Biografija Thomasa Manna - Carobni brijeg

Thomas Mann je rodjen 6. jula 1875. godine u Libeku. Otac mu je bio bogat I uticajan vlasnik jedne velike trgovine zitom I senator hanzeatskog grada Libeka. Manova majka, Bruhn da Silva poticala je iz njemacko-brazilske porodice i za razliku od oca, snaznog “covjeka od akcije”, bila je umjetnicki nastrojena zbog svog mijesanog porijekla I toplog juznjackog duha. Mannov otac je umro 1891. godine I njegova trgovacka firma je propala. Porodica se preselila u Minhen.Pohadjao je gimnaziju u Libeku I neko vrijeme je proveo na Univeriztetu u Minhenu. Kratko je radio (1894-1895) u banci a zatim u Njemackom osiguravajucem drustvu protiv pozara. Putovao je po Evropi I za vrijeme jednog putovanja posjetio starijeg brata, Heinricha u Italiji gdje je pisao kratke price I svoju prvu novelu. Njegova spisateljska karijera pocinje u magazinu “Simplicissimus”, a prva knjiga, “Mali gospodin Friedmann” bila je objavljena 1898. godine. Kad je procitao jednu pricu, izdavac je htio da vidi sve sto je Mann napisao. Njegov prvi roman “Budenbrokovi” postao je senzacija I izvan granica Njemacke I veoma ga obogatio vec u 25. godini. U ovo vrijeme Mann se interesovao za pisanje filozofa Artura Sopenhauera I Fridriha Nichea, kao I za muziku Riharda Wagnera, od kojeg je usvojio tehniku lajtmotiva. Ozenio se 1905. godine Katjom Pringshajm, uprkos svojoj homoseksualnoj sklonosti. Imali su sestero djece. Zivio je burzujski zivot priznatog pisca-predavao je, primao nagrade I objavljivao kratke price. Uvijek je bio umjetnik teske savjesti zbog ljubavi prema burzujskom zivotu. Pocetak Prvog svjetskog rata natjerao je Manna da ponovo procijeni svoja uvjerenja o Evropi. On je podrzavao Kajzerovu politiku I napadao liberalizam. Ovaj 10-godisnji period preispitivanja kulminirao je romanom “Carobni brijeg”, romanom o idejama I izgubljenom humanizmu, o borbi liberalnih I konzervativnih vrijednosti, prosvijetljenog, civilizovanog svijeta I neracionalnih uvjerenja. U periodu izmedju dva svjetska rata osvojio je Nobelovu nagradu I zapoceo kampanju protiv fasizma, sve dok ga Nacisti nisu protjerali iz Njemacke. Kratko je putovao po Evropi prije nego sto je dosao u Sjedinjene Americke Drzave 1940. prvo kao professor na Univerzitet Prinston, sve dok se nije smjestio u Kaliforniju sa jos nekoliko njemackih protjeranih umjetnika. U ovom periodu radio je na dva romana, od kojih jedan prepricava biblijsku pricu o Josefu, a drugi je legenda o Faustu. U Americi, Mann je bio razocaran progonom komunistickih simpatizera I mnogo godina kasnije vratio se u Evropu I smjestio u Cirihu. Kad je primio vijest o samoubistvu svog najstarijeg sina poslao je telegram saucesca, jer nije htio da unisti svoju reputaciju, prisustvujuci sahrani. Mann je ocigledno napravio svoj izbor u borbi izmedju duha I zivota. Poslije objavljivanja “Budenbrokovih” koncentrisao se na kratke romane I novele. Godine 1902. objavio je novelu Tonio Kröger, spiritualnu autobiografiju koja istrazuje umjetnost I disciplinu. Poslije “Carobnog brijega”, njegovo veliko djelo bila je trilogija “Josef I njegova braca” (1933-42), smjestena u biblijskom svijetu. To je prica o sukobu licne slobode I politicke tiranije. Prvi dio prica ranu Jakobovu istoriju I uvodi Josefa, koji je glavni lik. On je prodan Egiptu, gdje odbija Potifarina udvaranja. Josef se razvija u mudrog covjeka I postaje spasilac svog naroda.
Mann se divio ruskoj knjizevnosti I napisao nekoliko eseja o Tolstoju I njegovom “besmrtnom realizmu”. Narocito je volio “Anu Karenjinu”. Kasnije je medjutim promijenio misljenje o Tolstoju, smatrajuci ga manje otmjenim od Getea. U eseju “Dostojevski-sa mjerom” (1945) raspravlja o piscevoj navodnoj ispovijesti Turgenjevu da je povrijedio maloljetnu djevojcicu. Rene Wellek je Mannova nagadjanja ocijenio potpuno neosnovanim. Mannovo posljednje veliko djelo je “Doktor Faustus” (1947), prica o kompozitoru Adrianu Lewerkühnu I progresivnom unistenju njemacke kulture u dva svjetska rata.
Thomas Mann je umro 12. avgusta 1955. Njegov roman “Ispovijest Felixa Krulla” ostao je nedovrsen.
Na djelo Thomasa Manna uticali su Gete, Nice, Vagner, Sopenhauer, Frojd I Jung, a sam Mann je uticao na Kafku. Teme njegovih romana su intelektualna I politicka zbivanja predratne I poslijeratne Njemacke I suprotnosti duha-umjetnickog, dekadentnog  I zivota-obicnog osjecaja srece.
Stil Thomasa Manna karakterise chesta upotreba ironije, sto stvara hladnu distancu izmedju price I citalaca. Takodje cesto koristi lajtmotiv; to je povratan motiv ili fraza koja nosi simbolicno znacenje.

Carobni Brijeg, o djelu

Knjiga je inspirisana Mannovim tronedeljnim putovanjem u Svajcarsku u posjet svojoj bolesnoj zeni u sanatorijum, 1912. godine. Prvi dio knjige tacno biljezi Mannove utiske samog mjesta I njegove kulture. Kao I Hansu Kastorpu, glavnom liku, I Thomasu Mannu je bilo dijagnosticirano vlazno mjesto u plucima, pred kraj njegove posjete, ali, srecom, on nije ostao. Mann je odlucio da opise opasnost pred mjesavinom slobode I bolesti koja mlade ljude izoluje I odvraca od stvarnog I aktivnog zivota. Originalno, “Carobni brijeg” bio je zamisljen kao novela velicine “Smrt u Veneciji”. Medjutim, Mann je uskoro shvatio da prica sama uzima svoj tok. Pocetak Prvog svjetskog rata primorao je Manna da obustavi rad na romanu I ponovo procijeni svoje glediste o evropskoj kulturi. Poslije rata pregledao je sav materijal, osmisljajuci ga ovaj put kao kritiku na nezdrave I destruktivne sile koje kovitlaju Evropom I koje su u nekoliko godina dovele do rata- na sile koje je smatrao iskljucivo odgovornim za krvavu katastrofu. Bilo mu je potrebno 12 godina da zavrsi ono sto je vidio kao “ozbiljnu salu”. Knjiga je odmah primila priznanje kod izdavaca u Njemackoj I brzo postala popularna u Evropi I Americi. Mann je smatrao da “Carobni brijeg” treba da se cita dva puta da bi se potpuno uzivalo. Dobio je Nobelovu nagradu, 5 godina kasnije, 1929.

Fabula

Hans Kastorp, 23-godisnji inzenjer parobrodarstva iz Hamburga dolazi po preporuci svog ljekara I ujedno u tronedjeljnu posjetu svom rodjaku Joahimu Cimsenu, u sanatorijum u Davosu, u Svajcarkoj. Pred kraj svog boravka ljekari mu dijagnosticiraju vlazno mjesto u plucima I on ostaje u sanatorijumu na neodredjeno vrijeme. Tu upoznaje nacin zivota I obicaje, stice prva poznanstva, od kojih je najvaznije ono sa italijanskim knjizevnikom humanistom, Lodovikom Setembrinijem. Kastorp se zaljubljuje u Ruskinju, Kalvdiju Sosa, I jedne pokladne noci izjavljuje joj ljubav. Madam Sosa odbija njegovo udvaranje I odlazi u Dagestan. Setembrini ga upoznaje sa jezuitom, Leom Naftom, koji pokusava da utice na Kastorpa svojim pesimistickim I konzervativnim stavovima. Joahim odlazi u ravnicu, ali se ubrzo vraca, jos bolesniji I ubrzo umire. Sukob Nafte I Setebrinija za Kastorpovu dusu se zavrsava dvobojem u kojem Setembrini ispaljuje hitac u vis, a Nafta puca sebi u glavu. Madam Sosa se u sanatorijum vraca u pratnji Menera Peperkorna, vitalnog Holandjanina sa Jave. Mener je izuzetna I dominantna licnost, ali pod pritiskom bolesti izvrsava samoubistvo. U Evropi se rasplamsava Prvi svjestski rat I Kastorp poslije 7 godina provedenih u Davosu odlazi u ravnicu da se bori. Mann porucuje citaocu da su Kastorpovu izgledi da prezivi prilicno rdjavi, ali da to pitanje ipak treba da ostane otvoreno.

Likovi

1) Hans Kastorp
Hans Kastorp je 23-godisnji inzenjer parobrodarstva iz Hamburga. Po preporuci svog ljekara, poslije zavrsnih ispita, dolazi na tronedjeljni odmor u sanatorijum Berghof, u Davosu, Svajcarska. U ovom santorijumu smjesten je I njegov rodjak Joahim Cimsen I Kastorpov dolazak je ujedno I posjeta bolesnom rodjaku.
“Hans Kastorp je sacuvao samo blede uspomene na svoj pravi roditeljski dom; oca I majku jedva da je I znao. Oni su umrli u kratkom razmaku izmedju njegove pete I sedme godine, prvo majka, sasvim iznenada I u ocekivanju porodjaja”. Hans Herman Kastorp, otac malog Hansa “je vrlo nezno voleo svoju zenu, a ni sam nije bio od najjacih i nije mogao s tim da se pomiri. ” Dobio je zapaljenje pluca I poslije samo pet dana umro. O Hansu se brinuo djed, Hans Lorenc Kastorp I “taj razmak vremena, samo godinu I po dana, provelo je siroce, Hans Kastorp u kuci svoga dede, u jednoj kuci na Esplanadi”. Medjutim, I djed je ubrzo umro od zapaljenja pluca I brigu o Hansu preuzeo je njegov ujak, konzul Tinapel. Bas zbog ranog gubitka rodjitelja Hans je u svom nemirnom srcu osjecao potrebu za ocinskim autoritetom.
Mann za svog protagonistu kaze: “Hans Kastorp nije bio ni genije ni glupak…I tako je ipak nekako bio osrednji, iako u jednom neobicno casnom smislu. ”
Sto se tice njegove karijere u skoli, morao je cak da ponovi poneki razred. Ali, njegovo porijeklo, ugladjenost I dar za matematiku, iako lisen svake strasti pomogli su mu da napreduje. Za studije se odlucio iz prostog razloga, sto je htio sebi da da vise vremena da razmisli sta bi volio da bude. Nije volio rad, iako ga je sa dubokom religioznoscu postovao I otvoreno je priznavao da vise voli slobodno vrijeme, nicim optereceno; rad mu jednostavmo nije prijao. Izabrao je poziv “koji bi mu dopustao da nesto znaci I pred sobom I pred ljudima. ” Svoj poziv Kastorp “je visoko cenio I nalazio da je doduse vraski komplikovan I naporan, ali zato izvanredan, vazan i velicanstven poziv”
Hans Kastorp je imao plave oci, ridje brkove I ridjoplave obrve; bio je “koljenovic” i njegovi sugradjani su ga posmatrali ispitivacki, pitajuci se kakvu li ce javnu ulogu igrati. Kad je tek dosao u sanatorijum neprestano je naglasavao razliku: VI ovdje, MI dole; kao da se podsvjesno boji ostajanja. Iz istog razloga nije kupio krznenu vrecu nego cebad, jer vreca bi vec znacila ostajanje.
Kastorp u prvim danima nije napravio nikakva poznanstva. Po svojoj prirodi bio je povucen, a povrh toga osjecao se kao gost I “nezainteresovani posmatrac”. Kasnije je upoznao ljude koji su sjedili za njegovim stolom, a od svih ljudi, na njega je najveci utisak ostavio italijanski knjizevnik, Lodoviko Settembrini. Radovao se sto ga ovaj covjek poucava, opominje, I pokusava da utice na njega.
Kastrop je human covjek, sa Joahimom posjecuje teske bolesnike I moribunde. Njegova zelja da pomogne poticala je iz vise motiva; interes za medicinu I protest protiv egoizma koji je tu vladao bili su samo neki od njih. Najvaznija je bila njegova potreba da zivot I smrt shvati ozbiljno I da im oda postu. On je osudjivao ljude koji su pod izgovorom kakvog lakog oboljenja dolazili u sanatorijum samo da uzivaju, zaboravljajuci da je I on dosao iz istog razloga I da je I on jedan od “takvih”. Dok pomaze drugima Kastorp “je osecao kako mu se srce siri od srece, kako ga obuzima radost koja je pocivala na osecanju da je ovo sto cini korisno”.
Ubrzo njegovu paznju privlaci ljupka zena bademastih ociju (koje ga podsjecaju na oci njegovog poznanika iz skole, Psibislava Hipea, koji mu jednom ljubazno posudio olovku I koji je malog Hansa privlacio na neobican nacin), I macijeg hoda, koja u trpezariju ulazi uz zestoki tresak vrata, sto Kastorpa strasno ljuti. To je Ruskinja, Klavdija Sosa, navodno udata zena.
“Izvestan nedostatak samostalnosti stvorio je kod njega potrebu da cuje kako s trece strane potvrdjuju da je madam Sosa divna zena, a sem toga, ovaj mladic je zeleo da ga neko spolja ohrabri, da bi se predao osecanjima kojima se se neprijatno opirali njegov razum I njegova svest. ” Iako je Hans ocaran Klavdijom, ne preduzima nista da je upozna. Medjutim, dovoljno je bilo samo da pomisli na nju, pa da vec ima osjecanje koje se slaze sa lupanjem srca.
“U svakom casu svog razdrobljenog dana mislio je na nju, na njena usta, njene jagodice, njene oci, ciji su mu se boja, oblik I polozaj urezali u dusu, na njena opustena ledja, na drzanje njene glave, na vratni prsljen na prorezu njene bluze za potiljkom, na njene ruke preobrazene pod najtananijim tilom…s tim slikama bio je povezan strah, silno uzbudjenje, nada koja se gubila u necem neodredjenom, bezgranicnom I potpuno pustolovnom, radost I strah bez imena, ali od koga se srce mladicevo ponekad tako naglo stezalo”. Dakle, sustinu njegove ljubavi nije sacinjavala njezno sentimentalna sjeta.
“To je pre bila dosta smela I neodredjena varijanta te zaludjenosti, mesavina jeze I vatre, kao stanje coveka u groznici ili kao kakav oktobarski dan u ovim visinskim predelima; a sto mu je u stvari nedostajalo, bilo je bas neko osecajno sredstvo koje bi povezalo te ekstremne delove. ” Svi su vec znali za Kastorpovu zaljubljenost I posmatrali su ga ironicno, dok je on zanijet I smijeseci se strasno, sa onom vrelinom u obrazima gledao ukoceno u izvjesnom pravcu… I njegova ljubav prema ovoj neobicnoj zeni ostala je nijema sve do jedne pokladne noci kad je konacno skupio hrabrosti da joj pridje preko cijele sobe, I bas kao nekad Psibislavu, zatrazi olovku. To vece izjavljuje joj ljubav na francuskom, ali biva pristojno odbijen. Madam Sosa vec iduci dan odlazi u Dagestan.
Dok se Joahimu zuri u ravnicu I u vojsku, jer “ozbiljnost postoji samo dole, u zivotu”, Hans I ne razmislja o odlasku, pjevajuci “Bregovi su stanista slobode !” on uziva u svojoj bolesti bez posljedica pomijesanoj sa osjecajem bezgranicne slobode. Kad je Joahim odlucio da ode, Hans se prvi puta uplasio. “Je li moguce da ce me on ovde gore ostaviti samog? To bi bilo u tolikoj meri ludo I strashno da osecam kako mi se lice ledi I srce nepravilno kuca, jer ako ja ovde gore ostanem sam, onda je sa mnom zauvek svrseno, jer ja sam nikad, nikad vise, necu naci put u ravnicu…” Hans se zavarava I samo odgadja trenutak odlaska. Berens ga je pregledao (kad je otpustao Joahima) I saopstio mu da je potpuno zdrav (vecina ljudi bi se ovoj dijagnozi obradovala I jedva je docekala, ali Kastorp nije zelio da u nju vjeruje, odlucio je da ostane sve dok ga Berens ne otpusti izlijecenog, “a ne ovako kao danas”).
Poslije dvogogodisnjeg boravka u planini, Hans je stekao zatvorenu samouvjerenost jedne sredine sa posebnim shvatanjima I “Oni u ravnici mogli su samo da slegnu ramenima I da konacno dignu ruke od njega, a za njega je to znacilo potpunu slobodu od koje je njegovo srce malo-pomalo prestalo da strepi. ”
Iz potpune otupjelosti koja je vec prelazila u razdrazljivost, Hansa je izvukla zelja da nauci da skija. Kad je Settembriniju saopstio svoju ideju, on je bio odusevljen, jer to je bio prvi pomak njegove duse u ustajaloj atmorsferi Berghofa: ”Kakv divna ideja ! Dve godine provesti ovde I biti sposoban za takvu ideju. Ah, ne, vase srce je zdravo, nema razloga da covek ocajava radi vas. Bravo, bravo !” Kastorp je naucio da skija zbog toga sto se u dusi stidio sto visoku planinu I snijeznu mecavu posmatra iz svog ugodnog zaklona, sa svog balkona. “Skijanje mu je pruzalo zeljenu usamljenost, najdublju usamljenost koja ga je stavljala u situacije coveku potpuno strane I opasne. ” U ogromnoj planini, okruzen mrtvom tisinom gdje stalno pada snijeg, Kastorp “dete civilizacije”, osjecao se potpuno nesigurno, ali njegova cula I duh davno su se bila navikla na takva osjecanja, gore u Berghofu. On je sa nekom vrstom zadovoljenja osjecao svoju krilatu nezavisnost, svoju slobodu skitanja. Za ono sto se desavalo u dusi Hansa Kastorpa postojala je samo jedna rijec: izazivanje. Jednom prilikom nasao se usred snijezne oluje I u groznici prozivljava viziju raja, savrsenog ostrva, gdje su svi lijepi, zdravi, pametni I srecni; I krvavog rituala zrtvovanja. Ovde Mann simbolicno naglasava da su u zivotu neophodni I sreca I patnja, da su neraskidivo povezani I da ne postoje odvojeno jedno od drugog.
Jos prve veceri, Setembrini predlaze Kastorpu da spakuje kofere I napusti Berghof, jer on nije bolestan i tu ne pripada On ga nije poslusao. Kasnije ce mu reci: ”Preklinjem vas, drzite do sebe! Budite ponosni I nemojte da se utopite u ono sto vam je tudje! Klonite se ove barustine, ovog Kirkinog ostrva, vi niste dovoljno Odisej da biste na njemu mogli nekaznjeno da boravite. Ici cete najzad na sve cetiri, vi se vec naginjete na prednje udove, uskoro cete poceti da grokcete-cuvajte se!” 
Jos jednom ga je Settembrini ucio: “Bogovi I smrtnici sisli su ponekad u carstvo senki I uspeli da se vrate. Ali podzemni bogovi znaju da onaj ko okusi plodove njihova carstva ostaje zauvek njihov. ”
Poslije sedam godina kod Kastorpa nastupa potpuna emocionalna otupjelost I otudjenost od porodice, njegova sentimentalna osjecanja bila su svedena na nulu.
“Hans Kastorp je gledao oko sebe… video je samo jezive I podmukle stvari, I znao je sta vidi: zivot van vremena, bezbrizan I beznadezan, zivot aktivne raskalasenosti u stagnaciji, mrtav zivot. ”
I taj je zivot ostao takav sve do pocetka Prvog svjetskog rata, kad se Kastorp naglo budi, I kao u magnovenju shvata da ne smije vise ni minuta ostati u sanatorijumu, pakuje svoje stvari I odlazi da se bori. Prosao je razlicita iskustva I od mlade I neformirane licnosti pronasao svoj put. Tragicno je sto je njegov “poziv” dimom ispunjeno ratiste I krvava borba. Na kraju, sam pisac kaze da je ova prica, ova istorija ispricana zbog nje same, ne zbog Hansa Kastorpa, bezazlenog siroceta zivota, jer on je bio jednostavan, samo je morao proci kroz duboko iskustvo bolesti I smrti, da bi dostigao zdravlje I pamet.

Carobni brijeg, teme

Smrt I bolest – Mann je u “Carobnom brijegu” pokazao da je evropska kultura samo naizgled zdrava. Sanatorijum je primjer predratne Evrope koji uziva u bolesti bez posljedica, pomijesanoj sa neogranicenim osjecajem slobode. Hansova fascinacija smrcu I bolescu dolazi I prije nego sto je postavljena njegova dijagnoza, koju smatra vise oslobadjajucom nego mucnom. U viziji snijezne oluje, Mann istice dvije pouke. Prvo istice neophodnu vezu izmedju zdravog I srecnog zivota, prikazanog vizijom raja, I smrti I bolesti koje ga cesto potajno cine mogucim, prikazano ritualom zrtvovanja u hramu. Druga pouka dolazi kroz snijeznu oluju u kojoj Hans shvata da covjek ne smije dopustiti da smrt prevlada njegovim mislima. Mann je smatrao da je ova preokupacija smrcu, na jednoj, I zaslijepljenost koja dolazi usred nje, na drugoj strani, korijeni bolesti predratne Evrope. Mann koristi bolest kao nacin da povisi Hansovo iskustvo koje nije bilo moguce ni na jedan drugi nacin-bolest je sredstvo uvodjenja.
Settembrini I Naphta – Mann koristi ove likove da suprostavi ideologije optimisticnog humanizma I pesimisticnog apsolutizma na neocekivan nacin. Kroz svoje uvijene argumente na kraju dodju do zakljucaka potpuno drugacijih od onih koji bi se ocekivali. Ali, Mann ih jasno karakterise kao sustinski povezane, kao dvije strane istog novcica. Nijedan ne moze da postoji bez onog drugog, zato Settembrini prati Naphtu kad se ovaj preseli u privatan stan, a njihovi argumenti su tako povezani, da cesto, dok suprostavljaju misljenja, pobijaju sami sebe. Sudbina svakog lika je takodje pazljivo napisana, I predstavlja komentar na pogled na zivot ovih likova. Naphtino samoubistvo za vrijeme duela naglasava destruktivnu prirodu apsolutistickog pogleda. Settembrinijevo optimisticno  shvatanje jednostavno dovodi do razocaranja.
Vrijeme – Vrlo rano Hans je otkrio poremecaj vremena u Davosu, gdje godisnja doba prolaze kao sedmice I njegov 7 godina dug boravak izgleda kao jedno ljeto. I Naphta I Settembrini cesto raspravljaju o vremenu. Usporavanje i rasipanje vremena povezano je sa truljenjem I bolesnom prirodom Davosa, ali do gubitka osjecaja za vrijeme dolazi I zbog prijatne atmosfere u kojoj pacijenti uzivaju. Pacijenti gube osjecaj za vrijeme djelimicno zbog strogo regulisane dnevne rutine, zbog koje se jedan dan ne moze razlikovati od drugog. Mann koristi  tehniku lajtmotiva da poveze dogadjaje iz proslosti sa buducnoscu, I obrnuto, tako da su romaneskne ideje prisutne u svakom trenutku.
Sloboda – Sloboda je bila najvisi romaticarski ideal Evrope 19. vijeka, ali Mann pokazuje da takva apsolutna sloboda vodi samo do bolesti, haosa I smrti. Efekti slobode su sagledani sa mnogo gledista. Hans svoju dijagnozu vidi kao oslobodjenje. Vrijeme se raspada pred oslobodjenjem od svakodnevnih briga. Znak apsolutne slobode koji Naphta propagira vodi do samounistenja, a Settembrinijeva humanisticka sloboda samo do razocarenja. Mann opisuje kako dekadentna kultura u romanticarskom idealu apsolutne slobode vodi samo do bolesti I krajnje destrukcije u Prvom svjetskom ratu.
Carobni brijeg, stil
Realizam – Mann pazljivo opisuje svaki detalj sobe, licnosti ili razgovora da bi predstavio uvjerljivu realisticnu atmosferu. Velika detaljnost s kojom opisuje ovakve pojedinosti ide dalje od jednostavnog stvaranja preciznog portreta jednog trenutka. Da bi njegovi komentari o predratnoj Evropi bili efektni, Mann je smatrao da treba da oslika uvjerljiv portret vremena. Medjutim, njegovi opisi nisu izvjestaji vec cine komentare efektivnijim. Mann je hronicar kulture, ne istorije. Zapravo, atmosfera I ton romana nalik su snovima I nadrealizmu (bizarne debate Settembrinija I Naphte, cudan tok vremena, seanse prizivanja duhova) I cesto ukljucuju prizvuk mitologije. Sam Mann je za “Carobni brijeg” rekao: “On nadilazi realizam I znacenja simbolizma I cini realizam sredstvom intelektualnih I ideoloskih elemenata. ”
Modernizam – Mann je poznat kao jedan od najvecih modernista I ovaj roman je prvi primjer ovog zanra. Nejednaki tok vremena je uobicajena tehnika. Pocinje pricu opisujuci sate, a zatim se narativni periodi povecavaju na dane, sedmice, mjesece I na kraju, godine. Detalji cesto nose simbolicno znacenje, bilo da su u pitanju mitoloski, religiozni, knjizevni ili psihoanaliticki. Frojdovske ideje prozimaju veliki dio price, narocito u dijelovima koji se ticu doktora Krokovskog ili romantike, ali ideje su predstavljene kao fenomen tog perioda, a ne  kao istinito stanje, kao sto su to cinili mnogi modernisti.
Dualizam – Mann cesto koristi dualisticku tehniku prikazivanja. Settembriniejev optimisticni humanizam protiv Naphtine pesimisticne apsolutisticke ideologije. Hansov uzdrzani i uvazeni burzujski sjeverno-njemacki stav protiv Klavdijinog slavenskog nedostatka uzdrzanosti u njenim osjecanjima I postupcima, njene volje da se izgubi, preda I da zivi zivot radi zivota samog. Zatim veza prijatne I srecne vizije tropskog ostrva I krvavog rituala zrtvovanja. Mann kritikuje pretjerivanje I u jednom I u drugom smislu dok pokazuje neophodnost I jednog I drugog u svijetu, dakle I srece, ali I patnje. Nije saglasan sa nezdravim zanimanjem za smrt, ali naglasava njenu neophodnu vezu sa srecnim I zdravim zivotom. Medjutim, ovo ne treba shvatiti kao piscevu preporuku da covjek izbjegava ekstreme I drzi sredine. Umjesto toga covjek bi trebao da pronadje nacin zivota koji prihvata oba ekstrema, naglasavajuci njihovu vezu, ali bez pretjeranog zanimanja samo za jedno. Naftina I Settembrinijeva misljenja protivrijece jedna drugom, ali su sklopljena na takav nacin da postaju sustinski povezana. Mann je jednom rekao:” Samo je iscrpljujuce istinski interesantno. ”
Karakterizacija – Svaki od Mannovih likova je stvarna osoba kao I simbol istaknutog vidjenja zivota za vrijeme predratnog perioda. Mann je mnoge svoje likove zasnovao na stvarnim ljudima, ali njihove portete je stvarao kao simbole kojima je istrazivao kulturalne probleme koje rjesava u romanu. Mann je nazvao svoje likove “nicim drugim do predstavnicima svijeta, principa, I domena duha”. Dio genijalnosti Mannove umjetnosti je njegova sposobnost da svoje likove intelektualizuje a da im pri tom ne oduzme covjecnost, koju imaju kao individue. Na neki nacin oni su karikature, ali pored toga uvjerljive I prijatne, to su trodimenzionalne karikature. Mann se nadao da njegov likovi nisu “ puke sjene licnosti I hodajuce parabole”. Joahim predstavlja ukocenog, duznosti posvecenog, Nijemca, a  Klavdija je slobodoumna, ali plaha Ruskinja. Settembrini je senzualni I liberalni humanista, Naphta ima stroge religiozne stavove, dok Peperkorn predstavlja vitalni zivot bez komplikacija. Ono sto svaki od ovih likova cini uvjerljivim jeste povezanost koja je ostvarena u njihovim medjusobnim odnosima. Ove odnose Mann je napisao sa istom paznjom, kao I vece intelektualne I simbolicke teme. Veza Naphte I Settembrinija je vrlo pazljivo postavljena. Mann je opisao svaku nijansu razgovora Hansa I Klavdije kad joj on izjavljuje ljubav na proslavi. Oboje ih je opisao kao ljudska bica, ali I kao utjelovljenje ideja.
Razvojni roman – Roman je napisan kao kulturna hronika u formi razvojnog romana sa modernistickim zapletom. U razvojnom romanu, mladi neformirani lik je podlozan razlicitim uticajima, stice iskustvo, pri tom odbacuje neprihvatljive mogucnosti I na kraju pronalazi svoj poziv I odgovarajuci odnos prema zivotu. Hans je ocito iskusio sve ovo, ali buduci da on predstavlja dusu predratne Evrope, sav roman predstavlja razvoj evropske duse u ovom periodu. Mannova kulturna kritika dolazi na kraju ovog razvojnog procesa, nakon sto je Hans iskusio razlicite kulturne I inetelektualne uticaje, I kao posljedicu ovog “obrazovanja”, pronasao svoj “pravi poziv”-svoju neizbjeznu sudbinu-na ratistu u Prvom svjetskom ratu. Mann je “Carobni brijeg” odredio kao roman “uvodjenja” zajedno sa tradicionalnim “mitovima trazenja”. Mann opisuje Hansa kao tipicnog radoznalog covjeka, I to radoznalog u pravom smislu te rijeci, koji dobrovoljno, ali I previse dobrovoljno prihvata bolest I smrt, jer je prvi susret s njima obecavao neobicno prosvjetljenje I avanturisticko napredovanje, povezano, naravno, sa vecim rizicima.   

Vrijeme “Carobnog brijega”

Vrijeme –Vrlo rano Hans Katorp je otkrio poremecaj vremena u Davosu, gdje godisnja doba prolaze kao sedmice I njegov 7 godina dug boravak izgleda kao jedno ljeto. U pocetku mu je bilo strasno tesko da prihvati takvo “rasipanje vremena”. Joahimu, njegovom rodjaku, ljekari su bili odredili pola godine boravka u sanatorijumu. Cuvsi to, Kastorp je zestoko odreagovao:
“Pola godine? Jesi li ti lud?” (…) Pa ti si vec pola godine ovdje! Ta nema se toliko vremena…”
“Da, vremena”, rece Joahim I klimnu glavom vise puta pravo preda se, ne obracajuci paznju na dobronamjerno negodovanje svog rodjaka. “Ovdje se naprosto igraju ljudskim vremenom, prosto da ne vjerujes. Tri nedjelje su za njih kao jedan dan. Vidjeces vec. Sve ces to vec nauciti”, rece I dodade:”Covjeku se ovdje izmijene pojmovi. ”
I zaista, vrijeme je cudna zagonetka I tesko je razjasniti ga.
“Ali vama ovdje mora da vrijeme u stvari brzo prolazi”, primijetio je Hans Kastorp.
“Brzo I lagano, kako se uzme”, odgovori Joahim. “Ono uopste ne prolazi, da ti pravo kazem, nije to nikakvo vrijeme, niti je ovo nekakav zivot. ”
Jos prvi dan Katorpu se cinilo da vec duze vrijeme boravi u Davosu, cinilo mu se da je tu  postao stariji I pametniji. Razmisljanja o vremenu potpuno zaokupljaju Kastorpa:” Dakle, sta je vrijeme? Mi prostor opazamo svojim organima, svojim culom vida I culom pipanja. Lijepo. Ali kojim culom opazamo vrijeme? (…) Mi kazemo: vrijeme prolazi. Lijepo, pa neka prolazi. Ali, da bismo ga ga mjerili…Da bi moglo da se mjeri, moralo bi da prolazi ravnomjerno, a gdje pise da je tako? Za nasu svijest nije tako, mi samo reda radi pretpostavljamo da je tako, I nase mjere samo su konvencija…” 
U Berghofu vrijeme se potpuno usporava, potpuno staje; kako kaze pisac “ talasi vremena valjaju se uvijek u jednolicnom ritmu”. I dok godina dana znaci toliko mnogo u zivotima ljudi u ravnici, jer donosi tako mnogo promjena, u Berghofu to je samo nesto duza jedinica vremena, jer vrijeme u Berghofu kao da je stalo, poput vode u nekoj ustajaloj bari. U sanatorijumu vrijeme tako brzo prolazi (ili ne prolazi uopste), dijelom sto nikom nije ni stalo, sto niko ne haje da li su prosle sedmice ili mjeseci. Jedino za vrijeme mjerenja temperature, cetiri puta na dan, moze se zaista uociti sta je jedan minut, ili sta je citavih sedam minuta, koliko traje mjerenje. Jer samo tih sedam minuta je zaista trajalo I imalo zilavu vrijednost; tih sedam minuta se pretvaralo u pravu malu vjecnost.
U sanatorijumu nijedan izgovor za svetkovanje I zveket casa nije ostajao neiskoriscen, tu su se cesto pridruzivale I licne I neredovne svetkovine, tako da su svi rodjendani, generalni pregledi, divlji I pravi odlasci bili proslavljani cascenjem I pucanjem zapusaca u restoranu. Medjutim, godisnjica dolaska nije obiljezavana nicim drugim sem cutanjem. Preko nje se prelazilo, zaboravljalo se da joj se ukaze paznja, I svako je mogao pretpostaviti da ni drugi ne misle na nju. Na raspored vremena svakako se mnogo polagalo; pazilo se na kalendar, na redoslijed dana I njihovo prividno vracanje. Ali mjerenje I brojanje onog vremena, koje je za svakog pojedinacno bilo vezano za ovaj prostor gore, mjerenje dakle, licnog I individualnog vremena-to je bila stvar onih kratkorocnih pacijenata I pocetnika. Stari bolesnici su voljeli u tom pogledu ono vrijeme sto se ne mjeri, sto nezapazeno protice, voljeli su dan koji ostaje uvijek isti, I svaki je od njih finim instinktom pretpostavljao da I drugi zeli ono sto I on sam. Smatralo se da je savrseno neumjesno I brutalno reci nekome da se doticnog dana navrsavaju tri godine otkako je dosao – to se nije desavalo.
Poslije 6 godina provedenih u sanatorijumu, Hans vise nije mogao da odgovori ni na jedno pitanje koje se ticalo vremena. Koliko je Joahim zivio ovdje gore s njim do svog divljeg odlaska? Koliko je vremena u svemu zivio s njim? Kad se, prema kalendaru desio taj prvi prkosni odlazak? Koliko je vremena Joahim bio odsutan? Kad se vratio? Koliko je Hans Kastorp sam proveo ovdje dok se Joahim nije vratio, a koliko kasnije kad je ovaj zauvijek rekao zbogom vremenu? Koliko je gospodja Sosa bila odsutna? Koliko je zemaljskog vremena prozivio Hans Kastorp ovdje u Berghofu? Koliko mu je godina? I na mnoga druga, slicna pitanja, Hans nije mogao da da odgovor. Medjutim, da je zaista htio, mogao je Kastorp uz malo truda sve da izracuna I tako ukloni neprijatnu neizvjesnost. Ali, sto se njega samog tice, njemu to mozda I nije bilo narocito ugodno, ali on nije ni pokusavao da ucini neki napor da se oslobodi te nejasnoce I rasplinutosti I da bude nacisto s tim koliko je vec vremena ovdje proveo; a ono sto ga je u tom sprjecavalo bio je nemir njegove savjesti, premda je ocevidno najgora nesavjesnost-ne obazirati se na vrijeme.
I Naphta I Settembrini cesto raspravljaju o vremenu. Usporavanje i rasipanje vremena povezano je sa truljenjem I bolesnom prirodom Davosa, ali do gubitka osjecaja za vrijeme dolazi I zbog prijatne atmosfere u kojoj pacijenti uzivaju. Pacijenti gube osjecaj za vrijeme djelimicno zbog strogo regulisane dnevne rutine, zbog koje se jedan dan ne moze razlikovati od drugog-pet obroka dnevno, dva sata obaveznog odmaranja, stalno mjerenje temperature…svaki dan isti je kao I prethodni.
Poruka koju nosi “Carobni brijeg”jeste: kad ne bi bilo vremena, ne bi bilo ni napretka covjecanstva I svijet bi bio samo smrdljiva I ustajala  bara.
“Vrijeme je bozji dar dat covjeku da ga koristi u svrhe covjecanstva I napretka. ”

Homer - Odiseja

Odiseja je starogrčki ep nastao u VIII st. p.n.e. Spjevao ga je slijepac, Homer koji je živio oko 800g. p. n. e.Za njega su vezivana i niz drugih epova, šaljivi spjev “Boj žaba i miševa” i dr. djela, ali se u 18 st. pojavila sumnja u njegovu egzistenciju. Interesantni su njegovi opisi i heksametri (stihovi od 6 slogova). Vjeruje se da je “Ilijadu” napisao u ranijim a “Odiseju”, kao nastavak, u kasnijim godinama. Po Homerovim spjevovima možemo zaključiti kakvi su bili stari Grci.U “Odiseji” se opisuju lutanja Odiseja, grčkog junaka po završetku Trojanskog rata pri povratku na Itaku vjernoj ženi Penelopi i sinu Telenahu. Odisej je hrabar, lijep junak koji se trudi vratiti svojoj supruzi. To mu daje snage da prebrodi sve teškoće koje mu se ispriječe na putu.

Pored njega tu se pojavljuju i drugi likovi:
Penelopa, njegova žena koja odbija sve prosce, i kada više nije bila sigurna da je Odisej živ.
Telenah , njegov sin sličan ocu po svojo hrabrosti, naročito nakon što ga je Atena ohrabrila da otjera sve prosce.
Atena – grčka boginja lova koja pomaže Odiseju i olakšava put koliko može.
Posejdon - grčki bog mora koji otežava put Odiseju, jer je ovaj oslijepio njegovog jednookog sina (KIKLOPA Polifema)
I dr. -Zeus, Apolon, Kalipsa…

Fabula:
Nakon što je niz godina proveo u zarobljeništvu nimfe Kalipse na otoku Ogigiju, bogovi Odiseja oslobađaju, te on žuri da dođe kući. Za to vrijeme Atena pomaže Telenahu (Odisejevom sinu) da otjera prosce njgove majke, nagovještavajući mu da će otac uskoro doći. Međutim Posejdon razbije Odisejev brod od  obale ostrva Sherije. Tu Odisej, uz Ateninu pomoć, sreće Nausikoja, kći tamošnjeg kralja, koja mu pomaže da dođe do grada. Tamo Odisej dolazi do kralja Alkonija te mu opisuje svoje doživljaje. Nakon što napokon stiže na Itaku, Penelopa ga jedva prepoznaje, a otac je presretan što vidi sina.

Mestor adnje: Istočni i srednji dio Mediteranskog mora

Vreme radnje: Nakon završetka Trojanskog rata.
Ideja:Ideja je, po svemu upornost i da se čekanje  isplati.Da Odisej nije bio uporan da dođe do Itake, i da ga Penelopa  nije uporno i vjerno čekala nebi bili sretni.
Tema: Lutanja Odiseja i njegov povratak porodici uz pomoć Bogova.

Dante Alighieri - Božanstvena komedija
 
Ponešto o piscu:
Dante Aliaghieri rođen je 1265. u Firenzi, a umro je između 13. i 14. rujna 1321. u Ravenni. Već kao mlad pjesnik istakao se u novom “slatkom stilu” (dolce stil nouvo), ali vrhunac svog stvaralaštva je za sigurno postigao “Božanstvenom Komedijom”. Od drugih njegovih djela ističu se “Novi život” i “De vulgari eloquentia”.
 
Najosnovnije crte fabule:
Dante se na polovici života nađe u šumi. Dugo luta šumom i izađe iz nje, te dođe do nekog brijega. Krene prema vrhu, ali mu put zapriječe gepard, lav i vučica. On krene natrag, ali dođe Vergilije i povede ga za sobom. Vergilije mu objasni da ga je poslala Beatrice, lik iz Danteovog romana Vita nuova. Vergilije vodi Dantea kroz pakao i čistilište u raj. Pakao je Dante opisao kao devet krugova. U svakom krugu nalaze se duše griješnika, a raspoređeni su po težini grijeha - što su grijesi teži to su krugovi niži i uži.
 
Prvi Krug
U prvom krugu - Limbu nalaze se duše nekrštenih. Njihove duše se ne muče i jedina muka im je neispunjiva želja da vide Boga. Tu se nalaze djeca i antičke ličnosti koje su se rodile prije stvaranja kršćanstva; Homer, Ovidije, Vergilije...
 
Drugi krug
U drugom krugu nalaze se duše ljubavnika, kojima vitla paklena oluja. Čuva ga Minos, a on ujedno i razvrstava teže griješnike. U ovom krugu Dante razgovara s Franceskom i Paolom, ljubavnicima iz Ravenne.
 
Treći krug
U trećem krugu muče se duše proždrljivaca. Njihove muke su da ih, polijegale po blatu, šiba kiša i snijeg dok ih Kerber, mitski čuvar Hada, rasčetvoruje.
 
Četvrti krug
U Četvrtom krugu su duše raspinika i škrtaca. Oni prsima guraju teške terete, a čuva ih Pluton.
 
Peti krug
Peti krug je krug duša srditih i žestokih, koji su zagnjureni pri vrhu, a ljeni se dave pri dnu. Čuva ih Flegija.
 
Šesti krug
To je krug krivovjeraca koji su zakopani u vatrenim grobovima. Ovdje Dante priča s Farinatom i Cavalcantiem.
 
Sedmi krug
Sedmi krug je podjeljen na tri pojasa. U prvom pojasu se nalaze nasilnici na bližnjega, a čuvaju ih kentauri, koji ih dok su uronjeni u Flagetont, rijeku od vruće krvi, gađaju strelicama. U drugom pojasu nalaze se samoubojice, koji su pretvorene u otrovno granje, te rasipnike, koji gonjeni Harpijama trče kroz šume samoubojica. U trećem krugu se na užarenom pijesku nalaze nasilnici protiv Boga, leže nepokretni nauzak, protiv prirode, moraju trčati i protiv rada, moraju sjediti. Ovdje Dante sreće Brunetta Latinija, protivnika prirode, njegovog učitelja i uglednog književnika, te mu on proriče da će biti prognan iz Firence.
 
Osmi krug
Metabolge ili zle jaruge, kako se još zove osmi krug pakla, sadržavaju deset rovova. U prvom rovu su zavodnici žena (njih bičuju đavoli), u drugom laskavci (zaronjeni u ljudsku nečist. U trećem rovi su simonisti - ljudi koji su prodavali ili kupovali crkvene časti, naglavce zabodeni u šuplju stijenu. Tamo Dante sreće Papu Nikolu III. U četvrtom krugu se nalaze vračevi i lažni proroci, koji hodaju unatrag, glave okrenute naopaku. U petom krugu su podmitljivci i varalice, zagnjureni u vrelu smolu, a čuvaju ih vrazi. U šestom krugu su licemjeri, prisiljeni da hodaju pod debelim pozlaćenim kabanicama. U sedmom rovu su lupeži koji trče progonjeni od otrovnih zmija. U osmom krugu se himbeni savjetnici, a među njima Dante sreće Odiseja, koji mu opisuje svoje zadnje putovanje. U devetom rovu su sijači nesloge, koje vrag ranjava mačem, a u desetom rovu su krivotvoritelji, kažnjeni strašnim bolestima.
 
Deveti krug
U deveti krug Dantea i Vergilija prenese div Antej. Taj krug je podjeljen na četri zone; Kain - zona izdajica rođaka, Antenori - zona izdajica domovine ili stranke, Tolomeja - zona izdajica gostiju, Guidecca - zona izdajica svojih dobročinitelja.
U središtu Kocita, ujedno i središtu zemlje, nalazi se gorostasni Lucifer, koji je do pola zaronjen u led. Ima tri glave, a ispod svake po par ogromnih krila kojima stvara hladan vjetar. U ustima su mu Juda, Brut i Kasije.
 
Vergilije se s Danteom uspinje uz Luciferove noge do južnog pola i stiže do južnog pola, gdje se po Danteovoj viziji nalazi čistilište u obliku brda.
 
Tema djela:
Tema je Danteova vizija trodnevnog putovanja kroz zagrobni život, tj. kroz pakao, čistilište i raj.   
 
Simbolike:
Dante - simbol grešnog čovjeka
Vergilije - simbol mudrosti i razuma
Beatrice - simbol božanske milosti i objave
mračna šuma - simbol grešnog života
 
Struktura:
   Božanstvena komedija se sastoji od tri dijela koji simboliziraju sveto Trojstvo. Svako dio se sastoji od 33 pjevanja, a “Pakao” ima jedno uvodno poglavlje tako da je ukupno sto pjevanja.
   Strofe su sastavljene od po tri jedanesterca, od kojih se prvi rimuje s trećim, a drugi s prvim iz sljedeće strofe.
 
Karakterizacija likova:
Francesca je griješnica iz poravednih razloga, a njena duša je bez ikakve sumnje čišća od mnogih koje stižu u raj. Njezina želja da moli s Paolom za Dantea samo dokazuje njenui dobrotu i nepripadnost paklu.
Farinata je u neku ruku proglašen krivovjercem iz zlobe. Njegovi protivnici su u stvari pravi krivci koji bi trebali trpjeti u paklu. Farinata je plemenit, i iako je protiv Dantea po političkom uvjerenju, on ga moli da razgovara s njim.
Pierre delle Vigne (trnovito stablo) je još jedan od ljudi koji nisu zaslužili pakao. Njegovo samoubojstvo nije u stvari njegova krivnja, već krivnja njegove okoline. U suštini je on dobar čovjek, koji se našao na krivom mjestu u krivo vrijeme.
Papa Nikola III je, za razliku od prošla tri griješnika, osoba koja je u potpunosti zaslužila pakao. Njegovi grijesi se ne mogu opravdati ničim osim pohlepom.
Odisej je još jedan griješnik, čija djela ovise o kutu gledanja. Općenito je on lukavštinom uništio Troju, ali ako se cijela stvar pogleda iz ugla Grka, napravio je veliko i hrabro junačko djelo.
Alberigo del Manfredi je okrutan čovjek, koji je bio u stanju ubiti rođaka, samo zbog osvete. Njegovo djelo nije bilo opravdano i zato je zaslužio da ode u pakao.
 
Mišljenje o djelu:
Djelo je tajanstveno i mistično. U njemu se vide tragovi prethodnika i ljudi ondašnjeg vremena. Vrlo je naporno za čitanje, jer zahtjeva iznimnu koncentraciju i visok nivo opće kulture. Usprkos svemu tome nisam siguran da bi ovo djelo mogao proglasiti interesantnim. Sama ideja prolaska kroz čovjeku nedostupna mjesta je vrlo uzbudljiva, ali kompliciran stil je ipak učinio svoje i učinio ovo djelo nedostupno većini čitatelja. 
 

Borislav Stanković - Nečista krv
 
O piscu:
 
B. Stanković (1876. -1927. ) rođen je u Vranju, u siromašnoj zanatlijskoj porodici. Školovao se u Vranju I Nišu, a završio je pravni fakultet u Beogradu. Zbog raznih neprilika u koje je zapadao, gotovo stalno je bio u sukobu sa Beogradskom čaršijom I ćitinskim moralom. Borislav Stanković bio je plodan pisac. Njegova najpoznatija djela su pripovijetke: Iz starog jevanđela, stari dani, Božiji ljudi, Pokojnikova žena; romani: Nečista krv, Gazda Mladen I Pevci (koje nije završio); I drame: Koštana, Tašana I Jovče, te memoari: Pod okupacijom. Književni rad započeo je u vrijeme kada se u srpskoj književnosti vršio nagli zaokret prema Evropi. Kao I mnogi njegovi vršnjaci I B. Stanković je boravio u Parizu, ali taj boravak nije imao nikakva odjeka u njegovom književnom stvaralaštvu.
 
Kritike:
 
Stanković je davao tregične sudbine ljudi I žena u jednom minulom vremenu, u jednom društvu koje se gasilo I osipalo pred njegovim očima, ali ogorčen nakaznim ćiftinskim moralom građanske klase u nastupanju, zbog koga je I sam u životu patio, on nije uspio da patrijarhalnom svijetu suprostavi neki drugi, svijetliji, čovječniji, bolji. Centar njegovih preokupacija je gotovo uvijek tragika ličnosti u okvirima kojima je vezana lićna sreća. Ljubav kao jedno od najsadržajnijih I najkompleksnijih ljudskih osjećanja, je najčešći I gotovo jedini njegov motiv; a sve ostalo je samo okvir, pozadina, tlo na kome se dešavaju krupne I bolne ljudske tragedije. Njegovo djelo je prožeto ljubavlju prema čovjeku. Svi njegovi ženski likovi nesrećni su I tragični na isti način, presjećeni I zgužvani životom koji se uprkos njihovim skrivenim snovima, razvijao po volji neke jače sile, nekog surovijeg I neumitijeg morala patrijarhalne zajednice. Sav taj moral nalazi se pod još većom tiranijom, pod mišljenjem čaršije I šta će svijet reći. U djelu Borislava Stankovića čovjek je izložen ne samo sukobu sa okolinom, već I sukobu sa samim sobom, sa svojim nagonima, potvrđujući često svoju ljudskost u više ili manje prigušenoj ljubavnoj žudnji. Sve njegove ličnosti opterećene su zahtjevima “krvi”, silnim neodoljivim zahtjevima koji ostajući nezadovoljni donose nesreće I prouzrokuju tragedije.
 
Tema:
 
Tema ovog djela je težak život Sofke, koji je u početku bio raskošan I ugodan, da bi se poslije očeve propasti završio tragično I bolno za njih.
 
Ideja:
 
Ideja ovog djela je žalosna sudbina onemogućenih ljudi, koji uprkos svojim silnim žudnjama popuste pred zakonima patrijarhalnog morala zadovoljavajuci obaveze koje je to društvo postavilo. Oni postaju robne žrtve koji su za cijeli život okrivljeni I lišeni vlastitih radosti.

Albert Camus - Stranac
 
Bilješka o piscu:
 
Camus, Albert (Mondovi, Alžir, 07.11.1913 - Villeblevin, 04. 01. 1960), francuski romanopisac, dramatičar i esejist. Dobitnik nobelove nagrade za književnost 1957. godine. Za Drugoga svjetska rata sudjeluje u pokretu Otpora. 1945. postaje glavni urednik lista “Le Combat”. Od 1947. posvečuje se isključivo književnosti. Poginuo u automobilskoj nesreći.Čitav Camusov opus temelji se na ideji apsurdnosti ljudske sudbine. Camusa muči pitanje: kako pomiriti čovjekovu čežnju za vječnošću i efemernost njegove egzistencije? Pokušavajući da riješi tu antinomiju, Camus nalazi izlaz u Revoltu, koji životu daje sadržaj i veličinu. Apsurdnosti svijeta Camus suprostavlja stvaralački akt koji tu apsurdnost poriče (“stvarati znači dvaput živjeti”). Camus ističe poguboan utjecaj grada na modernu civilizaciju koja je izgubila dodir s prirodom, sa čistoćom krajolika; umorna i neurotična, ne poznaje mir sijeste, vedrinu duha, blagost večeri. Modernog čovjekova naziva hldnim, ciničnim monstrumom. Nasuprot svijetu današnjice evocira primjer stare Grčke, koja je “u svemu znala naći pravu mjeru”. Ateist s dušom kršćanina. Camus želi da se spase moralne i duhovne vrijednosti čovjeka: one za njega predstavljaju jedini smisao u apsurdnosti života.
 
Likovi Camusevog Stranca jesu Mersaulte, kao glavni junak romana, Raymond, najbolji prijatelj Mersaultea, njegova mama, Celeste, vlasnica restauranta u kjem se Mersaulte hrani...
 
Radnja romana događa se u Alžiru. Glavni junak je mali namještnik Mersaulte, mladić s banalnim životom bezbroja malih, beznačajnih ljudi. Roman, pisan u prvom licu, započinje jednostavnom konstatacijom: “Danas je majka umrla.” Od te prve jednostavne rečenice u romanu svi događaji djeluju tako na glavnog junaka - oni najglavniji, presudni, kao i svakodnevni. Upravo je ta beznačajna svakodnevnost i ispunila prvi dio ove ispovjedi. Mir i ravnodušnost kojim Mersaulte putuje na pokop majke, mir koji u njemu učestvuje, produžuje se do posljednjeg retka knjige. U njegovu životu nema potresa. Imati prijatelja, djevojku, izlaziti s njima, ljubiti - to je okvir njegova života, okvir koji ispunjava iz dana u dan na isti način. Jedan događaj odjednom unosi promjenu u taj život. Za uobičajnog izleta u okolicu grada Alžira s prijateljem i djevojkama, dolazi do sukoba sa koji je za Mersaultea bio presudan. On i njegov prijateljem Raymond potukli su se s dvojicom Arapina. Najgore je prošao Raymond kojeg je Arapin ranio nožem. Kad su se strasti smirile i činilo se da je sve zaboravljeno dolazi do preokreta. Mesaulte pištoljem ubia tog Arapina.

Drugi dio romana odvija se u zatvoru bez ikakvih događaja, osim ispitivanja i suđenja, on sadrži osjećanja i misli Camusova junaka, koji ne može dati nikakvo objašnjenje za svoj postupak; isto tako ne može pronaći nijedan razlog pokajanja, ni želi da se spasi. Smrt na koju je osuđen prima potpuno ravnodušno, uvjeren da je, napokon, sve svejedno, da nema vrijednosti zbog kojih bi bilo trebalo poduzeti. Užasavanje koje izaziva svojom otvorenom ravnodušnošću očito je užasavanje koje čovjek pokazuje pred otkrićem besmislenosti, apsurda svog postojanja. Mersaulte ide miran u smrt uvjeren da ona nije ni u ćemu gora od života ni gora, ni besmislenija, uvjeren da je ona apsolutni kraj.
 
Camusov Stranac  jest roman s poprilično uskom usmjerenošću, jednostavan je u svijetu punom nedokučivosti i ravnodušnosti, događaji koji se nižu nemaju opravdanja, nemaju smisla, svi su događaji apsurdni, kao što je primjer sukob Raymonda i Mersaultea s dvojicom Arapina. Upravo u tom sukobu Camus želi prikazati unutarnje napetosti, nelagode, osjećaje kriznih situacija. Camus to prikazuje Mersaulteovim razmišljanjem u tim trenicima.Stranc se razlikuje od drugih suvremenih romana i po tematici koja ne govori o politici, o ratu, o gospodarskim i kulturno-psihološkim razlozima, već govori o nećem posve drugom, govori o privatnim stvarima, zgodama i nezgodama jednog mladića, Mersaultea.

Antoine de Saint-Exupery - Mali Princ


Bilješka o piscu

Antoine de Saint-Exupery se rodio 1900. god. u Lyonu. Izgubio je oca kad mu je bilo četiri godine, a sa sedamnaest  gubi mlađeg brata. Antoine de Saint Exupery postaje pilotom i sudjeluje u drugom svjetskom ratu. Napisao je mnogo djela:”Pošta za jug”, “Noćni let”, “Zemlja ljudi”, “Ratni pilot”, “Tvrđava” i alegorijsku priču “Mali princ”. Godinu dana nakon objavljivanja Malog princa, tj. 31. srpnja 1944. god. , leteći u izviđačkom avionu nestaje nad Sredozemljem.

Fabula

Uvod
Upoznajemo se s dječakom koji nam govori o svom neuspjehu sa slikarstvom. Odrasli mu savjetuju da se okane slikarstva te da se radije posveti nečem drugom.

Zaplet
Dječak je naučio upravljati avionom te je letio po cijelom svijetu. Jednog dana je doživio kvar u pustinji Sahari. Bio je tisuću milja daleko od naseljenih krajeva, a imao je vode za nepunih osam dana.

Vrhunac
Dječaka budi neobičan glasić koji od njega traži da mu nacrta ovcu. Dječak dobro protrlja oči i uvjeri se da ne sanja. Upoznao je Malog princa koji mu priča o svojim pustolovinama.

Rasplet
Dječak I princ pričaju , a princa pogodi munja i on se nečujno sruši(princa ugrize zmija i. on umre). Dječak svoj doživjljaj priča ostalima.

Mjesto radnje
Prva nezgoda mu se dogodila kad je doživio kvar u pustinji Sahari. Prve je večeri morao zaspati na pijesku, tisuću milja daleko od naseljenih krajeva. Mali princ je imao ovcu kojoj je kutija služila kao kuća. Prinčev rodni planet je malo veći od obične kuće. Taj planet se zapravo zvao asteroid B 612. Jednog dana se probudio i na planetu našao ružu koju je morao stavljati pod stakleno zvono. Na planetu je imao dva živa vulkana, ali i jedan ugasli koje je prije odlaska trebao očistiti. Mali princ je počeo posjećivati asteroide 326, 327, 328, 329 i 330 ne bili tamo nešto naučio ili pak našao nekakav posao. Na prvom asteroidu je živio kralj. Sjedio je na skromnom ali ipak veličanstvenom prijestolju. Planet na kojem je živio taj kralj bio je još manji od prinčevog. Na drugom planetu  živio je umišljenko. Na sljedećem planetu živio je pijanac. Četvrti planet pripadao je poslovnom čovjeku. Taj čovjek je imao banku u kojoj je držao svoje papire sa brojem zvijezdi koje posjeduje. Peti planet je stvarno bio vrlo čudan. Bio je manji od svih drugih planeta, zapravo, na njemu je bilo dovoljno mjesta da stane ulična svjetiljka i njen nažigač. Šesti planet je bio deset puta prostraniji od prijašnjih. Na njemu je živio stari gospodin koji je pisao goleme knjige. Sedmi planet bijaše Zemlja. Mali princ je pao u Afriku u pustinju. Popne se on na visoku planinu misleći da će jednim pogledom obuhvatiti cijeli planet i sve ljude, ali vidje tek oštre kamene vrhove. Nakon dugog pješačenja dođe u vrt pun prekrasnih ruža. Princ nastavi dalje i sretne skretničara. On je imao svoju kućicu, CITIRAM:”Osvijetljeni brzi vlak , tutnjeći kao grom, zatrese skretničarevu kućicu. ”ZAVRŠEN CITAT. Umoran, princ je tragao za studencom u pustinji.

Vrijeme radnje
Na početku knjige dječak je imao 6 godina. Dječak je dugo živio mađu odraslima. Prije 6 god. doživio je kvar na motoru. Bio je u pustinji i imao je vode za nepunih osam dana. Neki je turski zvjezdoznanac 1909. god. teleskopom zamijetio prinčev asteroid B 612. Princ je jednog dana 43 puta gledao zalazak sunca. Morao je svaku večer ružu stavljati pod stakleno zvono. Poslovni čovjek već po ne znam koji put prebrojava svoje zvijezde. Nažigačev planet se okreće jednom u minuti pa on mora svaku minutu paliti i gasiti uličnu svjetiljku. Princ i nažigač su razgovarali mjesec dana. U 24 sata nažigač je mogao vidjeti tisuću četristo i četrdeset sunčevih zalazaka. Trgovac je prodavao tablete protiv žeđi s kojima si tjedno mogao uštediti 53 minute. Princu je osmi dan u pustinji nestalo vode. Kad ga je pogodila munja padao je vrlo polako i nečujno. Otada je prošlo šest godina.

Likovi

Mali princ
Kad je sreo dječaka tražio je od njega da mu nacrta ovcu. Princ je priznao da na njegovom planetu baš i nema previše mjesta, odnosno bio je malo veći od obične kuće, bio je zapravo malo veći od njega. Njegov dom je bio asteroid B 612. Mali princ je bio divan, smiješan i želio je ovcu, CITIRAM: “Dokaz da je princ postojao jest što je bio divan, što se smijao i što je želio ovcu. ”ZAVRŠEN CITAT   Mali princ je bio sasvim uredan: svako jutro je pažljivo uređivao svoj planet. Mogao je promatrati suton kad je god zaželio, bilo je dovoljno da pomakne stolac za nekoliko koraka. Jednoga je dana gledao 43 puta sunce na zalazu. Kad je postavio pitanje nije odustajao dok nije dobio odgovor. Malom princu se jako svidjela ruža. Imao je tri svoja vulkana, dva aktivna i jedan ugasli koji su mu dobro došli za podgrijavanje doručka. Posjećivao je neke asteroide ne bi li tamo našao kakav posao ili nešto naučio. Sa nažigačem je razgovarao mjesec dana. Nikad nije vidio zmiju, pa mu je to bila jako čudna životinja. Zemlja je za njega bio tako velik planet da to nije mogao zamisliti.

Lisica
Bila je vrlo lijepa. Princ joj je predložio da se idu igrati ali ona nije bila pripitomljena. Bila je jako mudra i znala je jako lijepo pričati. Stalo je razmišljala o kokošima. Život joj je bio jednoličan. . Ona lovi kokoši, ljudi love nju. Na rastanku mu je rekla:”Čovjek samo srcem dobro vidi. Bitno je očima nevidljivo”.

Kralj
Sjedio je odjeven u purpur i hermelin na vrlo jednostavnom ali ipak veličanstvenom prijestolju. Bio je tužan jer nije imao kome zapovijedati, pa čim je došao Mali princ uzviknuo je : “evo jednog podanika”. Kralj se jako držao pravila, npr. Nitko nije ni smio zijevati dok mu kralj to nije dopustio. Stalno je zapovijedao i sve je moralo biti kako je on naredio. Držao je do svog ugleda. Nije podnosio neposlušnost. Planet na kojem je on živio bio je tako malen da zapravo nije ni imao čime vladati, no on je vjerovao da je njegov planet velik i da vlada velikim prostorom. Kralj je bio jako razuman. Bio je jako star i nije imao vremena da obiđe svoju planetu.

Poslovni čovjek
Bio je toliko zaposlen da čak ni glavu nije podigao kad mali princ došao. Stalno je nešto brojao, zbrajao, dodavao, množio…I na kraju izračunao da posjeduje pet stotina milijuna zvijezda. Mislio je da je bogat kad je imao tolike zvijezde. Ali on nije shvaćao da ne može posjedovati zvijezde. Broj zvijezda koje je posjedovao mogao je staviti u banku.

Pijanac
Šutke je sjedio pred gomilom praznih i gomilom punih boca. Pio je da zaboravi. Princ ga je pitao čega , a on je odgovorio toga što pije. To je princa jako rastužilo.

Tema
Prinčeve zgode i nezgode na njegovom velikom putovanju.

Stil
Ovo je dječji roman. Prilagođen za djecu i pomalo smješan prikaz prinčevog života.

Osnovna misao pisca
Ovo je dječji roman. Govori o dječaku(piscu) koji je sreo Malog princa. Mali princ mu priča o svojim putovanjima. Govori o tome gdje je sve bio i koga je sve sreo na tom putu. Mislim da je Mali princ iz tih putovanja puno naučio, a u ostalom išao je u “svijet” sa namjerom da nešto nauči. Sreo je mnogo čudnih ljudi, koji su imali razna zanimanja. Najčudniji je bio nažigač; on je palio i gasio uličnu svjetiljku , a budući da se taj planet okretao jednom u minuti on je svaku minutu morao gasiti i paliti svjetiljku. Dječak sa početka knjige se okušao u slikarstvu. To mu baš i nije polazilo od ruke, pa su mu odrasli savjetovali da se radije posveti nečem drugom. Naučio je letjeti i jednog je dana pao u pustinji. Tamo je sreo Malog princa. Na kraju priče oni dvoje razgovaraju i Malog princa ugrize zmija i on umre (pogodi munja). On se nečujno sruši. Dječaka se doživljaj dojmio i on ga prepričava ostalima. Priča je pisana za sve uzraste. Djeca vole bajke, a odrasli alegorije (bajke za odrasle). Djeci tu ništa nije neobično, a stariji će tu priču shvatiti u prenešenom smislu. Mali princ nešto predstavlja. Svako je dijete zapravo mali princ, ali naravno za svoje roditelje. Mali princ je svaki čovjek koji se rodi i pred njim stoji čitav život. Sjemenke baobaba su sjemenke našeg djetinjstva, jer mi dobre sjemenke odnosno dobre navike pazimo i mazimo, a one loše isčupamo dok se još nisu ukorjenile. Ova knjiga prikazuje razvojni put čovjeka od njegovog djetinjstva do njegove starosti i svršetka života.

Marin Držić - Novela od Stanca


Bilješka  o  piscu
Marin  Držić,  rođen  je  u  Dubrovniku  1508.,  a  pokopan  je  1567.  u  Veneciji  u  bazilici  Svetih  Ivana  i  Pavla.  Potječe   iz  iste  pučke  obitelji  iz  koje  je  potekao  i  Džore  Držić  (1461-1501).  Od  vremena  Džore   Držića,  obitelj  se  osiromašila,  tako  da  se  je  Marin  morao snalaziti  raznim  poslovima.  Prozvan  je Vidra,  što  govori  da  se  poput  te  životinje  znao  izmicati  svim,  u  njegovom  životu  brojnim  neprilikama.  Bio  je  Dubrovački  svećenik,  orguljaš,  pjesnik  i  komedijograf.  Po  obiteljskom  je  pravu  bio  upravitelj  dviju  crkava  u  Dubrovniku,  a  upućen  je  na  školovanje  u  Sienu,  gdje  se  uključio  u  razvijeni  kazališni  život  i  upoznao  bogatu  dramsku  tradiciju. Pisao  je  ljubavne  pjesme  i  pastirske  igre  (Pjesmi  ljubavne, Mande,  Arkulin, Tirena,  Venera  i  Adon,  Plakir,  Grižula). On  u  svojim  pastoralama  unosi  realističke  elemente.  Posvećuje  se  stvarnim  događajima  i  pojedinostima,  a  sve  manje  vilama  i  pastirima.  Svojim  dramama,  zbivanjima  i  licima  dodaje  logiku  suvremenog  Dubrovnika,  čime  si  osigurava  popularnost  u  suvremenog  gledaoca  i  trajnu  vrijednost.No  najviši  je  domet  postigao  svojim  komedijama  Novela  od  Stanca,  Dundo  Maroje,  Skup  i  Tripče  de  Utolče,  koje  su  se  prikazivale  u  određenim  prigodama,  kao  za  svadbe  i  u  doba  poklada.  Tim  je  scenskim  djelima  bio  izvor  amaterskih  družina  (Pomet  družina,  Najranjasi,  Garzarija,  Družina  od  Bizara).  Sudjelujući  i  sam  u  organiziranju  predstava,  postao  je  središnja  ličnost  dubrovačkog  kazališnog  života.  Godine  1548.  Njegove  su  se  komedije  Pomet  i  Pjerin,  te  pastorala  Džuho  Krpeta,  tokom  vremena  izgubile.  Napisao  je  i  jednu  tragediju   Hekuba. U  komedijama  je  često  upotrebljavao  vulgarnu  komiku,  ali  je  ona  uvijek  duhovita  i  vesela.  Glavna  svrha  Držićevih  komedija  je  bila  da  nasmije  publiku,  a  to  je  Držiću  vrlo  dobro  uspjevalo.On  je  najljepša  i  najozbiljnija  ilustracija  pobjede  i  potvrde  renesansne  životnosti  na  istočnoj  obali  Jadrana,  tj.  u  hrvatskoj  kulturnoj  sferi.

Bilješka  o  djelu
Novela  od  Stanca   u  prijevodu  znači  šala  koja  je  učinjenja  Stancu.  To  je  farsa  (kratka  komedija,  dramska  igra)  prvi  put  prikazana  1550  godine,  na  svadbi  Martolice  Zamanjića. U  svojoj  je  sažetosti  vjerojatno  stilski  najčistije  i   najsavršenije  djelo  Marina  Držića.   Ona  vjerno  reproducira  slike  gradskog  života  u  kasnim  noćnim  satima. Nije  na  osobit  način  izražen  zaplet  i  sva  se  radnja  dešava    u  jednom  činu,  no  takva  joj  kratkoća  i  odgovara.Držić  se  u  Noveli  od  Stanca   koristi  opkoračenjem  (prenošenje  iz  jednog  stiha  u  drugi),  kako  bi  grubi  jezik  smjestio  u  dvostruko  rimovani  dvanaesterac:
 VLAHO
"A  ti  gdje  s'  dosle  bio?  Kako  li  s'  od  ocu  iz  kuće  izit  smio?   
 MIHO
''Bogme smješna  oca  imam! "  (79.  str.)

Novela  od  Stanca  započinje  na  sa  tadašnjim  dubrovačkim  govorom,  kojim  govore  Vlaho,  Miho i  Dživo,  dok  dolaskom  Stanca  počinju  govoriti  štokavskim  govorom.Držić  prikazuje  suprotnost  između  starosti  i  mladosti.  Iako  on  tu  farsu  piše  u  42  godini,  stavlja  se  na  stranu  mladića.  Koristi  se  vulgarnim  humorom,  no  mladići  se  žele  samo  našaliti,  pošto  su  bile  poklade.

Fabula

Uvod
Razgovor  između  Vlahe  i  Mihe.Vlaho  i  Miho  na  ulici  u  kasnim  satima  noći  razgovaraju  kako  im  je  dosadno  i  o  tome  kako  su  uspjeli  pobijeći  iz  kuća  dok    roditelji  misle  da  oni  spavaju.

MIHO
Bogme  imam  smiješna  oca!
Kuću  mi  zatvori,  ma  ja,  kad  večeram,
fengam  poć  leć  gori;  a  ja  ti  omijeram
kako  ću  se  kalat  niz  njeku  funjestru
 i,  kad  pođu  svi  spat,  obučen  se  u  pjastru;
 čelatu  na  glavu,  brokijer  na  bedru  učas
stavim,  a  rđavu  ovu  mičinu  na  pas,
pak  se  niz  konopac  na  ulicu  kalam,
a  mudri  moj  otac  u  odru  mni  da  sam.         "  (80.  str.)

Zaplet
Dživov  dolazak
Dolazi  Dživo  i  govori  Mhi  i  Vlahu,  da  se  spreme  vlahu  šalu  napravit. 
"DŽIVO
Nu  hod'mo  tja;
vlahu  ću  njekomu  novelu  učinit.          "  (82.  str.)

Vrhunac
Dživo  uvjerava  Stanca  da  se  pomladio
Dživo  odlazi  Stancu,  koji  mu  isprića  kako  je  došao  u  grad  da  proda  jare  i  sira,  ali  ga  nitko  nije  htio  primiti  da  prespava.  Dživo  mu  je  govorio  kako  ga  shvaća  jer  je  i  on  nekad  bio  stari  seljak,  te  se  pomladio.  Uvjerio  ga  je  da  se  i  on  može  pomladiti,  te  ispričao  kako  se  to  njemu  desilo.  Bilo  je  to  na  Ivandan,  kad  su  mu  se  pokazale  četri  vile  te  plesale  sa  njim  i  na  kraju  ga  pomladile.  Stanac  se  silno  želio  pomladiti,  pošto  ima  mladu  ženu.

Rasplet
Maskari
Mladići  susreću  maskare  seljački  obučen,  koji  su  se  spremali  na  svatove,  te  ih  zamoliše  da  odglume  vile.  Oni  pristanu  i  odlaze  k  Stancu.  Vile  su  se  počele  poigravati  sa  Stancem  prijeteći  da  će  ga  pretvoriti  u  pticu,  buhu  ili  strašnog  stvora.
VILA
Pođ'mo  ga  junaka  u  pticu  stvoriti.
STANAC            
Neću  moć  bisaka  leteći  nositi.
Nemojte,  molju  vas!         "   (92.  str.)

Kraj
Stanac  ostaje  nasamaren
Dok  se  maskari  šale  sa  Stancem,  Dživo,   Vlaho  i  Miho  preobučeni  u  maškare,  zavežu  ga,  obriju  mu  bradu,  uzmu  kozle  i  sir  te  ostave  mu  onoliko  novca  koliko  je  to  bilo  vrijedno.  Kad  se  Stanac  osvjesti  počne  vikati  za  njima  i  tražiti  ih.

STANAC
Kozle  mi!  Bog  te  ubio!  Je  li  tko?  Pomaga'?
Prem  ti  sam  luđak  bio!  Nije  ovo  bez  vraga!
Bijedan  se  pomladio. - ostrigoše  bradu!
Haram'je  tko  bi  mnio  da  su  u  ovomem  gradu?!
Kozle  mi  uhiti!  Je  li  tko?  Drži  ga!
A,  brate,  čuješ  ti?  Poteci,  stigni  ga!                     "  (97.  str.)

Lica

STANAC
Stari  seljak  iz  istočne  Hercegovine,  koji  je  stigao  u  Dubrovnik    s  namjerom  da  proda  jedno  jare  i  nešto  sira.  No  kad  je  stigao  u  grad  niko  mu  nije  htio  dati  prenočište.  Pošto  je  on  bio  star,  a  kod  kuće  imao  mladu  ženu,  povjerovao  je  u  Dživovu  priču  kako  se  pomladio. Vjerovao  je  da  će  se  i  on  pomladiti.
DŽIVO
Ovo  smješnijega,  brate  vlaha  od  svijeta;
nije  ga  luđega  od  Rta  do  Mljeta.      "     (89.  str.)

MLADI  DUBROVČANI
To  su  Vlaho,  Miho  i  Dživo  Pešica,  koji  su  se  željeli  u  karnevalskoj  noći  zabaviti.  Njima  je  dosadno,  kako  i  sami  kažu  oni  su  "zahrđali",  te  se  žele  samo  zabaviti.
VLAHO
Nijes'  pratik,  još  si  mlad.
MIHO
Vidiš  li  mčinu  ovu?
VLAHO
Vidim,  sva  je  rđava.       "  (77.  str.)
Dživo  je  od  njih  trojice   najdomišljatiji.  On  je  uvijerio  Stanca  i  smislio  cijelu  šalu.
DŽIVO
Ogrn'  se  kapom  ti  i  hran'  mi  baretu;
sad  ćete  viditi,  obadva  sje'te  tu.         "    (83.  str.)

Zaključak   

Novela  od  Stanca  je   vrlo  kratka  komedije,  što  joj  i  paše.  Nema  suvišnjeg  opisivanja  i  dosadnih  dijaloga  koji  se  često  nalaze  u  zapletu  komedija.  Napisano  je  ono  glavno,  tadašnji  istinski  život  i  bit  same  komedije,  sukob  mladog  i  starog  svijeta.Ritam  same  komedije  je  brz,  pa  se  i  sama  komedija  morala  odvijati  u  jednom  činu.

Dante Alighiere - Pakao


Bilješke o piscu:
U Danteovom djelu odrazio se cjelokupan život medijavalnog svijeta i po Engelsvim riječima bio je on " u isti mah posljednji pjesnik srednjeg vjeka i rvi moderni pjesnik". Pisac i političar koji ljudsko djelovanje dleda u sklopu nepromjenjivih morlnih zakona. Dante je izrazio i vrijeme u kojem je živio i trajne ljudske dileme između dužnosti i osjčaja, misaonosti i akcije.

Mjesto radnje:
Pakao

Lica:
Dante Alighiere
Vegilije
Beatrice

Sadržaj:

I pjevanje
Prema Danteovu shvaćanju čovjek na pola svog života kreće na zagrobna putovanja. na početku svog putovanja pjesnik je zalutao. Susreće različite zvijeri, a od straha ne zna kuda da krene. Te zvijere koje je susreo znače oholost i lakomislenost. U pomoć pjesniku dolazi Vergilije, pjesnik koji je napisao Eneide i izbavi ga sa pogrešnog puta, a dovodi ga do vrata svetog Petra.

V pjevanje
Tako se pjesnik zajedno s Vergilijem spušta iz prvog u drugi krug, koji je bio manji ali zat o bolan, plačan i jadniji. Nailaze na velikog Minosa koji je tu postavljen da bi odredio koliko je tko grešan i gdje ga treba smjestiti tj. u koji dio pakla. Vođa pjesnika razgovara sa Minosom i ne dozvoljava mu da se mepristojno ponaša prema pjesniku. Pjesnik vidi i čuje strašne muke i patnje. Zanima ga tko su te duše što tako pate, a vođa mu govori. Tu je Kleoatra koja je bila Cezarova i Antonijeva ljubavnica. Tu su još Panis i Triston. Želja pjesnika je da razgovara sa drugim zaljubljeni dušama. Dolaze Frančeska i Paolo i ptičaju o ljubavi, a pjesnik osjeća bol zato što da je to dovelo dovde. Tada Frančeska započinje priču kada je osjetila prvu ljubav. Na kraju njezinog pričanja paolo pada od bola u nesvijest.

Daniel Defoe - Robinson Crusoe



Daniel Defoe, engleski pripovjedač, utemeljitelj modernoga romana. Živio je od 1660. do 1731. Pažnju publike pobudio je svojim pustolovnim romanima, a kao romanopisac pojavio se u kasnijim godinama života. Koristio se pripovijedanjem u prvom licu i jednostavnim, svakodnevnim govorom. Njegov prvi i najpoznatiji roman je  ˝Život i čudne neviđene pustolovine Robinsona Crusoea, mornara iz Yorka˝ zasnovan je na stvarnom događaju.
To je priča o brodolomcu koji se, udaljen od civilizacije, uspijeva održati u sukobu s nesklonom prirodom. Drugi i treći dio tog romana manje su uzbudljivi. Od ostalih pustolovnih Defoeovih djela poznat je njegov roman o kradljivici  ˝Zgode i nezgode glasovite Moll Flanders˝ . Ističe se i njegova kronika o epidemiji kuge ˝Dnevnik kugine godine˝ .   

Nakon bijega od kuće Robinson Crusoe doživljava brodolom. Poslije naporna plivanja stigao je na pusti otok. S nasukanog broda uspio je spasiti hranu, piće, oružje, alat itd. Kada je spašavanje stvari s broda bilo gotovo, počeo je s gradnjom nastambe. Kada je uredio nastambu, pošao je u lov u kojem je ubio jednu kozu. Plašeći se da se ne izgubi u vremenu Robinson Crusoe napravio je kalendar. Iako nezadovoljan svojom situacijom, uvijek je nalazio izlaze i rješenja. Pošto je imao tintu i papir pisao je događaje na otoku. Istraživajući otok doživljavao je i razna zadovoljstva. Jedno takvo zadovoljstvo bilo je kada je u šumi pronašao razne vrste voća. U toj šumi je sagradio ljetnikovac. Pošto nije mogao živjeti od mesa i voća, počeo se baviti zemljoradnjom. Da bi odložio svoje prve plodove čak je počeo praviti košare od pruća. Zbog svoje znatiželje čak je obišao i drugu stranu otoka. Uživao je upoznavajući razne vrste ptica. Pošto je u trenucima bolesti počeo moliti, to je obično činio na svoje godišnjice boravka na otoku. Robinson je uspio sebi napraviti i posuđe. Velika želja za povratkom kući navela ga je na izgradnju čamca. Poslije dugotrajna i naporna rada, shvatio je da je pogriješio. Čamac je bio jako velik, te ga nije mogao dogurati do vode. Drugi pokušaj je bio uspješniji. Kada se sa novim čamcem uputio ka pučini, pojavila se struja zbog koje se Robinson ponovo vratio na otok. Odlučio je uzgajati koze radi mlijeka. Najveći strah na otoku doživio je kada je ugledao stopu u pijesku. Mislio je da je okružen ljudožderima i u njega se uvukao veliki strah. Kada je skupio snagu i ponovno izišao, naišao je na nešto strašno. Na obali je vidio ljudske lubanje i kosti. Pošto je strah sve više rastao, bio je sretan kad je pronašao spilju u kojoj se mogao sakriti. Jednog dana Robinson je ugledao ljudoždere na obali. Iz zaklona je promatrao njihovo ponašanje. Pojedine su klali, pržili meso i jeli. Veliku nadu je imao kada je ugledao brod na pučini. Nadu je izgubio kada je svojim čamcem doplovio do broda. Brod nije bio usidren već nasukan. Posada broda ili je bila mrtva ili je već napustila brod. Jedne noći Robinson je usnuo neobičan san. Taj san mu se ostvario. Spasio je jednog ljudoždera, koji mu je kasnije postao dobar prijatelj. Iako se Robinson u početku pribojavao, odlučio je preodgojiti ljudoždera Petka. Poslije mnogo muke njih dvojica sporazumijevali su se govorom, a i odvikao ga je od ljudskog mesa. Petko je pomagao Robinsonu u svakodnevnim poslovima. Pošto se Petko dobro razumio u drvo, njih dvojica zajedno su napravili čamac. Petko je pomagao Robinsonu u bitkama sa divljacima i gusarima. Najvažnija njihova bitka bila je bitka za brod s kojim su njih dvojica napustili otok.

Pouka: Nikad se ne predati, i u najtežim trenucima tražiti izlaz.

Ernest Hemingway - Starac i more


Bilješka o piscu:
Hemingway, Ernest (1898 - 1961), američki književnik.
Za Prvog svjetskog rata služi kao dobrovoljac na talijanskoj fronti, gdje je ranjen; roman A Farewell to Arms jedno je od istaknutih proturatnih dijela. Dezorijentaciju iduhovnu pustoš anglosaksonskih intelektualnih boema i bogataša u poslijeratnom Parizu prikazao je u romanu The Sun Also Rises. U njemu otkriva i svoju fascinanciju Španjolskom i borbom bikova, što će mu biti tema u nizu novela i u knjizi Death in the Afternoon. Za španjolskoga građanskoga rata svojim reporterskim prisustvom na republikanskoj strani, javnim antifašističkim nastupima, dramom The Fifth Column i velikim romanomo partizanskom ratovanju iza Francovih linija, For Whom the Bell Tolls, pozitivno se angažirao kao umjetnik i kao javna ličnost.
U Drugom svjetskom ratu Hemingway je boravio na kineskoj fronti i među francuskim partizanima, sudjelujući i u oslobađanju Pariza. Poslijeratni roman Across the River and Into the Tress nije na razini njegovih ranijih reagiranja na povjesnu situaciju, ali The Old Man and the Sea, parabola o prkosnom junaštvu čovjeka nasuprot ravnodušnoj okrutnosti prirodnog udesa, osvaja dostojanstvenom jednostavnošću..
Usvojim dijelima Hemingway je stvorio neku vrstu mita o modernom čovjeku, lutalici idobrovoljnom izgnaniku koji se, intenzivno živeći s prirodom, odajući se borbi, seksu, alkoholu, sportu, suprostavlja ništavilu kodeksom časti i stoičkom disciplinom. Sukus života je igra sa smrću, koja za Hemingwaya ima gotovo obredni značaj. Stil mu obilježen naizgled škrtim rječnikom stilizirane svakodnevnice, slijedovima kratkih rečenica, te se emocionalno bogatstvo njegova karkterističnog jezika nalazi u podtekstu. Hemingway je u našem stoljeću valjda jedinstven prozaik kojega jednako cijene čitaoci iz najširih krugova, kao i oni s ekskluzivnim estetskim mjerilima.
Podaci iz:  Enciklopedija leksikografskog zavoda, Hrvatski leksikografski zavod, Zagreb, 1969.


Santiago:
Starac Santiago je bio tanak i mršav, s dubokim brazdamana potiljku. Na jagodicama je imao vzagasite mrlje kožnog tumora koji izaziva odsjaj sunca sa površine tropskog mora. Mrlje su mu pokrivale dobar dio lica a na rukama su mu se otkrivali duboko urezani ožiljci od neprekidnog izvlačenja konopaca sa teškim ribama. Ali, nijedan od onih ožiljaka ne bijaše svijež. Na njemu je sve, osim očiju, izgledako staro, a oči su mu bile boje mora i sijale vedro i nepobjedivo.

Sadržaj:
Santiago je bio nesretni stari ribar koji je ribario u Golfskoj struji gotovo tri mjeseca, a nije uspio uloviti ni jednu jedinu ribu. Uz to, prvih čedrdeset dana s njim je bio jedan dječak, Manoline, ali je uz nagovor roditelja odustao. Tako je starac Santiago ostao sam.Jednog je jutra, kao i uvijek, Santiago išao na pecanje, ovaj put išao je još dalje od obale gdje je voda bila još dublja. Mamac je bacio na različite dubine i prepustio se struji. Odjdnom na mamac se nešto uhvatilo i počelo je jako vući. Starac je odmah ragirao i utvrdio da je to jedna ogromna riba, ali ju nije vidio, no kad je skočila iz mora Santiago je ostao bez daha, bila je to ogromna mečarica. Mučio se Santiago s njom tri dana i tri noći da bi na kraju ipak pobijedio. Zavezao ju je na bok barke i pošto se nližala oluja odlućio se za brz povratak na obalu. Međutim na putu pojavili su se morski psi. Santiago se borio s njima, pokušao im je pobjeći, ali nije uspio, pojeli su mu cijelu ribu. Od mečarice ostale su samo glava i kosti.Iako su od ribe nije ostalo gotovo ništa, na obali su se ribari divili, bila je duga 5.5 metra.
Slijedećeg jutra kad se starac Santiago probudio uz njega stajao je mladi Manoline koji mu je obećao da će od sad na dalje uvijek ići na pecanje s njim.

Analiza dijela:
Hemingway je u ovoj priči izrekao cijelu filozofiju “izgubljene generacije”. Ljudi se očajnički bore za svoju sreću, muće se i krvave zbog nje, ali onda, kada ona treba biti potpuno njihova, kada trebaju osjetiti punu ljepotu te borbe za nju - njene plodove dolaze mračne sile koje mu ih otimaju. “Suviše bi bilo lijepo da bi tako dugo potrajalo” kaže starac kada je ulovio veliku ribu. Ali Hemingway, kome je borba uvijek značila što i život, ni ovdje ne vidi izlaz u pokravanju i beznađu. Njegov starac Santiago se prvo bori da ulovi ribu koja će mu donijeti sreću, bogatstvo, da bi se kasnije sa istom žestinom bacio na morske pse koji su mu ju htijeli oteti. Međutim, kada postaje svijestan da je poražen, on ipak ne klone duhom, već se sprema zajedno s dječakom na nove borbe. Poslije poraza starac govori sebi: “Čovjek nije stvoren da bude pobijeđen. Čovjeka mogu uništiti, ali ga ne mogu poraziti”.

Ideja:
Hemingway upučuje svoju poruku o neophodnosti čvrstine i integriteta čovjeka, bez obzira na starost ili nedozrelost: starac i dječak su ravnopravni sudionici u težnji za potvrdom osnovnih životnih vrijednosti.

Zaključak:
Iako nesretan, Santiago usprkos svemu postiže moralnu pobijedu prelazeći vlastita ograničenja, svoju starost i nedostatak snage, hrabrošću i odlučnošću.