Velikosrbske pravoslavne dzamahirije 

jesam pogodio?

Onda su sektasi oni koji su pravili film "digitalni andjeo",  kreacionista Miroljub Petrovic na cijim sam predavanjima prvi put cuo sve to, i mnogi drugi popovi koji o Vatikanu imaju samo reci mrznje.






Zajednistvo iznad kalendara? Pa ni u samoj SPC ne vlada zajednistvo, a kamoli medju svim patrijarsijama. A taj izgovor o zajednistvu ti se inace srusio jos davno kad su neke patrijarsije same uvele gregorijanski kalendar. Razlog je nesto potpuno drugo. Uostalom zasto nismo presli na novi kalendar kad su i svi ostali u svetu prelazili? Otpor prema Vatikanu, nista drugo.

A raskole izmedju staro i novokalendaraca prave razlicite struje u samoj crkvi, a ne narod i vernici. Tako je i u Grckoj koju spominjes. Poglavari su zbog svojih razdvojenih stavova izazvali podelu,  narodu je samo preostajalo da se prikloni jednoj od te dve strane.

Kao sto znas, i u SPC postoje razne struje, tako da bi verovatno struja koja zagovara ekumenizam vec prihvatila i gregorijanski kalendar, ali onaj deo oko tradicionalista bi po defaultu bio protiv svakih reformi, kao sto je i do sad bio.

Tako da ne znam sta je sad razlog da i SPC ne uradi isto.  Mozda odgovor lezi bas u onoj struji SPC koja je protiv bilo kakvih reformi.
Ovaj razlog da prvo treba da se pripremimo za promenu je smesan, pa to je samo zamena datuma , nije kao da se pripremas za zivot na drugom kontinentu




Ok da se vratimo na temu. Imena daju ljudi. Pa tako i Bogu.  Kao sto je mom hrcku potpuno nevazno sto ga ja zovem Djole, jer drugi hrckovi sa njim komuniciraju na njihov nacin i sigurno se tako ne nazivaju medjusobno. Samo je razlika sto za Djoleta imam konkretan dokaz da postoji i mogu da ga vidim, pa mozda i ima smisla dati mu neko ime.

Izgleda da jesu, jer je Isus rekao "Ljubite neprijatelje svoje"

"Hriscani" su prihvatili farisejsku laz o "vecnoj smrti" i "zivotu posle fizicke smrti", i u nju veruju dokle god
budu postojali. I Stari Zavet i Isus su bili kristalno jasni da je fizicka smrt kraj svega/"vecni kraj" ili kako je
Sveti Jovan rekao "Sumporno ognjeno jezero".
Zasto si i u kakvoj si zurbi, i ko od tebe zahteva da nesto cekas - mi nije jasno. Ako neces biti ziv na dan spoznaje da je Gospod na ovoj Planeti onda na ovoj temi definitivno gubis vreme.
Na ovoj temi se govori o imenu Gospoda Boga, koji kao i svaki drugi covek ima ime. I ta tema nema nikakve veze sa verovanjem, posto neko ima ime bez obzira na to da li neko veruje ili ne.

6 dana kreacije je 6000 - 7000 godine kreacije koja je pocela kada je rec dosla na ovu Planetu.
Cuo si za ono "U pocetku bese rec...." ? Pre nego sto je rec dosla na ovu Planetu nista nije postojalo, posto nije postojala svest o postojanju. Kreacija se u principu svodi na ljude koji danas postoje i koji ce preci u vecno postojanje.
Ljudi koje je Bog stvorio daju ime Bogu ? To znaci da Bog nije imao ime pre nego sto je stvorio ljude.
Da li deca daju ime roditeljima ?

Ljudima je neophodno da veruju ,Sa fizicke strane Velicina gornjeg temena u mnogim slucajevima odredjuje snagu verovanja, ali sa socijalne i duhovne strane  potreba za verom,nadom,utehom i oprostajem je uvek tu,
neko to zove potrebom pomirenja ili prihvatanja samog sebe i svojih dela,
e sad sto se religioznog sistema tice ,onaj koji je najbolji scenario ili koji je najduze vezban je obicno i onaj koji najvise odgovara.

Изгледа да је многима промакло како се ова тема зове:



Како је Богу име?


Свако наредно оффовање, довешће до тога да дотична порука исклизне са теме.

Лепо сам написао где можете да наставите дискусију која је ван тока теме, али ако је некоме и то промакло, поновићу:  http://forum.burek.com/dijalozi-dilogoi-t424186.msg7620818.html#msg7620818

(мали екскурс је прихватљив, понекад и пожељан, неопходан, али сличне или исте ствари писати по разноразним темама је неприхватљиво)

Bogu ili jahveu je novozavetno objavljeno ime Gospod Isus Hristos.  kako što je na početku teme ispisano,svaki čovek se doista identifikuje imenom. u mateju 28 (enigma za jehovine svedoke),koji koriste tu formulu u pogrešnom kontekstu od izgovorene zapovesti,pitanje,koje je ime Ocu,koje Sinu a koje Svetome duhu.  budući da je ovde kazano da sve mora imati ime.  i da Otac nije ime kao ni Sin a niti sveti duh nije ime.  a Isus je zapovedio krštenje u ime.i dok se jehovisti bore za ime,trebali bi da znaju da doista od imena u krštenju ovisi večni život. koje ime dakle je tu odabrano za krštenje,od tri zvanja Otac,sin i sveti duh.? upustvo za rešenje i upotrebu:dela apostolska 2.gl.10.gl.19.gl.  mir Božji svima.

Otac je Tvorac - Amma.
Bog za našu dimenziju je - Isus Hrist.
Sveti Duh je - Dažbog.

Ljudima je neophodno da disu, piju i jedu, bez verovanja se mnogo bolje zivi nego sa verovanjem.
Znanje i inteligencija su coveku neophodni a ne verovanje.
Znanje imena Bozijeg donosi vecnost, verovanje da je ime Bozije - "Isus Hrist", "Alah", "Jahve"... je do sada vodilo u grob, i bilo bi nelogicno da ne nastavi da vodi ljude u grob.
Isus Hristos nije nikakav Gospod, Gospod je njegov Otac, Isus Hristos nija bio sam svoj otac, nego je bio
Sin Boziji, Bozije Zrtveno Jagnje, Matej 16:15-17 " Reče im Isus: A vi šta mislite ko sam ja?
A Simon Petar odgovori i reče: Ti si Hristos, Sin Boga Živoga.
I odgovarajući Isus reče mu: Blago tebi, Simone sine Jonin! Jer telo i krv nisu to tebi javili, nego Otac moj koji je na nebesima. "
Kao sto je Sin bio na nebesima pa se otelotvorio pre 2000 godina, tako je i Otac danas otelotvoren,
Matej 21:33-44 i njegovo ime niko nece znati sem njega samoga Otkrovenje 19:12.
Jehovini Svedoci nisu "hriscanska religija" i Jahve nije ime nego titula, sinonim za "Gospod Bog" i njihova religija je
kao i "hriscanska" nastavak farisejskog judaizma zbog verovanja u "zivot posle smrti".
Niti su "hriscani" pametniji od "svedoka", niyi su "svedoci" pametniji od "hriscana".
Mogao si da kazes da je ime Tvorca Walt Disney, ime Boga za "nasu dimenziju" Miki Maus, a ime svetog Duha
Hromi Daba, ali pitanje je da li ti mozes da dokazes to sto tvrdis ?

Knjiga
"Povijest Boga", autor Karen Armstrong


Oko 320. godine crkve Egipta, Sirije i Male Azije zahvatile su žestoke teološke emocije. Mornari i putnici pjevali
su verzije popularnih napjeva koji su proglašavali Oca jedinim istinskim Bogom, nedostupnim i jedinstvenim,
dok Sin nije ni suvječan ni nestvoren, pošto je primio život i bivstvo od Oca. Slušamo o poslužitelju u kupalištu koji je kupačima držao dugačke govore, tvrdeći da je Sin došao iz ničega, o mjenjaču novca koji je, upitan za tečaj razmjene, počinjao odgovor dugačkom raspravom o razlici između stvorenog reda i nestvorenog
Boga, i o pekaru koji je obavještavao svoju mušteriju da je Otac veći od Sina. Ljudi su o ovim teško razumljivim pitanjima raspravljali kao danas o nogometu. Čovjek koji je rasplamsao ovu polemiku bio je Arije, karizmatski i lijepi svećenik iz Aleksandrije mekog, impresivnog glasa i upadljivo melankoličnog lica. On je pokrenuo pitanje koje njegov biskup Aleksandar nije mogao ignorirati, a još teže opovrgnuti: kako je Isus Krist mogao biti Bog na isti način kao Bog Otac? Arije nije poricao božanski status Krista; u stvari, on je Isusa zvao »jaki Bog« i »potpuni Bog«, ali je dokazivao da je bogohulno misliti da je on božanski po prirodi: Isus je naglasio da je Otac veći od njega. Aleksandar i njegov sjajni mladi pomoćnik Atanasije shvatili su da ovo nije samo teološka finesa. Arije je postavljao bitna pitanja o prirodi Boga. U međuvremenu Arije, vješti propagator, pretočio je svoje ideje u glazbu i uskoro su laici raspravljali o tom pitanju jednako strasno kao i njihovi biskupi.

Spor je postao toliko žestok da se umiješao sam car Konstantin, koji je radi rješavanja tog pitanja sazvao sabor u Nikeji, u današnjoj Turskoj. Danas je Arijevo ime prototip za herezu, ali u vrijeme kada je spor izbio nije bilo službenog ortodoksnog stava i uopće nije bilo sigurno zašto Arije nije u pravu, pa čak niti da li je. U njegovoj tvrdnji nije bilo ničeg novog: Origen, kojeg su obje strane visoko cijenile, podučavao je sličnu doktrinu. Ipak se intelektualna klima u Aleksandriji od Origenovih dana promijenila i ljudi više nisu bili uvjereni da se Bog Platona može uspješno spojiti s Bogom Biblije. Arije, Aleksandar i Atanasije, na primjer, vjerovali su u doktrinu koja bi iznenadila svakog platonista: smatrali su da je Bog stvorio svijet iz ničega (ex nihilo), i svoje su mišljenje temeljili na Bibliji. U stvari, u Knjizi postanja takve tvrdnje nije bilo. Svećenički autor nagovijestio je da je Bog stvorio svijet iz prvobitnog kaosa, a pojam da je Bog prizvao cijeli svemir iz apsolutne praznine potpuno je nov. On je za grčku misao bio stran i nije se mogao naći u učenju takvih teologa kao što su bili Klement i Origen, koji su se držali platonske sheme emanacije. Ali u četvrtom stoljeću kršćani su dijelili gnostički pogled na svijet kao inherentno loman i nesavršen, odvojen od Boga velikim ponorom. Nova doktrina stvaranja ex nihilo naglašavala
je da je ovaj pogled na svemir u biti slab i potpuno ovisan o Bogu za postojanje i život. Bog i čovječanstvo više nisu srodni kao u grčkoj misli. Bog je prizvao svako pojedino biće iz bezdanog ništavila i on u svakom trenutku može povući svoju ruku podrške. Nije više bilo dugog lanca postojanja koje vječno izvire iz Boga; nije vise bilo posredničkog svijeta spiritualnih bića koja svijetu prenose božansku manu. Muškarci i žene nisu se više mogli lancem postojanja vlastitim naporom uzdignuti do Boga. Samo Bog, koji ih je prvo izvukao iz ništavila i stalno održavao u postojanju, mogao im je osigurati vječni spas.

Kršćani su znali da ih je Isus Krist spasio svojom smrću I uskrsnućem; bili su izbavljeni od propasti i jednog će dana postojati s Bogom, koji je u biti Biće a u suštini Život. Krist im je
nekako omogućio da prijeđu jaz koji odvaja Boga od ljudi. Postavljalo se pitanje kako je on to učinio? Na kojoj je on strani granične crte? Više nije bilo Plerome, mjesta obilja posrednika I eona. Krist, Riječ, pripada ili božanskom carstvu (koje je sada samo domena Boga samoga) ili krhkom stvorenom poretku. Arije I Atanasije stavili su ga na suprotnu stranu ponora: Atanasije u božanski svijet, a Arije u stvoreni poredak.

Arije je želio naglasiti suštinsku razliku između jedinog Boga i svih njegovih stvorenja. Kao što je napisao biskupu Aleksandru, Bog je »jedini nerođeni, jedini vječan, jedini bez početka, jedini istinit, jedini besmrtan, jedini mudar, jedini dobar, jedini vladar«. Arije je dobro poznavao Bibliju i da bi potkrijepio svoju tvrdnju da Krist, Riječ, može biti samo biće kao mi, napisao je mnogo tekstova. Njihov ključni dio bio je opis božanske Mudrosti u Izrekama, koji eksplicitno tvrdi da je Bog stvorio Mudrost na samom početku. Ovaj tekst također tvrdi da je Mudrost bila agens stvaranja, što je ideja koja se ponavlja na početku evanđelja svetog Ivana. Riječ je bila s Bogom u početku:

Sve je kroz nju postalo,
i bez nje ništa nije postalo što je postalo.

Bog je Logos koristio kao instrument za stvaranje drugih bića. Zbog toga se potpuno razlikovao od svih drugih bića i imao izuzetno visok status, ali budući da ga je Bog stvorio, Logos je u suštini drugačiji i razlikuje se od Boga samoga. Sveti Ivan jasno je rekao da je Isus Logos; on je također rekao da je Logos Bog. On ipak nije Bog po prirodi, inzistirao je
Arije, već ga je Bog unaprijedio u božanski status. Bio je drugačiji od nas ostalih, jer ga je Bog stvorio direktno, a sve drugo kroz njega. Bog je predvidio da ga Logos, kada postane čovjek, savršeno sluša i on je, takoreći, Isusu dao božanski status unaprijed. Ali božanski status za Isusa nije bio prirodan: bila je to samo nagrada ili poklon. I opet je Arije mogao navesti mnogo tekstova koji kao da podržavaju njegov stav. Sama činjenica da je Isus Boga nazvao svojim »Ocem« podrazumijeva različitost: očinstvo po samoj svojoj prirodi uključuje prethodno postojanje i izvjesnu superiornost nad sinom. Arije je isticao i odlomke iz Biblije
koji su naglašavali Kristovu poniznost i ranjivost. Arije nije imao namjeru Isusa omalovažiti, što su tvrdili njegovi neprijatelji. On je imao veoma visoko mišljenje o Kristovoj vrlini i poslušnosti do smrti koja je osigurala naš spas. Arijev je Bog bio blizak Bogu grčkih filozofa, dalek i potpuno izvan dohvata svijeta – I tako se on držao i grčke koncepcije spasa. Stoici su, na primjer, uvijek učili da ljudsko biće puno vrlina može postati božansko; ovo je bilo bitno i za stav platonista. Arije je žarko vjerovao da su kršćani spašeni i da su postali božanski, sudionici u prirodi Boga. To je bilo moguće samo zato što nam je Isus pripremio put. On je živio savršeno ljudski život; slušao je Boga čak i do svoje smrti na križu; kao što je rekao sveti Pavao, upravo zbog njegove poslušnosti do smrti Bog ga je uzdigao na posebno uzvišeni položaj i dao mu božanski naziv Gospoda (kyrios). Da Isus nije bio ljudsko biće, za nas ne bi bilo nade. Da je on bio Bog po prirodi, u njegovu životu ne bi bilo ničeg zaslužnog, ničeg što bismo oponašali. Samo kontemplacijom Kristova života, savršeno
poslušnog sina, kršćani će i sami postati božanski. Oponašajući Krista, savršeno biće, postat će i oni »neizmjenjivi i nepromjenjivi, savršena Božja stvorenja.«

Ali Atanasijevo mišljenje o čovjekovoj sposobnosti za Boga bilo je manje optimističko. On je čovječanstvo smatrao krhkim po prirodi: mi smo došli iz ničega i, kada smo zgriješili, pali smo natrag u ništavilo. Zato je Bog, kada je razmišljao o svom stvaranju, vidio da je sva stvorena priroda, ako se prepusti vlastitim principima, nestabilna i podložna rasulu.
Da bi to spriječio i zadržao svemir da se ne dezintegrira u nepostojanje, napravio je sve stvari pomoću svog vlastitog vječnog Logosa i obdario stvaranje postojanjem.

Jedino sudjelovanjem u Bogu, kroz njegov Logos, čovjek može izbjeći uništenje jer je samo Bog savršeno Biće. Da je sam Logos ranjivo stvorenje, on ne bi mogao spasiti čovječanstvo od uništenja. Logos je postao čovjek da bi nam dao život. On je sišao u smrtni svijet smrti i pokvarenjaštva da bi nam dao djelić Božje neosjetljivosti i besmrtnosti. Ali ovaj spas ne bi bio moguć da je sam Logos bio krhko biće koje bi i samo moglo kliznuti natrag u nistavilo. Samo on, koji je stvorio svijet, može ga spasiti, što znači da Krist, Logos koji je postao čovjek, mora biti iste prirode kao i Otac. Kao što je rekao Atanasije, Riječ je postala čovjekom da bismo mogli postati božanski.

Kada su se 20. maja 325. biskupi okupili u Nikeji da bi riješili krizu, mora da ih se vrlo malo slagalo s Atanasijevim stavom o Kristu. Većina je zauzela stav negdje između Atanasija i Arija. Usprkos tome, Atanasije je uspio delegatima nametnuti svoju teologiju i, s carem za vratom, samo su Arije i dvojica njegovih hrabrih drugova odbili potpisati njegov Simbol vjere. Time je stvaranje ex nihilo prvi put postalo službena kršćanska doktrina, kojom se tvrdi da Krist nije samo obično stvorenje ili eon. Stvoritelj i Otkupitelj su jedno.

Vjerujem u jednoga Boga,
Oca Svedržitelja,
Tvorca neba i zemlje i svega vidljivog i nevidljivog,
I u jednoga gospoda Isusa Krista,
Sina Božjeg,
Jedinorodnog (ousia), od Oca rođenog prije svih vjekova,
Svjetlost od Svjetlosti,
Boga istinitog od Boga istinitog,
rođenog, nestvorenog,
jednobitnog (homoousion) s Ocem
kroz kojeg je sve postalo,
ono što je na nebu i
ono što je na zemlji,
koji je radi nas ljudi i radi našeg spasa
sišao s neba i postao čovjek
i koji je stradao i pokopan,
i koji je uskrsnuo treći dan,
i uznio se na nebesa
i koji će doći
suditi živima i mrtvima.
I vjerujemo u Duha Svetoga.

Postignuta suglasnost dopala se Konstantinu, koji nije imao razumijevanja za teološka pitanja, ali u stvari jednodušnosti u Nikeji nije bilo. Poslije sabora biskupi su nastavili podučavati kao I ranije, a arijanska se kriza nastavila još šezdeset godina. Arije I njegovi sljedbenici pružili su otpor i uspjeli ponovo steći carsku naklonost. Atanasije je protjerivan u progonstvo ni manje ni više nego pet puta. Njegov Simbol vjere veoma se teško održavao.
Posebno je sporan bio izraz homoousion (doslovno »isti po suštini
«), jer je bio nebiblijski i imao materijalističku asocijaciju. Tako se recimo za dva bakrenjaka moglo reći da su homoousion, jer su oba potekla od iste materije. Nadalje, Atanasijev Simbol vjere izbjegavao je suštinu mnogih važnih pitanja. On je tvrdio da je Isus božanski, ali nije objasnio kako Logos može biti »od iste materije« kao Otac, a da ne bude drugi Bog. Godine 339. Marsel, biskup iz Ankire - odani prijatelj i Atanasijev kolega koji je jednom s njim čak otišao i u progonstvo, tvrdio je da Logos ne bi nikako mogao biti vječno božansko biće. On je bio samo kvaliteta ili potencijal nerazdvojiv unutar Boga: kako je izgledalo, nikejska formula mogla je biti optužena za triteizam, vjerovanje da postoje tri boga - Otac, Sin I Duh. Umjesto kontroverznog homoousiona, Marsel je predložio kompromisni termin homoiousion, jednake ili slične prirode. Zamršena priroda ove debate često je izazivala podsmijeh, osobito Gibona, koji je smatrao apsurdnim da jedinstvo kršćanstva treba biti ugroženo samo zbog jednog diftonga. Neobično je bilo, međutim,
koliko su kršćani bili uporni tvrdeći da je božanstvena priroda Krista bitna, iako je tako teška za pojmovnu formulaciju. Poput Marsela, mnogi su kršćani bili zabrinuti zbog prijetnji božanskom jedinstvu. Marsel je izgleda vjerovao da je Logos bio samo prolazna faza: on je izronio iz Boga pri stvaranju, utjelovio se u Isusu i, kada je otkupljenje završeno, on će ponovo utonuti u božansku prirodu tako da će Jedan biti jedinstven.