektora za Poliksenu. Zadrži svoje zlato, oženi me njome, a ako zatim vratiš Menelaju Helenu, ja preuzimam na sebe da omogućim mir medu našim narodima.« Za trenutak, Prijam beše voljan da otkupi Hektorovo telo zlatom; ali on obeća Ahileju da će mu dati Poliksenu ako nagovori Grke da odu bez Helene. Ahilej odgovori da će učiniti što bude mogao, a Prijam odnese telo da ga sahrani. Na Hektorovom pogrebu se digla velika galama — Trojanci su glasno oplakivali Hektora; Grci pokušavahu da zagluše njihove tužbalice i žalopojke vikom, zviždanjem i izrugivanjem — ptice koje su nadletale padahu preplašene galamom i bukom.19
p) Po naredbi jednog proročista, Hektorove kosti behu najzad prenete u Bojotijsku Tebu, gde ga sahraniše kraj Ojdipove česme. Neki ovako navode reči proročišta:

''Čujte, građani Tebe, vi što boravite u Kadmovom gradu.
Ako želite da vam polja budu rodna, bogata i bez mane,
prenesite kosti Hektora, sina Prijamova, u svoj grad.
Azija ih čuva sada, a Zeus će stajati uz one koji ga poštuju.''

Drugi kažu da je Apolon, kada je kuga harala Grčkom, zapovedio da se Hektorovo telo ponovo sahrani u slavnom grčkom gradu koji nije učestvovao u trojanskom ratu.20
q) Po sasvim drugom predanju, Hektor se smatra Apolonovim sinom koga je ubila amazonka Pentesileja.21

1. Diktij sa Krete: III, 1—3;
2. Ptolemaj Hefajstionov: VI; Diktij sa Krete: III, 8; Kiprija, navodi ih Proklo; Hrestomatija I;
3. Homer: Ilijada I; Diktij sa Krete: II, 30; Prvi vatikanski mitograf, 211;
4. Homer: Ilijada III; IV, 1—129; V, 1—417 i VI, 119—236;
5. Atenaj: I, 8; Rawlinson: Excidium Troiae; Homer: Ilijada VII, 66—132; Higin: Fabula 112;
6. Homer: Ilijada VII, 436—50 i VIII;
7. Diktij sa Krete: II, 47; Higin: Fabula 121; Homer: Ilijada IX;
8. Servije   uz Vergilijevu Ajneidu I, 473; Apolodor: I,   3, 4; Homer: Ilijada X;
9 Servije: loc. cit.; Diktij sa Krete: II, 45—6;
10. Homer: Ilijada XI i XII;
11. Homer: Ilijada XII 1 XIV;
12. Diktij sa Krete: II, 43; Homer: Ilijada XVI;
13. Higin: Fabula 112; Filostrat: Život Apolonija iz Tijane I,1 i Heroika 19, 4; Pausanija; II, 17, 3; Homer: Ilijada XVII;
14. Diktij sa Krete: II, 48—52; Homer: Ilijada XVIII—XIX;
15. Homer: Ilijada XXI;
16. Homer: Ilijada XXII;
17. Higin: loc. cit.; Vergilije: Ajneida I, 487; Diktij sa Krete: III, 12—14: Homer: Ilijada XXIII;
18. Homer: Ilijada XXIV;
19. Servije uz Vergilijevu Ajneidu I, 491; Rowlinson: Excidium Troiae: Dares: 27; Diktij sa Krete: III, 16 i 27;
20. Pausanija: IX, 18, 4; Ceces: O Likofronu 1194;
21. Stesihor, navodi ga Ceces: O Likofronu 286; Ptolemaj Hefajstionov: VI, navodi ga Fotije, str. 487.
*
1. Po Proklu (Hrestomatija XCIX, 19—20), Homerus znači »slep« a ne »talac«, kako se obično prevodi; pesništvo je bila uobičajena vokacija za slepe, jer su slepilo i inspiracija često pratili jedno drugo (vidi 105, h). Oko dve hiljade pet stotina godina se raspravlja o Homerovom poreklu. Po najranijim predanjima, on je neprovereno nazivan Jonjaninom sa Hija. Pleme Homerijada ili »sinova slepog čoveka» koji su recitovali tradicionalne Homerove epove najzad je postalo neka vrsta strukovnog udruženja (sholijast uz Pindarove Nemejske ode II, 1), čije je središte bilo na ostrvu Delu, usred Jonskog sveta, gde je, kaže se, i sam Homer recitovao (Homerska himna III, 165—73). Delovi Ilijade datiraju iz desetog veka pre nove ere, a sadržaj epa su dogadaji tri stoleća stariji. Oko šestog veka neautorizovani recitali Ilijade su polako počeli da menjaju tekst; atenski tiranin Pizistrat je zbog  toga naredio da se izvrši zvanična recenzija teksta i poverio ju je četvorici vodećih znalaca. Izgleda da su oni taj posao dobro obavili, ali pošto je Homer postao glavni predmet rasprava među gradovima, Pizistratovi neprijatelji su ga opturžili za umetanje stihova koji su imali politički značaj (Strabon: IX, 1, 10).

2. Dvadeset i četiri pevanja Ilijade nastala su iz epa nazvanog »Ahilejeva srdžba« — koji se, verovatno, mogao izrecitovati u toku jedne noći, a koji je opevao svađu između Ahileja i Agamemnona oko prisvajanja zarobljene princeze. Nije verovatno da je tekst središnjih događaja bio u potpunosti objavljen pre objavljivanja prve Ilijade, oko 750. godine pre nove ere. Ipak svađe su tako sramne i sve se grčke vođe ponašaju tako ubojički, prevrtljivo i bez stida, dok se suprotno njima, Trojanci ponašaju veoma lepo te je sasvim jasno na čijoj je strani bio pesnik. Kao naslednik barda sa Minojskog dvora, on je našao svoj duhovni svet u minuloj slavi Knosa i Mikene, a ne kraj vatre, u logorima varvarskih osvajača sa severa. Homer je verno opisao život svojih gospodara, koji su bespravno prisvojili titule drevne religije poženivši se plemenskim naslednicama, pa iako ih je nazivao bogolikima, mudrima, plemenitima, duboko ih se gnušao. Oni žive od mača i nestaju od mača, preziru ljubav, prijateljstvo, veru i umetnost življenja u miru. Njima nije nimalo stalo do božanskih imena kojima se kunu, tako da se Homer usuđuje da se u njihovom prisustvu ruga pohlepi, lukavstvu, svađalaštvu, bludničenju i kukavičluku Olimpljana, koji su okrenuli svet naopako. On bi bio odbačen kao bezbožan nitkov da nije bilo jasno da je bio tajni poklonik Velike Boginje Azije (koju su Grci unizili u tom ratu) i da nisu odsjaji njegove časne prirode izbijali kad god je opisivao život na Prijamovom dvoru. Homer je bio pod uticajem vavilonskog epa o Gilgamešu samo u priči o Ahileju; Ahilej je Gligameš, Tetida Ninsana, Patroklo Enkidu.

3. Ahilejevo histerično ponašanje kad je čuo da je Patroklo mrtav verovatno je zaprepastilo Homera, ali je on uvio varvarstvo pri pogrebu u lažan herojski jezik, ubeđen da njegovi gospodari neće biti u stanju da prepoznaju oštrinu satire — Homer je, može se reći, u izvesnom smislu prethodio Goji, čiji su karikaturalni portreti španske kraljevske porodice tako izvrsno slikani da su ih žrtve morale prihvatiti kao poštenu sličnost. Ali elemenat satire u Ilijadi bio je na izvestan način otupljen potrebama Homerida da umilostive svoje božanske domaćine na Delu; Apolon i Artemida su morali da pomažu Trojancima i da pokažu bar uzvišenost i uzdržljivost nasuprot grešnim  božanstvima helenskog tabora. Jedan od uzroka što su vlasti grčkih gradova prihvatile Ilijadu kao nacionalni ep bio je u tome što niko nikada više nije uzimao ozbiljno olimpijsku religiju, a grčki moral je oduvek bio i ostao varvarski — osim u mestima gde su se održali kultovi Kretskih misterija i gde su mistragogi zahtevali pristojno ponašanje prema svojim merilima. Velika Boginja, iako sada zvanično potčinjena Zeusu, produžila je da zrači snažnim duhovnim uticajem u Eleusini, u Korintu i na Samotraki, sve dok rani vizantijski vladari nisu ugrozili njene misterije. Lukijan, koji je voleo svog Homera i koji ga je nasledio kao prvi satiričar Olimpljana, i sam je poštovao Boginju, kojoj je prineo na žrtvu svoju prvu odsečenu kosu u Hijeropolju.

4. Hektorove kosti, kažu, prenete su iz Troje u Tebu, ali »Hektor« je bila titula za tebanskog svetog kralja pre nego što je počeo trojanski rat; on je doživljavao istu sudbinu na kraju svoje vladavine — smrt u krahu kočija kao i Glauk (vidi 71,a), Hipolit (vidi 101, g), Ojnomaj (vidi 109, g) i Abder (vidi 130, b). Kako je »Ahilej« takođe više titula nego ime, građa za ovu borbu je verovatno pozajmljena od izgubljene tebanske sage o »Ojdipovim ovcama«, u kojoj se vladari bore za presto (vidi 106, a).

IP sačuvana
social share
Ako je Supermen tako pametan zašto nosi donji veš preko odela??
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Veteran foruma
Svedok stvaranja istorije


Ne tece to reka,nego voda!Ne prolazi vreme,već mi!

Zodijak Taurus
Pol Žena
Poruke 18761
Zastava Srbija
OS
Windows XP
Browser
Mozilla Firefox 2.0.0.3
164 AHILEJEVA SMRT

Amazonska kraljica Pentesileja, kći Otrere i Areja, potražila je u Troji sklonište od Erinija svoje sestre Hipolite (koju zovu i Glauka ili Melanipa), jer ju je slučajno ubila — ili za vreme lova, ili, kako Atenjani tvrde, u borbi sa Fajdrom, koja je nastala posle Tesejevog venčanja. Nju je očistio od greha Prijam i ona se istakla u borbama uništivši dosta Grka, među kojima beše i Mahaon, iako se smatra da je on nastradao od ruke Euripila, Telefovog sina.1 Ona je izbacila Ahileja sa bojnog polja nekoliko puta — neki pak tvrde da ga je ona ubila i da ga je Zeus, na Tetidinu molbu, povratio u život, ali najzad on je probode i zaljubi se u njeno već mrtvo telo, te je silova mrtvu odmah na mestu.2 Kad je zatim pozvao dobrovoljce da učestvuju u sahrani Pentesileje, Tersit, sin Agrija iz Ajtolije, najružniji Grk u Troji, koji joj je iskopao oči dok je umirala, rugajući se optuži Ahileja za prljavu i neprirodnu blud. Ahilej se okrete i udari Tersita tako snažno da mu polomi sve zube u glavi, i hitro mu posla dušu u Tartar.3
b) Ovo je izazvalo veliko negodovanje među Grcima, a Diomed, kome je Terist bio rođak, želeći da pokaže prezrenje prema Ahileju, odvuče telo Pentesileje za noge i baci ga u reku Skamandar, odakle su telo ipak izvadili i sahranili na obali uz velike počasti — neko kaže da je to učinio Ahilej, drugi da su to bili Trojanci. Ahilej potom otputova u Lezb, gde je prineo žrtvu Apolonu, Artemidi i Leti; a Odisej, zakleti neprijatelj Tersita, očisti ga od ubistva. Na Zeusovom tronu u Olimpiji urezan je reljef Pentesileje, kako umire dok joj Ahilej ukazuje pomoć.4 Kad je njena dadilja Amazonka Kleta čula da je Pentesileja posle smrti Hipolite pobegla u Troju, pođe da je traži, ali je suprotan vetar odbaci u Italiju, gde se ona nastani i osnova grad Kletu.5
c) Prijam je nagovorio svog polubrata Titona iz Asirije da pošalje u Troju svog sina Memnona iz Etiopije; mito koje mu je obećao beše zlatna vinova loza.6 Takozvano Memnonovo mesto i danas se pokazuje u Etiopiji, iako je Memnon bio dete u vreme kad je Titon krenuo u Asiriju i osnovao Suzu. Suza je danas opštepoznata kao Memnonov grad, a njegovi stanovnici po Memnonovoj majci Kisiji zovu se Kisijci. Njegova palata na Akropolju održala se sve do vremena Persijanaca.7
d) Titon je vladao u persijskoj provinciji za asirskog kralja Teutana, Prijamovog poglavara, koji je postavio Memnona da komanduje nad hiljadama Etiopljana, hiljadom vojnika iz Suze i dve stotine bojnih kola. Frigijci su otada pokazivali neravan ali prav put sa ostacima logorovanja na svakih petnaest milja razdaljine, kojim je Memnon, pošto je pokorio sve pobunjene narode, nastupao ka Troji. On je bio crn kao abonos, ali najlepši živi čovek onog vremena, i kao i Ahilej, nosio je oružje što mu je Hefajst iskovao.8 Neki kažu da je poveo veliku vojsku Etiopljana i Indijaca na Troju preko Armenije, a da je jedan drugi pohod krenuo iz Fenikije po njegovom naređenju, pod komandom Falasa iz Sidona. Pošto je pristao lađama na Rod, stanovnici Roda, koji su bili na strani Grka, pitali su javno Falasa: »Zar te nije sramota, gospodine, da pomažeš Parida trojanskog i ostale neprijatelje svog rodnog grada?« Feničanski mornari, koji su tada prvi put čuli gde treba da idu, kamenovali su Falasa kao izdajnika i nastanili se u Jalisu i Kamiru, pošto su međusobno podelili blago i ratno oružje koje je Falas nosio sa sobom.9
e) U međuvremenu Memnon je kod Troje poubijao nekolicinu grčkih vođa, među kojima i Antiloha, Nestorovog sina, kad je pritekao u pomoć svom ocu, jer Parid beše ustrelio jednog konja upregnutog u Nestorove kočije i strah u zaprezi beše takav da je vozaču bilo nemoguće da se snađe.10 Toga Antiloha je kao dete ostavila njegova mati Anaksibija ili Euridika na planini Idi, a tamo ga je dojila vučica. Iako je bio suviše mlad da otplovi iz Aulide početkom rata, on se pridružio nekoliko godina kasnije i molio je Ahileja da ublaži Nestorov gnev kad se iznenada pojavio u Troji. Ahilej je bio oduševljen njegovim ratničkim izgledom i preuze na sebe ulogu posrednika, pa je na njegov zahtev Nestor predstavio Antiloha Agamemnonu.11 Antiloh je bio jedan od najmlađih i najlepših, najbržih i najhrabrijih Grka koji su se borili kod Troje, a Nestor, koga je jedno proročanstvo opomenulo da sina štiti od Etiopljana, najmio mu je Haliona za čuvara; ali uzalud.12 Antilohove kosti položiše do Ahilejevih i Patroklovih, čije je duhove on pratio u Asfodelskim poljima.13
f) Toga dana su Trojanci, uz pomoć Memnonovih Etiopljana, uspeli da spale grčke lađe, ali mrak pade te oni moradoše da se povuku. Pošto su sahranili svoje žrtve, Grci izabraše Velikog Ajanta da se bori sa Memnonom; sledećeg jutra, kad je zakazani dvoboj trebalo da počne, Tetida ode da traži Ahileja, koji se nije nalazio u svom šatori, i obavesti ga o Antilohovoj smrti. Ahilej požuri nazad, da se osveti, i dok je Zeus, zatraživši vagu, određivao svoj stav protiv Memnona,34 on odstrani Ajanta i sam iziđe na dvoboj. Tas sa Memnonovom sudbinom prevagnu u rukama Jova, Ahilej zadade smrtni udarac i uskoro crna glava i svetlo oružje uvećaše plamen na Antilohovoj lomači.15
g) Neki, međutim, kažu da su Tesalijanci ubili Memnona iz zasede i da su njegovi Etiopljani, pošto su mu spasli telo, odneli pepeo Titonu; njegov pepeo i sad leži tamo, zakopan na jednom bregu sa koga se vidi ušće reke Ajsep, gde je jedno selo prozvano njegovim imenom.16 Eoja, za koju se smatra da je Memnonova mati, preklinjala je Zeusa da mu daruje besmrtnost i još neke počasti. Neke ptice koje se zovu Memnonide postale su, u stvari, od smole i dima s njegove lomače, i pošto su uzletele u vazduh, tri puta su obletele lomaču. Pri četvrtom krugu one su se podelile u dva jata i počele da se tuku kandžama i kljunovima dok najzad nisu pale na njegov pepeo kao pogrebne žrtve. Memnonide se otada bore i padaju na njegov grob kad sunce prođe svoj put kroz sve znake Zodijaka.17
h) Po jednom drugom predanju, te ptice su Memnonove devojke pratilje koje su ga tako duboko žalile da su ih bogovi iz sažaljenja pretvorili u ptice. One jedanput godišnje pohode njegov grob, gde plaču i kinje sebe dok neke od njih ne padnu mrtve. Ljudi sa Helesponta pričaju da Memnonide, pohodeći Memnonov grob, krilima škrope grob vodom sa reke Ajsep i da Eoja još roni suze za njim svakog jutra. Polignot je naslikao Memnona kako gleda na svoga suparnika Sarpedona, odevenog u ogrtač po kome su izvezene te ptice. Kažu da bogovi smatraju godišnjice njihove smrti kao dane žalosti.18
i) Drugi veruju da su Memnonove kosti prenete u kiparski Paf, a odatle na Rod, gde je njegova sestra Himajra ili Hemera došla po njih. Feničani, koji su se pobunili protiv Falasa, dozvolili su joj da to učini pod uslovom da ne zahteva da se vrati ukradeno blago. Ona je pristala na to i donela urnu u Fenikiju. Urnu je zakopala u Palionidu, a zatim iščezla.19 Drugi, opet, kažu da je Memnon sahranjen u blizini Paltona, u Siriji, pored reke Bada. Njegov bronzani mač visi na zidu Asklepijevog hrama u Nikomedeji, a egipatska Teba je bila čuvena po ogromnoj crnoj statui — u sedećem stavu — koja ispušta zvuk kao udar u strunu lire svakog dana o sunčevom izlasku. Svi ljudi koji govore grčkim jezikom zovu je Memnon, ali ne i Etiopljani.20
j) Ahilej je zatim naterao Trojance u bekstvo i gonio ih sve do grada, ali je tu i njemu došao kraj. Posejdon i Apolon su rešili da osvete Kikna i Troila i da kazne Ahileja zbog njegovog uvredljivog hvalisanja nad Hektorovim mrtvim telom, te se dogovoriše šta da urade. Obavijen oblakom, stade Apolon kraj skajanske kapije i našavši Parida usred bitke, okrenu njegov luk ka kobnom cilju. Strela pogodi jedino ranljivo mesto na Ahilejevom telu, desnu petu, i on izdahnu u strašnim mukama.21 Ali neki kažu da je Apolon sam ustrelio Ahileja, uzevši na sebe Paridov lik; tako je mislio i Neoptolem, Ahilejev sin. Besomučna bitka vodila se celog dana oko Ahilejevog tela. Veliki Ajant sasekao je Glauka, opljačkao mu oružje, poslao ga u logor i, uprkos kiši strela, proneo mrtvoga Ahileja kroz neprijateljske redove, dok mu je Odisej krčio put. Nevreme koje je poslao Zeus okončalo je bitku.22
k) Po jednom drugom predanju, Ahilej je bio žrtva zavere. Prijam mu je ponudio Poliksenu pod uslovom da prestane opsada Troje. Ali Poliksena, koja nije mogla da oprosti Ahileju što joj je ubio brata Troila, izvukla mu je priznanje da mu je peta jedino ranljivo mesto, jer nema te tajne koju žena ne bi mogla da izmami od muškarca kao dokaz ljubavi. Na njen zahtev on je došao, bosonog i nenaoružan, da potvrdi ugovor prinošenjem žrtava Apolonu Timbrajskom. Tada ga Dejfob udari po grudima tobože prijateljski, a Parid, koji se bio sakrio iza božijeg lika, ubode ga u petu otrovnom strelom, a neki kažu kopljem. Pre nego što je izdahnuo, Ahilej je ipak uspeo da zgrabi jednu buktinju sa oltara i njome se tako snažno razmahao da je oborio nekoliko Trojanaca i nekoliko slugu u hramu.23 Međutim Odisej, Ajant i Diomed, sumnjajući na izdaju, pratili su Ahileja do hrama. Parid i Dejfob istrčaše kroz vratnice na koje su oni baš ulazili, i Ahilej, umirući na njihovim rukama, zakle ih da žrtvuju Poliksenu na njegovom grobu kad padne Troja. Ajant je na svojim plećima izneo telo iz svetilišta, a Trojanci su pokušavali da ga zarobe, ali su ih Grci rasterali i sproveli telo do brodova. Neki, pak, kažu da su tom prilikom Trojanci pobedili i da nisu Grcima dali Ahilejevo telo sve dok nije bio vraćen sav otkup koji je Prijam platio za Hektora.24
l) Grke porazi taj gubitak. Posejdon je, međutim, obećao Tetidi da će posvetiti Ahileju ostrvo na Crnom moru, gde će mu plemena koja žive na obalama prinositi žrtve kao božanstvu dok je sveta i veka. U Troju su došle i Nereide, da zajedno sa Tetidom ožale Ahileja, i stajale su pored odra ucveljene dok je devet Musa pevalo tužbalice. Njihove žalopojke trajale su sedamnaest noći, ali, mada su Agamemnon i njegovi drugovi vojskovođe prolili mnogo suza, niko od običnih vojnika nije duboko žalio smrt tako osvećenog izdajnika. Osamnaestog dana je Ahilejevo telo spaljeno na lomači, a njegov pepeo, zajedno sa Patroklovim, stavljen u zlatnu urnu koju je napravio Hefajst. Ova urna je bila Dionisov svadbeni poklon Tetidi; ona je zakopana na predgorju Sigaja koje dominira Helespontom, a Grci su napravili visoku piramidu kao obeležje i spomenik.25 U susednom selu koje se zvalo Ahileum podignut je hram posvećen Ahileju, a njegov lik ima žensku minđušu.26
m) Dok su Ahajci održavali pogrebne igre u njegovu čast na kojima je Eumel dobio trku na kočijama, Diomed pobedio u trčanju, Ajant u bacanju diska, a Teukar u gađanju strelom, Tetida je ugrabila Ahilejevu dušu sa lomače i odnela je na Leuk, ostrvo oko četiri kilometra u prečniku, šumovito i puno životinja divljih i pitomih, koje leži prema ušću Dunava. To ostrvo je posvećeno Ahileju. Jedanput, kada je neki Leonim, koji je bio teško ranjen u grudi ratujući sa svojim susedima Lokriđanima, došao u Delfe da pita kako može da se isceli, Pitonka mu je rekla: »Otplovi u Leuk. Tamo će se pojaviti Mali Ajant, čiji duh prizivaju tvoji neprijatelji da se bori za njih, on će ti izlečiti ranu.« Nekoliko meseci kasnije Leonim se vrati živ i zdrav i stade da priča kako je video Ahileja, Patrokla, Antiloha, Velikog Ajanta i, najzad, Malog Ajanta, koji ga je izlečio. Helena, sada udata za Ahileja, rekla je: »Molim te, Leonime, otputuj do Himere i reci pesniku klevetniku Helene da je izgubio vid zbog njene srdžbe.« Moreplovci što putuju severno od Bosfora za Olbiju često čuju preko vode Ahileja kako peva Homerove stihove, a zvuke pesme prati topot konja, zveket oružja i ratnička vika.27
n) Ahilej je najpre Helenu obležao u snu koji mu je udesila njegova majka Tetida. Taj doživljaj mu je pričinio takvo zadovoljstvo da je zatražio od Helene da mu se pokaže živa na gradskim zidinama Troje. Ona to učini i on se smrtno zaljubi u nju. Pošto je on bio njen peti muž, zovu ga Pempto, što na Kreti znači »peti«; pošto su Tesej, Menelaj, Parid i najzad Dejfob bili njegovi prethodnici.28
o) Drugi drže da je Ahilej ostao pod vlašću Hada i da se gorko žali na svoju sudbinu, dok šeta Asfodelskim livadama; neki, opet, da se oženio Medejom i da sjajno živi ili na Jelisejskim poljima ili na Ostrvima Blaženih.29
p) Po nekom drugom proročanstvu, Ahilejev je kovčeg postavljen u drevnom gimnazijumu u Olimpiji; tamo mu, prilikom otvaranja svečanosti o zalasku sunca, žene iz Elide odaju poštu uz odgovarajuće obrede. Ljudi u Tesaliji, po naređenju Dodonskog proročišta, takođe svake godine prinose žrtve Ahileju, a na putu koji vodi severno od Sparte podignuto mu je svetilište koje je sagradio Prak, njegov unuk. To svetilište je zatvoreno za običan svet, ali mladići koji treba da se bore u obližnjem gaju platana ulaze u svetilište pre borbe i prinose Ahileju žrtvu.30


1. Kvint Smirnjanin: Posthomerica I, 18; Apolodor:: Epitome V, 1—2;
Lesho: Mala Ilijada, navodi ga Pausanija: III, 26, 7;
2. Eustatije uz Homera, str. 1696; Apolodor: loc. cit.; Rawlinson: Excidium Troiae;
3. Apolodor: I, 8, 6; Homer: Ilijada; II, 212, uz sholijast na str. 219; Ceces: O Likofronu 999;
4. Ceces: loc. cit.; Servije uz Vergilijevu Ajneidu I. 495; Trifiodor: 37; Arktin iz Mileta: Aethiopis, navodi ga Proklo: Hrestomalija 2; Pausanija: X, 31, l i V, 11, 2;
5. Ceces: O Likofronu: 995;
6. Servije uz Vergilijevu Ajneidu: I, 493; Apolodor: III, 12, 4 i Epitome V, 3;
7. Diodor sa Sicilije: II, 22; Pausanija: I, 42, 2; Herodot: V, 54; Strabon: XV, 3, 2; Ajshil: navodi ga Strabon: loc. cit.;
8. Diodor Sikul: loc. cit.; Pausanija: X, 31, 2; Ovidije: Amores I, 8, 3—4: Homer: Odiseja XI, 522; Arktin, navodi ga Proklo: Hrestomatija 2;
9. Diktij sa Krete: IV, 4;
10. Apolodor: Epitome V, 3; Pindar: Pitijske ode VI, 28;
11. Apolodor: I, 9, 9 i III, 10, 8; Homer: Odiseja III, 452; Higin: Fabula 252: Filostrat: Heroika III, 2;
12. Homer: Odiseja III, 112; XXIV, 17 i Ilijada XXXIII, 556; Eustatije o Homeru, str. 1967;
13. Homer: Odiseja. XXIV, 16 i 78; Pausanija: III, 19, 11:
14. Diktij sa Krete: IV, 5; Kvint Smirnjanin: Posthomerica II, 224; Filostrat: Imagines II, 7; Ajshil: Psychostasia, navodi ga Plutarh: Kako mlad čovek treba da sluša poeziju 2;
15. Diktij sa Krete: IV, 6; Filostrat: Heroika III, 4;
16. Diodor sa Sicilije: II, 22, 1; Strabon: XIII, 1, 11;
17. Apolodor: III, 12. 4; Arktin iz Mileta: Aethiopis, navodi ga Proklo: Hrestomatija 2; Ovidije: Metamorfoze: XIII, 578;
18. Servije uz Vergilijevu Ajneidu I, 755 i 493; Pausanija: X, 31, 2; Sholijast uz Aristofanove Oblake 622;
19. Diktij sa Krete: VI, 10;
20. Simonid, navodi ga Strabon: XV, 3, 2; Pausanija: III, 3, 6 i I, 42, 2;
21. Arktin iz Mileta: Aethiopis, navodi ga Proklo: Hrestomatija 2; Ovidije: Metamorfoze XII, 580; Higin: Fabula 107; Apolodor: Epitome V, 3;
22. Higin: loc. cit.; Apolodor: Epitome V, 4; Homer: Odiseja XXIV, 42;
23. Rawlinson: Excidium Troiae: Dares: 34; Diktij sa Krete IV, 11; Servije uz Vergilijevu Ajneidu VI, 57; Drugi vatikanski mitograf: 205;
24. Diktij sa Krete: IV, 10—13; Servije uz Vergilijevu Ajneidu III, 322; Ceces: O Likofronu 269;
25. Kvint Smirnjanin: III, 766, 80; Apolodor: Epitome V, 5; Diktij sa Krete: IV, 13—14; Ceces: Posthomerica 431—67; Homer: Odiseja XXIV, 43—84;
26. Strabon: XI, 2, 6; Arktin Iz Mileta: Aethiopis, navodi ga Proklo: Hrestomartia 2: Apolodor: loc. cit.;
27. Pausanija: III, 19, 11; Filostrat: Heroika XX, 32—40;
28. Ceces: O Likofronu 143 i 174; Servije uz Vergilijevu Ajneidu I, 34;
29. Homer: Odiseja XI, 471—540; Ibik, navodi ga sholijast uz Apolonija sa Roda: IV, 815; Apolodor: loc. cit.;
30. Filostrat: Heroika XIX, 14; Pausanija: VI, 23, 2 i III, 20, 8.
*
1. Pentesileja je bila jedna od Amazonki koje su pobedlli Tesej i Herakle: to znači jedna od atenskih borbenih sveštenica koje su pokorili Ajolski osvajači Grčke (vidi 100, 1 i 131, 2). Sukob se odigrao u Troji jer je Prijamov savez država, kako se govorilo, obuhvatao sva plemena u Maloj Aziji. Pentesileja se ne pojavljuje u Ilijadi, ali je Ahilejevo silovanje njenog leša karakteristično homerovsko, a pošto se Pantesileja pojavljuje u mnogim drugim klasičnim tekstovima, svakako da su Pizistratovi učenjaci kojima je bilo povereno da oblikuju ep, to izostaviti. Diktij sa Krete (IV, 2—3) je modernizovao priču: on kaže da je ona jahala ispred velike vojske i, našavši Hektora mrtvog, mogla da se vrati da je Parid nije potkupio zlatom i srebrom da ostane. Ahilej je kopljem probo Pentesileju prilikom prvog susreta i svukao je s konja uhvativši je za kosu. Dok je ležala na zemlji u samrtnim mukama, grčki vojnici su vikali: »Baci devojku psima za kaznu što je izdala žensku prirodu!« Iako je Ahilej zahtevao častan pogreb, Diomed je dohvatio leš za noge i odvukao ga u Skamandar. Stare dadilje u Grčkoj obično su predstavljale Boginju kao Kronu (vidi 24, 9); a Pentesilejina dadilja Kleta (»prizivana«) nije izuzetak.

2. Kisija (»bršljan«) izgleda đa je bila rana titula za različito nazivanu Boginju pokroviteljku bršljanovih i vinskih zabava i terevenki u Grčkoj, Trakiji i Maloj Aziji (vidi 168, 3); Memnonovi »Kisijci« su, ipak jedna varijanta Susijaca [»ljiljanovih ljudi«), nazvanih tako u čast Boginje ljiljanovog cveta Susane ili Astarte. Prijam verovatno nije tražio pomoć od Asiraca, nego od Hetita, koji su iz Sirije lako mogli slati pojačanja i kopnom i morem. ''Memnon'' (''odlučni'') bio je čest naziv za grčke kraljeve, a značenje mu je pojačano u imenu Agamemnon (''vrlo odlučan''). To ime je u epu zamenjeno sa Memnonom, titulom Artakserksa iz Asirije i Amenofija, faraona u čiju je čast u Tebi sagrađena čuvena crna statua koja svira. Prvi sunčani zraci zagrevaju šuplji kamen i tada hladan vazduh struji kroz usko grlo.

3. Ahilej je svojim rođenjem, mladošću i smrću mitološki prihvatljiv kao drevni pelaški sveti kralj koga je sudbina odredila da postane »bezusni« proročki heroj. Njegov se mitski suparnik različito zove — Hektor, Parid, Apolon. U ovom slučaju to je Memnon, Kisijin sin. Ahilejev dvoboj sa Memnonom, u kome obojici pomažu njihove matere, bio je urezan na Kispelovom ćivotu (Pausanija: V, 19, l) i na Apolonovom tronu u Amikli (Pausanija: III, 18, 7); a pored toga nalazi se i u velikoj grupi koju je slikar Likije slikao, a stanovnici Apolonije darovali Olimpiji (Pausanija: V, 22, 2). Ova dvojica pretstavljaju svetoga kralja i njegovog vojskovođu, Ahilej je sin Morske Boginje, sveti duh Boginje koja raste. Memnon je sin Boginje bršljanovog kulta, mračni duh godine koja je u opadanju i kome je posvećena zlatna vinova loza. Oni naizmenično ubijaju jedan drugog o zimskoj kratkodnevici; kralj uvek podlegne rani na peti, a njegov vojskovođa biva proboden mačem. Ahilej, po drevnom shvatanju, neumrljan zazornim ponašanjem ahajskih i dorskih vojskovođa, koji su prisvojili njegovo ime, naširoko je obožavan kao heroj; nehomerovska priča o tome kako ga je izdala Poliksena, izmamivši mu tajnu o ranljivoj peti, stavlja ga u red časnih junaka što su Lju Laj, Kukulein, Samson i ostali heroji bronzanog doba. Njegova borba sa Pentesilejom je, prema tome, pre mogla da bude borba kakvu je njegov otac Pelej vodio sa Tetidom (vidi 81, k). Primalac Helenine poruke sa Leuka bio je pesnik Stesihor (vidi 31, 9 i 159, 1). Leuk je danas ogolelo rumunsko ostrvo i služi kao zatvor.

4. Memnon je došao da pomogne Prijamu sa istoka i zato je ''sin Eoje'' (»zore«); pošto je morao imati oca, izgleda prirodno što je to Eojin ljubavnik Piton (vidi 40, c). Borba među devojkama prerušenim u ptice u vreme dugodnevice, o čemu govori Ovidije, pre se može objasniti Memnonidama nego maštovitim otelotvorenjem u ptice varnice koje lete sa lomače na kojoj se spaljuje telo; borba se prvobitno vodila u libijskom stilu oko lađe visoke sveštenice (vidi 8, 1).

5. Ahilej je sveti kralj koga su oplakivali u Olimpiji u vreme letnje dugodnevice, kad su se održavale Olimpijske pogrebne igre u njegovu čast; njegovog vojskovođu, koga su u Olimpiji zvali »Kron«, oplakivali su o zimskoj dugodnevici (vidi 138, 4). Na britanskim ostrvima te su svečanosti padale u dane Lama i Sv. Stefana: ali mada se telo Kronove ptice carića sa zlatastom ćubom još uvek nosi u seoskim povorkama na dan Sv. Stefana, »britanskim Memnonidama«, »peva se i plače« samo nad crvendaćem, a ne nad njegovom žrtvom carićem, znači nad vojskovođom, a ne nad kraljem.

6. Herojski ćivot Ahileja na Kreti svakako su postavili doseljenici Pelazgi, a platan je drvo sa Krete. Pošto platanovo lišće predstavlja Reinu zelenu ruku, Ahileja su morali zvati i Pempt (»peti«), da bi ga poistovetili sa Akesidom, petim Daktilom, naime proročkim malim prstom, kao što su Herakla poistovetili sa prvim, muškim palcem (vidi 53, 1).

7. Prijamova zlatna vinova loza kojom je on potkupio Pitona da mu pošalje Memnona, izgleda da je loza koju je Zeus dao Troju kao naknadu za otmicu Ganimeda (vidi 29, b).
IP sačuvana
social share
Ako je Supermen tako pametan zašto nosi donji veš preko odela??
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Veteran foruma
Svedok stvaranja istorije


Ne tece to reka,nego voda!Ne prolazi vreme,već mi!

Zodijak Taurus
Pol Žena
Poruke 18761
Zastava Srbija
OS
Windows XP
Browser
Mozilla Firefox 2.0.0.3
165 AJANTOVO LUDILO

Kad je Tetida odlučila da Ahilejevo oružje dodeli najhrabrijem Grku, jedino su Ajant i Odisej, koji su zajedno hrabro branili njegovo telo,1 smeli da se usude da ga traže. Neki kažu da je Agamemnon iz mržnje prema celom domu Ajaka, odbio Ajantov zahtev i razdelio oružje Menelaju i Odiseju, čiju je dobru volju daleko više cenio;2 drugi kažu da je on, ne želeći da zbog svoje odluke navuče na sebe bilo čiju mržnju, sazvao skup grčkih vođa, na kome je odluka donesena kockom; prema nekim tvrđenjima, oružje je Agamemnon dao Krećanima i drugim saveznicima, a prema drugim, opet, naterao je trojanske zarobljenike da se izjasne koji im je od njih dvojice naneo više zla.3 Istina je, međutim, da je Nestor, dok su se Odisej i Ajant takmičili u hvalisanju svojim uspesima, posavetovao Agamemnona da noću pošalje uhode pod trojanske zidine da osluškuju kakvo mišljenje o tome ima neprijatelj. Desilo se da su uhode čule razgovor nekih mladih devojaka; jedna od njih je hvalila Ajanta što je proneo mrtvo Ahilejevo telo kroz kišu strela, na šta druga, po Ateninom nagovoru, uzvrati: »Glupost! Svaka robinja bi učinila isto kad bi joj neko natovario leš na leđa; ali kad bi joj dali oružje u ruke, ona bi se bojala da ga upotrebi.«4
b) Tako je Agamemnon dodelio oružje Odiseju. On i Menelaj, naravno, ne bi se nikad usudili da na taj način uvrede Ajanta da je Ahilej bio živ; jer Ahilej je visoko cenio svog otmenog i hrabrog rođaka. Sam Zeus je, u stvari, izazvao svađu.5
c) U neobuzdanom gnevu Ajant smisli da se osveti svojim grčkim drugovima još iste noći. Međutim Atena mu pomrači um te se on, potpuno pometen, s mačem u ruci, obre među kravama i ovcama opljačkanim sa trojanskih dobara koje su sačinjavale zajednički plen. Pošto napravi veliki pokolj, on okova preživele životinje i potera ih u logor, pa tamo nastavi da ih kasapi. Izabrao je dva belonoga ovna, pa jednom odrubi glavu i iščupa jezik, smatrajući ga Agamemnonom ili Menelajem, a drugoga prikova za stub, pa poče da ga šiba konjskom uzdom urlajući pogrde i nazivajući ga pokvarenim Odisejem.6
d) Najzad dođe k sebi, pa u potpunom očajanju potraži svog sina Eurisaka, koga mu je rodila Tekmesa, i dade mu ogroman štit sastavljen od sedam delova, po kome je i dobio ime. »Ostatak mog oružja biće zakopan zajedno sa mnom kad umrem«, reče Ajant. Ajantov polubrat Teukar, sin Prijamove zarobljene sestre Hesione, zadesio se baš tada u Misiji, ali mu Ajant ostavi poruku i odredi ga za Eurisakovog zaštitnika. Trebalo je da se Eurisak vrati kući u Salaminu dedu i babi, Telamonu i Eriboji. Zatim poruči Tekmesi kako želi da izbegne Atenin gnev, pa se onda okupa u lokvi mora i nađe parče zemlje na koju niko nije kročio, te tako zakopa mač na sigurno mesto i krenu, rešen da umre.
e) On čvrsto zari u zemlju mač koji mu je dao Hektor u zamenu za purpurni remen, pa prizva Zeusa da kaže Teukaru gde će mu naći telo; svoju dušu poveri Hermesu, da je otprati u Asfodelska polja; pozva Erinije da ga osvete, pa se baci na mač. Gnušajući se svog zadatka, mač se savi u luk tako da je zora svanula pre nego što je on uspeo da izvrši samoubistvo uperivši vrh mača na svoje ranljivo pazuho.7
f) U međuvremenu se Teukar vratio iz Misije i jedva izbegao da ga ne ubiju Grci koji se behu grdno naljutili zbog pomora stoke. Kalhant, čija se proročka moć prostirala i na otkrivanje samoubistva, pozva Teukara na stranu i posavetova ga da zatvori Ajanta u njegov šator, jer je smatrao da je Ajant poludeo zbog Atenine srdžbe. Podalejrije, Asklepijev sin, mislio je isto; on je bio glavni lekar, dok je njegov brat Mahaon bio glavni hirurg, i prvi je postavio dijagnozu Ajantovom ludilu, posmatrajući mu oči kako sevaju.8 Ali Teukar samo odmahnu glavom, jer ga je Zeus već obavestio o bratovljevoj smrti i ode tužno sa Tekmesom da potraži telo.
g) Ajanta su našli u lokvi krvi, i Teukara obuze očajanje. Kako da se vrati u Salaminu i pogleda Telamonu u oči? Dok je tako stajao čupajući kosu, Menelaj stade preda nj i zabrani mu da sahrani Ajanta i reče da on mora ostati tu gde je da ga rastrgnu pohlepne zveri i ptice grabljivice. Teukar mu reče da gleda svoja posla, pa ostavi Eurisaka u odelu roba, da čuva Ajantovo telo i rasplete kosu. On i Tekmesa takođe raspletoše svoje kose, a Tekmesa prebaci preko Ajantovih toka svoju odoru. Teukar izađe gnevan pred Agamemnona. Odisej je pokušavao da smiri mučnu situaciju i nije samo Agamemnona nagovarao da dozvoli da se obave obredi već se ponudio Teukaru da mu sam pomogne u tome. Teukar odbi ovu uslugu, ali odade Odiseju priznanje za ljubaznost. Najzad je Agamemnon, po Kalhantovom savetu, odobrio da se Ajant sahrani u kovčegu za samoubice i da se zakopa na rtu Rojtej, ali ne odobri da se spali na lomači, kao što bi se desilo da je časno pao u bici.9
h) Neki drže da je razlog za svađu između Ajanta i Odiseja bio kome će od njih dvojice pripasti Paladijum, i da su se posvadali posle pada Troje.10 Drugi ne priznaju da je Ajant izvršio samoubistvo i tvrde da su ga Trojanci, pošto je bio otporan prema gvožđu, po uputstvu jednog proročišta, ubili komadom gline. Ali to je, verovatno, bio neki drugi Ajant.11
i) Kasnije, kad je Odisej pohodio Asfodelska polja, Ajant je bio jedini duh koji mu se usprotivio i odbio da primi Odisejevo izvinjenje da je Zeus odgovoran za taj nesrećni događaj. Odisej je u to vreme već vrlo mudro bio poklonio oružje Ahilejevom sinu Neoptolemu; međutim, Ajoljani, koji su se docnije naselili u Troji, kažu da je Odisej oružje izgubio u brodolomu na povratku u domovinu, pa da su ga po Tetidinom veštom planu talasi izbacili pred Ajantov grob na rtu Rojtej. Za vreme vlade imperatora Hadrijana talasi su otvorili grob, tako da su mogle da mu se vide džinovske kosti; čašice u kolenima bile su veličine diska koji dečaci upotrebljavaju vežbajući petoboj; po naredbi imperatora, kosti su ponovo vraćene u zemlju.12
j) Salaminjani tvrde da se u njihovoj zemlji pojavio nov cvet kad je Ajant umro; beo, poprskan crvenim, manji od ljiljana, sa slovima Ai Ai (»avaj, avaj«), kao u narcisa. Ali opšte je verovanje da je taj cvet iznikao iz Ajantove krvi na mestu gde je pao i da slova znače Aias Aiacides — »Ajant« — »Ajakid«. Na pijačnom trgu u Salamini postojao je Ajantov hram sa kipom od abonosa; nedaleko od luke vidi se veliki obao kamen na kome je Telamon sedeo i gledao za lađom koja mu odnosi sina u Aulidu.13
k) Teukar se najzad vrati u Salaminu, ali ga Telamon optuži za bratoubistvo drugog stepena, jer nije podržao Ajantov zahtev za Ahilejevo oružje. Bilo mu je zabranjeno da se iskrca na obalu, te je morao da se brani sa broda dok su sudije slušale njegovu odbranu sa obale. Sam Telamon bio je u svoje vreme prisiljen da učini isto kad ga je njegov otac Ajak optužio da je ubio brata Foka. Telamon je bio osuđen kao kriv i prognan, pa ista sudbina sustiže i Teukara, zbog toga što nije doneo Ajantovo telo, ni doveo Tekmesu i Eurisaka, što je bio dokaz nebrige. On je otplovio za Kipar, gde je po volji Apolona i odobrenju kralja. Bela Sidonjanina osnovao drugu Salaminu.14
l) Atenjani poštuju Ajanta kao jednog od svojih heroja osnivača i tvrde da je Filaj, Eurisakov sin, postao atenski građanin i nezavisnu Salaminu podvlastio Ateni.15

1. Homer: Odiseja XI, 543; Argumenat Sofoklovog Ajanta:
2. Higin: Fabula 107;
3. Pindar: Nemejske ode VIII, 26; Ovidije: Metamorfoze XII, 620; Apolodor: Epitome V, 6; Sholijast uz Homerovu Odiseju XI, 547;
4. Lesho: Mala Ilijada, navodi ga sholijast uz Aristofanove Knezove 1058;
5. Homer: Odiseja XI, 559—60;
6. Sofokle: Ajant sa Argumentom; Zenobije: Poslovice I, 43;
7. Sofokle: Ajant; Ajshil, navodi ga sholijast uz Ajanta 833 i Ilijadu XXIII. 821; Arktin iz Mileta: Aethiopis, navodi ga sholijast uz Pindarove Istamske ode III, 53;
8. Arktin: Razaranje Troje, navodi ga Eustatije uz Homerovu Ilijadu XIII, 515;
9. Apolodor: Epitome V, 7; Filostrat: Heroika XIII, 7;
10. Diktij sa Krete: V, 14—15;
11. Argumenat uz Sofoklovog Ajanta;
12. Homer: Odiseja XI, 543; Pausanija: I, 35, 3; Filostrat: Heroika 1, 2;
13. Pausanija: I, 35, 2—3; Ovidije: Metamorfoze XIII, 382;
14. Pausanija: I, 28, 12 i VIII, 15, 3; Servlie uz Vergilijevu Ajneidu I. 619; Pindar: Nemejske ode IV, 60; Ajshil: Persijanci I, 35, 2 1 5, 2;
15. Herodot: VI, 35; Pausanija: I, 35, 2; Plutarh: Solon XI.
*
1. Ovde ima malo mitoloških elemenata. Ajant je, verovatno, prikazan na nekoj kiparskoj ikoni kako vezuje ovna za stub, ne zbog toga što je poludeo, nego zato što su se na taj način prinosile žrtve na Kipru, i što je došlo sa Krete (vidi 39, 2).

2. Homerova biljka hijakint je plavi čelebin perčin — hyacinthos grapta — koji u dnu svojih peteljki ima znak grčkih slova AI; ta biljka je bila posvećena kretskom Hijakintu (vidi 21, Smile.

3. Ajantove kosti, koje je iz zemlje izvadio Hadrijan, kao i Tesejeve (vidi 104, i), verovatno su pripadale nekom mnogo starijem junaku. Pisistrat je iskoristio Ajantovu vezu sa Atikom da zahteva vlast nad Salaminom, koja je ranije bila pod Megarom. i kažu da je potkrepio svoj zahtev umetnuvši stihove u homerski kanon {Ilijada II, 458—599); Aristotel: Retorika I, 15; Plutarh: Solon 10. ''Aia'' je stari oblik od ''gaia'' (»zemlja«), i aias (»Ajant«) značilo bi »zemljak«.

4. Ubiti čoveka grumenovima ilovače, a ne mačem vrlo je primitivan način da se izbegne zločin krvoprolića; Ajanta su na taj način mogli ubiti samo njegovi zemljaci, a ne trojanski neprijatelji.

5. Odisejeva i Ajantova svađa oko vlasništva nad Paladijumom nije od istočnjačkog značaja; ali Sofokle je nepažnjom pobrkao Velikog Ajanta sa Malim Ajantom (vidi 166, 2).

IP sačuvana
social share
Ako je Supermen tako pametan zašto nosi donji veš preko odela??
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Idi gore
Stranice:
1 ... 27 28 30
Počni novu temu Nova anketa Odgovor Štampaj Dodaj temu u favorite Pogledajte svoje poruke u temi
Trenutno vreme je: 28. Mar 2024, 15:46:39
nazadnapred
Prebaci se na:  

Poslednji odgovor u temi napisan je pre više od 6 meseci.  

Temu ne bi trebalo "iskopavati" osim u slučaju da imate nešto važno da dodate. Ako ipak želite napisati komentar, kliknite na dugme "Odgovori" u meniju iznad ove poruke. Postoje teme kod kojih su odgovori dobrodošli bez obzira na to koliko je vremena od prošlog prošlo. Npr. teme o određenom piscu, knjizi, muzičaru, glumcu i sl. Nemojte da vas ovaj spisak ograničava, ali nemojte ni pisati na teme koje su završena priča.

web design

Forum Info: Banneri Foruma :: Burek Toolbar :: Burek Prodavnica :: Burek Quiz :: Najcesca pitanja :: Tim Foruma :: Prijava zloupotrebe

Izvori vesti: Blic :: Wikipedia :: Mondo :: Press :: Naša mreža :: Sportska Centrala :: Glas Javnosti :: Kurir :: Mikro :: B92 Sport :: RTS :: Danas

Prijatelji foruma: Triviador :: Domaci :: Morazzia :: TotalCar :: FTW.rs :: MojaPijaca :: Pojacalo :: 011info :: Burgos :: Alfaprevod

Pravne Informacije: Pravilnik Foruma :: Politika privatnosti :: Uslovi koriscenja :: O nama :: Marketing :: Kontakt :: Sitemap

All content on this website is property of "Burek.com" and, as such, they may not be used on other websites without written permission.

Copyright © 2002- "Burek.com", all rights reserved. Performance: 0.183 sec za 18 q. Powered by: SMF. © 2005, Simple Machines LLC.