18

 
U Vladimiru plemenitom Ballocsanszkom sve se više javljalo tijelo i tjelesno. "On je zapravo čitavog svog života živio kao u sanatoriju za živčano bolesne gdje se u interesu pacijenata ništa nije smjelo. Nije se smjelo pušiti, piti, kartati, ljubiti, ludovati, uživati, misliti! Ništa se nije smjelo i sve je bilo propisano po točno određenom rasporedu, kao u kakvoj privatnoj ludnici. Osim te bolesničke jednoličnosti dugogodišnjega dnevnog zanimanja po propisanom programu, osim te očajne, špitalske, pacijentske pokornosti običaju, propisu, principu, što je on zapravo doživio? Mrtvilo volje, dnevnu mnogogodišnju rezignaciju, prividnost neodređene, imaginarne sreće koja zapravo nije bila nikakva sreća nego ubitačno, filistrozno umiranje svega pozitivnog u njemu."
 
"Što je on zapravo doživio, ako se iskreno uzme, sve u svemu? Imao je bronhitis i anginu, pio je sljezov čaj. Iščašio je nogu na Duhove u petoj gimnaziji i nosio četiri tjedna nogu u gipsu, to je sve što je doživio! Jedina prava i nepatvorena senzacija njegova djetinjstva to je bila noćna vožnja s njegovim pokojnim ocem u fijakeru na božjakovački vinograd. Ono tajnovito micanje fijakerske svjetiljke po svjetlucavodlakavoj oblini konjskih stegna i butova, to je jedini veliki doživljaj njegova djetinjstva. Ima Bobočka pravo kad tvrdi da je najveće prokletstvo našeg suvremenog života ovo sistematsko uništavanje svega što je u nama neposredno, duboko, fantastično! »Trebalo bi živjeti slobodno, kao što žive majmuni po tropskim šumama!« Potpuno nezavisno od sveg ovog našeg intelektualnog evropskog balasta u nama, tako bi nekako trebalo živjeti, doista! Sramota je, ali je istina da je prva strana, nezakonita žena koju je doživio bila jedna javna djevojka, a to je bilo u Rožnjatovu u Galiciji godine šesnaeste. Bio je svjetski rat, a on je ratovao kao tridesettrogodišnji konjanički oficir već dvije godine."
 
"A ovdje sada ova neobična žena, ta Bobočka, ona znači za njega objavljenje! Tu se iz svega toga dosadnog, uobičajenog, svakodnevnog može izaći van, tu su se otkrile svjetlije boje i jedna njemu savršeno nepoznata intenzivnost doživljaja!"
 
"I što mu to govore te glupe fraze o dužnostima »supruga i oca obitelji«? To su mu čitavog života govorili, te glupe fraze o »dužnostima«. I guvernanta sa svojom nesnosnom occupation quotidienne, i njegova mama koja ga je trideset godina tiranizirala svojom patetičnom ljubavi, i škola i ispiti i zanimanje, sve same ograde! Čovjek trči zapravo zapregnut kao fijakerski konj i što mu to još dovikuju iz kočije da su to »dužnosti supruga i oca obitelji« i dobro odgojenog jedinog sina, da treba da isto tako trči nepromijenjenim kasom, sve do svoga groba prvog razreda što već stoji kupljen i spremljen u rezervi, za svaki slučaj. Ta on ne će učiniti ništa protiv svega tog aranžmana! Neka mu samo dopuste da jedan jedini put stane i odahne! On ne želi ništa drugo nego jednu jedinu stainku u tom bezizglednom mučenju!"
 
"On je od voska, on nema volje, on je hazarder, koji je stavio na kocku sreću svoje djece!"
 
"To su gluposti! Što je volja? Majmunska imitacija nekih uobičajenih kretnja. On ima volju da »hoće« jedamput nešto neobično! On dosada nije imao volje, da, i sad mu se tek prvi put u životu otkrila kvintesencija te građanske fraze što zapravo znači »htjeti«. I to što on »hoće«, to nije ni protiv čijeg interesa! To on »hoće« sam za sebe jedan svjetliji interval u ovoj sivoj dosadi, jedan jedini izlet bez pratnje i bez nadzora. Ta on će se vratiti, što su se toliko uznemirili kao da se on ne će vratiti? Čemu uopće ta pretjerana pažnja za njegovu osobu? To su njegove lične stvari, to ne spada ni na koga! Ljudi su pretjerano nametljivi i bezobzirni! Pogotovo gospođe iz društva, a naročito ako su još majke! On radi, on zarađuje, on hrani te nametljive i bezobzirne kod svoga vlastitog stola, i čemu taj suvišni nemir i ta nervoza?"

19

 
Sjedi tako Vladimir plemeniti Ballocsanszky u baru i gleda kretanje boja i tkanina i ženskog mesa. Kreću se gole plohe ženskih ramena, kreću se suknje i draperije, lica se kreću u zvukovima, giba se šarenilo u ritmu crnačkom, mutnom, sasvim grubom, a Ballocsanszky sjedi u loži, pije jedan koktel za drugim i gleda Bobu gdje se miče na parketu s nekim njemu stranim i nepoznatim licima.
 
"Tko su ti mladi antipatični tipovi, s ramenima smokinga skrojenima naglašeno brutalno, kao da se pod tim crnim suknom i plastronima nadimlje sama atletska snaga? Tko su ti anonimni ljudi s gustom, čekinjavom, briljantinom zalizanom kosom, s jakim zubalom i engleskim stiskom ruke? Nekakvi sportsmeni koji govore o glupim romanima, putuju preko zime na Berninu, piju na litre čaja i tako u cvijeću, u polutmini, razgovarajući se o knjigama i glazbi, ljubakaju s Bobom. Plešu s njom čitave noći, a on sjedi u loži, ispija jedan koktel za drugim i čeka da dođe vrijeme umora i svitanja. Da sjedne s njom u auto i da je otprati kući. Sve je to bludno i nedostojno i pustolovno, zapravo gadno i besmisleno i skupo. Mučiti se ovako beznadno, čekati čitave noći, biti mučen, ponižavan, tjelesno iscrpljen, ali osjećati jedno žensko tijelo nad svim ženskim tijelima i dati se mučiti od tog tijela i biti sretan. Ovo ovdje se valja s Bobom po parketu rulja. Tu viču i smiju se glasno žene posljednje vrste, tu blebeću po tipkama i frulama pijani svirači, tu se guraju trgovački pomoćnici s natečenim znojnim rukama i olovnim prstenjem, tu se pleše između kaznenog zakona i skandala, a preko svega toga pleše Boba radosno i nevino kao djevojčica! Tu je zrak gnusno mlak i vonja po prostom sapunu i maslu od kakaa, kelneri hodaju u fraku stegnuti kao lutke, a ober ima zlatnu narukvicu i prsten s topazom, prozirnim kao staro vino. U lak-cipelama, napudrani, tu kelneri uz svirku gitara poslužuju na srebru pijane bludnike, i svaka takva viteška noć Bobine pratnje stoji minimalno hiljadarku."
 
"A Boba je zapravo nimfomanka!"
 
"Ne, Boba je najiskrenija i najnevinija žena na svijetu! Ona njemu nije zatajila ni jedan detalj iz svog života! Ni onog mladog madžarskog husarskog oficira, ženskara i grešnika, kome je pala u ruke s osamnaest godina. On je bio i vitez i nitkov, pustolov i chantageur, ljubavnik i krotitelj, a konačno ju je ostavio u nizu svojih ljubavnica i oženio se drugom. Zvao se Németh! Von Németh! Pa onda njen brak s onim antipatičnim karijeristom Pavlinićem i sve one moralne rane što su poslije toga ostale otvorene? Ona mu nije zatajila nijedan detalj. I onu masu flertova i prolumpane noći po prljavim krčmama gdje svjetlucaju zvjerske oči pijanih baraba koji smrde po blatu i po znoju, a iz kovrčave im kose strše slamčice i posušena trava sa sjenika gdje su prospavali prošlu noć. S takvim jednim tipom, koji je hlače imao vezane špagom a mjesto cipela poderane kaloše, ostala je pijana u nekakvim kolima u zatvorenom štaglju negdje u predgrađu. Ali to je bio očaj samoće! To se može razumjeti!"
 
"Dakle, bilo je tu i nesimpatičnih pojava! Lik starmalog patuljka Mukija, koji se s majmunom Bobijem gibao po Bobinim sobama kao neka vrsta dvorske lude: visok devedeset i sedam centimetara, u smokingu, s rukama sićušnim i kožom na njima navoranom, kao što je navorana koža nedonoščadi u špiritu, taj mali Muki skakutao bi po Bobočkinom stanu kao bizarna domaća životinja. Zveketao je zvončićima, igrao se s kameleonom Bibijem, nosio je crvenu harlekinsku kapu i opijao se šampanjcem. Tog Mukija uspjelo mu je odstraniti, ali mala čelistkinja, grbava Eleonora, čudo od djeteta, sušičava, blijeda, bolesna djevojčica, ta je u trajnoj i neprekidnoj Bobinoj milosti, i sve je to mutno i neshvatljivo!"
 
"I sva ta lica kod Bobočke na njenim večerama i čajevima, sve su to mračne i neshvatljive pojave! Nekakvi ekscentrici koji piju vino iz ljudskih lubanja, hohštapleri kojima je jedina briga pitanje rakova i šparge, i to upravo onda kad nije sezona ni rakova ni šparge. Ljudi koji čitave dane brbljaju o kravatama i o pomadama, a u posljednjoj konzekvenciji sve je to vrlo skupo, i sve te šparge i artičoke i raci idu na njegov račun. Sijamska večera što ju je Boba dala u počast svog intimnog druga iz djetinjstva, Larisa, komornog pjevača, koji je doputovao u naš grad u svom vlastitom RR, ta sijamska večera bila je prilično skupa. Kineske voštanice, malajska majolika, smrdljiva jaja, gnjile ribe, gnjile dinje s majonezom, neke opojne teške mirodije, dim, sve je to platio — konačno — Ballocsanszky, a bilo je sve dosadno i suvišno."
 
"On nikoga zapravo i ne voli i ne cijeni iz Bobinog društva! Ona suluda grofica Orcyval suviše se često kreće oko Bobe, i što ona tako često dolazi u goste iz Szent Miklósa, pa onda ostaje tu po nekoliko tjedana? A gospođa Angelika Benito-Benitzka, žena s tijelom dječaka, supruga jednog notornog i uglavljenog varalice na kartama, i suviše kompromitirana u svakom smislu a da bi jedna distingvirana dama uopće mogla da se pojavi javno u njenom društvu! A Boba polazi s tom Angelikom demonstrativno u ložu svako veče! Kroz Bobin salon uvijek prolaze tajnoviti angrosisti parfema i čarapa iz Pariza i Londona, pa onda igraju čitave noći poker, chemin de fer, pa gube, pa dobivaju, ti tajnoviti prolaznici s visokim naslovima i uglednim položajem trgovačkih konzula. Sami nesimpatični ljudi! Tko je samo taj mračni Gruzin, taj hohštapler, doktor Kyriales? Onaj neiskreni tip plemeniti Križovec, Klanfarov advokat, koji nema druge ideje nego da njega izgura iz amsterdamske kombinacije. Pa onda njen kuzen po majci, vitez Urban, savjetnik sankt-petersburškog poslanstva, koji je tako duboko pao da pod svojim vlastitim potpisom piše po novinama! Ovih dana bio je kod Bobe na večeri jedan kairski hiromant Muharem Abibej, i tu se nešto dogodilo što je njemu do dana današnjega ostalo zagonetno. Nestalo je Bobine biserne ogrlice. Drugog jutra kad se to konstatiralo i kad nije bilo druge mogućnosti nego da se posumnja u tog kairskog hiromanta, Boba ni u mislima nije dopustila te jedine logične kombinacije. Počela je histerično da cvili kad je on izjavio da će telefonirati policiji! A eto sinoć, on je na njenoj toaleti našao slučajno založnu cedulju jedne bečke zalagaonice na tu bisernu ogrlicu? Kakve su to tajne? Tu je ogrlicu kupio Bobi prošloga Uskrsa u Milanu. Trista dvadeset hiljada! Vila u Opatiji osamsto četrdeset i dvije hiljade. Samo račun kod bodege prošlog mjeseca za sekt i kavijar i druge sitnice dvadeset i sedam hiljada! A jedanaest hiljada abonman za drugu četvrt za sebe i za Bobu, to je zaboravio. I kod kuće je već u zaostatku za kojih osamnaest-dvadeset hiljada od prošlog mjeseca, a za ovaj nije položio još ništa. Vanda mu o tome nije rekla ni riječi! A put u Beč, a nova oprema, a školarina za malu Eleonoru koja je po Bobinom uvjerenju velik talent, čudo od djeteta, fenomen glazbene nadarenosti?"
 
"A Boba zapravo nije dobar čovjek! Ona mnoge stvari izgovara s grimasom, kao da glumi! Njoj često nedostaju najelementarnije slike iz naobrazbe. Prema ljudima s kojima je iz nekih razloga prekinula ta žena je potpuno hladna, i daljine između nje i njoj tjelesno indiferentnih ljudi nisu samo neljudske: to su upravo interplanetarne daljine! Neko veče bili su zajedno u operi, a doktor Pavlinić koji je bio u parketu s interesom je promatrao svoju bivšu ženu kako se javno pokazuje sa svojim novim trabantom. To je od strane tog Pavlinića bilo indiskretno, i dokaz njegova vrlo slabog odgoja, ali ona mržnja, s kojom je Boba reagirala protiv Pavlinića, bila je upravo životinjska!
 
— A odakle dolazi ovakvo jedno opskurno lice da gleda ovamo na ovaj način? — To je bilo rezano golom britvom; a možda onaj čovjek dolje u parketu i nije tako nespretno mislio kao što je ispalo? Ne, Boba ne pati od hipertrofije srca!"
 
"A što je slučaj male sušičave Eleonore ako nije samilost? Ta mala leži po čitave dane, a Boba je dvori kao više biće, Boba bdije uz malu grbavu sviračicu čitave noći, kuha joj limunade, svira s njom, prati je na klaviru, brine se za nju, kao da joj je rođena mati. A što je to, ako nije dobrota srca?"
 
Sjedi gospodin doktor plemeniti Ballocsanszky u baru i gleda Bobu kako pleše. Kreću se plohe ženskih ramena, kreću se sukna i gole noge, lica se kreću u zvukovima, giba se meso u ritmu crnačkom, a Vladimir plemeniti Ballocsanszky sjedi u loži, pije jedan koktel za drugim i gleda Bobu kako se miče na parketu. 

20

 
Kao cvijet od voska, tako se topio Vladimir Ballocsanszky među Bobinim prstima, a od te bolećive i nagnjile rastopine ostala su dva-tri sudbena pečata kojima su zapečatili njegove stvari: blagajnu, pisaći stol, advokatsku pisarnu i čitavu njegovu slavnu karijeru na kojoj su mu toliki zavidjeli. Kad se sve već prilično zamračilo, Vladimirova supruga Vanda Ballocsanszka nekoliko je puta počela da govori sa starom presvijetlom Ballocsanszkom, svojom uzvišenom i hladnokrvnom svekrvom, o Bobočki, »o tom kriminalnom tipu žene koja ruje pod egzistencijom njenom i njene djece«, da bi tu trebalo nešto — konkretno — poduzeti i da ona (Vanda) misli »da bi to bila dužnost presvijetle kao Vladimirove majke!«
 
Između Vande i stare Ballocsanszke uvijek su postojale nepremostive daljine, i stara dama, koja nikada nije voljela nikog a svoje snahe nije mogla da podnese od prvoga dana, u tim kritičnim razgovorima, kada bi se bilo moglo još mnogo toga poduzeti u interesu njenog sina, ostala je neizrecivo hladna, potpuno dosljedno pasivna — par distance. Kod takvih tihih scena, kad bi Vanda optuživala Ballocsanszkog sa mnogo razloga, stara je igrala ulogu dostojanstvene svekrve koja štiti ugled svoga sina spram ove — njoj po krvi i po odgoju — potpuno strane žene.
 
— Tu se suzama ne da ništa pomoći, drago moje dijete! To su sada one iste godine, u kojima je i njegov otac odjednom počeo pokazivati sklonosti spram minderwertig žena, što kod pokojnoga nisam dotada nikad imala prilike da primijetim! Tu treba čekati, i to je jedini lijek u toj stvari!
 
— Ali to već predugo traje, mama, za boga miloga! Ja sam sama mislila da bi najbolje bilo tu stvar prepustiti vremenu, ali to se već vuče drugu godinu. Da nemam Dagmar, ja bih znala što da radim, ovako sam vezana i zato mislim da bi ti bila pozvana da preuzmeš inicijativu! Sinoć je tu bila Tereza i ona me najozbiljnije uvjerava da se po gradu govori o Vladimirovom krahu kao o najozbiljnijoj stvari. A on sa mnom principijelno ne će da govori o tome ni riječi!
 
— Die Männer sind schon so! Tu se ne može ništa! Schön ruhig weiter Tee trinken und weiter warten!
 
— Ali ako su ti glasovi o njegovoj ruini istina, onda će on upropastiti materijalno i mene i djecu!
 
Tako su gnjile te tihe tragedije između pola osam i osam u sutonu, kod hladnog čaja, u nekoliko riječi.
 
Njega opet nema, on je opet telefonirao da je poslovno spriječen, a jutros kad mu je pomagala kod vezanja kravate, on je bio toliko rastresen te nikako nije mogao da sveže papillon, i kad su je pri tome oblile suze, on ju je pogladio po kosi i nazvao je svojom dosadnom starom guvernantom.
 
Ballocsanszky, u groznici onih posljednjih dana, ni sam više nije osjećao zemlje pod svojim nogama: imao je neodređen ali intenzivan osjećaj izgubljenosti. Čitava ta Bobočka u njegovu životu značila je neizrecivo jaku spoznaju da je živio glupim, patvorenim, krivo postavljenim životom, u nizu blesavih obmana i kulisa, i da nije uspio da prodre do samoga sebe. A ta žena izgledala mu je neshvatljivim elementarnim prodorom do njega samoga, do najbitnijih skrivenosti u njemu samome! Čitavog svog života vukao se među stvarima i prikazama kao plaho, uznemireno, dršćuće dijete, a sada kad se prvi put osovio i htio da se pokrene kao subjekt, sada je došao u sudar s materijom. S kaznenim zakonom. Nikada se još nije usudio da prizna sebi neke osnovne istine o lažima svog najintimnijeg tjelesnog života, a sada kad je tek poluglasno i polusneno počeo spoznavati te svoje nemoćne zablude, sada se već kotrljaju lavine i katastrofe. Proživio je posljednje vrijeme u pijanstvu s nekim patuljcima i grbavim djevojčicama, na dlanu toplih ženskih ruku, s muškarcima koji su pijani cjelivali zlatne ženske cipele, jeli gnjile ribe, smrdljiva jaja, pušili opijum, srkali kokain, i ta sluzava, mjehurasta, nagnjila monstruozna zvijer u njemu osjetila je potrebu da se rastegne kao ogromna, pretpotopna neman, da poživi, da zaboravi, da pregrize nečiji grkljan, i još se nije ništa ni dogodilo, a već je svemu kraj. Bio je već izdan i uhidbeni nalog, a on je objašnjavao Vandi s višim, sasvim vrhunaravnim smiješkom, da je to sasvim sporedna sitnica, jer da se on sprema na hitno poslovno putovanje u Holandiju, te će sve te sitnice jednostavno urediti nekakvim pravodobnim transakcijaima. Tako su ga i našli detektivi u neredu njegove sobe, između razbacanih akata, razderanih pisama i poluzapakiranih kofera, kako je otvorio vrata ogromnog starinskog ormara i kako sjedi u ormaru kao na pragu svoje kuće i bulji u nered na podu pred sobom. Držao je u ruci Bobinu srebrnu podvezicu i smijao se tihim, višim smiješkom. Ormar u koji se zavukao bio je onaj isti u kome se ustrijelila njegova baka: ušla je u taj ormar, zatvorila za sobom vrata, i tako su je našli drugog jutra a da nitko nije ni čuo pucnja. Još od ranog djetinjstva taj je ormar privlačio Ballocsanszkog kao duboka zatvorena grobnica.
 
Vukao se poslije toga po sudovima, po bolnicama, po ludnicama, po zatvorima, a onda se jednoga dana vratio Bobočki i sada sjedi svako veče kod »Krune« pod kasom, i čita novine. Igra šah, piše pjesme i razgovara s Filipom o slikarstvu i o umjetničkom stvaranju. 

Bila je mjesečina

Bila je mjesečina, snijeg i mi
išli smo tihi i nesretni.

Monogram naših snova blistao je nama,
ko blistav svjetionik. Vjetar. Tama.
Ja sam bio sam i ti si bila sama.
Bili smo straža na mrtvačkoj straži,
na pogrebu jedne tihe laži.

I tako smo stigli na kraj drvoreda.
Tvoj parfem od gnjilih, uvehlih rezeda...
Rosa u staklu staklenog pogleda,
Adieu, ma chere, jer tako živjeti se ne da.

Jednog kišnog dana

Jednog kišnog dana ja, draga, ću umrijeti,
ko zgaženo pseto u lokvi tople krvi.
A vrijeme, što ljude i uspomene mrvi,
posjetit će te, gospo, u predvečerja sjeti.

U kopreni mraka, blijeda će ti ruka
milovati toplinu naših relikvija.
U srcu otrov, na usni žalost tija.
Kanonade odzvuk,
to zemlja bubnja o daske mog sanduka.

A naša srca, pogledi i geste,
ruže u vazi, lijepe riječi, jao -
sve to je udes koban rastrgao.
Sumrak. Tišina. Glasovi sa ceste.

Bdijemo

Bdijemo. Zimski nokturno. A vani
nad maglenim poljem tiho se dani.
Na zelenom plišu, dva lesa blijeda,
boja tvoje kose, zlatna boja meda.

Na krovu harfe. Žice telefona.
Melodija tiha pogrebnih zvona.
Dvije voštane lutke. Tišina. Sami
ne znamo što je. A u polutami
miriše ambra: zlatne kose prami.

A ja vas gledam. Pobožno i kao
slikar kad slika ikonu Madone.
U tom trenutku nisam ni dobar ni zao,
a harfe žica posmrtno zvone.

Pjesma

Noćas, kad Nevidljiv je Netko iz svijetloga nebeskog krčaga
lijevao plavu mjesečinu po zvjezdanoj tkanini,
ja sam na groblju
pjevao o Sreći
i krstovi očajno ispružili su ruke.
Mrki, nijemi mramorni krstovi
pružili su ruke za Srećom...
Bilo je svečano tiho.
Dugi drvoredi i brončane sjinge,
sve je bilo tiho, mrtvo.
Tek su moje riječi,
ko velike bijele žene,
pjevale na groblju.
U dolu su gasla svijetla,
a modra je mjesečina tekla po zvjezdanoj tkanini.

Pjesma o pjesmi

Dugo već, dugo, sunčana ptica oblijeće moju dušu.
Jučer sam čitav je dan ganjao umoran,
a kad je svibanjsko podne
ažurnim sjekirama cijepalo Zemlju,
i kada su krmaka krda rovala tihe hrastike,
o, ja sam tu sunčanu pticu,
ko bolesni Pan,
ganjao umoran
i nisam je zgodio, nisam,
strijelom podnevnog stiha.
A sada,
kad Mirozov ropski trube u dvoru žute kasarne,
i kada se luči pale
i pada kiša,
sada je ranjena pala goruća sunčana ptica
u ovu turobnu tminu
i ja je na grudima nosim, ranjenu, krvavu, toplu.
A onda?
O, jadan što ću?
Rotacije gdje laju i danju i noću,
tamo ću je ponijeti iz ove očajne tmine,
i tamo će krvavi cvrkut njen
da bolno u gine.

Smrt Rikarda Harlekinija


Stajati pred ženom ispružene ruke
i znati, da su sve te naše muke
na vjetru krpe, pokidane niti,
o, ljubavnik je takav tužno biti.

Čekati tako. Čekati ko dijete
i gledati, kako duga ljeta lete,
i htjeti reći riječ i htjeti naći ton
i htjeti, htjeti, uvijek nešto htjeti,
dok život tako gasne i žalosno svijeti...

O tamnom toku krvi u nama

Taman je tok krvi pod toplom mrenom mesa,
protječu mračne snage svitanja i dani,
ključaju nam žile, ko smolavi vulkani,
i lave ima u svakoj našoj rani.
       
Sve disanje je krvi i romon vrućeg mesa,
i prostori i noći, sve se mutno dimi,
bujaju nam pluća na kisika plimi,
ko krvavi mjehur krvavoga mesa.
       
O, što će nam u tom smolave blijede luči,
kad ponornica mračna u našoj krvi buci,
tko može da jedno od drugoga luči?
I tako nas strava krvi muči,
u krvi tečemo živi, u krvi umirući.