Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Prijavi me trajno:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:

Registracijom prihvatate pravila foruma.
ConQUIZtador
banner
Trenutno vreme je: 09. Dec 2019, 09:52:46
nazadnapred
Korisnici koji su trenutno na forumu 0 članova i 1 gost pregledaju ovu temu.

Ovo je forum u kome se postavljaju tekstovi i pesme nasih omiljenih pisaca.
Pre nego sto postavite neki sadrzaj obavezno proverite da li postoji tema sa tim piscem.

Idi dole
Stranice:
1 ... 9 10
Počni novu temu Nova anketa Odgovor Štampaj Dodaj temu u favorite Pogledajte svoje poruke u temi
Tema: Lektira (prepričane knjige)  (Pročitano 1204743 puta)
Veteran foruma
Svedok stvaranja istorije


Ne tece to reka,nego voda!Ne prolazi vreme,već mi!

Zodijak Taurus
Pol Žena
Poruke 18761
Zastava Srbija
OS
Windows XP
Browser
Mozilla Firefox 3.0.10
Jean de la Fontaine - Basne

La Fontaine (1621-1695) francuski pjesnik i basnopisac. Okušao se u raznim pjesničkim vrstama, no kao rođeni pripovjedač daje najbolja ostvarenja u četiri knjige stihovanih Priča i dvanaest knjiga Basna, kojima je stekao trajnu slavu. Napisao je ukupno 240 basna, u kojima obrađuje motive preuzete većim dijelom od Ezopa, Fedra, Pilpaja i drugih basnopisaca, ali se ne zadovoljava didaktičkim okvirima i utilitarnim karakterom dotadanje basne, već razvija fabulu, proširuje opise i produbljuje karakterizaciju likova te, prema vlastitim riječima, u svojim basnama daje "komediju u sto raznih činova" i široku sliku ljudskog života i francuskog društva. Moral njegovih basna, pisnih s puno topline za mladog čovjeka i s oštrom osudom vladajuće klase često i nije dan u vidu posebne poruke, več izvire iz samog teksta, u kojem prikazuje svoje bogato životno iskustvo i zastupa načelo zdravog razuma i praktične životne filozofije. Basne su pisane u metrički vrlo razlnolikim, ponekad i gotovo slobodnim stihovima, komparirane su često kao male komedije sa svim elementima dramskog zapleta, a posebnu im vrijednost daje izvanredno uspijela karaterizacija likova ljudi i životinja, kao i lirski opisi prirode.

Smrt i drvoseča

Pripovjedač nam govori o nesretnom drvosječi, njegovom teškom i turobnom životu. Starcu je dosta svega, on zaziva smrt i ona dolazi. Međutim suočen s njom, starac se ipak predomišlja i odabire da je težak život bolji od nikakvog.

Smrt će boli sve odnijeti;
Al gdje jesi, tu i budi!
Bolje trpjet no umrjeti:
tako mudri zbore ljudi.

Život je težak. Iako vele da je Božji dar, i da se životu treba veseliti, jadan starac suočen s njegovom surovošću, poželi da dođe kraj njegovim teškim mukama, vječitoj besparici i bijednom životu. On zaziva Smrt misleći da će ga ona riješiti svih njegovih problema, ali u trenutku kada se nađe licem u lice s njom, on shvati da je život previše dragocijen, da sve one njegove teške godine još uvijek nije spreman predati Smrti, da bi rađe gledao i radovao se svojoj obitelji nego zauvijek otići od njih.

Životinje obolele od kuge

Had je prazan i nebo šalje kugu onim životinjama koje su griješile da se on ispuni. Kuga je došla i sve su životinje oboljele, ali nisu sve umrle. Nesalo je i sreće i ljubavi, čak i oni najjači su podlegli kugi i postali slabašni. Lav saziva vijeće i moli najvećeg zločinca da da svoj život da bi ostali mogli preživjeti, a ako on umre nebo bi se možda
smirilo. Lav moli da se prema tom zločincu bude blag, jer su i ostali mnogo griješili. Javlja se jedan zločinac, predsjednik skupa - lav, i govori da je on veliki proždrljivac i da je pojeo čak jednog pastira, te će on ako je potrebno sebe žrtvovati, ali neka svatko preispita svoju savjest, jer ako najveći zločinac ne strada Bog se neće umiriti. Na to se javlja lisica i govori da nije zločin pojesti životinju ako si gladan, a što se tiče pastira, oni i tako životinjama nose veliko zlo i misle da nad njima imaju nekakvu vlast.

Kralju, reče lija, svi smo mi to već znali
Da tvoj obzir znak je srca ti finoće;
A kad ti se ovce, ta stoka, jesti hoće
To da grijeh je? Ne, ne, Gospodaru, to je
Za njih milosti znak tvoje. . .

Javili su se i druge životinje, ali i njihovi zločini bili su mali i ne toliko značajni. Na kraju se javlja magarac, koji kaže da je popasao malo fine trave koju nije smio, i svi su ga optužili da ne smije jesti tuđu travu "i osta magarac bez kože". Na pozornici života stoje lav sinonim mudrosti, lisica sinonim lukavosti, tigar sinonim moći a nasuprot njih magarac koji je sinonim gluposti. Svatko od njih, zahvaljujući jednoj od svojih sposobnosti a bez obzira na veličinu zločina uspijeva se odbraniti i zazvati pravednost u svoju korist nalazeći pritom dovoljno opravdanja i suvislih argumenata za svoje zločine. Nažalost magarac, koji je po prirodi glup i nesnalažljiv biva žrtveni jarac za sve zločine učinjene u njihovoj zajednici, bez obzira na to što je njegov "grijeh" bezazlen.

IP sačuvana
social share
Ako je Supermen tako pametan zašto nosi donji veš preko odela??
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Moderator
Legenda foruma


Sve ima svoje...

Zodijak Libra
Pol Žena
Poruke 44533
Zastava Vojvodina
OS
Nepoznat
Browser
Mozilla Firefox 4.0.1
mob
Nokia 
Hari Poter i dvorana tajni - Džoan Ketlin Rouling

O autoru: Britanska autorica, stvoriteljica popularne i od kritičara prihvaćene serije o Harryju Potteru koja govori o mladom čarobnjaku kroz njegovo školovanje. Nakon diplome na University of Exeter 1986. godine počinje raditi za Amnesty International u Londonu, gdje započinje pisati Harry Potterove avanture. U ranim 90-ima putuje u Portugal gdje poučava engleski jezik za strance, ali nakon kratkog braka i rođenja kćeri vraća se u Englesku i nastanjuje u Edinburghu. živeći od socijalne pomoći, uz podučavanje drugih nastavila je s pisanjem.

Tema: Pustolovine kroz školovanje mladog čarobnjaka

Mesto i vreme radnje: Radnja se većinom odvija u školi Hogwarts i okolici. Ostatak radnje se odvija u kući Durleyevih i okolini. Manji delovi radnje se odvijaju u Hagridovoj kolibi, Čarobnjačkom gradu… Vreme radnje je današnjica.

Zabilješke tijekom čitanja (najuzbudljiviji ulomak): Moj najuzbudljiviji ulomak je predugačak pa ću ga prepričati.

Hermonija je bila okamenjena u bolničkom krilu. Netko ju je okamenio. Hari je istraživao po dvorcu. Našao je ulaz u neki podzemni prolaz u dvorcu. Prolaz je vodio do spilje ispod dvorca. Tamo je sreo Toma Riddlea, bivšeg učenika Hogwartsa. Malo su “pročavrljali” i Tom je priznao Hariju da je on, po drugi put, otvorio odaju tajni i da je on Slytherinov baštinik. Kad mu je sve ispovjedio, morao mu je obrisati pamćenje. Pošto se Hari obranio od Vodelmorta, pokušao je i od Riddlea. Uspio je. Tom Riddle bio je zapravo lord Vodelmort. Hari je ponovno pobijedio Vodelmorta, znatno ga oslabivši i zamalo ubivši. Poslije dvoboja je otišao objaviti sretnu vijest svim ostalim pripadnicima škole. Dočekao ga je Dumbeldor i proglasio ga herojem.

Ovaj mi je ulomak najzanimljiviji zato što su mi prijatelji rekli da je Riddle zapravo Vodelmort pa me jako zanimalo kako će se Hari po treći puta sukobiti s Vodelmortom.

Kratak sadržaj: Ferje se bližilo kraju. Hari je dobio poziv da dođe k Ronu. Pošto mu kod Dustleyevih nije bilo nimalo lijepo odazvao se pozivu. Došao je kod Rona i proveo par zadnjih dana ferja s Weasleyevima. Pred sam početak školske godine otišli su u čarobnjački grad kupiti knjige i opremu za novu školsku godinu. U nekoj knjižari profesor Lockart je potpisivao knjige. Kad je vidio Haria odmah se htio slikati s njim, kao s nekom slavnom osobom (što Hari i je). Poklonio mu je cjeli komplet knjiga. Na dan kada je trebalo otići u Hogwarts, Ron i Hari nisu mogli proći kroz zid na kolodvoru. Pošto je Ronov tata preradio bezjački automobil, tako da je ovaj mogao letjeti, oni su lijepo uzeli taj automobil i njime odletjeli u Howgarts. Pri slijetanju su oštetili jednu vrbu pa su zato bili kažnjeni. U Howgartsu su se ponovno upuštali u razne pustolovine ne bi li saznali tko je otvorio odaju tajni. Nadležni iz Ministarstva magije su smijenili profesora Dumbeldora misleći da je on kriv. Čak su i Hagrida sklonili iz Howgartsa. Hagrid je, dok je polazio treći razred, bio izbačen jer ga je Vodelmort proglasio otvaračem odaje. Tako je Hari morao sve sam. Na kraju kad je Vodelmort okamenio nekoliko učenika. Hari je pronašao put koji vodi u odaju tajni. Tamo je našao Vodelmorta koji ga je po treći put pokušao ubiti. Hari se ponovno obranio i time jako oslabio Vodelmorta. Dumbeldore je vraćen na svoju dužnost, a Hari je ponovno postao heroj.

Opis lika: Hari Poter je glavni liko ove priče. Hari ima munju na čelu koju je dobio dok se borio s Voelmortom. Harievi roditelji su poginuli, a skrbništvo nad njim nedragovoljno je preuzela obitelj mamine sestre. Tetak i teta nisu baš cijenili Haria kao čovjeka nego više kao psa ili tako nešto. Ali Herry je to trpio bez riječi . Postao je čarobnjak. U Hiogwartsu je upoznao svoje prve prijatelje: Rona, Nevila i Hermoniu. Oni su zajedno prolazili kroz razne pustolovine. Hari je vrlo društven. Vole ga skoro svi učenici škole. Jedino ga ne vole neki Slytherini i to oni koji se druže s Malfoyem. Malfoy je iz nepoznatih razloga zao prema svima koji nisu Slytheeini. Hari se u ovom romanu bavi mnogim protuzakonitim poslovima ne bi li otkrio tko je otvorio odaju tajni. Mislim da je Hari zaslužio da bude junak.
IP sačuvana
social share
Ni jedan čovek nije ostrvo, sam po sebi celina; svaki je čovek deo Kontinenta, deo zemlje; ako Grudvu zemlje odnese more Evrope je manje, kao da je odnelo neki Rt, kao da je odnelo posed tvojih prijatelja ili tvoj; smrt ma kog čoveka smanjuje mene, jer ja sam obuhvaćen Čovečanstvom.
I stoga nikad ne pitaj za kim zvono zvoni; ono zvoni za tobom...

Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Moderator
Legenda foruma


Sve ima svoje...

Zodijak Libra
Pol Žena
Poruke 44533
Zastava Vojvodina
OS
Nepoznat
Browser
Mozilla Firefox 4.0.1
mob
Nokia 
Hamlet - Vilijem Šekspir

1. Beleška o piscu

Vilijam Šekspir bio je pjesnik i dramatičar, rođen 1564. godine u Stratford-on-Avonu u Engleskoj. Mnogi tvrde da je najveći dramski stvaratelj svih vremena. Oko 1585. odlazi u London, gde deluje kao glumac, redatelj i kazališni pisac.

Napisao je 36 drama koje delimo na:

1. tragedije - Hamlet, Julije Cezar, Otelo, Antonije iKleopatra, Koriolan, Kralj Lir, Makbet;

2. komedije - Ukroćena goropad, San letnje noći, Na Tri kralja, Mera za meru, Mnogo buke ni oko čega

3. romance - Romeo i Julija, Zimska priča i Bura;

4. povijesne drame - Kralj Džon, Ričard II. , Henri IV. , Henrk V. , Henri VI. , Ričard II. i Henrik VIII.

A 1609. izišli su njegovi Soneti, zbirka od 154 pjesme.

Šekspir je svoje dramske tekstove tvorio podacima iz usmene književnosti, iz starije pisane književnosti, iz povijesti, iz svoje suvremenosti, ali i iz svakidašnjeg pripovijedanja. Ni fabule Šekspirovih delova nisu njegove. On ih preuzima od drugih pisca i preoblikuje ih. Čini od njih vrhunska dela, kraseči ih pučkim pjesmama, izrekama tadašnjeg vremena, a bio je i majstor stvaranja mnogoznačnosti pjesničkog jezika. Tako Shakspeareove riječi, osim što sadrže osnovno značenje, kriju u sebi niz suznačenja.

2. Beleška o delu

Mnogi tvrde da je Šekspirova tragedija Hamlet (1600. -1601. ) najbolja tragedija u povijesti svjetske književnosti. No to nije samo delo povijesti.

Suvremenost tragedije svijedoče moderna dela s temom o Hamletu prenesenom u današnje doba (u nas je najpoznatije takvo delo drama Ive Brešana "Hamlet u selu Mrduša Donja", te adaptacija od Slobodanke Aleksić "Hamlet u podrumu").

Šekspir je stvorio delo za sve ukuse i sva vremena. U njegovo su doba svakakvi ljudi gledali pretstave i pridonosili njenom uspjehu. Zato je morao stvoriti delo prikladno i školovanom plemstvu i običnom puku. To je i učinio. Izabrani su stihov zadovoljili školovane plemiće, mačevanje ukus šire publike, a Hamletovo ludilo i dosjetke zabavljale su običan puk.

Fabula ove tragedije, kao i večine Shakespearovih dela, je poznata jer ju je Šekspir uzimao iz drugih dela iz svojih suvremenika ili ranijih pisca.

3. Fabula

Danski kralj iznenada umira, a nasljeđuje ga njegov brat Klaudije, koji se ženi udovicom pokojnog kralja. Sinu pokojnog kralja, Hamletu, javlja se duh njegova oca i otkriva mu da ga je Klaudije otrovao, čime traži osvetu. želeć potvrdu, za tu strašnu optužbu, Hamlet se pretvara lud. Njegvu ludost, kralj i kraljica, tumače Ofelijinim odbijanjem Hamletova udvaranja. Hamlet organizira predstavu, koja radnjom sliči na umorstvo njegova oca. Kad Klaudije vidi aluziju na njegov zločin, prekida predstavu i time daje Hamletu dokaz na Duhove riječi. Nakon prekinute predstave, Hamlet posječuje majku

i misleći da ga Klaudije prisluškuje, ubija Polonija koji se sakrivao iza zavjesa. Bojeći se, Klaudije šalje Hamleta na brod u Englesku s namjerom da ga tamo ube. Saznavši za očevu smrt, Ofelija se ubija, a Laert traži osvetu za oca i sestru. Hamlet, saznavši za urotu, vrača se u Dansku i prihvaća dvoboj s Laertom. Kralj i Laert odluče, na prijevaru s otrovanim mačem, ubiti Hamleta. U dvoboju, Hamlet i Laert mjenjaju mačeve i obojca bivaju ranjeni otrovom. Kraljica ispije čašu s otrovom, namjenjenu Hamletu, te umire. Laert otkriva Hamletu spletku s kraljem, nakon čega ovaj ubija kralja.

No Hamlet nije toliko cijenjen, po fabuli, koliko po karakterizaciji samih lica. Pogotovo se to odnosi na Hamleta.

4. Hamlet

U Hamletovom ponašanju postoje najraznovrsnija tumačenja, nastala u različitim vremenima i shvačanjima ljudi. Jedno od tumačenja odnosi se na edipski kompleks, tj. ljubomora sina prema ocu kao suparnika u ljubavi prema majci. Hamleta više boli to što se majka udala za stric, nego što mu je oca ubio taj stric. No najrasprostranije tumačenje, o Hamletovom ponašanju, odnosi se na njegovu neodlučnost. Hamlet je paraliziran od prevelikog razmišljanja. Zbog svoje neodlučnosti i boježljivosti da ne povrijedi majku, odlaže i usporava samo izvršenje, koje dovodi do gore situacije.

Za Hamleta ne postoji osjećaj delovanja u pravo vrijeme. On razmišlja kada treba da deluje (kao nakon povratka u Dansku, na groblju), a deluje kada to nije potrebno (kad ubija Polonija).

Sam lik Hamleta otkriva se u svojoj raznolikosti tek u odnosu prema drugim likovima. Likovi se u svojim odnosima nadopunjuju: Hamletovo poštenje nasuprot Klaudijevoj podlosti, Hamletova intelektualnost nasuprot malo pametnih ljudi kraljeve okoline, Hamletova pretjerana osjetljivost nasuprot Horacijevu preciznošću, Hamletovo pretjerano razmišljanje i odlaganje nasuprot Laertovu brzom delovanju.

Hamlet je zapravo lik noćne more koja se ostvaruje. Mora u kojojoj prisustvuje sve ono najgore od ljudskih strasti: podlost, sebičnost, prevare i izdaje. Hamlet iz more izlazi sav rastrgan i nemoćan dase opire.

5. "Biti ili ne bit"

U Hamletu se ne javlja toliko sukob sa svijetom, koliko sa samim sobom. Hamlet postavlja pitanje biti ili ne biti?, živjeti ili umrijeti?, ubiti ili oprostiti?. On si postavlja taj problem i nijedan vanjski događaj nemože mu više škoditi koliko on sam sebi može. Njegov je problem što postoji na ovome svijetu. Hamlet zapravo strada od borbe sa samim sobom.

6. Zaključak

Hamlet je jedna od ranijih komedija, nastala u drugoj fazi, nakon komedija i povijesnih drama iz prve faze i prije ostalih slavnih tragedija iz treće faze. Razlika između dviju faza, su tragični junaci. Samim time što Hamlet nije nikakav div ili heroj, nego običan čovjek, čini ga bližem i modernijim.

U Hamletu otkrivamo Šekspirovu borb protiv svijeta. On nam uz pomoć Hamletovih monologa, otkriva pokvarenost u svijetu (ratovi i pokvarenost u kraljevskim obiteljima). U Hamletu Izgleda kao da se i sam Šekspir želi suprostaviti svijetu, dok u četvrtoj fazi izgleda da se on pomirijo sa svijetom.

To je jedna od rijetkih drama u kojima, tijekom čitavih pet čina, glavni junak dominira nad okolišem i zaokuplja sav interes.
IP sačuvana
social share
Ni jedan čovek nije ostrvo, sam po sebi celina; svaki je čovek deo Kontinenta, deo zemlje; ako Grudvu zemlje odnese more Evrope je manje, kao da je odnelo neki Rt, kao da je odnelo posed tvojih prijatelja ili tvoj; smrt ma kog čoveka smanjuje mene, jer ja sam obuhvaćen Čovečanstvom.
I stoga nikad ne pitaj za kim zvono zvoni; ono zvoni za tobom...

Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Moderator
Legenda foruma


Sve ima svoje...

Zodijak Libra
Pol Žena
Poruke 44533
Zastava Vojvodina
OS
Nepoznat
Browser
Mozilla Firefox 4.0.1
mob
Nokia 
Guliverova putovanja - Put u Liliput - Džonatan Svift

Beleška o piscu: Džonatan Svift, jedan od najvećih i najpoznatijih satičara svijeta, rodio se godine 1667. u Dublinu, glavnom gradu Irske, od siromašnih engleskih roditelja. Kada je napisao satiru “A tale of a Tub”(Priča o buretu), koja je govorila protiv svećenstva nigdje ga nisu htjeli primiti za biskupa. Bio je vrlo omiljen u engleskom društvu i svatko tko je bio pismen čitao je njegova djela. Umro je 1745. god.

Vrsta djela: Putopisni pustolovni roman

Vrijeme radnje: Krajem XVII. st. (1699/1700. god. )

Mjesto radnje: Liliput i Blefuscu

Tema: Odnos čovjeka i patuljka

Opisi: Nasukavanje u Lilliput – Dne 5. studenog, kad u onim krajevima počinje ljeto, u gustoj magli opazi kormilar hrid na pedeset sežanja od broda; ali je vjetar bio tako jak da nas je natjerao ravno na nju, i brod nam se razbije. Nas šestorica spustimo čamac i uspijemo nekako da se otisnemo od broda i od hridine.

Krajolik kod starog hrama – Kraj oko mene učinio mi se samim vrtom, a ograđene njive, ponajviše po četrdeset četvornih stopa, nalikuju na same cvjetne lijehe. Te su njive izmiješane sa šumama od pol stanga, a najviše je drveće, koliko sam mogao rasuditi, visoko sedam stopa.

jedna njihova igra – Ima još jedna zabava, koja se prikazuje jedino pred carem i caricom i ministrom predsjednikom, u osobitim zgodama. Car polaže na stol tri tanka svilena konca, duga šest palaca; jedan je modar, drugi crven, treći zelen. Ti se konci određuju za nagrade onima koje car izvoli odlikovati osobitim znakom svoje milost. Ceremonija se izvršava u svečanoj dvorani njegova veličanstva, gdje se kandidati moraju podvrći ispitu o svojoj vještini, koja je posve drugačija nego pređašnja, i takva da ni izdaleka sličnu nisam vidio ni u kojoj drugoj zemlji u novom ili starom svijetu.

grad Mildendo – Tavanski prozori i kućna sljemena bijahu tako načičkani gledaocima te sam mislio da još nikad nisam vidio napučenije mjesto. Grad je prava četvorina, jer svaka je strana zida duga pet stotina stopa. Dvije velike ceste što unakrst presijacaju grad i dijele ga na četiri četvrtine, široke su pet stopa. Uličice i prolazi, u koje nisam mogao ulaziti, nego sam ih samo razgledao kako sam prolazio, široki su dvanaest do osamnaest palaca. U gradu se može smjestiti pet stotina tisuća duša; kuće imaju od tri do pet katova; tržišta i dućani obilno su opskrbljeni.

careva palača – Vanjsko je dvorište četvorina od četrdeset stopa te obuhvaća dva druga dvorišta: u unutarnjem su dvorištu kraljevske odaje, koje sam jako želio da vidim, ali sam razabrao da je to vanredno teško; jer velike kapije iz jedne četvorine u drugu samo su osamnaest palaca visoke i sedam palaca šitroke. No zgrade u vanjskom dvorištu u najmanju su ruku pet stopa visoke, pa ih ne bih mogao prekoračiti a da ih silno ne oštetim, premda su zidovi čvrsto građeni od klesana kamena četiri palaca debeli.

Karakterizacija: Guliver – Guliver dolazi iz jedne obitelji koja se nastanila u Londonu. Bio je treći od pet sinova. Sa četrnaest godina išao je Cambridge, u Emanuel College. Izučavao je navigaciju, matematiku i druge znanosti koje su mu poslije trebale. Sreća ga je služila i u najgorim slučajeviman kao kada se spašavao nakon što je brod lupio o hridinu i razbio se, a on je rekao:“Što se zbilo s mojim drugovima u čamcu, ne znam kazati; ali sudim da su svi zaglavili. Ja sam pak plivao nasreću, a vjetar i struja gonili me naprijed. ” Spasio se, ali su ga zarobili patuljci Liliputanci. Dali su mu jesti i piti, a on je obećao da im neće ništa učiniti. “Priznaje, često ga je snalazila napast, dok su mu gore – dolje hodali po tijelu, da zgrabi prvu čterdesetoricu i tresne s njima o pod... ”, ali ga je pekla savjest jer je vrlo pošten i drži obećanja. Liliputanci su dobro postupali s njim i dali mu slobodu. Postavili su mu uvjete za slobodu, a on ih je “potpisao sve s velikim veseljem. ” Pošto je vrlo volio čitati i učiti, a dobro je pamtio brzo je naučio Liliputanski. Njegovu dosjetljivost pokazao je kad je uspio ugasiti požar – mokraćom. Vedra su bila premala da bi Liliputanci uspjeli ugasiti požar, a Guliver se jednostavno – pomokrio. Njegova dobrota i poštenje nije dobro prošlo jer je kraljeva pohlepa rasla te je htio više. Pomagao je Liliputancima u ratovanju s Blefuščanima (ukrao im ratne brodove), a kralj je htio potpunu pobjedu na što Guliver nije pristao jer je pravedan i ne želi se mješati u političke probleme dvaju država. Nakon osuđenja saznajemo da se čak i u njemu može pojaviti strah od malih ljudi, pa bježi u Blefuscu od kuda se vraća doma.

O djelu: Djelo je vrlo zanimljivo, ali ima po mojem zvani “Kraljević i prosjak kompleks” – previše opisa. Da se pisac usredotočio na događaj djelo bi bilo zanimljivije. Isto tako želio bih reči da je u djelu mjestimice problem kao i u “Robinsonu Crusoeu” odnosno pisac spominje neke stvari pa kaže da će o njima poslije govoriti i to dovodi u zbrku. Djelo mi se vrlo svidjelo.

Osnovna misao: Dobro se uvijek ne vraća dobrim

Problemska pitanja: 1. )Sažeto ispričaj zbivanja.

2. )Plan uzbudljivih pustolovnih događaja u Liliputu.

3. )Stvarni i nestvarni događaji.

4. )Slikoviti ili uzbudljivi prizori



1. ) Čovjek po imenu Guliver brodskom nesrećom dolazi u Liliput, zemlju patuljaka. Tamo ga zarobljavaju i odvode u njihov grad. On uči njihov jezik i Liliputanci spremaju ugovor s pravilima kojih se Guliver mora pridržavati. Oslobađaju ga. Spašava ih od mnogih opasnosti. Odvodi brodove protivničkog naroda, spašava Liliputance od požara i pomaže u mnogim stvarima. Oni to njemu uzvraćaju tako da mu žele iskopati oči. On bježi u Blefuscu i tamo napravi brod i vrati se doma.

2. )1. Liliputanci zarobljavaju Gulivera

2. Sklapaju dogovor s njim

3. Oslobađaju ga

4. Otima narodu koji su u ratu s Liliputancima brodove

5. Spašava ih od požara

6. Urote se protiv njega

7. Bježi u Blefuscu

8. Odlazi doma

3. )

Stvarni događaji i pojave

Rat

Brodolom

Požar

Nestvarni događaji i pojave

Liliputanci

Blefuščanci

Lik pravde

4. )Najuzbudljiviji dio knjige je, po mojem mišljenju, kada izbije požar. Guliver tada iskazuje svoju domišljatost. Jako je dobro opisan i vidi se koliko je pisac truda uložio u tekst.
IP sačuvana
social share
Ni jedan čovek nije ostrvo, sam po sebi celina; svaki je čovek deo Kontinenta, deo zemlje; ako Grudvu zemlje odnese more Evrope je manje, kao da je odnelo neki Rt, kao da je odnelo posed tvojih prijatelja ili tvoj; smrt ma kog čoveka smanjuje mene, jer ja sam obuhvaćen Čovečanstvom.
I stoga nikad ne pitaj za kim zvono zvoni; ono zvoni za tobom...

Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Moderator
Legenda foruma


Sve ima svoje...

Zodijak Libra
Pol Žena
Poruke 44533
Zastava Vojvodina
OS
Nepoznat
Browser
Mozilla Firefox 4.0.1
mob
Nokia 
Aleksandar Dima Grof Monte Kristo

BELEŠKE O PISCU

Aleksandar Dima je francuski pisac rođen 1802. g. Najpopularniji je romanopisac i dramatičar svoga vremena. Bio je jedan od začetnika roman – feljtona. Bio je pisac nevjerojatnog plodnog talenta, bogate fantazije i živa duha. Otac mu je bio poznati Bonapartin general, a Aleksandar je bez oca ostao u svojoj četvrtoj godini. pošto je bio odgajan samo sa strane majke u njemu se razvio pustolovan duh kojemu nikada nije manjkalo slobode. Napisao je mnoga dela, neka sam, a neka u suradnji sa drugima. Njegovo izuzetno bogato stvaralaštvo sadrži oko 300 drama i romana. za kazalište je zaslužan što je dao prvu povijesnu romantičku dramu «Henrik III. i njegov dvor» koja je izvedena godinu dana prije Igove poznate drame Hernani. Temelji se na povijesnim činjenicama koje su kombinirane sa ljubavnom dramom. To je prvo francusko kazališno delo prikazano na francuskoj sceni. nakon uspjeha drame «Antony» - tragedija ljubomore, Dima je napisao još mnogo drama, melodrama, tragedija i lakih komedija. Tragedije imaju sve osobine romantičnog kazališta. golem aparat, mnogo osoba, patentičan ton, složene sukobe i mnoštvo obrata. Velik su uspjeh postigli njegovi pseudopovijesni romani u kojima povijest oživljava kao zanimljiva i slikovita stvarnost. Dokument vremena obogaćen je zanimljivim zapletom, mnogim pustolovinama, simpatičnim i hrabrim junacima. Najpoznatije dimino delo je trilogija romana «Tri mušketira», «Dvadeset godina kasnije», «Vicomte de Bragelonne», zatim slijede «Grof Monte Kristo», «Kraljica Margo», te «Gospođa de Montsoreau». Uticaj avanturističko – povijesnih Dimaovih romana osjetio se gotovo u cijeloj europskoj trivijalnoj literaturi. Međutim, sama kompozicija, svjež dijalog i živ opis privlače i danas pažnju i interes široke publike. Umro je 1870. g.

KRATAK SADRžAJ

U luci Notre Dame de la Garde u gradu Marselju svi su s nestrpljenjem očekivali brod Faraon koji je trebao stići još prije tjedan dana. Svi su bili sretni i radosni, ali mlada zanosna Mercedes je videla da je na brodu zastava na pola koplja, što je označavalo neku nesreću. Fernand Mondego je provodio posljednje trenutke sa svojom nećakinjom Mercedes u koju je bio zaljubljen. Ona nije marila za to, već je s nestrpljenjem očekivala svoga zaručnika Edmonda Dantesa. Dantes je bio časnik na brodu, a nakon smrti kapetana Lecrela preuzeo je ulogu kapetana. Zavisan Dangles želio je samo najbolje Dantesu, jer se i on borio za tu titulu. Dangles otkriva Morellu, vlasniku broda da je brod pristao na Elbi što je značilo da je kapetan Lecrel imao sastanak s Napoleonom. Dantes, ne znajući ništa o politici, priznaje da kod sebe ima pismo koje mu je na samrti dao kapetan. Niti ne sluti da bi mu taj komad papira mogao uništiti život. Navečer, Mondego i Dangles pišu pismo tužiocu u kojemu optužuju Dantesa da je bonapartist. Pijani Caderousse im pomaže ne znajući što čini. Caderousse je Dantesov susjed koji zbog zavisti želi uništiti Dantesa. Inače, on se uvijek više zanimao za tuđe živote nego li za svoj vlastiti. Mladi odvjetnik de Villefort uhapsi Dantesa te saznaje da je pismo namijenjeno njegovu ocu Noirtieru.

da bi spasio svoju karijeru Dantesa osuđuje na robiju, a oca dovodi u Pariz. Dantes se nalazi u zamku. Pokušava shvatiti zašto je u zatvoru, ali ne pronalazi njemu shvatljiv razlog. Nakon deset godina u zamku upoznaje abbu Faria koji je pokušavši pobjeći iskopao tunel u krivom smjeru te došao do Dantesove tamnice. On pomaže Dantesu da razotkrije istinu, te ga podučava o svemu. Svećenik Faria umre, a domišljati Dantes sakrije njegov leš i u vreću zamota sebe. Vreća je bačena u more, a dantes je spašen od robije. Nakon mnogo sati provedenih na pučini Dantesa pronalaze talijanski krijumčari i spašavaju mu život. Edmund saznaje da mu je otac umro od gladi što u njemu budi veliku želju za osvetom. Dantes odlazi na otok Monte Kristo gde pronalazi najveći dio Spadinog blaga, sačuvanog više od 3, 5 stoljeća – to je blago Monte Crista.

Dantes saznaje da je Caderousse vlasnik krčme vlasnik krčme Mast du Gard gde živi sa svojom ženom Carconte. Predstavlja se kao abba Busoni i daje mu 100000 franaka, ali pod uvjetom da izvrši jedan zadatak – mora saznati sve o Danglesu, Mondegu i Villefortu.

Fernando Mondego postao je general s novim imenom lord de Marcerf, a oženjen je za prekrasnu Mercedes, nekadašnju Edmundovu zaručnicu. Villefort je postao državni odvjetnik, a Dangles najpoznatiji i najčuveniji bankar u Parizu.

Dantes odlazi u Marseille gde saznaje da je njegov prijatelj Morrel pred bankrotom. Predstavlja se kao blagajnik tvrtke Thomson and French te spašava prijatelja od bankrota. Morrelova obitelj zahvalna je nepoznatom darovatelju. Nakon što je spasio prijatelja od nevolje, odlazi u Rim na karneval i upoznaje Franza di Epinaza i Fernandova sina Alberta. Tu se po prvi put predstavlja kao grof Monte Kristo.

U Rimu su Alberta oteli rimski razbojnici i odveli ga u katakombe. Dantes spašava Alberta, a on ga uvodi u visoko pariško društvo. Upoznaje baruna Danglesa i njegovu kćer Eugeniju, grofa de Morcerfa, baruna Villeforda, njegovu kćer Valentine, sina Ednarda i ženu Heloisu. Odlazi u Pariz u posjet barunu Danglesu kao grof Monte Kristo kojemu se čitav svijet divi u proteklih pet godina. Otvara kod njega račun od pet milijuna franaka. Nakon toga odlazi De Villefortu od kojeg traži obranu od razbojnika.

Valentine ga upoznaje sa svojim dedom Noirtierom kojemu je pismo kapetana Lecrala bilo namijenjeno. Valentine je bila zaljubljena u Morrela, koji je sin vlasnika broda Faraon. Ona je trebala naslijediti veliko bogatstvo i zbog toga je njezina maćeha želi ubiti. kada bi se riješila čitave obitelji nasljedstvo bi pripalo njenom sinu Ednardu. Nakon što maćeha ubija cijelu njenu obitelj, Morrel je vrlo zabrinut za Valentine. Edmund je pristaje čuvati, no ona je ipak otrovana. na sreću nije umrla i Edmund je odvodi na otok Monte Kristo dok svi ostali smatraju da je mrtva. kasnije i sam Morrel dolazi na otok gde sretno žive ostatak svoga života.

Odlazi u kuću Mondega gde vidi Mercedes koja ga prepoznaje, ali ga ne želi izdati. Zajedno sa kćerkom Ali-paše, kojega je Mondego ubio, smišlja osvetu i prikuplja sve dokaze koje će upotrijebiti protiv njih. Upoznaje i poznatog varalicu Faustina te ga proglašava grofom Andrea Cavalcante. Od Danglesa kupuje Journal de Globe i španjolske vladine obveznice u iznosu od jednog milijuna franaka. Dangles također kupuje obveznice te ih preporučuje svim svojim mušterijama. Dantes odlazi u Španjolsku i potplaćuje glasnika. U Parizu nastaje panika zbog informacije da je u Španjolskoj započeo građanski rat. Dangles prodaje španjolske obveznice. Kada Dangles sazna da je informacija bila lažna poludi. Nitko mu ne vjeruje da je prodao i svoje obveznice pa mu svi prijete sudskom parnicom. Na kraju Dangles završava u ludnici.

Faustino, kojemu je pravo ime Benedito, prije sedam godina je trebao pobjeći zajedno sa Caderoussom sa galije. No, Benedito je izdao Caderoussa. Kada Caderousse ugleda Benedita izaziva ga na dvoboj u kojem Benedito ranjava Caderoussa. Dantes odvodi ranjenog Caderoussa k svojoj kući i otkriva mu da se ispod grofa Monte Crista krije Edmund Dantes. Kada je to Caderousse saznao umire od šoka.

Benedito je optužen za ubojstvo i odveden je u tamnicu. Tužitelj je de Villefort. Benedito dobiva upute od grofa Monte Crista. Tijekom čitave parnice ne želi reći svoje ime. Na kraju priznaje da je njegov otac iznajmio 1871. g. kuću u Autenili gde je boravio s nekom devojkom mjesec dana. žena je zatrudnjela i ubrzo nakon poroda umrla. Njegov otac je neželjeno dijete zakopao u vrtu, no to je videla jedna sluškinja koja je spasila dijete. Na svim dokumentima nalazio se potpis de Villeforta – njegova oca.

U Dantesovim novinama izašao je članak o Mondegu u kojemu piše sva istina o Ali-paši. Pročitavši to Alberto izaziva grofa Monte Crista na dvoboj. Prije dvoboja Dantes priznaje Mercedes čitavu istinu, a ona sve kaže Albertu. U dvoboju nitko ne želi pucati, a Alberto se ispriča Dantesu.

Mondego je osuđen da je tijekom grčkog rata kao francuski izaslanik na dvoru Ali-paše izdao Ali-pašu Turcima. Ali-paša mu je povjerio kćer i ženu, za koje Mondego tvrdi da ih je neprijatelj zaklao. U sudnicu kao svjedok ulazi kći Ali-paše, a Mondego ostaje zaprepašten kada shvati da je ona živa. Istina dolazi navidelo i otkriva drugu stranu poznatog generala. Mondego je ubio Ali-pašu, a njegovu kćer i ženu prodao u roblje.
Dolazi grof Monte Kristo i otkriva svoj pravi identitet. Mondego se ne želi tako lako predati i izaziva Edmunda na dvoboj. Edmund pobjeđuje, ali ga ne želi ubiti, nego želi da pati u tamnici kao on. Ne želeći to prihvatiti očajan Mondego se ubija. Mercedes odlazi u Marseille kako bi otputovala k svome sinu u Afriku. Ne želi Edmunda pokraj sebe, jer je ta ljubav već odavno nestala. Mercedes je razočarana i očajna, jer je Edmund uništio budućnost njena sina. Alberto je otišao u vojsku da plati očeve grijehe. Edmund i Heidi, kći Ali-paše, odlazi na otok Monte Kristo. Izjavljuju si međusobno ljubav i odlaze u Ameriku.

KARAKTERIZACIJA LIKOVA

1. EDMUND DANTES

Edmund Dantes je bio časnik na brodu Faraon. Nakon kapetanove smrti preuzeo je njegovu funkciju. Mnogi su mu na tom zamjerali smatrajući da je to učinio iz osobnih interesa. No, Dantes nije bio takav čovjek i on je najvjerojatnije to učinio zato jer je smatrao da je to njegova dužnost. Dantes je znao što želi postići u životu. Svu svoju pažnju posvetio je svojoj zaručnici, ocu i poslu. Bio je vrlo pošten čovjek, uvijek spreman da pomogne prijatelju u nevolji. Svoju sreću nikada nije krio pred drugima i mnogi su mu na tom zavideli, a on je zapravo htio svoju sreću podijeliti sa drugima. Nakon što je odveden u zatvor osjeća se vrlo razočarano i povrijeđeno. Ne može shvatiti kakvu je to kobnu grešku napravio da je morao ići u zatvor. On je oduvijek bio pošten, dobar čovjek i svakako nije zaslužio takvu kaznu i takvu zlu sudbinu. Njegove misli uvijek su vezane za prelijepu Mercedes i na njihov zajednički život koji je izgubljen u nepovrat. Očajan je , želi umrijeti, jer sve lijepo u njegovom životu, sav njegov rad i uloženi trud, sve je uništeno. Najviše ga boli činjenica da je bespomoćan i da se više ne može boriti protiv nepravde, jer nepravda nas okružuje, ona je svuda oko nas. Bio je neiskusan da bi sam mogao doći do razumnog odgovora. Kada uz pomoć abbe Farija otkriva istinu, on postaje drugi čovjek. Sve na što može misliti je velika želja za osvetom sa kojom se dobri svećenik ne može složiti. Dantes postaje okrutan, zaokupljen je osvetom, a mržnja ga je potpuno preuzela u svoje ruke. Stekao je mnogo znanja zahvaljujući dobrom svećeniku i sada je dovoljno iskusan da učini ono što ga proganja kroz čitav život, da vrati sve što mu je oduzeto. život mu je pokazao da zna biti vrlo nepravedan i nepošten i da najpravedniji ljudi gotovo uvijek loše završavaju. Nije se mogao pomiriti sa tim, nije mogao, a zapravo i nije želio shvatiti da je sav njegov trud u njegovoj mladosti otišao u nepovrat. Mislio je da će osvetom vratiti sebe, no nije znao da mora postati novi čovjek sa novim stavovima i razmišljanjima o životu, jer je onaj stari Edmund Dantes već odavno nestao. Kada saznaje da mu je otac umro od gladi želja za osvetom mu je dodatno narasla. Noćima ga muče strašne noćne more u kojima vidi svoga izgladnjeloga oca. Ljubav prema ocu stvorila je preveliku mržnju u njemu, mržnju koju nitko ne može nadvladati, čak i njegova voljena Mercedes. Sve koji su mu nanijeli nepravdu želi postepeno uništiti, želi ih videti kako pate, kako gube sve najdraže što imaju u životu. želi u njima videti sebe i žele da i oni sami na svojoj koži osjete kako je to osjećati takvu bol i očaj kakvu on sada osjeća. Sa smijehom i bijesom na licu uništava jednog po jednog, no tek tada negde duboko u duši shvaća da mu uništavanje tuđih života ne pruža nikakvo zadovoljstvo i to ga dovodi u još veću bol i očaj. Na kraju umjesto da postane sretan, on shvaća da se zbog osvete promijenio, ne prepoznaje više onu osobu koja bi svakome pomogla. Bez imalo žalosti napušta svoju Mercedes, ipak shvaća da osveta zapravo ne donosi nikakvo zadovoljstvo, već da je u životu mnogo važnije opraštanje. Na kraju svoje rane liječi uz Heidi, možda jedinu osobu koja ga je mogla razumjeti. Postaje sasvim druga osoba koja se predstavlja kao grof Monte Kristo koji nema nikakve sličnosti sa časnikom broda Faraon.

2. ABBA FARIA

Abba Faria je svećenik koji veliki dio svoga života provodi u zatvoru, no ipak nikada nije imao loše misli. Bio je iznimno dobar čovjek. Jedina želja mu je bila izaći iz zatvora. Ipak, uvelike se razlikovao od drugih zatvorenika, jer on nije samo čeznuo za slobodom, već je želio pronaći blago Monte Crista i izgraditi mnoge humanitarne ustanove. Nije imao svoju obitelj, jer je bio svećenik, no bio je naučen svoju ljubav nesebično dijeliti. Volio je pomagati bespomoćnima i osjećati se korisnim. Najveće zadovoljstvo činilo mu je podučavanje drugih. Bio je vrlo učen čovjek i svoje je znanje želio širiti na druge ljude. Podučavao je matematiku, jezike, teologiju, filozofiju, povijest i logiku. Bio je i vrlo snalažljiv i inteligentan čovjek. U svojoj je ćeliji izradio sunčani sat i kalendar, tako da je uvijek znao koji je datum i koliko je sati. Bio je jedan od rijetkih, a možda i jedini zatvorenik koji nije izgubio pojam o vremenu tijekom robije.

Od riblje kosti pravio je igle, dijetlo od željezne spone s okvira kreveta, a blagdansko meso koristio je loj za izradu svjetiljki. Podučavajući Dantesa pomogao mu je da otkrije istinu o sebi. Mnogo puta je zažalio zbog toga, jer je Dantes kasnije postao sasvim drugi čovjek. Nije mu se nimalo sviđalo toliko mržnje u Dantesovim očima. Često je sebe osuđivao što je nenamjerno stvorio želju za osvetom u tom čovjeku. Dantes je prije nego što je otkrio istinu zapravo bio vrlo sličan Fariju, oboje su širili ljubav i poštenje svijetom. Faria je smatrao da se ljudi nemaju pravo osvećivati, jer osveta pripada samo Bogu, a ljudska osveta je veliki grijeh. Po tome niti jedan čovjek ne bi smio uzeti pravo da sudi nekoga ili se osvećuje nekome.

3. MERCEDES

Mercedes je bila mlada, privlačna devojka, zaručena za Dantesa. Čitav smisao svoga života pronašla je u njegovoj ljubavi. Čitavo vrijeme dok je Dantes plovio, ona ga je nestrpljivo i vjerno čekala. Nakon što ga odvode, ona osjeća veliku tugu. Napušta grad i godinama pokušava zaboraviti Dantesa, ali to je bilo uzaludno jer ga nije mogla zaboraviti. Pomirila se sa svojom sudbinom i nastavila živjeti raskošan život s Mondegom. Takav život je nikada nije uspio usrećiti. Ona zapravo živi takvim životom za dobrobit svoga sina. Kada se Dantes vraća, ona razočarano shvaća da je čovjek kojeg je ona voljela odavno nestao i da se njihova nekadašnja ljubav nikad više neće moći vratiti. Shvaća da je Dantesu stalo jedino do osvete i ne pronalazi više ni malo ljubavi u njemu. Nakon što je Dantes uništio Mondega, ona mu ne želi oprostiti što je njezinom sinu oduzeo oca. Ljubav Mercedes prema njenom detetu ipak pobjeđuje ljubav prema Dantesu.

4. FERNAND MONDEGO

Fernand Mondego je lik koji nam pokazuje kako ne bi smjeli biti ljubomorni u životu jer ljubomorom ništa ne postižemo. U njegovim mislima bilo je mjesta samo za zavist i želju da ima nešto što njemu ne pripada. Vrlo je pohlepan, a spreman je čak i ubiti zbog svoje pohlepe i sebičnosti. Nikada nikome ne bi pomogao. Sve čini samo radi svojih vlastitih interesa.

5. DANGLES I DE VILFORT

Ova dvojica imaju gotovo identične karakteristike kao Mondego. Sve čine iz osobnih potreba, kroz život ih vodi pohlepa i sebičnost. životni cilj im je novac i želja za slavom, ali ne shvaćaju da se slava ne može steći na taj način. Možda su tom svojom ohološću i uspjeli u životu, no zaboravili su da će im sve te njihove pogreške jednom i zasmetati. Nisu marili za to koliko će nečiji život biti upropašten, jer su presebični da bi iskazivali osjećaje kao što su ljubav ili sažaljenje nad nekim.

OSNOVNE MISLI DELA

1. Ljudski je griješiti, no isto je tako ljudski opraštati i najgore zločine.

2. Čovjek mora shvatiti da na ovom svijetu ne može uspjeti sam. Važno je da stvara prijateljstva, ali ne ona lažna, već ona kada se uvijek možeš osloniti na svoga prijatelja. Najgora kazna za svakog čovjeka je samoća, dok je iskreno prijateljstvo najveći dar koji si čovjek može priuštiti.

3. Majčinska ljubav jača je od bilo koje druge ljubavi. U ovom romanu to se vidi na primjeru Mercedes koja je za dobrobit svoga deteta čak i napustila čovjeka kojeg je čekala dugo vremena.

4. Ljubomorom se ne postiže ništa. Ljudi moraju surađivati i uopće ne misliti o tome da li netko ima nešto više od nas. Uostalom, mi nismo na ovom svijetu da bismo sređivali račune sa drugim ljudima. Ako ti netko nanese zlo, treba mu uzvratiti dobrim delom, jer će onda i taj čovjek shvatiti da je nešto krivo učinio.

5. Ljudi koji se pošteno probijaju kroz život da bi došli do svoga cilja i pritom ne zanemaruju i ne gaze druge možda će kasnije doći do toga cilja, ali im se neće moći osporiti da su to stekli vlastitim radom i htijenjem, za razliku od onih koji gaze sve pod sobom i dođu također do toga cilja, ali tek tada pred njih dolaze problemi i oni shvaćaju da su najobičnije kukavice, da moraju priznati poraz i moliti za oproštenje.

JEZIK I STIL

Pisac piše opsežno i zadržava se na detaljima, a opsežnosti toga dela pridodaju brojni epiteti, metafore i poredbe. Tim detaljima želi čitatelja čim više uvesti u radnju. Često se malo duže zadržava na psihičkoj karakterizaciji pojedinog lika, a u prvi plan često dovodi osjećaje i misli.
IP sačuvana
social share
Ni jedan čovek nije ostrvo, sam po sebi celina; svaki je čovek deo Kontinenta, deo zemlje; ako Grudvu zemlje odnese more Evrope je manje, kao da je odnelo neki Rt, kao da je odnelo posed tvojih prijatelja ili tvoj; smrt ma kog čoveka smanjuje mene, jer ja sam obuhvaćen Čovečanstvom.
I stoga nikad ne pitaj za kim zvono zvoni; ono zvoni za tobom...

Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Moderator
Legenda foruma


Sve ima svoje...

Zodijak Libra
Pol Žena
Poruke 44533
Zastava Vojvodina
OS
Nepoznat
Browser
Mozilla Firefox 4.0.1
mob
Nokia 
    Gospoda Glembajevi - Miroslav Krleža (analiza drame)

Miroslav Krleža (Zagreb, 7. juli 1893. – Zagreb, 29. decembar 1981.), književnik i enciklopedista, po mnogima najveći hrvatski pisac 20. veka.

Mesto i vrijeme radnje: Zagreb, jedna ljetna noć prije rata 1914-18. od jedan do pet u noći

Likovi:

· Ignjat Glembay, bankar, direktor poduzeća Glembay Ltd. (69 godina)

· barunica Castelli - Glembay, njegova druga žena (45 godina)

 · dr. Leone Glembay, sin Ignjata i prve supruge rođ. Basilides - Danielli (38 godina)

 · Angelika Glembay, udovica starijeg Glembayevog sina Ivana (29 godina)

 · Fabriczy, bankar Glembaya, veliki župan (69 godina)

 · Dr. Puba Fabriczy, advokat, pravni savjetnik poduzeća Glembay Ltd. (28 godina)

 · dr. med. Altman, liječnik (51 godina)

 dr. theol. et phil. Silberbrandt, baruničin ispovjednik (39 godina)

 · Oliver Glembay, sin barunice Castelli i ignjata Glembaya (17 godina)

  sobarice, gosti

  Vrsta: drama u tri čina (psihološko-socijalna)

  Sadržaj:

    ČIN PRVI


    Crveni salon. Na zidovima se nalaze petnaestak portreta obitelji Glembay. Sve je puno gostiju. Na sceni stoji Sestra Dominikanka Angelika, udovica Ivana Glembaya, (najstarijeg sina Ignjata Glembaya) i promatra portrete. Vitka je i otmjena, ruke skriva u naborima rukava. Uz nju stoji Leone Glembay. Ima prosjedu kosu, rijetku bradu, bez brkova. U ustima ima lulu. Leone počinje razgovarati o Kantu i Euleru te o logici i matematici. Prvi put izlazi na vidjelo da je Leone zaljubljen u Angeliku kada joj govori da je ona jedino u što vjeruje u glembayevskoj kući. Govori joj da ju je gledao cijelo veče. Angeliki postaje neugodno. Dolaze do portreta Angelike i počinju razgovarati o njemu. Dolaze Fabriczy i Silberbrandt. Svi razgovaraju o portretu. Dok ga Fabriczy i Silberbrandt hvale Leon u njemu stalno nalazi pogreške. Angeliki postaje neugodno pa odlazi do drugih portreta. Svi dolaze za njom. Ona počinje ispitivati Fabriczya o ljudima na portretu. Dok Fabriczy govori o njihovim dobročinstvima Leone priča da je točno da su svi Glembayevi varalice i ubojice kako je rekla stara Barboczyjeva. Fabriczy je bio začuđen tim njegovim stavom. Dolazi Puba tražeći barunicu. Sav je razdražljiv jer se nitko osim njega ne brine za nedavni događaj. Govori o napisima u tisku koji nepovoljno govore o obitelji Glembay i posebno barunici. Smatra da to treba demantirati u novinama. Uto dolazi Glembay i govori da to nije potrebno. Svi prisutni očituju se što treba napraviti. Poslije svirke na klaviru u prostoriju dolazi barunica. Govori da su je oslobodili i da o tome više ne govore jer je uzrujavaju. Puba pita Glembaya što da radi. Ovaj odgovara da se tome protivi, a barunica govori da je boli glava. Puba počinje čitati članak u kojem se sve objašnjava: Sinoć se oko devet sati s trećeg kata bankarove kuće bacila krojačka radnica Fanika Canjeg zajedno s sedmomjesečnim djetetom nakon što je bila izbačena iz Glembayeve kuće. Prije toga njenu je svekrvu pregazila barunica sa svojom kočijom, ali bila je oslobođena optužbe. Članak optužuje barunicu za ubojstvo svekrve i krojačice. . Glembay više ne može slušati i traži Pubu da prekine čitati. Puba počinje govoriti kako bi trebali napraviti demante na takve članke u tisku. Glembay opet ustaje protiv toga. Leone cijelo vrijeme pozorno slušajući govori im da nikakvim riječima ne mogu oživjeti mrtvu ženu. Barunica se buni ne misli li on da je ona za to kriva. On pređe preko tog pitanja. Počne govoriti da je razgovarao s tom ženom i da je ona tražila samo jednu Singericu. On joj je rekao neka se ne ponižava i neka ode. Kada je otišla, otišao je i kupio Singericu te poslao na njenu adresu. Puba u tome vidi priliku da se demantiraju novine, a Leone tom ne može vjerovati. Barunici je svega dosta, zove psa i s pratnjom izlazi iz sobe na terasu, a zatim i u vrt. U daljini se čuje grmljavina. Dolazi do svađe Leonea i Silberbrandta. Silberbrandt govori da je čuo razgovor između Leonea i krojačice i da je čuo da je Leone rekao da bi najbolje bilo da se baci kroz prozor. Leone na to odgovara optužujući barunicu i njenom lažnom dobročinstvu. Silberbrandt je počinje braniti, a Leone ga optužuje da je baruničin ljubavnik. To sve sluša Glembay na terasi.

    ČIN DRUGI

    Zbiva se trideset minuta poslije. Sve se zbiva u sobi Leonea Glembaya. On pakira kovčege. Tu se nalazi i Silberbrandt. Optužuje Leonea da ga nije trebao optužiti pred svima. Da mu je to rekao u četiri oka još bi mu i mogao oprostiti, ali ovako ne zna. Leone se gotovo i ne obazire na Silberbrandta. Netko pokuca. Ulazi Glembay. Leone mu govori da sjedne. Glembay ostane stajati. Silberbandt se ispriča i povuče iz sobe. Nastavlja se dijalog između oca i sina. Počinju govoriti o Leonovu slikanju, grmljavini, nekom nécessaireu stalno izbjegavajući temu. Konačno Leone upita zašto je došao. Glembay mu govori da je čuo svaku njegovu riječ i da li je to istina. Leone govori da je suvišno da razgovaraju. Glembay želi da prijateljski razgovaraju, ali Leon to odbija. Glembay traži dokaze, a Leon kaže da ih nema. Leon počinje razgovarati o obitelji. Govori da je barunica za sve kriva. Njegova se sestra Alis se utopila jer je saznala da je mladić u kojeg se zaljubila ljubavnik barunice. Također optužuje barunicu za smrt majke koja se otrovala. Govori kako se sjeća da je odmah slijedećeg dana barunica došla k njima s kitom ljubičica i psom i da nije ni izmolila Oče naš, a već se prekrižila i otšla u salon. Glembay mu govori da mu je mjesto u ludnici i da je to Daniellijeva krv, a ne Glembayeva. Leone optužuje oca da je barunici kupovao darove i vile dok je još majka bila živa i da još uvijek od njega uzima novac kojim bi se mogla nahraniti cijela zemlja. Glembay odgovara da ga je barunica naučila živjeti i da nema nikakvo prava da je optužuje. Tada se počinju svađati o novcu i imovini koju je u obitelj donijela Leoneova majka. Ponovo se vraćaju na to kako je Leone optužio barunicu da ima ljubavnika. Leone Glembayu daje pisma, nađena kod nekog Skomraka koji se ubio zbog barunice, pisana baruničinim rukopisom i potpisom Mignon. Glembay pisma ne priznaje. Tada Leone počinje vrijeđati barunicu što rezultira provalom bijesa kod Glembaya koji konačnu dva puta udari Leonea raskrvavivši mu lice. Konačno Leone priznaje da je barunica i njega zavela i da zbog toga jedanaest godina nije dolazio. Glembaya počinje probadati srce. Zove slugu da ode po barunicu. Ne mogu je naći u sobi. Glembay postaje sumnjičav. Barunica dolazi, a Glembay je pita gdje je bila. Ona slaže da je bila u vrtu jer ima migrenu. Glembay ponavlja: “ M-m-m-i-gre-na?” U tom mumljanju padne. Barunica izvan sebe traži da netko donese leda ali kasno, Glembay je bio već mrtav.

    ČIN TREĆI

    Glembayeva spavaća soba. Na postelji leži Glembay. Do njegovih nogu, na klecalu, kleči sestra Angelika. Leone slika oca. U naslonjaču sjede Fabriczy, Silberbrandt i doktor Altmann. Svitanje. Na telefonu razgovara Puba Fabriczy dogovarajući sastanke odbora. Fabriczy, Altmann i Silberbrandt razgovaraju o smrti. Dr. Altmann o smrti razgovara s medicinskog, a Silberbrandt s vjerskog stajališta. Leone nije zadovoljan skico i potrga je, a Puba uzima komadiće i na stolu ih slaže u cjelinu. Leone govori o svom snu o mrtvim ribama govoreći da to nije dobro. Puba govori preko telefona i saznaje da je u banci pasiva više od pet milijuna. Dolazi barunica i moli Angeliku da ode po kravatu za Glembaya. Ostaje sama s Leoneom. Pita ga zašto je mrzi, što mu je skrivila. On šuti. Govori Leoneu da je on bio jedina traka svjetlosti u glembayevskoj kući. Govori kako je njen sin već poprimio glembayevska obilježja, kako se u njemu već razvija zločin. Vraća se Angelika. Donosi kravatu. Leone odlazi na telefon. Vraća se i govori barunici da je treba direktor Trgovačke banke. Angelika i Leone ostaju sami. Leoneu postaje slabo. Angela ga dovodi do divana. On legne. Leone joj govori kako je dotukao Glembaya. Govori da postoji samo jedno rješenje, a to je ubiti se. Dolazi barunica poput luđakinje. Govori da je Glembay nitkov, hulja, da ju je pokrao. Angeliki govori da glumi, da je drolja, da je ljubavnica kardinala. Leone joj govori: “Marš napolje. ” Ona mu govori da je ta kuća njeno vlasništvo, da je nitko ne može otjerati. Opet optužuje Glembaya. Leone joj govori da je uzeo samo ono što je ona od njega krala sve te godine. Barunica optužuje da su svi Glembayevi ubojice i varalice. Leone uzima škare i govori: ”Ni riječi više!”;želi je zgrabiti, ali ona pobjegne I on za njom potrči za njom. Čuje se lupanje vratima, razbijanje stakla. Barunica viče: “Pomoć!” na što ulazi sluga i uzima instrumente dr. Altmanna. Govori da je barunica zaklana na stubištu. Angelika stoji poput kipa.
IP sačuvana
social share
Ni jedan čovek nije ostrvo, sam po sebi celina; svaki je čovek deo Kontinenta, deo zemlje; ako Grudvu zemlje odnese more Evrope je manje, kao da je odnelo neki Rt, kao da je odnelo posed tvojih prijatelja ili tvoj; smrt ma kog čoveka smanjuje mene, jer ja sam obuhvaćen Čovečanstvom.
I stoga nikad ne pitaj za kim zvono zvoni; ono zvoni za tobom...

Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Moderator
Legenda foruma


Sve ima svoje...

Zodijak Libra
Pol Žena
Poruke 44533
Zastava Vojvodina
OS
Nepoznat
Browser
Mozilla Firefox 4.0.1
mob
Nokia 
Cvece zla - Šarl Bodler

Beleška o piscu Šarl Bodler ( 1821.-1867. ), francuski liričar, književni i likovni kritičar, autor izvanrednih pesama u prozi, najznačajnija je pesnička ličnost za modernu europsku poeziju, za njen pesnički izraz i tematiku te za sve njene teorijske preokupacije. Nesporazumi i trzavice u obitelji s majkom, poznanstvo s mulatkinjom Jeanne Lemer ( poznata pod imenom Jeanne Duval ), krajnje nesređen život ( pokušaj samoubojstva ), duboki sukobi s društvom, prevođenje E. A. Poea, odlučni su poticaj u njegovoj poeziji. Ali je Bodler u izboru motiva, izraza, jezika, ugođaja i atmosfere potpuno nova i izvorna pesnička ličnost. Među modernim pesnicima prvi je prikazao sumornost urbanih situacija i perspektiva, obrađujući njihove potpuno nove, ali i šokantne, dotada nezamislive motive. Glavno autorovo delo, istovremeno i teleljno za svu kasniju poeziju, Cveće zla ( 1857, drugo izdanje 1861. i treće izdanje 1869. ) izazvalo je svestranu diskusiju. Ipak Baudelairovi poetski motivi, sugestivnost potpuno novih metafora, snaga i neposredna životnost simbola, najviša dotjeranost jezika, složenost u zapažanjima, oživljavanje sinestezije izborili su Baudelairovim ostvarenjima neprijeporna priznanja.

Cveće zla Šarl Bodler posve je originalna i individulana pesnička ličnost. On je u punom smislu riječi preteča simbolizma i moderne poezije uopće, a njegova pesnička zbirka Cveće zla sadrži sve elemente kasnije simboličke poezije Bodler se u svemu odupire dotadašnjim lirskim konvencijama, bile one tematskog ili formalnog karaktera. Umjesto romantičarskog sentimentalizma i pejzažnih motiva, Bodler otkriva nove ljudske senzibilitete. Ostajući u svom vremenu, zatvarajući se u ugođaje urbane sredine i zatvorene vidike, on analizira vlastita osjećajna stanja: svoje nemire, tjeskobe, doživljavanja smrti kao osnovnih opsesija. Iz tih osjećajnih stanja izbija i neodređen pesnikov revolt koji se manifestira u ciničnom odnosu prema ljudima i životu: hvali ono što je nemoralno, nezdravo, odvratno-satanizam. Baudelairova poezija prodire duboko u psihu, to je obraćanje svom dubokom “ja” , punom tajnovitosti, nedefinirasnsti, groze, tamnih i nejasnih slutnji. Bodler realnu stvarnost doživljava kao neorganizirano i porazbacano mnoštvo slika i oznaka koje svoj smisao i sklad dobivaju tek u mašti stvaraoca te se tako pretvaraju u njegovu subjektivnu realnost. Baudelairovi Cveće zla delo je koje je izazvalo veliki skandal. Za ono vreeme previše slobodno našlo se na sudu, neke su pesme bile zabranjene. Međutim ni to nije spriječilo ogroman Baudelairov uspeh koji je očit i danas. Prokleti se pesnik na početku Cvjetova zla obraća čitaocu, on sebe na neki način uspoređuje s čitaocem, sa svim čitateljima, sa sveukupnim čovječanstvom.


“Jedino dodada! - Kroz beskrajne sate Dok sanja vješala, puši lule skromne. Znaš je čitatelju, nekaznicu lomnu Hipokrite stari - moj jednaki- brate!” ( Čitatelju )

Bodler čitave cikluse pesma posvećuje ženama. Njegov odnos prema ženi izuzetno je čudan. Za razliku od ostalih pesnika koji su ženu uzdizali do nebeskih visina, Bodler prezire ženu nazivajući je s demonom, mučenicom, prokletnicom.
“Device, demoni, mučenice bijedne ! U preziru zbilje i njezinih uza Sve beskraja žedne nezbludne il’ čedne, Čas krikova prene, a čas prene suza, Nad našim se paklom, munja nadsrne, Grči duša moja: žali vas i voli, Jer ko ganje peće žeđ muka žene, Srca vaša - mize ljubavi i boli!” ( Prokletnice )

žene Bodler smatra ograničenim, glupim i sposobnim samo da zadovoljavaju muškarca. Išao je iz krajnosti u krajnost, čudi se što žena ima pristup u crkvu. žene koje su inspirirale Bodler bile su Jeanne Duval ili Crna Venera, Apolonije Sabatier, Bijela Venera i Marije Danlrme Madona. Crna Venera bila je mulatkonja i Bodler je njoj posvetio čitav jedan ciklus pesama: Nakit, Egzotični miris, kosa, Vampir, Zeba. Crna Venera je prostitutka, monstruozna mješanka, lažljiva, nemilosrdna, samouvjerena i alkoholičarka koju pesnik ipak pretvara u predivnu devojku.

“Dugo! Uvijek! U kosu ću ti tkati Rubine, safire, dare skupocijene! želji ćeš se mojoj uvijek odazvati. Jer ti si mi čaša sanje dragocjene Iz koje ispari vino uspomene! “ ( Kosa )

“Ni sni opijuma ni tajanstva tame Tako me ne mame kao slast usana, K tebi žudnje idu poput karovana Da ne sjaje zjena gase žeđu čame. ( Sed not satiatia )

Bijela Venera i Madona bile su manje važne žene za Baudelaierevo pesničko stvaralaštvo, no i o njima ispevao je pesme u kojima je iskazao svoju nadljudsko umijeće.

“Sagradit ću za te, o Madono moja, na dnu svojih žalosti bez broja, Izdupsti u kutu svog srca najcrnijem Daleko od svijeta tek da te sakrijem, Skrovište za te modro i pozlaćeno. Načinit ću noževa sedam, bez smijeha Brusit ću ih kao majstor igve svoje I u dno naciljati ljubavi svoje, Zabosti ih u srce ti prestrašeno, Srec rasplakano, Srce zagušeno! ( Jednoj Madoni )
Ljubav se dijeli na dvije komponente, seks i erotiku. Seks je često fizički kontakt, dok je erotika nešto duhovno što se događa u čovjekovoj psihi i što obično nema nikakve veze s fizičkim kontaktom. U Baudelairovim pesmama prevladava erotika i ljubavni zanos prema ženama simbolima ljepote i zla koje pesnik istovremeno voli i mrzi.

“ U postelju skrivaš zvijezde same, O nečista ženo, okrutna od čame! Da ti se u igri posobone zubi U jaslama trajnim novo srce ljubi.”

Bodler, prokleti pesnik, bio je kontraverzan ličnost za svoje vreeme o čemu svjedoče i njegove pesme. trebalo je proći mnogo godina da bi puk shvatio vreednost njegovih stihova. Vodile su se mnoge polemike oko toga da li je ono što je bolesno u stvarnosti bolesno i u umjetnosti. Bodler bio je zasigurno psihički nestabilna i nezadovoljna osoba koja nije bila zadovoljna svojim životom i koja je spas pronalazila u opijumu i alkoholu. No svakako je to njegovo nesređeno psihološko stanje napravilo od njega jednog od najbljih pesnika svih vremena.

“ Sva priroda hram je gde stupovi živi Izrijecima mutnim ponekad se glase: kroz šumu simbola čovjek probija se i pod njinim prisnim pogledima živi.” ( Suglasja )

U pesmi Suglasja Baudelire je iznio vlastitu poetiku. Osnovni je zadatak pesnika da uočava i pronalazi u toj “šumi” simbola analogije, suglasnosti, a ta srodnost svih elemenata prirode poetski se može izraziti samo simbolom, usporedbom, metaforom, alegorijom. Bodler je svojom poezijom, unoseći u nju ponovo subjektivni osjećaj kao bitnost, ali ne u romantičarskom smislu, ne iznoseći toliko goli osjećaj koliko “dušu”, psihu čovjeka - a s druge strane ostvarujući posebnu viziju života - doista otvorio put poeziji i uopće stvaralaštvu simbolista, koji će se pojaviti kao direktna reakcija na parnasovce i njihovu poeziju.
IP sačuvana
social share
Ni jedan čovek nije ostrvo, sam po sebi celina; svaki je čovek deo Kontinenta, deo zemlje; ako Grudvu zemlje odnese more Evrope je manje, kao da je odnelo neki Rt, kao da je odnelo posed tvojih prijatelja ili tvoj; smrt ma kog čoveka smanjuje mene, jer ja sam obuhvaćen Čovečanstvom.
I stoga nikad ne pitaj za kim zvono zvoni; ono zvoni za tobom...

Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Moderator
Legenda foruma


Sve ima svoje...

Zodijak Libra
Pol Žena
Poruke 44533
Zastava Vojvodina
OS
Nepoznat
Browser
Mozilla Firefox 4.0.1
mob
Nokia 
Buka i bes - Vilijem Fokner(prepricano delo)

 Beleške o piscu:

  Vilijem Fokner rodio se 1897. godine u mestašcu Nju Albaniju u saveznoj državi Misisipi, kao praunuk Vilijema K. Foknera, trgovca koji je u istoriju književnosti ušao svojim romanom Bela ruža Memfisa. Sa pet godina seli se sa obitelji u gradić Oksford, u istoj državi.

 Kratko je selovao u 1. svetskom ratu, kao zrakoplovac u Kanadskim dobrovoljcima. Poslije rata seli se u New Orleans, gde se druži sa Sherwoodom Andersonom, koji je imao značajan utjecaj na njegovo stvaralaštvo. Za to vrijeme je napisao nekoliko pjesama i crtica o New Orleansu, a sredinom 20-ih godina vraća se u Oxford, gde se ženi, kupuje farmu i ostatak život provodi kao farmer, kojemu je pisanje hobi. Prvi roman, Vojnikova plaća, objavio je 1926., i tipično je delo predstavnika “izgubljene generacije” (Hemingway, Dos Pasos, Ficdžerald). Pravi proboj napravio je tek s romanom Buka i bes (1929.), koji je bio revolucionaran u istoriji romana.

 Ostala poznatija dela su mu:

 - Romani: „Dok ležah na samrti“, „Svetilište“, „Svjetlo u avgustu“,

 „Abšalome, sine moj“

 - Zbirka pripovijedaka „Ovih 13“

 - Drama „Rekvijem za opaticu“
1950. godine Fokner je dobio Nobelovu nagradu - nakon brojnih američkih književnih nagrada, konačno priznanje njegove vrijednosti. Umro je 1962.



 O delu:

 Buka i bes se kao i većina Foknerovih romana odvija u izmišljenoj okrajini Yoknapatawpha, koja zajedno sa svojim središtem, gradićem Džefersonom, na području većem od 2400 km², ima 15611 stanovnika (6298 belaca i 9313 crnaca). Roman je podijeljen na četiri poglavlja, i svako poglavlje prikazuje tok svijesti trojice braće Compson: Benjia, Quentina, i Jasona, uz još jedno dodatno poglavlje koje je ispričano u trećem licu. Fokner je kasnije napisao i dodatak kojim je bolje objasnio događanja prije, tijekom, i poslije radnje romana, ali on nije sastavni dio romana.



 Vilijem Fokner o delu - Kako je nastao roman Buka i bes?

 Prema mojoj ocjeni, ni jedna moja priča nije dosta dobra i zato sam trideset godina uvijek pisao novu, nadajući se da bi ta mogla biti dosta dobra. Pa bi tako moj osobni osjećaj valjda bio nježnost prema onoj koja mi je prouzročila najviše zebnje, kakvu bi majka mogla osjećati za dijete, a ona koja je meni prouzročila najviše zebnje i za mene predstavlja najsjajniji neuspjeh jest Buka i bes... Počela je kao kratka priča, priča bez zapleta, o nekoj deci koju šalju od kuće za vrijeme bakina sprovoda. U toj su priči ona bila premlada da bi im se kazalo što se zbiva, i videla su te stvari samo usput, uz dečje igre kojima su se zabavljala, a te su igre bile sumorni posao odnošenja leša iz kuće itd. Tada mi se javila ideja da bih mogao mnogo više izvući iz ideje slijepe samousredotočenosti nevinosti, što bi je pokazivala deca, ako bi jedno od te dece bilo istinski nevino, dakle, idiot. Tako se rodio idiot i onda sam se zainteresirao za odnos idiota prema svijetu u kojem se nalazio, ali s kojim nikad neće moći izaći na kraj, i odakle će dobiti nježnost, pomoć da ga štiti u njegovoj nevinosti. Mislim "nevinost" u tom smislu što ga je Bog pri rođenju učinio slijepim, naime bez pameti, i on nikad ništa neće moči učiniti da bi se to promijenilo. I tako se počeo javljati lik njegove sestre, a onda brata, tog Jasona (koji je za mene predstavljao potpuno zlo). On je najopakiji lik, čini mi se, koji sam ikada zamislio. Tada sam vidio da to ne mogu nikako izreći u kratkoj priči. Pa sam tako iskazao idiotovo doživljavanje toga dana, i bilo je nerazumljivo, čak ni ja ne bih bio mogao reći što se tada zbivalo, pa sam morao napisati još jedno poglavlje. Tad sam odlučio da Quentin dade svoju verziju tog istog dana, odnosno te iste prilike, i to je učinio. Onda je trebalo dati kontrapunkt, a to je bio drugi brat, Jason. Tada je već sve bilo potpuno zamršeno. Znao sam da je daleko od toga da bude gotovo, pa sam morao napisati još jedan odeljak, s izvanjske perspektive, u kojemu netko izvana, pisac, govori o onomu što se dogodilo tog dana. I tako je nastala knjiga, tj. istu sam priču napisao četiri puta. Nijednom nije bilo kako treba, ali toliko sam se mučio da ništa od toga nisam mogao baciti i nanovo početi, pa sam je tako tiskao u četiri odeljka...

 Sadržaj:

Prvo poglavlje je unutrašnji monolog Benjia, tridesettrogodišnjeg idiota koji ne govori, nego samo stenje ili zavija, ali je njegov tekst uglavnom čist i jednostavan, iako ne i lako razumljiv. Benji je uvijek u pratnji crnog dečaka Lustera, unuka (ili najmlađeg sina?) stare Dilsey. Benji i Luster najprije gledaju kako se na susjednom zemljištu igra golf. Kasnije saznajemo da je i to igralište nekad bilo pašnjak Compsonovih, namijenjen da bude Benjievo vlasništvo, ali prodan da bi se platili troškovi za vjenčanje sestre Candance (skraćeno Caddy) i troškovi studija brata Quentina. Za vrijeme igre, jedan od igrača zove Caddie, što Benjia asocira na sestru (iako se drugačije piše, izgovor te dvije riječi je isti). U sjećanje mu se vraćaju prizori iz detinjstva u vezi sa sestrom, i tad Benji uvijek počne jaukati. Luster je čitav dan zaposlen tražeći 25 centi koje je izgubio, kako bi mogao ići u cirkus. Traženje novca izaziva kod Benjia još jednu, najstariju scenu, ili bolje sekvencu, u radnji romana, koja se zbiva 1898., za vrijeme bakičine smrti. Tad još deca, Quentin, Caddy, Jason, Benji i crnčić Versh, koji je tad bio Benjiev pratioc, vršljaju po rukavu rijeke.Quentin i Caddy svađaju se jer ona želi svući svoju haljinu, a brat joj to neda. U svađi, Caddy će se namočiti i zaprljati gaćice. Jason se za to vrijeme igra sam. Roskus, stariji crnac, vjerojatno Dilseyin muž i otac njene dece, zove ih na večeru. Jason odmah odaje ocu da su se Quentin i Caddy prskali, ali Caddy traži dopuštenje da bude glavna kod večere. Kasnije izlaze u dvorište prema kolibi crnačke posluge i dok se Versh sa svojom sestrom Frony igra krijesnicama, Caddy, popevši se na drvo, gleda osvijetljenu kuću i misli da odrasli imaju društvo. Deca vide da su joj gaćice prljave. Kad Dilsey uspije da ih pošalje u kuću, osim Quentina koji se povukao sam iza kuće i kasnije u hambar - otac, g. Compson, na stubama ih upozorava da je mama blizu. Deca odlaze na spavanje, i to Benji i Caddy u jedan krevet. Idući sloj Benjijevih sjećanja potječe - a to opet saznajemo neizravno - iz studenog 1900.; a odnosi se na kišni dan u knjižnici kuće kada se Caddy u majčinu prisustvu bavi oko malog Benjija i kaže mu da se od sada više neće zvati Maury, nego Benji. Neurotična, neprijazna majka zatražila je tu promjenu imena, iako joj se kratica Benji ne sviđa, više joj se sviđa formalniji biblijski oblik Benjamin (njegov brat Jason kasnije će ga zvati kratko Ben). Maury je brat gospode Compson (rodene Bascomb), a promjena imena treba simbolički značiti odricanje majke, u ime svog porijekla, od sina degenerika, ploda njezinog zlosretna ulaska među Compsonove. Njezin suprug, naprotiv, Jason Compson (treći tog imena na obiteljskom stablu), dobroćudan i miran, tuče i pomiruje posvađenu decu (Caddy je napala brata Jasona što je poderao Benjieve lutke od papira), prijatelj je s Quentinom (a taj je upravo ušao u kuću pošto se potukao s nekim dečakom koji je pokušavao gurnuti žabu u Caddynu školsku klupu). Svi koji ulaze - otac, Quentin, Versh – mirišu Benjiju po kiši. Ujak Maury i njegova ljubavna afera s gospođom Patterson u susjedstvu - deca su nosila njegove poruke k njoj, sve dok g. Patterson jednom nije uhvatio Benjija na žici ograde - tvore vjerojatno idući vremenski sloj. Vjerojatno, jer se ni sa čime ne može pokazati ne dolazi li ta epizoda poslije. Benji se nje prisjeća dok se s Lusterom provlači ispod žice. Pouzdanije se može odrediti vrijeme idućeg događaja u razvitku odnosa među decom. Caddy upotrebljava miris uljepšavajući se, stavljajući šešir, čime izaziva Benjijev plač. Benjijev prvi doživljaj sestre, još od dana bakičine smrti, jest da "miriši poput drveća". Caddy shvaća da se Benjiju ne sviđa parfem, pa ga poklanja Dilsey. Idući doživljaj manje je nedužan. Uspomenu njega izaziva u Benjijevoj sadašnjosti sljedeće otkriće: devojčica Quentina sjedi na ljuljačci s nekim momkom s crvenom kravatom. Čini se da taj pripada cirkusu koji bi Luster želio posjetiti te večeri. Tako je Benji i prije dvadesetak godina iznenadio na ljuljačci Caddy s nekim Charleyjem koji ju je pokušao ljubiti. Pogled na zaprepaštenog Benjija učinio je da Caddy skoči i pobjegne s Benjijem u kuću. Tamo klekne, ljubi ga i obećava da "neće više nikada". U kući Caddy ide da opere usta. S trinaest godina (1908.) Benji je velik toliko da ne smije spavati sa sestrom u postelji. A iduće godine zbiva se dramatičan dogadaj: vraćajući se jednom kući, Caddy nailazi na Benjija koji, pogledavši je, počne zavijati. Caddy se pripija uza zid, Benji je hvata za haljinu i vuče u kupaonicu. Gledajući se medusobno, plaču. Iz sjećanja brata Quentina na taj isti događaj u idućem poglavlju knjige možemo rekonstruirati dan kad je Caddy izgubila devičanstvo, a Benji osjetio da je izgubljena nevina čistoća koja mu je bila utočište. Idući je događaj vezan za Caddyjino vjenčanje, u travnju 1910. Vershov brat T. P. sada je Benjijev čuvar i vodi ga u podrum da se napiju pjenušava vina "sasprilluh". Benji pada s bureta, s kojega je gledao nevjestu u kući. Zbog njegova urlikanja ona dolazi i grli ga, a Quentin tuče T. P.-a i daje Benjiju nešto toplo da se oporavi. Daljnji sloj sjećanja: Benji stoji kraj dvorišnih vrata, a T. P. mu govori da je uzalud, da je Caddy otišla daleko. Videći neke devojčice, učenice, kako prolaze, Benji trči za njima. Jednom prilikom istrči za devojčicama - vrata nisu bila zakijučana - i uhvati jednu. Postao je opasnost: Jason kaže ocu da će Benjija morati poslati u ludnicu Jackson ako ga, naposljetku, otac devojčice sam ne ustrijeli. Benjija podvrgavaju operaciji kastracije. Uspomena na disanje pod anestezijom je kratko navedena, a o čemu je zapravo riječ, shvaćamo samo iz šireg konteksta čitave radnje. Sljedeće etape su razgovori medu crncima, a Benjija su poslali k njima da ne bude nazočan kad se Quentinovo mrtvo tijelo dopremilo kući, te za umiranja i pogreba oca, g. Compsona. U ovoj drugoj prilici - dvije godine poslije prve - sa sedamnaestogodišnjim Benjijem prisutna je i mala devojčica Quentina - Caddyjina kći. Roskus osuđuje što se maloj ne smije spominjati majčino ime. Caddy je, kasnije nam postaje jasno, napuštena od muža - taj je vjerojatno shvatio da je ona bila noseća s drugim u času vjenčanja - živi daleko od obitelji, ali joj je bilo dopušteno da dijete pošalje kući. Jedan je od prizora Benjijeva vožnja na očevo groblje, s majkom koja se tuži što Roskus ne može upravljati kolima, nego to čini T. P. Prolaze kraj Jasonove radnje, ali ovaj odbija da ide s njima. Kasnije i Roskus umire. Shvaćamo to po tome što Dilsey plače, a mali Luster ne želi Benjija i Quentinu voditi u hambar jer je tamo vidio njegovu prikazu. Nema daljnjih slojeva uspomena do samog dana zbivanja, a to je baš 33. rođendan Benjija. Luster ga može rastresti tatulom (bunikom) ružna mirisa, koju mu je ubrao, a ima Benji i svoj žalosni vrtić, "groblje", kako ga zove Dilsey, koje se sastoji od jedne ili dvije tatule u boci. Kod kuće, kad ga želi umiriti, Dilsey mu daje da se igra sa starom Caddyinom papučom. Dilsey je sada jedina koja donekle brine o Benjiu, čak mu radi i kolač sa 33 svijeće za rođendan; majka je zabrinuta samo za svoj mir, a Jason i Quentina, oboje tvrdoglavi i sebični, u svađi između sebe osjećaju Benjia kao odbojni teret. Na kraju dana Benji plače svučen pred ogledalom, gledajući sebe osakaćena; a kroz drugi prozor jedna spodoba, Quentina, spušta se niz drvo u noć.

Kroz drugo poglavlje promatramo tok misli najstarijeg brata, neurotičnog Quentina. Datum na koji ga pratimo izabran je zato jer je to posljednji dan njegova života (kao što se i Benjiev monolog odvija na poseban dan, njegov 33. rođendan). Quentin je neurotičan student na Harvardu, tako da su i njegove misle prilično zbrkane. Na dan koji je odredio za svoju smrt, Quentin kida kazaljke sa sata, ali on i dalje kuca u prazno. U toj gesti Quentin će se okrvaviti, ali je simbolički ukinuo prolaznost, iako ga otkucaji sata i dalje prate. Najstarije sjećanje u njegovu monologu odnosi se na isti događaj na koji i Benjievo. To je svađa s Caddy, prljanje blatom i sjedenje u rijeci. Caddy i devojčica Natalija potukle su se u hambaru, Quentin priskače Nataliji i dodirnuvši je, pobuđen je na seksualnu igru s njom, koju prekida Caddy. Natalija odlazi, a Quentin trči za Caddy po kiši, prlja je blatom iz svinjca, oni se na trenutak potuku i pogrebu. Pomiruju se sjedeći u rukavcu rijeke, a voda se diže i odnosi prljavštinu s njihovih tijela. Kasnije, kad Caddy ima petnaest godina, Quentin je ljubomoran na dečake s kojima se poljubila. Opet pljuska, bacanje na zemlju. Quentin kažnjava Caddy, a ona mu kaže da bar nije ljubila prljavu devojku poput Natalije. Sljedeća epizoda od središnje je važnosti i daje pun smisao prošlima te je glavni sadržaj Quentinove opsjednutosti do završnog trenutka njegovog života: Caddyin gubitak devičanstva. Gospođa Compson (Majka, kako je zovu deca, Miss Cahline (Caroline) kako je zovu crnci) naređuje svom miljeniku Jasonu da uhodi Caddy koja se sastaje izvan kuće s nepoznatim mladićem. Gospodin Compson (koji se također zove Jason, Otac) je protiv tog uhođenja. Kako kaže Quentinu, njegovu majku ne zanima grijeh, nego joj je do morala, ato znači, dakle, do društvene konvencije. Quentin je svjedok Benjijevu susretu s Caddy navečer, kad se ona vraća kući izgubljena devičanstva, a taj je susret, sjećamo se, predmet dirljive epizode u prvom dijelu knjige. Caddy opet izlazi i sjeda u rukavac rijeke, gde se sada odvija još jedan siloviti prizor između nje i Quentina. Brat navaljuje na sestru: da li voli zavodnika, je li ju taj prisilio da mu se dade, da njih dvoje, brat i sestra, zajedno pobjegnu s novcem kojim se Quentin treba upisati na sveučilište, sjeća li se kako je uprljala gaćice onog dana kad je bakica umrla. Vadi nož, predlaže da najprije prereže grkljan njoj pa sebi, ona je na trenutak fascinirana, ali smjesta odbija. Poslije te egzaltirane scene odlaze zajedno, i Quentin se upoznaje s Daltonom Amesom, zavodnikom. Quentin se vraća na potok, a Caddy se poslije nudi Quentinu, koji to odbija. Zatim, koji dan poslije, ponovni susret i sukob Quentina s Daltonom: "jeste li ikada imali sestru" - "ne, ali one su sve kurve": Quentin nastoji udariti Daltona, Dalton puca u koru drveta koju je bacio u potok, nudi Quentinu pištolj. Caddy kaže Daltonu neka više s njom ne govori, a Quentinu, na ponovno pitanje dali voli Daltona, opet odgovara neka opipa kako joj krv udara u grlu. Gospodin Compson predlaže ženi da odvede Caddy u toplice French Lick da zaboravi Daltona, a gospođa Compson ispravno zaključuje da bi tamo Caddy mogla naći supruga. Quentin ocu tvrdi da je on, a ne Dalton, posjedovao Caddy. Otac mu ne vjeruje: u ženskoj potrebi za podavanjem vidi prirodan tijek stvari i smatra da ženama devičanstvo znači manje nego muškarcima. Proizlazi da Quentinovo priznanje rodoskvrnuća koje nije počinio dolazi od želje da se prirodna ljudska ludost uzvisi do užasa i zatim očisti s pomoću istine - dakle, da govorom nadomjesti ono što bi želio da je istina i čime bi događaj ukinuo. Otac misli da to vrijedi i za Quentinov nagovještaj da će počiniti samoubojstvo. Otac se ne boji da bi to Quentin napravio, jer je suviše ozbiljan u svojoj želji da time nešto ispravi, i vjeruje da će se Quentin ubiti tek ako uvidi da Caddy nije zavrijedila njegov očaj, jer da Quentin misli na smrt kako bi izbjegao pomisao da njegov osjećaj može biti prolazan. Predlaže sinu da što prije ode na Harvard, na sveučilište, i da prije toga provede mjesec dana u Maineu, valjda radi oporavka. U razdoblju od Caddyna gubitka devičanstva do dana Quentinove zaključne sadašnjosti prikazane su još samo okolnosti vezane uz jedan, Quentinu bitan događaj: Caddyno vjenčanje. To je najprije obavijest uoči vjenčanja, koju u svojoj sobi u Harvardu Quentin ostavlja izloženu tri dana kao lijes na odru, i zbog koje ga drug s kojim dijeli sobu, Shreve, zadirkuje. Dva dana pred vjenčanje Quentin u Jeffersonu susreće Herberta, koji je Caddy za vjenčani dar dovezao automobil. Quentin se prema Herbertu ponaša neprijateljski i kaže mu da zna da je u Harvardu varao na kartama. Iduće večeri, uoči vjenčanja, Quentin je s Caddy u njezinoj sobi, dok odozdo dopiru glasovi gostiju. Ona mu priznaje da je noseća, te da zato mora, a na njegovo pitanje da li ih je bilo mnogo, odgovara: "zar misliš da ako kažem; onda neće biti". Sa samoga vjenčanja Quentin se sjeća kako je Benji urlao, a Caddy, a za njom otac, Quentin i brat trčali k njemu. Ako su uspomene na ove različite trenutke prošlosti ispremiješane, ponavljane, iskidane u Quentinovu pamćenju tijekom 2. lipnja 1910., zbivanja samoga tog dana prikazana su u kronološkom slijedu. Quentina budi ustajanje njegova druga, Kanađanina Shrevea. U osam sati sluša zvono kapele, razbija svoj sat, pakuje kofer, kupa se, brije, piše dvije obavijesti i stavlja u kovertu ključ kovčega za oca. Na izlazu, poslavši pismo, ogleda se za crnim poslužiteljem Deaconom; kojemu ostavlja dio odeće. Odlazi u Boston tramvajem na doručak. Svraća u draguljarnicu; gde. razgovara o satovima. U željezariji kupuje dva glačala, koja zamotana izgledaju kao cipele. Vraća se tramvajem u Cambridge (gradić gde se nalazi sveučilište Harvard) i opaža svog kolegu Geralda Blanda kako se vraća s veslanja. To ga podsjeća na Geraldovu hvalisavu majku, bogatašicu s Juga. Vidi da je Shreve obukao košulju namijenjenu Deaconu, a crncu predaje poruku koju Shreve treba dobiti sutra. U podne, promijenivši dva tramvaja, dolazi do kamenog mosta, uz koji se namjerava utopiti, i skriva svoja glačala. Promatra kako dečaci pecaju i plivaju i uranja u svoja sjećanja. Svrativši u pekarnicu da kupi dvije žemlje, uzima u zaštitu devojčicu koju psuje trgovkinja, i zove je sekicom. Devojčica ga prati, neće da mu kaže gde stanuje, a on po savjetu dvojice ljudi traži policajca Ansea. Kod rijeke ga napada brat devojčice, talijanski doseljenik Julio, koji je u društvu Ansea, i tvrdi na lošem engleskom da će tužiti Quentina što je htio oteti njegovu sestru. Quentin se histerično smije; odlazi na sud; pošto je platio kaznu od šest dolara i Juliu dao dolar, Quentin nailazi na gospođu Bland i njezinog sina, veslača i studenta Geralda, te drugu dvojicu svojih prijatelja, Shrevea i Spoadea, a s njima su dvije devojke. Voze se kolima gospođe Bland na izlet. Quentin napada Geralda koji mu okrvavi nos, i ostavlja crnu masnicu pored oka. Prijatelji mu pomažu u obližnjoj kući da se opere, a zatim se Quentin sam, odbivši pratnju, vraća u Cambridge. Brine se da Shreve ne dođe odmah za njim, ali se umiruje sjetivši se da je idući vlak tek za jedan sat. Mijenja odeću, pije vodu, provjerava adresu na pismu za Shrevea i svoj sat bez kazaljki ostavlja u staroj ladici. Pere zube i četka šešir prije nego će ga staviti na izlasku.

 Treće poglavlje pripada Jasonu, po Foknerovim riječima najopakijem liku kojeg je ikada stvorio. On je nakon smrti oca i samoubojstva starijeg brata Quentina postao glava obitelji. S njim još živi i majka, te nećakinja Quentina. On je i glavni predmet Jasonovog razgovora s majkom. Majka se jada Jasonu kako Quentina markira iz škole, i boji se da bi ravnatelj škole mogao pomisliti kako ona nema nikakve vlasti nad njom. Jason joj želi održati prodiku, međutim osjetljiva majka se boji da bi on mogao biti pregrub. On gubi žice i odlazi iz njene sobe. Jason je inače neugodan prema svima u kući, i prema trgovcu kod kojeg radi, i prema telegrafistu na čije je izvještaje pretplaćen radi burzovne spekulacije, i prema mušterijama. Čekove koji dolaze od Caddy za njezinu kćer zatajuje i sebi štedi novac, a krivotvorene novčanice daje majci, koja ih zapaljuje, jer ne želi imati nikakve veze sa odmetnutom kćeri. Jason je majku prevario i time što nije, kao što ona vjeruje, uložio tisuću dolara u tvrtku svog
poslodavca, a taj ga ionako trpi samo zbog Jasonove majke. Najotvoreniji odnos Jason ima prema ljubavnici iz Memphisa koju skriva od obitelji i znanaca. Nema kod njega ni morala ni osjećaja; Quentinu proganja delomice zbog toga što njezina sloboda može narušiti njegov ugled; a delomice i zato što ga je Caddyina rastava stajala obećanog namještenja u banci. Jason, ne želi nikome priuštiti veselje, on je sadista, što pokazuje i prizor na očevu pogrebu. Tada mu Caddy plaća sto dolara da joj dopusti da vidi kćer, koja joj je oduzeta nakon rastave. Pohlepni Jason pristaje, ali joj dopušta da vidi kćer samo dok prolazi s njim u kočiji pokraj nje, koja stoji na ulici. Time pokazuje svoju osvetoljubivost, iako je Caddynom zaslugom trebao dobiti mjesto u banci, on je krivi za gubitak tog mjesta. Njegov sadizam se vidi i u sceni sa dečakom Lusterom. Luster spominje kako mu nedostaje 25 centi za predstavu, i toliko uporno to ponavlja nadajući se da će mu Jason dati novce, da je na kraju dosadio i Jasonu koji se odlučuje malo zabaviti. On, naime ima dvije karte za predstavu, ali ih ne želi dati Lusteru besplatno. Kako Luster nema novac, Jason ih baca u peć. Dilsey razljućena takvim ponašanjem tjera Jasona iz kuhinje, i daje Lusteru 25 centi za kartu (koje će on izgubiti, i idući dan tražiti sa Benjiem - vidi prvo poglavlje). Luster kasnije dobiva novac od Quentine u zamjenu za šutnju o njenom susretu s mladićem sa crvenom kravatom.

 Četvrto poglavlje je kronološki i posljednji događaj u knjizi, i slijedi nakon Benjieva monologa, kad se Quentin spušta preka drveta i bježi od kuće sa Jasonovim novcem. Ovo poglavlje je najobjektivnije pisano, u trećem licu, i bez flashbackova u prošlost. Poglavlje je usmjereno na Dilsey, jedine normalne osobe u kući Compsonovih. Prenesena je atmosfera u kući, Dilseyina brižna poslovnost, Lusterovo nestašno izvlačenje od dužnosti, indolentno tuženje gospođe Compson, i neprijazno zapovjedačenje Jasona – sve normalno i uobičajeno. A nestanak Quentine i novca dobiva svoju dramatičnost upravo time što je događajima prepušteno da se odvijaju sami. Na tu se epizodu nastavlja prikaz istinite pučke pobožnosti crnaca, koja kulminira impresivnim opisima gostujućeg propovijednika. Jason ne uspijeva pridobiti šerifa da mu pomogne u potjeri, i namrgođen se vraća kući. Na povratku sreće Lustera i Benyja u kočiji. Luster se pomalo okrutno igra s Benjiem; razdražuje ga vatrom,
riječima, vožnjom kola u neuobičajenom smjeru (Benji je naviknut da prolaze trgom lijevo od spomenika vojnika konfederacije), sve to navodi Benjia na urlanje. Jason tad prilazi, udara Lustera, i okreće kola u pravom smjeru. Benji je tad zašutio, i posljednja slika je prizor izdanka uglednih patricija, smirenog idiota s pokidanim cvijetom u ruci, spokojna u naviknutom, ustaljenom redu stvari.

 Analiza likova:

 Benjamin (Benji)

  Rodio se kao Maury Compson ali kasnije su mu promijenili ime u Benji. Najmlađe dijete u obitelji, gluhonijemi idiot, koji svoje reakcije i uzbuđenja izražava zavijanjem, stenjanjem i jaukanjem. Nema dovoljno razbora čak ni za sebičnost, on je poput životinje, ali poznaje nježnost i ljubav, iako ne umije imenovati. Zbog svog idiotizma nije podvrgnut zakonima intelekta i volje, pa ne potpada pod strogi kodeks obiteljske etike. Benji događaje koje priča niže po načelu slobodne asocijacije. Priča idiota Benjia puna buke i besa nije samo uvodni dio, nego i jezgra romana. Benji zapravo nagoviještava cijeli roman i sve njegove likove u karakterističnim situacijama.

  Quentin Compson III.

  Najstarije dijete Compsonovih, neurotični student na Harvardu. On je prototip mladića kojega opsjedaju misli o incestu i samoubojstvu. Quentinov duh je složen i neprestano se odaje apstrakcijama, elegičnim meditacijama, patetičnim uspomenama i boležljivoj introspekciji. Quentin je glavni karakterni simbol etičkih principa tradicionalnog humanizma svoje obitelji, ponosan i puritanski moralan.

 Jason Compson IV.

  Odgovoran i zreo, ali pokvaren glavar obitelji nakon očeve smrti. Jason je simbol svega što je Fokner nazvao “snopesism” (eng. = snobizam), on je moderni naturalizam i animalizam primitivne i surove klase skorojevića. Jasonovo delovanje pokreće materijalno (konkretno novac), a krivca za svoj neuspješan život traži u drugima. Istovremeno on je i sadist, jer budući da on nije uspio u životu, namjerava ga svima oko sebe dodatno zagorčati. Na kraju ga stiže svojevrsna poetska pravda kad Quentina krade novac koji je ustvari njen, i bježi sa cirkusantom. To je ujedno i konačan udarac obitelji Compson, nakon kojeg počinje njeno sve brže propadanje.

  Candace (Caddy) Compson

  Samovoljna i putena nimfomanka, udaje se za jenkija i bankara Herberta Heada, međutim rađanjem nezakonite kćeri Quentine počinila je grijeh protiv morala, protiv obiteljske tradicije, i protiv ekonomskih interesa obitelji. Razvodi se i odlazi u drugi grad, dok kćer ostaje u kući Compsonovih. I prije je prilično često mijenjala muškarce (Charlie, Dalton Ames), a ponudila se i bratu Quentinu.

 Jason Compson III.

  Glava obitelji, otac trojice braće i Caddy, po zanimanju odvjetnik, sklon piću. Hobi je pisnje o stanovnicima Jeffersona, i zapisivanje nekih, po njemu vrijednih filozofskih misli. U njegovo vrijeme počinje propadanje obitelji Compson, jer je on prodao sve posjede osim same kuće sa vrtom, barakom za crnce, stajama i hambarima. Umire 1912., i nakon njega obitelj preuzima sin Jason.

Caroline Buscomb

    Majka, neuravnotežena i melankolična žena, ovisna o lijekovima. Sažalijeva sebe i svoju sudbinu, smatra da je njena obitelj (Buscomb) prokleta i da je ona unijela nesreću među Compsonove, očekuje da je i drugi sažaljevaju. Nije posebno brižna za decu, više se brine za sebe, i jedino joj je Jason koliko toliko drag, jer joj je najsličniji. Najviše prezire Caddy koja ih je osramotila, a naslućuje i probleme u svezi s njenom kćerkom Quentinom.

 Teme za raspravu:

 Tehnike pisanja u ovome romanu međusobno vrlo razlikuju; Benjievo i Quentinovo poglavlje pisano je u obliku toka svijesti - pisac precizno, bez prepravljanja ili ukrašavanja bilježi njihove misli, koliko god su zapetljane i nerazumne, dok se u Jasonovom poglavlju koristi solilokvij (tehnika kojom sama ličnost romana, bez autorove nazočnosti, prikazuje čitateljima sadržaj svoje psihe i svoje psihičke procese, pretpostavljajući da je netko sluša), a u zadnjem čisti realizam. Baš zbog tehnike pisanja, prva dva poglavlja su dosta nerazumna, dok su zadnja dva puno lakša za čitati.



 Podrijetlo naziva romana je iz poznate Shakespeareove tragedije Macbeth,

    5. prizor, 5. čin:

 „život je sjen što luta, bedni glumac

 Što se na pozornici života razmeće, prodrhti

 Svoj sat, i ne čuje se više; on je bajka

 Koju idiot priča, puna BUKE I BESA

A ne znači ništa.“
« Poslednja izmena: 11. Maj 2011, 12:03:42 od vojvođanka »
IP sačuvana
social share
Ni jedan čovek nije ostrvo, sam po sebi celina; svaki je čovek deo Kontinenta, deo zemlje; ako Grudvu zemlje odnese more Evrope je manje, kao da je odnelo neki Rt, kao da je odnelo posed tvojih prijatelja ili tvoj; smrt ma kog čoveka smanjuje mene, jer ja sam obuhvaćen Čovečanstvom.
I stoga nikad ne pitaj za kim zvono zvoni; ono zvoni za tobom...

Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Moderator
Legenda foruma


Sve ima svoje...

Zodijak Libra
Pol Žena
Poruke 44533
Zastava Vojvodina
OS
Windows 7
Browser
Mozilla Firefox 8.0
mob
Nokia 
Kada je Aska ugledala svijet izgledala je kao i sva ostala novorođenčad „šaka vlažne vune koja tek počinje da kmeči“međutim ,čim je stala na svoje tanke i nejake nožice,Aska je pokazala svoje čudnu narav,uvije se odvajajući od ostalih.
Uprkos svim majčinim molbama i prijetnjama,Askin urođen nemir i želju za novim i nepoznatim niko nije mogao kontrolisati i zaustaviti.
Odlučila je da upiše baletsku školu.Njena majka,Aja ,najprije je odlučno odbijala,navodeći razloge:,,nijedna poštena ovčica nije pošla tim pute...i na kraju,šta će reći ostali ovčiji svijet.“Kasnije Aja se pomirila sa kćerkinom željom,jer šta može biti loše u umjetnosti,,igra je najplemenitija umjetnost,jedina kod koje se služimo svojim rođenim tijelom.“
Jednoga dana, dok je sunce polako počelo da blijedi i nad šumom se nadvila neobična duga,Aska je krenula u avanturu.Tragajući za sočnijom i ljepšom travom ona je nesvjesno ušla u duboku šumu.Odjednom neočekivano,potpuno nepripremljena,našla se oči u oči sa starim olinjalim,krvoločnim vukom i sav taj divni predio je iščezao.Otvarala je usta da zovne svoje,ali glasa nije bilo.Shvatila je da ispred nje stoji smrt ,,nevjerovatna u svoj toj grozoti“.U tom teškom trenutku između života i smrti,Aska se odlučuje za pokret,za igru.I igrala je.Dok su se pokreti nizali jedan za drugim,vuk je išao za njom kao opijen:,,Samo da vidim još ovaj pokret,pa još ovaj“.Sve što je naučila,Aska je pokazala.Međutim,u jednom trenutku,znanje se iscrpilo,iznevjerilo je.I ona je krenula mimo znanja i pravila.Igrala je za veći izgubljeni život.
Dok je u piruetama prelazila vukova stabla,čuo se pucanj.Okrvavljeni vuk je nestao u šumi,a Aska je pala ,,kao ptica pogođena u letu“.
Skoro se oporavljala.I kasnije,nikada nije željela da govori o svom teškom doživljaju ,,jer o najvećim i najtežim stvarima svog života niko neće da govori“.
Aska,prvakinja baleta na Strmnim Livadama,svojom igrom je dokazala ,,da umjetnost pobjeđuje svako zlo,pa i samu smrt.

----------------------------------------------

Aska i njena igra za život                         

    Aska je neobična ovčica iz ovčijeg sveta na strmim Livadama koja je volela balet i želela da postane poznata balerina. Dok je u baletskoj školi učila svoje prve korake nije ni slutila da će najvažnija predstava u njenom životu biti igra za život, da će mortati da igra kako bi se spasila, što se jednog dana i desilo zbog njene nepažnje i velike radoznalosti.

    Još kao mala Aska se razlikovala od svojih vršnjaka. Dok su ostale ovčice bile dobre i mirne, Aska je bila rasejana, nemirna i nukrotiva. Nije sledila svoju majku ni ostale ovce iz stada, nego je lutala putevima koje je sama pronalazila. Bila je radoznala i smela, samostalna i uporna u svojim namerama. Imala je čudnu i opasnu naviku da odluta daleko od ovčijih pašnjaka i da traži pašu na nekim nepoznatim i udaljenim mestima. Volela je da trči preko svetlih zelenih čistina, uživala u lepoti sočne trave i mirisu starih bukvi. Njena zanesenost i opijenost predelom koji je okružuje doveli su je u opasnost i ona se  jednog dana našla, lice u lice, sa strašnim vukom. Suočena sa smrću, uplašena i svesna da joj u tom trenutku niko ne može pomoći Aska je odlučila da igra, da svojom igrom produži svoj život. Njeni prvi pokreti su bili nesigurni i nespretni, kao u grču. Bila je to skromna igra na smrt osuđenog tela, ali dovoljno lepa da iznenadi lukavog vuka i privuče njegovu pažnju. Sa užasnim osećajem u srcu da ne sme stati, Aska je iskoristivši sve svoje znanje naučeno u školi, krenula u nepoznatu igru, koja je bila izvan svih školskih pravila i svega što se uči i zna. Iz tela je izvlačila neočekivanu snagu i veštinu, a njeni pokreti su bili sve lepši i lepši. Nespretna i skromna igra se pretvorila u čudesnu igru i savršen prizor lepote. Iako je bila mlada i neiskusna, Aska je uspela da svojom igrom za život, nadigra i prevari iskusnog i lukavog vuka, koji je zanesen i očaran lepotom ispred sebe postao neprezan i laka meta za čobane. Njena igra joj je pomogla da savlada strah od smrti i prebrodi opasnost u kojoj se našla.

    Za Asku smrt nije bio jedini izbor. Ona je izabrala da njen poslednji pokret bude igra i igrala je kao niko da tada. Njena igra nije bila samo igra, ona je bila čudo neviđeno. Svojom voljom za životom, snagom i umetničkom lepotom, Aska je pobedila smrt i pokazala svima da umetnost i volja za otporom pobeđuju svako zlo, pa i samu smrt.

-----------------------------------------

Za zrtvu to su bili neocekivani cudni trenuci, negde izmedju samrtnog uzasa, u kom je vec bila potonula, i nezamisljene, krvave i konacne cinjenice koja se krije iza reci - smrt. To je vec premrloj Aski ostavljalo nesto malo vremena i tamo gde je mislila da ga vise nema i ne moze biti, ali tako malo da je to jedva licilo na vreme. To joj je dalo i snage za pokret, ali to nije bio pokret odbrane, jer za njega nije bila sposobna. Poslednji pokret mogao je biti samo - igra.

Tesko, kao u mucnom snu, devojcica je ucinila prvi pokret, jedan od onih pokreta koji se vezbaju uz "stanglu" i koji josi ne lice na igru. Odmah za tim je izvela drugi, pa treci. Bili su to skromni, ubogi pokreti na smrt osudjenog tela, ali dovoljni da za koji trenutak zaustave iznenadjenog vuka. I kad je jednom pocela, Aska ih je nizala jedan za drugim, sa uzasnim osecanjem da ne sme stati, jer ako izmedju jednog i drugog pokreta bude samo sekund razmaka, smrt moze uci kroz tu pukotinu. Izvodila je "korake", onim redom kojim ih je ucila u skoli i kao da cuje ostri glas svoje uciteljice: "Jedan - i - dva! Jedan - i - dva - i - tri!"

Tako je islo sve redom. Sve sto je u toku prve godine mogla da nauci. Pokreti su kratki, brzi, i ne mogu da ispune vreme sto stoji nepomicno kao praznina iz koje stalno preti smrt. Presla je i na figure koje se u skoli izvode bez oslona, na sredini sale. Ali tu su njeno znanje i njena snaga bili ograniceni. Pravilno i potpuno umela je da izvede dve-tri figure. I ona ih je izvodila groznicavo. Jedna, pa druga, pa treca. I tu je bio otprilike kraj njenog znanja i vestine. Morala je da ponavlja pokrete, a bojala se da ponavljanjem ne izgube od svoje snage i privlacnosti. I uzalud je nastojala da se seti jos necega sto bi mogla da izvede i cime bi zatrpala ponor koji je ceka na kraju igre. Vreme prolazi, vuk jos gleda i ceka, ali vec pocinje da se priblizava, a pred njom su nemilosrdno zatvorena sva dalja znanja klasicne igre, i glas uciteljice postaje sve tisi, gubi se negde potpuno. Dobro je posluzilo njeno znanje, ali sad je i njemu dosao kraj. Znanje izneverilo, skola ne ume nista vise da joj
kaze, a valja ziveti i, da bi se zivelo, - igrati.

I Aska je krenula u igru iznad skola i poznatih pravila, mimo svega sto se uci i zna.

Ko zna da li je svet ovaj, otkad postoji, video ono sto je tog dana videla skromna i bezimena suma iznad Strmih Livada.

Sto zivota osecala je sada u sebi mala Aska, a sve njihove snage upotrebila je da produzi jedan jedini, svoj zivot, koji je bila vec pregorela.

Mi i ne znamo koliko snage i kakve sve mogucnosti krije u sebi svako zivo stvorenje. I ne slutimo sta sve umemo. Budemo i prodjemo, a ne saznamo sta smo sve mogli biti i uciniti. To se otkriva samo u velikim i izuzetnim trenucima kao sto su ovi u kojima Aska igra igru za svoj vec izgubljeni zivot.
IP sačuvana
social share
Ni jedan čovek nije ostrvo, sam po sebi celina; svaki je čovek deo Kontinenta, deo zemlje; ako Grudvu zemlje odnese more Evrope je manje, kao da je odnelo neki Rt, kao da je odnelo posed tvojih prijatelja ili tvoj; smrt ma kog čoveka smanjuje mene, jer ja sam obuhvaćen Čovečanstvom.
I stoga nikad ne pitaj za kim zvono zvoni; ono zvoni za tobom...

Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Idi gore
Stranice:
1 ... 9 10
Počni novu temu Nova anketa Odgovor Štampaj Dodaj temu u favorite Pogledajte svoje poruke u temi
Trenutno vreme je: 09. Dec 2019, 09:52:46
nazadnapred
Prebaci se na:  
Upozorenje:ova tema je zaključana!
Samo administratori i moderatori mogu odgovoriti.
web design

Forum Info: Banneri Foruma :: Burek Toolbar :: Burek Prodavnica :: Burek Quiz :: Najcesca pitanja :: Tim Foruma :: Prijava zloupotrebe

Izvori vesti: Blic :: Wikipedia :: Mondo :: Press :: 24sata :: Sportska Centrala :: Glas Javnosti :: Kurir :: Mikro :: B92 Sport :: RTS :: Danas

Prijatelji foruma: ConQUIZtador :: Domaci :: Morazzia :: TotalCar :: FTW.rs :: MojaPijaca :: Pojacalo :: Advokat Draganić :: MojaFirma

Pravne Informacije: Pravilnik Foruma :: Politika privatnosti :: Uslovi koriscenja :: O nama :: Marketing :: Kontakt :: Sitemap

All content on this website is property of "Burek.com" and, as such, they may not be used on other websites without written permission.

Copyright © 2002- "Burek.com", all rights reserved. Performance: 0.104 sec za 16 q. Powered by: SMF. © 2005, Simple Machines LLC.