A danas neštp zbilja super, (rjetkost na našim prostorima, priča se da je bila na balkanu kad je neki stranac prolazio), jedna jedinstvena Poslovna etika


13.1 UVOD
13.2  VRLINE
13.3  LJUBAV
13.3.1 Caritas
13.3.1.a Veritas
13.3.1.b Sofia
13.3.1.c Samodostatnost
13.3.1.d Pouzdanost
13.3.2 Agape
13.3.2.a Optimizam
13.3.2.b Andrea
13.3.2.c Neograničenost
13.3.2.e Požrtvovnost
13.3.3 Filia
13.3.3.a dobrohotnost
13.3.3.b pravednost
13.3.3.c ravnomjernost
13.3.3.d racionalnost
13.3.4 Eros
13.3.4.a Cjelovitost
13.3.4.b Sofrosine
13.3.4.c Dinamičnost
13.3.4.e Energeia
13.3.5 VIRUTES
13.3.5.a tolerantia
13.3.5.b arete
13.3.5.c fides
13.3.5.e spes
13.4 NAČELA
13.4. A. DEDUKCIJA
13.4. A.1. Vizija
13.4. A.1.1 Periagoge
13.4. A.1.2. Noeza
13.4. A.1.3. Identifikacija
13.4. A.1.4.  Koncepcija
13.4. A.2. Misija
13.4. A.2.1. Empatija
13.4. A.2.2. Supsidijarnost
13.4. A.2.3. Proaktivnost
13.4. A.3. Ciljevi
13.4. A.3.1. Skaniranje
13.4. A.3.2. Redukcija
13.4. A.3.3. Fokus
13.4. A.3.4. Kvantifikacija
13.4. A.4. Zadaci
13.4. A.4.1. Rekadriranje
13.4. A.4.2. Usklađivanje vrijednosti s ciljevima
13.4. A.4.3. Procjena i isplata realizacije cilja
13.4. A.4.4. Primjena i promjena te raspodjela boli i užitka
13.4. 2.B. INDUKCIJA
13.4. B.1. Snimanje
13.4. B.2. Analiza
13.4. B.3. Dijagnoza
13.4. .B.4. Aplikacija
13.5 PRAVA-KODEKSI
13.5. A. LJUDSKA PRAVA
13.5. A.1. Samoodređenje:
13.5. A.1.1. Pravo na samoodređenje ili  samoopredjelenje (svjetonazor)
13.5. A.1.2. Pravo na privatnost
13.5. A.1.3. Pravo na obrazovanje
13.5. A.1.4. Pravo na izbor radnog mjesta
13.5. A.2. Sloboda
13.5. A.2.1. Pravo na govor i komunikaciju
13.5. A.2.2. Pravo na jednakost u primjeni prava
13.5. A.2.3. Pravo na kretanje i izbor polja djelovanje
13.5. A.2.4. Pravo na udruživanje
13.5. A.3. Vlasništvo
13.5. A.3.1. Pravo na stjecanje
13.5. A.3.2. Pravo na stvaranje
13.5. A.3.3. Pravo na posjedovanje
13.5. A.3.4. Pravo na razmjenu
13.5. A.4. Život
13.5. A.4.1. Pravo na obitelj
13.5. A.4.2. Pravo na fizičku sigurnost
13.5. A.4.3. Pravo na minimalni dohodak (standard)
13.5. A.4.4. Pravo na čistu okolinu
13.5.B KODEKSI
13.5. B.1. Neovisnost
13.5. B.2. Lojalnost
13.5. B.3. Profesionalnost
13.5. .B.4. Objektivnost
13.6. BONTON
13.6. A. BONTON
13.6. A.1. Predstavljanje
13.6. A.1.1. Govor tijela
13.6. A.1.2. Odjeća
13.6. A.1.3. Prostorije
13.6. A.2. Upoznavanje
13.6. A.2.1. Osobno upoznavanje
13.6. A.2.2. Posredno upoznavanje
13.6. A.2.3. Poslovni ručak
13.6. A.2.4. Konferencije (konvencije)
13.6. A.3. Komuniciranje
13.6. A.3.1. Telefoniranje
13.6. A.3.2. Dopisivanje
13.6. A.3.3. Razgovori
13.6. A.3.4. Sastanci
13.6. A.4. Uredsko poslovanje
13.6. A.4.1. Darovi
13.6. A.4.2. Bonton izvan radnog mjesta
13.6. A.4.3. Putovanja
13.6. A.4.4. Uredski bonton
13.7. NORME
13.7. B.1. Navike
13.7. B.2. Običaji
13.7. B.3. Konvencije
13.8. B.4. Protokol

---

 UVOD

Predmet etike – u užem smislu predmet etike je moral i moralno djelovanje. Etika ispituje načela tog djelovanja (mišljenje o tome što je pravi predmet etike znači ujedno i određenje same etike).

Moral (lat. – običaji, volja, pravilo, zakon) – skup je pravila određenog društva i društvene klase o sadržaju i načinu međusobnih odnosa i ljudskih zajednica.

Moral i etika

Moral je jedan od temeljnih načina ljudskog odnosa spram svijeta. Etika je pak teorija ili filozofsko promišljanje tog odnosa.

•   problem s poslovnom etikom je taj što je se ljudi često ne pridržavaju
•   razlog tomu je što osobe često ne vide u etici poslovni interes
•   poslovnu etiku možemo objasniti kao prirodno vođenje poslova odnosno poslovanje u skladu s prirodom
•   poslovni subjekt, da bi bio etičan, treba realizirati ciljeve i potrebe drugoga i biti pošten i etičan u tome, kao što mora biti pošten i etičan spram samoga sebe
•   poslovna etika je sustav pravila i normi usklađivanja poslovnih i etičkih aspekata poslovanja
•   svaki poslovni subjekt moralno je odgovoran u okviru navedena aspekta, to znači u okviru svakog posla javlja se i personalna, individualna, organizacijska i društvena odgovornost
•   gospodarstvenik – mora odozgo sagledati sve elemente gospodarstva, te između svih elemenata uspostaviti pravedne i nekontradiktorne odnose

Klasifikacija etike – deontološka i teleološka etika; formalna i materijalna etika. Deontološke teorije, škole ili učenja o etici grupiraju norme ili načela potrebnog djelovanja koje etiku čini ili dobrom u skladu s normom ili načinom djelovanja. Teleološka učenja o etici traže dobro koje određuje etiku u svrsi ili cilju.

Pojednostavljeno gledano, prepoznajemo četiri temeljne škole koje su zasigurno sve valjano i etički utemeljene, no proizlaze iz različitih aspekta etike.



To su:
•   etika ljubavi – Novi zavjet ili bilo koja duhovno temeljena etika
•   etika načela – filozofija, mudrost, prinicipi; Etika ljubavi i etika načela mogu se vezati uz termin etika duha
•   etika prava – zakoni, pravila i Stari zavjet
•   etika konvencija – zdrav razum, navike tradicija i bonton; Etika prava i etika konvencija mogu se vezati uz termin etika slova

Poslovna etika

Poslovanje – djelovanje u prostoru i vremenu sa zadanim ciljom i svrhom – poslanjem i misijom, ili djelovanje u zamjenu za nešto

Poslovna etika je dakle način koncipiranja, sklapanja, komuniciranja i izvođenja poslova u istovremenom skladu s duhovnim, sociološkim, biološkim i prirodnim zakonitostima čovjeka i okruženja ili, jednostavnije, poslovnu etiku možemo objasniti kao prirodno vođenje poslova odnosno poslovanje u skladu s prirodom. Poslovna etika je i sustav pravila i normi usklađivanja poslovnih i etičkih aspekata poslovanja.

Subjekt poslovne etike nositelj je moralne dužnosti ili odgovornosti u poslovanju. U shematskom smislu on je dužnosnik ili odgovornik, to jest odgovorna osoba ili grupa osoba. Personalistički organizirana osoba ili tvrtka dopušta da joj greške (nepredvidljivih subjekata) nanose i poslovne i emotivne gubitke. Persona može socijalizirati dobitke i gubitke s time da se ne osvećuje i nikome ne nanosi ništa namjerno. U gospodarskom smislu personalističko poimanje odgovornosti čini nas odgovornima svim onim osobama koje nas definiraju kao subjekt, a to su rodbina i klijenti, partneri itd.

4 elementarna subjekta poslovne etike – persona, individua, oranon i socius

Persona – vrsta subjektiviteta vezana uz fizičku osobu s time da indetitet prirode subjekta proizlazi iz odnosa s ostalim subjektima.

Individua – atomisti su uz ostalo i škola u modernoj filozofiji koja također smatra da je pojedinac odgovoran isključivo za sebe. Radikalan individualizam u filozofiji ili u poslovnoj praksi, kao i radikalno usmjerenje na bilo koji subjekt, uključuje zakon opadajućih doprinosa i time može biti kontraproduktivan.

Organon – organsko ili organizacijsko poimanje – naglasak je na kolektivnoj svrsi odnosno na osobnoj i induvidualnoj misiji unutar organizacije. Pojedinci i osobe odgovorni su za organizaciju u kojoj rade. Pojedinci i osobe nose moralnu odgovornost da ispunjavaju ciljeve i svrhu organizacije, jednako tako organizacija kao kolektivna cjelina i sam je subjekt etike. Kao takva, organizacija je i u svojstvu pravne osobe odgovorna i namještenicima, vlasnicima i korisnicima, tj. klijentima.

Socius – socijalni subjekt – osobe i organizacije uz osobnu pojedinačnu i organizacijsku moralnu odgovornost, odgovorne su i društvu u cjelini. Jednako tako i društvo u kontekstu poslovanja moralno je odgovorno svakoj poslvnoj organizaciji, svakoj osobi i pojedincu.

Objekti – objekti organizacije mogu biti definirani kao funkcije oikosa ili gospodarstva, odnosno djelatnosti ili funkcije, a te su u ovom kontekstu:
•   informatičko-intelektualne – kvartarne
•   uslužne – tercijarne
•   proizvodne – sekundarne
•   kolekcijske – primarne

Predikati – procesi – kao predikate poslovne etike u ovom kontekstu možemo vidjeti procese u vremenu kroz koje prolazi svaki posao, svako gospodarstvo. Prema faznoj podjeli svaki poslovni subjekt prolazi kroz 4 faze: pionirska faza, faze rasta, strateška faza i trener – faza.

U kontekstu oikosa, gospodarstva, prepoznatljive su 4 faze: gospodarska (zima), poduzetnička (proljeće), poslovodna (ljeto) i potrošačko-komunikacijska (jesen).






1. VRLINE

•   gospodarske se vrline sastoje od ljubavi i sintetičkih vrlina
•   vrline se sastoje ili jesu skupine pravilno grupiranih duhovnih ili emotivnih stanja i sklonosti, odnosno pravilno grupiranih emocija i misli, te načina reagiranja u zadanim situacijama
•   sve uspješne organizacije strukturirane su na isti način, odnosno temelje se na istoj prepoznatljivoj strukturi
•   neuspješne org. temelje se na strukturama koje su različite i nekompatibilne same sa sobom kao što su nekompatabilne s bilo kojom drugom strukturom
•   Bog daruje ljudski rod i njegov organizirani napor ili poslovanje putem sedam darova: 
Mudrost
Jakost
Razbor
Savjet
Znanje
Pobožnost
strah Božji

•   svaka investicija u poslu, svako upošljavanje, svako poduzetništvo, prodaja i nabava i sve što se može nazvati poslovanjem, ako izvire iz dobra, nužno je temeljeno na dobrim darovima, a ako nije, onda u onoj mjeri u kojoj to nije ne može biti ni korisno ni dobro. Ako u poslovanju rabimo jedan od darova činimo dobro, ako upotrebljavamo svih sedam, poslujemo i još efikasnije i još bolje u etičkom smislu
•   etika ljubavi zahtijeva stalnu misaonu usredotočenost na sebe samoga i svoju organizaciju te adekvatnu analizu svakog od sedam stanja (darova)
•   vrline ulaze u organizaciju ili u kuću čovjeka tek nakon što je ta kuća očišćena
•   u svrhu odžavanja pravilnog emotivnog stanja potrebno je eliminirati negativna stanja, a realizirati pozitivna stanja
•   ono što sugerira suvremena psihologija jest da ono što jest prihvaćamo mirno i pozitivno. Ako smo mi takvi kakvi jesmo ili ako je svijet takav kakav jest, pomirimo se sa samim sobom i sa svijetom. Kroz to pomirenje stvaramo pozitivan stav koji nam može omogućiti čak i objketivan napredak u poslovanju

1.A. LJUBAV
•   ljubav je u poslovnom kontekstu vrlina koja sintetizira suprostavljene subjektivne i objektivne parametre te omogućava nadilaženje razlika kroz svoju kohezivnu moć
•   sa stajalište etike kao i sa stajališta poslovne etike prepoznajemo 4 tipa ljubavi:
Caritas – milosrđe
Agape – zanos
Filia – bratoljubje
Eros – privlačnost

1.A.1. Caritas (milosrđe)
•   milosrđe u poslovnom kontekstu je sposobnost suosjećanja s psihički ili fizički “inferiornim” subjektima, kao i spremnost da se oni vrate u prirodno stanje bez obzira na to radi li se o poslovnom partneru ili konkurentu
•   milosrđe znači dati svakome, i onome s kojim se slažeš i onome s kojim se neslažeš, šansu da se uzdigne, da radi, da posluje
•   ponekad treba kupiti i od onoga kojemu prihod najviše treba, čak ako je skuplji i sporiji
•   prema tome, ne čini se moralno u svakoj prilici ponašati se prema pravilima racionalne teorije, odnosno kupovati najbolje po najnižoj cijeni u najkraćem vremenu
•   osoba koja u vlastitu napredovanju u poslu ne iskorištava zdrastvene ili emotivne probleme osoba protiv kojih se natječe, već ih bodri i pomaže im, napreduje dvostruko
•   s jedne strane dobiva na samopouzdanju, dok s druge strane pridonosi ciljevima cjelokupne organizacije
•   milosrđe u poslu je moćno oružje i oruđe jer zbunjuje naše poslovne prijatelje i naše poslovne neprijatelje
•   biti milosrdan u poslu znači dati priliku posrnulom partneru što često može biti i protiv vlastita interesa i interesa organizacije, a na kratak rok potpuno iracionalno, dok dugoročno gledano sustav napreduje u cjelini, a s njim nužno i mi
•   Caritas – milosrđe sastoji se od 4 elementa:
Veritas (istinitost)
Sofia (mudrost)
Samodostatnost
Pouzdanost

1.A.1.1. Veritas (istinitost)
•   istinitost je u poslovnom kontekstu vrlina kojom iskazujemo naše opredjeljene za iskreno postupanje u odnosu sa svima s kojima dolazimo u kontakt tijekom poslovanja
•   laži, prijevare i poluistine možda će osigurati kratkoročne probitke, no na duži rok se samo istinost isplati

1.A.1.2. Sofia (mudrost)
•   mudrost je u poslovnom kontekstu sposobnost prepoznavanja stvarnog stanja poslovanja i onakvog kakvo bi trebalo biti – ona je specifičan način razmišljanja i djelovanja, a koji je različit u okviru određenoga civilizacijskog kruga
•   poduzetnik mora biti sposoban spoznati ono što ne može prepoznati ni najrazvijenije računalo, kao što mora biti i sposoban pročitati poruku i očitati stanje koje je profesionalcu nečitljivo
•   poduzetništvo zahtijeva ne samo znanje već i mudrost
•   mudar poslovan čovjek zna da ne zna, te je oprezan u iskazivanju svog mišljenja ili ulaženja u posao i investiciju

1.A.1.3. Samodostatnost
•   samodostatnost u poslovnom je kontekstu sposobnost poslovnog sustava da u kritičnoj situaciji može obavljati kritične funkcije



1.A.1.4. Pouzdanost
•   pouzdanost je u poslovnom kontekstu vrlina očitovanja u odluci nekoga poslovnog subjekta ili objekta koja u nama budi osjećaj sigurnosti ili povjerenja
•   započinjući neki posao, moramo vjerovati u iskrenost našega novog partnera ako uopće želimo poslovati
•   u bussinessu je povjerenje krucijalno, i to stoga što može stvoriti ili razoriti tim, a poslovanje više ne može preživjeti bez timskog rada
•   pouzdanost bilo kojeg poslovnog subjekta u obavljanju njegove poslovne djelatnosti omogućava sigurnost i kroz ispunjenje potreba, zadovoljstvo njegovim poslovnim partnerima i potrošačima; također omogućava stvaranje preduvjeta i prostora za daljnji razvoj i progresiju vlastitog poslovanja
•   pouzdanost je vrlina koja odlikuje svaku uspješnu organizaciju na svijetu i upravo je  jedan od osnovnih uzoraka te uspješnosti

1.A.2. Agape (zanos)
•   zanos je u poslovnom kontekstu vrlina putem koje u poslovanje unosimo svoj intelektualni i emocionalni potencijal znatno iznad nužno neophodne razine, potpuno se posvećujući određenom poslu
•   osnovni uvjet za stvaranje zanosa spram posla  u sebi i u drugima je demokratičnost, opuštenost, ležernost i tolerantnost
•   osoba koja želi unijeti zanos u poslovanje ne smije prikazivati ni osjećati ljutnju kada se događaju pogreške, ne smije zaustavljati silom niti sebe niti druge – zanos u poslu počinje od tolerancije spram samog sebe
•   Agape – zanos se sastoji od 4 elementa:
optimizam
andrea – hrabrost
neograničenost
požrtvornost

1.A.2.1. Optimizam
•   optimazam je u poslovnom kontekstu preduvjet donošenja odluka u izvjesnim i neizvjesnim situacijama
•   optimazam je pozitivan stav i pogled na situacije koji u poslovnom kontekstu u svakoj situaciji, bila ona izvjesna ili ne, vidi mogućnost poslovnog uspijeha
•   optimizam je konstruktivno stanje koje uvijek treba održavati, jer se jedino pozitivnim mišljenjem i konstruktivnim stavom može stvoriti plodno tlo i temelj dobroga poslovanja

1.A.2.2. Andrea (hrabrost)
•   poslovna hrabrost temelji se na mudrosti koja prepoznaje elemente rizika – polje neznanja

1.A.2.3. Neograničenost
•   neograničenost je u poslovnom kontekstu vrlina kojom očitujemo svjesnost čitave situacije u svakom trenutku, ali i dokidanje granica, svjesnost o mogućnosti nadilaženja situacije
•   ne smijemo biti ograničeni ni stavovima niti situacijom. Uvijek treba imati otvoreno srce, biti spreman za nove izazove i znati ih postaviti

1.A.2.4. Požrtvovnost
•   požrtvovnost u poslovnom kontekstu označava borbu za očuvanje vlastite vizije
•   vlastitom požrtvovnošću pozitivno utječemo na sve ostale uključene u sustav i tako ih potičemo da i sami budu požrtvovni

1.A.3. Filia (bratoljublje)
•   bratoljublje je u poslovnom kontekstu poštovanje ili solidariziranje s drugim subjektima kako u poslovanju, tako i izvan njega, uzimajući u obzir opću dobrobit
•   promatrajući ono što motivira nekoga da se bavi poslovanjem – businessom, vidljive su četiri razine na kojima se posao može odvijati:
-   neobuzdan osobni interes
-   prosvijetljen osobni interes
-   istinski etično poslovanje
-   zajednička dobrobit
•   filia – bratoljublje sastoji se od četiri elementa:
dobrohotnost
dika – pravednost
ravnomjernost
racionalnost

1.A.3.1. Dobrohotnost
•   dobrohotnost u poslovnom kontekstu znači vrlinu kojom se svima želi dobro. Svaki se posao pokreće u dobroj namjeri, u očitovanju plemenitih vrlina kojima se omogućuje blagostanje svima

1.A.3.2. Dika (pravednost)
•   pravednost je u poslovnom kontekstu pridržavanje normativne jednakosti i podržavanje naravne ispravnosti u poslovanju

1.A.3.3. Ravnomjernost
•   ravnomjernost je u poslovnom kontekstu standardiziranje subjektivnih kriterija tako da svi na svim razinama poslovanja obavljaju po točno određinim ujednačenim mjerilama i rasporedu

1.A.3.4. Racionalnost
•   racionalnost je u poslovnom kontekstu vrlina na koju nas upućuje naš praktični razum kako bismo u svim prilikama razlikovali naše istinsko dobro, i prikladno sredstvo da to dobro i ostvarimo

1.A.4. Eros (privlačnost)
•   eros je u poslovnom kontekstu osjetilna dopadljivost subjekata i objekata u poslovanju (vizualna, auditivna, aromatska, taktilna, okusna), kao i stremljene k spajanju različitih ekstrema u jedno
•   eros – privlačnost sastoji se od četiri elementa:
Cjelovitost
Sofrosine – umjerenost
Dinamičnost
Energeia – marljivost

1.A.4.1. Cjelovitost
•   u poslovanju svaka ponuda teži za potražnjom, i jedinstvo potražnje i potrošnje odnosno poslovni ciklus izraz je cjelovitosti

1.A.4.2. Sofrosine (umjerenost)
•   umjerenost je u poslovnom kontekstu vrlina kojom poslovni čovjek drži svoja materijalna dobra i želje snagom razuma, promišljeno i u mjeri, “u sredini”
•   umjerenost se odnosi na intezitet primjene resursa u pružanju usluge ili proizvodnji dobara

1.A.4.3. Dinamičnost
•   dinamičnost je u poslovnom kontekstu vrlina kojom sami sebe usmjeravamo prema izvršenju zadatka

1.A.4.4. Energeia (marljivost)
•   marljivost je u poslovnom kontekstu vrlina kojom kontroliramo ekonomičnost ulaganja proizvodnog faktora rada




1.B. VIRUTES – vrline
•   poslovna etičnost te svijest o njoj razvijajaju se i grade kroz sveobuhvatno djelovanje, što se očituje ne samo u zadovoljavanju određenih kriterija etičnosti i morala već i u konkretnoj uspješnosti koja proizlazi kao rezultat takve svijesti
•   čovjek ili organizacija temeljena na vrlinama gleda na konkurenciju kao na potreban brus koji joj omogućava da se brusi i održava u formi
•   zdrava i kvalitetna konkurencija u bilo kojoj domeni djelovanja nužna je i nevidljiva osovina za postizanje uspjeha, kvalitete i globalnog prosperiteta
•   četiri su elementa vrlina:
tolerantia – snošljivost
arete – čestitost, odličnost
fides – vjera
spes – nada

1.B.1. Tolerantia (snošljivost)
•   snošljivost ili tolerancija u poslovnom kontekstu znači priznavanje svih aspekata samoga sebe (snošljivost prema sebi) i ostalih dijelova sustava – poslovnih partnera, organizacije ili države. Snošljivost prema sebi treba proširiti na snošljivost prema svima radi omogućivanja prosperiteta zajednice. Snošljivost je temeljna vrlina zapadne kulture koja sadržava sve ostale vrline:
1.B.1.1.  istinost
1.B.1.2.  optimizam
1.B.1.3.  dobrohotnost
1.B.1.4.  cjelovitost

1.B.2. Arete (čestitost-odličnost)
•   čestitost u ovom kontekstu identifikacijska je vrlina poduzetnika natjecatelja koja, spajajući ih, uravnotežuje subjektivno-provedivo s objektivno-dopustivim, a znači odličnost
•   čestit čovjek štiti čast i ima čast, ali zbog čestitosti se i odriče časti ako to zahtjeva pravednost
•   četiri podkategorije čestitosti:
1.B.2.1.  sofia – mudrost
1.B.2.2.  andrea – hrabrost
1.B.2.3.  dika – pravednost
1.B.2.4.  sofrosine – umjerenost




1.B.3. Fides (vjera)
•   vjera je u poslovnom kontekstu vrlina koja omogućava odvijanje poslovanja spajajući subjektivno-očekivano i objektivno-nepredvidljivo
•   poslovna vjera sastoji se od 4 elementa:
1.B.3.1.  samodostatnost
1.B.3.2.  neograničenost
1.B.3.3.  ravnomjernost
1.B.3.4.  dinamičnost

1.B.4. Spes (nada)
•   nada je u poslovnom kontekstu vrlina koja spaja subjektivno željeno s objektivnim okolnostima uz predpostavku da će do ostvarenja poslovnog pothvata doći i da će sve okolnosti koje uvjetuju obavljanje posla, a koje nisu povoljne postati povoljne i/ili da se okolnosti koje uvjetuju posao neće pogoršati do te mjere da spriječe posao ako se radi o poslu koji je bitan i pošten
•   poslovna vrlina nade sastoji se od 4 elementa:
1.B.4.1.  pouzdanost
1.B.4.2.  požvrtvovnost
1.B.4.3.  racionalnost
1.B.4.4.  energeia - marljivost 

 

moj agape je poludio jer sam otkrio eros prema tebi, ali Sofia nije bilo a Sofrosine nije bilo. Tako da sam ti uzeo arete

2. NAČELA


•načela su uz vrline, dio “unutarnje” poslovne etike, nasuprot “vanjskih” objektivno definiranih zakona ili prava i normi
•načela možemo definirati kao ishodišta pravila etičkog ponašanja, odnosno kao sheme i obrasce koji predstoje kodeksima i normama
•čovjek koji se drži načela (s obzirom na situaciju), sam sa sobom uvijek nanovo procjenjuje postupke koji proizlaze iz načela
•ako se uzdamo sami u sebe i u etiku načela, na dugi rok bit ćemo poslovno sve uspješniji i etički sve savršeniji
•etika načela dopušta svakome da bude pobjednik ako se drži načela
•subjekti etika načela (dedukcija) jesu: vizija, misija, ciljevi i zadaci
•objekti (indukcija) jesu: snimanje, analiza, dijagnoza i aplikacija
•opća usklađenost postiže se skladom subjekata  i objekata

2.A. DEDUKCIJA

2.A.1. Vizija – ono što bismo trebali biti da bi bili uspješna i etička organizacija
•   vizija se odnosi na sposobnost slikovnog i zvučnog predočavanja osobnog stanja ili stanja organizacije
•   vizija je slika svih elemenata i elementarnih djelatnosti koji čine organizaciju u odnosu prema sadašnjem i budućem stanju
•   vizija neke organizacije može biti jedino ono što ta organizacija daje, odnosno što, gdje, kada i kako može najviše dati
•   načelo vizije realizira se kroz 4 koraka:
1.   periogoge – brisanje
2.   noesis – projekcija
3.   izbor
4.   koncepcija

2.A.1.1 Periagoge (brisanje ili deprogramiranje)
•   teške oklolnosti često mijenjanju paradigme, predrasude i okvire u kojima se shvaća stvarnost, donose novi okviri u kojima ljudi vide svijet i sebe i druge u njemu, te ono što život traži od njih; njihovo prošireno gledište odražava vrijednosti koje sve potiču i nadahnjuju
•   periagoge se provodi putem 4 koraka, a ti su brisanje:
1.   uvjerenja – logičko brisanje
2.   stavova – logičko emotivno brisanje
3.   mišljenja – racionalno brisanje
4.   pretpostavki – emotivno i habitualno brisanje

•   u poslovanju je vrlo važno biti svjestan svega prethodno iznjetoga, s obzirom na to da o tome kako poslujemo ili, točnije, kako shvaćamo i shvaćamo li zakonitosti poslovanja, ovisi i naš uspjeh, a time i opstanak
•   da bismo uistinu bili uspješni i djelotvorni, moramo napustiti svoje nekorisne i sputavajuće paradigme, osloboditi se starih vjerovanja i otvoriti se novim spoznajama
•   samo okretanjem prema sebi ili u sebe možemo spoznati u čemu griješimo, što je pogrešno i što moramo mijenjati
•   ne kaže se uzalud u poslovnom svijetu kako nema ništa gore od prošlih uspjeha. No, mnoge se kompanije samozadovoljno uljuljkaju u sigurnost prijašnjih uspjeha misleći da su sada nedodirljive za sva vremena, zaboravljajući pritom na nezaobilaznu činjenicu  u životu – promjenu

2.A.1.2. Noeza (projekcija)
•   poniranjem u vlastiti um odnosno u dizajn uma, stvaralc poslovne organizacije može uvidjeti moguće oblike koji su efikasni i etični
•   ideje i vizije koje su suvisle u poduzetništvu jesu one koje su generirane u skladu s načelima i logikom uma
•   organizacijsku viziju potrebno je uskladiti s univerzalnim načelima


•   Noezu izvodimo putem 4 vrste projekcije:
1.   sadašnje stanje
2.   buduće stanje
3.   forward run
4.   backward run

2.A.1.3. Identifikacija (izbor)
•   izbor vizije odnosi se na eliminaciju mnogih potencijalnih vizija, odnosno na afirmaciju jedne etički i poslovno prihvatljive vizije

2.A.1.4.  Koncepcija
•   koncepcija je slikovni embrio, odnosno organizacijski kod na temelju kojeg dedukcijom formuliramo misiju, biramo ciljeve i definiramo zadatke
•   najveće organizacije, npr. General Electric, na prvoj razini organizacije ne može imati više od sedam ili osam temeljnih poslovnih f-ja
•   uvijek je bolje imati manje, a ne više ideja koje tvore koncepciju, no idealan broj ideja odgovara broju elementarnih f-ja kojima ćemo i realizirati ukupni poslovni zadatak
•   osnovne ideje na kojima temeljimo koncepciju odnose se na sliku, odnosno ideje o tome:
1.   što sve želimo
2.   koji su sve oblici željenog
3.   koliko je ukupno trajanje ispunjenja svega željenog
4.   gdje sve to želimo – na kojim lokacijama
5.   tko su subjekti svega željenoga – tko su klijenti, tržište, tko su partneri, tko će sve sudjelovati u izvedbi i dr.
6.   s kim i s čim sve to želimo – koji su mediji, sredstva

2.A.2. Misija
•   vizijom predočujemo što bismo trebali biti da bismo bili uspješna i etična organizacija za sebe, a misijom utvrđujemo način na koji to postižemo, te razlog i svrhu našeg postojanja za druge – ako vizija generira tko i što, misija generira kako i zašto
•   misija određuje smisao i svrhu organizacije
•   u formuliranju misije na temelju vizije trebaju sudjelovati svi subjekti organizacje na svim razinama




•   načelo misije ostvarujemo putem 4 podnačela:
1.   empatije – kadriranja
2.   supsidjarnosti – pozicioniranja
3.   proaktivnosti –centriranja
4.   formulacije

2.A.2.1. Empatija (kadriranje)
•   komunikacija je najvažnija vještina u životu
•   većina ljudi sluša s namjerom da odgovori, a ne s namjerom da čuje i da shvati o čemu sugovornik govori
•   da bi naša ponuda bila prihvaćena, moramo razumijeti želje i potrebe sugovornika ili poslovnog partnera
•   treći korak postizanja načelne i etične poslovne organiziranosti sastoji se od 4 potkoraka, a to su:
1.   kolekcija
2.   klasifikacija
3.   konstantacija
4.   adaptacija

•   kolekcija se odnosi na snimanje emotivnih stanja, stavova, želja, načina rada, ukusa, te interesa okoline
•   kolekcija se obavlja strukturno i isključivo objektivnim metodama, a one jesu:
1.   studij slika – vizualizacija
2.   studij pisanih materijala
3.   studij tonskih zapisa
4.   ankete

•   klasifikacijom utvrđujemo:
•   kako vidimo sebe
•   kako nas vide drugi
•   koji su naši ciljevi sa stajališta drugih
•   koji su naši ciljevi s našeg stajališta

•   Covey navodi 4 postupka osobne adaptacije, koji su i koraci za postizanje te etičke ideje:
1.   empatičko gledanje
2.   empatičko slušanje
3.   uživljavanje
4.   suosjećanje

•   većina direktora danas smatra da relevantne informacije teku odozdo prema gore, a zadatak managera je stvoriti sponu između “podruma” i”potkrovlja” kuće poslovnih odnosa
•   produktivniji smo kad slušamo i kad sagledavamo stvari iz tuđe perspektive. Ljudi ne znaju slušati efikasno – uvijek se koncentriraju na ono što će reći ili odgovoriti, umjesto da svoju pažnju usmjere na ono što je rečeno, odnosno na ono što se govori
•   važno je slušati osjećaje i koristiti se intuicijom pri naslučivanju potreba i skrivenih osjećaja – samo se tako u cjelosti možemo suočiti sa stvarnošću unutar glave i srca druge osobe
•   vještina sagledavanja života očima neke druge osobe, odnosno sposobnost da ga vidimo onako kako ga vidi netko drugi, postaje u poslovnom svijetu temeljna managerska vještina, pogotovo na razini usluživanja kupaca ili suradnje sa zaposlenima
•   visokvalitetnom uslugom, zasnovanom na uživljavanju u njegove potrebe i situaciju, kupac se osjeća važnim i poštovanim, shvaćenim i kvalitetno usluženim, što rezultira njegovim zadovoljstvom i lojalnošću proizvodu i kompaniji

2.A.2.2. Supsidijarnost (pozicioniranja)
•      supsidijarnost je načelo po kojemu se odluke donose i problemi rješavaju u okviru kategorija i na razinama gdje i nastaju
•      supsidijarnost zahtjeva pravilno:
1.   vremensko fokusiranje
2.   logičko fokusiranje
3.   gransko fokusiranje
4.   lokacijsko fokusiranje
•   suština supsidijarnosti je da organiziramo poslove i rješavamo probleme u okviru vrste tog posla ili problema, odnosno da ih rješavamo u okviru granica i uloga u kojima i nastaju









•   postoji 4 vrste aktivnosti i to:
1.   hitne i važne
2.   nebitne i važne
3.   hitne i nevažne
4.   nebitne i nevažne aktivosti
•   djelotvornni ljudi ne bave se kvadrantima III. i IV. jer te aktivnosti, bile hitne ili ne, nisu važne. Jednako tako smanjuju kvadrant I. tako da što više vremena provode u kvadrantu II. – bave se stvarima koje nisu hitne, sli su važne. Bave se svime onime što znamo da bi smo trebali činiti, ali rijetko činimo, jer to nije hitno. No, stvaranjem vizije, gradnjom odnosa, dugoročnim planiranjem, vježbom, prevencijom i pripremom spriječavamo nastajanja kriznih i neodgodivih problema
•   uspostavljanje ravnoteže, discipline i kontrole rezultira rijetkom krizama
•   djelotvorni ljudi nisu usmjereni na probleme, nega na mogućnosti – oni preventivnim razmišljanjem povećavaju mogućnosti, ali smanjuju probleme
•   četvrto pravilo supsidijarnosti ili lokacijska kategoija naglašava da je poslove i probleme potrebno rješavati na onoj lokaciji na kojoj i nastupaju, odnosno na onoj koja je najviše vezana uz konkretan posao ili problem
•   ukratko, supsidijarnost je načelo koje nas obavezuje da uvijek, kad je to moguće i kad nije postoje opravdani razlozi za suprotno, poslovne probleme rješavamo unutar okvira 4 određenih kategorija:

funkcijske (unutar one vrste posla u kojoj problem nastaje);
logičke (na razini složenosti na kojoj problem nastaje);
kronološke (u vremenskom razdoblju u kojemu problem nastaje) i
lokacijske (na lokaciji na kojoj problem i nastaje)

2.A.2.3. Proaktivnost (centriranja)
•   proaktivnost je pristup polovanju u kojemu subjekt djeluje na okolinu tako da mijenja sebe, umjesto da dopustimo da nas promjene u okolini ili postojeće stanje u okolini prisili da se prilagodimo okolini, mi preduhitrujemo okolinu; prepoznajemo naš dublji interes i u skladu s tim interesom prilagođujemo se sami okolini po win-win principu
•   proaktivnost je prva i najvažnija navika visokodjelotvorne osobe u bilo kojem okružju; biti proaktivan u svakom slučaju znači više nego preuzeti inicijativu – to znači da smo kao ljudska bića odgovorni za vlastite živote, naše je ponašanje funkcija naših odluka, a ne naše uvjetovanosti
•   bit proaktivnosti je sposobnost podređivanja nekog impulsa nekoj vrijednosti – potrebno je imati kontrolu nad samim sobom i svojim reakcijama, pa je onda moguće kroz kontrolu sebe kontrolirati sustav
•   možemo birati svoje postupke, ali nemamo slobodu izbora posljedica tih postupaka, posljedicama upravljaju prirodni zakoni
•   sama proaktivnost dijeli se na stanja ili korake kojima  postižemo produktivnost, a oni su:
1.   samoreferentnost
2.   interesna akcijska usklađenost
3.   konzekventnost
4.   auto poetičnost
•   ako nismo sposobni silno se odricati sami sebe, stalno šutjeti, investirati, truditi se i trpjeti bol, ako nismo u stanju spremni računati na sreću i ako nismo spremni varati i kršiti pravila, čini se da nemamo mnogo šansi za poslovni uspjeh
•   svaka bi se organizacija kao i svaki pojedinac trebali bi zapitati je li ono na što troše energiju uistinu nešto na što mogu djelovati





•   važno je znati raspoznati poslove i događaje na koje možemo utjecati i one na koje ne možemo utjecati – ta misao može se izraziti u okviru 4 točke:
1.   razmišljaj i brini se samo o onim poslovima koje možeš sam obavljati
2.   izvodi sve one poslove koje možeš sam obavljati
3.   ne razmišljaj o poslovima koje ne možeš obaviti i ne poduzimaj takve poslove
4.   budi stalno koncentriran da bi raspoznao što te se tiče i što te se ne tiče
•   prazan hod od napora do povrata organizacije održava se disciplinom, nesavjesni su suradnici i radnici u organizaciji – oni koji su nužan no nažalost neškolovan i nediscipliniran dio – teško podnose napore i bolove koji nisu ublaženi sredstvom protiv bolova; to isto se događa unutar svake osobe pa i one najdiscipliranije u okviru onih f-ja apetita svjesnih i nesvjesnih želja
•   u formulaciji misije važno je uočiti da čovjek i/ili organizacija ne izlistava vlastite ciljeve, misija se odnosi na svrhu ili razlog, i to s obzirom na druge – naša misija mora biti iskaz načega što ćemo mi raditi za druge

2.A.3. Ciljevi
•   ciljevi se izvode iz misije te moraju biti u skladu s njom
•   ciljevi odnosno ciljno usmjeravanje zbiva se u okviru 4 koraka:
1.   skaniranje
2.   redukcija
3.   fokus
4.   kvantifikacija

2.A.3.1. Skaniranje
•   skniranje ciljeva odnosi se na generiranje i pregled liste mogućih ciljeva u okviru onih etičkih vrijednosti ili načelnih djelatnosti koje smo definirali u okviru misije, a u skladu s logičkom i kronološkom hijerarhijom
•   skaniranjem generiramo mnoge ciljeve no ipak je lista ciljeva koje generiramo sužena u okvire vrijednosno, logički, kronološki i kompatibilnih kategorija, a koje su u skladu s misijom







2.A.3.2. Redukcija
•   redukcija označava liste generiranja ciljeva u skladu s pozitivnim i specifičnim vrijednostima osobe ili organizacije
•   u poslovanju treba izbjeći situaciju da iz straha kako bi nešto što bi trebao obaviti netko drugi neće biti obavljeno, osobe i organizacije uzimaju za cilj obavljanje tuđih poslova
•   kako upućuje Barnhart u savjetima za uspješno poslovanje, nečija uspješnost nije uvjetovana mijenjanjem ili poboljšavenjem drugih, već mijenjanjem i poboljšavanjem samoga sebe, vlastitog proizovda, osobe i organizacije

2.A.3.3. Fokus
•   fokusiranje označava redukciju ciljeva na optimalan broj odnosno na onaj broj ciljeva koje možemo obaviti na podjednakoj razini kvalitete a u skladu s našim resursima
•   lanac je onoliko jak koliko je jaka njegova najslabija karika, tako da je maksimalan broj naših ciljeva onaj koji omogućava podjednaku kvalitetu ostvarivanja svakog cilja
•   fokusiranje znači ispitivanje samoga sebe koje od ciljeva idealne organizacije nemamo a mogli bismo ih uvrstiti, te koje od ciljeva mi imamo, koje idealna organizacija nema, a koje možemo ili ih želimo uvrstiti

2.A.3.4. Kvantifikacija
•   kvantifikacija je svođenje ciljeva u oblik koji se može objektivno definirati, te redukcija na zadan broj ciljeva, zadatak brojkama i slovima, opisane kvalitete, rokova i lokacija
•   ciljevi trebaju biti konkretni, suvisli i jasno opisani


2.A.4. Zadaci
•   zadatak poslovne etike je usklađivati i realizirati zadane ciljeve, misiju i viziju sa svim onim unutar naše organizacije što već postoji i što već jest kao i s onim prema čemu se krećemo i što na temelju naše želje, pravilne procjene i procesa već i jest dio sadašnje realnosti
•   zadaci se provode u 4 koraka:
1.   rekadriranje
2.   usklađivanje
3.   procjena i isplata
4.   primjena i promjena


2.A.4.1. Rekadriranje (novi optimum i minimum)
•   rekadriranje je usklađivanje  okvira slike (kadra) ili misije definirane na temelju norma koje želimo postići, a onim poslovno etičkim normama koje imaju zadane parametre ili parametre koji su nam objektivno dostupni ili mogući

2.A.4.2. Usklađivanje vrijednosti s ciljevima
•   u formulaciju misije osoba ili organizacija usklađuje sve postojeće etičke vrijednosti koje definiraju tu osobu ili organizaciju kao osobu
•   prirodna tendencija svakoga živog bića i organizacije jest da realizira svoj kompletni potencijal i sve svoje etičke vrijednosti i odrednice

2.A.4.3. Procjena i isplata realizacije cilja
•   u kontekstu PE cijena cilja nije izraženo samo novcem, vremenom i ostalim resursima potrebnim za realizaciju cilja – etička cijena uključuje gubitak svih etičkih, ekoloških, moralnih i inih potencijala koji su rezultat entropije, koja slijedi ispunjenjem svakog cilja

2.A.4.4. Primjena i promjena te raspodjela boli i užitka
•   primjena s obzirom na ciljeve u poslovnom kontekstu znači poduzimanje radnji potrebnih za realizaciju ciljeva, a promjena znači promjenu procedure koju rabimo na putu prema realizaciji cilja
•   obećanje dano klijentu obećanje je samom sebi i treba biti poštivano

2.B. INDUKCIJA
•   indukcija u kontekstu PE čini korake kojima ostvarujemo projekte. Ti koraci su:
1.   snimanje
2.   analiza
3.   dijagnoza
4.   aplikacija

2.B.1. Snimanje
•   proces prelaska iz jedne u drugu fazu vidljiv je ovdje kao prijelaz od periagoge prema rekadriranju, snimanje u kontekstu PE vidimo kao stupnjevani prijalaz 4 koraka, od periagoge – brisanja, preko empatije, kadriranja, skaniranja na rekadriranje, vidimo kako inicijalna faza na razini vizije postaje začetak vertikalnog niza, metoda snimanja sastoji se od 4 faze:
2.B.1.1. periagoge – brisanje
2.B.1.2. empatija – kadriranje
2.B.1.3. skaniranje
2.B.1.4. rekadriranje
2.B.2. Analiza
•   analiza u kontekstu PE pokazuje kretanje od noesisa – projekcije, preko supsidijarnosti – pozicioniranja i redukcije do usklađivanja, proces koji vidimo u ovom slijedu teče u 4 faze. Na najnižoj fazi noesisa ili projekcije; ona je preduvjet za odvijanje ostalih faza procesa analize; svaka faza zahtijeva koncentraciju iz koje slijedi iduća faza; metoda analize sastoji se od 4 koraka:
2.B.2.1. noesis – projekcija
2.B.2.2. supsidijarnost – pozicioniranje
2.B.2.3. redukcija
2.B.2.4. usklađivanje

2.B.3. Dijagnoza
•   dijagnoza u kontekstu PE pokazuje niz od identifikacije, preko proaktivnosti – centriranja i fokusa do procjene i isplate. Metoda dijagnoze ima 4 koraka:
2.B.3.1. identifikacija – izbor
2.B.3.2. proaktivnost- centriranje
2.B.3.3. fokus
2.B.3.4. procjena i isplata

2.B.4. Aplikacija
•   aplikacija u kontekstu PE pokazuje kretanje od koncepcije, preko formulacije i kvantifikacije do primjene i promjene. Metoda aplikacije sastoji se od 4 koraka:
2.B.4.1. koncepcija
2.B.4.2. formulacija
2.B.4.3. kvantifikacija
2.B.4.4. primjena i promjena

I onda se ljudi pitaju zašto etika ne živi na balkanu. Odgovor je vrlo jednostavan: dosadna je

3. PRAVA-KODEKSI

•   ljudska prava i zaštita ljudskih prava čine srž svake formulacije PE
•   svaka org. trebala bi imati formuliran etički kodeks, kao formalni pisani oblik pravila i standarda ponašanja kojim se definiraju moralno prihvatljiva pravila ponašanja za sve zaposlene u organizaciji, kao i za suradnike u poslovanju

3.A. LJUDSKA PRAVA
•   poštivanje zakona samo po sebi nije etično, već je etično pošivati vrijednosti koje zakoni štite, a te vrijednosti su ljudska prava
•   4 osnovna, integralna prava su:
1.   pravo na samoodređenje
2.   pravo na slobodu
3.   oravo na vlasništvo
4.   pravo na život

3.A.1. Samoodređenje:

3.A.1.1. Pravo na samoodređenje ili  samoopredjelenje (svjetonazor)
•   odnosi se na individualne i kolektivne subjekte, to pravo omogućuje pojedincima vlastiti svjetonazor i pravo na samostalno donošenje odluka, slobodan izbor radnog mjesta, obiteljima i pojedincima privatnost i svim ljudima pravo na slobodno udruživanje
•   ponašanje managera često određuje ponašanje zaposlenih, odnosno o tome kako manager ili manageri doživljavaju druge ljude i grupe u organizaciji, čime se utječe na interpersonalne odnose, kako određuju što je etično ponašanje

3.A.1.2. Pravo na privatnost
•   opća deklaracija o pravima čovjeka, čl. 12.: Nitko ne smije biti izvrgnut samovoljnom mješanju u njegov privatni život, obitelj, dom ili prepirku, niti napadajima na njegovu čast i ugled. Svatko ima pravo na zaštitu zakona protiv ovakva miješanja ili napada

3.A.1.3. Pravo na obrazovanje
•   ljudi s boljim materijalnim položajem prolaze lakše kroz sustav obrazovanja nego siromašniji
•   manageri sve više shvaćaju da je stalno obrazovanje i usavršavanje zaposlenih jedan od najefikasnijih načina ostvarenja konkurentske prednosti
•   osoba koja želi napredovati u poslu mora sebi osigurati mogućnost napredovanja, što često uključuje dodatnu izobrazbu; poslovna organizacija dužna je osigurati vrijeme i sredstva za takvu edukaciju, a korisnici tog prava moraju shvatiti da uz to pravo idu i obveze, tj. da nakon edukacije višom kvalitetom rada ili nekim drugim zahvatom kompenziraju eventualne materijalne gubitke koje trpi organizacija koja im omogućuje takvo doškolovanje
•   trend da kompanije otvaraju sveučilišta unutar svoje organizacije prisutan je sve više u poslovnom svijetu

3.A.1.4. Pravo na izbor radnog mjesta
•   poduzeća su dužna poznavati sklonosti i sposobnosti svojih zaposlenika kako bi ih mogli staviti na pravo radno mjesto, pravilno ih usmjeriti i razvijati njihove sposobnosti, kako bi njihovi potencijali bili potpuno iskorišteni, a sve s ciljem postizanja boljih vlastitih i organizacijskih ciljeva
•   karijera je koncept koji najjače povezuje i ujedinjuje individualne i organizacijske interese i potrebe

3.A.2. Sloboda
•   sloboda je osnovno čovjekovo pravo, ona je imparativ u njegovu životu; da bi čovjek mogao težiti k ostvarenju svojih želja, zadovoljenju svojih potreba i realizaciji svojih mogućnosti, mora biti slobodan
•   biti slobodan znači htjeti i moći odrediti i odabrati ciljeve i smisao svog djelovanja, moći biti djelotvoran, moći svojim postupcima iskazati sebe, odnosno ne biti ograničen ili sputan, ne biti odvojen, ne biti prisiljen

3.A.2.1. Pravo na govor i komunikaciju
•   organizacije imaju pravo na komunikaciju i iznošenje svojih mišljenja, stavova ili kulture, kao i na primanje, upotrebu i distribuciju informacija, to se primjenjuje i unutar organizacije, odnosno to pravo trebali bi imati i zaposleni

3.A.2.2. Pravo na jednakost u primjeni prava
•   postoje pokazatelji prema kojima žene imaju određenih poteškoća u penjanju na hijerarhijskoj ljestvici

3.A.2.3. Pravo na kretanje i izbor polja djelovanje
•   svi ljudi bi trebali imati pravo na slobodno kretanje i životni prostor (vlastiti i privatni) ali i zajednički s drugima (javni)

3.A.2.4. Pravo na udruživanje
•   budući da je proces globalizacije u poslovnom svijetu sve razvijeniji i rašireniji postoje i organizacije kojima je udruživanje, ne samo normalno i poželjno, već i jedini zamisliv način djelovanja i poslovanja
•   sloboda govora i komunikacije
•   jednakost u primjeni pravila, kretanje i određivanje

3.A.3. Vlasništvo
•   pravo na vlasništvo nepovredivo je i tradicionalno pravo, koje nikom ne bi trebalo biti uskraćeno, osim iz razloga utvrđenih zakonom, te s uvjetom predhodne i pravedne odštete. Vlasništvo je najobuhvatniji oblik pripadanja i ovlasti neke osobe u odnosu na stvar

3.A.3.1. Pravo na stjecanje
•   pojedinci ili poduzeća mogu materijalna i nematerijalna dobra steći nasljeđivanjem, osvajanjem, kupnjom i darivanjem, odnosno primanjem darova. Na tako stećenu imovinu oni polažu pravo vlasništva

3.A.3.2. Pravo na stvaranje
•   svtko ima pravo stvarati, a onda i izabrati način i predmet stvaranja. Stvaranje novoga vlasništva uvjetovano je radom. Svaki pojedinac ima pravo na rad kojim se najčešće stvaraju nova vlasništva, ali i ispunjavaju uvjeti zadovoljenja osnovnih čovjekovih potreba

3.A.3.3. Pravo na posjedovanje
•   pravo na posjedavanje može, ali ne mora, biti sinonim za vlasništvo. Posjedovanje ne znači samo vlasništvo nad nekom imovinom, već i brigu i ulaganje u tu imovinu

3.A.3.4. Pravo na razmjenu
•   svaka osoba ima pravo razmjenjivati ono što je stvorila ili što posjeduje (razmjenjivati se može različita pokretna i nepokretna imovina)

3.A.4. Život 

3.A.4.1. Pravo na obitelj
•   da bi normalno funkcionirao i kvalitetno živio, čovjek mora imati pravo na osnivanje obitelji
•   neka poduzeća, koja uvažavaju svoje zaposlenike i vode brigu o njihovu zadovoljstvu na RM, ispunjavaju i specijalne potrebe obitelji s dvostrukom karijerom fleksibilnim pristupom transferima koji uključuju preseljene, tako što razmatraju potrebe oba partnera u planiranju karijere, pomažu u pronalaženju posla za drugoga partnera u poduzeću ili izvan njega, osiguravaju roditeljski dopust i pružaju usluge dnevne brige o djeci i dr.
•   nema poduzeća koje svoj dugoročni napredak može osvariti ne mareći za interese zajednice u kojoj radi, i obratno, nema zajednice koja može prosperirati bez skladne simbioze sa svojim privrednicima – upravo poput sustava hranitelja i njegove obitelji
•   poseban i dodatni izvor managerskog stresa je PE i etično ponašanje, odnosno problemi koji često nastaju iz proturječja i nesuglasja između osobne etike i organizacijskih i poslovnih ciljeva i zahtjeva, sve to smanjuje individualnu i organizacijsku fleksibilnost, povećava otpor promjenama, te općenito smanjuje konkurentsku sposobnost poduzeća
•   Jim Osterhaus, stručnjak za stres i emocionalnu ravnotežu u Armstrong Groupu, navodi da se četvrtina zaposlenika u SAD-u osjeća nervozno i stresno, 18% zaposlenih ne koristi pune potencijale, kompanije troše u prosjeku 25% profita na zdrastvene troškove, 15% zaposlenih odaje se drogi i alkoholu, padaju moral i predanost poslu. Izostajanja u posljednjem trenutku mogu utjecati na mnoga poslovna podrčja, uključujući uslugu kupcima, rokove i druge obveze. U vrlo konkurentnom okruženju to može otjerati kupce
•   organizacija nekim promjenama u radnoj kulturi i klimi mogu pridonjeti smanjivanju stresa na RM, a te promjene uključuju: preoblikovanje organizacijske strukture (veća decentralizacija, autonomija, fleksibilnost), redizajniranje RM (poboljšanje radnih uvjeta), definiranje uloga (smanjivanje i eliminiranje proturječnosti u radnim zadacima), promjene stila managementa (participacija, decentralizacija odlučivanja, uvažavanje i suradnja sa zaposlenima), potenciranje timskog rada, razvoj pojedinačne karijere, uspostavljanje dobrih komunikacija, redefiniranje sustava kontrole i dr.
•   biti etičan uz ostalo znači omogučiti cjelovitost sebi, svim aspektima sebe i u svijetu ograničenim resursima dati šansi drugima da izraze sebe 

3.A.4.2. Pravo na fizičku sigurnost
•   pravo na fizičku sigurnost temelnjo je pravo u sklopu prava na život
•   opća deklaracija o pravima čovjeka, čl. 3.:svatko ima pravo na život, slobodu i osobnu sigurnost

3.A.4.3. Pravo na minimalni dohodak (standard)
•   opća deklaracija o pravima čovjeka, čl. 23: Svatko tko radi ima pravo na pravičnu i povoljnu naplatu koja njemu i njegovoj obitelji osigurava čovjeka dostojni opstanak i koja se, po potrebi, dopunjuje drugim sredstvima socijalne zaštite. Nije dovoljno samo poštovati čovjekovo pravo na život, već mu je potrebno osigurati i minimalnu razinu kvalitete života.

3.A.4.4. Pravo na čistu okolinu
•   Ustav RH, čl. 69.: Svatko ima pravo na zdrav život. Država osigurava pravo građana na zdrav okoliš. Građani, državna, javna i gospodarska tijela i udruge dužni su  u sklopu svojih ovlasti i djelatnosti, osobitu skrb posvećivati zaštiti zdravlja ljudi, prirode i ljudskog okoliša (u srbiji nemam pojima koji članak.....nazovimo ga 58)
 
3.B. KODEKSI
•   kodeksi su shematizacije poslovnog ponašanja koje suvremene poslovne organizacije rabe kao formalne smjernice poželjna poslovnog ponašanja

3.B.1. Neovisnost
•   neovisnost se u poslovnom kontekstu očituje na više razina. Slijedom od viših kategorija dolazimo do nižih. Od najviše razine svjetonazora, neovisnost se očituje u specifičnim razinama – prelazi u govor i komuniciranje, zatim u stjecanje, da bi u sferi života našla svoje očitovanje u obitelji


•   neovisnost se sastoji od 4 koraka:
3.B.1.1. svjetonazor
3.B.1.2. govor i komuniciranje
3.B.1.3. stjecanje
3.B.1.4. obitelj

3.B.2. Lojalnost
•   lojalnost u poslovnom kontekstu znači pridržavanje kodeksa uz poštivanje tuđih prava; od najviše razine – privatnosti, dolazimo do nižih razina očitovanja lojalnosti – jednakost u primjeni pravila, stvaranje, pa stižemo do sigurnosti na najnižoj razini. Lojalnost obuhvaća 4 koraka:
3.B.2.1. privatnost
3.B.2.2. jednakost u primjeni pravila
3.B.2.3. stvaranje
3.B.2.4. sigurnost

3.B.3. Profesionalnost
•   profesionalnost je u poslovnom kontekstu induktivni niz od izobrazbe, na najvišoj razini, do minimalnog dohotka, na najnižoj; u ovom nizu vidimo kretanje od izobrazbe (kao početne faze u poslovanju, koja je zapravo učenje, studiranje, priprema za posao), preko kretanja, posjedovanja (a u tim fazama kretanja ljudi, robe i novca), i to sve generira plaću, novac ili profit – to je minimalni dohodak; poslovna profesionalnost sastoji se od 4 koraka:
3.B.3.1. izobrazba
3.B.3.2  kretanje
3.B.3.3. posjedovanje
3.B.3.4. minimalni dohodak

3.B.4. Objektivnost
•   objektivnost u poslovnom kontekstu čini deduktivni niz koji kreće od izbora RM i dolazi do okoline, preko udruživanja i razmjene; sastoji se dakle od 4 koraka:
3.B.4.1. izbor RM
3.B.4.2. udruživanje
3.B.4.3. razmjena
3.B.4.4. okolina






4.BONTON

•   u današnjem poslovnom svijetu više nije dovoljno samo dobro poznavati svoje područje djelatnosti; sposobnost da se dobro slažete s drugima, da se lijepo ponašate i da se drugi lijepo osjećaju u vašem društvu, sve je važnija; bez tih sposobnosti posao lako može propasti; kako se naši proizvodi i usluge često u bitnim sastavnicama ne razlikuju znatno od onih naših konkurenata, upravo će o našem ponašanju ovisiti hoće li klijenti izabrati našu kompaniju ili neku drugu; pravilno i profesionalno ponašanje ključna je predpostavka kvalitete
•   postoje 4 osnovne razlike poslovnog bontona:
1.   predstavljanje
2.   upoznavanje
3.   komuniciranje
4.   udredsko poslovanje

4.A. BONTON
•   u kontekstu PE bonton je skup neformalnih pravila i tradicija koji omogućuju bolju komunikaciju i provedbu poslovnih zadataka
•   daje nam strukturu u kojoj trebamo djelovati

4.A.1. Predstavljanje
•   smatra se nepristojnim neprikladno se odjenuti, jer se to može protumačiti kao nepoštivanje u slučaju da je odjeća manje formalna nego što to situacija zahtjeva
•   pristojno osobno predstavljanje isključuje titule, naslove ili slične opise sebe, osim onih granskih i namjenskih
•   najčešće se ljudi povode za prvim dojmom koji su stekli pri predstavljanju
•   općenito gledano, sebe i svoju organizaciju predstavljamo:
1.   stavom i govorom tijela
2.   odjećom
3.   organizacijskom kulturom
4.   sredstvima, lokacijom i profilom zaposlenih

4.A.1.1. Govor tijela
•   verbalni simboli samo su vrh komunikacijske sante; istraživači tvrde da riječi nose samo 30-35% socijalnog značenja konverzacije ili interakcije
•   govor tijela, odnosno pokreti ruku, osmjesi, grimase i dr. otkrivaju često više nego riječi
•   govor tijela uključuje:
1.   stav
2.   položaj tijela
3.   gestikulaciju
4.   izraze lica

•   stavovom i izgledom se treba što je više moguće baviti i pokušati prezentirati sabranost, budnost, djelotvornost, umjerenost, sigurnost

•   stav: poželjnim poslovnim tjelesnim stavom smatra se ležernost, smirenost, sabranost, koncentriranost, a nepoželjnim: sve što je čudno, nemirno, nestaloženo i sl.

•   položaj tijela: ako stojite dok razgovarate s nekom osoobom, trebali biste:
1.   stajati uspravno, a ne pogrbljeno, jer pogrbljeni stav odaje flegmatičnu osobu s manjkom samopouzdanja
2.   bit mirnih nogu, a ne cupkati u mjestu, jer možete odati da ste nervozn, da vam se nekamo žuri i da nemate dovoljno vremena ili strpljena za svog sugovornika
3.   opusite ruke uz tijelo, a ne ih prekrižiti, jer prekriženim rukama ili nogama odajete odbojnost, neprijateljstvo ili nespremnost na suradnju
4.   držati glavu i bradu uzdignuto, a ne pognuto, kako ne bi ispalo da ste povodljivi, nesigurni  i neincijativni



•   ako sjedite, trebali biste:
1.   sjediti uspravno i mirno bez vrpoljenja u stolici
2.   ako se saginjete da biste podignuli neki predmet, trebate saviti koljena
•   kad želimo biti iskreni prema drugoj osobi, oba otvorena dlana okrećemo prema njoj; smatra se da je znatno teže lagati s ispruženim dlanovima
•   trljanje dlana o dlan u većini slučajeva odaje pozitivno očekivanje i dobro raspoloženje
•   sklopljeni i isprepleteni prsti znače odbijanje
•   čvrsto držimo ruke na leđima u drugoj šaci, kombiniramo s uspravnim položajem tijela, karakteristično je za ljude koji su svjesni svoga autoriteta ili društvenog statusa
•   ako ruka na leđima pridržava zglob ili nadlakticu druge ruke, to znači nervozu ili napetost, nestrpljene ili nesigurnost iščekivanja
•   ponekad ljudi ruke prinose licu, kad sa šakom prekriju usta, znači da se laže; kad se taj pokret premješta s usta na nos, znači da osoba koja to čini želi reći nešto neistinito; trljanje očiju i spuštanje pogleda još jače naglašavaju laganje
•   ako naš sugovornik podboči glavu rukom, odnosno dlanom, znači da mu je dosadan naš razgovor, ako je bradu podbočio placem, a kažiprst usmejrio prema gore znači da se ne slaže s onim što pričamo
•   prateći  i pamteći sugovornikove geste, uči se prepoznati njegove reakcije i stavove izražene govorom tijela i nakon nekog vremena to se može bez previše napora; a uspoređujući ih sa sobom, nauči se kontroli vlastitih tjelesnih poruka

Gestakulacija
•   gestakulacija koje treba izbjegavati: one kojima bi mogli nekoga uvrijediti ili zbog koje bi se neko mogao neugodno osijećati
•   gestikulacija koja bi dovela da se u razgovoru s drugom osobom dosađujemo ili nekoga napadamo (upiruje prstom prema nama)
•   4 osnovna položaja dlana ili šake:
1.   dlan okrenut prema gore – ponizan položaj dlana
2.   dlan okrenut prema dolje – nadmoćan položaj dlana
3.   stisnuta šaka s ispruženim kažiprstom – položaj s       
      kojim se izriču naredbe
4.   grčevito stisnuta šaka – znak ljutnje, mržnje,   
  nervoze

•   o vizualnoj komponenti ovisi gotovo 55% ukupnog dojma koji ostavljamo na druge ljude

Izraz lica
•   izrazi lica najizraženiji su način očitovanja nečijeg raspololoženja
•   efektivni ljudi, često se smiju da bi iskazali prijateljsko raspoloženje, klimaju glavom kao potvrdu razumijevanja i prikladno animiraju lice kako bi pokazali zainteresiranost; to je ono što bi svi na poslovnim  susretima trebali činiti, s obzirom na to da sklapanje poslova često ovisi upravo o dojmu koji ostavimo na svoje sugovornike i suradnike 
•   oči, pogled također su vrlo važni pri komunikaciji; bitno je da sugovornika gledamo u oči dak razgovaramo, jer sve drugo pokazuje nezainteresiranost za sugovornika ili temu o kojoj se razgovara ili raspravlja
•   pri poslovnim odnosima pogled treba usmjeriti u zamišljeni trokut koji zatvaraju oči sa sredinom čela, time se stvara atmosfera ozbiljnosti i poslovni duh na obje strane; u situaciji kada želimo kontrolirati sugovornikov pogled, kada mu nešto pokazujemo ili objašnjavamo, dobro je koristiti se nekim pomagalom kojim pokazujemo i istodobno riječima opisujemo ono što se gleda, na taj način naša se poruka bolje usvaja
•   možemo reći da onaj tko savlada govor tijela ponekad o ljudima može znati više nego što oni sami znaju o sebi

4.A.1.2. Odjeća
•   misao “odjeća ne čini čovjeka, ali ga upotpunjuje” vrlo je istinita, s obzirom na to da se u današnjem društvu ljudi često ocjenjuju prema izgledu, odjeći i kretnjama
•   projektiranje profesionalnog imidža može ponekad izgledati kao dodatni posao za koji vas nitko ne plaća, zahtijeva vrijeme i planiranje u redovitim razmacima; nagrade za razmišljanje o imidžu čine se nezamjetne dok god ne odustanete od toga i pogledate kolike bi bile kazne i posljedice, ako želite ostati kompetitivni, morate kreirati imidž koji će cijeniti i vaši suradnici i klijenti, imidž uz koji će se svi osjećati ugodno, a to je i osnova pristojnog ponašanja
•   organizacije s velikim brojem zaposlenih propisuju odjeću

4.A.1.3. Prostorije
•     uredi – uredni i čisti, spise i papire odlagati izvan vidokruga ljudi, uvelo cvijeće baciti, isprazniti koš
•     dobro osvjetljene, opremljenost različitim tehničkim pomagalima i priborom – prostor prozračen – ugodno uređen
4.A.1.4. Sredstva
•   pisaći pribor, računala, mobiteli, aktovke, automobili i dr.

4.A.2. Upoznavanje
•   izmjena informacija o osobnom imenu te nazivu tvrtke i/ili grane poslovanja između subjekata
•   kod predstavljanja treba uvijek predstaviti po položaju mlađu osobu osobi starijoj po poslovnom rangu, nikako obratno
•   važno je spomenuti da ljudi često nisu upoznati s činjenicom da se ženama koje su zaposlene, imaju neku titulu i sl. uvijek treba obraćati s “gospođo” bez obzira bile udane ili ne, budući da se “gospođa” ne “postaje” samo udajom, već i dobivanjem diplome ili određenim brojem godina
•   važno je upamtiti ime sugovornika
•   kada smo predstavljeni drugoj osobi važno je:
1.   ustati -  i muškarci i žene
2.   pomaknuti se prema osobi i uspostaviti kontakt  očima
3.   rukovati se
4.   pozdraviti drugu osobu i oslovljavati ju imenom
5.   na kraju se pozdraviti i rukovati

4.A.2.1. Osobno upoznavanje
•   osobno upoznavanje: jasno, zanimljivo, pozitivno i dobro izraženo te trajenje ne više od 10 sek.; osobe se rukuju
•   čvrst stisak ruke odaje samosvjesnu, odlučnu i ozbiljnu osobu
•   mekana mlohava ruka – nesigurna osoba
•   presnažan stisak – agresivna, gruba i nagla osoba
•   vlažna ruka – nervozna osoba

4.A.2.2. Posredno upoznavanje
•   posredno upoznavanje – preko treće osobe



4.A.2.3. Poslovni ručak
•   hrana nije jedina stvar na meniju


DA   NE (probajte sami odgonetnut)
- reći “hvala” i “molim” kad vam se doda hrana
- progutati prije nego što progovorite
- staviti hranu u usta kad ste ju stavili na pribor
- torbe odložiti u krilo ili na pod   - raspravljati o poslu prije nego se naruči hrana
- govoriti punim ustima
- mahati priborom
- stavljati laktove na stol
- jesti prije nego što je svima posluženo jelo

•   domačin mora: izabrati restauraciju, podijeliti pozivnice, osigurati rezervacije, odlučiti gdje će se naći sa gostima, isplanirati raspored sjedenja
•   prije naručivanja jela nije preporučljivo razgovarati o poslu, već se preporučuje razgovor o nekim općim temama i upoznavanje suradnika; u tom vremenu trebali biste se potruditi stvoriti bliskije odnose s gostima ili domaćinom – kad je jelo naručeno može se razgovarati o poslovima
•   u suvremenom poslovnom bontonu pri poslovnom ručku loše je sve ono što odvraća pažnju od realizacije posla i/ili nekoga vrijeđa ili izaziva nelagodu
•   domačin plača račun – najbolje kreditnom karticom
•   konobar se oslovljava sa konobar-ica
•   piće se ponudi odmah nakon što se svi smjeste
•   domačin predlaže svojim gostima nešto s menija
•   daju se do znanja prihvatljive cijene, nacionalni specijaliteti
•   “nek moji gosti naruče prvi”
•   ako hrana gostiju stigne prije domačinove treba potaknuti goste da jedu prije no što im se ohladi no domaćin ne smije nikako početi jesti prije njih

4.A.2.4. Konferencije (konvencije)
•   službeno okupljanje ljudi i/ili poduzeća koja se bave istim poslovima





4.A.3. Komuniciranje
•   cijeli suvremeni svijet temelji se na načelima dobrog i djelotvornog komuniciranja
•   najčešće o kvalitetnoj komunikaciji u nekoj organizaciji, kao i organizacije sa svojom okolinom, ovisi uspješnost ili djelotvornost svih dijelova, odnosno organizacijskih funkcija, te uspješnost same organizacije

4.A.3.1. Telefoniranje
•   budite uvijek pažljiv i obziran slušač i tretirajte telefonske pozive tako što biste željeli da drugi tretiraju vas kad pokušavate dobiti željenu informaciju ili ostvarujete neki drugi cilj telefonske komunikacije

4.A.3.2. Dopisivanje
•   djelotvorno poslovno komuniciranje osniva se velikim dijelom na na poslovnom dopisivanju; (memorandumi, poslovna pisma)

4.A.3.3. Razgovori
•   “Teško je reći s kojim ljudima je najteže: s budalama koje nikad ne govore, ili s mudrima koji nikad ne slušaju” – Uffe Ellemann-Jensen
•   usmeni oblik priopćavanja najjednostavniji je i najstariji oblik komuniciranja u svakodnevnom, pa i u poslovnom životu; osoba nastoji u razgovoru na najbolji, najuvjerljiviji i najjasniji način izložiti svoje misli, viđenje situacije ili problema, a s ciljem obavještanja, postizanja sporazuma, odobravanja ili nekoga drugoga poslovnog cilja; o omiijeću vođenja poslovnih razgovora ovisi i krajni ishod posla, što onda ima i posljedice, pozitivne ili negativne, na ukupno poslovanje i daljnji razvoj poduzeća
•   postoje neke pretpostavke koje pomažu u pravilnoj komunikaciji, a čije se prihvaćanje i primjenjivanje preporučuje
•   pametan čovjek neće uvijek šutjeti, već mora govoriti, ali na pravom mjestu, u pravo vrijeme
•   prvo treba promisliti što se želi izgovoriti kako ne bi bilo neumjesno, isprazno, prijekorno ili sl., već mora biti povezano s prije rečenim stvarima
•   treba znati procijeniti kada se smije upasti i prekinuti tuđe govorenje, nije lijepo nekome upadati u riječ i govoriti u isto vrijeme sa sugovornikom, jer nitko neće čuti što govori onaj drugi
•   treba biti koncentriran na ono što sugovornik priča, a ne samo na ono što se želi reći
•   treba procijeniti koliko će se govoriti, ne treba držati monologe u razgovoru, niti objašnjavati predetaljno
•   treba obračati pažnju na način na koji se govori, preporučuje se da glas, lice i kretanje budu ljupki, a visina i ton glasa umjereni
•   prilikom ulaska u društvo ili pristupanja razgovoru pristojno je pozdraviti prvi, bez obzira na godine ili status
•   za početak razgovora preporučuje se upotreba nekih uvodnih rečenica ili pitanja koja su uvijek prigodna
•   ponekad je teško odrediti u kojem trenutku je razgovor završen, pa je preporučljivo najaviti svoje istupanje iz razgovora npr. riječima:”Vrijeme je da se vratim poslu” ili “Ispričajte me za sada” ili sl.
•   ako se koristi humor, potrebno je paziti da se njime nikoga ne uvrijedi
•   nije dobro uvijek nametati svoje “ja” u razgovoru
•   ne treba koristiti poštapalice ili žargon
•   ne dopustite da vas uvedu u nedolične razgovore o drugim suradnicima
•   interakcija s drugim rukovoditeljima je najbolji način razrade ideja; to nas vraća na važnost timskog rada i umijeće suradnje s ljudima

4.A.3.4. Sastanci
•   deset koraka za uspješno vođenje sastanaka:
1.   početi na vrijeme
2.   određivanje teme (ciljeva) sastanka
3.   pratiti dnevni red
4.   kontrolirati vrijeme
5.   potaknuti diskusiju
6.   kontrolirati problematične sudionike
7.   riješiti konflikte
8.   poticati pitanja
9.   pojasniti akcije
10.   sažetak

4.A.4. Uredsko poslovanje

4.A.4.1. Darovi (pokloni) (mito u nas)
•   prije negoli krenete u kupnju darova za vaše inozemne poslovne partnere, iznimno je važno da shvatite običaje, tradiciju i kulturu osobe za koju kupujete, kako dar ne bi postao nenamjeravana uvreda
•   tako se u Japanu i Latinskoj Americi nikad ne daruju otvarači za pisma; u Indiji se ne daruju predmeti od kože; u Kini – sat; u Japanu – bijelo cvijeće i krizanteme (simbol smrti); u Njemačkoj – crvene ruže (romantika)
•   idealan dar je ulaznica za važna događanja, proizvod samog poduzeća
•   dar uvijek zamotajte prije predaje. Nezamotani dar pokazuje nemar i nebrigu, te potkopava njegovu vrijednost – uz dar ide čestitka s osobnom porukom i potpisom

4.A.4.2. Bonton izvan radnog mjesta


- pričajte o svemu što bi se moglo pozitivno reflektirati na vas profesionalno ili privatno
(neke vaše posebne vještine i sposobnosti)
- ograničite diskusije o vašim ljubavnim doživljavima (ne pomažu ako želite ostaviti sliku pouzdanog profesionalca)
- obraćajte pažnju na reakcije ljudi na vaše priče o društvenom životu   - ne pričajte sve o sebi, poželjno je biti pomalo misteriozan
- ne govorite ništa što bi se moglo negativno reflektirati na vas osobno ili profesionalno
- ne kritizirajte druge zbog njihovih aktivnosti u slobodno vrijeme (suditi je ljudski, ali pričati o tome može biti nepristojno i opasno za vaš ugled)

4.A.4.3. Putovanja
•   poslovna putovanja mogu biti povezana s konkretnom suradnjom s određenim partnerom ili s održavanjem nekog poslovnog skupa ili kongresa

4.A.4.4. Uredski bonton
•   uredski bonton je utvrđeni način individualnog ponašanja zaposlenih u uredu, s ciljem unapređenja pozitivne interakcije između samih zaposlenih, te između zaposlenih i klijenata, partnera, potrošača i drugih
•   potrebno je uvijek imati na umu da su za posao važne tri stvari; profesionalnost, znanje i kulturno ponašenje, jer o tome ovise i rezultati rada cijele skupine
•   osnovna pravila u uredu:
•   promatrajte ljude s kojima radite i budite svjesni njihovih mogućnosti;
    uvijek obavite ono što se od vas očekuje; iako se   
    možda radi u opuštenoj atmosferi (traperice i klizno 
    radno vrijeme), krajnji cilj ipak je produktivnost
•   za posao se odijevajte primjereno
•   naučite imena ljudi s kojima radite
•   nedržite noge na stolu
•   ne žvačite gumu za žvakanje, pogotovo dok telefonirate (kako on zna kad me ne vidi , ja to suptilno radim )

4.B. NORME
•   norme su običaji i tradicije kojima se vodimo u međusobnim odnosima u svakodnevnom životu i komunikaciji – naravno, u ovom kontekstu to se tiče poslovne komunikacije; norme se sastoje od navika, običaja, konvencija i protokola.

4.B.1. Navike
•   navike se sastoje od 4 koraka određenog slijeda: govor tijela, osobno upoznavanje, telefoniranje i darovi; komunikacija se prenosi od samoga sebe preko kontakata, na redovito komuniciranje unutar jedne skupine; navike se dakle sastoje od ovih koraka:
4.B.1.1. – govor tijela
4.B.1.2. – osobno upoznavanje
4.B.1.3. - telefoniranje
4.B.1.4. – darovi

4.B.2. Običaji
•   običaji se sastoje od ovih elemenata redom: odjeća, posredno upoznavanje, dopisivanje, bonton izvan radnog radnog mjesta; to su kategorije kojima upravljaju zadani obrasci izvan osobnih aktivnosti, volje ili želja pojedinca; to su situacije u kojima postoje društveno oformljeni obrasci koji vode društveno ponašanje lakše i kvalitetnije komunikacije

4.B.3. Konvencije
•   konvencije obuhvaćaju ove kategorije: prostorije, poslovni ručak, razgovori i putovanja; konvencije su kategorije u kojima komuniciraju skupine, a ne više pojedinci, kao u navikama i običajima;

4.B.4. Protokol
•   protokol obuhvaća formalno zadano komuniciranje, a sastoji se od sredstava, konferencija ili konvencija, sastanaka i uredskog bontona, koji tim slijedom pokazuju redosljed prioroteta organiziranja formalnog skupnog komuniciranja
•   važnost međusobnog komuniciranja dolazi do posebnog izražaja u svijetu poslovanja; razlike u mentalitetu, kulturi ili običajima treba poštovati, poslovni bonton jest komunikacija višega ranga, jer sudionik poslovne komunikacije mora uvijek biti svjestan svih okolnosti da bi mogao prikaldno reagirati


i s ovim završava etika..........poslovna.................

napravi neki index pojmova ... ovako je nepregledno i nema neke razlike izmedju naslova i ostatka teksta ...

sa 4 strane jedva se mozes snaci, a zamisli sa 10 ...

*moje misljenje  ... ja ako bih htela nesto da dodam .. nemam pojma jesi li to vec stavio ili ne ....

Ok, trebat će mi malo vremena....
indeks ću onda staviti na prvu stranu

Idemo dalje rekli bi neki političari....
Naša iduća naslovna cjelina je:  UPRAVLJANJE BANKAMA

1. UPRAVLJANJE SUVREMENIM BANKAMA
2. CILJEVI BANAKA I BANKOVNOG MENADŽMENTA
3. TEORIJA BANKOVNE TVRTKE – ZAŠTO BANKA POSTOJI?
4. POSEBNE KARAKTERISTIKE BANKE
5. ASIMETRIČNE INFORMACIJE I MORALNI HAZARD
6. DEFINIRANJE BANKE
7. ODNOS BANKE I PRIVREDE
a) ANGLOAMERIČKI MODEL
b) NJEMAČKI «HAUSBANK» MODEL
c) JAPANSKI MODEL – KEIRETSU MODEL
8. DOKTRINE U UPRAVLJANJU BANKAMA
8.1DOKTRINA KOMERCIJALNIH KREDITA
8.2TEORIJA PREBACIVANJA
8.3TEORIJA PREDVIĐENOG (OČEKIVANOG) DOHOTKA
8.4DOKTRINA OBJEDINJAVANJA FONDOVA
8.5DOKTRINA POVEZIVANJA IZVORA I PLASMANA
8.6DOKTRINE USKLAĐIVANJA IZVORA I PLASMANA OVISNO O PROMJENAMA KAMATNJAKA – STRATEGIJE «JAZA»
8.6.1. STRATEGIJA NEUTRALNOG JAZA
8.6.2 STRATEGIJA POZITIVNOG JAZA
8.6.3 STRATEGIJA NEGATIVNOG JAZA
9. STRATEGIJE JAZA
9.1 STRATEGIJA NEUTRALNOG JAZA
9.2 STRATEGIJA POZITIVNOG JAZA
9.3 STRATEGIJA NEGATIVNOG JAZA
10. TRICK
11. ZADACI BANKOVNE UPRAVE
11.1 ODLUKE O PLASMANIMA
11.2 ODLUKE O IZVORIMA SREDSTAVA
11.3 ODLUKE O DIVIDENDI
12. VRIJEDNOST BANKE
13. NAČELA BANKOVNOG POSLOVANJA
13.1 NAČELO LIKVIDNOSTI
13.2 NAČELO SIGURNOSTI I EFIKASNOSTI ULAGANJA
13.3 NAČELO RENTABILNOSTI
13.4 NAČELO POSLOVNOSTI I UREDNOG POSLOVANJA
14. ZADATAK I SADRŽAJ POLITIKE UPRAVLJANJA BANKAMA
15. UTJECAJ REGULACIJE NA POSLOVANJE BANAKA
16. OBLICI I METODE POVEZIVANJA BANAKA
17. POVEZANE OSOBE
18. ZAŠTITA POTROŠAČA – KOMITENATA BANAKA
19. BANKARSKA TAJNA

---

1. UPRAVLJANJE SUVREMENIM BANKAMA
Banka ne posluje samo u bankovnoj već u financijskoj servisnoj industriji (FSI) tako da joj konkuriraju druge banke, ali sve važniji su joj konkurenti nebankovne financijske institucije pa čak i nefinancijska poslovna poduzeća (npr. telekomunikacijske tvrtke). Banke su se danas pretvorile u financijske konglomerate (holdinzi, korporacije, grupe) sa specijaliziranim subsidiarijama (bankama, štedionicama, financijskim kompanijama, tvrtkama za poslovanje s vrijednosnicama, osiguravateljnim društvima, leasing kompanijama...) u svom sastavu. Većina bankovnih konglomerata danas može pružati sve financijske usluge – dobar primjer su američke korporacije «Citicorp» ili njemačke «allfinanz» institucije koje pružaju sve financijske usluge «na jednom mjestu i pod jednim krovom».
Danas se može govoriti o upravljanju izoliranim tradicionalnim bankama specijaliziranim prema vrsti komitenata (građani, velika poduzeća), zemljopisnom području (lokalne, regionalne, nacionalne, internacionalne), «veleprodajnim» (wholesale) ili «maloprodajnim» (retail), o upravljanju bankama koje su podružnice – subsidiarije složenih financijskih konglomerata – hobotnica ali i o upravljanju financijskim (bankovnim) konglomeratima.
Novo (današnje) bankarstvo determinirano je važnim promjenama u okruženju kao:
→ dinamičnim i promjenjivim ekonomskim, socijalnim i političkim okolnostima
→ promjenjivim zakonskim i regulatornim okruženjem (deregulacija – reregulacija) – to bankama stalno otvara nove mogućnosti ali i donosi sve više novih rizika (financijska liberalizacija jača konkurenciju ali i zahtjeva učinkoviti management da bi se preživjelo u izrazito kompetitivnom okruženju)
→ novo bankarstvo, uz zadržavanje tradicionalnih poslova i načina poslovanja, zasniva se i na elektroničkoj distribuciji bankovnih proizvoda potpomognutoj informatičkom tehnologijom i telekomunikacijama – to zahtjeva odgovarajuće prilagodbe u upravljanju bankama (direktno bankarstvo, dvostruki kanali distribucije usluga...)
→ konkurencijom institucionalnih investitora (mirovinskih fondova, investicijskih fondova, osiguravatelja života) – oni im uzimaju depozite stanovništva
→ ostalim važnim promjenama kao što su internacionalizacija, sveopća sekuritizacija, konglomerizacija, financijske inovacije...
Bankovni manageri moraju se prilagoditi dinamičnim promjenama u okruženju (današnja kretanja u bankarstvu ne potvrđuju tezu da će banka nestati ali upućuju na budućnost bez tradicionalnih banaka, ali sa bankarstvom). BANKOVNI MANAGEMENT ima zadaću složiti optimalnu kombinaciju teorije i prakse koja će banci omogućiti da opstane u promjenjivom regulatornom, financijskom, tehnološkom i gospodarskom okruženju, i ostvari interese svojih vlasnika. Nema jedinstvene teorije upravljanja bankama ali prevladava stav da je to vještina zasnovana na iskustvu i na poštivanju određenih načela i opće prihvaćenih postupaka. Ovako uopćeno definiranje bankovnog managementa proizlazi iz činjenice da postoje male i velike banke, državne i privatne, nacionalne i internacionalne... svaka sa drugačijim ciljevima i determinantama. Različite su im aktive, izvori sredstava, opseg i vrste usluga pa i same uprave koje moraju ostvarivati suprostavljene ciljeve (dobit, likvidnost, sigurnost). Zbog svega ovoga poslovna politika i upravljanje bankama nužno obuhvaća izučavanje okruženja u kojem naše banke djeluju i cjeline bankovnog sustava (makrorazina) i uobičajeno izučavanje politike, metoda i tehnika upravljanja na razini pojedinačne banke (mikrorazina).


2. CILJEVI BANAKA I BANKOVNOG MENADŽMENTA
I. Poslovne banke osnivaju osobe koje raspolažu kapitalom kako bi banke financirale (kreditirale) one osobe koje ne raspolažu novčanim kapitalom. Motiv vlasnika banke je dobit tj. uvećavanje uloženog kapitala. Funkcija poslovne politike banaka izvodi se iz ovako definiranog cilja, tj. CILJ UPRAVLJANJA BANKAMA je utvrđivanje takvih POLITIKA I POSTUPAKA koji će maksimalizirati bogatsvo dioničara. Kratkoročno, taj se cilj ostvaruje maksimaliziranjem dividende a dugoročno uvećavanjem neto vrijednosti banke – equity kapital. Dugoročni cilj se može definirati i kao maksimaliziranje CIJENE DIONICA banke. Ponekad se cilj dinamički definira kao «maksimaliziranje SADAŠNJE VRIJEDNOSTI budućih primitaka».
Ispunjavanju ciljeva potpomaže planiranje kojim se razvija strategija za postizanje ciljeva. Planiranje u bankama predstavlja kvantificiranje ideja i program akcije za postizanje ciljeva. PRAVILA u bankarstvu služe utvrđivanju određenih i konačnih aktivnosti u određenim situacijama. Zdadaća upravljača bankama je utvrditi bankovne potencijale, uvjete u okruženju, definirati ciljeve i formulirati politike za ostvarivanje ciljeva. Ciljevi banke mogu se ostvariti samo ako se ostvaruju temeljne funkcije banke: a) funkcija mobiliziranja sredstava (uže: depozitna funkcija), b) funkcija plasmana (kreditna i investicijska funkcija), c) osiguranje plaćanja i pružanja drugih financijskih usluga.
II. Ostvarivanje ciljeva i funkcija banke može otežati činjenica da management i zaposlenici banke mogu imati vlastite ciljeve koji su sukobljeni cilju maksimaliziranja dobiti vlasnika. Ako postoji sukob ciljeva banka može na tržištu vrijediti manje nego objektivno vrijedi, cijene dionica biti će niže od realnih i može doći do preuzimanja banke. Vlasnici moraju disciplinirati upravu i zapolenike i privoljeti ih da slijede njihove interese (managementu i zaposlenicima se nude dionice banke kroz povoljnu kupnju ili kroz precizno razrađen sustav kompenzacija čime cilj maksimiranja dobiti vlasnika postaje i njihov cilj).
III. SOCIJALNI CILJEVI BANKE nisu primarni interes privatnih vlasnika ili bankovnih uprava no banka je i «javno dobro», ispunjava mnoge javne interese i odgovara na zahtjeve zajednice u kojoj djeluje. Najbolji doprinos banaka ostvarivanju socijalnih ili općegospodarskih ciljeva je njihova stabilnost, sigurnost, cjenovna efikasnost pa i profitabilnost jer banka tada plaća poreze kojima se financiraju i socijalni ciljevi. Socijalni ciljevi banaka su i: osigurati svima bankovni servis, onemogućiti individualnu diskriminaciju, voditi računa o interesima lokalne zajednice, omogućiti kredite i financijski servis području na kojem prikupljaju depozite, pružati potporu stambenom zbrinjavanju i financirati namjene od «javnog interesa», i sl.. Kao monetarna institucija poslovna banka pridonosi ostvarivanju važnih gospodarskih interesa jer je najvažnija institucija transmisijskog mehanizma novčane politike središnje banke.
Uprava banke nastoji uskladiti sve ove ciljeve, a u slučaju potrebe izbora među njima odlučiti će se za interese vlasnika jer je dužna zastupati njihove interese («teorija zastupanja»).     


3. TEORIJA BANKOVNE TVRTKE – ZAŠTO BANKA POSTOJI?
Banke posluju na tržištu i kao sva druga profitna poduzeća naplaćuju svoje usluge. Na trošak primljenih depozita i drugih izvora dodaju kamatnu maržu pa tako korisnici bankovnih kredita imaju veće troškove financiranja nego što bi ih imali bez posredničke uloge banaka. Kamatna marža na prvi je pogled nepotrebni trošak kojeg su, međutim, komitenti banaka spremni platiti pa je logično pitanje zašto to čine. Ovo pitanje zauzima jedno od središnjih mjesta u tradicionalnoj teoriji bankarstva , a odgovor na njega zapravo je odgovor na pitanje zašto banke postoje i kako opstaju unatoč razvijenim modalitetima suvremenog neposredovanog financiranja. Ilustraciju intermedijacijske funkcije banke i odgovor na pitanje zašto banke postoje pruža prikaz jednostavnog modela kreditnog tržišta.                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                               


4. POSEBNE KARAKTERISTIKE BANKE
→ banke se smatraju «javnim dobrom» - ispunjavaju javne zadaće, zadovoljavaju javne interese i osim ostvarivanja motiva svojih vlasnika ostvaruju i učinke na dobrobit zajednice
→ bankovni sustav utječe na stabilnost cijelog financijskog, a najčešće i sveukupnog gospodarskog i društvenog sustava – povremene krize bankovnih sustava i propadanja banaka uvijek izazivaju ozbiljne izravne novčane štete zbog gubitka ali i negativne šire ekonomske posljedice («negativne eksternalije») kao što su smanjenje ponude kredita privredi, zastoji ili kolaps platnog sustava, i sl. pojave koje proizvode krize u privredi
→ troškovi propadanja banaka uvijek su veći za društvenu zajednicu nego za njihove vlasnike jer banke posluju s tuđom imovinom – zato je državna vlast uvijek zainteresirana za stanje u bankovnom sektoru pa im osigurava povlastice i zaštitu ali i nad njim uspostavlja čvrstu regulaciju, sustavni nadzor i poduzima mjere kako bi ga disciplinirala i osigurala njegovu stabilnost
→ poslovne banke su međusobno povezane kreditima koje jedna drugoj odobravaju za održavanje svakodnevne likvidnosti, platnim prometom, deviznim poslovanjem i dr. oblicima suradnje – zbog toga se problemi izoliranih banaka lako prenose na druge, inače zdrave banke, zbog čega je u bankovnom sektoru snažno prisutan «sistemski rizik» (banke zaslužuju poseban status u odnosu na nefinancijska poduzeća jer su od njih osjetljivije na sistemski rizik i šokove iz okruženja)
→ banke upravljaju najvećim dijelom nacionalne financijske imovine i odgovorne su za njezinu racionalnu upotrebu – glavnina financijske imovine koncentrirana je u bankama pa o njima ovisi ekonomska sigurnost i dobrobit obitelji i pojedinaca (javni interes država pokazuje tako što posebno skrbi za zaštitu malih štediša, primjerice, uspostavljanjem sustava osiguranja depozita)
→ u izvorima sredstava banaka obveze prema nefinancijskom sektoru višestruko nadmašuju njihov vlastiti (equity) kapital po čemu se one bitno razlikuju od drugih poslovnih poduzeća – visoki udjel tuđih sredstava u odnosu na vlastiti kapital (visoka financijska poluga) uzrok je njihove posebne izloženosti rizicima, nestabilnosti njihovih prihoda i zarada, osjetljivosti na iznenadne promjene novčane politike središnje banke, visoke promjenjivosti njihove tržišne vrijednosti zbog promjena kamatnih stopa i prinosa na financijskom tržištu. i sl..
→ banke od poduzeća preuzimaju i kontroliraju kreditne i dr. rizike koji nastaju u realnom sektoru, te im pomažu u upravljanju ostalim rizicima – time smanjuju i vlastitu izloženost rizicima
→ banke (kao i dr. financijski posrednici) imaju malo materijalne imovine pa je kod njih odnos fiksne imovine prema ostaloj imovini (operativna poluga) niži nego kod nefinancijskih poduzeća – one imaju onaj minimum materijalne imovine koji im omogućava uspješno trgovanje financijskom imovinom
→ banke se mogu opisati i kao porfelj, tj. kao kombinacija likvidnih obveza u pasivi i nelikvidne imovine u aktivi imovinske bilance (s gledišta ročnosti banka je asimetrična institucija) – obveze poslovnih banaka su kratkoročne, pa dospijevaju brže, moraju se prilagođavati promjenama tržišnih uvjeta u kratkom roku, a depoziti po viđenju uvijek su podložni naglom povlačenju; plasmani banaka su dugoročni te su manje osjetljivi na kratkoročne tržišne oscilacije i naplativi su tek u dužem roku, pa spomenuta asimetrija može izazvati probleme bankama kao npr. «juriš na banke» u kriznim situacijama
→ banke služe kao kanal i oslonac novčane politike središnje banke i ekonomske politike zemlje – zbog toga su u svom ponašanju primorane prilagođavati se njihovim promjenama

5. ASIMETRIČNE INFORMACIJE I MORALNI HAZARD
Nedostatak financijskog i bankovnog tržišta su asimetrične informacije jer jedna strana od drugoj nema dovoljno informacija ili su one nejednake pa se pojavljuje problem donošenja ispravnih odluka. Kreditni dužnici najčešće imaju bolje informacije o potencijalnim rizicima i mogućoj dobiti iz projekata nego banka od koje traže kredit za njegovo financiranje. Sama banka bolje od svojih deponenata ili kupaca zadužnica znade kako je plasirala njihova sredstva, da li ima problematičnih i nenaplativih kredita ili čak da li je pred kolapsom. Odluke upravljača bankama ograničene su njihovom sposobnošću i vlastitim procjenama s jedne strane i ograničenim informacijama s druge strane što može dovesti do problema u upravljanju bankama.
Nedostatak informacija pojavljuje se prije i poslije zaključivanja posla.
a) PRIJE transakcije nedostatak informacija može dovesti do KRIVIH ODLUKA (POGREŠNE SELEKCIJE). Primjerice, banka, zbog nedostataka informacija, ne može lako selekcionirati one najrizičnije komitente (koji «najžešće» traže kredit jer im je on zadnja prilika) od onih dobrih pa rješenje pronalazi u suzdržavanju od kreditiranja, pri čemu odustaje i od dobrih kredita (komitenata) iako možda tržište i nije posebno rizično. U takvim prilikama loši dužnici će možda i lakše dobiti kredit jer su agresivniji u traženju ili će pri visokim kamatnim stopama samo oni tražiti kredit.
b) NAKON transakcije asimetričnost informacija može izazvati MORALNI HAZARD. U kreditnom poslovanju banaka moralni hazard je opasnost da dužnik nakon što mu je odobren kredit može poslovati na način koji je za kreditora nepoželjan (nemoralan) jer takve njegove aktivnosti mogu dovesti u pitanje otplatu kredita. Banke će se, u takvim situacijama, suzdržavati od kreditiranja čak i ako se iz takvih rizičnih poslova ostvaruje i visoka dobit (cijena tako ostvarene dobiti je gubitak reputacije dužnika). Posljedice nepotpunih informacija i moralnog hazarda još su veće na tržištu VP-a pa je to jedan od razloga zašto su bankovni krediti važniji u financiranju poduzeća.
Moralni hazard pojavljuje se i u kontekstu osiguranja bankovnih depozita zato što uprave banaka preuzimaju nedopustivo visoke rizike pri plasiranju štednje jer im sustav osiguranja depozita preuzima rizike i nadoknađuje štednju uloženu u loše plasmane (uprave banaka ne snose punu cijenu gubitka zbog neodgovornog preuzimanja rizika). Zbog osiguranja depozita štediše ne vode računa o zdravlju banke kojoj povjeravaju depozite pa im je svejedno kakvoj banci povjeravaju novac jer sve nude jednake kamatne stope. Loše banke, suočene s mogučnošću propadanja mogu čak nuditi i više pasivne kamatne stope i poduzimati rizične plasmane kako bi izbjegle stečaj, a da to štediše ne znaju. Ukupni gubici u bankovnom sektoru bit će veći nego da nema osiguranja depozita.
Teorija zastupanja polazi od toga da su upravljači bankama samo zastupnici (agenti) vlasnika koje je Zakon ovlastio da vode poslove banke za dioničare. Uprava je posrednik između dioničara i tržišta. Zbog nesuradnje vlasnika i managementa i asimetričnih informacija može doći do nepotrebnih troškova u poslovanju banke. Tome pridonose i ponekad sukobljeni ciljevi vlasnika i uprave. Da bi se izbjegli nepotrebni troškovi zastupanja potrebno je ostvariti otvorenu komunikaciju između vlasnika i uprave, birati časne, otvorene i komunikativne managere i razraditi sustav nagrađivanja članova uprave i zaposlenika (kompenzacijske planove) koji sprječavaju negativne posljedice asimetričnih informacija. Iste učinke ima i razvijanje odnosa povjerenja između kreditora (banke) i njihovih komitenata, a posebno kreditnih dužnika.
Problem asimetričnih informacija rješava se:
1) Profesionalnom, privatnom i nezavisnom proizvodnjom informacija od strane kreditnih agencija;
2) Državnom regulacijom koja obvezuje na povećavanje kvantuma informacija («razotkrivanje» banaka i komitenata);
3) Traženjem odgovarajućih instrumenata osiguranja vraćanja kredita i analizom neto vrijednosti dužnika;
4) Praćenjem i brzom naplatom problematičnih kredita;
5) Preciznim ugovaranjem i ugovornim restrikcijama.


6. DEFINIRANJE BANKE
- ne postoji jedinstvena i općeprihvaćena definicija banke koja bi sažeto određivala banku
- ekonomske (tržišne) definicije banaka teorijski objašnjavaju karakteristike, funkcije i ulogu banaka u ekonomiji i u ukupnom društvu
- zakonskim definicijama nastoji se precizno definirati banke kako bi se iz praktičnih razloga razgraničila njihova posebna ovlaštenja u odnosu na nebankovne financijske institucije i na nefinancijska poslovna poduzeća
- današnje banke su prošle (SAD), prolaze (Europa) ili su tek otpočele (Japan, Srednja i Istočna Europa) prolaziti kroz procese regulatornog i funkcionalnog redefiniranja i sveobuhvatnog organizacijskog, informatičkog pa i kadrovskog restrukturiranja
- prvu precizniju zakonsku definiciju banke dao je američki Zakon o bankovnim holding kompanijama (1956, 1970) koji je banku definirao kao instituciju koja «prima depozite koje depozitori zakonski imaju pravo povlačiti na zahtjev i ... istodobno odobrava poslovne kredite» → ova «definicija prema poslovima» kojom se status banke određuje prema karakterističnim poslovima koje institucija obavlja, jasno upućuje na 3 posebne karakteristike banke:
1. Banka prima novčane depozite od najšire javnosti
- primanje depozita od najšire javnosti je povlastica banaka i njihova temeljna odrednica jer je to svim drugim poduzećima zabranjeno (izuzetak su depozitne štedne institucije, npr. štedionice, koje primaju depozite od dijela javnosti – stanovništva)
- među obvezama svoje imovinske bilance banke imaju i tzv. monetarne obveze u obliku depozita na transakcijskim računima – računima plaćanja (tekućim, žiro, čekovnim računima) koji su osnova njihove emisijske funkcije jer na osnovi njih banke obavljaju sekundarnu emisiju depozitnog – knjižnog novca
- prijenos štednje funkcija je svih financijskih posrednika, a pravo na vođenje transakcijskih računa i multipliciranje depozita rezervirano je samo za depozitne institucije
- ako se apstrahiraju štedionice, sposobnost kreacije novca je najvažnija posebna osobina banaka po kojoj se one razlikuju od svih drugih novčarskih institucija (zbog ove činjenice banke su svugdje podvrgnute monetarnoj kontroli nacionalnih središnjih banaka)
2. Najvažniji aktivni posao banaka je odobravanje kredita
-  banka je kreditno poduzeće i odobravanje kredita je njezina nezaobilazna karakteristika ali kredite odobravaju i sve ostale financijske institucije pa čak i poslovna poduzeća
- unatoč tome, odobravanje kredita smatra se jednom od osnovnih bankovnih funkcija jer su one institucije koje stalno, a ne povremeno, te profesionalno primaju depozite i odobravaju kredite
- tehnički promatrano, pravna osoba mora obavljati i depozitne i kreditne poslove da bi imala status banke
3. Banke su institucije platnog prometa
- današnji platni promet je bezgotovinski i obavlja se prijenosom depozitnog novca s računa na račun
- kako druge financijske institucije (osim štedionica) nemaju pravo voditi transakcijske račune na kojima se nalazi depozitni novac, obavljanje plaćanja najčešće se ističe kao treća specifična karakteristika banaka
***- navedene 3 karakteristike čine liniju u razlikovanju banaka od drugih financijskih institucija – banke obavljaju i niz drugih poslova na financijskom tržištu ali te poslove u pravilu smiju obavljati i druge institucije
ŠIRE DEFINIRANJE – KREDITNE, FINANCIJSKE, MONETARNE I NEMONETARNE FINANCIJSKE INSTITUCIJE
- brze promjene u financijama i deregulacija financijskog sektora nakon 80-tih godina prošlog stoljeća brzo uklanjaju tradicionalne razlike između banaka i njima vrlo sličnih štednih depozitnih institucija (štedionice, kreditne unije, kooperative, hipotekarne štedionice, poštanske štedionice i specijalizirane državne kreditne institucije)
- ove bankama srodne institucije također primaju depozite, odobravaju kredite, vode transakcijske račune, vode platni promet i obavljaju dr. poslove koji su bliski bankovnim, pa se danas zajedno s bankama objedinjavaju u široj grupi «kreditnih institucija»
- KREDITNE INSTITUCIJE su poduzeća („undertakings“) čiji je posao primanje depozita ili drugih sredstava s obvezom vraćanja od javnosti i odobravanje kredita za vlastiti račun
- FINANCIJSKE INSTITUCIJE su poduzeća kojima je zabranjeno primati depozite ili ostala sredstva s obvezom vraćanja, tj. one su poduzeća koja nisu kreditne institucije već im je osnovni posao stjecanje udjela ili obavljanje jednog ili više poslova kao što su: čuvanje i administriranje VP-a, usluge po kreditima i usluge čuvanja i skrbi (poslovi koje smiju obavljati banke ali i ostale nebankovne financijske institucije)
- uvažavajući promjene i pojavu novih institucija, EU je uvela i šire kategorije Monetarnih financijskih institucija (MFI) i Nemonetarnih financijskih institucija (OMFI) pri čemu MFI čine «sektor emisije novca u euro području»
BANKA POTPUNE USLUGE I BANKOVNI KONGLOMERATI
- prisiljene prilagođavati se novim okolnostima i izazovima u okruženju, banke su se u posljednja dva desetljeća preoblikovale od tradicionalnih depozitno-kreditnih institucija u banke «potpune usluge» ili u financijsko-servisne «clustere» sposobne pružiti svaku financijsku uslugu i na domaćem i na međunarodnom financijskom tržištu
- prilagodba banaka odvijala se dvosmjerno: prvo, pritiskom na regulatorna tijela kako bi se uklonila zakonska ograničenja i zabrane zbog kojih su banke bile u neravnopravnom položaju u odnosu na  nebankovne konkurente i drugo, proaktivnom tržišnom strategijom preuzimanja svih poslova na financijskom tržištu
- deregulacija, promjene u poslovnoj filozofiji i u upravljanju, te sveobuhvatno restrukturiranje banaka doveli su do toga da su suvremene banke bitno drukčije od tradicionalnih banaka od prije 20-tak godina
- europske banke, primjerice, tradicionalno su univerzalne ali je deregulacija znatno proširila mogućnosti poslovanja pa se raspon njihovih poslova kreće od tradicionalnih depozitnih i kreditnih aktivnosti do prihvaćanja svih poslova univerzalne banke → preuzimanje novih, netradicionalnih bilančnih poslova, a posebno porast izvanbilančnog poslovanja i nekamatnih prihoda predstavljaju ključne čimbenike oporavka banaka u zadnjem desetljeću
- današnje banke su se preoblikovale u složene financijske konglomerate – financijske hobotnice sa pipcima u svim tradicionalnim bankovnim, nebankovnim pa čak i u pomoćnim financijskim poslovima
- suvremeno zakonodavstvo SAD-a, EU i Japana danas omogućava još šire i slobodnije povezivanje banaka u financijskim holding kompanijama (FHC) u okviru kojih se mogu obavljati ne samo bankama «bliski» već i oni poslovi koji su samo «komplementarni» bankovnim ili predstavljaju pomoćne bankovne usluge → za potrebe supervizije suvremeno zakonodavstvo definiralo je i pojam «grupe banaka» tako da je danas u potpunosti omogućeno vlasničko i upravljačko povezivanje banaka i drugih pravno nezavisnih financijskih institucija u financijskim konglomeratima (zakonodavci su omogućili bankama obavljanje gotovo svih financijskih poslova)
- završetkom tog procesa može se smatrati donošenje «Zakona o modernizaciji financijskih usluga» - GLB Zakon iz 1999.g. (SAD) → time je konačno završen proces preobrazbe tradicionalnih banaka u «financijske institucije potpune usluge»


7. ODNOS BANKE I PRIVREDE
U odnosima banaka i privrede mogu se izdvojiti 3 modela:
a) ANGLOAMERIČKI MODEL
- oslanja se na tržište kapitala, razvijene banke ali i na sektor sve važnijih nebankovnih, starih i novih institucija
- alokaciju kapitala osigurava razvijeno, otvoreno, informirano, kompetitivno i učinkovito financijsko tržište
- tržišna disciplina i primjena komercijalnih kriterija određuju racionalnu upotrebu kapitala pa tako i odnos banaka i poduzeća
b) NJEMAČKI «HAUSBANK» MODEL
- osniva se na posebnom i čvršćem oslanjanju poduzeća na jednu glavnu (kućnu) banku i njezino kreditno financiranje
- poduzeća komitenti drže kod svojih «kućnih» banaka dionice «u depozitu» i prepuštaju bankama glasačka prava koja iz njih proizlaze → banke često kontroliraju veliki dio glasačkih prava i nameću svoje predstavnike u uprave ili u nadzorne odbore poduzeća
- veza između banaka i poduzeća je vrlo čvrsta jer banke kontroliraju tvrtke i njihovu dioničku vrijednost, bolje poznaju poduzeća i, smatra se, lakše procjenjuju njihove potrebe za kreditima banaka i rizičnost svojih plasmana
c) JAPANSKI MODEL – KEIRETSU MODEL
- japanske banke i industrijska poduzeća povezana su u neformalne KEIRETSU konglomerate («keiretsu» – poslovna grupa)
- keiretsu grupu čine banke i druge financijske institucije i industrijska poduzeća koja se međusobno posjeduju i čvrsto su poslovno povezana
- banke i poduzeća uzajamno povezuju manji ili veći vlasnički udjeli
- tako se uspostavlja čvrsta dugoročna povezanost banaka i keiretsu poduzeća → banke imaju bolje informacije o poduzećima – članovima grupe nego o onima izvan grupe, mogu nadzirati njihovo poslovanje i utjecati na odluke uprave (zbog toga im je olakšano ocjenjivanje rizičnosti njihovog financiranja pa se lakše i češće odlučuju odobravati im kredite nego nečlanovima grupe)
- japanski model decentraliziranog bankarstva i čvrste vlasničke, financijske i upravljačke isprepletenosti poduzeće i banaka traži konsenzus managementa poduzeća, banaka a često i političke vlasti, ali omogućava njihovu kontinuiranu međusobnu kontrolu i nadzor
***- b) i c) pokazali su se u prošlosti dobrim modelima, posebno u kriznim prilikama kada su se poduzeća mogla oslanjati na banke, međutim ovi modeli uz svoje prednosti sa sobom nose i određene probleme → slabosti su se nakon 1980.g. u Japanu pokazale kao birokratizacija sustava koja je onemogućavala inicijativu, inovacije i prilagodbu promjenama, slabost kontrolnih mehanizama, neefikasnost banaka, netržišno određivanje cijena i posebno olako odobravanje kredita članicama grupe što je dovelo do loših plasmana i nenaplativih kredita


8. DOKTRINE U UPRAVLJANJU BANKAMA
- najčešće se filozofija upravljanja bankom svodi na upravljanje njezinom KREDITNOM AKTIVNOŠĆU ili nešto šire, na upravljanje cjelokupnom AKTIVOM
- nema «prave» (jedne) teorije o upravljanju bankom, međutim, sve teorije podrazumijevaju da je KVALITETA UPRAVE odlučujuća za uspješnost upravljanja bankama
1. DOKTRINA KOMERCIJALNIH KREDITA («Real bill» DOKTRINA)
- naziva se i TEORIJA FINANCIRANJA KOMERCIJALNIH POSLOVA ili DOKTRINA TRGOVINSKIH PAPIRA
- ovo je najstarija doktrina i povezuje likvidnost i zaradu
- banovne uprave uvijek se nalaze u dvojbi «likvidnost – zarada» → jedna je krajnost održavanje apsolutne likvidnosti, a druga je odobravati kredite za najrizičnije poduhvate
- bankari su rješenje pronašli u tzv. «samolikvidirajućim kreditima» → kreditiraju se oni dužnici koji će iz kredita financirati proizvodnju i prodaju robe čijom se naplatom osigurava vraćanje kredita – likvidnost je predvidiva, a naplata sigurna pa su se tako financirali komercijalni poslovi uz zalog robe do njene prodaje i naplate
- nedostaci:
a) ako se banke usmjere samo na ovakve kratkoročne kredite sa malo rizika i osigurane robom one će biti visokolikvidne ali će morati prihvaćati manji prinos (zaradu) iz takvog poslovanja
b) ako bi sve banke tako radile pojavili bi se ekonomski problemi jer ako padne potražnja za takvom robom, banke neće moći odobravati kredite pa će im se zarada opet smanjiti
- izolirane banke mogu slijediti ovu doktrinu ali sve banke ne mogu (u kriznim razdobljima bi i banke i privreda došle u poteškoće) → za prakticiranje ove doktrine, važnom se pokazala uloga središnje banke kao «pozajmljivača u krajnjoj nuždi» jer ona u kriznim vremenima održava likvidnost banaka
2. TEORIJA PREBACIVANJA («shiftability»)
- to je kompromisno rješenje jer se dio izvora sredstava upotrebljava za kratkoročne i likvidne kredite, a drugi dio usmjerava se u profitabilnije dugoročne plasmane koji su i manje likvidni
- da bi nadoknadile gubitak likvidnosti banke dio sredstava plasiraju u visokolikvidne sekundarne rezerve likvidnosti (npr. državne ili agencijske vrijednosnice) – služe kao dopuna primarnim rezervama likvidnosti ili likvidnim kratkoročnim kreditima
- ovakvom politikom banke kreiraju svojevrsni «mix» od likvidnih kratkoročnih, nelikvidnih ali profitabilnih dugoročnih kredita i likvidnih sekundarnih rezervi likvidnosti (pravi kontrabalans dugoročnim kreditima su likvidne vrijednosnice)
- nedostaci (problemi):
- u krizi sve banke nastoje prodavati vrijednosnice pa ne mogu sve banke pronaći kupce, a uz to gube na prihodu zbog pada cijena vrijednosnica → na taj način nije moguće održati ili povećati likvidnost bankovnog sustava u kriznim razdobljima jer nema dovoljno potražnje
- i ovdje je važna uloga središnje banke → ona, naime, kroz politiku otvorenog tržišta otkupljuje ponuđene vrijednosnice od jedne, više ili od svih banaka, čime pušta novac u optjecaj i održava likvidnost bankovnog sektora
3. TEORIJA PREDVIĐENOG (OČEKIVANOG) DOHOTKA
- prema ovoj doktrini bankari gledaju na svoje kredite kao na kreditni portfolio koji će biti izvor likvidnosti banke
- to je filozofija upravljanja bankama koja nalaže da banka povećava likvidnost odobravanjem obročnih kredita koji se otplaćuju na rate
- time kreditni portfolio automatski postaje likvidniji zbog neprekinutog toka otplate kredita koji se tako obnavljaju kao novi izvori likvidnosti i kreditiranja → likvidnost se osigurava iz mjeseca u mjesec kako dospijevaju otplatne rate
- ovakvi se krediti zato mogu lakše i prodati na sekundarnom tržištu
4. DOKTRINA OBJEDINJAVANJA FONDOVA (IZVORA)
- ovaj pristup daje prednost sigurnosti i likvidnosti pred kratkoročnom profitabilnošću
- prema ovoj doktrini svi se izvori tretiraju kao jedan izvor bez obzira na razlike među njima
- iz takvog jedinstvenog izvora sredstva se usmjeravaju u:
I. Dio za PRIMARNU LIKVIDNOST (gotovina, obvezna rezerva)
II. Dio za SEKUNDARNU REZERVU LIKVIDNOSTI (kratkoročne, visokolikvidne vrijednosnice do godinu dana) → kada je osigurana dovoljna likvidnost najveći dio preostalih izvora usmjerava se u
III. Dobre i profitabilne KREDITE koji se ne smatraju izvorom likvidnosti i na kojima će banka zarađivati, i
IV. Manji dio preostalih izvora usmjerava se u dugoročne zadužnice kojima se podupire likvidnost ali ostvaruje i prihvatljiva zarada
- nedostaci (problemi):
a) kako odrediti standarde dovoljne likvidnosti
b) treba ocijeniti utjecaj različitih izvora na likvidnost
c) naglasak je na likvidnosti a ne na zaradi, a zarada je uvjet dugoročne stabilnosti i sigurnosti banke
d) zanemaruje se likvidnost koja proizlazi iz danas uobičajene obročne otplate kredita
e) ne povezuje pojedine izvore s pojedinim plasmanima te utjecaj te povezanosti na likvidnost i zaradu (taj prigovor je razriješen u sljedećoj doktrini)
5. DOKTRINA POVEZIVANJA IZVORA I PLASMANA
- ovaj pristup nalaže da se povežu pojedinačni izvori i njima financirani plasmani
- prema njemu, pojedini plasmani financiraju se iz točno određenih izvora slične ročnosti → kako izvori određuju plasmane tako se npr. kratkoročni izvori uglavnom usmjeravaju u kratkoročne plasmane i dijelom u druge plasmane slične ročnosti
- naglasak je je kod ove doktrine na profitabilnosti, kamatne marže su zaštićene, a isto tako zaštićen je kratkoročni kreditni portfolio od rizika promjena kratkoročnih kamatnih stopa (tako je, primjerice, veliki dio osjetljivih depozita po viđenju alociran u primarne i sekundarne rezerve likvidnosti, a izvori pribavljeni emisijama dugoročnih zadužnica u dugoročne kredite)
6. DOKTRINE USKLAĐIVANJA IZVORA I PLASMANA OVISNO O PROMJENAMA KAMATNJAKA – STRATEGIJE «JAZA»
- ova filozofija sastoji se u tome da banke usklađuju aktivu s promjenjivim kamatnjacima (APK) i obveze s promjenjivim kamatnjacima (OPK)
- moguće su 3 strategije jaza («gap-a») kojima se upravlja aktivom i pasivom i mjeri osjetljivost neto kamatnih zarada na promjene tržišnih kamatnjaka:
A. STRATEGIJA NEUTRALNOG JAZA
- uprava banke izjednačava bančine plasmane i obveze s promjenjivim kamatnjacima → primjerice, ako 40% izvora banke ugovoreno s promjenjivim kamatnjakom i 40% plasmana bit će ugovoreno s promjenjivim kamatnjakom
- tako se minimizira rizik promjene tržišnih kamatnih stopa jer se istodobno mijenjaju i pasivne (na obveze) i aktivne (na plasmane) kamatne stope pa će neto kamatni prihod banke biti stalan, tj. zaštićen
B. STRATEGIJA POZITIVNOG JAZA
- uprava banke više plasira u kredite s promjenjivim kamatnjacima nego ima obveza s promjenjivim kamatnjacima (npr. 40% aktive, a samo20% obveza)
- ako tržišne kamatne stope padaju istovremeno će padati i prihodi od kredita s promjenjivim kamatnjacima i troškovi takvih obveza, ali će prihod padati više pa se smanjuje neto kamatni prihod
- banka istovremeno ima i 60% kredita, a čak 80% obveza s fiksnim kamatnjacima → kada padaju kamatnjaci sadašnja vrijednost ovih obveza i potraživanja banaka raste (jer su im kamatnjaci fiksni pa se ne mijenjaju i ostaju viši) = neto vrijednost banke opada i to će se pokazati na tržištu u padu cijena njenih dionica
- ako tržišne kamatne stope rastu dio aktive s promjenjivim kamatnjacima donijet će više prihoda nego što će rasti troškovi izvora iz kojih je financirana
- udjelu aktive s fiksnim kamatnjacima (60%) manje će padati vrijednost nego obvezama s fiksnim kamatnjacima (80%) = u cjelini gledajući, neto vrijednost banke će rasti
C. STRATEGIJA NEGATIVNOG JAZA
- banka drži omjer APK i ukupne aktive manji od OPK i ukupnih obveza
- zbog toga je omjer aktive s fiksnim kamatnjacima i ukupne aktive  veći od omjera obveza s fiksnim kamatnjacima i ukupnih obveza
- ova strategija se primjenjuje kada uprava banke očekuje pad tržišnih kamatnih stopa → ako se to ostvari, neto kamatni prihod i neto vrijednost banke će se povećati → ako banka slijedi strategiju negativnog jaza, a tržišne kamatne stope porastu, njezina će dobit opasti, a posljedično i neto vrijednost banke
***- strategije jaza omogućavaju bančinoj upravi da sama određuje (komponira) strukturu svojih plasmana i izvora, jer oni nisu izvana zadani, i da aktivno utječe na vlastitu profitabilnost → kada želi zadržati istu razliku između kamatnih prihoda i troškova, uprava banke bira strategiju neutralnog jaza, a ako želi preuzeti veći rizik, slijedit će strategiju pozitivnog jaza (ako očekuje porast tržišne kamatne stope), odnosno strategiju negativnog jaza (ako očekuje pad tržišne kamatne stope)


9. STRATEGIJE JAZA
- još se nazivaju i DOKTRINAMA USKLAĐIVANJA IZVORA I PLASMANA OVISNO O PROMJENAMA KAMATNJAKA
- ova filozofija sastoji se u tome da banke usklađuju aktivu s promjenjivim kamatnjacima (APK) i obveze s promjenjivim kamatnjacima (OPK)
- moguće su 3 strategije jaza («gap-a») kojima se upravlja aktivom i pasivom i mjeri osjetljivost neto kamatnih zarada na promjene tržišnih kamatnjaka:
A. STRATEGIJA NEUTRALNOG JAZA
- uprava banke izjednačava bančine plasmane i obveze s promjenjivim kamatnjacima → primjerice, ako 40% izvora banke ugovoreno s promjenjivim kamatnjakom i 40% plasmana bit će ugovoreno s promjenjivim kamatnjakom
- tako se minimizira rizik promjene tržišnih kamatnih stopa jer se istodobno mijenjaju i pasivne (na obveze) i aktivne (na plasmane) kamatne stope pa će neto kamatni prihod banke biti stalan, tj. zaštićen
B. STRATEGIJA POZITIVNOG JAZA
- uprava banke više plasira u kredite s promjenjivim kamatnjacima nego ima obveza s promjenjivim kamatnjacima (npr. 40% aktive, a samo20% obveza)
- ako tržišne kamatne stope padaju istovremeno će padati i prihodi od kredita s promjenjivim kamatnjacima i troškovi takvih obveza, ali će prihod padati više pa se smanjuje neto kamatni prihod
- banka istovremeno ima i 60% kredita, a čak 80% obveza s fiksnim kamatnjacima → kada padaju kamatnjaci sadašnja vrijednost ovih obveza i potraživanja banaka raste (jer su im kamatnjaci fiksni pa se ne mijenjaju i ostaju viši) = neto vrijednost banke opada i to će se pokazati na tržištu u padu cijena njenih dionica
- ako tržišne kamatne stope rastu dio aktive s promjenjivim kamatnjacima donijet će više prihoda nego što će rasti troškovi izvora iz kojih je financirana
- udjelu aktive s fiksnim kamatnjacima (60%) manje će padati vrijednost nego obvezama s fiksnim kamatnjacima (80%) = u cjelini gledajući, neto vrijednost banke će rasti
C. STRATEGIJA NEGATIVNOG JAZA
- banka drži omjer APK i ukupne aktive manji od OPK i ukupnih obveza
- zbog toga je omjer aktive s fiksnim kamatnjacima i ukupne aktive  veći od omjera obveza s fiksnim kamatnjacima i ukupnih obveza
- ova strategija se primjenjuje kada uprava banke očekuje pad tržišnih kamatnih stopa → ako se to ostvari, neto kamatni prihod i neto vrijednost banke će se povećati → ako banka slijedi strategiju negativnog jaza, a tržišne kamatne stope porastu, njezina će dobit opasti, a posljedično i neto vrijednost banke
***- strategije jaza omogućavaju bančinoj upravi da sama određuje (komponira) strukturu svojih plasmana i izvora, jer oni nisu izvana zadani, i da aktivno utječe na vlastitu profitabilnost → kada želi zadržati istu razliku između kamatnih prihoda i troškova, uprava banke bira strategiju neutralnog jaza, a ako želi preuzeti veći rizik, slijedit će strategiju pozitivnog jaza (ako očekuje porast tržišne kamatne stope), odnosno strategiju negativnog jaza (ako očekuje pad tržišne kamatne stope)

10. TRICK
- suvremene banke posluju u uvjetima brzih promjena u njihovom okruženju, zbog čega se i one same moraju mijenjati → teorija upravljanja bankama bavi se okruženjem koje utječe na donošenje odluka (upravljanje bankom predstavlja trajno prilagođavanje dinamičnim promjenama u okolini i izbor prioriteta između brojnih mogućnosti odlučivanja)
- prilagođavanje banaka promjenama kao što su institucionalizacija (konkurencija institucionalnih investitora), sekuritizacija, globalizacija, privatizacija, modernizacija i dr. «izacije» odvija se danas kao KONSOLIDACIJA banaka kroz spajanja i pripajanja, ili UNUTRAŠNJA REORGANIZACIJA i EKSPANZIJA kroz subsidiarije metodom stjecanja drugih banaka i nebankovnih financijskih institucija
- brojni su čimbenici koji odlučujuće utječu na današnje banke i o kojima treba voditi računa pri upravljanju bankama (primjerice, promjenjive stope inflacije i kamatnjaci, regulatorne promjene, promjene porezne regulacije, tehnološki napredak, razina gospodarske aktivnosti, znanstveni i stručni napredak...)
- Sinkey ključne – kritične čimbenike koji danas utječu na opstanak banaka u visokokonkurentskoj financijskoj-servisnoj industriji, a o kojima poslovna politika banaka mora voditi računa jer su odlučujući za maksimiranje dobiti, upravljanje rizikom i strategijsko planiranje, svodi na TRICK →

T – Transparency = OTVORENOST
- otvorenost banke («prozirnost», «jasnost») podrazumijeva da banke danas na tržištu javnosti pružaju sve više podataka o vlastitom financijskom stanju i «razotkrivaju» informacije koje omogućavaju njihovo tržišno vrednovanje, ocjenjivanje uprave, uvid u uvjete i način poslovanja, nadzor i disciplinu kreditora i dužnika i sl.
- to je napredak od dosadašnjeg tradicionalno zatvorenog i tajnovitog poslovanja banaka
- otvorenost nalaže puno razotkrivanje kako bi javnost imala uvid u poslovanje banke što pomaže vrednovanju, stvaranju povjerenja i održavanju reputacije banke
- spajanjem banaka stvara se nova institucija o kojoj komitenti i javnost ne znaju dovoljno → razotkrivanjem se pridobivaju oprezni i nepovjerljivi komitenti, a banka se predstavlja kao poštena institucija koja ništa ne skriva od javnosti
R – Risk exposure = IZLOŽENOST RIZIKU
- izloženost riziku upućuje na veliko značenje razvoja metoda upravljanja rizicima u bankama → banke preuzimaju rizike pa ih povećana rizičnost okruženja prisiljava da stalno inoviraju metode risk managementa
- osim tradicionalnog upravljanja pasivom i aktivom (A&L) i kreditnih analiza, banke preuzimaju sofisticirane tehnike zaštite od rizika kroz futures, forward, opcijske ugovore i podjelu ili prebacivanje rizika na druge sekuritizacijom aktive
- dosadašnji čimbenik rizika odnosio se samo na kamatni rizik, a novi ga proširuje na izloženost banke svim i posebno novim rizicima
I – Information technology = INFORMATIČKA TEHNOLOGIJA
- u novoj ekonomiji (a posebice sutra u «umreženoj ekonomiji»), informatička tehnologija banku pretvara u instituciju angažiranu u proizvodnji i preradi informacija (slično telekomunikacijskim tvrtkama, banke pomoću informacijske tehnologije prikupljaju, obrađuju i distribuiraju informacije za svoj i za račun komitenata)
- primjena informatičke tehnologije dramatično mijenja proizvode i kanale distribucije u bankarstvu
- najveći dio banaka primjenjuje usporedno tradicionalnu – preko poslovnica i elektroničku distribuciju usluga («višekanalna strategija»), ali već postoje i čiste Internet bankovne tvrtke (E-banke)
C – Competition for customers = KONKURENCIJA ZA KOMITENTE
- konkurencija za komitente nalaže banci stalnu brigu o 3 najvažnija elementa konkurentnosti: cijeni, dostupnosti i povjerenju kako bi zadržala postojeće komitente i proširila komitentsku bazu
- veza sa prva 3 elementa TRICK-a može se formulirati tako da komitenti banke od nje očekuju inovativne proizvode i usluge, ponuđene na otvoren način, lako dostupne primjenom moderne informatičke tehnologije pri čemu banka umjesto njih preuzima upravljanje rizicima
K – Kapital adaquacy = ADEKVATNOST KAPITALA
- adekvatnost kapitala propisuju regulatorne agencije kako bi osigurale «zdravlje» i sigurnost banke
- povezujući veličinu banke i rizičnost njezinih plasmana s veličinom kapitala, regulatori discipliniraju banke i osiguravaju njihovo razborito poslovanje
- s druge strane, upravljanje kapitalom i nužnost stalnog udovoljavanja kapitalnim standardima jedna je od najvažnijih aktivnosti bankovnih uprava
* * *
Komponente TRICK-a ne treba promatrati izolirano već u njihovom međudjelovanju jer jedna utječe na drugu.
Stalna briga o elementima TRICK-a preduvjet je opstanka banaka na današnjem financijskom tržištu ali istovremeno su ove komponente i njezine «pokretačke snage», koje udružene s nastojanjem uprave banke da ostvari razumnu dobit, vode inovativnom ponašanju, tj.
TRICK + RAZUMNA VLASTITA KORIST → INOVACIJE
- TRICK je stoga moguće shvaćati i kao model (okvir) za analizu utjecaja promjena i financijskih inovacija na suvremene banke i kao kriterij vrednovanja uspješnosti uprava
- elementi TRICK-a grupiraju se kao:
a) ČIMBENICI OKRUŽENJA: I
b) ČIMBENICI TRŽIŠTA: T, C
c) FINANCIJSKI ČIMBENICI: R, K

11. ZADACI BANKOVNE UPRAVE
Osnovna zadaća bankovne uprave je ostvarivati dobit i kroz to postizati strategijski cilj povećavanja neto vrijednosti banke. Uspjeh bankovne uprave mjeri se vrijednošću banke jer će s njezinim povećanjem biti zadovoljeni interesi vlasnika ali i svih drugih osoba zainteresiranih za njezino poslovanje. Dividendni prihod vlasnika može biti kratkoročni cilj ali iskustvo pokazuje da se u bankovnoj industriji izrazito mali dio ostvarene dobiti raspoređuje u dividende, a najveći dio kao zadržana dobit pridonosi uvećavanju vrijednosti banke. S gledišta upravljanja, dioničari su zadovoljni ako im pojedinačne odluke uprave povećavaju vrijednost njihovog ulaganja u equity banke. VRIJEDNOST BANKE može se iskazati statički i dinamički;
STATIČKI →
NETO VRIJEDNOST BANKE (NETH WORTH) = VRIJEDNOST IMOVINE – OBVEZE BANKE
- ili drukčije, imovinu banke čine krediti i investicije, a pasivu čine obveze i equity kapital, pa je
K + I = O + NV → NV = (K+I) - O
- NETO VRIJEDNOST  predstavlja vrijednost dioničkog kapitala (vlasnička glavnica) koji se razlikuje od kapitala banke
DINAMIČKI →
- potpunije i mnogo složenije
- sadašnja (diskontirana) vrijednost svake stavke IMOVINE, tj. kvaliteta aktive mjerena sposobnošću da donosi zaradu nasuprot OBVEZA koje nose rashode, gledajući ih kao diskontiranu vrijednost budućih priljeva, snagu imena banke, snagu njezinog gospodarskog okruženja i budućih makroekonomskih uvjeta rasta i razvoja okruženja banke
Ako odluke uprave trebaju maksimirati neto vrijednost banke, tada se funkcija cilja (zadatak) bankovne uprave može definirati i simbolima prikazati kao Max V = f (P, I, D), tj. maksimiranje vrijednosti banke  (V = vrijednost) određeno je odlukama uprave o plasmanima (P = upravljanje plasmanima, aktivom), izvorima sredstava (I = upravljanje izvorima, financijama) i o dividendama (D). Uprava banke ispunjava svoje zadatke i uvećava vrijednost vlasnika banke ako su investicije sa prinosima veće od troškova pribavljanja izvora iz kojih te investicije financira. Uprave banaka stalno su između tržišta i ciljeva poslovanja banke – oni kupuju i prodaju financijsku imovinu s ciljem ostvarivanja dobiti i povećanja neto vrijednosti banke, kako bi zastupajući interese vlasnika uvećale njihovo bogatstvo. S tim ciljem, upravljači banaka donose 3 glavne skupine prosudbi i odluka:
1. ODLUKE O PLASMANIMA (ulaganjima – investicijama)
- koliko investirati u koji oblik (vrstu) financijskih plasmana? → to su odluke o strukturiranju – komponiranju portfelja i njima je određena VELIČINA I KOMPOZICIJA AKTIVE BANKE
- razlike u strukturi aktive određuju i strukturu prihoda i troškova i veličinu dobiti pa se uspjeh ili neuspjeh uprave najjednostavnije mjeri prema tome kako je, uz iste ostale parametre, strukturirala svoja ulaganja (zato je moguće reći da se suština upravljanja bankama svodi na upravljanje aktivom)
2. ODLUKE O IZVORIMA SREDSTAVA (financijske odluke)
- kako, iz kojih izvora i uz koje uvjete pribavljati dodatne izvore pogodne za plasmane?
- ovdje se, dakle, odlučuje kako postići najnižu cijenu (tj. trošak) izvora, kako ih kombinirati da bi se postigao najniži granični trošak, kako upravljati rizicima izvora i sl.
- u obje ove grupe odluka sadržano je i odlučivanje o cijeni (pasivni kamatnjaci na depozite i aktivni kamatnjaci na kredite)
3. ODLUKE O DIVIDENDI (i zadržavanju dobiti)
- odluke o visini dividendnih isplata (koje određuju i veličinu zadržane dobiti), odluke o dividendnim isplatama po dionici jer (neupućeni) time često mjere uspjeh banke i uprave
***- ove 3 grupe odluka određuju da li je maksimalizirana vrijednost banke jer utječu na profitabilnost ali i na veličinu preuzetih rizika
Svaka odluka bankovnih managera uključuje 3 čimbenika: novac, vrijeme i  rizik. Njihov je zadatak preuzimanje rizika za uloženi novac u vremenu. Uprava se koncentrira na buduća kretanja novčanih vrijednosti na tržištu. Pošto su buduća kretanja neizvjesna problem se svodi na ocjenu (procjenu) novčanih kretanja i rizika koje ona nose u budućnosti. Uz ostvarivanje dobiti, uprava banke može imati i dodatne ciljeve za koje vjeruje da podupiru ostvarivanje glavnog cilja (npr. postizanje tržišne koncentracije zbog ostvarivanja monopola*). *Monopolska pozicija omogućava banci kontrolu cijena (više cijene) ili prilagodbu rizika jer se rizik manje preuzima u monopolskoj, nekonkurentskoj nego u konkurentskoj sredini. Banke se u monopolskoj situaciji ponašaju rastrošno – višak zaposlenih, više su plaće i naknade, uprava je općenito «lakša» na troškovima, monopol osigurava «miran život» (banke neće ulaziti u rizične plasmane, «izabirat» će poslove i rizike, a to nije korisno niti za banku niti za zajednicu).
Nerijetko uprave kao cilj određuju maksimaliziranje veličine banke kroz brzi rast jer će veličina i njena stečena reputacija naknadno omogućiti povećanje dobiti i equity-a. Današnja regulacija kapitala ograničava rast zbog «rasta» i neumjerene težnje uprava da se banka brzo «penje» na rang listama mjereno veličinom aktive.
Ostvarivanje ciljeva uprave banke pod utjecajem je 3 najvažnije determinante:
1. PONAŠANJE I ODLUKE SAME UPRAVE
2. PREFERENCIJE VLASNIKA BANKE
3. SOCIJALNO OKRUŽENJE, koje se iskazuje kao
a) EKONOMSKO OKRUŽENJE
b) REGULATORNO OKRUŽENJE.
**U uvjetima djelovanja ova tri čimbenika, uprava svoje ciljeve ostvaruje kroz 6 politika:
POLITIKE ZA POSTIZANJE CILJEVA:
1. UPRAVLJANJE MARŽAMA
2. KONTROLA TROŠKOVA
3. UPRAVLJANJE LIKVIDNOŠĆU
4. UPRAVLJANJE KAPITALOM
5. UPRAVLJANJE POREZIMA
6. UPRAVLJANJE IZVANBILANČNIM AKTIVNOSTIMA.
»»» **NAČELO MAKSIMIRANJA VRIJEDNOSTI BANKE → izabrani ciljevi određuju i politike kojima se ti ciljevi nastoje ostvariti i aktivnosti u određenim prilikama i razdobljima.

12. VRIJEDNOST BANKE
VRIJEDNOST BANKE može se iskazati statički i dinamički;
STATIČKI →
NETO VRIJEDNOST BANKE (NETH WORTH) = VRIJEDNOST IMOVINE – OBVEZE BANKE
- ili drukčije, imovinu banke čine krediti i investicije, a pasivu čine obveze i equity kapital, pa je
K + I = O + NV → NV = (K+I) - O
- NETO VRIJEDNOST  predstavlja vrijednost dioničkog kapitala (vlasnička glavnica) koji se razlikuje od kapitala banke
DINAMIČKI →
- potpunije i mnogo složenije
- sadašnja (diskontirana) vrijednost svake stavke IMOVINE, tj. kvaliteta aktive mjerena sposobnošću da donosi zaradu nasuprot OBVEZA koje nose rashode, gledajući ih kao diskontiranu vrijednost budućih priljeva, snagu imena banke, snagu njezinog gospodarskog okruženja i budućih makroekonomskih uvjeta rasta i razvoja okruženja banke
Ako odluke uprave trebaju maksimirati neto vrijednost banke, tada se funkcija cilja (zadatak) bankovne uprave može definirati i simbolima prikazati kao Max V = f (P, I, D), tj. maksimiranje vrijednosti banke  (V = vrijednost) određeno je odlukama uprave o plasmanima (P = upravljanje plasmanima, aktivom), izvorima sredstava (I = upravljanje izvorima, financijama) i o dividendama (D). Uprava banke ispunjava svoje zadatke i uvećava vrijednost vlasnika banke ako su investicije sa prinosima veće od troškova pribavljanja izvora iz kojih te investicije financira.

13. NAČELA BANKOVNOG POSLOVANJA
Nesolidno, nesigurno, nelikvidno i nerentabilno poslovanje banaka nužno je spriječiti zbog same banke, zbog komitenata i zbog društvene zajednice u kojoj djeluje. Zato se u poslovanju banaka primjenjuju nezaobilazna načela po kojima se ona ravna. Ta su se načela iskristalizirala kroz stoljetnu praksu ali ih dijelom nameće i zakon. Osnovna načela bankovnog poslovanja su: NAČELO LIKVIDNOSTI, NAČELO SIGURNOSTI, NAČELO RENTABILNOSTI te NAČELO POSLOVNOSTI I UREDNOG POSLOVANJA.
→ likvidnost i sigurnost – obično propisuje država ali je i prioritetna briga uprave banke
→ rentabilnost – briga uprave i vlasnika ali sve više pod utjecajem regulacije i nadzorom države
→ poslovnost i uredno poslovanje – briga je banke
I) NAČELO LIKVIDNOSTI
- najvažnije je načelo jer samo likvidna banka može primjenjivati sva druga načela
- za likvidnost banke zainteresirani su deponenti, regulatori, uprava banke, neovisni financijski analitičari, a zbog sistemskog rizika i druge banke i najšira javnost
- ono se svodi na vjerovanje javnosti – deponenata, kreditora ali i dužnika banke da u svakom trenutku mogu podići svoje depozite ili da će banke platiti svoje obveze u skladu s ugovorom
- suština načela likvidnosti je u obvezi svakog sudionika gospodarske aktivnosti pa i banke da u svakom trenutku bude sposoban u cijelosti izvršiti preuzete, a dospjele novčane obveze (ako nije u stanju svakog trenutka udovoljiti svojim obvezama izložit će se nestabilnosti zbog nepovjerenja javnosti)
- banka je u obvezi prema svojim vjerovnicima: deponentima (ulagačima), kupcima zadužnica (obveznica, komercijalnih papira, štednih certifikata), kreditorima (drugima bankama, središnjoj banci), korisnicima kredita (mora ih «staviti u tečaj»), garancija, akreditiva i općenito sudionicima u platnom prometu, vlasnicima VP-a ili povjerbenih sredstava u «custody» i povjerbenim («trust») poslovima, i sl.
- u održavanju likvidnosti načelno vrijedi pravilo da izvori određuju plasmane, tj. kratkoročni izvori plasiraju se u kratkoročne plasmane, a dugoročni izvori u dugoročne plasmane (izvori i plasmani trebaju biti usklađeni po ročnosti i veličini → svaka obveza mora biti pokrivena odgovarajućom imovinom (potraživanjem))
- usklađivanje izvora i sredstava u bilanci banke nije jednostavna matematička operacija zbrajanja i oduzimanja jer uz ročnost treba uzimati u obzir i; a) dinamiku, opseg i strukturu priljeva i odljeva novčanih sredstava koji ovise o prometnom procesu ali i o nizu individualnih odluka, b) objektivne čimbenike izvan utjecaja banaka koji utječu na priljev sredstava
- politika likvidnosti pod utjecajem je izvora i plasmana banaka → ponašanje nositelja financijskih sredstava može biti takvo da ga banka: a) dobro poznaje, može ga predvidjeti i utjecati na njega (stalni komitenti), b) dobro poznaje ali na njega ne može utjecati (odljev depozita sa transakcijskih računa ili računa štednje po viđenju za Božić, novogodišnje praznike...), c) ne poznaje i ne može utjecati na njega jer se ovdje radi o donošenju samostalnih i nepredvidivih odluka («šokovi» izazvani neočekivanim odlukama središnjih banaka, ograničavanja zaduživanja u inozemstvu, i sl.)
- slomovi i bankovne krize pokazali su da kriza banaka započinje s nelikvidnošću iza koje se obično skrivala duboka nesolventnost → zato je legitimno pravo države da zakonima ili preko središnje banke nameće obvezu održavanja likvidnosti → tako se propisuju omjeri (koeficijenti) likvidnosti koji pokazuju stupanj likvidnosti banaka »»»
→ MINIMALNI KOEFICIJENTI LIKVIDNOSTI ili KOEFICIJENTI MINIMALNE  LIKVIDNOSTI = ( odnos likvidnih sredstava / depoziti po viđenju i ulozi na štednju po viđenju ) X 100
- pokazuje primarnu likvidnost banke
- HNB likvidnost banaka utvrđuje praćenjem slobodnih kunskih i deviznih novčanih sredstava, korištenjem sekundarnih izvora likvidnosti, stanja upisanih vlastitih blagajničkih zapisa i trezorskih zapisa → stanje primarne likvidnosti banaka prati preko:
→ STOPE PRIMARNE LIKVIDNOSTI = (mjesečni prosjek stanja slobodnih novčanih sredstava / mjesečni prosjek depozita koji čine osnovicu za obračun obvezne rezerve ) X 100
→ JEDNOSTAVNI KOEFICIJENT LIKVIDNOSTI = [ ( tekuća aktiva – tekuće obveze) / ukupna aktiva ] X 100
- u odnosu na izvore sredstava banka treba poznavati svoje komitente, opseg i kretanja njihovih
sredstava na žiro i drugim računima kako bi mogla procjenjivati povlačenje i priljeve depozita                                                                                   
- tržište bankovnih kredita karakterizira neograničena potražnja i ograničeni izvori u kreditnom potencijalu banke → da bi održale likvidnost, banke moraju pozorno izabrati kredite koji će se urednim vraćanjem obnavljati u likvidnom – novčanom obliku
II) NAČELO SIGURNOSTI I EFIKASNOSTI ULAGANJA
- podrazumijeva: a) sigurnost u izvršavanju posla onako kako je ugovoren, b) sigurnost
plasmana banke da će komitent izvršiti preuzete obveze onako kako je zaključeno
- u praksi se sigurnost postiže kreditnim analizama i ocjenom boniteta dužnika i drugih 
poslovnih partnera → uz to, ovo načelo nameće i poznavanje: a) prilika na tržištu, b) gospodarskih uvjeta, c) komitenata iz prethodnih odnosa, njihove likvidnosti i rentabilnosti  poslovanja, te d) stanja u grani (sektoru) privrede
- ovo načelo nameće postavljanje kriterija selekcije komitenata, izbor instrumenata osiguranja vraćanja kredita, oslanjanje na zdrave dužnike, pravno osiguranje i aktivnosti oko prisilne naplate kredita
- efikasnost ulaganja povezana je uz alokativnu funkciju banaka i zahtijeva postizanje najbojih rezultata u izboru strukture ulaganja po vrstama privredne aktivnosti, produktivnosti, primjeni novih tehnologija...čime se ostvaruju i profitni motivi i učinci
III) NAČELO RENTABILNOSTI
- je osnovni, a ponekad i jedini motiv osnivanja banaka → ostvaruje se u zajednici sa drugim načelima
- podrazumijeva: a) rentabilnost banke i njezinih dijelova (profitni centri), b) profitabilnost  pojedinog posla (sve šire primjenjivani pristup mjerenja profitabilnosti svakog segmenta bankovnog poslovanja), c) profitabilnost ukupnog poslovanja s pojedinim komitentima
- danas stabilnost i likvidnost banke pretpostavljaju rentabilnost na kratki rok
IV) NAČELO POSLOVNOSTI I UREDNOG POSLOVANJA
- obuhvaća razboritost donošenja odluka, vođenja računa o dinamici kolanja sredstava i  predviđanje tokova privrednih i financijskih kretanja
- razboritost nalaže da se odluke ne donose brzopleto, da se ne preuzimaju neumjereni rizici, da se ne donose pod pritiskom bilo koje vrste, da se ne trči za lakom zaradom i slično ponašanje
- odluke se moraju donositi utemeljene na stručnim analizama koje će omogućiti realne procjene i ocjenu financijskih rezultata
- dinamika cirkuliranja sredstava ima svoje zakonitosti → izvori moraju biti najracionalnije korišteni i ne smiju neplodno mirovati
- predviđanje tokova je visokostručni posao koji zahtijeva specifična makroekonomska i financijska znanja pa banke danas zapošljavaju analitičare (specijaliste) i uvode poziciju  «glavnog ekonomista»
- «uredno poslovanje» nije samo formalni zahtjev, već upućuje na ozbiljnost i odgovornost u poslu → obuhvaća stručno i ekspeditivno obavljanje poslova, pridržavanje bankovnih uzanci i običaja, poštivanje moralnih kodeksa, čuvanje bankovne tajne, «razotkrivanje» uvjeta poslovanja, čuvanje reputacije, ugleda zemlje, i sl.

14. ZADATAK I SADRŽAJ POLITIKE UPRAVLJANJA BANKAMA
- poslovna politika banke ima zadatak da vodeći računa o ključnim faktorima koji utječu na njezino poslovanje na tržištu (TRICK) utvrđenim politikama, postupcima i aktivnostima, osigura ostvarivanje osnovnih funkcija banke (prikupljanje sredstava, financiranje komitenata, pružanje financijskih usluga) i interesa vlasnika banke koji se ogledaju u ostvarenju dobiti te uvećanju vrijednosti njihovih dionica tj. dionica banke
- ppb se temelji na načelima bankovnog poslovanja: načelo likvidnosti, načelo sigurnosti i učinkovitosti ulaganja, načelo profitabilnosti, načelo poslovnosti i urednog poslovanja
- potreba za  jasno formuliranom i određenom poslovnom politikom raste s porastom autonomije banaka (koja se ogleda kroz privatno vlasništvo i odsustvo pritisaka koji su bili vrlo karakteristični u državnim bankama kojih je, stoga, sve manje), decentralizacije te veličine banke
● AUTONOMIJA je preduvjet efikasnog poslovanja u tržišnoj privredi i pretpostavka tržišnog ponašanja bankovne uprave → ona osigurava najbolju alokaciju društvenog kapitala koncentriranog u bankama jer omogućava isključivo primjenu komercijalnih kriterija (autonomija banke određena je zakonima, vlasništvom i formalnim sporazumima – ugovorima koje banka zaključuje)
- dosta toga u bankovnom poslovanju određeno je REGULACIJOM tj. determinirano je od strane države → u eksternoj regulaciji bankovnog sustava država utječe na broj banaka, veličinu, teritorijalni raspored, strukturu vlasništva i sl. → na pojedinačne banke država utječe namećući im pravila razboritog poslovanja uspostavljanjem nadzora nad izborom uprave banke, određivanjem dozvoljivih poslova čime im ograničava strukturu bilance i prihoda, pravilima o računovodstvenim postupcima i izvješćivanju javnosti...
- državno vlasništvo nad bankama nije se pokazalo dobrim rješenjem pa je svugdje u svijetu primjetan proces ubrzane privatizacije državnih banaka ili onih koje je ona stekla u brojnim sanacijskim postupcima → u upravljanju državnim bankama autonomija uprave komponirana je obvezom da ispunjava socijalne funkcije i ostvaruje političke ciljeve koje država (često) znade nametati (država u takvim bankama postavlja upravu banke i utječe na kadrovsku politiku, nameće nekomercijalne kriterije plasmana i subvencioniranja javnih interesa (poduzeća) kroz niže kamatne stope od tržišnih, prisiljava banke na preuzimanje previsokih rizika što rezultira nevraćanjem ili produžavanjem rokova vraćanja kredita) → privatne banke imaju širu autonomiju ali to znade biti i problematično zbog opasnosti od odobravanja kredita pod posebno povoljnim uvjetima osobama povezanim s bankama (krediti «related parties» ili «organkrediti» - njem.)
- poslovna politika i upravljanje bankom determinirani su i važnim čimbenicima na koje uprava banke ne može aktivno utjecati ali im se može različito prilagođavati pa još uvijek ima dosta prostora da manageri banaka iskažu ili da pokažu slabosti unutar zadanih okvira → iskustvo pokazuje da je dosta toga u poslovanju banaka, ipak određeno ponašanjem uprava banaka
- poslovnu politiku banke oblikuje, pismeno formulira te nadzire njezino provođenje stariji («top») management
● VELIČINA BANKE - u malim bankama ppb je često vezana uz osobu/e managera/vlasnika te se stoga i rijetko pismeno formulira, premda je to danas i zakonska obveza → upravljanje malim bankama često je persona

Nastavak..................

● DECENTRALIZACIJA - današnje banke su univerzalne financijske institucije, organizacijski vrlo složene ali upravljački decentralizirane (s profitnim i troškovnim centrima) pa je upravljanje višerazinsko, s jasno određenim odgovornostima i pravima (limiti) pri čemu su top manageri u takvim konglomeratima sve manje «kompozitori aktive», a sve više dirigenti složenog orkestra

15. UTJECAJ REGULACIJE NA POSLOVANJE BANAKA
- pošto je banka javno dobro u privatnom vlasništvu, država nastoji zaštiti javne interese namećući joj čvršću regulaciju nego običnim poslovnim poduzećima
- regulacijom se utječe na eksterno uređenje i strukturu bankovnog sektora: → na broj banaka u nekoj zemlji (određivanjem lakšeg i težeg «ulaska» na tržište), → na veličinu banaka (regulacijom M&A okrupnjivanja, štićenjem malih banaka), → na teritorijalnu rasprostranjenost – pokrivenost tržišta (regulacija širenja mreže ogranaka), → na vlasničku strukturu (obvezne suglasnosti nadzornih organa za stjecanje značajnijeg vlasništva banke, ograničenja za strane osobe), → moguće je favorizirati postojeće banke (zabrana novih licenciranja) ili → povećati konkurentnost bankovnog sektora (ograničavanjem ili čak ukidanjem izravnih konkurentskih institucija)
- interno, regulacija utječe na uspjeh ili neuspjeh banaka, element je kompetitivnosti i odupiranja narasloj konkurenciji
- određivanjem dozvoljivih poslova država bankama daje više ili manje prilika na tržištu da obavljaju profitabilne poslove, da preuzimaju više ili manje rizika, čime im određuje strukturu bilance, veličinu i strukturu prihoda i rashoda i utječe na profitabilnost → iste učinke ima i regulacija visine kamatnih stopa, obveznih rezerviranja za potencijalne gubitke, propisivanje obveznog usmjeravanja plasmana, porezni tretman, poštivanje određenih standarda u poslovanju, i sl. → veliki utjecaj ima i nebankovna regulacija i učinkovitost sudstva (neučinkovitost sudstva, nedovoljna zaštita vjerovnika i izostanak odgovarajućih sankcija mogu vrlo negativno utjecati na stanje banaka)
- CILJEVI REGULACIJE BANAKA, mogu biti:
a) osiguranje zdravog bankovnog sustava i učinkovitost novčane politike središnje banke
b) jačanje povjerenja javnosti u banke (posebno onog dijela javnosti  (male štediše) koji nije samostalno u stanju procijeniti rizičnost banaka)
c) onemogućavanje koncentracije u bankarstvu koja dovodi do monopola i poskupljenja bankovnih usluga
d) sprječavanje mnopola banaka u odnosu na nebankovni dio financijskog sektora
e) onemogućavanje neodgovornog ponašanja banaka (preuzuimanje prevelikih rizika, nuđenje previsokih pasivnih kamatnih stopa...)
f) zaštita samih banaka i njihovih vlasnika od loših odluka bankovnih uprava
g) osiguravanje prihvatljivih socijalnih ciljeva (bankovne usluge svima pod jednakim uvjetima, pravedna alokacija kredita, dovoljno stambeno kreditiranje, i sl.)
- najvažniji cilj je očuvanje povjerenja u bankovni sustav → ovdje je važna uloga države/središnje banke (HNB, primjerice, propisuje obvezne suglasnosti za imenovanje rukovodećih kadrova i izbor kvalitetne uprave)
- dobra vremena → liberalnija regulacija, loša vremena → čvršća regulacija kao odgovor na krizu
- banke su strogo regulirane ali im država pruža zaštitu i daje povlastice (bitno je napomenuti da, međutim, kretanja u bankarstvu često nisu praćena prilagodbama zakonskog definiranja banaka pa znade dolaziti do kriza)
- deregulacija (reregulacija) je proces uklanjanja onih regulatornih odredbi koje više nisu (bile) u skladu s novonastalim stanjem na financijskom tržištu → neka ograničenja koja su vrijedila za banke stavljena su izvan snage, a druga, neodgovarajuća, zamijenjena su novim pravilima koja su bankama dala više tržišne slobode → proces reregulacije banaka uglavnom je već završen
- banke posluju unutar regulatornog okvira pa je on jedna od ključnih determinanti i ograničenja bankovnog managementa

16. OBLICI I METODE POVEZIVANJA BANAKA
- motivi za vlasničko, upravljačko ili ugovorno povezivanja banaka mogu biti raznovrsni, a neki od najzanačajnijih su: želja banaka da uđu u sve segmente financijskih usluga, posebice u one poslove koji su im bili dugo vremena zabranjivani ili ograničeni, a koji su vrlo profitabilni; drugi motivi su: rast kroz stjecanje drugih banaka i nebankovnih financijskih institucija, regionalna ekspanzija na domaćem i na tržištima drugih zemalja, podizanje opće učinkovitosti i profitabilnosti kroz smanjivanje troškova, racionalizaciju i druge sinergijske učinke udruživanja, ostvarivanje poreznih olakšica kroz razlike u poreznom tretmanu članica u različitim zemljama, podjela rizika kroz subsidiarije ili preuzimanje više rizika nego to prudencijalna regulacija dopušta pojedinačnim bankama, podizanje konkurentnosti, uspješnije prikupljanje sredstava, uvođenje novih proizvoda, lakše udovoljavanje prudencijalnoj regulaciji, i sl.
→ OBLICI OKRUPNJAVANJA BANAKA su: bankovni holding, konzorcijum, bankovni sindikat, multinacionalna banka
- kako bi zaobišle strogu regulaciju i ušle u sve financijske poslove (poput leasinga, osiguranja, potrošačkog kreditiranja, poslovanja s vrijednosnicama, financijskog i poreznog savjetovanja, povjerbenih/trust poslova, factoringa, forfeitinga, i sl.), banke su se, osim s bankama,  povezivale i sa nebankovnim financijskim institucijama
- bankovni holding (BHC) je pogodan pravni oblik za proširivanje poslovanja i na spomenuta bankama srodna područja, ali suvremeno zakonodavstvo u SAD-u, Japanu, EU pa i hrvatsko omogućava šire i slobodnije udruživanje i u okviru financijskih holdinga – financijskih holding kompanija (FHC) u okviru kojih se mogu obavljati ne samo bankama «bliski» već i oni poslovi koji su samo «komplmentarni» bankovnim → financijski holding prema hrvatskom zakonu je pravna osoba koja nije banka čija je glavna djelatnost stjecanja ili vlasništvo udjela ili pružanje ostalih financijskih usluga i kojoj je podređena najmanje jedna banka ili brokerska kuća (time je omogućeno formiranje financijskih konglomerata za pružanje svih financijskih i parafinancijskih usluga)
- grupa banaka postoji kada je pojedinačna banka ili financijski holding nadređeno društvo u odnosu na jednu ili više banaka ili financijskih holdinga, drugih financijskih institucija ili društava za pomoćne bankovne poslove
→ METODE POVEZIVANJA BANAKA
- kao najprikladnije, u bankovnoj industriji, pokazale su se metode: spajanja i stjecanja (M&A – «mergers and acquisitions»), zajednička ulaganja («joint venture») i strategijski savezi («strategic alliance»)
→ spajanja (merger)
- predstavlja punu integraciju dvije ili više samostalnih banaka u jedinstvenu novu banku ili se jedna ili više banaka pripajaju postojećoj banci pri čemu pripojene banke gube pravni individualitet
- tijekom masovnog restrukturiranja i konsolidacije banaka tijekom 90-tih godina (kada sa tržišta nestaju brojne male ali i neke velike banke), spajanje se pokazalo kao osnovna metoda udruživanja
- u praksi se spajanjem naziva međusobna potpuna integracija (fuzija, stapanje) dvije ili više banaka iste ili približne veličine dok se pripajanjem naziva slučaj kada se manje banke priključuju većoj i pri tome gube svoj pravni identitet i nestaju s tržišta
→ stjecanje (acqusition)
- takva je poslovna kombinacija u kojoj jedna banka preuzima kontrolni paket običnih dionica druge banke (bez spajanja ili pripajanja) ali nad njom nadređena banka stječe jasnu kontrolu (pri čemu ova može zadražati pravni identitet)
- stjecanje se u bankarstvu provodi zamjenom ili kupovinom dionica, a primjenjuje se kod formiranja bankovnih holdinga
- moguća je i varijanta djelomične akvizicije kada banka preuzimatelj ne stječe potpunu, već samo djelomičnu kontrolu nad drugom bankom, pa se kroz pojačanu suradnju nastoje ostvariti zajednički interesi i ograničiti međusobna konkurencija
- općenito, spajanjem se ostvaruje veći stupanj kontrole nego stjecanjem (zato je stjecanje pogodnija metoda udruživanja banaka ako postoje operativni, geografski ili zakonski razlozi da se zadrži odvojena korporativna struktura)
***- spajanja, pripajanja i stjecanja predstavljaju povezivanje banaka kroz transfer vlasništva uz odricanje od kontrole vlastitog poslovanja za podređene banke, strategijski savezi i zajednička ulaganja omogućavaju im čvršću suradnju i ostvarivanje zajedničkih ciljeva uz zadržavanje kontrole vlastitog poslovanja
→ zajednička ulaganja (joint venture)
- postoje kada dvije ili više banaka osnivaju ili zajednički kontroliraju treću financijsku instituciju radi ostvarivanja ciljeva od obostranog interesa ili obavljanja određenog zajedničkog posla, po prestanku kojeg, prestaje i joint venture
→ strategijski savezi (strategic alliance) 
- ovdje se uspostavlja suradnja između banaka radi ostvarivanja precizno određenih obostranokorisnih aktivnosti
- odnosi strategijske suradnje mogu se uspostavljati i kada postoje zakonske ili druge prepreke za čvršću suradnju ili kada su troškovi M&A previsoki za očekivane koristi
- strategijski savezi, kao i djelomične akvizicije, najčešće predstavljaju početnu fazu povezivanja banaka na putu do njihovog čvršćeg udruživanja u M&A procesima
***- sve nevedene metode ne primjenjuju se samo kod udruživanja banaka već i pri njihovom udruživanju sa svim ostalim financijskim institucijama

17. POVEZANE OSOBE
- povezane osobe su osobe kod kojih je ispunjen najmanje jedan od sljedećih navedenih uvjeta:
1. dvije ili više pravnih ili fizičkih osoba koje predstavljaju jedan rizik za banku jer jedna od njih ima izravno ili neizravno kontrolu nad drugom ili drugima
2. dvije ili više pravnih ili fizičkih osoba koje predstavljaju jedan rizik za banku jer jedna od njih ima, izravni ili neizravni, značajan utjecaj na drugu ili druge
3. dvije ili više pravnih ili fizičkih osoba između kojih ne postoji odnos kontrole ili značajan utjecaj, ali koje predstavljaju jedan rizik za banku jer su međusobno povezane tako da postoji velika vjerojatnost da uslijed pogoršanja ili poboljšanja gospodarskog i financijskog stanja jedne osobe dođe do pogoršanja ili poboljšanja gospodarskog i financijskog stanja druge osobe, jer se između njih provodi ili postoji mogućnost prijenosa gubitaka, dobiti, kreditne sposobnosti, i sl.
4. povjerenik i osoba za čiji račun djeluje
- povezane osobe su i osobe koje su međusobno povezane kao:
1) članovi uže obitelji
2) članovi uprave ili NO-a i članovi uže obitelji tih osoba
3) osobe zaposlene na temelju ugovora o radu s posebnim uvjetima sklopljenog s društvom u kojem su zaposlene kao i članovi uže obitelji tih osoba
- Zakon posebno tretira i osobe u posebnom odnosu s bankom prema kojima bi nastala ili se povećala izloženost banke, a to su:
1. dioničari banke s 5 ili više % dionica banke s pravom glasa (tzv. veliki dioničari)
2. članovi uprave i NO-a, te prokuristi
3. osobe s posebnim ugovorima o radu
4. članovi uže obitelji osoba od 1. do 3.
5. pravne osobe u čijem kapitalu osobe od 1. do 4. imaju više od 20% udjela
6. pravne osobe u čijem kapitalu banka ima više od 20% udjela ili ih kontrolira

18. ZAŠTITA POTROŠAČA – KOMITENATA BANAKA
- potrošač je svaka fizička osoba (građanin), koja je korisnik bankovnih usluga i ostalih financijskih usluga koje pruža banka
- o pružanju pojedine bankovne usluge, banka je dužna s potrošačem sklopiti ugovor i predočiti mu sve bitne uvjete ugovora iz kojih su vidljiva sva prava i obveze pojedine ugovorne strane
- ugovor se zaključuje u pisanoj formi, a jedan je primjerak banka obvezna predati potrošaču → ugovor može biti zaključen i uporabom elektroničkog potpisa, ako izričito zakonom nije određena uporaba vlastoručnog potpisa u dokumentima na papiru ili ovjera vlastitog potpisa
- banka je također dužna na vidljivom mjestu (u svojim poslovnim prostorijama) učiniti dostupnim sve informacije o uvjetima pružanja usluga potrošačima → informacije koje se odnose na odobravanje kredita i primanje depozita su: važeće godišnje nominalne kamatne stope i uvjeti njihovih eventualnih promjena, efektivne kamatne stope, visina zateznih kamata, koji je način obračuna kamata, visina naknada/provizija, rokovi otplate kredita, broj i visina otplatnih obroka, instrumenti osiguranja...informacije koje se odnose na odobravanje kredita su i iznos otplate glavnice i kamate (uključujući i druge troškove) za prepostavljeni iznos kredita, rokovi otplate, broj i visina otplatnih obroka, uvjeti štednje ili novčanog pologa kod banke ako je to uvjet za odobravanje kredita, mogućnosti i uvjeti prijeboja kredita i štednog pologa, odnosno novčanog pologa iz prethodne točke, instrumenti osiguranja otplate kredita i dr. uvjeti koje postavlja banka (za depozite se objavljuju osnovne informacije o osiguranju uloga odnosno depozita)
- u slučaju kada su ugovorene promjenjive kamatne stope, o promjenama je banka dužna obavijestiti potrošača prije no što se one počnu primjenjivati, putem sredstava javnog informiranja ili na drugi odgovarajući način
- ukoliko potrošač smatra da se banka ne pridržava ugovornih uvjeta o pružanju bankovnih i ostalih  financijskih usluga, može staviti prigovor odgovorajućoj organizacijskoj jedinici unutar banke, unutarnjoj reviziji u banci, udruzi za zaštitu potrošača, nadležnoj ispostavi područne jedinice Državnog inspektorata, i sl. → HNB nije dužna rješavati pojedinačne prigovore (reklamacije) komitenata banke, no ona provodi nadzor nad bankama i provjerava pridržava li se banka ,općenito, dobrih poslovnih običaja, objavljenih općih uvjeta poslovanja i ugovora koje je sklopila sa svojim klijentima, i sl.
- zaštita prava klijenata banke (fizičkih osoba), provodi se također na temelju posebnog zakona kojim se uređuje zaštita potrošača, pri čemu je potrebno postupati sukladno odredbama ovoga zakona koje se odnose na obvezu čuvanja bankarske tajne

19. BANKARSKA TAJNA
- banka je financijska institucija čije se poslovanje zasniva na povjerenju → ona je dužna, i na temelju dobrih poslovnih običaja, ali i silom zakona, čuvati povjerljivim podatke o pojedinačnim štednim ulozima, ostalim depozitima banke, stanju i prometu po transakcijskim računima, te sve podatke, činjenice i okolnosti koje je saznala na temelju pružanja usluga klijentima i u obavljanju poslova s pojedinačnim klijentom
- s tim u svezi, članovi tijela banke, zaposlenici banke, dioničari banke i druge osobe koje imaju pristup ovim povjerljivim podacima ne smiju ih priopćiti trećim osobama, iskoristiti ih protiv interesa banke i njezinih klijenata ili omogućiti trećim osobama da ih iskoriste
- obveza čuvanja bankarske tajne ne prestaje po prestanku radnog odnosa ili svojstva dioničara ili članstva u tijelima banke
- pravo SAD-a i EU-a poznaje zabranu korištenja povjerljivih podataka za trgovanje (zabrana tzv. «inside trading-a»)
- slučajevi na koje se ne odnosi obveza čuvanja bankarske tajne su:
→ kada se klijent pismeno izričito suglasi da se određeni povjerljivi podaci mogu priopćiti,
→ u slučaju provođenje kaznenog postupka i postupka koji mu slijedi, a kada to pismeno zatraži ili naloži nadležni sud,
→ za potrebe Ureda za sprečavanje pranja novca, a na temelju zakona kojim se regulira sprječavanje pranja novca,
→ u sudskom sporu između banke i klijenta za utvrđivanje pravnog odnosa između banke i klijenta,         
→ za potrebe ostavinskog ili drugog imovinskopravnog postupka na temelju pisanog zahtjeva nadležnog suda,
→ za potrebe provedbe ovrhe nad imovinom klijenta banke, a to pisanim putem zatraži ili naloži nadležni sud,
→ u slučaju priopćavanja povjerljivih podataka HNB-u, Deviznom inspektoratu ili drugom nadzornom tijelu za potrebe nadzora koji oni obavljaju iz svog djelokruga, u okviru svojih zakonskih ovlasti, a na temelju pisanog zahtjeva,
→ u slučaju priopćavanja povjerljivih podataka pravnoj osobi, odgovarajućeg oblika organiziranja, koju mogu osnovati banke s ciljem prikupljanja i pružanja podataka o ukupnom iznosu, vrstama i urednosti izvršavanja obveza fizičkih i pravnih osoba, nastalih po bilo kojoj osnovi,
→ ako su povjerljivi podaci potrebni poreznim tijelima u postupku koji oni provode u okviru svojih zakonskih ovlasti, a priopćavaju se na njihov pisani zahtjev,
→ ako se povjerljivi podaci priopćavaju za potrebe institucija za osiguranje uloga, a na temelju zakona kojim se regulira osiguranje uloga

Jedna napomena Hnb je (Hrvatska narodna banka) ima istu funkciju kao NBS(narodna banka Srbije)
 

Monetarno-kreditna politika

1. NOVČANI SUROGATI
2. VALUTA, VAŽENJE
3. VALUTNI SUSTAVI
     a) BIMETALISTIČKI SUSTAVI
     b)MONOMETALISTIČKI SUSTAVI
4.KREDITNI NOVAC
5. DEPOZITNI NOVAC
6.ZLATNE TOČKE
7. MULTIPLIKACIJA DEPOZITA
8. KREDITNI POTENCIJAL
9. OBVEZNA REZERVA
10. REZERVA LIKVIDNOSTI
11. MIKROMULTIPLIKACIJA I MIKROKREDITNI MULTIPLIKATOR
12. MARKOMULTIPLIKACIJA I MAKROKREDITNI MULTIPLIKATOR
13. GRANICE KREDITNE MULTIPLIKACIJE
14. MONETARNI AGREGATI
15. MONETARNI AGREGATI U SAD- u
     1.   NOW računi
     2.   Super NOW računi
     3.   ATS računi u depozitzim institucijama
     4.   CUSD računi
     5.   Depoiti po višenju u štednim insitucijama
     6.   Putnički čekovi
16. MONETARNI AGREGATI U VELIKOJ BRITANIJI
17. MONETARNI AGREGATI U NJEMAČKOJ
18. QUASI – NOVAC
19. NETO DOMAĆA AKTIVA
20. ŠTO UTJEČE NA PROMJENU ?
21. TOKOVI PROMJENE
22. MONETARNI MULTIPLIKATOR
23. JEDNADŽBA FRIEDMAN-SCHWARTZ
24. JEDNADŽBA PH. CAGANA
25. LIKVIDNOST I SOLVENTNOST
26. GLOBALNI POKAZATELJ LIKVIDNOSTI
27. ZAMKA (STUPICA) LIKVIDNOSTI
28. KONCEPCIJE NOVCA
29. KLASIČNA KVANTITATIVNA TEORIJA NOVCA
30. FISCHEROVA FORMULACIJA KVANTITATIVNE TEORIJE NOVCA
31. MARXOVA KRITIKA KVANTITATIVNE TEORIJE NOVCA
32. ANGELLOVA KRITIKA KVANTITATIVNE TEORIJE
33. KRITIKA D. PATINKINA
34. MODEL INFLATORNOG JAZA
35. ŠVEDSKA ŠKOLA
36. TEORIJA INFLACIJE J. KEYNESA
37. REFORMULIRANA KVANTITATIVNA TEORIJA NOVCA (FRIEDMAN)
38. MONETARNI TRANSMISIJSKI MEHANIZAM
39. INFLACIJA TROŠKOVA
40. BANKARKI POSLOVI
41. EMISIJSKA (SREDIŠNJA) BANKA
42. RAZLIKE IZMEĐU SREDIŠNJE I KOMERCIJALNE BANKE
43. INSTRUMENTI MONETARNE POLITIKE
44. REPO UGOVORI KAO INSTRUMENT POLITIKE OTVO. TRŽIŠTA
45. POLITIKA REFINANCIRANJA
46. DISKONTNA POLITIKA
47. POLITIKA REZERVI LIKVIDNOSTI
48. SELEKTIVNA KREDITNA POLITIKA
49. INSTRUMENTI MON. POLITIKE U PRAKSI EUROPSKE SREDIŠNJE BANKE (ECB)
50. DEVIZNI TEČAJ
51. TEORIJE O FORMIRANJU DEVIZIH TEČAJEVA
52. DETERMINANTE KOJE UTJEČU NA IZBOR TEČAJNOG REŽIMA (PREMA WEO-u)
53. SUSTAV KLASIFIKACIJE DEVIZNIH TEČAJEVA MMF-a
54. SIDRA MONETARNE POLITIKE
55. POSLJEDNJE TRI ETAPE U RAZVOJU EURA
56. MANIPULIRANJE DEVIZNIM TEČAJEVIMA
57. MMF
58.  OPĆI SPORAZUM O POSUĐIVANJU – GAB
59. NOVI ARANŽMAN O POSUĐIVANJU – NAB
60. STAND-BY ARANŽMANI
61. SPECIJALNA PRAVA VUČENJA – (eng. Special drawing rights)
62. KLIRINŠKI SUSTAV
63. VRSTE KONVERTIBILNOSTI VALUTA


1. NOVČANI SUROGATI (zamjenici novca)
      Predstavljaju zakonsko, ali ne i definitivno sredstvo plaćanja. Pojavljuju se u obliku različitih cirkulacijskih papira – doznake i obveznice, zamjenjuju novac i daju pravo imatelju na određenu količinu konkretnog novca ili zlata. Pojava novčanih surogata posljedica je razvoja i stanja novčanog prometa. Javljaju se, s jedne strane, zbog neelastičnosti novčanog sustava te zbog nesređenosti valutnih sustava i nesigurnosti prenošenja, s druge strane. Kao razvijeniji oblik novčanih surogata razvile su se banknote (novčanice) – potvrde o deponiranom zlatu u zlatnom standarduu, u sustavu papirne valute postaju pravi nova. Novi oblik novčanog surogata jest depozitni novac.

2. VALUTA, VAŽENJE
      Važenje tj. valuta je skup zakonskih propisa koji reguliraju novčani sustav jedne države. U užem smislu, važenje se odnosi na povezanost osnovne zakonske novčane jedinice s objektivnom vrijednosnom podlogom, dok se pojam valute još koristi za oznaku strane novčane jedinice.
3. VALUTNI SUSTAVI
a) BIMETALISTIČKI SUSTAVI:    - paralelna valuta
dvojna valuta
 
b)MONOMETALISTIČKI SUSTAVI – srebrna ili zlatna valuta
zlatni standard (zlatna valuta)
zlatna valuta sa zlatom u optjecaju
valuta na bazi zlatnih poluga
valuta na bazi zlatnih deviza
 
a) BIMETALISTIČKI SUSTAVI:
-paralelna valuta (prijelaz u kapitalizam)
      Novac, kao zakonsko i definitivno sredstvo plaćanja, kuje se iz oba valutna materijala : zlata i srebra, tu u prometu postoje i ravnopravno cirkuliraju dvije vrste novca – zlatni i srebrni. Između tih dviju vrsta nije zakonski utvrđen nikakav odnos. Odnos vrijednosti se stalno mijenja jer je zavisan od odnosa tržišnih cijena zlata i srebra.
-dvojna valuta          zlato: srebro 1g:1,15g
      Novac se također kuje iz oba valutna materijala, ali među njima se uspostavlja zakonski odnos. Sustav se naziva i alternativnim jer dok je valutnim sustavom na jednoj strani bio uspostavljen određen odos između zlata i srebra dotle je s druge strane dolazilo do mijenjanja tog odnosa vrijednosti na slobodnom tržištu izvan zemlje. Ako je zlato tim odnosom bilo podcijenjeno u odnosu na situaciju drugdje, ono se izvozilo radi kupovanja srebra u inozemstvo. Kupljeno srebro se uvozilo i davalo prekovati u novac. Tako je bolji novac odlazio iz prometa, a ostajao lošiji. Čas je bilo precijenjeno zlato, čas srebro.

b)MONOMETALISTIČKI SUSTAVI
I.   Sustav zlatne valute sa zlatom u optjecaju
      Zlatni novac upotrebljavao se kao zakonsko i definitivno sredstvo plaćanja. Osnovne karakteristike sustava:
a) samo zlatni novac smatra se pravim valutnim novcem i definitivnim sredstvom plaćanja
b) državne novčanice su novčani surogat – fakultativni novac i razmjenjive su za zlato
c) apsolutna sloboda kovanja zlatnog novca za privatni račun
d) apsolutna sloboda uvoza i izvoza zlata
II.   Sustav zlatne valute na bazi zlatnih poluga
      Novac se ne kuje iz zlata, ali je vezan uz zlato. Zlato ne cirkulira u prometu, već na osnovi njega izdane novčanice, koje služe kao zakonso i definitino sredsto plaćanja, a zlato je koncentrirano kod središnje banke kao emisijske ustanove.
Sustav zlatne valute na bazi zlatnih deviza (novac se ne kuje iz zlata)
      Optjecaj novčanica zasniva se na devizama koje glase na neku zlatnu valutu ili pak na neku značajnu svjetsku valutu, premda ona formalno ije zasnovana na zlatu. Valutnim novcem smatra se novčanica emisijske banke jer je zakonsko i definitivno sredstvo plaćanja.

4.KREDITNI NOVAC
      Razvijen robni promet stvara dopunska sredstva prometa – surogate, u obliku raznih vrsta kredtnog novca. Dakle, kredini novac je najsuvremeniji oblik novčanog surogata koji banke stvaraju svojom kreditnom aktivnošću. Banka odobravanjem kredita stvara novac. Svaki znos kredita sadržan je u aktivi bilance banke i ima protustavku u pasivi poduzeća.

5. DEPOZITNI NOVAC
      Depozitni novac je suvremeni oblik kreditnog novca. To su slobodna i stalno raspoloživa novčana sredsta nebankarskih subjekata na žiro, tekućim i drugim transakcijskim računima banaka. Koriste se kao sredstvo prometa i llaćanja. Nastaje pologom gotovine, pdoajom strane valute, kreditnom aktivnošći poslovne banke i prijenosom sredstava.

6.ZLATNE TOČKE
      Javljaju se u sutavu zlatnog standarda. To su granice kolebanja tečaja naviše i naniže od pariteta. Zlatne su točke: točka izvoza zlata(gornja točka) i točka uvoza zlata (donja točka). Točka izvoza zlata je takva razina deviznog tečaja kod koje se isplati plaćanje izvozom zlata. U uvjetim zlatne valute, kada tečaj dođe na izvoznu točku zlata, tada se sav uvoz isplati plaćati izvozom zlata. Točka uvoza zlata obratan je slučaj, tj. kad pada tečaja inozemne valute ne isplati se predati devize na domaćem tržištu, već je bolje unovčiti ih u inozemstvu u zlato i zlatu uvesti u zemlju. Točka izvoza i točka uvoza zlata u neposrednoj su blizini intervalutnog paretetnog tečaja, udaljene od njega samo za iznos izvoznih tj. uvozih troškova zlata.

7. MULTIPLIKACIJA DEPOZITA
      Proces: svaka banka kad primi stvarni, fiducijarni depozit, npr. Koji netko u obliku gotovine položi na svoj račun u banci, mora određene dio zadržati kao rezervu likvidnosti (koju sama utvrdi ili ju utvrđuje središnja banka kao obvezu) kako bi na zahtjev svojih komitenata mogla isplatiti, kad oni zatraže svoje obveze prema njima (tj. njihova potraživanja prema banci): preostali dio primljenog gotovinskog pologa ona će koristiti za odobravanje kredita nekom zajmotražitelju. Što je taj preostali dio veći ( po odbitku recimo niže obezne i druge rezerve likvidnosti) to je i njezina mogućnost odobravanja kredita veća, a time iproces ekspanzije kredita i multiplikacija depozita.

8. KREDITNI POTENCIJAL
      Višak likvidnih sredstava banke predstavlja njezin kreditni potencijal (Kp) tj. maksimalni iznos kredita koji ona može odobriti, a da pri tome ostane likvidna. Kp je određen veličinom izvora sredstava banke u koje spadaju: fondovi banke (tzv. Osnivački fondovi ili vlastiti kapital banke), depoziti (prikupljena slobodna novčana srdstva od pojedinaca, poduzeća i drugih subjekata), međubankarski krediti (odobreni krediti od drugih banaka). Koliki će maksimalni iznos kredita biti također je određeno visinom rezerve likvidnosti i obvezne rezerve, te ukupnih depozita.
KP = F + MK +  D*(1-OR) – Dv* RL    ;    D = Do + Dv
F = fondovi banke(dijele se na poslovne fondove i rezerve)
MK = međubankarski krediti
D= ukupni depoziti ; OR = obvezna rezerva
Dv = depoziti po viđenju ; Rl = rezerva likvidnosti

9. OBVEZNA REZERVA
      Obvezna rezerva je dodatna obveza banke da osim minimalne rezerve likvidnosti drži i drugu vrstu rezerve, a to je tzv. Obvezna rezerva likvidnosti. Određuje ju centralna banka. Osnovna funkcija OR je ograničavanje procesa multiplikacije depozita i ekspanzije kredita. OR je u pravilu viša od rezerve likvidnosti.

10. REZERVA LIKVIDNOSTI
      svaka banka mora držati određenu rezervu R kako bi mogla u rok izvrpavati svoje obveze (plaćanja): vratiti primljene depozite ili isplatiti odobrene kredite. Stoga se ta rezerva i naziva rezerva likvidnosti i obično je utvrđuje banka, ili ju porpisuje središnja banka. Na različite vrste depozita ona određuje različite vrste rezervi. Visina rezerve likvidnosti koju banka ima na svom računu kod središnje banke zakosnka je obveza banke da stalno održava određeni iznos sredstava u likvidnom obliku. Iznos tih sredstava je minimalna likvidnost banke i utvrđuje se visinom stope tzv. Minimalne likvidnosti ili tzv. rezerve likvidnosti koju popisuje središnja banka.

11. MIKROMULTIPLIKACIJA I MIKROKREDITNI MULTIPLIKATOR
      radi se o procesu multiplikacije depozita na razini jedne banke. Banka od primljenog depzita izdvaja u pravilu rezerve likvidnosti (r1) i obveznu rezervu (ro). Osim toga dio sredstava iz odobrenog kredita ponovno se vraća ili ostaju u banci (h) čime se povećavaju njezini depoziti.
t = vremenska jedinica
v = brzina kreditne multiplikacija
h = stopa zadržavanja sredstava u banci. Promatrano s aspekta jedne banke 0 ≤ h ≤ 1. stopa h pokazuje koliki postotak sredstava odobrenog kredita ostaju u banci koja je odobrila kredit, a koliki postotak sredstava odlazi iz te poslovne banke na račune drugih poslovnih banaka, u centralnu banku ili u ruke stranaka kao gotov novac.

12. MARKOMULTIPLIKACIJA I MAKROKREDITNI MULTIPLIKATOR
      radi se o procesu multiplikacije depozita na razini svih banaka, gdje dolazi do lančanog prijenosa sredstava iz banke u banku. Odobravanjem kredita u svakoj od njih ujedno se kreiraju novi depoziti. U tom slučaju h = 1 jer se sva sredstva iz odobrenih kredita vraćaju u ukupni bankovni sustav čime postiže svolu maksimalnu vrijednost.
D = maksimalni iznos depozita koji se može stvoriti
Do = početni depozit
R= zbroj rezerve likvidnosti i obvezne rezerve na jedinicu depozita

13. GRANICE KREDITNE MULTIPLIKACIJE
      granice djelovanja kredita su određene i to prvenstveno mogućnostima gospodarstva da se u određenim, društveno danim uvjetima razvija. Kad kredita ekspanzija tu granicu prijeđe, nastaju poremećaji. To je svojevrsna i temeljna granica djelovanja kredita i osnovno mjerilo odmjerenosti kreditne ekspanije. Ta bi se granica mogla nazvati makroekonomskom granicom kreditne ekspanzije. Formalna granica je prvenstveno stopa obvezne rezerve koju određuje centralna banka , iako centralna banka može i korištenjem drugih instrumenata monetarne politike usporavati / zaustavljati ovaj proces. Smatra se da granicu ekspanzije bankarskog novca predstavlja rizik koji je banka spremna snositi.

14. MONETARNI AGREGATI
      Skup financijskih instrumenata istog stupnja likvidnosti). 3 grupe.
1.primarni novac,
2.novčana masa u užem smislu,
3.novac kao dio (novčane) imovine, 
1. (monetary basis B, reseve money R, high powered money H9
      Prema metodi upotrebe monetarne baze primarni novac se definira kao zbroj gotovg novca u otpjecaju i ukupnih depozita (rezervi likvidnosti, obveznih i drugih rezervi) poslovnih banaka kod središnje banke. Prema metodi «kreiranja» monetarne baze definiran je kao iznos ukupne aktive središnje banke umanjen za: iznos deviznih transakcija s inozemstvom iz pasive bilance, iznos depozita nefinancijskih komitenata središnje banke i za iznos ostalih obveza središnje banke iz njene pasive. Prema i jednoj i drugoj metodi iznos u pasivi manji je od iznosa aktive.
Općenito: se definira kao suma gotovog novca (G) u optjecaju i ukupnih rezervi banaka kod središnje
 banke R   = G + R
2.     = G +D , D = depoziti po viđenju na transakcijskim računima tj. kod banaka. Predstavlja sve one instrumente plaćanja koji služe kao zakonsko i definitivno sredstvo plaćanja u zemlji, a kreirale su ih središnje banke i druge monetarne institucije ( u pravilu poslovne banke). Negdje se naziva i iznos ponude novca, a regulira ga središnja banka.
3. Razne vrstee financijskih instrumenata kod različitih financijskih institucija. Nastaju dodajući druge manje likvidne fin. Instrumente ( do 1 g. Dospijeća) ili one nelikvidne ( dulje od 1 god). Njihov ukupni zbroj iskazuje se sa L(ukupna likvidna sredstva).

15. MONETARNI AGREGATI U SAD- u
osim G i D uključuje i tzv. Ostale čekovne depozite koji se nalaze u pasivi bilance komercijalnih banaka i ostalih depozitnih institucija.
1.   NOW računi (Negotiable Order of Withdrawal Account)
To su štedni računi po viđenju koji nose kamatu i na koje se mogu vući čekovi. Mogu ih otvoriti samo fizičke osobe, vladinja tijela i neprofitne organizacije, dok je korporacijama to zabranjeno.
2.   Super NOW računi
Nose više kamate za razliku od NOW računa, jer im kamatne stope nisu ograničene već ih određuje sama financijska institucija. Minimalni depozit na računu mora iznositi barem 2500 USD
3.   ATS računi u depozitzim institucijama (Automatic Transfer Service Accounts at Depository Institutions)
Kombinacija kamatonosnih štednih računa i običnog čekovnog računa koje ne donosi kamate. Korporacijama nije dopušteno koristiti ATS račun.
4.   CUSD računi (Credit – Union – Share – Draft Accounts)
Na deponirana sredstva, koja imaju u kasama zajamne pomoći, njihovi članovi mogu izdavati čekove. Vrlo su slični NOW računima.
5.   Depoiti po višenju u štednim insitucijama
6.   Putnički čekovi
 
16. MONETARNI AGREGATI U VELIKOJ BRITANIJI
       obuhvaća novčanice i kovani novac uvećano za operacijske depozite bananaka kod « The Bank of England».  obuhvaća novčanice i kovanice u otpjecaju kod javnosti te sve vrste kamatonosnih i nekamatonosnih depozita po viđenju. uključuje visokolikvidna novčana sredstva obuhvaćena agregatnom uvećana za tzv. Retail depozite (depozite na «malo») kod banaka i stambenihdruštava. Sterling (£) obuhvaća novčanice i kovani novac u optjecaju, sve depozite po vidđnju i sve oročene depozite na računima monetarnih institucija. Ako £ uvećamo za devizne depozite koje britanski rezidenti drže kod monetarnih insitucija dobit ćemo ukupan agregat . uključuje novčanice i kovani novac (izvan banaka i stambenih društava) te sterling depozite nebankarskih subjekata kod banaka i stambenih društava. Podaci se objavljuju isključivo za i .

17. MONETARNI AGREGATI U NJEMAČKOJ
      Novčana masa obuhvaća isključivo gotov novac u optjecaju i depozite po viđenju domaćih nebankarskih subjekata ( ne uključujući depozite države). , osim novč. Sredstava uključenih u , obuhvaća i depozite oročene do dvije godine. uz prethodno navedene oblike obuhvaća i štedne depozite domaćih nebankarskih subjekata na rok od 3 mjeseca. Pokazuje stupanj likvidnosti njemačke privrede.

18. QUASI – NOVAC
      monetarni termin koji označuje novčana sredstva što ne obavljaju funkciju prometnog sredstva, ali se svakog trena mogu pretvoriti u prometno sredstvo. To je onaj dio novčanih sredstava koji je po svojim osobinama takav da je sporno treba li ga ili ne treba uključiti u novčanu masu. Najtipičniji predstavnik quasi – novca su štedni depoziti bez roka. Dakle, quasi – novac ima određena obilježja depozitnog novca, ali se razlikujue po tome što nije u funkciji sredstava plaćanja, već prvenstveno u funkciji štednje te kao takva nisu sastavni dio novčane mase.
      4 kategorije novčanih sredstava:
a) = novčana masa u užem smislu
b) = + quasi novac; to su likvidna sredstva
c) = + ostala likvidna sredstva; to su ukupna likvidna sredstva (rezervni fondovi, obvezne rezerve, oročeni depoziti do 1 god…)
d) = + nelikvidna sredstva; to je ukupna financijska aktiva nebankarskih subjekata kod banaka (ukupni depoziti)



19. NETO DOMAĆA AKTIVA
      Javlja se sredinom 1980 – ih godina. Taj agregat proizašao je iz prakse MMF-a i predstavlja stratešku monetarnu kategoriju koju utvrđuje i kontrolira MMF u svakoj zemlji članici što koristi njegova sredstva (kredite) u danas dominantnom obliku, a to je stand-by araman, označava sredstva u pripremi za povlaćenje. NDA je definirana kao razlika ukupnih likvidnih sredstava () i neto inozemne aktive (inozemna aktiva umanjena za inozemnu pasivu) iskazane u domaćoj valuti, a utvrđuje se iz bilance monetarnih institucija.
      NDA = - NFA
NDA je manja od ako je saldo devizne aktive i devizne pasive pozitivan, a u slučaju da je taj saldo negativan, NDA će biti veća od .

20. ŠTO UTJEČE NA PROMJENU ?
      Novčana se masa mijenja na osnovi:
a.   jače ili slabije kreditne aktivnosti banaka
b.   prelijevanja novca u depozite koji nisu novac (nemonetarna pasiva) ili obrnuto
c.   promjena salda potraživanja ili dugovanja u odnosima s inozemstvom i transakcijama banaka u stranoj valuti s domaćim komitentima
d.   kupovine ili prodaje zlata i drugih plemenitih metala i ostale aktivnosti banaka s domaćim nebankarskim sektorima
*METODE PROMJENE -
o   grupa metoda temeljenih na jednadžbama koje definiraju odnose u procesu kreiranja M1:
1.   metoda temeljena na konsolidiranjoj bilanci monetarnih institucija
2.   metoda monetarnog multiliplitora
3.   metoda temeljena na računima novčanih tokova
metoda temeljena na funkciji ponude novca (Bruner – Meltzer)
metoda temeljena na osnovi sredstva poslovnih banaka sposobnih za plasman
- radi se o središnjim I poslovnim bankama.

21. TOKOVI PROMJENE
a)kontrolirani tokovi
b)autonomni tokovi
a.   U ovu grupu svrstavaju se kreditni i drugi plasmani banaka i drugih monetarnih institucija jer su oni u direktnoj zavisnosti od njihova kreditnog potencijala. Kako taj potencijal ovisi o višku likvidnih sredstava banaka u odnosu na njihove obveze, očito je da se mjerama monetarne politike koje donosi i provodi središnja banka eventualni višak likvidnosti banaka može paralizirati čime se smanjuje njihov kreditni potencijal, a time i masa kredita i – in ultima linea – depozitnog novca na računima nebankarskih sektora. Obrnuto, inicijalnim priljevom likvidnosti tj. Primarnog novca od središnje banke na žiroračune banaka kreditni potencijal banaka se, ceteris paribus, povećava, a time i mogućnost porasta kredita, depozitnog novca i novčane mase. Tu je ujedno i veza između procesa kreditne ekspanzije i multiplikacije depozita banaka.
b.   To su tokovi novca koji nisu pod izravnom kontrolom monetarnih vlasti, već o njima prvenstveno odlučuju vlasnici novčanih sredstava (poduzeća, kućanstva id r.)- Prelijevanje sredstava iz npr. Višak gotovine na štedne ili oročene račune i obratno, stvar je odluke vlasnika tih sredstava. Monetarna vlast može na ta kretanja tek indirektno utjecati npr. politikom kamatnih stopa, uvjetima odobravanja kredita i dr.
 
22. MONETARNI MULTIPLIKATOR
  monetarni multiplikator veza je za odnos novčane mase u užem smislu i primarnog   novca B.
Širi je od kreditnog multiplikatora jer pokazuje i objašnjava ukupni učinak kreiranja (ili povlačenja) primarnog novca od središnje banke i utjecaj na promjenu novcane mase i to ne samo putem kredita (što objašnjava kr. Multiplikator već i ostalih tokova promjena novcane mase.
 monetarni multiplikator i pokazuje za koliko je novčana masa veća od kreiranog primarnog novca.

23. JEDNADŽBA FRIEDMAN-SCHWARTZ
      Temelji se na dvije grupe determinanti promjene količine (ponude) novca MS. Prva ovisi o utjecaju središnje banke na promjenu količine novca promjenom iznosa primarnog novca H, dok druga ovisi o ponašanju banaka gdje je bitan odnos D/R i o ponašanju nebankarskih subjekata gdje se određuje odnos D/C ;   C = gotov novac tih subjekata. Determinante druge grupe predstavljaju monetarni multiplikator.
Dvije grupe determinatni sadržavaju 3 determinante: H, D/R, D/C. Veza novč.mase i tih triju determinanti:
H= C + R
MS = C + D
 
 
 
 Monetarni multiplikator   
 
- do Δ dolazi zbog ΔH i od monetarnog multiplikatora


24. JEDNADŽBA PH. CAGANA

      Prema Caganu, 3 sektora utječu na promjenu količine novca. To su: država(što se odražava na iznos primarnog novca); nebankarski subjekti (odlučuju o držanju gotovog novca kao komponente primarnog); poslovne banke (utječu visinom svojih rezervi u odnosu na ukupne depozite).
 
 
monetarni multiplikator
 
 odnos na koji utječu     nebankarski sektori
  odnos na koji utječu poslovne banke
M = novčana masa, M = C + D
H = primarni novac, H = C + R
C = gotov novac u optjecaju
D = ukupni depoziti nebankarskih
       subjekata kod poslovnih banaka
R = dio primarnog novca u obliku rezervi
       poslovnih banaka kod središnje banke


 
25. LIKVIDNOST I SOLVENTNOST
      Solventnost označava stanje nekog ekonomskog subjekta koji ima veća potraživanja od obveza. Ta potraživanja mogu biti naplativa u duljem roku od roka dispijeća obveza plaćanja pa je u tom slučaju subject solventan, ali nelikvidan. Likvidnost je sposobnost izvršavanja obveza plaćanja. Može se promatrati kao međunarodna likvidnost(sposobnost zemlje da o roku izvršava svoje obveze plaćanja prema inozemstvu) ili kao domaća likvidnost(sposobnost domaćih subjekata da međusobno izvršavaju svoje obveze plaćanja). Mikroaspekt – likvidnost ekonomskih subjekta. Makroaspekt – likvidnost ukupne privrede likvidnost ukupnog gospodarstva je zbroj i drugih likvidnih financijskih oblika.

26. GLOBALNI POKAZATELJ LIKVIDNOSTI
      To je opći prosjek likvidnosti koji skriva sektorska i individualna odstupanja od prosjeka pa stoga nije dovoljan za konkretnu monetarnu politiku. Međutim, odražavajući opće stanje, takav globalni pokazatelj ukazuje na opći problem monetarne politike i može poslužiti kao orijentacijska osnovica za daljnja konkretniha istraživanja i procjenjivanja.
      Obično se za procjenu globalne likvidnosti u gospodarstvu uzima odnos novčane mase i bruto domaćeg proizvoda, pretpostavljajući da postupne promjene u veličini društvenog bruto-produkta odražavaju promjene u potrebama gospodarstva za novcem, a da svi ostali monetarni faktori ostaju nepromijenjeni.
      Jedna od komponenti analize globalne likvidnosti je brzina optjecaja novca. Smanjivanje brzine optjecaja može paralizirati utjecaj porasta količine novca, kao što povećanje te brzine pojačava utjecaj dane količine. Ona se promatra kao odnos između novčanih transakcija i količine novca(transakcijaska brzina optjecaja) ili kao odnos između dohotka i količine novca (dohodovna brzina optjecaja).

27. ZAMKA (STUPICA) LIKVIDNOSTI
      U situaciji kas se kamatna stopa spusti ispod nekog minimuma, cjelokupna potražnja za novcem svodi se na novac kao imovinu (a ne i kao transakicijsko sredstvo), koja postaje beskonačno elastična i grafički se svodi na vodoravni pravac. Ispod te razine kamatnjaka nikakva dodatna punuda novca nema utjecaj na kamatnu stopu što znači da u toj zoni (“zamka likvidnosti”) količina noca nema nikakav utjecaj na realna gospodarska kretanja, investicije, zaposlenost itd. To je zona neefikasnoti monetarne politike.

28. KONCEPCIJE NOVCA
      Prema prvoj monetarnoj koncepciji, monetarni faktori igraju prvorazrednu ulogu u gopsodarskom životu i osnovni su kauzalni faktori gospodarskog razvoja. Povećanje novcane mase izaziva gospodarsku ekspanziju kao što njezino smanjenje mora dovesti do gospodarskog zastoja. Prema tome, promjene u količini novčane mase dovoljne su da odrede čitav process i intenzitet gospodarskog razvoja. Predstavnik oove koncepcije je Hawtrey. Gospodarska su kretanja posljedica određenog kretanja novca. Veliku ulogu ima kamatna stopa jer utječe na račun dobiti i gubitka, a n ate je promjene najosjetljivija trgovina. Kad stop padne, raste proizvodnja, potrošnja, cijene, zaposlenost, što prema Hawtreyu ima isti učinak kao smanjenje količine novca pa zato treba odobravati nove kredite. Stezanje kredita i jest uzork kriza. Bit nemonetarne koncepcije svodi se na to da novac, njegova količina i ostali monetarni faktori ne određuju gospodarska kretanja – proizvodnju, zaposlenost, investicije i cijene, već obratno; da su monetarna kretanja posljedica tih realnih gospodarskih kretanja. Predstavnih je Say koji polazi od svog tzv. “zakona realizacije” po kojemu ponuda automatski stvara potražnju i one su uvijek uravnotežene. Novac je samo sredstvo olakšavanja razmjene. Kompleksno shvaćanje tvrdi da promjene količine novca, ili bar nisu glavni factor koji prouzrokuje određeni ekonomski razvoj, ali su uvjet koji mora postojati da bi se određeni ekonomski razvoj mogao ostvariti. Predstavnici svode monetarnu politiku u određene okvire in e smatraju je određujućim faktorom gospodarskog razvoja. Ona je manje-više određena realnim odnosima u gospodarstvu. Formiranje kapitala glavni je problem gospodarskog razvoja.

29. KLASIČNA KVANTITATIVNA TEORIJA NOVCA
      J. Bodin je postavio temelj kvantitativne teorije novca u “Odgovoru Malestroitu” 1568”. Unatoč tome, razmatranje primitivne kvantitativne teorije bazira se na radovima Humea i Ricarda. Hume polazi od zakona prometa znakova vrijednosti i postavlja tezu da cijene robe zavise od mase novca u optjecaju. Humeova teorija:
a) cijene robe određene su ukupnom količinom novca u dotičnoj zemlji
b) ako se količina robe povećava, njena cijena pada, a vrijednost novca raste. Kretanje cijena je čista posljedica promjena u količini novca u odnosu na količinu robe. Novčani optjecaj nema nikakva značenja za razmjenu unutar jedne zemlje, posljedice se osjećaju tek na međunarodnom planu. Ricardo polazi od teorije radne vrijednosti (količine rada potrebne za dobivanje robe i iznošenje na tržište). Količinu prometnih sredstava određuje cijenama rnovac kao znak vrijednosti smatra znakom određene količine zlata. Vrijednost robe određuje masu prometnih instrumenata. Vrijednost novčane jedinice zavisi od odnosa između te vrijednosti (roba) i broja raspoloživih jedinica (prometnih instrumenata).

30. FISCHEROVA FORMULACIJA KVANTITATIVNE TEORIJE NOVCA
      Cijene se mijenjanju u direktnoj zavisnosti od M i V i obratno od Q, u slučaju da samo jedna od promatranih veličina varira, a da su ostale nepromijenjene. Razina cijena je viša što je veća količina novca u optjecaju ili što je veća brzina njegova optjecaja, ako je Q stalan i obratno.
M*V + M’*V’ = PQ
realna mjera potražnje novca:
P = opća razina cijena
Q = trgovački volumen po stalnim cijenama
M = gotov novac
M’ = depozitni novac
V = brzina otpjecaja gotovog novca
V’ = brzina optjecaja depozitnog novca


31. MARXOVA KRITIKA KVANTITATIVNE TEORIJE NOVCA
      Ako bi u određenom momentu na tržište izašla sva roba i potpuna količina novca, pretpostavljaju kvantitativci, tada bi se cjelokupna, da upotrijebimo Marxov izraz “robna kasa” prodala za cjelokupnu novčanu planinu, a cijene bi se formirale zavisno od međusobnog odnosa: alikvotni dio reobe za alikvotni dio novca. Znači, roba ulazi u prometni proces bez cijena, a zlato bez vrijednosti, pa sve zavisi od odnosa ponude i potražnje. Po kvantitativnoj teoriji, vrijednost novca povećava se smanjenjem njegove ponude, a pada s povećanjem njegove ponude, a sama ponuda novca zavisi od njegove količine. Marx u “Kapitalu” i “Prilogu” razmatra i kritizira osnovnu tvrdnju kvantitativne teorije novca. On upozorava na mehaničko i kvantitatističko rješavanje postavljenog problema. Po kvantitativnoj teoriji problem se svodi na odnos robnih i novčanih fondova, pri čemu kvantitativci vide robne fondove kao dane, a sav novac kao ukupni fond tj. U funkciji kupovnog sredstva. Ako je tako, pretpostavljaju oni, tada ravnoteža robnih i kupovnih fondova mora biti postignuta odgovarajućim kretanjem cijena. Međutim, takva postavka kvant. Teorije uključuje u sebi još neke pogrešne pretpostavke. Za Marxa ostaje kao osnovno činjenica da količina novca ne odrešuje cijene već obatno. Istu funkciju u reguliranju novčane mase ima i funkcija novca kao svjetskog novca. Zavisno od potreba robnog prometa novac nadolazi iz inozemstva ili se tamo odlijeva. Bar je tako u uvjetima zlatnog standarda, a takve uvjete imala je na umu pogotovu u svojoj primitivnoj varijanti kvantitativna teorija, isto kao i Marx.


32. ANGELLOVA KRITIKA KVANTITATIVNE TEORIJE
      J. Angell podržava Fischera i nastoji precizirati pojam novčane mase. Njegova razrada novčane mase spada u red najboljih i danas je u svojoj osnovi prihvaćen u većini zemalj i međunarodnoj praksi. On razlikuje nekoliko pojmova:
- ukupan novac  pojam identičan našem pojmu monetarnog agregata
- prometni novac  identičan je međunarodnom pojmu novčane mase
- aktivni novac  dio je prometnog novca ili novčane mase umanjen za veličinu tezauracije
      Pomoću ove sistematizacije došao je do zaključka da je djelovanje količine novca na cijene izvanredno – kompleksno id a, s obzirom da je novac heterogena veličina i da sav novac nije aktivan, nikakva formula kvantitativne teorije ne može to djelovanje obuhvatiti i izraziti. Angell ukazuje in a to da se količina novca mijenja usporedno (pa is a zakašnjenjem) s promjenama gospodarske aktivnosti.


33. KRITIKA D. PATINKINA
      Smatra da je kvantitativna teorija ispravna. Tvrdi da kada se podvostruči količina novca, moraju se podvostručiti i cijene. Patinkovo izloženo teorijsko gledanje temelji se na njegovoj koncepciji “efekta realne količine novca”. Ta je teorija tvrdila da realne cijene ovise o ponudi i potražnji i na njihovo kretanje kao in a ukupna realna kretanja količina novca nije imala nikakav utjecaj. Istovremeno, ta je teorija tvrdila da promjene količine novca (∆M) dovode do razmjerne promjene opće razine cijena (∆P) , jer se pretpostavilo da je V i Q konstantna. Veza između te dvije koncepcije Patinkin je našao u spomenutoj koncepciji “efekta realne količine novca”. Po toj koncepciji potražnja ekonomskih jedinicama za pojedinim rabama određena je realnim dohotko i relativnim cijenama pojedinih roba. Zbog različitih relativnih cijena pojedine vrste imovine ekonomske jedinice teže da razmjene neku vrstu imovine s višom relativnom cijenom za oblik imovine s nižom relativnom cijenom. To je “efekt supstitucije”, što je dovelo do uključivanja teorije izbora (teorije zaliha) u monetarnu teoriju. 

34. MODEL INFLATORNOG JAZA
      Teorije inflatornog jaza naslanjaju se na shavaćanje Wicksellove monetarne ravnoteže. On je odbacio kvantitativnu teoriju novca i u razmatranje uveo obujam potrošnje i investicija. Neravnoteža između štednje i investicija, što je sve posljedica nerazmjera između prirodne i stvarne kamate, dovodi do monetarne neravnoteže*. Kad je novčani kamatnjak ispod prirodnog, investicije su veće od štednji te se potrošačka potražnja povećava u odnosu prema proizvodnji (ponudi) dobara potrošnje. Posljedica toga kretanja biti će rast cijena.
      *Novčana ravnoteža postoji:
      a) ako su prirodni i bankarski kamatnjak jednaki
      b) ako su investicije jednake štednji
Najjednostavniji oblici modela inflatornog jaza: akose između raspoloživog dohotka (ukupna potražnja) i ukupne ponude pojavi nesklad – jaz, dolazi do porasta odnosno pada cijena. Inflatorni jaz pojavljuju se kao posljedica takva porasta globalne potražnje koji ne prati odgovarajući porast globalne ponude. Ponuda i potražnja same će se izjednačiti bilo porastom cijena, bilo drukčijom upotrebom suvišnog dohotka (državni zajam, porez…).
O – ponuda
D – potražnja
P – cijena
q - količina

 
35. ŠVEDSKA ŠKOLA
Lindahl:
E(1-s) = P*Q
E = raspoloživi dohodak ;    s = dio dohotka koji se ne troši   ; P = razina cijena,    Q = ponuda robe
Ako je ponuda robe(Q) neizmjenjena, tada će, što je veća potražnja za robom {E(1-s)} i cijene (P) biti veće:
Prema Lindhalu, kamatna stopa određuje kretanje rasploživog dohotka, štednju /s) i ponudu. Pad stope povećava dohodak, zalihe, a time smanjuje ponudu. Cijene rastu kao posljedica sniženja kamatne stope koje na njih djeluju putem promjene u odnosu ponude i potražnje, a ne količine novca u cirkulaciji.
Myrdal:
Prema njemu, prirodni kamatnjak je randman realnog kapitala (y’), a to je odnos neto – produkta tijekom perioda (e’) i vrijednosti koju je kapital imao na početku( c’l).
 
36. TEORIJA INFLACIJE J. KEYNESA
      Keynes je prvi značajni teoretičar inflacije - predstavlja prijelaz od kvantitativne teorije novca k suvremenijem shvaćanju. On cjelokupnu masu novca dijeli na dva dijela. Razina cijena sredstava potrošnje zavisi, po Keynesu od toga koliko dijelovi nacionalnog dohotka korišteni za štednju i osobnu potrošnju odgovaraju raspodjeli čistog društvenog proizvoda na sredstva potrošnje i sredstva proizvodnje. Ako je dio nacionalnog dohotka namijenjen osobnoj potrošnji veći od proizvodnje sredstava potrošnje i sredstava proizvodnje, tada će razina cijena tih sredstava biti veća od njihovih troškova proizvodnje i obratno, ako je S>I tada će razina cijena biti niža. Keynes polazi od toga da su tekući rashodi za potrošna dobra jednaki ukupnom dohotku umanjenom za štednju: PR= E – S, pa njegova formula za cijenu potrošnih dobara glasi:
P = cijena potrošnih dobara
E = ukupan nacionalni dohodak
O = ukupna proizvodnja
P = novčani dohodak ostvaren proizvodnjom investicijskog dobra
S = štednja
R = tekuća potrošnja dobara potrošnje
      Nesklad između I i S izaziva proces pada ili rasta cijena, u čemu glavnu ulogu igra kamatna stopa. Nizak kamatnjak stimulira investicije, a destimulira štednju i time provocira nesklad i porast cijena.
Za određivanje cijena potrebno je uzeti novčane rashode (E – S) i vidjeti koliko njihova raspodjela odgovara rapodjeli društvenog proizvoda.



37. REFORMULIRANA KVANTITATIVNA TEORIJA NOVCA (FRIEDMAN)
      Osnovna je pretpostavka reformulirane teorije da je ona u prvom redu teorija potražnje novca i da ona nije teorija proizvodnje ili teorija razine cijena. Prema Friedmanu, monetarna ravnoteža se narušava promjenom ponude novca, a ne potražnje novca koja je stabilna.
Ova teorija spada u grupu imovinskih teorija  novac se traži kao dio imovine.
      Friedman razlikuje 5 oblika u kojima se može držati imovina: novac, obveznice, dionice, fizička dobra, ljudski kapital (radni kapacitet pojedinca). Odnos izmeđđu dohotka kao toka i imovine kao stanja Friedman uspostavlja putem kamatne stope (r) , dohodak (Y) je prinos od imovine, a imovina (W) je diskontirana (sadašnja) vrijednost dohotka.:
     

38. MONETARNI TRANSMISIJSKI MEHANIZAM
      Definira se kao prijenosni mehanizam monetarnih kretanja na realna kretanja u gospodarstvu kao što su investicije, potrošnja, zaposlenost, realni nacionalni dohodak i razina cijena. Osigurava uspostavljanje (narušene) monetarne ili makroekonomske ravnoteže (prva može postojati kratkoročno, bez druge, ali ne i obratno). Također, pokazuje kako monetarni učinci djeluju na realna kretanja, te učinke ekspanzivnih / restriktivnih mjera monetarne politike na realna kretanja. U kratkom roku mjerama monetarne politike moguće je djelovati na realna kretanja (nemoguće u dugom roku, prema Friedmanu).


39. INFLACIJA TROŠKOVA
      Definira se kao inflacija koja proizlaazi iz rastućih troškova tijekom razdoblja visoke nezaposlenosti i nepotpunog iskorištavanja sredstava. Poistovjećuje se s inflacijom nadnica. Sredinom 1950 –ih mnogi ekonomisti smatrali su da je inflacija na Zapadu bila inflacija nadnica, ili šire shvaćeno, inflacija troškova proizvodnje. S obzirom na to da nadnice rastu brže nego produktivnost rada, dolazi do povećanja troškova proizvodnje što po mnogim autorima izaziva rast cijena i inflatorni proces. Tu su tezu zastupali angloamerički ekonomisti, a poznata je kao teza o “inflatornoj spirali nadnica”.


40. BANKARKI POSLOVI
      Pasivni kratkoročni ( o njima ovisi bankovna kreditna djelatnost)
Preko njih banke prikupljaju sredstva za svoj rad i banka se javlja u ulozi dužnika. Najvažniji pasivni poslovi su depozitni poslovi kojima se prikupljaju slobodna sredstva gospodarstva, pojedinaca i države. U njih ulaze: ulozi na štednju, novčani polozi, čekovni i žiro depoziti.
Ovje spadaju i specijalni poslovi: reeskont i relombard.
      Reeskont je kratkoročna pasivna operacija koja se obavlja između dviju banaka, obično između emisijske i kredinte banke. To je operacija što je obavlja neka banka, u pravilu kreditna, kad mjenice iz svog portfelja koje su već eskonirane ponovno ekontira tj. Reeskontira kod emisijske banke. Reeskont je pasivna operacija samo za kreditnu banku, dok je za emisijsku aktivna.
      Relombard je posao sličan reeskontu, s tom razlikom što predmet relombarda nije mjenica, već druga vrijednosnica. Relombardom banka dolazi do zajma koji predstavlja samo jedan dio vrijednosti tih vrijednosnica. U pasivne poslove spadaju još izdavanje certifikata o depozitu i blagajničkih zapisa, emisija vlastitih dionica i obveznica.
      Aktivni kratkoročni
Banka se javlja kao vjerovnik i na osnovi njih ona naplaćuje kamate i plasira svoja sredstva. Tu spadaju:
•   Kontokorentni kredit tj. Kredit po tekućem računu. To je vrsta kredita koji banka odobrava korisniku preko njegova tekućeg računa, te korisnik realizira svoje pravo izdajući banci nalog.
•   Eskonti kredit tj. Kredit na osnovi mjenice znači isplatu mjenice prije njezina dospijeća po odbitku kamata.
•   Lombard je kredit na osnovi zaloga pokretnih stvari ili drugih vrijednosnica, osim mjenice
•   Akcpetni kredit je kredit koji banka daje akceptirajući mjenicu svoga komitenta da bi se brže realizirala. Akceptiranjem mjenice banka postaje glavni mjenični dužnik
•   Rambursni kredit (dokumentarni kredit) je kombinacija akceptnog i eskontnog kredita. Banka za račun kupca (uvoznika) akceptira mjenicu koju je ispostavio prodavač (izvoznik). Akceptirana mjenica dostavlja se izvozniku, koji je može ekontirati ili prodati na burzi i time bez čekanja doći do naplate za otpremljenu robu.
* Pasivni i aktivni fiducijarni poslovi  kod pasivnih banka kao punomoćeni vodi brigu o portfelju vrijednosnica za svog klijenta i naplati prihoda koje oni donose. Kod aktivnih, ona je ovlaštena da mijenja strukturu tog portfelja.

41. EMISIJSKA (SREDIŠNJA) BANKA
      Emisijske banke zauzimaju središnje mjesto u monetarnom i bankarskom sustavu svake zemlje. Prvi razlog je zbog toga što su one od države ovlaštena ustanova koja emitira novčanice što su “in ulitima linea” oficijelni novac dotične zemlje. Drugi razlog je u tome što su one organ odgovoran za provošenje monetarne politike i stabilnosti novca. Treći razlog je jer su kao institucija “lender of last resort” (davatelj posljednjeg utočišta), dakle kreditni oslonac bankarskom sustavu i regulator njegove likvidnosti, a time i kreditne sposobnosti. Time, one utječu na opću razinu likvidnosti gospodarstva, ali ne time što kreiraju veću ili manju masu gotovog papirnog novca, nego što kreiraju i reguliraju potraživnja bankarskog sustava prema samoj sebi.
Funkcije koje obavljaju su trostrukog značenja:
a.   F-je povezane s reguliranjem novčane cirkulacije tj. platnog prometa
b.   F-je povezane s reguliranjem poslovanja kreditnog sustava tj. drugih banaka
c.   F-je povezane s međunarodnim platnim prometom
Posebna specifičnost središnje banke je da dok kod svih ostalih banaka značaj njihove pasive određuje značaj njihove aktive, dotle kod središnjih banaka to nije tako jer one same sebi stvaraju sredstva na osnovi svojih aktivnih operacija.


42. RAZLIKE IZMEĐU SREDIŠNJE I KOMERCIJALNE BANKE
•   za razliku od komercijalne banke, središnja banka nikada ne može biti nelikvidna jer ima privilegiju emisije novca
•   u komercijalnoj banci veličina pasive određuje aktivu, dok je kod središnje banke obratno
•   samo središnja banka emitira gotov novac primarnom emisijom, dok komercijalne banke emitiranju novac sekundarnom emisijom (odobravanjem kredita u obliku depozitnog novca)
•   komercijalna banka obavlja i kratkoročne i dugoročne transakcije, dok središnja samo kratkoročne (dugoročne su joj zabranjene)
•   klijenti komercijalne banke mogu biti svi, dok središnjoj banci samo država, banke i štedionice
•   cilj poslovanja komercijalne banke jer profit, dok to nije slučaj kod središnje banke
•   središnja banka ima neograničen kreditni potencijal, dok komercijalne imaju ograničeni KP
 
43. INSTRUMENTI MONETARNE POLITIKE
1.   politika otvorenog tržišta
2.   politika refinanciranja koja obuhvaća diskontnu i lombardnu politiku
3.   politika rezervi likvidnosti
4.   selektivna kreditna politika
 
 moralno ovjeravanje ili džentlemenski sporazumi
 politika privlačenja depozita
POLITIKA OTVORENOG TRŽIŠTA
Predstavlja najvažniji instrument kojim se središnje banke razvijenih zemalja služi pri reguliranju količine novca u optjecaju. Središnja banka za potrebe države emitira različite vrijednosnice, najčešće obveznice, te ih prodaje zainteresiranim investitorima (kad prodaje vrijednosnice, povlači novac iz optjecaja, a kad ih otkupljuje natrag ubacuje novac u optjecaj). Prodaja vrijednosnica putem središnje banke znači poništavanje primarnog novca, smanjivanje likvidnosti banaka i rast kamatnjaka. U okviru ove politike središnja banka definira 3 čimbenika: vrstu vrijednosnice, oblik emisije (javni/privatni), obuhvat transaktora sa središnjom bankom. Učinci transakcija na otvorenom tržištu ogledaju se u:
a.   Promjeni iznosa novca na računima depozitnih institucija. Ako središnja banka prodaje npr. državne obveznice, smanjit će se iznos novca na računima banaka, što utječe na smanjenje novčane mase jer ostaje manje novca za multiplikaciju depozita putem kreditne ekspanzije banaka. Kad kupuje vrijednosnice natrag, novac se ponovno ubacuje u optjecaj, povećava se iznos novca na računima banaka, čime se povećava novčana masa.
b.   Promjeni cijena i prinosa vrijednosnica na financijskim tržištima. Kupnjom i prodajom vrijednosnica na otvorenom tržištu mijenjaju se i njihove cijene, a time i prinosi. Ako se poveća kupnja obveznica, porast će im cijene, ali prinosi pasti i obrnuto. Kako je središnja banka najveći kupac i prodavatelj državnih vrijednosnica ona može izravno utjecati na cijene pojedine vrste vrijednosnica, a time i na kamatnu stopu. Ako ona procijeni da u gospodarstvu postoje inflatorne tendencije, može povećanim transakcijama utjecati na dugoročne i krtkoročne kamatnjake.
c.   Promjeni u ekonomskim očekivanjima. Efekt operacija na otv. Tržištu sastoji se u promjenama očekivanja, a njih prate i analiziraju: brokeri, dileri, bankari, investitori itd. Oni na temelju aktivnosti na otvorenom tržištu procjenjuju buduće kretanje cijena i kamatnjaka, a time i smjer monetarne politike. Nemaju svi iste procjene, a i nemoguće je predvidjeti sve promjene ekon. Očekivanja nastalih tim operacijama. 
 
44. REPO UGOVORI KAO INSTRUMENT POLITIKE OTVO. TRŽIŠTA
      “Repo” ugovore najviše koriste središnje, komercijalne banke i dileri državnim vrijednosnicama kao alternativno sredstvo financiranja zaliha njihovih državnih vrijednosnica. “Repurchase and reverse repurchase agreement”, što je puni naziv za takve transakcije, podrazumijeva pozajmljivanje trenutačno raspoloživih sredstava, a s druge strane, prodaju vrijednosnica zajmodavcu s obvezom ponovnog otkupa tih istih vrijednosnica od zajmodavca u dogovoreno vrijeme i po dogovorenoj cijeni koja uključuje kamatu.
      U jednoj takvoj transakciji ugovorne strancke imaju različite pozicije i interese, pa se za istu transakciju može reći da je i repo i revers transakcija. Ona je repo transakicja s gledišta prodavatelja vrijednosnica (stranke koja treba novac), a “revers repo” s gledišta stranke koja nudi novac tj. kredit. Prinos u repo tranakcijama ostvaruje se kamatnim stopama, a to je ona razlika između prodajne cijene vrijednosnica koju je prodao zajmotražitelj i obezao se ugovorom da će je otkupiti po višoj cijeni.

45. POLITIKA REFINANCIRANJA
      Jedan od instrumenata monetarne politike za reguliranje količine novca u optjecaju. Prethodila je politici otvorenog tržišta. Kada pojedina banka iscrpi svoje izvore sredstava, dodatnu količinu novca može dobiti od središnje banke na način da joj ponudi na prodaju prihvatljive vrijednosnice. Ako banka ponudi mjenice, središnja banka će odobriti eskontni kredit, a ako se radi o nekoj drugoj vrijednosnici lombardni kredit. Postoji, dakle, neposredna veza između bankinih aktivnih poslova i politike refinanciranja središnje banke. Ako npr. komercijalna banka nekom poduzeću odobri kredit na temelju mjenice, ona će tu mjenicu, jer i sam treba novac, ponovno eskontirati (reeskont) kod središnje banke tada je riječ o eskontnoj (diskontnoj) politici, a ako se radi o nekoj drugoj vrijednosnici riječ je o lombardnoj politici.

46. DISKONTNA POLITIKA
      Pod nazivom diskontna politika razumijeva se ne samo manipuliranje visinom diskontne stope, već i određivanje ostalih uvjeta reeskonta. Diskontna stopa je kamatna stopa po kojoj središnja banka prima od poslovnih banaka na eskont (tj. reeskontira) robne mjenice ili druge vrijednosnice. Premjenama u visini diskontne stope, središnja banka nastoji utjecati na ponudu i potražnju za novcem podizanjem diskontne stope strvaraju se nepovoljni uvjeti za refinanciranje banaka, čime se utječe i na kam. stopu pa i na interes za potražnjom kredita. Podizanje diskontne stope primjenjuje se kada se na tržištu osjeća višak novčanih sredstava i poremećaj ravnoteže u smjeru inflacije. Snižavanjem diskontne sope povećava se potražnja novčanih sredstava u uvjetima nedovoljne gospodarske aktivnosti.

47. POLITIKA REZERVI LIKVIDNOSTI
      Ako svaka banka želi udovoljavati svojim obvezama za isplatu u gotovu, mora držati jedan dio sredstava u likvidnoj formi. Ta sredstva predstavljaju rezerve likvidnosti. Kao rezerve likvidnosti služe različiti dijelovi aktive, te ih po stupnju likvidnosti dijelimo na primarne i sekundarne rezerve.
      Primarne rezerve: gotovina u blagajnama, sredstva položena kod središnje banke, potraživanja od ostalih banaka, gotovinska sredstva (kao čekovi)
      U sekundarne rezerve ubrajamo još i onu najlikvidniju aktivu banaka koja nije ušla u primarne rezerve npr. mjenice i druge vrijednosne papire s rokom dosijeća do 1.g.

48. SELEKTIVNA KREDITNA POLITIKA
      Kvalitativni instrument reguliraanja količine novca u optjecaju; nosi snažne element diskrecijske politike. To je zaprvao kontrola upotrebe određenih sredstava kao i kontrola likvidnosti banaka tj. pokrića određenog plasmana određenim izvorima. Ali smisao te politike nije samo da se osigura likvidnost i sigurnost sredstava već i u tome da se odrešenom kreditnom orijentacijom potpomognu opća nastojanja ekonomske politike. Najznačajniji dio ove politike je propisivanje uvjeta kreditiranja. Selektivnom kreditnom politikom država bira ciljeve kao npr. veća zaposlenost, povećanje BDP-a itd. Središnja banka tom politikom aktivno utječe i podupire razvoj pojedinih sektora gospodarstva.
      Oblici selektivne politike su politika potrošačkih kredita i politika otkupa vrijednosnica.

49. INSTRUMENTI MON. POLITIKE U PRAKSI EUROPSKE SREDIŠNJE BANKE (ECB)
1.   Operacije na otvorenom tržištu
2.   Ustaljene pogosnosti kreditiranja banaka od strane ECB
3.   Politika rezervi likvidnosti
1.   a.   Glavne operacije refinanciranja. Glavna uloga u usmjeravanju kretanja financi. Tržišta jer daju važne signale koji utječu na ponjašnaje transaktora. Izvode se svaka 2 tjedna s rokom dospijeća od 2 tjedna.
b.   Dugoročne operacije refinanciranja. Imaju rok dospijeća 3 mjeseca, a cilj im je dodatno poboljšanje likvidnosti financ. Tržišta u do dugom roku. Za razliku od glavnih operacija ne signaliziraju tržištu nove smjerove monetarne politike
c.   Operacije finog prilagođavanja. Cilj im je ublažavanje i sprječavanje iznenadnih oscilacija kamatnih stopa i napetosti na financijskom tržištu.
d.   Strukturalne operacije. Odnose se na emisiju zadužnica, reversne transakcije i izravne transakcije. Poduzimaju se kod ESCB želi prilagoditi strukturnu poziciju ESCB prema financijskom sektoru.
2.   Cilj je upravljanje likvidnošću. Provodi se putem prekonoćnog kreditiranja uz unaprijed određenu kamatnu stopu. Ako neka banka završi radni dan s minusom na računu kod ESCB, platni sustav je odmah registrira, a ESCB jer tretira kao tražitelja kredita, a odobreni kredit banka je obvezna vratiti sutradan. ESB takve kredite odobrava iz depozita koje su joj stavile na raspolaganje druge banke, te na taj način stječu prihod od kamata.
3.   ECB nalaže depozitnim institucijama držanje minimalnog iznosa novca na računu kod nacionalne središnje banke u okviru propisa o minimalnim rezervama ESCB. Minimalne rezerve likvidnosti zapravo su obvezne rezerve koje se obračunavaju na prosječan iznos depozita na računima depozitnih institucija u proteklih 30 dana, a koje se moraju održavati također u sljedećih 30 dana. Te rezerve imaju 2 cilja:
a.   Stabiliziranje kamatne stope na novčanom tržištu
b.   Kreiranje ili proširenje strukturnih likvidnosnih manjkova


50. DEVIZNI TEČAJ
      Predstavlja razmjenu potraživanja u valuti zemlje A, za potraživanje u valuti zemlje B jer je po definiciji deviza potraživanje u stranoj valuti. S druge strane, intervalutarni tečaj predstavlja razmjenu efektivnog novca (valute) jedne zemlje za efektivni novac (valutu) druge zemlje.
      Devizni tečaj je cijena domaćeg novca izražena u stranom novcu tj. koliko jedinica domaćeg novca treba dati za jedinicu stranog novca.
      Razlikujemo nominalnu, realni i efektivni devizni tečaj. Nominalni predstavlja promjenu cijene domaće valute izraženu u stranoj valuti bez uzimanja u obzir sope inflacije. Realni je nominalni tečaj korigiran za stopu inflacije i mnogo je važniji jer inflacija smanjuje kupovnu moć novca. Efektivni devizni tečaj predstavlja vagani prosjek devizinih tečajeva između domaće valute i valuta zemalja nama najvažnijih trgovačkih partnera.
*Paritetni tečaj  osnos količine zlata sadržane u dvjema valutama koje se uspoređuju (u uvjetima zlatnog standarda). Objektivan odnos vrijednosti bio je osnova oko koje je varirao paritet.
 
51. TEORIJE O FORMIRANJU DEVIZIH TEČAJEVA
1.   Teorija bilance plaćanja                                                                                                                                                       Uzrok porasta tečaja strane valute je pasivnost bilance plaćanja. Deficit bilance plaćanja izaziva poras deviznog tečaja, a kasnije i porast cijena. Kako određeno vrijeme promjena tečaja ne dovodi do promjena apsolutnih cijena, cijene domaće robe padaju što stimulira iizvoz. Kako ta pojava destimulira uvoz, dolazi do novog kretanja i izravnanja bilance plaćanja. Prema tome, promjene tečaja posljedica su promjena u bilanci plaćanja.
2.   monetaristička (inflacionistička) teorija                                                                                                               Smatra se da je porast deviznih tečajeva uzrokovan porastom količine novca u optjecaju. Kad se količina novca povećava imamo porast cijena, zbog toga smanjenje izvoza, deficit bilance plaćanja i porast deviznih tečajeva. Po ovoj teoriji nije primarna bilanca plaćanja već inflacija kao uzrok, dok je stanje bilance plaćanja posljedica.
3.   teorija pariteta kupone moći                                                                                                                               razvila se iz monetarističke teorije i tvrdi da kretanje deviznog tečaja zavisi od kretanja kupovne moći novčanih jedinica koje se uspoređuju. Devizni tečaj izračunava cijene u različitim zemljama, a mijenja se zavisno od razlike stupnja obezvrjeđenja novca dviju zemalja
a.   Apslolutna teorija pariteta: - tečaj dviju zemalja A i B izračunava se kao odnos razine cijena u tim zemljama.                                                                                                                                                                                                                                           = tečaj ili cijena valute zemlje B u vremenu t tj. broj jedinica valute zemlje  A koji se plaća za 1 jedinicu
b.   Relativna teorija pariteta: - obješnjava tečaj u tekućem razdoblju kao tečaj iz temeljnog razdoblja korigiran odnosom domaćih i vanjskih cijena kojima je temelj isto temeljno razdobelj:                                                                                                                                                                                                                                                                Tečaj valute zemlje B u godini t u zemlji A izračunava se na način da se uzme tečaj iz nekog određenog razdoblja i pomnoži s promjenom odnosa cijena zemlje A i zemlje B. Autor teorije je Gustav Cassel.
 
52. DETERMINANTE KOJE UTJEČU NA IZBOR TEČAJNOG REŽIMA (PREMA WEO-u)
a.   Veličina ekonomije: što je nacionalna ekonomija veća, to je bolje koristiti se sustavom fluktuirajućih deviznih tečaja
b.   Otvorenost ekonomije: što je stupanj otvorenosti neke ekonomije viši, to je bolje koristiti se sustavom fiksnih tečajeva
c.   Deverzifikacija proizvodnje / strukture izvoza: što je stupanj diverzifikacije niži, a udio jednog vanjskotrgovačkog partnera visok, to se čini boljim korištenje sustava “vezivanja” deviznog tečaja uz valutu te zemlje
d.   Divergencija između stope domaće i inozemne inflacije: što je stupanj inflacije viši, to je bolje korištenje sustava fluktuirajućeg deviznog tečaja
e.   Stupanj ekonomske / financijske razvijenosti: što je stupanj viši, bolje je koristiti se sustavom fluktuirajućeg deviznog tečaja
f.   Mobilnost faktora rada: što je mobilnost niža, bolje je koristiti fluktuirajući tečaj
g.   Mobilnost kapitalnih tokova:viši stupanj mobilnosti tokova kapitala implicira velike teškoće u održavanju sustava fiksnog deviznog tečaja
h.   Inozemni nominalni šokovi: ako je ekonomija izložena takvoj vrsti šokova, bolje je koristiti se sustavom fluktuirajućeg deviznog tečaja
i.   Domaći nominalni šokovi: bolje je koristiti se sustavom fiksnog deviznog tečaja
j.   Realni šokovi: domaći ili inozemni – bolje je koristiti se fluktuirajućim tečajem
k.   Kredibilnost nositelja makroekonomske politike: što je niža kredibilnost to je bolje korištenje sustava fiksnog deviznog tečaja.
 
53. SUSTAV KLASIFIKACIJE DEVIZNIH TEČAJEVA MMF-a
•   Devizni tečaj bez domaće valute u optjecaju
- valuta strane zemlje ili nadnacionalna valuta egzistira kao jedino zakonsko sredstvo plaćanja ili određena zemlja pripada monetarnoj / valutnoj uniji u kojoj dijeli isto zakonsko sredstvo plaćanja s ostalim članicama
•   Devizni tečaj u uvjetima valutnog odbora (“Currency Board”)
- temelji se na eksplicitnoj zakonskoj obvezi zamjene domaće valute, određenom stranom valutom uz fiksni devizni tečaj. To znači da se domaća valuta emitira samo ako ima potpuno pokriće u stranoj valuti.
•   Ostali konvencionalni aranžmani fiksno vezanog tečaja
- valuta neke zemlje može biti formalno ili stvarno vezana za neku drugu valutu ili košaricu valuta po fiksnom tečaju s mogućim odstupanjima tečaja unutar granica u rasponu od 1% oko središnjeg tečaja
•   Fiksni devizni tečaj ututar zadanog raspona plivanja
- visina deviznog tečaja održava se između dopuštenih granica fluktuacije koje dopuštaju odstupanja veća od 1% oko središnjeg tečaja
•   Puzeće prilagođavanje
- valuta se prilagođava povremeno u malim vrijednostima prema unaprijed određenom fiksnom tečaju ili s obzirom na određene kvantitativne indikatore unutar zone odstupanja
•   Devizni tečaj unutar promjenjivih granica plivanja
- tečaj se odrežava unutar određenih granica zone fluktuacija oko središnjeg tečaja koji se kontinuirano prilagođava unaprijed određenom tečaju ili odgovara na promjene određenih kvantitativnih indikatora
•   Upravljano plivajući devizni tečaj bez unaprijed određenog smjera kretanja
- monetarna vlast putem intervencija na međunarodnim deviznim tržištima utječe na kretanja deviznog tečaja bez prethodnog specificiranja smjera njegova kretanja
•   Slobodno plivajući devizni tečaj
- devizni tečaj određuje tržišno, na temelju ponude i potražnje. Intervencije monetarnih vlasti nemaju cilj direktnog utjecaja i određivanja razine deviznog tečaja, već prilagođavanja sope promjene i sprječavanja prekomjernih fluktuacija deviznog tečaja
 
54. SIDRA MONETARNE POLITIKE
a.   Sidro tečaja
Monetarna vlast kupuje i prodaje stranu valutu po službenom tečaju kako bi tečaj domaće valute ostao na unaprijed određenoj razini (devizni tečaj služi kao nominalno sidro ili posredni instrument monetarne politike)
b.   Sidro monetarnih agregata
Monetarna vlast koristi monetarne instrumente kako bi postigla određenu planiranu stopu rasta monetarnih agregata. Na taj način ciljani monetarni agregati postaju nominalno sidro ili posredni instrument monetarne politike
c.   Sidro inflacije
Sustav se temelji na javnom kvantitativnom ograničavanju srednjoročne inflacije s obvezom monetarnih vlasti da postigne taj predviđeni cilj. Ostale bitne karakteristike uključuju povećanje komunikacije s javnošću i tržištem te povećanje pouzdanosti središnje banke u ostvarivanju ciljeva inflacije. Odluke monetarne politike temelje se na razlici predviđanja boduće inflacije od ciljane inflacije s tim da se samo predviđanje inflacije ponaša kao posrednik monetarne politike.
 
55. POSLJEDNJE TRI ETAPE U RAZVOJU EURA
Prva etapa (1.7.1990. – 1.1. 1994. )
Karakteriziraju je napori vezani za punu liberalizaciju kretanja kapitala kao važan preduvjet konačnog monetarnog ujedinjenja. Važan zadatak bio je i što veća koordinacija ukupne ekonomske politike, a posebno monetarne i fiskalne.
Druga etapa
Započinje 1.1.1994. osnivanjem Europskog monetarnog instituta (EMI) sa sjedištem u Frankfurtu. EMI je prethodnica Europskog sustava središnjih banaka. Tijekom druge etape nacionalne središnje banke i dalje zadržavaju autonomiju provođenja monetarne politike. Važan događaj je i rezoluicja Savjeta Europ u Madridu 15.12.1995. kojom je određeno da se buduća jedinstvena valuta zove euro, a manje jedinice cent. 1994. rapon fluktuacije je povećan na +/- 15% u odnosu na središnji tečaj.
Treća etapa
Odvijala se u dva dijela. Prvi je započeo 1.1.1999.g s neopozivim fiksiranjem deviznih tečajeva prema euru i svake valute međusobno unutar Europske monetarne unije. Tada je odgovornost za provođenje monetarne politike preuzela Europska središnja banka u Frankfurtu. Počela je zamjena nacionalnih valuta za euro kao knjižni, žiralni novac. 1.1.2002. u optjecaj se uvodi jedinstvena valuta EURO kao depozitni i efektivni novac.

56. MANIPULIRANJE DEVIZNIM TEČAJEVIMA
      Izražava se deprecijacijom ili aprecijacijom domaće valute tj. podcjenjivanjem ili precjenjivanjem domaće valute.
      Deprecijacija je podcjenjivanje domaće valute tj. devizni tečaj strane valute drži se iznad ravnotežnog tečaja (pri čemu bi ravnotežni tečaj predstavljao realan odnos). To može biti jedno od sredstava borbe za povećanje izvoza i povećanje zaposlenosti u zemlji i uopće instrument antidepresivne politike.
      Aprecijacija je precjenjivanje domaće valute tj. devizni tečaj strane valute održava se ispod tečaja ravnoteže. Ako se i službeno tj. zakonom potvrdi takva precijenjena razina deviznog tečaja domaće valute onda je to revalvacija.
Devalvacija označava zakonsko sniženje deviznog tečaja domaće valute, dok aprecijacija i deprecijacija predstavljaju stvarne promjene tečaja domaće valute, pri čemu se formalno – pravno ne mijenja službeno utvrđeni  devizni tečaj strane valute, revalvacija i devalvacija znače zakonsku promjenu razine deviznog tečaja. Devalvacija je mnogo češća mjera manipuliranja deviznim tečajem radi uklanjanja teškoća u platnoj bilanci i radi podržavanja ekspanzionističke politike. U pravilu, aprecijacija prethodi revalvaciji, a deprecijacija devalvaciji.


57. MMF
      Drugi svjetski rat produbio je probleme u međunarodnim valutnim odnosima. Kao osnova za rješnje problema izrađena su 2 plana:
      Keynesov plan predviđao je osnivanje Međunarodnje klirinđke unije u

nastavak......

57. MMF
      Drugi svjetski rat produbio je probleme u međunarodnim valutnim odnosima. Kao osnova za rješnje problema izrađena su 2 plana:
      Keynesov plan predviđao je osnivanje Međunarodnje klirinđke unije unutar koje b i se obavljala prebijanja salda koncem svakog mjeseca, dok bi središnje banke uzajamno odobravale mjesečne kredite. Keynes je predvidio uvođenje svjetske novčane jedinice (“bancor”) koja bi imala tečaj prema zlatu i drugim valutama tj. bancor bi bio zamjenik zlata koje bi se demonetiziralo.
      Whiteove plan polazio je od stabilnih deviznih tečajeva, smanjivanja deviznih restrikcija, osnivanja posebnog, međunarodnog stabilizacijskog fonda čija bi se sredstva formirala na načelu kvota, a davale bi pravo na određeni broj glasova u: Skupštini Fonda i pravo na kupovinu od Fonda valuta drugih zemalja radi otklanjanja neravnoteže u platnoj bilanci. Na temelju ta dva plana izrađenj je zajednički plan čijim je prihvaćanjem 22.7.1944. osnovam Međunarodni monetarni fond – MMF.
MMF danas ima 183 zemlje članice, a osnovan je s ciljem unapređivanja međunarodne monetarne suradnje, olakšavanja ekspanzije i uravnoteženja međunarodne razmjene, pomoći uspostavljanju multilateralnog sustava plaćanja. Također ima obvezu omogućiti pribavljanje sredstava članicama koje se susreću s neravnotežom u bilanci plaćanja, te skratiti trajanje i stupanj neravnoteže u međunarodnim bilancama plaćanja.


58.  OPĆI SPORAZUM O POSUĐIVANJU – GAB (GENERAL AGREEMENT TO BORROW)
      GAB omogućuje MMF-u posudbu određenog iznosa konvertibilnih valuta od 10 industrijski najrazvijenijih zemalja, uza sudjelovanje Saudijske Arabije, po tržišnim uvjetima. Potencijalni iznos kredita koje MMF može odobriti unutar GAB-a iznosi 18,5 mlrd SPV-a, ako uzmemo u obzir i dodatnih 1,5 mlrd $ iz aranžmana sa Saudijskom Arabijom obnjavlja se svakih 4-5 godina, posljednji put 1997.g. U početku je kamatna stopa GAB-a bila niža od tržišne kamatne stope da bi se kasnije izjednačila s kamtnom stopom na SPV te ujedno bila jednaka tržišnoj kamatnoj stopi.


59. NOVI ARANŽMAN O POSUĐIVANJU – NAB (NEW AGREEMENT TO BORROW)
      Izvršni odbor MMF-a 1997. prihvatio je odluku o uspostavljanju NAB-a, koji je počeo s radom 1998.g. NAB prestavlja skupinu kreditnih aranžmana između MMF-a i 25 zemalja ili institucija članica. Time se osiguravaju dodatna sredstva koja MMF može koristiti u iznimnim situacijama prijetećim za stabilnost međunarodnog monetarnog sustava. Kao takav, NAB ne prestavlja zamjenu za GAB koji je i dalje aktivan, ali postaje prvi i glavni izvor dodatnog financiranja MMF-a. Ukupan iznos sredstava kojima danas MMF raspolaže u sklopu NAB-a i GAB-a je 34 mlrd. SPV-a.
      Sredstva iz NAB-a mogu se aktivirati samo ako odluku prihvate svi sudionici GAB-a i Izvršni odbor. NAB je do sada aktiviran samo jednom i to u svrhu financiranja proširenog aranžmana za Brazil u prosincu 1998. godine.


60. STAND-BY ARANŽMANI
      Financijska olakšica MMF-a. to su aranžmani kreirani u svrhu pružanja kratkoročne pomoći pri uklanjanju privremenog, cikličkog deficita bilance plaćanja. Traju obično od 12 do 18 mjeseci. Vučenja se obično provode kvartalno što je uvjetovano ocjenom ostvarivanja predvišenog Periodičnog programa i ispunjavanjem Kriterija izvršenja. Otkup vlastite valute nastupa u razdoblju od 2 do 4 godine nakon svakog vučenja.


61. SPECIJALNA PRAVA VUČENJA – (eng. Special drawing rights)
      1970.g. aktivirana su u funkciji dodatnog izvora međunarodnje likvidnosti. 1978.g. potpuno su poprimila ulogu zlata. Danas su to prvorazredne međunarodne monetarne rezerve i osnova sustava MMF-a.
      SPV čini košarica valuta zemalja članica koje imaju najveći udjel u svjetskom izvozu roba i usluga te najvećim iznosom rezervi denominiranih u određenim valutama koje drže članice MMF-a. Namjena SPV je povećanje međunarodne likvidnosti povećanjem vlastitih rezervi članica Fonda, a koriste se i kao obračunska jedinica MMF-a za službene međunarodne transakcije. To su sredstva međunarodnih rezervi vlastitih rezervi svake zemlje te prestavljaju bezuvjetno pravo vučenja na temelju kojeg članice, razmjerno veličini uplaćene kvote, automatski dolaze do bilo koje konvertibilne valute u svrhu podmirenja obveza iz tekućih transakcija, povećanja vlastitih monetarnih rezervi i dr.
      Sama vrijednost SPV-a izražava se kao prosječna suma vrijednosti izražena u US$, a temelji se na tržišnoj vrijednosti nacionalnih valuta koje se nalaze u košarici valuta.


62. KLIRINŠKI SUSTAV
      Teškoće u međunarodnim plaćanjima uz razvijenu diskriminacijsku praksu ili protekcionizam ekonomski najjačih zemalja u svoje vrijeme, doveli su do toga da se klirinški sustav odnosa, koji se razvio u nesređenim valutnim prilikama nakon sloma zlatnog standarda, zadržao do danas kao još uvijek  jedini izlaz za mnoge zemlje. Osnovno načelo sustava je da se uvoz plaća izvozom. Sustav je isključio potrebu za svjetskim novcem, a svjetsku razmjenu počeo vraćati na metode trampe. Temlje na putu ubrzanog razvoja u mnogo slučajeva ne mogu svoje obveze plaćati drugačije nego putem kompenzacije. S tim u vezi došlo je do podjele deviza na:
1.   klirinške (koje se mogu upotrebljavati za plaćanje samo ondje gdje se imaju potraživanja)
2.   slobodne (koje se mogu upotrebljavati za plaćanje i u drugim zemljama).

63. VRSTE KONVERTIBILNOSTI VALUTA
      Potpuna konvertibilnost podrazumijeva neograničenu mogućnost zamjene domaće valute za ostale valute, bez ograničenja za koju se namjenu mogu koristiti u međunarodnim transakcijama. Potpuna nekonvertibilnost podrazumijeva potpunu nemogućnost zamjene domaće valute za druge valute.
Postoje različiti modeli klasifikacije konvertibilnosti valuta:
a.   prema značenju deviznog ražima
Uzima se u obzir sustav deviznog tečaja i stupanj deviznih restrikcija. Ako se neka valuta može bez restrikcija zamjenjivati za druge valute po tečaju utvrđenom na deviznom tržištu riječ je o “mekom konceptu konvertibilnosti”. Ako se ta zamjena obavlja bez restrikcija, ali po fiksno utvrđenom deviznom tečaju riječ je o “čvrstom konceptu konvertibilnosti”.
b.   S aspekta držatelja deviza
Konvertibilnost može biti interna i eksterna. Eksterna se definira kao mogućnost rezidenta da valutu neke zemlje zamijeni u druge valute po službenom tečaju ( i ograničavaju mu se kapitalne transakcije s inozemstvom). Interna podrazumijeva pravo rezidenata određene zemlje da slobodno zamjenjuju domaću valutu za valute drugih zemalja za tekuća plaćanja.
c.   S aspekta namjene za koje se domaća valuta zamjenjuje stranom
Razlikujemo konvertibilnost po tekućim i po kapitalnim transakcijama s inozemstvom. Po tekućim predstavlja mogućnost zamjene domaće valute stranom za potrebe plaćanja robei isluga tj. za sva tekuća plaćanja prema inozemstvu. Po kapitalnim predstavlja mogućnost zamjene domaće valute stranom za plaćanja i transfere po kapitalnim transakcijama prema inozemstvu.
d.   S aspekta geografske primjene
Razlikujemo regionalnu i globalnu konvertibilnost. Regionalna podrazumijeva mogućnost zamjene domaće valute za valute samoograničenog broja zemalja. Globalnu konvertibilnost ima samo mali broj najsnažnijih svjetskih valuta (npr. dolar, jen, euro)
e.   S aspekta drugih ograničenja
Može se reći da neka valuta može biti konvertibilna za drugu, ali da praktično nije zbog rgovačkih restrikcija koje je onemogućuju. Ta međupovezanost između realnih i financijskih transakcija dovodi do podjele konvertibilnosti na robnu ili realnu i na financijsku konvertibilnost.

ZAKONITOSTI I MEHANIZMI EKONOMSKOG FUNKCIONIRANJA PODUZEĆA

1.TEMELJNI EKONOMSKI FAKTORI U SUSTAVU PROIZVODNJE
2.FAKTOR RAD I SUSTAV PROIZVODNJE
3.FAKTOR KAPITAL I SUSTAV PROIZVODNJE
4.FAKTOR ZEMLJA I SUSTAV PROIZVODNJE
5.POSLOVNA ORGANIZACIJA PODUZEĆA
6.GLAVNE EKONOMSKE DETERMINANTE SUSTAVA PROIZVODNJE
7.POPULACIJA ZEMLJE I RADNI RESURS
8.ULOGA TEHNOLOŠKIH RESURSA U SUSTAVU PROIZVODNJE
9.PRIRODNI RESURSI I SUSTAV PROIZVODNJE
10.DRUŠTVENO BOGATSTVO I SUSTAV PROIZVODNJE
11.VRSTE I ORGANIZACIJA PODUZEĆA U SUVREMENOJ TRŽIŠNOJ PRIVREDI
11.1.PODUZEĆE
11.1.a.   Državna poduzeća
11.1.b. Privatna poduzeća (društva osoba i društva kapitala)
11.1.c. Oblici udruženja
12. NOSITELJ I ORGANIZATOR SUSTAVA PROIZVODNJE – PODUZETNIK
13. ULOGA FAKTORA I TROŠKOVA U TEHNICI PROIZVODNJE
13.1. Krivulja granice proizvodnih mogućnosti
13.2. Transformacijska krivulja
13.3. Funkcija proizvodnje
13.4. Tipična kretanja u proizvodnj
13.5. Ekonomije razmjera
14. ANALIZA TROŠKOVA
15. ELASTIČNOST TROŠKOVA
16. PRAVILO NAJMANJIH TROŠKOVA
17. OPORTUNITETNI TROŠKOVI
18. NOVČANI TROŠKOVI
19. DETERMINANTE I MEHANIZMI INVESTICIJA U PODUZEĆU
20. POJAM TRŽIŠTA I NJEGOVE ODREDNICE
21. TRŽIŠNA STANJA ILI TRŽIŠNI POLOŽAJ PODUZEĆA
22. TEMELJNE FUNKCIJE TRŽIŠTA
23. PONUDA
24. POTRAŽNJA
25. (TRŽIŠNE STRUKTURE) PODUZEĆE U POTPUNOJ KONKURENCIJI
26. PODUZEĆE U NEPOTPUNOJ KONKURENCIJI
26.1. MONOPOL
26.2. DUOPOL
26.3. OLIGOPOL
26.4. MONOPOL NA STRANI POTRAŽNJE
26.5. MONOPOLISTIČKA KONKURENCIJA
27. TEHNIKA FUNKCIONIRANJA NOVCA U TRŽIŠNOJ PRIVREDI
27.1. M 1 = TRANSAKCIJSKI NOVAC
27.2. M 2 = NOVČANA MASA = NOVAC U ŠIREM SMISLU
28. TEHNIKA FUNKCIONIRANJA POSLOVNE BANKE
29. TEHNIKA BANKARSKOG POSLOVANJA
30. OBILJEŽJA KAPITALA I PROFITA
31. OBILJEŽJA KAPITALA I KAMATA
32. TEHNIKA FUNKCIONIRANJA DIONIČARSKOG PODUZEĆA I BURZOVNOG POSLOVANJA
33. TEHNIKA BURZOVNOG POSLOVANJA
34. FAKTOR RADNI RESURS I NAJAMNINA
35. KARAKTERISTIKE KRIVULJE PONUDE RADA
36. UZROCI RAZLIKA U NADNICAMA MEĐU KATEGORIJAMA ZAPOSLENIH






TEMELJNI EKONOMSKI FAKTORI U SUSTAVU PROIZVODNJE

Temeljni faktori proizvodnje → rad, kapital i zemlja.

Rad i zemlja (prirodna bogatstva) su primarni faktori proizvodnje, jer su dostupni prije procesa proizvodnje.

Kapital i poslovna organizacija su sekundarni, proizvedeni faktori proizvodnje, jer nastaju kao rezultat procesa proizvodnje.

Svaki faktor proizvodnje ima svoju cijenu i prinose.
Cijena → pretvaranje materijalnog u novčani oblik (prodaja kapitala)
Prinosi → pokretanje procesa proizvodnje radi stvaranja profita.

FAKTOR RAD I SUSTAV PROIZVODNJE

Efikasni ekonomski sustav → sustav temeljen na obliku organizacije rada koja proizlazi iz privatnog vlasništva nad sredstvima za proizvodnju i poduzetništva ljudi.

Rad → primarni faktor proizvodnje (uz zemlju). Čovjek jedino radom može stvoriti više dobara nego li ih je uložio u proizvodnju.

FAKTOR KAPITAL I SUSTAV PROIZVODNJE

Kapital → ona proizvedena dobra (tvornice, poslovni objekti, novac) koja se ulažu u proces proizvodnje s osnovnom svrhom da se uveća, proširi proizvodnja. Kapitalom ne možemo smatrati kuću u kojoj stanujemo. Međutim, ako tu istu kuću prodamo za novac i pomoću novca kupimo tvornicu, u tom slučaju novac postaje kapitalom.

Kapital je vrijednost koju poduzetnik ulaže u poduzetnički pothvat da bi ostvario ekonomsku korist kroz povećanje vrijednosti uloženog kapitala. Pogrešno je vezivati iznos kapital za novčanu imovinu kojom poduzeće raspolaže.
Temeljni kapital – ulog vlasnika
Kapital se uvećava za vrijednost koja je stvorena tijekom poslovanja kao rezultat uspješnog poslovanja i koja je zadržana u poduzeću kao zadržana dobit.

FAKTOR ZEMLJA I SUSTAV PROIZVODNJE

Zemlja → primarni faktor proizvodnje (uz rad); fiksni faktor proizvodnje prirodno limitiran koji ne možemo proizvoditi i uzimati iz prirode bez ograničenja. Zemlja je esencijalna i fiksna u svojoj ponudi i njena je eksploatacija prirodno ograničena. Važno je vezanje zemlje uz pojam oskudnost, rijetkost resursa kao što su nafta, prirodni plin, rude i sl.

POSLOVNA ORGANIZACIJA PODUZEĆA

Temeljni cilj poduzeća je opstati na tržištu i osigurati svim sudionicima proizvodnje adekvatne prihode, a da pritom preostane dovoljno prostora za novo organiziranje proizvodnje i novo povećanje kapitala  i opsega djelatnosti (važan je optimalan sklad).

Temeljne komponente poslovne organizacije → ulaz, proces transformacije sirovina u gotove proizvode, izlaz, povratna veza i vanjsko okruženje.

Management → sustav znanja i prakse za uspostavljanje efikasne  poslovne organizacije (strateški, taktički i operativni management); četiri temeljne funkcije managementa: planiranje, organiziranje, vođenje i upravljanje.


GLAVNE EKONOMSKE DETERMINANTE SUSTAVA PROIZVODNJE

Bruto domaći proizvod
→ vrijednost proizvoda dobara i usluga unutar granica jedne zemlje kroz godinu bez
     obzira na vlasništvo faktora
a)   Nominalni BDP: izražen u novcu
b)   Realni BDP: stvarna cijena koštanja roba i usluga (uključujući inflaciju i sl.)
c)   Potencijalni BDP: maksimalno mogući BDP kojeg ekonomija može postići a da ne pomiče stopu inflacije

Za ekonomski sustav neke zemlje posebno su važni sljedeći faktori:
-   stanovništvo (kvantiteta i kvaliteta)
-   tehnološko/tehnički resursi
-   prirodni resursi
-   društveno bogatstvo.

POPULACIJA ZEMLJE I RADNI RESURS

Ako je u nekoj zemlji ukupan broj populacije veći te ukoliko je njena kvalifikacijska struktura povoljnija ili postoje preduvjeti za njeno poboljšanje, utoliko postoje veći izgledi za povećanje obima proizvodnje. Stupanj kvalificiranosti radne snage bitna je pretpostavka za razgovor o mogućnosti ovladavanja suvremenih tehnološkim procesima. S ekonomskim razvojem povećava se kvalifikacijska struktura radnog dijela populacije s obzirom na razinu kvalifikacija i strukturu zanimanja. Važnost cjeloživotnog obrazovanja → neprekidno dodatno usavršavanje znanja uslijed novih tehnologija.


ULOGA TEHNOLOŠKIH RESURSA U SUSTAVU PROIZVODNJE

Faze tehnološkog razvoja:
Inovacija → visoki stupanj neizvjesnosti; visoki financijski izdaci za uvođenje novog
                      proizvoda; najmanji stupanj konkurencije.
Imitacija → osvajanje novog proizvoda; manji poslovni rizik; druga konkurentska poduzeća
                      transformiraju proizvodnju.
Tehnološka konkurencija → konkurencija se munjevito širi jer je ovladala proizvodnjom
                                                  novog proizvoda.
Standardizacija → potrebna su nova ulaganja u proizvodnju proizvoda bilo zbog usavršavanja postojećeg ili za ponovno usvajanje novog proizvoda.

PRIRODNI RESURSI I SUSTAV PROIZVODNJE

Prirodno bogatstvo
→ svi prirodni uvjeti i raspoloživa dobra koja nalazimo u svom okruženju i koja nam
     stoje na raspolaganju uz uložbu rada i kapitala
→ to su: zemlja i komponente plodnosti (obujam, kvaliteta i raznolikost rudnog blaga), riječni
     tokovi, more i obale, flora i fauna, klima i ostale hidrografske karakteristike

Što je prirodno bogatstvo zemlje veće i raznovrsnije to ono pruža više mogućnosti za veći obujam i kvalitetu proizvodnje. Samo bogatstvo prirodnim resursima ne garantira ekonomski prosperitet. Zemlje koje raspolažu suvremenim tehnologijama, znanjem i kapitalom ne moraju imati i prirodna bogatstva, ali ih zahvaljujući ovim komponentama mogu nabaviti drugdje (Švicarska, Japan) i tako ostvarivati vrhunske učinke u proizvodnji.

Porast životnog standarda uvjetuje povećanu proizvodnju (povećana eksploatacija prirodnog bogatstva i potrošnja okoliša) što djeluje na pad životnog standarda.

DRUŠTVENO BOGATSTVO I SUSTAV PROIZVODNJE

Društveno bogatstvo
→ skup svih materijalnih dobara kojima raspolaže nacionalni ekonomski sustav (prirodno i
     proizvedeno bogatstvo), a koja su rezultat rada mnogih generacija (vodovod, ceste, škole,
     mostovi i sl., ali i kulturna i povijesna baština)

VRSTE I ORGANIZACIJA PODUZEĆA U SUVREMENOJ TRŽIŠNOJ PRIVREDI
PODUZEĆE - je pravna osoba koja obavlja gospodarsku djelatnost radi stjecanja dobiti. Prema temeljnoj podjeli poduzeća se dijele na državna i privatna. Svako poduzeće mora imati svoj interni akt o unutarnjem ustrojstvu i funkcioniranju – statut.
Najvažniji kriteriji za osnivanje poduzeća:
1.   ukupna imovina
2.   dionički ili vlasnički kapital
3.   stupanj neovisnosti
4.   prihodi od prodaje
5.   broj zaposlenih

1.   Državna poduzeća

Država kao javna institucija ulazi u djelatnosti koje nisu i ne smiju biti profitabilne (poduzeća u komunalnoj infrastrukturi, željezničkom prijevozu, javnim komunikacijama i sl.).



2.   Privatna poduzeća (društva osoba i društva kapitala)
Društva osoba:
a)   Jednovlasničko poduzeće

- dva glavna obilježja: jednostavnost, osobna kontrola
- čine 70% od svih poduzeća, ostvaruju 10% od ukupne prodaje, a 20% od
   dobiti (najpopularniji oblik vlasništva)
Prednosti:
-   mogućnost brzog donošenja odluka
-   jednostavna struktura managementa-odgovarajuće sjedište
-   održavanje profita
-   fleksibilnost
-   oporezivanje
-   veliki stupanj tajnosti
Nedostaci:
-   neograničena odgovornost
-   nedostatak u kontinuitetu (bolest, smrt vlasnika)
-   ograničena sposobnost zaduživanja
-   ograničena znanja i vještine

b)   Partnerstvo

→ udruživanje dvije ili više osoba u svrhu rada kao suvlasnika poduzeća radi
     ostvarivanja profita
-   čini 5% od ukupnog oblika vlasništva, ostvaruje 5% od ukupne prodaje i 10% od ukupnog neto profita (najnepopularniji oblik vlasništva)
Prednosti:
-   podijeljena odgovornost
-   osiguranje više novca za pokretanje poduzeća
-   porezne olakšice
-   podjela profita
-   lakše upravljanje zbog različitih vještina partnera
-   kvalitetan ugovor
Nedostaci:
-   neograničena odgovornost
-   podjela profita
-   nesporazumi među partnerima
-   teškoće pri zatvaranju

c)   Komanditno društvo

→ dvije ili više osoba udružuju se radi vođenja trgovačkog poduzeća pod
     zajedničkom tvrtkom, uz uvjet da je odgovornost jednog ili više partnera prema
     vjerovnicima limitirana iznosom novčanog uloga u poduzeće, dok je
     odgovornost ostalih partnera neograničena





      Društva kapitala:

     a) Dioničko društvo

     → poduzeće privatnog karaktera u koje pojedinci unose neki kapital, a za obveze prema
          trećima ne odgovaraju osobno svojom imovinom; ulagači su rentijeri
     - u korporacije se udružuju uglavnom velika poduzeća, ali d.d. može imati i samo jednog
       dioničara (koji je i vlasnik)
     Temeljni uvjet za osnivanje je prikupljanje osnivačkog kapitala za početak djelatnosti, a
     potom slijedi upis u sudski registar. Osnivački kapital prikuplja se podjelom na dionice. 
     Dionica je vrijednosni papir s kojom pojedini dioničar sudjeluje u osnivanju i u dobiti
     poduzeća; sastoji se od plašta i kupona; prema sadržaju može biti nominalna i povlaštena;
     može glasiti na donositelja ili na ime.
     Temeljem odredbi statuta mora imati vitalne organe, a to su: glavna skupština, upravni i
     nadzorni odbor. U glavnoj skupštini dioničari ostvaruju svoja temeljna prava: pravo na
     informaciju, konzultaciju, suodlučivanje, biranje upravnog i nadzornog odbora.
     Manageri su članovi upravnog odbora koji donose odluke od strateške važnosti za
     poduzeće.
     Prednosti:
-   osiguranje više novca za pokretanje
-   ograničena odgovornost
-   relativno lagana promjena vlasništva
-   vlasništvo odvojeno od managementa
Nedostaci:
-   visoki troškovi pri pokretanju
-   dvostruko oporezivanje
-   veća davanja za socijalnu sigurnost
-   teškoće pri prestanku poslovanja
-   slaba fleksibilnost

     b) Komanditno društvo na dionice

       → bar jedan partner odgovoran je svom svojom imovinom kojom raspolaže
           (komplementar), a ostali partneri sudjeluju u osnovnoj glavnici koja je raspodijeljena
           na dionice

     c) Društvo s ograničenom odgovornošću

       → trgovačko društvo u koje jedna ili više pravnih ili fizičkih osoba ulažu temeljne uloge
            s kojima sudjeluju u unaprijed dogovorenome temeljnom kapitalu. Temeljni ulozi ne
            moraju biti jednaki. Dobit se raspodjeljuje prema visini uloga svakog člana. Članovi
           društva ne odgovaraju za obveze društva.

      → svaki vlasnik ima određeni ulog, a o individualnom ulogu ovisi i profit pojedinca
      Važna stavka je osiguranje kontinuiteta partnerstva (npr. kad netko želi izaći iz posla
      potrebno je pri osnivanju ugovorom naznačiti da se njegov ulog prvo ponudi ostalim
      vlasnicima društva).



    d) Holding

      → dioničarsko poduzeće koje se bavi poslovima kupovine dionica drugih dioničarskih
           Poduzeća
     Temeljni interes ovakvog poduzeća svodi se na kupnju kontrolnog paketa dionica (preko
     50%) drugih dioničarskih poduzeća tako da u njihovu poslovanju i funkcioniranju imaju
     odlučujuću riječ.

Oblici udruženja:

a) Kartel

   → udruživanje poduzeća u integracijsku cjelinu zbog pravne i ekonomske samostalnosti;
   nastaje radi zaštite zajedničkih interesa na tržištu (dogovor o jedinstvenim cijenama,
   uklanjanje konkurencije)

b) Koncern

   → integracijski oblik unutar kojeg postoji pravna, ali ne i ekonomska samostalnost
        pojedinih poduzeća; ekonomski ovise o vodećem poduzeću koncerna

c) Multinacionalne (transnacionalne) kompanije

  → poduzeća koja posluju u dvije ili više zemalja a međusobno su povezana zajedničkim
      vlasništvom ili upravljanjem; kalkuliraju gdje im je najjeftinija proizvodnja (iskorištavanje
      prednosti pojedinih zemalja)

NOSITELJ I ORGANIZATOR SUSTAVA PROIZVODNJE – PODUZETNIK
PODUZETNIŠTVO - predstavlja ukupnost poduzetnikovih znanja, vještina i sposobnosti za uspješno vođenje poslova.
PODUZETNIK - osoba koja je spremna preuzeti rizik pokretanja poslovnih pothvata i osnivanja novog poduzetništva. Poduzetnika karakterizira inovativnost, kreativnost i sklonost poslovnom riziku.
ČISTI PODUZETNIK – osoba koja stvara poslove iz sirovog materijala vlastitih ideja i upornog rada; poslove počinje od nule; ima instinkt za priliku i osjećaj za vremensko usklađivanje; na prvom mjestu mu je želja za neovisnošću.
Tri glavna razloga uspješnih vodećih svjetskih poduzeća:
1.   želja za neovisnošću
2.   prepoznavanje tržišne prilike
3.   veća zarada

Ključne osobine uspješnog poduzetnika:
1.   inovativnost
2.   razumno preuzimanje rizika
3.   samouvjerenost
4.   sposobnost samoobnavljanja
5.   uporan rad
6.   odgovornost
7.   hrabrost
8.   iznadprosječne komunikacijske vještine

MANAGER - označava profesionalnog rukovoditelja u poduzetništvu. Manager vodi poduzetništvo/poduzeće u ime vlasnika prema postavljenom cilju. Manager kombinira i kontrolira inpute iz okoline radi postignuća ciljeva na efektivan i efikasan način.
Piramida managementa: na vrhu je strateški, u sredini taktički, a pri dnu operativni management.

MANAGEMENT - označava proces maksimalnog iskorištenja i upotrebe raspoloživih resursa. To je skup aktivnosti koji obuhvaća planiranje, organiziranje, vođenje i kontroliranje inputa iz okoline radi učinkovitog i djelotvornog postignuća ciljeva poduzeća

Managerske vještine:
a)   strateške ili konceptualne
b)   taktičke ili vještine međuljudskih odnosa
c)   tehničke vještine
Manageri svih razina koriste svim vještinama. Što je netko na višoj poziciji treba mu više strateških a manje tehničkih vještina, i obrnuto.

Temeljne managerske funkcije → planiranje, organiziranje, vođenje i kontroliranje

ULOGA FAKTORA I TROŠKOVA U TEHNICI PROIZVODNJE
 
Proizvodnost rada
→ proizvesti istu količinu proizvoda za manje vremena ili više proizvoda za isto vrijeme
     → vremenska iskorištenost
→ važna uloga razvoja tehnologije: što je neka zemlja proizvodnija standard u njoj je veći
    → ekonomska efikasnost

Problem proizvodnog izbora
1.   Što i koliko proizvoditi

Krivulja granice proizvodnih mogućnosti
→ prikazuje maksimum proizvodnje koji može postići neka ekonomija uz dano
      tehnološko osoblje, znanje i dostupnu količinu faktora proizvodnje
→ prikazuje listu izbora koja stoji na raspolaganju nekom društvu

Ako se neka ekonomija nalazi na krivulji proizvodnih mogućnosti govorimo o efikasnoj
proizvodnji. Nikakvom reorganizacijom ne može se povećati količina jedne vrste
      proizvoda, a da se ne smanji proizvodnja druge vrste proizvoda. Povećanjem jedne vrste
      proizvoda dolazi do smanjenja druge vrste proizvoda.

      Neefikasna proizvodnja javlja se u slučajevima kad ne koristimo faktore proizvodnje na
      efikasan način (nezaposlenost).

DOSTUPNOST DOVOLJNE KOLIČINE RESURSA + TEHNOLOŠKI NAPREDAK
= NAPREDAK U PROIZVODNJI


Transformacijska krivulja

Kad se svi resursi koriste maksimalno na krivulji ne možemo ići iz jedne točke u drugu a
      da nešto ne žrtvujemo → to se uvijek događa kad je ekonomija na granici krivulje
      proizvodnih mogućnosti.

2.   Kako proizvoditi

→ način kombiniranja faktora proizvodnje da bi ostvarili određenu proizvodnju (pomoć
     stručnjaka)

Funkcija proizvodnje:
→ kombinacija odnosa supstitucije i komplementarnosti
→ tehnološki odnos: u kojoj kombinaciji inputa dobivamo određenu količinu autputa

Tehnologija određuje fiksne odnose između inputa

a)   količina proizvodnje jednaka funkciji različitih kombinacija inputa

Q = f (x1 +x2 + x3)

b)   funkcija proizvodnje kao rezultat faktora rada i kapitala

Q = f (L + K)

c)   Granična proizvodnost rada → ako je jedan input konstantan (K), a drugi varira (L), kao rezultat dodatnog ulaganja rada dobivamo dodatnu količinu proizvoda

                                                                            ∆ q (količina)
 GRANIČNA PROIZVODNOST RADA = --------------------
                                                                            ∆ L (rad)

d)   Granična proizvodnost kapitala → ako jedan input varira (K), a drugi je konstantan (L), kao rezultat dodatnog ulaganja dobijemo dodatnu proizvodnju

                                                                                    ∆ q (količina)
 GRANIČNA PROIZVODNOST KAPITALA = --------------------
                                                                                    ∆ K (kapital)

Tipična kretanja u proizvodnji
Zakon opadajućih prinosa → granični proizvod svake jedinice inputa će se smanjivati u mjeri u kojoj se taj input povećava ako su ostali inputi nepromjenjivi (fiksni); jedan input varira a ostali su nepromijenjeni → rješenje: povećanje količine fiksnog fakotra (zemljišta)

Granični ili dodatni proizvod (MP) → proizvod koji je rezultat ulaganja dodatne jedinice tog inputa ako su ostali inputi nepromjenjivi (fiksni)




Ekonomije razmjera

1.   Konstantne ekonomije razmjera

proporcionalno povećanje proizvodnje = proporcionalnom povećanju svih inputa (ulaganju)

2.   Opadajuće ekonomije razmjera

proporcionalno povećanje proizvodnje < proporcionalnog ulaganja svih inputa
   
   Primjer: povećanje ulaganja inputa je 100%, a proizvodnja se povećala za 80%

3.   Rastuće ekonomije razmjera

proporcionalno povećanje proizvodnje > proporcionalnog ulaganja svih inputa
    → rast proizvodnosti rada
    → pad troškova
   
   Primjer: proizvodnja se povećala za 120%, a ulaganje za 100%

ANALIZA TROŠKOVA

Troškovi → novčani izdaci za određenu razinu proizvodnje

Rashodi
Rashod je ukupnost troškova nastalih proizvodnjom, odnosno obavljanjem usluge i svih dodatnih aktivnosti povezanih s njima; trošak koji se priznaje u obračunu poslovanja i ulazi u konačnu cijenu proizvoda ili usluge.
Priznavanje rashoda povezano je sa smanjenjem imovine i povećanjem obveza.

Tri temeljne vrste troškova:
1.   Ukupni troškovi
2.   Granični troškovi
3.   Prosječni troškovi

1.   Ukupni troškovi TC
→ najmanji novčani izdaci da danu razinu proizvodnje
NAJBOLJA TEHNOLOGIJA = NAJJEFTINIJE SIROVINE
→ rast proizvodnje dovodi do rasta ukupnih troškova

a)   Fiksni troškovi TFC
→ stalni, nepromjenljivi troškovi koje moramo snositi bez obzira na razinu proizvodnje
    (kredit, najamnina, režije, plaće i sl.)
→ ne ovise o stupnju iskorištenja kapaciteta
Što je veća proizvodnja isti fiksni troškovi se dijele na veći broj jedinica → prednost masovne proizvodnje.

b)   Varijabilni troškovi TVC
→ troškovi koji se mijenjaju s razinom proizvodnje
→ troškovi nastali u procesu proizvodnje, ulaze u obračun proizvodnje, te u cijenu
     gotovih proizvoda; ovise o stupnju iskorištenja kapaciteta
 Amortizacija – postupni otpis vrijednosti investirane imovine; izražava smanjenje  vrijednosti zgrada, strojeva i inventara nastalo uporabom

ELASTIČNOST TROŠKOVA

→ pokazuje nam što se događa sa ukupnim troškovima ako raste proizvodnja (rastu li brže, sporije ili ostaju isti)
→ ekonomista treba izabrati kombinaciju koja daje najmanje troškove
Pojam elastičnosti troškova obuhvaća razmjeran porast ukupnih troškova u odnosu prema razmjeru porasta obujma proizvodnje. Na taj način možemo pratiti različite oscilacije ukupnih troškova koje uvjetuje promjena obujma proizvodnje.
a)   trenutačni rok
-   svi su troškovi isti
b)   kratki rok (do jedne godine)
-   moguće su promjene
-   neki su troškovi fiksni, a neki varijabilni
c)   dugi rok (više od jedne godine)
-   moguće je mijenjati sve faktore proizvodnje
-   svi troškovi su varijabilni

2.   Granični troškovi
→ pokazuju porast ukupnih troškova nastalih proizvodnjom dodatne jedinice
     Proizvoda
→ izračunavamo ih oduzimanjem dvije susjedne razine ukupnih troškova
→ ovise samo o varijabilnim troškovima
→ u prvoj fazi pokazuju tendenciju pada, ali kada dosegnu minimum nastavljaju rasti,
     a njihov porast je posljedica djelovanja zakona opadajućih prinosa

3.   Prosječni troškovi
→ nazivaju se i jediničnim troškovima, a dijele se na prosječne fiksne i prosječne
     varijabilne troškove

PROSJEČNI UKUPNI TROŠKOVI = PROSJEČNI FIKSNI T. + PROSJEČNI VARIJABILNI T.

                                                                 UKUPNI FIKSNI TROŠKOVI
PROSJEČNI FIKSNI TROŠKOVI = ----------------------------------------
                                                                                        2

                                                                          UKUPNI VARIJABILNI TROŠKOVI
PROSJEČNI VARIJABILNI TROŠKOVI = ----------------------------------------
                                                                                                         2

Slučaj kad su granični troškovi veći od prosječnih troškova:
→ posljedica: ako raste proizvodnja rastu i prosječni troškovi, prosjek se pogoršava

Slučaj kad su granični troškovi manji od prosječnih troškova:
→ prosjek pada, poboljšava se

Slučaj kad su granični troškovi jednaki prosječnim troškovima:
→ točka minimuma

PRAVILO NAJMANJIH TROŠKOVA

Poduzeće bira onu kombinaciju ulaganja koja mu daje najmanje troškove za danu proizvodnju:
-   određuje troškove po jedinici svakog inputa
-   utvrđuje što svaki input nosi ( troškovi i prinosi po jedinici)

Pravilo supstitucije: Ako se smanji cijena jednog faktora proizvodnje, njegov granični proizvod po novčanoj jedinici u odnosu na granične proizvode po novčanoj jedinici drugih inputa će se povećati.

Bilanca stanja: pokazuje trenutnu financijsku sliku poduzeća.
Bilanca uspjeha: pokazuje tijek prodaja, troškova i prihoda u nekom vremenskom razdoblju.

GRANIČNI PROIZVOD RADA      GRANIČNI PROIZVOD  GRANIČNI PROIZVOD
                    (DOBIT)                                    KAPITALA              +            ZEMLJE
------------------------------------------  =  -------------------------------     ------------------------------
              CIJENA RADA                      CIJENA KAPITALA           CIJENA ZEMLJE

→ poduzeće nastoji kod svakog inputa izjednačiti omjer: tada ima najmanje troškove

Poslovne odluke imaju oportunitetne troškove jer izbor jedne stvari u uvjetima oskudnosti znači žrtvovanje neke druge stvari.

OPORTUNITETNI TROŠKOVI

To su troškovi koji nisu vidljivi → skriveni su, implicitni, za razliku od  novčanih.
Primjer: pojedinac sam otvara poduzeće (njegov odabir), a propustio je priliku raditi negdje drugdje i ušteđevinu uložiti u banci → ta propuštena prilika je oportunitetni trošak.
Uvijek se odlučujemo za jednu varijantu → rizik poslovanja.

Oportunitetni troškovi su propuštene prilike ili troškovi kojima se pojedinac ili poduzeće izlaže poduzimajući radije taj nego najbolji drugi posao.
Primjer: vlasnik firme svoj rad ne računa kao trošak, ali da radi kod drugoga njegov rad bi nekom drugom bio trošak.

NOVČANI TROŠKOVI

To su vidljivi, stvarni troškovi → eksplicitni.

STVARNI TROŠKOVI = OPORTUNITETNI TROŠKOVI + NOVČANI TROŠKOVI

EKONOMIČNOST POSLOVANJA PODUZEĆA

Ekonomičnost → štedljivost koja se u procesu proizvodnje nastoji postići kroz ulaganje u proizvodnju učinaka i količine rada, sredstava za rad, predmeta rada ostalih pomoćnih usluga i konačnih rezultata proizvodnje.

Proizvodnja nastoji proizvesti dobra što kvalitetnije i jeftinije radi zadovoljenja potrošačkih potreba ljudi. Zato je potrebno nabaviti što jeftinije savršenija sredstva za rad, kvalitetne i jeftine predmete rada, te kvalitetnu, vještu i jeftinu radnu snagu. Tada možemo očekivati da će nam uloženi input rezultirati kvalitetnim, jeftinim outputom.

         UČINAK         UČINAK CIJENE      UKUPNI PRIHOD
e =   -------------- =   -------------------------- =  -----------------------
        UTROŠAK     UTROŠAK CIJENE        TROŠKOVI

e > 1 poslovanje je ekonomično
e < 1 poslovanje je neekonomično
e = 1 poslovanje je na granici ekonomičnosti

Povećanje ekonomičnosti u poduzeću postiže se:
-   porastom učinaka uz konstantne troškove
-   postizanjem većih prodajnih cijena
-   količinskom redukcijom svih komponenti proizvodnje
-   jeftinom nabavkom komponenti proizvodnje

PROFITABILNOST POSLOVANJA PODUZEĆA

                                         POSLOVNI REZULTAT
PROFITABILNOST =  --------------------------------- x 100
                                           ULOŽENI KAPITAL

Utjecaj na profit: - količina proizvoda
    - cijena koštanja
          - rashodi

Testovi profitabilnosti
1.   povrat na uložbu
2.   povrat na prodaju
3.   koeficijent obrtanja zaliha

Pravila za ostvarenje maksimalnog profita poduzeća
Poduzeće treba prilagođavati svoju količinu sve dok se ne izjednače cijena i granični trošak. Jednakost između graničnog troška i cijene mora se uspostaviti prema onoj količini proizvodnje pri kojoj je krivulja graničnog troška u rastućem položaju.

1.   Ukupni prihod mora biti veći ili jednak ukupnim varijabilnim troškovima
2.   Granični prihod mora biti jednak graničnom trošku
3.   Granični trošak mora biti manji od graničnog prihoda

DETERMINANTE I MEHANIZMI INVESTICIJA U PODUZEĆU

Investicije → ulaganje raspoloživog kapitala u svrhu povećanja raspoloživog fonda kapitalnih dobara.

Investicijska odluka ovisi o:
-   potražnji za proizvodom koja proizvodi nove investicije
-   kamatnoj stopi na financijskom tržištu i visini poreza
-   očekivanjima poduzeća o budućem općem stanju privrede

Financijske investicije razumijevaju ulaganje kapitala u vrijednosne papire, dok su stvarne investicije ulaganje kapitala u osnovna ili obrtna sredstva poduzeća.
→ značajno utjeću na: ukupnu potražnju,  kretanje zaposlenosti,  razmjere proizvodnje,
     veličinu BDP-a, ekonomski rast gospodarskog sustava, opću razinu blagostanja u društvu

Tri ključna faktora vezana za investicije nekog poduzeća

a)   Investicije poduzeću moraju osigurati povećanje ukupnog prihoda u dovoljno visokoj mjeri da to rezultira i povećanjem profita.
b)   Investicije su za poduzeće trošak. Neophodna investicijska sredstva poduzeća mogu prikupiti:
-   samofinanciranjem
-   kreditiranjem od poslovnih banaka, države ili drugih poduzeća.
U tržišnoj ekonomiji važnu ulogu ima visina eskontne stope po kojoj centralna banka odobrava kredite poslovnim bankama koje na osnovi nje formiraju cijene kredita. Potražnja će biti sklona zaduživanju kroz kreditni oblik ukoliko su krediti jeftini i obrnuto. To je ujedno jedna od metoda kojom država na makroekonomskoj razini može stimulirati investicije.
      c)  Svaka investicija povezana je sa neizvjesnošću i poslovnim rizikom. Nerado se ulazi u
           investicije ako ne postoji pouzdan porezni sustav u državi.
   Investitori utvrđuju «graničnu stopu poreza» na prinos od investicija. Ona je dodatni
porez plaćen na dodatni dolar dohotka. Ukoliko je dodatni porez veći od dodatnog dolara dohotka porezni sustav ne stimulira investicijsko ulaganje.
Prilikom donošenja odluke o investiranju uspoređuju se godišnji prihodi od investicija sa godišnjim troškom kapitala. Veličinu godišnjeg troška kapitala određuje kamatna stopa na tržištu kapitala. Čisti profit = godišnji prihod – godišnji trošak

PODUZEĆE I TRŽIŠTE, TRŽIŠNE ODREDNICE I STRUKTURE

POJAM TRŽIŠTA I NJEGOVE ODREDNICE

Tržište → privredni ekonomski mehanizam pomoću kojeg proizvođači i potrošači djeluju jedni na druge da bi nekoj robi odredili cijenu i količinu. U tom mehanizmu i proizvođači i potrošači djeluju dobrovoljno: - proizvođači → da bi ostvarili profit
              - potrošači → da bi zadovoljili svoje potrebe.

Predmet tržišnih transakcija:
-   kupnja i prodaja različitih proizvoda i usluga
-   transakcije iz domena trgovačkog, ekonomskog, međunarodnog i autorskog prava
-   pravno nezakonite transakcije koje se obnašaju na crnom tržištu (nedozvoljena konkurencija).

Za tržište je važno da na strani ponude postoji dovoljno proizvođača koji nude svoju robu na prodaju, a na strani potražnje dovoljno kupaca koji imaju potrebe za tom robom.

Uloga cijene
Cijene služe kao signali za djelovanje proizvođača i potrošača → one koordiniraju njihovo djelovanje.
Kretanje cijena i njihova konkurencija imaju za cilj uspostavljanje ravnotežne cijene gdje se podudaraju želje proizvođača i potrošača, a zalihe se kod proizvođača niti pune niti prazne.

a)   Veleprodaja → veletrgovci kupuju robu od proizvođača, skladište ju i prodaju malotrgovcima; malo radnika i malo kupaca (isti kupci velikih količina); za veletrgovce je najvažnije znati prognozirati maloprodajno tržište
b)   Maloprodaja → malotrgovci kupuju proizvodnje od veletrgovaca i prodaju ih krajnjim korisnicima – kupcima ; mnogi malotrgovci žele stvoriti što veći broj prodavaonica (prodaju franšizu ulagačima)

Karakteristike savršenog proizvoda:
1.   Tržišnost → proizvod mora imati sposobnost i prikladnost za iznošenje na tržište i biti pritom prodan;
2.   Tehnologičnost → mora biti siguran u eksploataciji i kvalitetan;
3.   Funkcionalnost → mora zadovoljiti neku čovjekovu potrebu, ali uz uvjet da bude najjeftiniji na tržištu uz maksimalnu tehnologičnost.

Glavna zadaća tržišta
1.   Postojanje zakona i propisa koji uređuju tržišno poslovanje.
2.   Postojanje registriranih ustanova sa propisanim postupcima trgovanja.
3.   Postojanje nadzora mjerodavnih tijela.
4.   Postojanje mehanizma zaštite svih sudionika na tržištu.

TRŽIŠNA STANJA ILI TRŽIŠNI POLOŽAJ PODUZEĆA

Stupanj konkurencije u privrednom sektoru ovisi o sljedećim faktorima:
1.   Broj kupaca i prodavača
2.   Stupanj diferencije ili homogenosti proizvoda
3.   Stupanj mobilnosti proizvoda
4.   Stupanj informiranosti svih tržišnih subjekata o promjenama koje se događaju na tržištu

Na ove četiri stavke velik utjecaj ima država, jer ona diktira tržište, zadire u tržišno formiranje cijena (monopol države).

TEMELJNE FUNKCIJE TRŽIŠTA

1.   Alokacijska → ravnomjerna raspodjela roba i usluga na tržištu bez viškova i manjkova (što proizvoditi).
2.   Selekcijska → odabir najboljih, najkvalitetnijih i cjenovno najprihvatljivijih traženih proizvoda (kako proizvoditi).
3.   Distribucijska → preko tržišta se distribuira (raspodjeljuje) dohodak potrošača (za koga proizvoditi).
4.   Informacijska → povratna veza
5.   Razvojna


TEHNIKA FUNKCIONIRANJA TRŽIŠTA: PONUDA I POTRAŽNJA

PONUDA

Ponuda → količina dobara koja se nudi na nekom tržištu pri određenoj cijeni

Faktori o kojima ovisi ponuda

1.   CIJENA
→ ako cijena raste, raste i količina proizvoda, i obrnuto

2.   TROŠKOVI PROIZVODNJE
→ ovise o tehnologiji i cijeni inputa
Tržišna ponuda → skup svih individualnih ponuda poduzeća u nekom sektoru

NISKA CIJENA = MALA PONUDA
Objašnjenje: opstaju samo oni koji imaju najmanje troškove pri ovakvoj ponudi (velika poduzeća).

CIJENA RASTE – PONUDA RASTE
Objašnjenje: više poduzeća može pokriti troškove cijenom.

3.   ZALIHE PROIZVODA
Pri stvaranju velikih zaliha ( mislimo na zalihe koje su veće nego što je potrebno za normalno funkcioniranje tržišta) blokiran je novac. Rješavanje većih količina zaliha proizvoda prodajom po nižoj cijeni → dolaženje do novca → veća potražnja → rasprodaje.

4.   POTREBA ZA NOVCEM (likvidnim sredstvima)
Bilanca je sustavni vrijednosni iskaz imovine, obveza i kapitala na točno određeni dan.

Nelikvidnost → država ne plaća račune poduzećima, poduzeća ne plaćaju režijske troškove, radnici ne dobivaju plaću (štrajk).
Do novca se dolazi većom ponudom u odnosu na potražnju, što ima za posljedicu pad cijena.

5.   CIJENE PROIZVODA KOJE MOŽE PROIZVODITI ISTO PODUZEĆE I NJIHOV MEĐUSOBNI UTJECAJ

Primjer:      P↑ proizvod A (pšenica)        proizvod B (kukuruz) P↓

Ako bi cijena pšenice porasla došlo bi do prebacivanja dijela kapaciteta na kukuruz (više bi se proizvodilo kukuruza) i cijena kukuruza bi pala (i obrnuto) → ovdje govorimo o cijenama alternativnih dobara ili dobara koje proizvodi isti proizvođač.

6.   EKONOMSKA POLITIKA DRŽAVE

→ npr. povećanje ili smanjenje poreza na neke proizvode

Povećanje carine na uvoz sirovina (veći troškovi) dovodi do veće potražnje za domaćim proizvodima.

Na povećanje ponude utječu:
-   pad cijena faktora proizvodnje
-   inovacije u proizvodnji
-   smanjivanje poreza
-   pad potražnje za supstitutima

Na smanjivanje ponuđene količine utječu:
-   porast cijena i faktora proizvodnje
-   smanjivanje broja poduzeća u privrednoj grani
-   povećanje poreza
-   nepovoljni prirodni uvjeti

Faktori koji utječu na kretanje ponude:

→ Svaki ponuđač djeluje u okviru neke grane. Cijena nastala temeljem granskog prosjeka orijentacijska je cijena za pojedinačnog ponuđača. Ovisno o svojoj cijeni donosit će odluku hoće li se pojaviti na tržištu ili ne.

→ Na krivulju ponude utječu i cijene ostalih dobara i to indirektno posredstvom promjene dohodaka na koje to kretanje utječe.

→ Na krivulju ponude utječu promjene cijena faktora proizvodnje. Dođe li do pada cijena faktora proizvodnje krivulja ponude pomaknut će se udesno, što znači da se ponuda povećava, i obrnuto.

Elastičnost ponude
→ osjetljivost ponude na promjene u cijeni određenog proizvoda

                                                                                  PROMJENA PONUĐENE KOLIČINE %
KOEFICIJENT ELASTIČNOSTI PONUDE = -----------------------------------------------------
                                                                                    PROMJENA PONUĐENE CIJENE %

a)   Savršeno elastična ponuda → najmanje smanjenje cijene uzrokuje pad ponuđene količine na nulu, a najmanji porast cijene dovodi do beskonačno velike ponude
b)   Savršeno neelastična ponuda → ponuđena količina uopće ne reagira na promjenu u razini cijena (lako pokvarljiva dobra)
c)   Relativno elastična ponuda  → vrlo mala promjena u cijeni izaziva veću promjenu u ponuđenoj količini
d)   Relativno neelastična ponuda → promjena u cijeni izaziva malu promjenu u ponuđenoj količini

Faktori o kojima ovisi elastičnost ponude

1.   Vrijeme koje stoji na raspolaganju poduzeću za reakciju na promjenu cijene
a)   trenutačni rok: nikakva reakcija proizvođača (savršeno neelastična ponuda);
b)   kratki rok (do 1 god.): povećanje elastičnosti; reakcije proizvođača (nove tehnologije, uvođenje nove smjene, više sirovina i sl.)
c)   dugi rok (1-5 god.): savršena elastičnost ponude; zadovoljavanje povećanih zahtjeva potrošača (npr. izgradnja novog postrojenja)

     2. Dostupnost sirovina za veću proizvodnju

Dohodovna elastičnost
→ promjene dohotka ovisno o standardu
Kako se povećava standard prehrana ima sve manji utjecaj (manja potražnja za prehranom), a javlja se veća potražnja za luksuznijim proizvodima.

POTRAŽNJA

Potraživanje - označava međusobni odnos kupaca i prodavatelja u kojemu prodavatelj traži podmirenje duga za prodane proizvode ili usluge.
→ tržišne snage koje se uspostavljaju tržišnim djelovanjem kupaca
Pri tom su važne:
-   individualne potrebe potrošača
-   kupovna moć pojedinca
-   odnos cijene i količine

Glavni faktori o kojima ovisi potražnja za nekim proizvodom

1.   CIJENA
CIJENA - označava novčani iznos po kojem se prodaje neka roba.
Cijena najviše utječe na potražnju → što je cijena manja potražnja je veća i obrnuto.
Odstupanja od ovog pravila:
a)   cijena raste i potražnja raste → to se događa u uvjetima inflacije, jer ljudi kupuju i stvaraju zalihe
b)   cijena pada i potražnja pada → pitanje ekskluzivnosti (kod najbogatijih).

2.   PROSJEČNA RAZINA DOHOTKA (kupovna moć)
→ što je kupovna moć veća  veća je i potražnja

3.   STANOVNIŠTVO
→ veličina i obrazovna razina

4.   PREFERENCIJE
→ sklonost potrošača određenim proizvodima

5.   CIJENE I DOSTUPNOST DOBARA
→ supstituti ili zamjenici (nadomještaju se u potrošnji)

  DOBRO A
-----------------   → D ↑
SUPSTITUT
       P ↑
Ako cijena dobra A poraste, dio potražnje prebacuje se na supstitut. Ako cijena dobra A padne , potražnja se sa supstituta prebacuje na dobro A. Primjer: maslac ili margarin.

Komplementarna dobra
→ dobra koja se nadopunjuju u potrošnji
Ako potražnja za dobrom A raste, potražnja za komplementarnim dobrom pada (npr. gorivo i automobil).

Nezavisna dobra
→ proizvodi koji nisu ni u kakvoj vezi (npr. salata i knjiga)
Ako cijena dobra A raste ili ne to nema nikakvog utjecaja na potražnju za nezavisnim dobrom.

Krivulja potražnje

a)   ako se mijenja neki faktor koji nije cijena (npr. dohodak) onda dolazi do pomaka čitave krivulje
b)   ako se mijenja faktor cijene tada promjena cijene uvjetuje  kretanje po krivulji potražnje

S obzirom da su cijena i količina obrnuto proporcionalne, pri čemu količina raste kad cijena pada, krivulja potražnje ima opadajući oblik, nagnuta je prema dolje. To je svojstvo poznato kao zakon opadajuće potražnje.

Zakon opadajuće potražnje
→ kad cijena robe raste i kad se ostali elementi ne mijenjaju, kupci su skloni kupiti
     manje robe, odnosno kad se cijena smanjuje i drugi su elementi nepromjenjivi, kupci
     su skloni kupiti više robe

Razlozi zbog kojih su potrošači spremni kupiti više robe ako cijena robe pada:

2.   Efekt realnog dohotka → s istom količinom novaca možemo kupiti više proizvoda, cijene su povoljnije, kao da se povećala kupovna moć.
3.   Efekt supstitucije ili nadomještanja → kad je neki predmet relativno jeftiniji u odnosu na druge proizvode i možemo mu dati prednost.

Elastičnost potražnje
→ odnos između promjene tražene količine i cijene
 
                                                                                        PROMJENA TRAŽENE KOLIČINE %
KOEFICIJENT ELASTIČNOSTI POTRAŽNJE = -----------------------------------------------------
                                                                                         PROMJENA TRAŽENE CIJENE %

a)   Savršeno elastična potražnja → najmanji porast cijene nekog dobra prekida potražnju za njim
b)   Savršeno neelastična potražnja → pri bilo kojoj promjeni cijene ne mijenja se opseg potraživane količine dotičnog dobra
c)   Relativno elastična potražnja → potraživana količina reagira brzo na promjenu cijene; mali pad cijene izaziva povećanu potražnju i prodaju nekog dobra
d)   Relativno neelastična potražnja → slabo reagiranje potraživane količine na promjenu cijene
e)   Stabilna elastičnost potražnje → neki postotak u promejni cijene izaziva proporcionalno obrnutu promjenu u potraživanoj količini i opsegu prodaje dotičnog dobra


1.   Slučaj kad je cijena viša od ravnotežne
Proizvođači žele puno više prodati nego što potrošači žele kupiti. Javlja se višak ponude (veća ponuda od potražnje). Dolazi do konkurencije među proizvođačima. Kao posljedica konkurentnosti: pad cijena ili odustajanje od prodaje.

2.   Slučaj kad je cijena niža od ravnotežne
Samo je mali dio proizvođača spreman ponuditi proizvode po nižim cijenama od ravnotežne. To su uglavnom velika poduzeća koja mogu ponuditi nižu cijenu od ravnotežne i pokriti troškove. Javlja se višak potražnje. Potrošači su spremni platiti i veću cijenu za traženi proizvod. Dolazi do konkurencije među potrošačima.

Zaključak:
Ponuda i potražnja međusobno djeluju da bi dovele do ravnotežne cijene i ravnotežne količine (siječe se krivulja ponude i krivulja potražnje), odnosno tržišne ravnoteže. Pri ravnotežnoj cijeni nema težnji ni za rastom ni za padom cijena, zalihe se niti gomilaju niti prazne. Podudaraju se interesi proizvođača i potrošača. Ovdje govorimo o cijeni koja čisti tržište.

TRŽIŠNE STRUKTURE

PODUZEĆE U POTPUNOJ KONKURENCIJI

Temeljne karakteristike:
-   mnogo prodavača i kupaca
-   homogeni proizvod
-   postojanje i savršenost supstituta
-   potpuna sloboda ulaska i izlaska iz grane
-   uzajamno poznavanje proizvođača i potrošača
-   transparentno tržište
-   mobilnost faktora proizvodnje
-   slobodno, nekontrolirano tržište (država)
-   načelo maksimalizacije profita

Optimalna alokacija sredstava:
-   proizvodnja dobara uz najmanje moguće troškove
-   potrošači plaćaju najmanju moguću cijenu
-   proizvodi se punim kapacitetom pa nema neracionalnog rasipanja sredstava
-   profit dotiče poduzećima

Povećanje ukupne razine ponude posljedica je porasta cijena, a povećanje ukupne razine potražnje posljedica je pada cijena. Pri ravnotežnoj cijeni ponuđena količina jednaka je traženoj količini dobara.
Načelo maksimalizacije profita → izabire se onaj oblik proizvodnje pri kojem je ukupni profit najveći a granični profit jednak nuli; to se ostvaruje na presjecištu krivulje graničnog prihoda i graničnog troška.

Poduzeće će uvijek ostvarivati maksimalan financijski rezultat kad će granični troškovi (ukupni troškovi na bilo kojoj razini proizvodnje još jedne dodatne jedinice, a izračunavamo ih oduzimanjem dvije susjedne razine ukupnih troškova) biti jednaki graničnom prihodu (prihod na bilo kojoj razini proizvodnje još jedne dodatne jedinice, a izračunavamo ga oduzimanjem dvije susjedne razine prihoda). Poduzeću se isplati povečavati proizvodnju sve dok je granični prihod veći od graničnog troška. Ono će smanjivati proizvodnju ako je granični prihod manji od graničnog troška jer dodatni prihod dodatne jedinice proizvoda ne pokriva troškove dodatne jedinice. Kod potpune konkurencije cijene su iste za sve proizvođače, a optimalno poslovanje se postiže u slučaju kada su cijene jednake graničnom trošku poduzeća (za ostvarivanje profita cijena mora biti veća od prosječnih graničnih troškova).

Troškovi proizvodnje bitna su komponenta u odnosu na proizvedenu količinu kao i na količinu koju je poduzeće voljno iznijeti na tržište. To znači da postoji točno definirana količina i pritom cijena uz koju je poduzeće spremno nastupiti na tržištu.

CIJENA = GRANIČNI TROŠAK → UKUPAN PROFIT

UKUPNI PROFIT = UKUPNI PRIHOD – UKUPNI RASHOD
- dodatni prihod donosi cijena po jediničnom proizvodu

Zakon opadajućih prinosa:
-   jedna veličina je fiksna (zemlja)
-   druga veličina je varijabilna (radnici)

Poduzeće u uvjetima potpune konkurencije možemo promatrati u trenutnom, kratkom i dugom roku:
1.   Trenutni rok → troškovi proizvodnje uglavnom su od malog utjecaja na definiranje ravnoteže poduzeća.
2.   Kratki rok → obujam proizvodnje može oscilirati, ali u granicama raspoloživog kapaciteta.
3.   Dugi rok → poduzeće može ulaziti ili izlaziti iz grane, a to ima za posljedicu izjednačavanje stope dobiti različitih grana proizvodnje u prosječnu stopu dobiti; ovdje nema ekstra dobiti, već se ostvaruje dobit samo na prosječnoj razini; profit u dugom roku je najveći ako je cijena jednaka dugoročnom i kratkoročnom trošku.

PODUZEĆE U NEPOTPUNOJ KONKURENCIJI

Temeljne karakteristike:
-   mogućnost određivanja cijena od strane ponude i potražnje
-   privredni subjekti su price makeri
-   veća ili manja ograničenost ulaska i izlaska drugih privrednih subjekata u granu
-   krivulja potražnje je negativnog nagiba

MONOPOL

Monopol → tržišno stanje ponude na kojem dobra nudi samo jedan ponuđač
Primjer monopola uz pomoć države → koncesionari: elektroprivreda, željeznice...est
Uvjeti za postojanje potpunog monopola:
-   na tržištu dobara postoji samo jedan ponuđač
-   neelastična potražnja za određenim dobrom
-   teško izvediva mobilnost faktora proizvodnje
-   monopolist u cijelosti kontrolira količine i cijene
-   nema dobrih supstituta za dotično dobro na tržištu

Cijena se određuje tako da monopolist vodi računa o potrebama i platežnoj moći kupaca. Bitne stavke: cijena, količina i ukupan prihod. Maksimalni profit je ostvaren u slučaju ravnotežne cijene i količine koje daju najveću razliku. Poslovni optimum je ostvaren kada se izjednače granični troškovi s graničnim prihodima.

DUOPOL

-   cjelokupnu ponudu kontroliraju dva poduzeća
-   ulazak konkurentima je otežan
-   proizvodi su homogeni i diferencirani

OLIGOPOL
 
Temeljne karakteristike:
-   nekoliko poduzeća sudjeluje u cjelokupnoj ponudi
-   ulaz konkurentima je otežan
-   između ponuđača nema sporazumijevanja o količini proizvodnje i prodajnoj cijeni
-   tipično oligopolno tržište je tržište automobila

a)   Čisti oligopol
-   proizvodnja identičnih proizvoda standardizirane kvalitete (drvo,gorivo i sl.) gdje je konkurencija elementima i cijenama gotovo nemoguća
-   između proizvođača postoji prešutni dogovor → vodstvo u cijenama: ako jedan proizvođač povisi cijenu proizvoda to će učiniti i drugi

b)   Diferencirani oligopol
-   proizvodi se razlikuju po znaku, dizajnu, reklami, kvaliteti isl
-   konkurencija kvalitetom
-   suparništvo proizvođača

MONOPOL NA STRANI POTRAŽNJE

Monopson → jedan kupac na strani potražnje
Duopson →dva kupca na strani potražnje
Oligopson → više kupaca na strani potražnje

MONOPOLISTIČKA KONKURENCIJA

Osnovne karakteristike:
-   velik broj poduzeća manje ekonomske snage koja nude potrošačima sličan, ali ne i identičan proizvod
-   diferencirani proizvodi → različite varijante nekog proizvoda, ali iste uporabljivosti i namjene (benzinske crpke, deterdženti za rublje i sl.)
-   relativno lagan ulazak konkurenata



TEHNIKA FUNKCIONIRANJA NOVCA U TRŽIŠNOJ PRIVREDI

Uloga novca
Novac – sredstvo plaćanja roba i usluga u tržišnom gospodarstvu
Novac je uvijek potrebno promatrati u vremenskom tijeku: njegova vrijednost danas manja je od očekivanje vrijednosti u budućnosti koja nosi neizvjesnost i rizik. Ta se razlika kompenzira diskontnom stopom i kamatama.
Primarna uloga novca: da se kapitalna ulaganja u osnovnu djelatnost (investicije) ostvare uz neku očekivanu dobit.
Najvredniji izvor sredstava je vlasnički kapital.

Povijesni razvoj novca
1.   Trampa → slučajna razmjena robe za robu
2.   Viši stupanj razmjene → roba preuzima ulogu novca; osnovna svrha: olakšavanje razmjene.
3.   19.st. → ulogu novca preuzimaju metali; zlato se izdiglo nad ostalim proizvodima koji su imali funkciju novca.
4.   Zlato je igralo ulogu novca i zlatom je omogućena  robna razmjena; ono je samo po sebi imalo vrijednost.
5.   Iscrpljivanje prirodnih resursa → pojava banknota; banknote = papirni novac koji sam po sebi nije imao vrijednost, ali je imao podlogu u zlatnim polugama koje su se nalazile u trezorima: sustav zlatnog standarda. Taj sustav je napušten i nije više u funkciji.
6.   Uvođenje papirnog novca koji sam po sebi nema vrijednost, ali predstavlja vrijednost (garancija države koja emitira papirne novčanice). Država garantira kupovnu moć i zato novac ima vrijednost.
7.   Žiralni ili bankovni novac → knjiženjem se obavljaju sve kupnje i prodaje.

Sastavnice ili komponente ponude novca

M 1 = TRANSAKCIJSKI NOVAC
a) Gotovi novac → kovanice i papirni novac
b) Čekovni računi → depoziti po viđenju

1.   BRUTO DOMAĆI PROIZVOD (BDP)
 ☺obuhvaća vrijednost proizvoda dobara i usluga unutar granica jedne zemlje/godinu bez
     obzira na vlasništvo faktora
2.   BRUTO NACIONALNI PROIZVOD (BNP)
☺obuhvaća vrijednost proizvoda dobara i usluga od strane faktora u nacionalnom
    vlasništvu/godinu bez obzira na sredstva

M 2 = NOVČANA MASA = NOVAC U ŠIREM SMISLU

NOVČANA MASA = TRANSAKCIJSKI NOVAC + ŠTEDNI RAČUNI
  M2 = M1

Onaj tko nudi novac traži naknadu (kamatnjak ili kamatna stopa) i to je cijena uporabe novca. Kamatna stopa je kamata na sto jedinica – to je cijena uporabe novca koju netko plaća zato što je isti dobio na korištenje. Kamatna stopa je postotak duga što ga u nekom razdoblju dužnik treba platiti vjerovniku.

a)   rok dospijeća
b)   rizik posuđivanja
c)   likvidnost

Likvidnost – mjerilo koje mjeri sposobnost plaćanja kratkoročnih obveza iz kratkoročne imovine.
                                                             KRATKOTRAJNA IMOVINA
KOEFICIJENT LIKVIDNOSTI = -----------------------------------------   
                                                              KRATKOROČNE OBVEZE

REALNA KAMATNA STOPA = NOMINALNA KAMATNA STOPA – STOPA INFLACIJE

Funkcija novca

1.   SREDSTVO RAZMJENE
2.   JEDINICA OBRAČUNA → jedinica kojom mjerimo vrijednost stvari
3.   SREDSTVO OČUVANJA VRIJEDNOSTI → jedan dio čuvamo u novcu, a drugi u nekretninama (teorija portfelja).

Sastavnice potražnje za novcem

1.   Transakcijska komponenta
→ novac kao sredstvo razmjene roba i usluga u tržišnom gospodarstvu (razmjena transakcija)
Ovisi o kamatnoj stopi:
-   što je kamatna stopa veća manja je potražnja za novcem
-   što je kredit skuplji teži je ulazak u investicije (kalkuliranje kamatnim stopama)

2.   Špekulacijska potražnja

Teorija portfelja: I pojedinac i poduzeće trebaju imati što raznovrsniju financijsku lisnicu sastavljenu od različitih novčanih komponenti (gotovina, obveznice, imovina). Gotov novac je važan jer daje mogućnost kalkuliranja između ponude i potražnje.

Koštanje novca – novac koji nije uložen u zalihu može se uložiti negdje drugdje, a gubitak povrata od svake tako propuštene prilike je koštanje novca vezanog u zalihama

Vrste novca → novčanice, kovani novac, oblici bezgotovinskog plaćanja.
Novčanice su papirnate cedulje koje imaju svoje ime (naznačenu vrijednost), naziv države koja ih je izdala i koja svojim autoritetom garantira njihovu vrijednost i podrijetlo. Prethodnici papirnatog novca su zlato i srebro i isti su obavljali funkciju općeg ekvivalenta.
Svaka država za potrebe razmjene na svom tržištu određuje nacionalnu valutu → novčani sustav i novčana jedinica neke zemlje.
Kovani novac naziva se još i simboličkim novcem jer njegova proizvodnja i utrođšeni materijal vrijede više nego njegova nominalna vrijednost. Današnji papirnati novac je državni novac tj. službeni novac kao zakonito sredstvo plaćanja. Država i njena vlada posredstvom resornog ministarstva mora ograničavati količinu novca u opticaju jer je to uvjet za održanje njegove stabilnosti. Suvremeni novac nema više zlatno pokriće te možemo kazati kako je njegovo pokriće u snazi i stabilnosti nacionalne proizvodnje. Novac ima svoju opću prihvatljivost sve dok nacionalna država ima ekonomsku, pravnu i političku moć i ugled.

Novac ima svoju vrijednost. Ona može biti: materijalna, funkcionalna, nominalna i realna.
Materijalna vrijednost novca → utvrđena je vrijednošću materijala iz kojeg je izrađen
Funkcionalna vrijednost novca → sačinjava vrijednost koju on predstavlja kao sredstvo
                        razmjene
Nominalna vrijednost novca → označena je na samom novcu.
Nominalno navac glasi na istu vrijednost, ali za njega u različitom periodu možemo kupiti više ili manje dobara. Njegovu realnu vrijednost određuje kupovna moć koja iza njega stoji. Ukoliko eralna vrijednost novca raste govorimo o njegovoj aprecijaciji, no on najčešće gubi realnu vrijednost te tada govorimo o njegovoj deprecijaciji (inflacija i devalvacija).

Kupovna snaga novca ovisna je o količini dobara koja se mogu kupiti  za njegovu novčanu jedinicu. Novac služi kao bitno sredstvo u razmjeni koje nam omogućuje sve transakcije unutar raspoloživog nacionalnog dohotka i dobara na tržištu. Novac obavlja i funkciju mjeritelja vrijednosti jer predstavlja obračunsku jedinicu kojom izražavamo sve cijene za tekuće poslovne ili neposlovne transakcije. Istu namjenu ima i buduće transakcije, te stoga mora biti stabilan. Novac je bitan faktor za buduća ulaganja. Racionalna štednja smatra se  uvjetom budućeg ekonomskog razvoja. Nužna pretpostavka štednje je vrijednost novca ili bar pouzdana kompenzacija za njegovu eventualnu nestabilnost (realna bankarska kamata).

Bitna je funkcija novca i kao rezerve. Novac preuzima svoju u funkciju u slučaju nastupanja iznenadnih i neočekivanih dospijeća kasnije očekivanih dugovanja.

Predostrožna ili aktivna potražnja (uvjetuje ju):
-   razina ukupnog bogatstva
-   visina kamata ili profita
-   subjektivni momenti
-   očekivane promjene, kamate
-   spekulativne kombinacije ili poslovi

Suvremeni bankarski sustavi krajnje su stimulativni za deponiranje viškova novca predviđenog za bilo koju namjenu u bankama. On je tada u opticaju i koristi se u druge namjene, a njegovu vlasniku je uvijek na raspolaganju, bilo kao gotov novac bilo kao depozitni novac po viđenju.

TEHNIKA FUNKCIONIRANJA POSLOVNE BANKE

Karakteristike banaka:
-   imaju pravni status poput svakog drugog poduzeća
-   stjeću dobit na osnovi svog poslovanja
-   privređuju rentabilno i ekonomično

Banke su neproizvodne institucije tržišnog sustava, u njihovoj je funkciji i interesu obavljanje svih novčanih poslova.
→ Banke prije odobravanja kredita moraju biti uvjerene u kreditnu sposobnost potraživača
     kredita.
→ Banka uvijek mora biti likvidna. Njena je likvidnost ovisna o masi raspoloživog novca što
     ga može plasirati i o iznosu obveza koje banka ima prema trećima.
→ Banka mora poslovati rentabilno, što znači da u svom poslovanju mora ostvarivati dobit.
→ Važna stavka je i tajnost poslovanja banke.

Banke dijelimo u dvije temeljne grupe: poslovne banke i centralna banka.
Poslovno bankarstvo na tržištu kapitala obavlja poslove u skladu sa smjernicama i obvezama koje definira centralna banka. Centralna banka dužna je provoditi zadatke