Još pre nego što je počela da se bavi izdavanjem igara za kućne igračke sisteme, Sega je bila prisutna na automatima, na kojima se zadržala do današnjih dana. Dve godine nakon izlaska MODEL 1 sistema kojim je japanska kompanija zagazila u 3D vode, pojavio se daleko napredniji MODEL 2, koji je u trenutku pojavljivanja bio daleko najjača igračka platforma na svetu. Već prva generacija ovog sistema je koristila vrlo napredni Intelov 32-bitni RISC procesor na 25 megaherca (nikako ga ne treba upoređivati sa tadašnjim PC/Amiga procesorima od kojih je bio daleko brži), a ugrađena grafička kartica je imala neverovatne tehničke karakteristike, poput renderovanja do trista hiljada poligona u sekundi.
Atari je blago modifikovan Jaguarov hardver iskoristio i za izradu 2 igre za automate – u pitanju su pucačine Area 51 i Maximum Force koje je razvila kompanija Mesa Logic. U odnosu na originalni hardver najveća razlika je postojanje hard diska, tako da Area 51 ima hard disk od 1, a Maximum Force hard disk od 2 gigabajta koji su bili neophodni obzirom na to da ove igre sadrže veliku količinu video materijala koje je nemoguće smestiti na klasične kertridže. Area 51 je doživela izuzetno veliku popularnost i uspešno je portovana na PC, Saturn i Playstation, a bila je prilično igrana i kod nas.
S obzirom na neuspeh koji je doživeo 3DO, nije bilo toliko čudno što je njegov naslednik najavljen već 1996. godine. Prava na M2 je za 100,000,000 dolara dobio Panasonic, ali se sistem nikada nije pojavio, jer se smatralo da neće imati nikakve šanse protiv PlayStationa. Odluka o napuštanju platforme doneta je veoma kasno, krajem 1997., u trenutku kada je već počela promocija konzole, a pojavili su se i screenshotovi iz igre D2, koja je kasnije potpuno prerađena za Dreamcast. Po navodima, sistem je bio između 2 i 3 puta jači od Nintenda 64 kada je reč o broju poligona koje je mogao da obradi, a grafička kartica bila je za nijansu brža od tada veoma popularnog Voodoo akceleratora za PC! Najinteresantnije ipak zvuči to što je Konami odlučio da iskoristi hardver M2 za 5 svojih igara za automate (uključujući i verziju Winning Elevena, pod imenom Heat of Eleven ’98!), ali se stalo na tako malom broju jer su učitavanja bila vrlo dugačka, a CD-ROM se zbog neprestanog angažovanja vrlo brzo kvario.