Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Prijavi me trajno:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:

ConQUIZtador
Trenutno vreme je: 28. Mar 2024, 19:01:13
nazadnapred
Korisnici koji su trenutno na forumu 0 članova i 1 gost pregledaju ovu temu.
Idi dole
Stranice:
1 2 4
Počni novu temu Nova anketa Odgovor Štampaj Dodaj temu u favorite Pogledajte svoje poruke u temi
Tema: Kratke priče  (Pročitano 38586 puta)
Clan u razvoju

Zodijak
Pol
Poruke 33
1960. Ujnina priča. - Ja mala, odrastam bez oca. Mama
nema nikakav prihod. Tuga Božija. Kad ručamo, ne
znamo da li ćemo večerati. I tako, igram se tog dana u
bašti. U uglu bašte, nešto čudno. Zavirim. Nečija kokoška
napravila gnezdo. U njemu dva jajeta! Uzmem ih i sva
srećna potrčim prema kući. Imaćemo ofarbana jaja za Uskrs!
Pred samim vratima spotaknem se i padnem. Jaja se polupala.
Sedim i plačem. Kad se nekome ne da, onda mu se baš ne da.

* * *
1970.  Teča Žika ne zna šta je to : štanicla. - Kako ne znaš tečo?
To je  papirna kesa. Ona u koju se pakuju bombone kad ih
kupuješ u rinfuzi. Iz one staklene posude sa poklopcem. Na
merenje. Kad si gladan, kažeš: „Pojeo bi i masnu štaniclu“.
Za rođendan deca nose u školu štaniclu sa bombonama. Da
časte drugove iz razreda. Druga deca pitaju: - Po koliko?  Po
dve bombone, obično. Veselje nastaje ako je po tri. Po ulicama
razbacani papirići. Omoti od bombona, čokolada, žvaka.
Ponešto oduva vetar. Ponešto pokupe komunalci.  Devedesete.
Bliži se Uskrs. Ulice čiste. Nema papirića. Čokolada košta deset
milijardi. Nema para ni za štaniclu. Moji đaci uzbuđeni:  
- Profesore, videli smo jagode u radnji preko puta! Ne pamtimo
kad smo ih poslednji put jeli. Kopam po džepovima. Trunje
od duvana. Za motanje. Papirići za pomenuti duvan. I novčanica
sa besmislenim brojem nula. - Može li za ovo da se kupi malo
jagoda? - Može! Mala štanicla! Mnogo kasnije, inflacija zaboravljena.
Bilo, ne povratilo se.

* * *
1973. Učiteljica me upravo lupila po glavi. Zbog brbljanja. Sigurno
se sad kaje.  - Deco, koji su prvi znaci proleća? Stižu odgovori:
- Sunce, visibabe, zelena travica. Klišei. Vičem: - Kesice sa
semenjem! Tajac. Neko se igra sa sudbinom. Pojačavam utisak:
- Kad ujutru na stolu nađemo kesice sa semenjem: paradajz,
krastavci, peršun, znači da je mama bila na pijaci i da je došlo
proleće. Učiteljica kreće prema meni. Stiskam se. Sad će da me
umlati. Ipak neće. Najboljeg đaka. Svoju diku i ponos. Tako se
tešim. - Ovo je jedno zanimljivo razmišljanje. To je rekla na glas.
- Prekini ili ću  porazgovarati sa tvojim  tatom. To je rekla tiše.
Prekidam. Te godine, pred Uskrs, odnekud su se pojavile neke
čudne tikvice. Sa crvenim šeširom. Komšinice se dokopale
semenki. Dele ih na komad. Mama dobila pet semenki. Pažljivo
ih pakuje i zamotava. Otimam jednu. - Vrati to! Ne pada mi na
pamet. Kreće za mnom. Uvek je bila sporija. Izlećem na dvorište.
Ne znam kud ću sa semenkom. Zabadam je u zemlju. Izleće i
ona. Par vaspitnih po vaspitnom delu tela. - Gde je semenka?
Sad neću da kažem. Dolazi leto. Konzilijum komšinica u dvorištu.
Dvorište prekriveno vrežom i lišćem. Na vreži desetine tikvica.
Velikih. Sa crvenim šeširima. - Šta si radila? Otkud ovolike tikvice
iz jedne jedine vreže? Kod nas rodilo jedva po par komada.
Zakržljalih. Mama ne zna. Ne zna ni kako su  tikvice nikle na tom
mestu. Ona ih nije posadila tu. Znam ja. Neću da kažem. Zbog
onih vaspitnih. Ipak sam posle rekao. Iz semenke posađene
slučajno, i u nedoba, ponekad se razvije biljka lepša i bolja od
propisno posađenih.

* * *

1974. - Čovek može sve da bira, osim rodbine. Kakva god da
je, tvoja je. Ma gde bila. I ma šta radila. I kad ih retko viđaš,
i dalje ste rodbina. - Tečo, ja imam ujaka koji daleko živi. Bio
sam samo jednom kod njega. I on retko dolazi kod nas.
- Čime se bavi? - Peca ribe na Uni. - Šta radi kad ne peca?
- Radi kao direktor tamošnje gimnazije. A pre toga je predavao
književnost. Osamdesete. Jedna od retkih poseta ujaka koji
živi daleko. Obraća se mojoj mami. - Da ti meni za ručak
napraviš nasuvo sa krompirom. Baš sam se uželeo. Ujna
pažljivo prati šta mama radi. Kuvanje testa. Kuvanje krompira.
Zaprška. Promešano. Gotovo. Ujna ne može da dođe sebi od
smeha. - To je nasuvo sa krompirom? - Jeste. Što se smeješ?
- Koliko mi je samo puta rekao da napravim nasuvo. Nisam
znala da on to tako zove. - Pa šta si mu spremala kad ti to
zatraži? - Operem krompir, prepolovim, osušim i stavim u
tepsiju. Nasuvo! Nikad se nije bunio. A ja mislila da je to hteo.
Posle je pitamo kako se udala za ujaka.  - Što vas to zanima?
- On je kao svaki pravi profesor. Rasejan i zanesen. Baš nas
zanima kako te šarmirao? - Radila sam u sekretarijatu škole.
On mlad profesor. Malo, malo, pa dođe. Onako. Kao slučajno.
Vidim da tu nešto ima. Kad se izjasnio, rekla sam mu da dolazi
u obzir samo ako ima ozbiljne namere. Takva su vremena bila.
Ne dao ti Bog da te neko vidi uveče u gradu sa nekim momkom.
Devedesete. Uskrs. Rat stigao do Une.  Ujna se brine oko večere.
Ima tri jajeta. Da li da napravi kajganu? Ipak će jaja na oko.
Ujaku dva, njoj jedno. - Dosta je meni jedno. Neću propasti.
Tako razmišlja. Lupa ono jedno, sebi namenjeno. Ispadoše
dva žumanceta. Zove ujaka. - Evo vidiš, Bog me gleda i ne
da da propadnem!

Priče o tečama
IP sačuvana
social share
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Clan u razvoju

Zodijak
Pol
Poruke 33
Tri priče
Zima 2015. Evropska centralna banka kupuje obveznice za 60 milijardi evra mesečno, radi suzbijanje deflacije u EU. Na dnu neke stare fioke leži “Štedna knjižica” iz sedamdesetih godina. Beše to doba Titovih pionira sa plavom kapom i crvenom maramom na beloj košulji. Kao vrlo mali i vrlo bolešljiv, prebolovao sam dve trećine prvog razreda. To malo vremena koje sam proveo u školi koristio sam da učiteljicu uverim da brže računam od nje. Hvalila se direktoru banke da u razredu ima klinca koji brže računa napamet nego bankarske službenice na mehaničkim računaljkama. Direktor poslao punu torbu poklona i štednu knjižicu sa ulogom od sto dinara. Nekako sam je dovukao do kuće. Roditelji preneraženi: - Čiju si to torbu ukrao? Da ne bi imena upisanog u knjižici … * * * Zima 2015. Srbija predsedava Organizacijom za evropsku bezbednost i saradnju. Sarajevo. Meč između Dženana i Strahinje. U kategoriji do devedeset kilograma. K1. Opasan sport. Dozvoljeni udarci nogom. Prva runda. Počinje otvoren okršaj. Ne štede ni sebe ni protivnika. TV reporter viče: "Puca na sve strane!" Pri kraju runde, Dženan počinje da šepa. Ne može da nastavi meč, zbog povrede. Strahinja prilazi. Grli ga. Dženan mu podiže ruku. Proglašava ga pobednikom. Rezultat će brzo biti zaboravljen. Neće biti zaboravljena Dženanova i Strahinjina pobeda. Jer su pokazali respekt. Poštovanje prema protivniku. * * * Jesen 2015. Takaaki Kajita dobio Nobelovu nagradu za otkriće oscilacije neutrina. Telefon. Lepša polovina zove. Pita šta radim. - Obuvam se. Idem u prodavnicu. Treba da kupim ženske najlon čarape. Tišina. Još malo tišine. Zatim, preteća tišina. Progovaram: - Jesi li tu? - Jesam. Šta će tebi ženske čarape? - Pričaću ti kasnije. Žurim sad. Stotinak metara dalje. Uzimam korpu u prodavnici. Nešto mi neprijatno. Proradio “Homo balcanicus” u meni. Motam se oko police sa najlon čarapama. Čini mi se da me svi gledaju. U povoljnom trenutku grabim čarape i bacam u korpu. Žurim prema kasi. Nije dobro. Zatrpavam čarape. Tegla sa kiselim krastavcima. Nes kafa, dva u jedan, više komada. Plazma, uvek treba. I slani štapići. Semenke, obavezno. Jabuke, izvor zdravlja. Pena za brijanje, sigurno će uskoro ponestati. Karton jaja. Svežih. Nekako preživeo kasirku. Nosim plen kući. Istresam na sto. Telefon. - Jesi li završio kupovinu? - Kupio sam svašta. Ne mogu sad da ti nabrajam. Sve je na stolu. Šaljem ti foto. Čujemo se. Prekidam vezu. Konačno, eksperiment može da počne. Stavljam jaje u nogavicu najlon čarape, negde oko polovine. Čarapu vezujem u čvor sa jedne strane jajeta. Zatim čvor sa druge strane jajeta. Sad je fiksirano. Hvatam krajeve nogavice. Razvlačim. Lagano okrećem. Kao kad deca preskaču konopac. Vrtim sve brže. Besomučno. Par minuta. Valjda je dosta. Razvezujem čvorove. Vadim jaje i stavljam u kipuću vodu. Pet minuta. Ne mogu da dočekam da ga oljuštim i presečem. Ako je sve u redu, kuvano jaje će biti belo u sredini. Žuto okolo. Uspelo je! Skuvao sam jaje naopačke! Telefon. - Možeš li sada pričati? - Mogu! Vrteo sam jaje u čarapi. Žumance i belance su zamenili mesta. U pitanju je centrifuga, gušća materija se rasporedi spolja, a ređa ide unutra! Čista fizika! - Drago mi je što si tako srećan. Mogu li te nešto pitati? - Reci. - Gledam foto koji si poslao. Jesi li morao da kupiš, i uništiš, NAJSKUPLJE najlon čarape?
IP sačuvana
social share
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Clan u razvoju

Zodijak
Pol
Poruke 33
Put od hiljadu milja


Proleće 2018. U Saudi Arabiji ponovo radi bioskop, posle 35 godina. Vratio se Đenka? Turnir u toku. Sedamdesetak igrača. U prvih nekoliko kola nižem pobede, i poneki remi. Stižem do vrha tabele. Drugar iz ekipe komentariše. - Mnogo si visoko. U sledećem kolu ćeš dobiti nekog od velemajstora. - Šta da radim. Takva su pravila. Objavljuju parove sledećeg kola. Stvarno igram protiv velemajstora. Drugari se okupili. Dele savete. Preporučuju otvaranja. - Beli si, igraj e4. On će ući u Sicilijansko otvaranje. Uvek to radi. A ti si tu dobar. Posle gledaj da izmenjaš što više figura i što pre udji u završnicu. Imaćeš šanse za remi. Gledaj samo da ti ne proda neki fazon u otvaranju. Smejem se. - Momci hvala vam. Sve ste me naučili, savetovali, dopratili me do ringa. Dalje ću morati sam. Sad se i oni smeju. - Ajd, srećno ti bilo! Počinje partija. Slušam njihove savete. Stvarno igramo Sicilijanku. Krećem u razmenu figura. Gledam i ne verujem. Iz razmene ću izaći sa pešakom više. Mora da je neki trik. Razmišljam. Trošim previše vremena. Preračunavam kombinacije. Ne vidim nikakvu opasnost. Gledam na sat. Imam još pet minuta do pada zastavice. - Nema druge. Uzeću. Ako je trik, svaka mu čast. Uzimam pešaka. Nastavljamo partiju. Nije bio trik. Nije video da gubi. Oko stola gužva. Čujem šapat. - Pobediće velemajstora! Igramo još nekoliko poteza. Vreme mi ističe. U brzini, vučem nepromišljen potez. Sve se ruši. Gubim. Pružam ruku. Velemajstor se hvata za glavu. - Al si me namučio! Imao si dobijenu partiju! Ustajem. Drugari me opkoljavaju. - Ne možemo da verujemo šta si uradio! Svi mi oko stola smo videli potez posle koga mora da preda. Samo ti nisi video! Sležem ramenima. - Kad si u ringu sve to izgleda drugačije. Sasvim drugačije.

* * *
Leto 2018. Zlatni masters Novaka Đokovića: pobedom u Cincinnatiju, osvojio poslednji trofej koji mu je nedostajao sa devet velikih turnira. Nekog davnog leta, teća Žika pruža ruku:. - Daj tu knjižicu, da teča nešto pogleda. Znam šta hoće. Staviće crvenu novčanicu. Kao i svi ostali. - Tečo, to je samo prvi razred osnovne škole, nije fakultet. - Ako! I put od hiljadu milja počinje jednim korakom. Tako kažu Kinezi. A to je mnogo mudar narod. Leto 2018. Omladinci Kine stižu. Smešteni u objektima pored Dunava. - Ova deca su prešla hiljadu milja. Bukvalno. Zbog turnira. Deca igraju ravnopravno sa seniorima. U trećem kolu, žreb mi dodeljuje malog Kineza. Prilazim stolu. Ustaje. Naklon. Pruža poklon. Lepezu. Neprijatno mi. Nemam kod sebe ništa, da uzvratim pažnju. Sutradan. U sali gužva. Pronalazim mališu. - Lin, here's a little present for you. Osmeh koji nema cenu. Mečevi počinju. Lin nekoliko puta prilazi mom stolu. Gleda poziciju. Kad nam se ukrste pogledi, blagi naklon i osmeh. Mečevi završeni. Vozim prema gradu. - Šta si poklonio onom malom Kinezu? Monografiju o našoj zemlji. Ima tekst i na engleskom. Kad se vrati u Peking, da pokaže roditeljima u kakvoj zemlji je bio. U Srbiji, bre. - Možda će on jednog dana postati svetski prvak. - Da. A ovaj turnir će pamtiti kao prvi korak na putu od hiljadu milja. Videćemo. Ko zna.

* * *

Jesen 2108. Dečak Miloš tužan, jer teča nema vremena da mu ispriča još koju pričicu. Noć. Na drumu, tek poneko vozilo. Na radiju: “Pred mojim očima ravan put, Ovo je žestoka mašina, Nebo mastilo, mesec žut…”  Razmišljam o Miloševoj želji. Odnekud, pitanje: “Ako već nemam vremena da mu pričam, zašto mu ne napišem pričice? Imam dovoljno vremena do njegovog rođendana. Daleko je petnaesti jul.” Rađa se mali tehnički problem: kad počnem da pišem, pričice će biti razbacane na nekoliko računara, na kojima svakodnevno radim. Treba mi neko mesto na kome ću lako dopisivati, brisati, menjati … U narednim danima nastaju prve, grube, konture pričica. Prva ruka maltera. Šest meseci kasnije. “Priče o tečama” beleže četrdeset hiljada poseta, na nekoliko blogova. Osim nekolicine najbližih, niko ne zna ko je autor. Ostalo je još dva meseca do Miloševog rođendana. Počinjem drugu obradu pričica.  Miloš još uvek ne zna za njih. 
IP sačuvana
social share
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Clan u razvoju

Zodijak
Pol
Poruke 33
Vođa je izvršio poslednju proveru. Sve je bilo kako treba. Kao i uvek u noći punog meseca. Velika vatra. Deca koja trče unaokolo. Spremljeni ražnjevi sa nataknutom ribom. Zdele sa ukusnim jelima od šumskog i gajenog bilja. A stigli su i prvi gosti. Iz Donjih zemunica. Oni iz Sojenica i Dalekih sojenica su obično stizali kasnije. Pleme će opet biti na okupu. Ovoga puta će doći i Skitači. Oni se nisu baš sasvim ubrajali u članove plemena. I nisu bili baš sasvim poštovani. Dane su provodili pod vedrim nebom. I samo ponekad se sklanjali u pećine. Gore, iznad šume. Sada su pozvani sa posebnim razlogom. Da čuju objavu o Duhu zaštitniku. *** Obred se bližio kraju. Prineta je i žrtva u slavu predaka i duhova. Punih stomaka, pleme je netremice zurilo u Vođu. Kazivanje o Duhu zaštitniku, propraćeno je žamorom i klanjanjem. Vođa je oduvek bio teatralan, pa je ovom prilikom u pravom trenutku izneo glave oštrozubih, nabijene na kolje. Iskežene vilice i očnjaci najpre izazvaše talase jeze. A zatim klicanje. I klanjanje Duhu. Vođa je bio zadovoljan. Po ko zna koji put, potvrdio je svoj status. Sve je prošlo kako je zamislio. A da njegova sreća ne bude potpuna pobrinulo se jedno dete. Hromi. *** Pleme je iznova i iznova tražilo da čuje jezivu priču o napadu oštrozubih. O duhu. Okrvavljenoj kamenoj toljagi. Nađenoj pored zemunice. Razbijenim glavama. I hujanju vetra koje je pratilo odlazak Duha. Ta priča bi zasigurno prerasla u legendu. Prenosila bi se na pokoljenja. Bila urezivana u grnčariju i prigodne obredne predmete. I sve to se nije desilo jer je jedno dete neprekidno upiralo prstom u nataknute lobanje i ponavljalo dve reči: "Arrr! Ea!" *** Uzalud se Ma trudila da uveri pleme da Eu niko nije video tokom napada. Jer se negde sakrila. Našli su je tek sutradan kako spava u obližnjem žbunju. Ošamućenu i raščupanu. Jedva su je probudili. Uzalud je Ma govorila da na takvu lenštinu i kukavicu ne treba trošiti reči. I da je Duh razlupao lobanje oštrozubim a ne ona. Uzalud. Maleni očevidac je ostao nepokolebljiv u svojoj izjavi. *** Ta noć je ostala upamćena kao početak vladavine Velike sveštenice. Eu su doveli pred plemensko veće. Ugledavši brojne ujede i ogrebotine po njenim nogama, poverovali su u priču malenog Hromog. Osetivši da je kucnuo njen čas, Ea je ispričala da je pobila zveri vođena voljom Duha zaštitnika. I da je od Duha dobila neviđenu hrabrost i snagu. Skromno je priznala da ne zna zašto je baš nju Duh odabrao. Začudo, njena priča i nije bila sasvim netačna. U stvari, bila je sasvim tačna. Sem jednog detalja, koji je prećutala. Neposredno pre napada privukao je miris iz ćupova. Istih onih koje je Ma zaboravila da isprazni. Radoznala i lakomislena, popila je malo tečnosti. I još malo. Tačnije, mnogo. Osetivši neku nepoznatu vrelinu, izašla je na svež vazduh. Srca punog radosti, sa osmehom na licu milovala je travke i cvetiće. I maštala o onom koga je volela. Doduše, on nije obraćao pažnju na nju. Ali to joj sada nije smetalo. Man je i inače bio privlačan mladić. A sada je u njenim mislima bio i više od toga. Tako je dočekala suton. A onda je začula vrisak i režanje...

priceotecama  blogger  ba
IP sačuvana
social share
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Clan u razvoju

Zodijak
Pol
Poruke 33
U danima koji su usledili pleme je izgradilo novu zemunicu. Dopola ukopanu u zemlju, okruglog oblika. Sa zidovima od zemlje. Krovom od granja, pletera i blata. U sredini zemunice napraviše ognjište. Oko njega ovalnu klupu od zemlje. Donesoše krzna, prostirke i prekrivače. Sve je bilo spremno za useljenje Velike sveštenice. Za uzvrat, pleme je od Ee očekivalo da stupi u kontakt sa natprirodnim silama. Duhovima, demonima, vilama i vilenjacima. Pa i palčićima, koji su, što je bilo opšte poznato, često umeli da zagorčavaju život ljudima iz čiste zlobe i dosade. Posao Velike sveštenice je da sazna volju i želje natprirodnih bića. Da ih po potrebi umilostivi. Ili bar da upozori pleme, ako mu zapreti kakva opasnost. I to je bilo sve što se od nje očekivalo. Ništa manje i ništa više. *** Početne Eine vizije behu pun pogodak. Lovci su se vraćali iz šume natovareni pobijenim zverinjem, sa reke su donosili korpe pune riba, žene su sa livade i iz šume donosile gomile jestivih biljaka. Pri tome se niko nije povredio niti podlegao napadu oštrozubih. A sve je to zavisilo od volje natprirodnih bića. I njihove naklonosti ka Velikoj sveštenici. Einu sreću je kvarila samo jedna malenkost. Njene vizije su zavisile od tečnosti iz Mainih ćupova. Bez nje, Ea nije mogla da stupi u kontakt sa duhovima. A to je bilo loše za nju. I za pleme. *** Dani su bivali sve kraći. Sunce su sve češće zaklanjali tamni oblaci. Oni bar nisu sekirali Eu. Mnogo tamniji oblaci, druge vrste, su se nadvili nad njom. Pleme je od nje očekivalo odgovore na mnoga pitanja. Kakva će biti zima? Kog dana ići u lov? Gde naći najbolje kamenje, pogodno za obradu? Koje drvo se sme poseći a da se pri tom ne uznemire šumski duhovi? Ko je krao zalihe sušenog šumskog voća iz zajedničke ostave? Ea je znala odgovor samo na poslednje pitanje. A za to joj nisu bile potrebne vizije. Maleni Hromi je danima izbegavao obroke. *** Svi putevi koji vode do dragocene tečnosti bili su zatvoreni. Ma se nije sećala kakve bobice je stavila u ćupove. A još manje se sećala ko ih je doneo. Usput, čudilo je Eino interesovanje za jednu tako nevažnu stvar. Zar Velika sveštenica nema prečeg posla? Odlazeći od Ma, Ea je povela sa sobom i malenog Hromog. Bila je zahvalna tom detetu još od one noći kada je onako hrabro svedočilo u njenu korist. Ušavši u svoju zemunicu potražila je neke đakonije. Neka bar mališa bude srećan. *** Legla je na zemljanu klupu i prekrila se mekanim kožama. Tonući u san, zamolila je duhove da joj daju odgovor na ono što je mučilo. Tada je Nešto ušlo u zemunicu. I to Nešto je pružilo ruku prema njoj. U ruci su bile bobice. Skočila je da ih uzme. Nestale su. Nestala je i ruka. Probudivši se, videla je da je uveliko dan. Koraci. Malena senka pada na ulaz u zemunicu. Zvučno mljackanje. Pridigavši se, prepoznala je Hromog. Mališa se opet dokopao sušenog voća, tako je bar pomislila. A onda je u dečijim rukama ugledala dopola očerupan grozd. I nešto joj je reklo da će se njene vizije ubrzo vratiti.
IP sačuvana
social share
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Clan u razvoju

Zodijak
Pol
Poruke 33
Drhtavim rukama oblačila mu je frak. “ Izgubio si belu mašnu? Zašto me to ne čudi? Kako ćeš sad na binu?” U sali, kraljevska porodica je već zauzela mesta. Nakit blješti. Orkestar svira. Dodela Nobelove nagrade počinje. Pozivaju ga da krene. Pogledom traži suprugu. Nestala je. Dečko sa lentom histeriše: “Požurite! Svi laureati su već u hodniku. Samo što nisu krenuli!” Pomisli da nije dobro da kraljevska porodica čeka. Malo je nepristojno. Kad se bolje razmisli, mnogo je nepristojno. Šta da se radi. Izaći će bez mašne. Jedna blamaža manje ili više. Par metara pre izlaska na binu ona ga sustiže. Stavlja mu mašnu. - “Sreća tvoja što vratari drže do sebe.” – “Kako si ga ubedila da ti da mašnu?” – “Šta ima da ga ubeđujem? Naš čovek. Iz Bosne. Hajde sad.” Ispratila ga je zaljubljenim pogledom. A u sebi je pomislila: “Ništa se nisi promenio u zadnjih sedamdeset godina.” *** - „Doktore, maleni Protulon je opet buncao cele noći. Temperatura blizu četrdeset.“ –„Koliko dugo je kod nas?“ – „Pet nedelja. Nemam više gde da mu dajem inekcije. Dupence mu je skroz izbušeno.“ –„Jedino što nam preostaje je da se uzdamo u penicilin. I Boga. Pogotovo u njega. Nastavite sa terapijom. A, da. Nevažno je, ali ipak ... O čemu bunca dete od četiri godine?“ Slegla je ramenima. Nekako joj je bilo neugodno da mu kaže. Maleni Protulon Zeba je uvek, i isključivo, buncao o brojevima. *** Vizita se bližila kraju. –„Sestro, izgleda da smo izlečili Zebu. Nema temperaturu već nekoliko dana.“ Ulovio je njen izgubljeni pogled. –„Recite?“ –„Ništa... Ne znam kako da vam kažem...“ –„Recite slobodno.“ – „Možda mi se to samo činilo, ali ... maleni Protulon se uvek smešio kad bi počinjao da gori od temperature. Kao da se raduje. A zadnjih dana je mrzovoljan...“ –„Od kada?“ –„Od kad nema temperaturu. A možda mi se to samo učinilo.“ Odmahnuo je rukom. Gluposti. Tako je mislio. A na glas je rekao: -„Odmorite se malo. I donesite mi otpusnu listu.“ Bacio je još jedan pogled na mališu. Mrzovoljnog mališu. *** Sa prestankom temperature nestale su i vizije. Vremenom ih je zaboravio. Ili bar potisnuo. Ostala je samo jedna. Ona o beloj kobili i ždrebetu. O očnjacima prosutim pod udarima kopita. O razlupanim vučjim lobanjama. O vrancu koji se pojavljuje niotkud i gazi vođu čopora. Vremenom je vizija izbledela. Ostalo je od nje tek nešto malo. Udarac kopita o lobanju. Trenutak pre i trenutak posle udarca. Samo to. Narednih godina često mu se vraćala ta scena. Kopita ispred lobanje. Kopita udaraju. Lobanja puca. Vrteo je isti film iznova. Bezbroj puta. Znao je da tu postoji nešto važno. Nešto nedokučivo, što ga svaki put uznemiri. Za sada nije znao šta je to. A to će ga odvesti do Stokholma. I večeri u kojoj je izgubio belu mašnu.


IP sačuvana
social share
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Clan u razvoju

Zodijak
Pol
Poruke 33
DEVET OBLIŽNJIH KONTEJNERA
Ne sluteći ništa, jutros krenuh na pijacu. Uslikaše me svetski moćnici  iz satelita i istog trenutka iz američke baze na Novoj Gvineji poleteše avaksi. 
Sumnjiva im beše, valjda, najlon kesa u mojoj ruci. "Čovek nosi najlon kesu umesto cegera? A, KAO FOL, ide na pijacu? Sumnjivo!" 
Predosetivši šta se zbiva (intuicija i urodjena manija gonjenja), brže-bolje bacih čipovanu ličnu kartu u obližnji kontejner.
Džaba. Podiže se eskadrila špijunskih aviona iz Avijana. Šta ću, znajući sa društvenih mreža o čemu se tu radi (prate me zasigurno), bacih i mobilni telefon u drugi obližnji kontejner. Malo morgen! Nastaviše da me prate! Setih se: "Sigurno su mi ugradili čip u patike!"  Ionako mi je bilo sumnjivo što su bile jako jeftine. Mame im ga bezobrazne! Uvališe mi čip jer mi je zinulo dupe na jeftinoću. Patike završiše u trećem obližnjem kontejneru.(Očekivano.)
Srećan i skoro bosonog (sa sve tankim prugastim čarapama) nastavih ka pijaci.Za svaki slučaj bacih i košulju ("SMOR" - Made in Bangladeš) u četvrti obližnji kontejner. Pomislih:"Ko zna, možda su Bangladešani ubacili čip u dugmiće? One najmanje." Sreća beše kratkotrajna, jer se, ne lezi vraže, setih da u novčaniku imam platne, kreditne, revolving, virtual i slične kartice. Sve, bre, čipovano!(Kontejner broj pet.) Pomislih: " E sad pratite svoju baku, a možete i deku, mene nećete!" Avaj! Vraćeno samopouzdanje brzo se istopilo. Zasuše me nekim gorivom iz nekog aviona. Otrovnim. Djavole i vraže! Sevnulo je pitanje: "Pa kako me nadjoše?" Na majici tregeruši, bele boje, nema mesta za čip...Farmerke su iz doba pre čipova... (1970. Tad su pravili ružne ali večne farmerke.)
Osetih neku sitnu jezu i naivno, u prvom trenutku, pomislih da je to od 'ladnog betona i tankih čarapa. Sreća te se setih da me napadaju 5G tehnologijom. Vrag im babi! Sitni talasići pa sitna i jeza! Sreća prati hrabre, te nadjoh odvaljena vratanca od obližnjeg kontejnera (kontejner broj 6). Kao pravi el.ing, poznavalac tehnologije, stavih vrata na glavu. Odvaljena. (Vrata, ne glava.) "Ajd sad, 5G vam bogova vaših!" Taman to rekoh, naglas, kad odnekud doleteše dronovi. Retoričko pitanje u mislima mojim: "Kako bre?"
Retorički odgovor:"Čipovaše me vakcinom! A lepo mi je pokojna baba govorila (krajem milenijuma):  "Ne daj, sine, živ bio babi, da te čipuju vakcinom!" Pored obližnjeg kontejnera (7) nadjoh parče sulundara te ga navukoh preko nadlaktice. "Mame vam ga spapatrljim! Ajd sad da vas vidim!" Samo što to izgovorih, prilično glasno, a dronovi zbunjeno odleteše. Mahnuh stisnutom pesnicom za njima: "Sad jurite sestru svoju!" Za svaki slučaj bacih i farmerke u obližnji... (broj osam). Rešivši sve probleme u svom skromnom životu konačno stigoh na pijacu. Nadmudrivši svu svetsku hegemonističku silu, opušten i bezbedan, spokojno počeh da biram celer, peršun i šargarepu.
Sreći mojoj, ličnoj, kraja ne bi bilo da se odnekud ne pojavi neko nesnosno derište: "Mama! Mama! Zašto ovaj čika bez cipela  ima odvaljena vrata od kontejnera na glavi, sulundar oko ruke i šeta u kockastim gaćama i majici tregeruši sa sve tankim prugastim čarapama?"
Spasi Bog društvene mreže, te prosvećena mama dade pravi odgovor:"Ćuti sine! Vidiš da je čika nadmudrio sve koji su se zaverili protiv njega i koji su hteli da ga čipuju i prate na putu do pijace. I nazad." Tako se, skoro sasvim srećno, privela kraju ova priča iz života. Sreću su malo pokvarile dve činjenice. Prva: bacajući kartice, bacio sam i gotovinu (čipovane novčanice, bre!). Druga: čika pijačni prodavac mi je oteo kesu sa ukusnim povrćnim mirođijama kad je video da nemam čime da platim. Bi mi malo žao kese, ali neka! Od nje je sve i krenulo! Pa nek ide, tamo gde treba da ide! Izem ti mlad lukac! Tako sve to beše, ako mi verujete."
p.s. Sigurno se pitate: "A gde je tu DEVETI KONTEJNER? Iz naslova." U njega sam se sakrio kad su naišla bela kola sa crvenim krstom. Iz ustanove. Neko im dojavio... Ali tu već počinje neka nova priča.
IP sačuvana
social share
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Clan u razvoju

Zodijak
Pol
Poruke 33
***
„Otvorilo se nebo. Zareklo se da potopi svet. Ako nastavi da lije, čamcima ćemo  ići  u proboj fronta.  Bem ti sitno žito,  veslaćemo  preko njiva... A što se ti, Šumadinac, tako smeješ?  Voda stigla do pola rova, a njemu smešno.“ „Smešno mi što besniš. Jesu li svi Mačvani tako nervozni? Kiša, pa šta? Kako nama tako i Švabama.“  „Ako su svi kao ovaj zarobljenik ... lako ćemo. Pogledaj ga samo. Žut, mali i žgoljav.“ „Pusti to. Mali je bio i harambaša Pero, pa je opet podigao bunu protiv Turaka.“ „Ma, znam tu pesmu. Pero podigao bunu, ptica bi ga nosila u kljunu.“  Negde iz dna rova začu se promukli, drhtavi glas: „A šta ti Mačvanine znaš o harambaši?“  „Šta god da znam to je bilo 1875 godine, a sad je 1918. Pola veka prođe od tada , ej.  I ono su bili Turci a ovo su Švabe. Ono je bila Hercegovina a ovo je Solunski front.  Drugi ljudi i druga vremena. A šta ti, tako mator, tražiš ovde u rovu? Bolje bi ti bilo da sediš uz ognjište i čekaš da ti baba ispeče cicvaru.“ „Ognjište mi je davno razoreno, baba se prestavila, a cicvaru pečem sam. Onome ko to zasluži.“  Mačvanin je pažljivije pogledao brkatog starca. A nešto u njegovom glasu mu je reklo da je vreme da prekine sa pričom.
***
Malo pre svitanja kiša stade. Sunce se pomolilo. Nivo vode u rovovima poče da opada. Šumadinac prekopa džepove. Nađe parče hleba. Prelomi ga. „Mačvanine! Uzmi malo taina. To je sve što mi je ostalo.“ Gledao je kako Mačvanin žvaće stvrdnuti hleb. „Umoči malo u baru, biće mekši.“ „Da mi nisu puna usta rekao bi ti ono što ti pripada...“ „De,de. Dobar si ti čovek. Samo se praviš da si jako opasan. Jesu li svi Mačvani takve prznice?“ „Pusti Mačvu na miru. Svi smo mi Srbi. Pa čak i vi, Šumadinci. Donekle.“ „Ovo zadnje si morao da dodaš?“ „Pusti to, nego vide li ti onog matorog brku? Lepo me ućutka prošle noći.“ „Da. A danima nije reč progovorio. Duša mu u nosu. Sav je oronuo. Sigurno ima osamdeset godina.“ „Ako ne i više. Opasna starina. A vide li ga kako živnu kad pomenusmo harambašu? Ne bi me čudilo da je nekako upetljan u tu priču o ustanku.“ „A da ga mi malo uzmemo na ispit?“„Da ga uzmemo.“
***
Na priliku nisu dugo čekali. U rovu ionako nema mnogo toga da se radi. Ponekad tresne granata. Ponekad se začuje pištaljka iz nemačkih rovova. Proleti poneki metak. Najpre sikti, a onde sa začuje gnjecav zvuk. Smiri se u blatu. Kao i sve ostalo.
Mačvanin pročisti grlo. „ Časna starino! Oprosti mi zbog one moje priče. Dokoni ljudi, pa svašta pričaju. A i kiša nas ubijala svu noć. I  dan.  Prozli se čovek kad mu se cokule napune vodom.  Počne da ujeda oko sebe. Oprosti.“ „Nek’ ti je Bogom prosto!“ „A ti, rekao bih, znaš ponešto o onom ustanku?“ Starac lagano ustade, priđe, sede na praznu kutiju od municije, osloni laktove na kolena, spusti glavu medju dlanove, protrlja lice i osta tako neko vreme. Kad je izronio iz dlanova, zagleda se u Mačvanina. „Šta te zanima?“
***
I krenu priča. Noći u rovu postadoše kratke. Starac je pričao ravnomerno i tiho. Sitno tkanje priče o nekim davnim vremenima prekidao bi pred zoru. Svake noći broj slušalaca je rastao. Umesto onih koje bi kakva zla kob odnela, dolazili su drugi.  Pokriveni šatorskim krilima, srčući dim iz okvašene cigarete, slušali su starčeve reči. A one su ih nosile daleko od blata, zime, mirisa gareži i blizine smrti. U neke predele gde se kamen na suncu usijava a kiša dočekuje  kao redak gost.
***
IP sačuvana
social share
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Clan u razvoju

Zodijak
Pol
Poruke 33
Источна Херцеговина, 1846.
   Гром удари негде у близини Лазареве куће. Светлост муње обасја унутрашњост куће од камена и дрвета. Петар се приби уз мајку : -„Како настају гром и олуја?“ Марија захвати дрвеном кашиком мало кукурузне пуре: - „Сине, олују, град и остале непогоде праве демони. Але, аждаје, ђаволи ...“. „Мајко, постоји ли неко ко их може победити?“ Искористивши прилику, Марија му гурну кашику у уста. - „Постоји. Да шта, него да постоји. Вилењаци се зову. Вилењак је човек, наизглед, ко и сваки други. Његова душа у сну напушта тело, узлети у облаке и растера непогоду. Де сад мало киселог млека. Прогутавши залогај Петар промрси: -„Мени се чини да  ти ово причаш само да ме натераш да једем.“ „Мораш јести. Иначе ћеш увек бити ситан и болешљив.“ „Јешћу мајко. Причај ми причу о вилењацима.“
***
„ Сваки крај има свога вилењака. Још их зову здухаћ или стуха. Вилењак чува свој крај од олуја и града. Он ти, дете моје, претера олујне облаке у неки други крај. Али и тај други крај бране тамошњи вилењаци. Тако настане борба између њих. Босански вилењаци се боре против херцеговачких, ови се боре против црногорских а црногорски против прекоморских. Вилењаци једнога краја имају свога старешину. Понекад се удруже вилењаци из два краја па терају непогоду у трећи. Де, мало млека. И мало пуре... Туку се вилењаци најчешће ноћу. Полете у облаке па војска на војску удари. Настане лом, лете гране, дрвеће, камење. Најснажније оружје им је комад луча или каквог дрвета огорелог са обе стране. Или ишчупају какву букву, јелу или храст, па удри једни по другима. Тако то бива. Код нас ти је главни вилењак некакав Мато. Он је старешина добрих планинских стуха. Њега свака кућа радо дочекује. И српска и турска, и богата и сиромашна. Сва чељад  зна да нас  он од оних злих стуха штити. Де, још мало млека. А што си ми се, срећо моја, ућутао?“ „Јел’ истина, мајко, да је мене, кад сам се родио, понео орао у небеса?“ „ Јесте сине. Било је то овако. Ја те, кукала ми мајка, пред кућу у колевку ставила. Да те надгледати могу док оно мало заравни пред кућом не окопам. Уто се с неба стушти орао, шчепа колевку и однесе је. Јадна ми мајка! Устрча се доњи Слив, устрча средњи, па најпосле и горњи. Орла нигде! Отидоше неки и до чобана, горе, на испаше. Ни тамо ничега. Нит’ ко чуо, нит’ ко видео. Нађосмо само твоју кошуљицу од кострети. Пред ноћ потрага престаде. Ујутру кренусмо још једном, да бар нешто од тебе нађемо. Уто наста дрека. Долете чобанче из горњег села, па све виче: - “Ено га на гумну! Нађоше Петра на гумну!“ Полетесмо на ону округлу зараван, где се жито вије, кад ето тебе! Орла и колевке нигде. Ето, тако је то било. Де, још мало пуре...“ „Па то су, мајко, мене вилењаци од орла сачували?“ Марија уздахну: - „А ко то може знати? Вилењаци, виле, ... неко јесте. Де, сад на спавање. Доста си јео.“
*** 
  Киша је лила и следећег јутра. Беспослен, Лазар се освртао и разгледао покућство. Два лежаја, синија и неколико ниских столица. У једном углу прислоњене наћве. Дрвени сандук са преградама за кукурузно и пшенично брашно. Озидана пећ. Испод ње огњиште за сач. По зидовима, окачене о куке, разне кућне потрепштине. Дрвена полица са нешто грнчарије. Дрвени кабао за воду и млеко. Приђе му жена: - „А што се ти тако осврћеш по кући?“ „Гледам ово наше богатство.“ Марија га загрли: - „Ћути, болан. Нема ни седам година како смо пребегли у овај крај. На го крш и камењар. А види сад! Пуна кућа.“ Лазар се љутну: -„Није баш го крш. Истина, има камењара, али има и заравни, и помало испаше. И најважније, тридесетак извора у селу. О потоку и да не говорим.“ Марија се подбочи: -„Има потока кад набуја... Пусти то. А шта ти мислиш да смотам једну питу гужвару? Давно је нисмо јели.“  И не чекавши одговор узе наћве, усу у њих неколико прегршти брашна из сандука и нали мало воде из крчага.
   Намиривши овце, Лазар се врати у кућу. Посматрао је жену како меси тесто у наћвама, развија га оклагијом на синији, посипа маслом и сиром, увија питу и мота је у круг. Ставивши питу у земљану тепсију, однесе је на огњиште, прекри металним сачом и затрпа га жаром.
   Мирис пите убрзо испуни кућу. Марија је поставила три земљане ћасе на синију, у сваку усула овчијег киселог млека и поред сваке поставила дрвену кашику. Лазар посади Петра поред себе: - „Сине, да се прекрстимо, па да се руча.“   

*** 
      Киша преста. А и није јој било време. Беше летње доба. Таман некако пред жетву. Пред Лазареву кућу бануше сакупљач пореза и заптије. Извирујући из куће, Лазар јекну: - „У добри час, добри људи.“ Присети се да је колико синоћ, онако уз кафу, комшија Јован рекао да су добили новог сакупљача пореза. Ћамила. Pече да је он  још гори шљам од претходника. И још рече да поштен османлија и домаћи муслиман никад такав посао не би радили. 
     Слегну раменима. „Шта је, ту је.“ Окрену се према кућним вратима: - „ Марија! Уведи Петра у кућу! И изнеси људима послужење! “ Окрену се ка придошлицама: -„Седите људи, ево ту, у хлад.“ Ћамил отвори некакве списе, накашља се, и отпоче: -„Ево Лазаре, колико видим ниси измирио порез на крупну стоку, на свако грло по петнаест гроша. Ресми агнам од два гроша на сваку главу ситне стоке. Ниси измирио ни донузиу, што ће рећи порез на свиње, четири гроша. Надаље, траварину од четири гроша за свако грло које пасе у шумама. Надаље за сваки комад земље засејан броком, четири гроша. Потом, за сваку кошницу четири гроша. Порез на рад, двадесет пет гроша. А пошто ниси у војничкој служби, на сваку мушку главу у кући двадесет осам гроша. На све ово још иде и десетина од свега што земља роди. Дед сад, да чујем шта имаш за рећи?“ Лазар се почеше по глави: -„Не спорим, имам једно скоро липсало коњче, пар крмади и четири овце. Контам да је то тридесет и девет гроша. Брок не сијемо, а ваљало би, жена ми се попе на вр’ главе с причом да јој треба црвена боја за тканине. Траварину немам зашто плаћати кад код нас шуме скоро ни нема. Кошнице не држим...
     Ћамил скочи: “Доста, ђаурине!“ А порез на рад од двадесет и пет гроша? А педесет и шест гроша на мушке главе? А десетина?“ Лазар поскочи: - „Не мислиш ваљда да плаћам порез и на трогодишње дете? Какву он војну обавезу има?“   
    Ћамил му се унесе у лице: - „Слушај ме добро, ђаурине, спреми сто двадесет гроша и десетину! Рок је три дана. Иначе ће ти жетва остати да труне док не платиш порезу. А тебе ћу у апс! Сиктер! Сиктер, море!“ Гледајући их како одлазе, Лазар је бректао и хватао се за главу. Марија му принесе чашу воде: -„Попиј мало, де. Ђаволу им корист подавам. Ђаво их носио. Ћути Лазаре. Ћути. Мисли на ово дете. Мисли и на ово друго које носим.“ Насмеја се. „Биће да је и оно мушко, много се нешто рита!“ Лазар је погледа, па рече: - „Значи још двадесет осам гроша? Сачекај са рађањем бар још који дан...док не измиримо порез.“ 

***

    Петар се приби уз мајку: - „Ко су били ови људи? И зашто су викали?“ „Скупљачи пореза сине. Дошли су да нам отму ово мало хлеба из уста.“ „Мајко, зашто морамо да им дамо наш хлеб?“ „Зато што је давно речено: Цару царево а Богу божије.“ Петар се почеша по глави: -„Ко је наш цар?“ „Није наш него турски. Све ово што видиш око себе припада турском царству.“ Лазар се умеша: - „Петре, ми смо Срби. Православци. У Бога верујемо. И Исуса Христа. И крст часни. А Турци  верују у Алаха. И не крсте се као ми, него клањају. Земља није наша него њихова. Ми је само обрађујемо. Ми смо чифчије. Живимо на чифлуку. Тако они кажу. Зато су дошли да узму порез.“ Задовољивши Петрову радозналост, Лазар се окрену Марији: - „Нема нам друге, продаћу свиње и овце. Сир и кајмак ћу сутра продати у вароши. Јовану ћу продати сено“. Марија се згрчи: - „Помрећемо од глади! А још треба дати аги трећину!“ Петар је повуче за рукав: -„Ко је ага?“ „Пусти ме више дете! Агин је чифлук на коме живимо. Муслиман. Ето ко је!“ Лазар се преко воље насмеја: -„А сад ћеш да питаш ко су муслимани? Јел’ тако?“ Видевши Петров потврдни осмех, настави: - „ Ови наши муслимани су узели турску веру. Па сад они газдују а ми диринчимо. Иди сад да се играш.“ А у себи помисли: „Ни њихово неће бити довека. Ничија није до зоре горела.“       
***
IP sačuvana
social share
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Clan u razvoju

Zodijak
Pol
Poruke 33
Негде око сумрака Лазар осети глад. Приђе Марији: – „Испеци, де, цицвару.“ Марија га пресече погледом: -„Анђели с тобом, шта ти је? Није Божић!“ Лазар се смрче: -„Знам да није, али ми се једе цицвара. Има и кукурузног брашна и кајмака. И зашто би јели цицвару само на Божић?“ „Рекао си да ћеш сир и кајмак сутра продати у вароши.“ Расправу прекиде улазак Јована и жене му, Виде. Јован смаче капу, прекрсти се и рече: – „Јесте ли ради гостима?“ Лазар се насмеја: -„А ко није рад да му у кућу дође старешина села? Добродошли!“

   Гости поседаше. Као и обично, отпоче прича о домаћим пословима, тешким временима, а најпосле и о мутној и нејасној будућности. Већ неко време по селу се говоркало да се по планинама јављају хајдучке чете. Шапатом су се изговарала имена хајдучких старешина, харамбаша. Јован се свако мало враћао на причу о хајдуцима. Нека сумња се роди у Лазару: – „А што ти то мени причаш? Какве ја везе имам са хајдуцима?“  „Можда ти немаш, али твоји преци су итекако имали. Лазар се промешкољи: – „ Бог с тобом Јоване, тој причи има више од стотину љета.“ Вида живну: -„Чула сам нешто о томе. Причај Лазаре, како је то било? Де.“

Лазар искористи прилику: – „Прича ће дуго трајати. Таман толико док Марија зготови цицвару.“ Немајући куд, Марија се прихвати посла.

   Лазар отпоче: – „Било је то овако: Моји преци су живели у околини Фоче. У фамилији беше и једна лепа девојка, Милица. У село бануше скупљачи пореза.  Имали су пуне руке посла. Требало је скупити харач, порез на сваку главу преко 10 година. Младарину, порез на удају шћери или женидбу сина. Десетину, порез на земљу. Одарину, коју су плаћали људи што спавају са својим женама. Пенџер вергију, порез на прозоре, да раја не би имала куће као Турци. Жвакалицу, порез на муку што Турчин има док жваће кад га сељак прими на конак…“ Вида га прекиде : – „Пусти сад порезе, шта би са Милицом?“

***

    „Милица? Милица беше испрошена. Спремаше јој девојачку опрему. Некако тих дана, у село наиђоше путујући трговци. Нуђаше разну робу. За понеку рекоше да је чак из Стамбола стигла. Милици за око западе везена бела кошуља. Измоли од мајке да јој купи. Недуго затим бануше скупљачи пореза. Ваљало је платити ресми арус, младарину, порез на удају и женидбу. Људи бега Ченгића навалише да се плати шездесет акчи, младожењин отац понуди четрдесет. Настаде препирка. А боље да су одмах платили што је тражено.  Жено, оће ли та цицвара?“

  Вида га прекиде: „ Пусти, болан, цицвару! Шта би с Милицом?“ „Некако усред препирке дође и беговић. Син бега Ченгића. Затражи да види Милицу. Довде се српска и турска прича не разликују.“

  Вида нестрпљива : “ Пусти турску! Шта каже наша?“ „По нашој причи, беговић је отео и потурчио Милицу. По турској причи, Милица је добровољно пошла за беговића. Било како било, то је била срамота за фамилију. Не прође дуго, скупи се нешто оружаних братственика, отеше једну туркињу бега Ченгића, покрстише је у манастиру и венчаше за једног од наших момака.“  Вида се прекрсти: „Сачувај ме Боже! Каква ли је само турска одмазда морала  уследити …““ 

***

   Лазар климну главом: „ Понеко се спасио бекством у шуму. Већина није. Повише села, турци опколише збег. Посекоше сабљама све живо. Покупише оно мало плена. И Милицину девојачку опрему. Није прошло дуго, Милицу сахранише. Једни су говорили да је убијена из освете, други да је пресвисла од туге.“ Марија изнесе цицвару на сто. Лазар живну, прекрсти се, па узе дрвену кашику : „Де, да се прихватимо. Служите се! “

   

    Завршише са вечером. Лазар и Јован припалише луле. Јован се мало замисли: „ Некако ми се чини да ту није био крај приче … Биће да нам ниси испричао крај. “ „ И нисам. Омела ме Марија. Добро, де, омела ме и цицвара … Елем, не прође дуго, кад један од бегових људи освану мртав. Прође шапат да је то један од оних што побише збег. И таман се шапат стиша, кад освану мртав и други. Млад, прав и здрав као и онај први. Шапат се претвори у жамор. И тај је био један од оних што побише збег. Кад нађоше и трећег, узнемирен, бег позва саветнике. „Шта се то дешава? Зна ли ико од вас? За шта вас плаћам? Говорите!“ Погледом пређе по убледелим лицима. Виде да нешто крију. Извуче сабљу. „Знате нешто! А ћутите? Сад ће летети главе!“ Најближи саветник промрси: „Кажу ђаури …“ Бег подиже сабљу: „ Говори шта кажу, док још можеш говорити!“ Саветник му се баци пред ноге и врисну: „Кажу ђаури да то Милица призива младе момке у сватове!“

   Бег исколачи очи: „Будало! Пасји сине! Овом ћу те сабљом послати у те сватове ако још једном чујем да причаш такве глупости. И тебе и сваког следећег ко ми дође с таквом причом. Имате времена до сутра да откријете о чему се ради. Или вас неће бити. Сиктер!“   
IP sačuvana
social share
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Idi gore
Stranice:
1 2 4
Počni novu temu Nova anketa Odgovor Štampaj Dodaj temu u favorite Pogledajte svoje poruke u temi
Trenutno vreme je: 28. Mar 2024, 19:01:13
nazadnapred
Prebaci se na:  
Oznake: Kratke pri

Poslednji odgovor u temi napisan je pre više od 6 meseci.  

Temu ne bi trebalo "iskopavati" osim u slučaju da imate nešto važno da dodate. Ako ipak želite napisati komentar, kliknite na dugme "Odgovori" u meniju iznad ove poruke. Postoje teme kod kojih su odgovori dobrodošli bez obzira na to koliko je vremena od prošlog prošlo. Npr. teme o određenom piscu, knjizi, muzičaru, glumcu i sl. Nemojte da vas ovaj spisak ograničava, ali nemojte ni pisati na teme koje su završena priča.

web design

Forum Info: Banneri Foruma :: Burek Toolbar :: Burek Prodavnica :: Burek Quiz :: Najcesca pitanja :: Tim Foruma :: Prijava zloupotrebe

Izvori vesti: Blic :: Wikipedia :: Mondo :: Press :: Naša mreža :: Sportska Centrala :: Glas Javnosti :: Kurir :: Mikro :: B92 Sport :: RTS :: Danas

Prijatelji foruma: Triviador :: Domaci :: Morazzia :: TotalCar :: FTW.rs :: MojaPijaca :: Pojacalo :: 011info :: Burgos :: Alfaprevod

Pravne Informacije: Pravilnik Foruma :: Politika privatnosti :: Uslovi koriscenja :: O nama :: Marketing :: Kontakt :: Sitemap

All content on this website is property of "Burek.com" and, as such, they may not be used on other websites without written permission.

Copyright © 2002- "Burek.com", all rights reserved. Performance: 0.105 sec za 17 q. Powered by: SMF. © 2005, Simple Machines LLC.