Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Prijavi me trajno:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:

ConQUIZtador
Trenutno vreme je: 28. Mar 2024, 18:53:40
nazadnapred
Korisnici koji su trenutno na forumu 0 članova i 1 gost pregledaju ovu temu.

Ovo je forum u kome se postavljaju tekstovi i pesme nasih omiljenih pisaca.
Pre nego sto postavite neki sadrzaj obavezno proverite da li postoji tema sa tim piscem.

Idi dole
Stranice:
1 3 4
Počni novu temu Nova anketa Odgovor Štampaj Dodaj temu u favorite Pogledajte svoje poruke u temi
Tema: Gerard Klein ~ Žerar Klajn  (Pročitano 15676 puta)
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
mob
Apple iPhone 6s
10.

     Korson s mukom prekide ćutanje.
     "Hoćete da kažete da dolazite iz tri veka daleke budućnosti?"
     Ona potvrdi.
     "I kakav zadatak vaš savet misli da mi poveri?"
     Ona zavrte glavom. Kosa joj zavijori po ramenima.
     "Nikakav. Oni žele jedino da ostanete na ovoj planeti."
     "Samo moje prisustvo će odagnati oluju?"
     "Tako nekako."
     "Vrlo uverljivo. A dok mi ovako razgovaramo, niko ne snosi ni najmanju odgovornost na ovom svetu."
     "Ne", reče ona. "Sadašnji savet nadgleda nešto više od sedam vekova. To nije preterano. Na drugim planetama izvesni saveti su bili odgovorni za više od jednog milenijuma."
     "To barem omogućava da se osigura kontinuitet vlasti", primeti Korson. "A kako mislite da se vratite u vaše doba?"
     "Ne znam", reče ona. "U načelu, vi morate da nađete neko rešenje."
     Korsonu se ote zvižduk.
     "Sve mi se više podmeće. Konačno, zajedničko nam je bar to što smo oboje izgubljeni u vremenu."
     Ona ga uze za ruku.
     "Ja nisam izgubljena. Vratimo se. Sunce zalazi."
     Oni se zaputiše, zamišljeni, spuštenih glava, prema kabini letelice.
     "Bar je jedna stvar sigurna", reče Korson. "Ako govorite istinu, ja ću dosegnuti na neki meni još nepoznat način taj datum u budućnosti iz kog vi dolazite i tu ću vas sresti pre nego što budete došli da me upozorite. Tada ćete me videti po prvi, a ja vas po drugi put. Predložiću vam za vas nepojmljive stvari. I otkriću možda na kraju toga puta neki dublji smisao ove nedokučive besmislice."
     On se zavali na jastuke, obori glavu i uskoro nehotice utonu u san dok su leteli prema lebdećem gradu, čije je piramidalno ustrojstvo bilo zapljuskivano ljubičastim zracima zalazećeg sunca.
IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
mob
Apple iPhone 6s
11.

     Probudiše ga krici, škripa, struganje čizama vučenih po hrapavoj površini, žustro dovikivanje naredbi i zlokobno zveketanje oružja. Noć je bila crna kao testo. Letelica se njihala. On se okrete prema Antoneli kojoj čak ni crte lica nije mogao da razazna u magli crnoj poput mastiIa što ih je obavijala. Vlastiti glas mu se učini prigušen.
     "Nezgoda?"
     "Napadnuti smo. Nisam predvidela ništa od ovog crnog oblaka i nisam mogla da ga rastumačim."
     "A šta će se sad desiti."
     "Ništa ne mogu da predvidim. Noć je crna kao testo."
     U glasu joj se javio prizvuk očaja.
     On pruži ruku k njoj i steže je za rame da bi je umirio. Ali u tom potpunom crnilu, ma kako prisan bio dodir, ipak nije ublažavao njihovu udaljenost. On prošaputa:
     "Naoružan sam."
     On bez oklevanja izvuče oružje iz futrole i pritisnu okidač. Umesto žestokog srebrnog bleska, na koji je Korson bio navikao, iz cevi šiknu stidljiv ljubičasti snop svetlosti. Dva metra dalje, on kao da se rasplinu. Ovaj oblak nije bio obična magla. To je moralo biti neko polje, energetska mreža razvijena u vazduhu, koja je gušila svetlost pa čak i najprirodnije vibracije. Korson je osećao unutar svoga tela neprijatno peckanje kao da su ćelije od kojih je sačinjen pretile da se međusobno razdvoje.
     Glas, strog i silovit u tolikoj meri da je od njega bolela glava javi se iz nekog veoma udaljenog izvora.
     "Ne pucajte, Korsone. Prijatelji smo."
     "Vaše ime", viknu on, ali mu glas odjeknu slabašno, kao da ga je čuo preko nekog minijaturnog mikrofona.
     "Pukovnik Veran", odgovori glas. "Vi me ne poznajete, ali to uopšte nije važno. Zaštitite oči, podižemo ekran."
     Korson vrati oružje na mesto i steže u tami Antoneline prste.
     "Poslušajte. Kaže li vam šta to ime?"
     Ona prošapta:
     "Ne znam nikog s imenom Pukovnik."
     "Pukovnik je čin. Ime mu je Veran. Ni ja ga, kao ni vi, ne poznajem. Ja..."
     Blesak. Kroz prste, Korson najpre spazi žestoku belinu, koja se ubrzo preobrati u mnoštvo iglica krvi što mu se probiše kroz zatvorene kapke. Potom je mogao da otvori oči i vidi da je letelica lebdela iznad neke čistine. Uveliko je bio dan. Okruživali su ih ljudi u sivim uniformama, naoružani nepoznatim oružjima. Iza stroja vojnika, mogao je da vidi dve mašine ili dva brežuljka, čije su pojedinosti ostale nerazgovetne njegovim ozleđenim očima. S druge strane i ispred njih nalazila su se takođe po dva, a video je još dva kada se osvrnuo pozadi. Drugi vojnici bdili su nad njima.
     Borna kola.
     Zatim se jedan od brežuljaka pokrenu i Korson umalo ne kriknu.
     Brežuljci su predstavljali Čudovišta.
     Čudovišta su bila savršeno slična onima koje je Arhimed trebalo da iskrca na Uriju. Bića tako stravična da ljudski rod u Korsonovo vreme, u epohi u kojoj je rat osiromašio jezik, nije za njih uspeo da izmisli prikladniji naziv od 'Čudovišta'.
     Korson pogleda u pravcu Antonele. Stisnutih usana, ona se dosta dobro držala. Čovek u zelenoj uniformi izdvoji se iz grupe vojnika u sivom i uputi k njima. Na tri metra od letelice, on stade mirno i doviknu otsečnim glasom:
     "Pukovnik Veran. Čudom preživeo s ostacima šest stotina dvadeset trećeg konjičkog puka klanicu Eržistala. Zahvaljujući vama, Korsone. Vaša ideja da postavimo far spasila nam je život. Uz to ste uspeli da obezbedite jednog taoca. Dobro. Kasnije ćemo ga ispitati."
     "Ja nisam nikada..." poče Korson.
     Zatim ućuta.
     Ako je problematična osoba smatrala da nešto duguje Korsonu, treba ga pustiti da u to veruje. Korson iskoči iz letelice. Tek tada je opazio blatnjave, pocepane uniforme i tragove žestokih udaraca na zatamnjenim maskama koje su im pokrivale lica. Bilo je čudno što niko od prisutnih ljudi nije izgledao ranjen, čak ni lakše. Odgovor se automatski javi u Korsonovoj svesti, iskrsavajući iz njegovog davnog ikustva. Ranjenike uništavaju. Naziv Eržistal ništa mu nije govorio. Uniforme su mu bile nepoznate. Čin pukovnika bio je u upotrebi više od petnaest hiljada godina. Pukovnik Veran je mogao dospeti iz bilo koje bitke koja se dogodila između Korsonovog doba i sadašnjosti. Činjenica da su ljudi koristili dresirana Čudovišta navodila je na pomisao da je poticao iz epohe vremenski prilično udaljene od Korsonove. Koliko je vremena bilo potrebno da se uspostavi kontakt sa Čudovištima, da se ona dresiraju, pošavši od nulte tačke na kojoj su se nalazile snage Sunčevog sistema? Deset godina? Jedan vek? Hiljadu godina?
     "Koji ste čin imali?" upita pukovnik Veran.
     Nagonski, Korson popravi držanje. Ali sasvim je bio svestan smešnog izgleda svoje odeće. I situacije. Veran i on bili su samo prikaze. Antonela nije još bila rođena.
     "Poručnika", uzvrati on muklim glasom.
     "Unapređujem vas u čin kapetana", reče Veran svečano, "u ime presvetlog visočanstva, Ptara od Marfije."
     Glas mu postade nešto srdačniji kada dodade:
     "Naravno, bićete unapređeni u maršala kada budemo dobili rat. Ja vam zasad ne mogu ponuditi viši čin od kapetana zato što ste služili u inostranoj vojsci. Pretpostavljam da ste srećni što ste pronašli pravu vojsku, čvrste momke. Tih nekoliko sati što ste ih proveli sami na ovom svetu mora da nisu bili zabavni."
     On priđe Korsonu i prošapta tiše:
     "Mislite li da bih mogao da nađem regrute na ovoj planeti? Potrebno mi je oko milion ljudi, kao i dve stotine hiljada hiprona. Još možemo da spasimo Eržistal."
     "U to sumnjam", uzvrati Korson. "Ali šta je to hipron?"
     "Naša jahaća životinja, kapetane Korson."
     Veran širokim pokretom ruke pokaza osam Čudovišta.
     "Imam velike planove, kapetane, a ne sumnjam da želite da sudelujete u njima. Zapravo, kada budem povratio Eržistal, nameravam da napadnem Nafir, da se domognem skladišta oružja i zbacim ono odvratno đubre, Ptara od Marfije."
     "Istini za volju", reče Korson, "sumnjam da ćete ovde naći mnogo regruta. Što se tiče hiprona, ja sam ostavio jednog tu negde, u nekoj šumi. Ali on je sasvim divalj."
     "Divno", reče Veran.
     On skide šlem. Kosa je počinjala ponovo da mu raste na obrijanoj glavi, koja je sada ličila na jastuče sa pribadačama. Njegove sive oči, duboko usađene, podsećale su na tvrde stene. Lice mu je imalo patinu stare bronze, sa svetlijim prugama tamo gde su povrede ostavile svoje tragove. Ruke su mu bile obmotane gipkim i blistavim metalom.
     "Predajte mi vaše oružje, kapetane Korson", reče on.
     Korson je na čas oklevao. Zatim pruži dršku svog oružja Veranu, koji ga uze krutim pokretom.
     Pukovnik ga pogleda i odmeri mu težinu. Osmehnu se.
     "Igračka."
     Činilo se da razmišlja. Potom dobaci oružje Korsonu koji ga, iznenađen, umalo ne ispusti.
     "S obzirom na vaš čin i na veliku uslugu koju ste nam učinili, mislim da mogu da vam ga ostavim. Podrazumeva se da ga smete koristiti samo protiv naših neprijatelja. Ali pošto se bojim da se ono ne pokaže nedovoljnim da vas zaštiti, kapetane, dodeliću vam dvojicu mojih ljudi."
     On dade znak.
     Dva vojnika priđoše i stadoše mirno.
     "Vi ste u buduće pod komandom kapetana Korsona. Pazite da ne upadne u kakvu zasedu prilikom izlazaka iz logora. Taj talac..."
     "Ona će ostati u mojoj nadležnosti, pukovniče", reče Korson.
     Tvrde Veranove oči osmotriše ga na trenutak.
     "Zasad, to je bez sumnje poželjno. Pazićete da ne tumara po logoru. Ne volim da se krši disciplina. Možete ići."
     Dva vojnika koja su im stajala sa svake strane okretoše se za polukrug. Osećajući da je nemoćan, Korson postupi kao oni, ophodeći se forme radi grubo s Antonelom. Povorka krenu.
     "Kapetane!"
     Veranov grubi glas ih ukopa u mestu. Postao je pomalo ironičan.
     "Nisam verovao da ću naići na toliku osećajnost kod vojnika vašeg kova, Korsone. Videćemo se sutra."
     Krenuše ponovo. Vojnici su išli kao automati, ukorak. Umor i disciplina. Nehotice, Korson prihvati isti korak. Nije gajio nikakve lažne nade o svom položaju, uprkos oružju i pratnji, ili bolje reći zbog njih. Bio je zarobljenik.
     Vojnici ih povedoše prema skupini sivih šatora koje su ljudi postavljali brzim i spretnim pokretima. Pre toga su brižljivo spalili tle na čistini. Isušena zemlja bila je pokrivena tankim slojem pepela. Tamo gde su prolazile trupe Ptara od Marfije trava je sigurno teško nicala.
     Jedan od vojnika podiže krilo već postavljenog šatora i dade im znak da uđu. Unutra, nameštaj je bio krajnje oskudan. Sedišta na naduvavanje okruživala su razvijeni metalni list koji je lebdeo u vazduhu i služio kao sto. Dva uska ležaja upotpunjavala su celinu. Ali strogost odaje delovala je okrepljujuće na Korsona. Osećao se tu ugodnije nego u raskošnom dekoru baroknog nameštaja Đotoa. Na trenutak je odlutao u mislima. Kako će stanovnici Urije reagovati na invaziju? Bez obzira na to što su trupe Verana bile malobrojne, sasvim je izvesno da neće naići na neki ozbiljniji otpor. Naravno, novost će na neki način dopreti do saveta budućnosti, ali on neće moći da uputi ovamo nikakve trupe. U stvari možda je već bio uništen. Pitanje je kako jedna vlada može da opstane u budućnosti kad je prošlost iz koje je poslata možda uništena? Urijci sebi možda nikada nisu postavili to pitanje, ali će saznati njegovo rešenje pre no što uopšte budu upozoreni na njegovo postojanje. Na izvestan način, ta neposredna pretnja bacala je u zasenak Čudovišta koja je, kako izgleda, Veranova civilizacija, pripitomljavala, nazivajući ih hipronima.
     A podudarnost je bila odveć neobična. Veran je banuo niotkud, tvrdio da ga poznaje i uveravao ga da mu je potrebno dve stotine hiljada hiprona. Za manje od šest meseci, ako bude uspeo da pohvata potomke Čudovišta u čijem je dovođenju na Uriju sudelovao i sam Korson, on će raspolagati sa osamnaest hiljada hiprona. Za manje od godinu dana, imaće ih više nego je tražio. Kada se nađu u povoljnim uslovima, Čudovišta se brzo razmnožavaju i dostižu svoj puni razvoj.
     Izgledi da je Veran igrom slučaja stigao baš u ovom trenutku bili su nesagledivo mali. Ali zašto su mu bili potrebni divlji hiproni?
     Zato što...
     Veranovi domaći hiproni nisu mogli da se razmnožavaju. Na Zemlji su, tokom hiljadu godina, volovi obezbeđivali jedan deo životinjske radne snage. Njihova poslušnost bila je posledica malog operativnog zahvata kom su podvrgavani. Netaknuti mužjak, zvan bik, bio je prava zver. Po svemu sudeći, Veranovi hiproni su bili podvrgnuti sličnom postupku. Bila su mu, dakle, potrebna divlja Čudovišta. Netaknuta.
     Korson najzad ponovo upravi pažnju na Antonelu, koja je sela na jednu od stolica na naduvavanje. Njene ruke, koje je posmatrala, položene na ploču stola, blago su drhtale. Ona podiže oči i pogleda Korsona, očekujući da progovori. Crte lica bile su joj napregnute, ali nije pokazivala nikakve znake panike. Sve u svemu, vladala se bolje nego što bi on pomislio. Seo je naspram nje.
     "Postoje veliki izgledi da nas prisluškuju", poče on naglo. "Ipak, kazaću vam ovo. Pukovnik Veran mi deluje kao razuman čovek. Ovoj planeti je potrebno da se na njoj ponovo zavede red. Uveren sam da vam se neće ništa dogoditi dogod budete poštovali njegov i moj autoritet. Utoliko pre što vaše prisustvo može olakšati planove."
     Nadao se da je shvatila da je on ne izdaje i da će učiniti sve što može da bi je odavde izvukao živu i zdravu, ali da joj zasad nije mogao više reći. Veran je verovatno imao prečih briga nego da ih uhodi, ali on nije bio čovek koji će reskirati. Postojala je mogućnost da ih neko sluša i sve beleži. Da se Korson našao na Veranovom mestu postupio bi isto tako.
     Jedan vojnik podiže krilo koje je zatvaralo šator i zaviri unutra nepoverljivo. Drugi vojnik uđe i bez reči položi na sto poslužavnik. Korson odmah prepoznade njegov sadržaj: vojnička sledovanja uopšte nisu promenila izgled. On pokaza Antoneli kako da zagreje kutije lomeći jedan pečat, a zatim kako da ih otvori, a da pri tom ne ispeče prste. Jeo je s apetitom, služeći se ugrađenim priborom. Na svoje veliko iznenađenje, vide da ga Antonela oponaša bez oklevanja. Poče da oseća poštovanje prema civilima sa Urije.
     Zatim pomisli da im njihova moć sigurno pomaže da sačuvaju hladnokrvnost. Bili bi upozoreni čim bi im zapretila neposredna opasnost. Veranovi vojnici verovatno će s njima imati znatno više muke nego što je komandant mislio.
     Pošto je završio s jelom, Korson ustade. Uputio se prema izlazu iz šatora, ali pre nego je izašao okrenuo se prema Antoneli.
     "Obići ću malo logor i pogledati da li se shvatanja pukovnika Verana o odbrani podudaraju s onima kojima su mene naučili. Moje će mu iskustvo možda biti od koristi. Ne izlazite odavde ni pod kakvim izgovorom. Ne pokazujte se. Nemojte leći pre nego se ja vratim. Pribor za... ovaj... nužne potrebe nalazi se ispod kreveta. Biću napolju najviše jedan sat."
     Gledala ga je ćutke. Pokušao je da odgonetne njen izraz lica i uveri se da mu nije pogrešno shvatala namere. Ali odustade. Ako je glumila, onda je za to zasluživala nagradu.
     Kao što je i očekivao, ona dva vojnika bila su na ulazu. On iskoči napred i pusti šatorsko krilo da bešumno padne.
     "Nameravam da prošetam logorom", reče on bahatim glasom.
     Jedan vojnik odmah lupnu potpeticama i stade u stranu. Disciplina nije bila šala u Veranovom logoru.
     To ga smiri u pogledu Antoneline trenutne sudbine. Logor je bio u stanju ratne pripravnosti i Veran ne bi dopustio da disciplina popusti ni za nokat. Razumno je postupio zabranivši Antoneli da tumara logorom i prepustivši je Korsonu na odgovornost. Imao je prečih briga nego da podiže zatvor za samo jednog zatvorenika. S druge strane, prisustvo žene pretilo je da izazove izvesno kolebanje među vojnicima. Da nije mislio da može da je upotrebi, Veran bi ubio Antonelu na samom početku. Kasnije, kada logor bude utvrđen, a vojnicima bude dato voljno, sve će biti drugačije...
     Korson odagna neprijatnu misao i pogleda oko sebe. Potpuno spržena čistina obrazovala je zacrnjen krug prečnika više stotina metara. Blizu oboda, vojnici su zabadali pikete i povezivali ih svetlucavom žicom. Signalni sistem? Korson je sumnjao. Ljudi koji su razvijali žicu nosili su teške izolirane kombinezone. Pre će biti odbrambena linija. Uprkos krhkom izgledu, mora da je pogibeljna.
     Stotinak metara zauzimalo je polovinu zaštićene površine. Korson pogledom potraži šator veći od ostalih, sa barjačićem na vrhu, ali uzalud. Veranovo komandno mesto ni po čemu se nije razlikovalo od šatora vojnika.
     Nešto dalje, iznenadna mukla vibracija protrese mu sandale. Veran je dubio podzemne odaje. Bez ikakve sumnje, znao je svoj posao.
     Korson izbroja dvadeset sedam hiprona s druge strane čistine. Prema broju šatora, Veran je raspolagao sa više od šest stotina vojnika. Ako je čin pukovnika sačuvao isti smisao od Korsonovog vremena, Veran je morao da ima pod svojom komandom, na početku rata, između deset hiljada i sto hiljada vojnika. Eržistal je svakako bio velika propast za njih. Šest stotina dvadeset treći konjički puk Ptara od Marfije bio je gotovo potpuno uništen. Veran mora da je ispoljio nadljudsku odlučnost da bi ponovo zaveo red među preživelima i da bi ih prisilio da podignu ovaj smanjeni logor kao da se ništa nije dogodilo. Uz to je morao biti obdaren neverovatnom ambicijom, da ne kažemo neizmernom sujetom, da bi sanjao o tome da nastavi borbu.
     Činjenica da je dozvolio Korsonu da slobodno razgleda njegove odbrambene položaje ukazivala je dosta jasno na karakter tog čoveka. Isto je važilo i za njegovu izraženu želju da prikupi milion ljudi da bi upotpunio svoju fantomsku armiju. Blef? Možda. Osim ako ne raspolaže nekim neslućenim rezervama. To Korsona vrati pitanju koje je na svoje veliko čuđenje dugo zanemarivao. Protiv koga se Veran borio u Eržistalu?
IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
mob
Apple iPhone 6s
12.

     Hiproni nisu bili vezani. Stajali su tako savršeno nepomični da je čovek iz malo veće udaljenosti mogao pomisliti da su to stabla nekog šarenog drveća. Njihovih šest golemih šapa, koje su na krajevima imale po šest prstiju, ličile su na korenove. Oči koje su im okruživale telo, na pola visine, malo poviše Korsonove glave, bile su prožete bezbojnom svetlošću. S vremena na vreme, neki od hiprona bi se javio slabašnim, tužnim krikom, praćenim groktanjem kao u svinje. Gotovo je ličilo na riku goveda. Nije bilo ničeg zajedničkog sa zverkom, čije je proučavanje Korson preduzeo pre uništenja broda. Na bokovima im je složen preplet amova ostavio duboke ožiljke, kao gvožđe na kori drveta.
     Kako su mogli da se jašu? Na prvi pogled, nijedno mesto na njihovom telu nije moglo da prihvati sedlo. Koliko je ljudi jedan hipron mogao da nosi? Veranovi planovi pružali su obaveštenje. Milion ljudi na dve stotine hiljada hiprona. Jedan hipron je mogao da nosi petoro ljudi i njihovu opremu. A kakvu su ulogu oni igrali u boju? Korson je do tada bez razmišljanja prihvatao da mogu zamenjivati borna kola. Njihova nasledna pokretljivost i krvoločnost morale su praviti čuda u borbama na tlu. Sposobnost da predvide neposrednu budućnost i da se pomaknu za jednu sekundu u vremenu svakako je od njih činila neuhvatljive mete. Ali hiproni koji su sada stajali pred Korsonovim očima nisu delovali nimalo krvoločno. Izgledali su mu krajnje tupavo spram onog divljeg primerka koji je lunjao šumama planete i tražio mesto pogodno za razmnožavanje.
     Upotreba jahaće životinje u ratu nije bila nepoznata Korsonu. Tokom sukoba između Zemlje i Urije, on je imao prilike da sretne, na zaraćenim svetovima, varvare, saveznike Zemljana, koji su jahali reptile, hipogrife ili arahnide. Ali Korson je prvenstveno navikao na mehanizovanu armiju. Ono što ga je ovde iznenađivalo, bilo je istovremeno postojanje napredne tehnologije i jahaćih životinja. Na kakvom li su se terenu vodile borbe u Eržistalu?
     Nije bio kadar to da zamisli. Ako su planete imale nazive koji im nalikuju, ova je lako mogla da bude unakažena stenama živih grebenova, koje se kupaju u svetlosti čelika. Ali Eržistal je takođe mogao biti prijatna zelena dolinica. Ne na Uriji, već na nekoj drugoj planeti. Ni Floria Van Nel ni Antonela nisu Korsonu govorile o nekom ratu koji se odvijao na Uriji pa makar i na nekom udaljenom kontinentu. Naprotiv.
     Ne, bitka u kojoj je Veran izgubio najveći deo svojih snaga zbila se na nekom drugom svetu. Veran je nekako uspeo da ukrca na krstaricu ostatke svoje jedince i potražio je neki gostoljubiv svet da bi se malo potkrepio novim snagama. Na Uriju je naišao igrom slučaja, iskrcao svoje ljude i životinje i poslao krstaricu nazad u svemir, iz straha da ne bude pribijen za tle.
     Ali...
     Veran tek što je izgubio bitku. Ljudi su mu bili još u borbenom stavu kada su presreli Korsona. Bili su prljavi, iscrpljeni. Pa ipak ma koliko da je Eržistal bio blizu, ma koliko da je brza bila Veranova krstarica, moralo im je biti potrebno više časova, možda i više dana, da prevale to rastojanje. Korson pokuša da se seti sastava Urijinog sistema. Planeta nije imala satelita. Sistem je obuhvatao još dva sveta, ali to su bile džinovske planete gasovitog sastava, koje nisu nudile nikakvo bojno polje, barem ljudima. Gustina zvezda na ovom delu neba nije bila velika. Eržistal se, dakle, nalazio najmanje šest svetlosnih godina daleko od Urije. Verovatno i mnogo dalje. Pomisao na krstaricu koja bi mogla da prevali više svetlosnih godina za nekoliko minuta bila je besmislena. Pa ipak...
     Korson je bio jedini preživeli iz sveta koji je nestao pre više od šest hiljada godina. Za šezdeset vekova, mnoga otkrića morala su biti učinjena. Ovo što je video u Đotou već je prevazilazilo njegove moći poimanja. Krstarica sposobna da leti gotovo apsolutnom brzinom nije bila ništa apsurdnija od anarhističkog društva ili grada potpuno zasnovanog na antigravitaciji.
     Dok je Korson posmatrao prizor ratničke aktivnosti koja je vladala u logoru, obuze ga nejasna nostalgija. Iako nikada nije bio osobito ratoboran, ponovo se osećao kao kod kuće u ovom svetu napetosti i efikasnosti. Osmotrio je čoveka koji je stražario ispred hiprona, s oružjem o ramenu. Zatim je bacio pogled na svog telohranitelja. Nije se činilo da se ijedan od njih brine zbog velikih problema koji su potresali Vaseljenu. Oni su u borbi za Eržistal bili izgubili prijatelje, ali ništa u njihovom držanju nije dopuštalo da se to primeti. Dva dana ranije, Korson je bio kao oni. Čudno je šta dva dana mogu da naprave od čoveka. Dva dana i šest hiljada godina. Ne, pomisli Korson s gorčinom, dva dana, šest hiljada godina i dve žene.
     On se ispravi ispred svog stražara.
     "Je li bilo gadno, kod Eržistala?"
     Vojnik se ne pomače. Gledao je pravo preda se, shodno nekom drevnom propisu.
     Korson povisi glas. "Odgovorite. Ja sam kapetan Korson."
     Vojnik se najzad oglasi, gotovo ne razdvajajući zube:
     "Pukovnik Veran će vas lično izvestiti. Takvo je njegovo naređenje."
     Korson nije dalje insistirao. Na naredno pitanje koje je želeo da postavi vojnik ne bi mogao da odgovori čak i da je hteo. Gde je bio Eržistal? A ni treće ne bi bilo ništa smislenije. Kada je bio taj Eržistal? Jer Korson je bio uveren da se bitka zbila u prošlosti. Veranova krstarica nije preskočila samo prostor. Kao i sam Korson, ona je preskočila i vreme. Dolazila je iz epohe u kojoj su se vodili međuzvezdani ratovi, odnosno kada Služba bezbednosti još nije sprovodila zakon.
     Korson se zapita kako će reagovati Služba bezbednosti kada bude otkrila Veranovo prisustvo na Uriji.
     On obiđe koral sa hipronima. Suton je bio na izmaku. Nevidljivo sunce još je krasilo ljubičastim perjanicama vrhove drveća. Stade da duva prohladan vetar. Korson zadrhta. Po prvi put je postao svestan koliko je smešna njegova lepršava i barokna odeća. Čuvaru mora da je bilo teško da ga smatra oficirom. Korson zažali što je skinuo i uništio svoju uniformu. Iako ona nije ličila na odeću Veranovih ljudi, ipak bi mu davala ratoborniji izgled. On se nasmeši u sebi: nije dugo bio demobilisan. Jedva dvadeset i četiri časa. Možda je Verana poslalo proviđenje! Pošto mu je, izgleda, bio potreban, Korson bi mogao da se lati jedinog posla koji je znao, onog s oružjima. Rizik je bio malo važan. Opasnost je vrebala svuda, u šumi sa Čudovištem koje je lutalo, u svemiru gde je on, Korson, bio čovek van zakona, ratni zločinac. Bolje onda da skonča život sa sebi sličnima.
     On se namršti, pomislivši na Antonelu. Bilo je razumno što je vojnicima nalagano da se drže podalje od pravih žena, da im nikada ne poklanjaju više od nekoliko trenutaka. One su sve zapetljavale. Kao da mu položaj i bez njih nije već bio dovoljno zamršen.
     Nije mogao da je ostavi na cedilu. Neće je napustiti. Pesnice mu se stegoše u izlišnom refleksu. Na rubu mračne šume, žica ograde je zračila purpurnu svetlost. Bilo je besmisleno i pomišljati na bekstvo.
     "Vraćam se", objavi on, ne obraćajući se nikom.
     Vojnik krenu u stopu za njim.
IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
mob
Apple iPhone 6s
13.

     Jedva da je zaspao kada se ponovo našao na Zemlji. Jurio je nekim podzemnim hodnikom sa zidovima od grubog betona, hiljadu metara ispod površine, očiju zažarenih bezbojnom svetlošću neke neonske zmije. Bežao je. Čitavo telo mu je vibriralo u ritmu nuklearnih eksplozija što su se odvijale učestalošću od jedne u minuti, kilometar poviše njegove glave. Bombe su bile bacane iz prevelike daljine da bi gađale neki određeni cilj. Bile su lansirane iz Plutonove orbite, ili sa još veće udaljenosti, sa urijskih brodova. Devet desetina bombi presretano je pre no što bi stiglo do Zemljine atmosfere. Pojedine nisu uspevale da uspore ulazeći u atmosferu i trenutno su reagovale, nemajući vremena da eksplodiraju. Četiri petine onih koje su dospevale do površine padale su u more, bez trenutne veće štete. Samo su jedna ili dve od sto bombi pogađale kontinent. Ali spremišta urijanskih brodova izgledala su neiscrpna. Po prvi put, i sama Zemlja bila je izložena bombardovanju. Na površini planete, gore, vladao je pakao.
     Naravno, tamo više nikog nije bilo. Oni koji nisu na vreme našli mesto u zaklonima - manjina populacije - bili sa mrtvi u prvim sekundama napada. Trčeći, mehanički je računao. Mora da je bilo bar dve stotine miliona mrtvih. Za deset sekundi.
     Nije znao zašto je trčao. Bilo mu je nemoguće da se zaustavi, nemoguće čak i da uspori pokrete nogu zahuktalih kao klipovi kakve mašine. Trčao je ruku ispruženih napred, kao pri nekom smetenom padu, ostavljajući utisak kao da će se svakog časa razbiti o zid koji je neočekivano nikao iz tla. Ali podzemni hodnik bio je dug najmanje dvadeset kilometara. Ritam eksplozija se ubrza, a njemu se učini da mu je zvuk počeo da odjekuje. Neko ga je pratio.
     Laki dodir ga probudi. On se okrete iznenadnim pokretom koji zanjiha usku postelju i ugleda u polutami Antoneline obrise. Mora da je vikao u snu. Udovi su mu bili slomljeni od umora, kao da je vodio dugu trku. To nije bilo prvi put da je sanjao taj dan, da je preživljavao u svom snu strašnu kaznu koju su prinčevi Urije dosudili Zemlji, ali još nikada buđenje nije bilo tako naglo.
     Antonela mu se obrati šapatom.
     "Nešto će se dogoditi. Ja to osećam. Još nije sasvim jasno."
     On pruži ruku da upali svetlo, ali devojka ga zaustavi.
     "Ne. Bolje da ih ne uznemirimo."
     Pokazivala je veće prisustvo duha nego on. Korson zbaci pokrivač, skoči na zemlju i pri tom se sudari s njom. Ona se privi uz njega. Stegao ju je uz sebe i osetio kako mu se usne mlade žene miču uz uvo.
     Pre nego je uspeo da shvati ijednu reč, u logoru nastade metež. Ljudi su trčali i psovali uz zveket oružja. Neki motor je stao da zviždi. Prodorna vibracija se prolomi vazduhom. Oružje zagrme i zabrunda. Uzvikujući naređenja, oficiri su nastojali da sakupe svoje ljude. Reflektori probiše šator, ali kako su tražili nešto drugo, brzo skliznuše dalje. Kroz viku i udarce metala, Korson je jasno razaznavao jecaje prestrašenih hiprona.
     Reflektori se pogasiše. Senke koje su igrale po šatorskim krilima ustuknuše pred potpunim, zlokobnim mrakom. Metež se primiri. Zvuci se prigušiše. Oružja zamukoše. Neko se spotače i uz gunđanje sruši na šator koji izdrža udar, a zatim se udalji vukući noge.
     U tišini koja se brzo spuštala, on prepoznade prodoran Veranov glas.
     "Korsone, gde ste? Ako je to neka od vaših šala..."
     Nastavak se izgubi.
     Korson je bio neodlučan. Neupućen u ono što se događa, nije imao nikakvog razloga da pogoršava svoj položaj u odnosu na Verana. Pa ipak, zausti da odgovori, ali mu Antonela stavi ruku na usne.
     "Neko će doći."
     Kada ju je izgubio iz vida, u iznenadnoj tami, nije se zabrinuo. Ali kada su mu se oči privikle, shvatao je da je noć nenormalna. Optakala ih je ista gusta magla kao kada su postali zarobljenici. Nešto je uništavalo svetlost.
     Logor je bio napadnut. Napad je potrajao jedva tri minuta i već je bio završen. Niko se nije mogao boriti u tom mraku. A ako je Veran umeo da ga stvori, činilo se da je nesposoban da ga rastera.
     "Veran", šapnu on, dajući odgovor na Antonelino predviđanje.
     "Ne, ne on. Neko iz logora. Neko..." Ona se ukoči uz njega.
     "Neko kao vi... neko ko vam liči."
     Jedan od napadača. Oslobodilac ili, pak, nova opasnost. Dašak vetra. Neko odiže krilo koje je zatvaralo ulaz u šator. Jedna svetla tačka stvori se kraj Korsonovog lica. Zatim se uveća, postade vrtlog, odvlačeći spirale tamne magle. Korson je ubrzo mogao da vidi svoje ruke stavljene na Antonelina ramena. Svetla zona ličila je na galaksiju koja se okreće oko sebe usred punog svemira, izobličavajući ga i cepajući pri svom širenju. Kada je zona dostigla dva metra u prečniku, umiri se i prestade da se vrti. Antonela i Korson gotovo su celi stali unutar svetlosne čaure, čiji su zidovi bili sazdani od noći.
     Antonela priguši krik.
     Iz magle se pomoli neka ruka u rukavici. Lebdela je, nestvarna kao kakav odsečeni ud. Bila je otvorena. Pružala se, sa dlanom okrenutim napred, u sveopšti znak mira.
     Iza otvorene šake nalazio se čovek. Ili bar neka ljudska prilika odevena u svemirski kombinezon. Kaciga je bila puna noći. Posetilac ćutke pruži Korsonu dva kombinezona istovetna sa svojim i dade im znak da ih obuku.
     Korson prekide tišinu:
     "Ko ste vi?"
     Neznanac odlučnije pokaza kombinezone koje je Korson oklevao da uzme. Antonela se domože jednog od njih i stade da se uvlači u njega.
     "Čekajte", reče Korson. "Nemamo nikakvog razloga da mu verujemo."
     "On će nas izvući odavde", uzvrati ona. "Izvešće nas iz logora."
     "Ali kako?"
     Ona odmahnu glavom.
     "Ne znam. Koristi neki način koji mi izmiče."
     Korson se konačno odluči, oslobodi se svečane odeće i uvuče u kombinezon. Stavi šlem i začudi se što čuje kao i pre. Razmeni nekoliko reči sa Antonelom. Nije dakle bilo nikakvog tehničkog razloga da stranac ne progovori. Ali čemu svemirski kombinezoni? Da nije tamna magla imala toksično dejstvo?
     Stranac proveri hermetičnost Antonelinog kombinezona, pa se onda okrete prema Korsonu. Klimnu glavom, pokaza u pravcu magle i uze Antonelu za ruku. Ona odmah shvati i pruži drugu ruku Korsonu. Zaronivši u apsolutni mrak.
     Stranac se sigurno kretao. Brižljivo je izbegavao prepreke i pazio da i njegova dva druga čine isto. U više navrata Korson oseti kako ga dodiruju vojnici koji su smeteno lutali po logoru. Jednom, neko ga pomamno zgrabi. Slobodnom rukom, on instiktivno udari na pravo mesto. Napadač zakrklja i sruši se.
     Tišina je ispunjavala noć. Tu i tamo još su se razmenjivali pozivi, ali izgledalo je da su ljudi, iznenađeni mrtvilom, odlučili da se pronalaze samo pipanjem u mrkloj tami. Možda su se plašili da ne privuku udarce nevidljivih napadača. I sami oficiri prestali su da uzvikuju naređenja. Jedino su hiproni nastavljali da ječe. Njihov plač je Korsona neprijatno podsećao na njegovu prvu noć na Uriji.
     Ječanje se pojača. Stranac ih je vodio prema hipronima. Korson malo uspori korak kad to shvati, ali ga Antonelina ruka povuče napred. Za trenutak mu je bilo nelagodno zbog straha koji je prodro u njega, a kako izgleda zaobišao Antonelu. A onda se priseti da ona nije nikada videla Čudovišta na delu.
     Najzad se zaustaviše. Stranac je nešto užurbano radio kraj njih. Korson je bio siguran da sedla hiprona. To je, dakle, bio način - veoma opasan za Korsonov ukus - koji je on odabrao za njihovo bekstvo. Kada je ubrzo zasijala mala svetla kugla Korson je video da mu je pretpostavka ispravna. Složena mreža amova visila je o bedru životinje. Sedlo jahača nije bilo ništa drugo do ljuljaška opremljena uzengijama. Kaiševi su omogućavali da se pričvrsti. Korson jedva da je seo na sedlo kada oseti kako mu se opasna vlakna hiprona omotavaju oko ručnih zglobova. Očekivao je najgore. Ali stisak ostade blag. Vlakna koja su mogla da iseku isto tako kao i čelične žice nisu mu čak ni ometala pokrete. A onda mu sinu da su ona služila jahaču kao dizgine. Ali nije mogao ni da zamisli kako se upravlja hipronom.
     Čudovište je drhtalo od razdraženosti. Bilo je prestalo da ječi i sada je ispuštalo neki isprekidani zvižduk. Podigavši glavu, Korson vide da mu oči slabašno sijaju, a onda začu kako stranac čudno kriknu. Ukočio se, očekujući udar, ali, protivno svakom očekivanju, oseti kao da pada. Težina je bila nestalna. Da nije bio svestan kaiševa koji su lepršali oko njega i golemog hipronovog tela, pomislio bi da mu se pod nogama otvorila neka zamka. Antonela ispusti blagi krik iznenađenja. Hteo je da je smiri, ali pre no što je stigao da otvori usta, oni izroniše iz noći.
     Poviše njih zvezde su mirno sjale. Korson okrenu glavu ali mu ne pođe za rukom da vidi Antonelu koju je skrivala golema masa tela životinje. Bez daha, on vide poviše njih još jednog hiprona, nalik na divovsku pečurku, kako leti, skrivajući veliki deo neba, dok su mu oči treptale poput svetiljki kakvog raspomamljenog računara. Stranac je visio o boku životinje kao kakva izraslina. On im uputi znak ohrabrenja.
     Tada se Korson usudi da pogleda tle. Očekivao je da će ugledati oblak guste magle, ali je, pri slaboj noćnoj svetlosti, video samo površinu proplanka. Vetar je povijao visoke trave tamo gde je, samo pre nekoliko časova, Korson video jedino pepeo. Izgledalo je kao da logor nikada nije ni postojao. Oni su izveli skok kroz vreme. Hipron je bio u stanju da se premešta kroz vreme kao i kroz prostor. Vratili su se jednu noć, ili jednu nedelju, ili čak i vek unazad, u vreme kada Veran još nije bio stigao na Uriju, kada ovde ni Korson još nije bio došao. On se seti Antoneline moći.
     "Šta će se sada desiti?"
     Ona odgovori nepouzdanim glasom:
     "Ne znam. Ne vidim ništa."
     Peli su se okomito. Proplanak nestade u crnom talasanju šume. Korson shvati tog trenutka svrhu kombinezona. Pri ovoj brzini, oni će kroz nekoliko minuta izići iz atmosfere.
     Ponovo se javi neka tačka. Mada je potrajala samo delić sekunde, Korson ju je prepoznao. Bio je to hipron, po svoj prilici iz Veranove ergele. Pukovnik nije gubio vreme. Ali ne. Taj izraz više nije imao smisla. Pošto su hiproni mogli da putuju kroz vreme, Veran je bio u prilici da se pripremi. Mogao je da im napravi zasedu. Hiproni koji su ih sustizali bili su samo izvidnice koje su jezdile kroz prošlost i budućnost da bi ih otkrile.
     Najednom, obreše se u središtu kugle koju su obrazovali hiproni. Sunce zablista pred Korsonom i on zatvori oči. Sunce skliznu nebom divovskim skokom. Korson shvati. Da bi izbegli zasedu, neznanac je napravio skok kroz vreme. Sa Veranovim jahačima počela je čudna igra na šahovskoj tabli metara i sekundi. Ali njen ishod kao da nije dolazio u pitanje. Oni su se svakog puta nalazili unutar sve manje skupine. Korsonu se činilo da čuje krike vojnika, uprkos praznom prostoru i udaljenosti. Sunce je plesalo nebom kao neka poludela zvezda. Ispod njih (ili je to bilo sa strane?) planeta je treperila između bleska dana i smiraja noći.
     Korson ugleda drugog hiprona, onog strančevog, kako se opasno približava. Kriknu da bi ga upozorio. Antonela učini isto. Stranac se naže i dograbi punom šakom bokor vlakana njihovog hiprona. I svemir promeni oblik i boju. I nestade sav prepoznatljivi svet.
IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
mob
Apple iPhone 6s
14.

     Prostor oko njih bio je prožet raznobojnim plamenovima. Zvezde su bile nestale, a sa njima i planeta. Hipronovo telo izgledalo je crveno kao krv. Što se plamenova tiče, oni su se borili i preplitali u velikim bleštavim mlazevima, ali prostor u kome su se poigravali nije imao dubine. Korson nije bio u stanju da kaže da li su se plamenovi začinjali na nekoliko milimetara od njegovih rožnjača ili na nekoliko svetlosnih godina.
     Bilo je to lice stvarnog svemira ili bar druge strane svemira. Hiproni su se premeštali kroz vreme velikom brzinom, Korson je u to bio siguran. A to je izobličavalo perspektivu. Slika koju je čovek obično mogao steći o svetu bila je u suštini statična. Zvezde su se za njega samo lagano kretale nebom. Razularenosti energije koja ih je stvarala, koja ih je sagorevala dok od njih ne bi ostao još samo pepeo inertne i neobične guste materije, bile su suviše spore da bi ih čovek, koji je živeo pod normalnim uslovima, mogao neposredno sagledati. Najveći deo važnih zbivanja u istoriji svemira nije ga uzbuđivao, pošto ih nije bio svestan. Bio je prijemčiv, samo za usku skalu zračenja koja ispunjavaju svemir. I tako je živeo u zabludi da se svet u suštini sastoji od praznog prostora, ništavila, da raštrkane i udaljene zvezde obrazuju redak gas, malo zgusnutiji tamo gde se okreću galaksije.
     Vasiona je, zapravo, bila ispunjena. U svemiru nije postojala tačka koja ne bi bila u vezi sa izvesnim zračenjem ili sa nekim vidom ispoljavanja iskonske energije. U izvesnom smislu, svemir je bio čvrst. Neki hipotetički posmatrač, koji bi ga gledao spolja, ne bi našao načina da u njega stavi ni iglu. A pošto su se hiproni premeštali kroz vreme izvanrednom brzinom, svemir se njihovim jahačima pokazivao kao mutan. Kada bi dostigli apsolutnu brzinu, pomisli Korson, kada bi bili prisutni istovremeno i na samom početku i na samom kraju sveta i tokom svih prelaznih trenutaka, oni bi bili naprosto smrvljeni.
     Pri brzini kojom su se kretali, svetlosna zračenja bila su potpuno nevidljiva. Ali ti plavi plamenovi mogli su biti elektromagnetni talasi dugi više svetlosnih godina, dok purpurna zračenja verovatno odražavaju promene gravitacionih polja zvezda ili samih galaksija. Oni su jahali kroz vreme. I isto kao što jahač koji juri svom brzinom ne opaža kamenje na putu, već samo najvažnije stvari kraj sebe, kao što su drveće i brežuljci, tako su jedino najvažnija zbivanja iz života vasione uticala na njihova čula.
     Korsonova misao se okrete u drugom pravcu. Prevario se misleći da je Veran raspolagao krstaricom. Veran i njegovi ljudi umakli su sa bojnog polja Eržistala na svojim jahaćim životinjama. Upravo su pristizali kada su Antonela i Korson upali među njih. Eržistal se, dakle, mogao nalaziti na drugom kraju vasione.
     Kovitlanje plamenova se stiša. Usporavali su. Svetlucavi prostor koji ih je okruživao rastoči se u mnoštvo tačaka koje se skupiše kao da ih je prazan prostor, poput nekog crnog raka, proždirao. Ubrzo postaše skroz okruženi blistavim tačkama. Zvezdama. Samo je jedna tačka sačuvala dve dimenzije, zlatan krug. Sunce. Zavrteše se oko vlastite ose. Kada je nebo prestalo da se okreće oko njih, nađoše se iznad neke kugle sasvim optočene oblacima. Planeta.
     Tek tada Korson opazi da je drugi hipron nestao. Izmakli su goniocima ali su izgubili svog vodiča. Bili su sami iznad nekog nepoznatog sveta, vezani za jahaću životinju kojom nisu znali da upravljaju.
IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
mob
Apple iPhone 6s
15.

     Antonela povrati dah i upita:
     "Urija?"
     "Ne", odgovori Korson. "Ova planeta je udaljenija od matičnog sunca. Sazvežđa su drugačija. Putovali smo takođe kroz prostor."
     Uroniše u oblake. Nešto niže, prođoše kroz sloj fine kiše. Hipron se spuštao lako, napredujući bez oklevanja.
     Kiša prestade da pada. Oni probiše oblake kao što se provaljuje strop i ugledaše dolinu šišane trave što se pružala u beskraj. Presecao ju je put blistav od vlage. Izbijao je na obzorju i vodio do neke džinovske zgrade, paralelopipeda od kamena ili betona, čiji se vrh gubio u gustoj magli. Nigde traga prozorima. Korson proceni da je najuža strana imala više od jednog kilometra u osnovi. Bila je sasvim gola, glatka i siva.
     Hipron se spusti. Korson se oslobodi remenja, obiđe životinju i pomože Antoneli da sjaše. Očito zadovoljan, hipron uze da vlaknima kosi travu, a zatim da je bučno mljacka.
     Trava je bila pravilno podsečena kao kakva perika. Dolina je bila tako ravna da je Korsonu izgledalo neshvatljivo da nije veštačka. Put je bio načinjen od nekog plavog i sjajnog materijala. Samo kilometar dalje, zgrada je uzdizala svoju nedoglednu liticu.
     "Već ste videli ovo mesto?" upita Korson.
     Antonela odmahnu glavom
     "Kaže li vam stil nešto?" pokuša ponovo Korson. "Ova dolina, ova trava, ova građevina?"
     Kako nije odgovarala, on naglo upita:
     "Šta će se dogoditi?"
     "Ići ćemo do te zgrade. Ući ćemo u nju. Nećemo nikoga videti do tada. Posle, ne znam."
     "Nema opasnosti?"
     "Ništa da se može predvideti."
     On je odmeri.
     "Šta mislite o našem položaju, Antonela?"
     "Sa vama sam. To mi je zasad dovoljno."
     On umalo ne sleže ramenima.
     "Dobro, hajdemo", reče.
     Pravio je duge korake pa je ona morala gotovo da trči kako bi išla ukorak s njim. Trenutak kasnije, on se prekori što je surov i uspori. Antonela mu je bila verovatno jedini saveznik u čitavom svemiru. Možda je to bio razlog zbog koga ga je njeno prisustvo nerviralo.
     Put je prestajao podno nekih hermetički zatvorenih vrata, primerenih veličini zgrade, koja su se gotovo stapala sa zidom. Ali kada su stigli pred njih, ona se nečujno pomakoše, naviše. Korson načuli uvo, ali bez uspeha. Sve je to prilično podsećalo na mišolovku. Džinovsku.
     "Ako uđemo, hoće li se vrata za nama zatvoriti?"
     Antonela sklopi oči.
     "Da. Ali nas unutra ništa neće ugroziti, barem ne tokom prvih minuta."
     Preskočiše prag. Vrata počeše da se spuštaju. Korson zakorači unazad. Vrata se zaustaviše, a onda odigoše. Jednostavan refleksni mehanizam. Korsona je to utešilo. Nije uopšte imao želju da se uputi u lutanje po zgradi pre nego što sazna nešto više o njoj, ali nije mogao večno da ostane napolju. Pre ili kasnije, neminovno bi ogladneli, a nisu mogli da jedu travu. A i noć će se pre ili kasnije spustiti. Ona bi mogla biti hladna i puna neprijatelja, što ih je nagonilo da nađu utočište. Morali su pre svega, shodno Uputstvima, da se pokore najstarijem vojničkom pravilu. Da se kreću. Da ne stoje u mestu. Da menjaju položaj i nastoje da iznenade protivnika. Ali teško je iznenaditi nepoznatog protivnika. S obe strane puta koji je sezao u nedogled kroz dvoranu, paučinaste i geometrijske strukture ocrtavale su se saćaste duplje, koje su se gubile u beskraj, kupajući se u plavičastoj izmaglici.
     Najbliža duplja sadržavala je deset ženskih tela potpuno golih i uronjenih u ljubičasti gas, koji je stajao u mestu mada je izgledalo da ga ništa ne drži. Žene koje su tu počivale, nepomične, ukrućene, kao mrtve, bile su sve veoma lepe i mogle su imati izmedu osamnaest i dvadeset pet godina. Odavale su nejasan utisak srodnosti. Korson duboko udahnu i pokuša brzo da izračuna. Ako su sve duplje bile ovako nastanjene, samo u delu spremišta koji je mogao da sagleda bilo je najmanje milion tela.
     On oseti Antonelin dah na vratu.
     "Jesu li mrtve?"
     Korson ispruži ruku. Ona uroni u maglu ne nailazeći na otpor. Peckanje. Magla je možda imala antiseptička svojstva. On opipa mlako i elastično rame. Temperatura mu nije bila pala ispod dvadeset stepeni. U izvesnom smislu, moglo se reći da je žena živela. Nežno, on uhvati zglob ruke. Puls se jedva osećao, izgledalo je da srce kuca, ali veoma sporim ritmom.
     Veoma sporim.
     "Ne", odgovori Korson, "nisu potpuno mrtve."
     Udno nogu usnulih žena poigravao je slab svetlosni ritam, neka duga sa sedam traka. On razmisli i učini mu se da shvata značenje ritmova. To je podsećalo na encefaloskop, mada još nikada nije video nešto slično. Prve dve trake bile su nepromenljive. Leđima mu prođe jeza.
     "Prevaziđena koma", prošapta. "Telo nastavlja da živi, ali mozak je zamro."
     Video je u životu uništene i opustošene planete, zapaljene, flote, video je ljude kako umiru na hiljade, a ponekad i na milione, ali nikada ništa tako pogrebno mirno kao ovaj mauzolej. Je li to čitav jedan narod izabrao da skonča ovako? Je li ona ledina, napolju, bila grobljanska? Je li smisao ovoga bio da se održavaju u životu tela koja nikada neće imati više duše od neke biljke? Koliko vremena bi mogla trajati? Održavanje je, bez sumnje, bilo automatsko, o čemu su, kako izgleda, svedočile niti tanje od vlasi kose, gotovo nevidljive, koje su se uvlačile ispod kože.
     On stade da trči, kao ludak, pregledajući galerije jednu za drugom. Prevalio je više od kilometra pre no što se zaustavio, sav u znoju. Nije zapazio nijedno telo muškarca. Nije, doduše mogao da vidi sadržaje viših duplji, koje su se gomilale do tavanice dvorane, ali bio je gotovo siguran da su u njima smeštene samo žene. Nijedna od onih koje je video nije imala više od dvadeset pet godina. Sve su bile izuzetno lepe. Pripadale su svim rasama koje je upoznao. Srodan izgled koji je našao kod prvih odgovarao je nekom sistemu razvrstavanja. Kosa one koju je pipanjem pregledao bila je kao gavranovo krilo. Poslednja koju je osmotrio tokom jurnjave zanosila je na plavušu. S druge strane puta, duplje su bile ispunjene crnkinjama, gotovo plave kože.
     Čitav kompleks činio je zbirku. Neko - ili nešto - ponašao se kao entomolog. On se seti prizora iz jednog starog okršaja. Borio se u muzeju posvećenom leptirovima. Bilo je tu, u kutijama, ne samo leptirova sa Zemlje, već i njima sličnih vrsta sa stotina drugih svetova. Eksplozija i hici podizali su prah sa krila mrtvih insekata. Vazduh je bio ispunjen suvom i raznobojnom prašinom koja je pekla pluća, uprkos maskama. Na kraju, muzej je zahvatila vatra. I, u kovitlacu vrelog vazduha, Korson je video sijaset leptirova kako poleće poslednji put.
     Naravno, boja kože i kose nije bila merilo razvrstavanja. Različite boje očiju možda su bile poređane po vertikali. No, nikako drukčije nije mogao da proveri ovu pretpostavku, sem da se nekako uspne.
     Jesu li se muškarci nalazili u nekoj zasebnoj zgradi? Ili se kolekcionar zanimao samo za žene? A to bi onda moglo da znači da je kolekcionar bio ljudsko biće, neverovatno izopačeno, ali ljudsko. Neki tuđin, Urijac, na primer, ne bi imao ikakvog razloga da sakuplja posebno ženska tela.
     On se lagano vrati prema ulazu. I najednom mu sinu jedino moguće objašnjenje. Bili su otkrili logor zarobljenika ili bolje reći zatvorenica. Negde u vremenu i prostoru, gospodari rata koji su vodili jezive bojeve stvarali su krda robova. Istrebljivali su osvojene narode, sačuvavši za svoju upotrebu, prema običaju starom koliko i čovečanstvo, samo najlepše među zarobljenicama. Izraz je konačno našao svoj bukvalan smisao. Jer gospodari rata malo su marili o tome da sačuvaju svoje krdo u životu, da se trude da ga smeste, hrane, nadziru. Istorija je bila puna ratnih vođa koje su ubile njihove zarobljenice. Gospodari rata su se poslužili iskustvom prošlosti i iz njega izvukli pouku. Uništavali su svest svojih žrtava. Kada bi im se ushtelo da ih vrate u život, onda su im davali nestvarnu ličnost, veštačku, mehaničku, taman dobru za jednog robota. Tako obrađene devojke nisu više bile sposobne ni za kakvu slobodnu odluku, ni za kakav duhovni napor, ni za kakvu stvaralačku aktivnost. Sa stanovišta inteligencije, bile su na lestvici ispod viših primata. Ali gospodari rata nisu za to marili. Oni od zarobljenice nisu očekivali ni duh, ni ljubav, ni razumevanje. Bili su veoma neurastenični.
     Predstavljali su, pomisli Korson, nekrofile, u pravom smislu te reči.
     Mržnja i odvratnost. Korson pokuša da se uveri da su Zemljani bili drugačije naravi, u vreme rata protiv Urijaca. Stade da prebira po sećanju i na um mu pade jedan general koji je pobio na hiljade urijskih talaca u prvim satima rata. Setio se zatim drugog ratnog vođe, iz suprotnog tabora koga je video kako igra na ruševinama grada pretvorenog u prah i pepeo. Bio je to grad ljudi, ali njegovi stanovnici su pogrešili što su pokušali da pregovaraju sa Urijcima. On se, zatim seti Verana. Begunac sa Eržistala ne bi nimalo oklevao da uradi jednu ovakvu grozotu samo da je u tome video kakvu korist.
     Korson oseti želju da ubija. Stegoše mu se vilice, zgrčiše šake. Pomrači mu se vid. On se lagano povi nad sobom, a adrenalin stade da mu se sliva u vene. Zatim ga prođe bes i on ostade na mestu, drhteći. Zar je nasilje stvaralo samo nasilje? Zar je čovečanstvo imalo samo taj krvavi lik? Zar je na leđima nosilo, kao kakav iskeženi demon, avet očaja, i suđene smrti? Zar nije moglo da se oslobodi i da bude nešto različito od onog što jeste, ili možda nešto više?
     Đoto. On pomisli na utopiju niklu iz ratnih ruševina, na svet koji nije znao za prisilu, koji je imao jednu vladu za šest vekova i bio bez vojske. Na drugo lice čoveka koje je vredelo da bude odbranjeno, ali ne po cenu nasilja. Ali kako ograničiti nasilje bez upotrebe nasilja? Kako izići iz neprekidnog niza pravednih ratova?
     Antonela je čučala na tlu nasred puta i plakala. Sva ljutnja koju je izrodio protiv nje rasu se pred tim prizorom, pade kao ledenica koja se odvalila s krova. Ona je bila ljudsko biće. Podiže je nežno i zagrli, a onda stade između nje i zlokobnih trofeja. Slušao ju je kako jeca i, ne rekavši ni reči, zahvaljivao joj je.
IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
mob
Apple iPhone 6s
16.

     Korson je bio gladan. Krenuo je prema vratima, nesvesno, kao da je sam čin izlaska predstavljao korak prema rešenju. Postojalo je svakako jedno rešenje, ali je on oklevao da ga razmatra. Da je bio sam, pitanje bi se drukčije postavljalo. Vojnici u ratu imaju običaj da se hrane onim što nađu, radije nego da dopuste da umru od gladi. Ako hrane nemaju, oni je brzo otmu. I Korson koji je osećao da slabi, realista više po uvežbanosti nego po nagonu, znao je da raspolaže ogromnom zalihom proteina. Ali činilo mu se da je nesposoban da podnese užas koji bi pročitao u Antonelinim očima ako bi se usudio da joj objasni po koju cenu bi mogli da prežive, izvesno vreme.
     Možda i beskrajno dugo.
     U mitska vremena, to je imalo naziv. Istočnjački vampiri Gule su, prema predanjima, proždirali leševe na grobljima.
     Tokom istorije to se događalo. Ne samo u razdobljima gladi. Korson se upita tog časa da li su možda gospodari rata pre bili ljudožderi nego nekrofili. Mongolski osvajači su služili u zgodnim prilikama najlepšu od svojih konkubina, a njena glava bila je izlagana, ukrašena, na zlatnom poslužavniku, kako bi svi mogli da vide da oni ne škrtare na kvalitetu. Ono što je jedan čovek preduzeo da uradi, neki drugi može da ponovi.
     Vrata se odigoše i otkriše zelenu dolinu, sirovu, travu pruženu kao kakav kiseli tepih, presečen plavim putem, pravim, i nerazgovetnu mrlju hiprona koji je pasao. Korson mu pozavide. Zatim opazi nešto na putu, sasvim blizu.
     Neku torbu. Postavljena u nju, metalna ploča je blistala pod mlečnom svetlošću koju su filtrirali oblaci. U tri koraka on se stvori kraj torbe. Pažljivo ju je osmotrio, ne dodirujući je. Torba i ploča morali su tu biti ostavljeni dok su se oni nalazili u zgradi. Stajali su na vidnom mestu.
     Na ploči je bila neka poruka.
     Na trenutak slova su poigravala pred Korsonovim očima.
     KORSONE OVA TORBA SADRŽI HRANU. ČAK I PRAZNI OMOTI JOŠ MOGU DA POSLUŽE. POSTOJI VIŠE NAČINA DA SE RATUJE. UPAMTI TO. MORAŠ OTIĆI U ERŽISTAL. TAMO SE ZLOČINI OSUĐUJU A PONEKAD I RAZREŠAVAJU. VIKNI ERŽISTAL. HIPRON ĆE RAZUMETI.
     Neko se s njima poigravao. Bekstvo, napuštanje, zatim ta torba s porukom. Zašto se nepoznati nije pokazao ako je bio saveznik? Ako je posredi bio neprijatelj, zašto ih onda nije ubio?
     On odmeri težinu torbe pa je onda otvori. U njoj je bilo dvadesetak vojnih sledovanja. Korson nesvesno prebaci remen preko ramena i vrati se u mauzolej.
     Antonela ga je čekala stojeći, opuštenih ruku, upalih crta lica, s podočnjacima, vidno potresena. Ali izgledalo je da je prevladala potišteno stanje. Na licu su joj se osušile suze.
     "Nećemo umreti od gladi", reče Korson, pružajući joj torbu. "Neko nam baca mrvice kao da smo ptice."
     Pre nego što se sam poslužio, on je osmotri kako otvara jednu porciju. Nije ispoljavala nikakvu grozničavost. Pocepala je na prvom mestu kesu s vodom, kako joj je on bio pokazao, a onda mu je pružila. On odmahnu glavom.
     "Ima ih još", reče on na njeno navaljivanje.
     Ona konačno stade da pije. Gledao je kako joj voda silazi u grlo i jabučicu koja se pela i spuštala pod nežnom kožom.
     Zatim poče da jede, sedeći na tlu, otpijajući u malim gutljajima i brižljivo žvaćući. Razmišljao je. Prema poruci, morao je da ode u Eržistal. Tamo se zločini osuđuju, a ponekad i razrešavaju. Da li bi mogao da se oslobodi, u Eržistalu, moguće osude koja se nadvijala nad njim?
     S druge strane, to je bilo - ili će biti - bojno polje. Nikako nije želeo tamo da vodi Antonelu. Ali nije smeo ovde da je ostavi. A nije znao na ovom svetu ni za jedno mesto gde bi mogao bezbedno da je smesti.
     Kada su završili s jelom, on pažljivo prikupi otpatke od ručka i potraži neko mesto gde bi mogao da ih baci. Na kraju otkri mali poklopac, ispod koga se, kada ga je podigao, ukazao crni prostor sa čijeg je dna dopirao šum vode. Barem neće ostaviti vidljivog traga o svom boravku na ovoj planeti. To je bila detinjasta opreznost ako je zgrada bila snabdevena detektorima.
     Zatim se odluči.
     "Idemo u Eržistal", reče pokazavši joj poruku. "Ne znam šta nas tamo čeka. Nisam čak siguran ni da ćemo stići."
     Očekivao je da će pročitati strah na Antonelinom licu. Ali ona ostade mirna, čekajući da se on pokrene. Očigledno je imala apsolutno poverenje u njega i, pomisli on s gorčinom, to je bilo ono najgore.
     On joj priđe i poljubi je.
     Zatim iziđoše i uputiše se prema hipronu. On priveza Antonelu, a onda se i sam učvrsti. Oklevao je trenutak, jer mu se činilo tako besmisleno i izveštačeno da viče Eržistal kao što se daje adresa. Pa ipak, pročisti grlo.
     A onda, nesigurnim glasom, uzviknu: "Eržistal!"
     I svet oko njih promeni još jednom oblike i boje.
IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
mob
Apple iPhone 6s
17.

     Oni izroniše poviše neke velike doline prošarane dimovima. Ružičasto nebo bilo je ispresecano treperavim žilama koje su mu davale zlokobni izgled. Na obzorju, s one strane niskih, ali jasno ocrtanih planina, propinjala su se tri stuba vatre i čađi.
     Brzo su se spuštali. Ispod njih su lepršali treperavi insekti. Korson, zaslepljen, prepoznade konjanike u klimavim oklopima na konjima zastrtim šiljcima. Sa kopljem uperenim iznad konjskih ušiju, jurišali su na visoku travu. Drhtaj prostruja savanom. Vičući muklo, Indijanci se uspraviše, s poglavicom ukrašenim perjanicom, pa odapeše jato strela. Konji se propeše i otpoče bitka koju je hipron već ostavio po strani, kliznuvši ukoso. Gotovo nevidljivi mlaz gasnog pištolja zapara vazduh. Hipron skrenu u vreme i prostor. Planine lako promeniše mesta. Dolina je ovoga puta bila pusta i prošarana kraterima. Zaglušujuća tutnjava privuče im pažnju na brda, ali nebo nije promenilo izgled.
     Korson najednom primeti kretanje pred njima. Nekoliko stotina metara dalje lagano se micala gorostasna gromada. Samo je geometrijski oblik odavao njenu mehaničku prirodu. Tenk, najveći koji je Korson ikada video. Izgledalo je kao da se nasred njegovog trupa otvorio krater nalik na one koji su izrovali okolni teren. Ali to je bila samo varka. Korsonu se učini da se naprava kreće put nekakve humke koja je mogla da krije utvrđenje ili i sama da bude neka mašina. Okačen o hipronov bok, osećao je da je strašno ranjiv. Više je voleo da sjaše, da potraži zaklon u tom izrovanom zemljištu. Neki crni predmet, sočivastog oblika, čija se ivica, oštra poput kose, okretala, otkači se od humke i jurnu put tenka, opisujući složenu krivulju. Ustremio se na zid tenka, kao što bi uradilo sečivo električne testere. Izbiše divovske varnice. Naprava eksplodira ne nanevši vidljive štete tenku. Blistava brazgotina, prava, na mestu gde je metal bio ogoljen, bio je jedini trag napada. Tenk je i dalje išao svojim putem, nesavladiv.
     A onda, bez upozorenja, boginjava površina se rastvori, popusti kao zamka pod težinom tenka koji se nakrivi. On isturi produžetke koji pokušaše da se oslone o suprotnu ivicu jame, ali uzalud. Probao je da krene unazad, ali se za trenutak zari u mestu, a onda kliznu neumoljivo prema ponoru. Na bokovima mu se otvoriše pregrade i napolje pokuljaše ljudske prilike u bojnom poretku, jedva vidljive u svojim kameleonskim ciradama koje su menjale boju prema boji tla. Ljudi stadoše da bacaju bombe u ponor. Pukotina bljunu eksplozije, plamenove, crn dim. Klopka slegnu još malo, pa se onda ukoči. Ali padina je bila suviše strma i površina suviše glatka da bi tenk uspeo da se ponovo ispne. On prestade da se otrže, zaljulja se na ivici zamke i zaglavi u procepu, gotovo okomito. Njegove mašine, do tada nečujne, rikale su očajnički. Zatim se zaustaviše. Napusti ga još nekolicina ljudi i pristiže prve koji su se naprezali da osvoje dolinu. Rakete šiknuše u snopu iz humke i rasprštaše se svud oko tenka, stvorivši neprekidni zastor vatre u kojoj ljudi trenutno sagoreše. Preživeli nestadoše u uzburkanom pejsažu.
     Cela predstava potrajala je najviše tridesetak sekundi. Hipron je utvrđenu humku već bio ostavio sa leve strane. Sada je leteo tako nisko da je morao da skače s jedne izbočine na drugu. Konačno, potraži zaklon iza jednog grebena.
     Korson stade da okleva. Bio je nesposoban da upravlja. Potpuno se oslonio na nagon za očuvanjem Čudovišta, koje bi ih odnelo van domašaja, u vremenu i prostoru, nekog surovog napada. Ali hipron je o napadima mogao imati sasvim drugačije mišljenje nego oni koji su ga jahali. On bi, na primer, potpuno prenebregao zastor od kiselinskog plina, koji bi ljudima uništio kombinezone. Osim toga, mogao je da se upusti u lutanje.
     Korson reši da iskoristi trenutno zatišje. Oslobodio se, a zatim pomogao Antoneli.
     Zemljište. Stene su se odronile niz padinu i obrazovale podno nje nesiguran zaklon. Korson uze Antonelu za ruku i stade da trči. Na pola puta, ugleda kako se u dolini rađa crven cvet. Munjevito se pribi uz zemlju, povukavši Antonelu za sobom i, kotrljajući se, oni stigoše do uvale između dna padine i stena. Projektil udari u strminu kiklopskim udarcem čekića. Kada se prašina slegla, Korson vide da je hipron nestao.
     "Nije atomsko punjenje", reče on.
     Zatim se odvaži da pogleda dolinu.
     "Eržistal. Sve mi se čini da je to bojno polje. Najveće od svih bojnih polja."
     Antonela je brisala lice, sivo od prašine.
     "Ali ko se bije? I protiv koga?"
     "Nemam uopšte predstavu", uzvrati Korson. "Sve mi izgleda savršeno besmisleno."
     Ni više ni manje od bilo kog rata. Uobičajeni rat je značio barem zaista opredeljene tabore, jednu ili dve srodne tehnologije. Ovde je izgledalo da se svi bore protiv svih. Zašto su konjanici u oklopu napadali Indijance? Gde su se skrivali gradovi, carstva koja su podržavala takve sukobe i trebalo da im određuju ulog? Šta je skrivalo to ružičasto i treperavo nebo, neobjašnjivo odbojno, nemilosrdno nalik samom sebi, lišeno sunca i satelita? Činilo se da je i samo obzorje lažno, gurnuto u beskraj, kao da je površina Eržistala bila samo ogromna ravan. A ako je posredi bila džinovska planeta, zašto je onda gravitacija bila normalna ili bliska normalnoj?
     "Vazduh izgleda dobar", reče Korson, pošto je bacio pogled na analizatore postavljene na rukavu.
     On skide kacigu i napuni pluća. Vazduh je bio hladan, bez mirisa. Dašak vetra mu pomilova lice.
     Ponovo se odvažio da ispruži glavu poviše stenovitog zaklona. Dolina je izgledala podjednako opustošena sve do obronaka udaljenih planina. Pramenovi dima, tu i tamo. Jedna munja mu privuče pogled i, nagonski, on skliznu na samo dno uvale. Pred njima nije bilo nijednog mesta prema kome su mogli poći.
     "Treba preći greben", reče on. "Možda ćemo naići na..."
     Nije imao nikakve nade da će naići na saveznike, čak ni na razumna bića. Bili su upali u zamku rata, nekog nezamislivog rata.
     Na nebu se ukaza neka crna tačka. Za sobom je ostavljala dimni trag i tako ispisivala znake na nebu. Prvi niz simbola bio je nerastumačiv. U drugom nizu, Korsonu se nejasno učini da raspoznaje ćirilična slova. Treći se sastojao jedino od tačaka. Nije imao potrebe da čeka da uređaj dovrši svoj posao da bi pročitao poslednji napis.

     DOBRODOŠLI U ERŽlŠTAL

     Crna tačka brzo nestade iza grebena, dok su se simboli i slova lenjo udaljavali prema planinama.
     Korson sleže ramenima.
     "Hajdemo", reče.
     Što su brže mogli, oni pređoše strmu padinu. Korson oprezno isturi glavu iznad grebena: leđni mišići mu se zgrčiše pri pomisli da predstavlja lepu metu i on umalo ne odustade. Druga strana se blagom padinom spuštala do savršeno ravne obale. Plavo more, potpuno mirno, pružalo se u nedogled. Na nekoliko stotina metara od obale, desetak jedrenjaka razmenjivalo je topovske salve. Jedna brodica skršenog jarbola brzo je gorela. Uz samu ivicu vode stajala su dva vojnička tabora. Jedni šatori bili su plavi, oni drugih crveni. Barjačići su lepršali na vetru. Između dva logora, strojevi vojnika u uniformama živih boja, postrojeni kao na vežbi, borili su se pucajući naizmenično. Mada je bio suviše daleko da bi bio siguran u to, Korsonu se učini da vidi, tu i tamo, prilike kako padaju. Čuo je tutnjavu plutona, odsečne povike oficira, zvuke truba i, s vremena na vreme, muklu grmljavinu brodskih topova.
     Pogledao je prema unutrašnjosti predela i video da se, iz neke uvale što je zaklanjala od pogleda dva tabora, pomalja neka golema siva stvar, mlitava, gotovo loptasta. Nasukani kit?
     Sasvim blizu njih, najviše stotinak metara daleko, u pozadini plavog tabora, jedan čovek je mirno pisao, sedeći za drvenim stolom. Na glavi je imao dvorogi tamnoplavi šešir pokriven belom kokardom, smešan beo i tamnoplavi redengot začinjen epoletama i zlatnim širitima, a vrh futrole od neke velike sablje, koja mu je bila o pojasu, počivao je na zemlji.
     Korson prođe mimo grebena i uputi se ka čoveku koji je pisao. Ovaj okrete glavu tek kada su mu prišli na nekoliko metara i kaza mirno, ne pokazujući ni strah ni iznenađenje:
     "Hoćete li da stupite u vojsku, mladi ljudi? Premija je upravo povećana. Dužnost mi je da vam uručim pet zlatnih franaka pre nego vam obučem lepu uniformu."
     "Ja nisam...", poče Korson.
     "Vidim, vi umirete od želje da služite dobrog Viktora Bradatog. Hrana je dobra, napredovanje brzo. Rat će sigurno potrajati jedan ili dva veka i možete se nadati da ćete završiti kao maršal. Što se tiče gospe, ona će imati mnogo uspeha kod naših veseljaka i predskazujem joj brzo bogaćenje."
     "Hteo bih samo da saznam gde se nalazi najbliži grad", reče Korson.
     "To je Minor", uzvrati čovek. "Nalazi se pravo pred nama, na dvadeset ili trideset milja. Poći ćemo da ga osvajamo čim satremo ove obešenjake u crvenom. Priznajem da tamo nikada nisam išao, a to je i normalno jer je to neprijateljski grad. Ali šetnja će se isplatiti. Hajde, dođite da ovde potpišete, ako znate da pišete, kako bi sve bilo obavljeno po propisu."
     I on zazveča kolutovima od žutog metala koji probudiše nejasno sećanje u Korsonovom pamćenju. Sigurno je posredi bio novac. Antonela mu je snažno stiskala šaku.
     Na stolu pred čovekom, s jedne i druge strane velikog registra, počivala su dva čudna ručna oružja koja bi Korson voleo da pogleda izbliza.
     "A ovi brodovi?" upita on, pokazujući prema pučini.
     "E to, prijatelju moj, nema nikakve veze s nama. Svako ovde vodi svoj rat, ne brinući za ostale. Sve dok ne potučemo svog protivnika. Onda pokupimo njegove preživele i potražimo sebi drugog takmaca. I vi sami, vi ste begunac, zar ne? Nikada nisam video uniforme poput vaših."
     "Mi ne želimo da stupimo u vojsku", reče odlučno Korson. "Želimo samo da... radimo negde."
     "Onda moram da se potrudim da vas ubedim prijatelji moji", reče čovek, "jer to je moj posao i moja korist."
     On dograbi oružja i uperi ih u Korsona.
     "Izvolite upišite mi ovde vaše ime pre no što se naljutim i zadržim vašu platu."
     Korson munjevito odgurnu Antonelu na zemlju i jednim udarcem noge prevrte sto. Ali njegov protivnik, koji je bio na oprezu, odskoči unazad i pritisnu obarače. Prasak zagluši Korsona i on istog trena pomisli da je dobio snažan udarac šakom po levoj ruci. Ali već narednog časa jeknu novi prasak. Jedno od dva oružja mora da nije radilo kako treba.
     Korson se baci napred, u gusti dim. Čovek sa dvorogim šeširom je u međuvremenu odbacio pištolje i pokušao da izvadi sablje. Korson je ovoga puta bio brži od njega. Skočivši preko izvrnutog stola, on ga pogodi nogom u stomak i gotovo istovremeno udari šakom u slepoočnicu. Ne suviše jako. Nije hteo da ubije. Čovek se sruši, sa rukama zgrčenim na stomaku.
     Korson stavi desnu ruku na levu mišicu, očekujući lokvu krvi. Ali kombinezon je odbio tane. Korson umalo ne poče da se smeje. Izvući će se s velikom modricom. Okrete se na petama i osmeh mu se ukoči. Pucanj je privukao pažnju, u logoru. Malo odeljenje pojurilo je u njihovom pravcu.
     Korson podiže Antonelu na noge i povede je. Zatim se predomisli, vrati se nazad, uze sablju koju je ispustio njegov protivnik i stade da trči, podstičući Antonelu da ubrza korak. Nisu mogli da biraju pravac. Jedini put vodio ih je do uvale gde su opazili čudan oblik za koji je Korson pomislio da je lešina nekog kita.
     Pucnji. Meci im zazviždaše kraj ušiju. Srećom, gonioci nisu valjano nišanili, ili su možda hteli samo da ih zaplaše. Po svemu sudeći, ta oružja nisu imala nišanske sprave, a kada je paljba prestala, Korson shvati u čudu da nisu bila ni automatska, tako da je bilo potrebno izvesno vreme da se ponovo napune.
     Potpuno zadihani, oni savladaše spoljnu padinu uvale. Pređoše greben. Jama, neki stari krater, bila je mnogo veća i dublja nego što je Korson očekivao. Kit je predstavljao ogromnu loptu od impregniranog platna. Bila je obavijena nekakvom mrežom, lebdela je u vazduhu i zatezala debeo konop kojim je bila vezana za stenu. Pod njom je, napola polegla na zemlju, visila korpa od vrbovog pruća. Jedan čovek u crvenim pantalonama i mornarskoj bluzi, s nekakvim kačketom na glavi, bio je zabavljen podešavanjem čitavog sistema slavina. Koža mu je bila najlepše crne boje.
     On se osmehnu, pokazavši nisku zuba, kada je zapazio Antonelu i Korsona kako dolaze. Osmeha nestade kada mu pogled pade na sablju koju je Korson držao u ruci. On pokuša da dohvati pušku, čija je cev virila iz korpe, ali ga Korson u tome spreči, udarivši ga pljoštimice sabljom.
     "Progone nas", reče Korson. "Može li nas ova naprava sve troje poneti?"
     "Propis zabranjuje..." poče crnac.
     On osmotri zabrinuto Korsona, zatim drugi kraj uvale gde su počele da se pojavljuju glave sa dvorogim šeširima.
     "Mislim da će bolje biti da se povučemo", zaključi on.
     On uskoči u korpu, Korson i Antonela za njim, pa stade ubrzano da izbacuje vreće sa peskom preko ivice. Korpa se odiže sa zemlje i stade opasno da se njiše.
     "Lezite na dno!" doviknu Korson Antoneli.
     Zatim, videvši da crnac gubi dragoceno vreme u odvezivanju konopa, on snažno udari sečivom po zategnutoj vezi. Konopi popustiše. Drugi udarac potpuno prekide debelo uže. Iznenadan nalet vetra učini ostalo. Balon, najednom oslobođen, polete uvis poput rakete. Prasnuše pucnji, ali meci proleteše suviše visoko. Dok su puške bile ponovo napunjene, begunci su već bili suviše visoko da bi ih dosegli neprecizni hici žbirova Viktora Bradatog.
     Korson se uhvati za rub korpe i ustade. Žestina uzleta bacila ga je na pod od pletenog pruća, koji je zabrinjavajuće zaškripao. On pogleda crnca u crvenim pantalonama, koji se obema rukama držao za konope, pa spusti sablju na dno korpe. Zatim pomože Antoneli da ustane.
     "Ma iz kog tabora bili", reče on crncu, "zahvaljujem vam što ste se tu zatekli. Ja se zovem Korson. Bio sam član posade..."
     Zastade. Besmisleno je bilo ovde pominjati Arhimeda, svemirsku bojnu krstaricu koja je bila sudelovala u ratu između Zemlje i Urije... U stvari, on je bio vojnik bez vojske i povoda, rečju propali vojnik. I da nije bilo ogromnog bojnog polja Eržistala on bi čak i zaboravio da je bio vojnik.
     "Ja sam Zuav Ture", reče crnac. "Konjički podoficir i trenutno zrakoplovac u puku za vezu. Moj balon je prvobitno bio vezan užetom, ali posle jednog srećnog ili nesrećnog pucnja protivnika, prestao je da to bude. Imam takođe diplomu bolničara. I..."
     Oklevao je.
     "I..." podstaknu ga Korson, bez grubosti.
     "Vaša odeća podseća me na nešto. Ja nisam uvek upravljao balonom. Bio sam inženjer i pilot helikoptera. Zato su mi, uostalom, i poverili ovaj balon."
     On stade da se smeje.
     "Kazao sam da znam nešto o aeronautici. Činilo mi se da je bolje da se nalazim iznad gužve. A vi, iz kog rata dolazite?"
     Sada je Korson stao da okleva.
     "Iz jednog međuplanetnog rata", reče on posle kraće pauze. "Ali nisam došao pravo ovamo."
     "Međuplanetni rat", ponovi Ture, zamišljeno. "Onda vi mora da potičete iz epohe koja je dosta poznija u odnosu na moju. U moje vreme, taman smo počeli da se zanimamo za svemir. Sećam se još dana kada je prvi čovek stigao na Mars. To je bio događaj..."
     On pokaza bradom put Antonele.
     "A ona? Dolazi li iz istog rata iz kog i vi?"
     Korson odmahnu glavom.
     "Antonela dolazi iz miroljubive epohe."
     Crnčevo lice se uozbilji.
     "Onda ne bi smela da bude ovde", reče on odlučno.
     "Zašto?"
     "Na ovom svetu su samo ratnici, vojnici, ljudi koji su bili proglašeni za ratne zločince iz ovog ili onog razloga. Ja sam bacio rakete na jedno selo u kome su se nalazili samo civili, negde u Evropi, na ostrvu koje se zvalo ili se možda još uvek zove Sicilija. Ne kažem da sam znao šta radim, ali ne kažem ni da nisam znao. Takav je rat."
     Korsonu pade na pamet jedno pitanje.
     "Vi govorite pangal. Mislio sam da pangal nije bio u upotrebi pre osvajanja zvezda."
     "To mi nije maternji jezik. Naučio sam ga ovde. Svi govore pangalom na Eržistalu, uz nekoliko narečja."
     "A koji vam je bio maternji jezik?"
     "Francuski."
     "A tako", reče Korson.
     Sama reč mu nije ništa govorila. Mozak mu je vrvio od zagonetki, ali one su mogle da čekaju. Balon je plovio duž obale, ali je pokazivao neugodnu težnju da skreće ka pučini. A ravan okean, pred njima, pružao se u nedogled.
IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
mob
Apple iPhone 6s
18.

     Nadleteli su jednu grupu drakara, koji su besno pokušavali da ubrzaju, ali ih je sputavao slab vetar, pa su sporo napredovali, veslajući. Nešto dalje, primetili su saćaste strukture, koje su pokušavali da osvoje orahnoidi. Na Eržistalu se nisu nalazili samo ljudi, mada se u oblastima koje su istražili činilo da su ljudi u većini. Jednom ili dva puta zapazili su velike senke pod morem.
     Balon se postepeno udaljavao od obale, ali ona se još videla.
     "Nema potrebe da se morimo glađu", reče Ture, veselo otvarajući pleteni sanduk koji je zauzimao jedan deo korpe.
     Nesvesno, Korson potraži na ramenu remen od torbe sa hranom. Nije ga našao. Torbu je bio izgubio, boreći se sa regrutatorom.
     "Evo salame, hleba koji je još prilično svež i crnog vina", reče crnac.
     Iz jednog džepa širokih pantalona on izvadi golemi perorez i stade da seče hleb na kriške i salamu na kolutiće. Zatim otčepi bocu i pruži je Antoneli. Korson ga je sa zanimanjem gledao kako posluje.
     "Nikada nešto slično niste videli, a?" upita Ture, uočivši njegovo čuđenje. "Pretpostavljam da se u vaše vreme hranilo pilulama i drugim hemijskim smesama. Ali ni ovo nije loše. Tako ti je to u ratu!"
     Vino ugreja Korsona. On zagrize krišku hleba i reši se da postavi nekoliko pitanja. Imao je pred sobom, konačno, čoveka koji je raspolagao mnogo većim iskustvom od njega o ovom čudnom svetu.
     "Ono što me čudi", poče on oprezno, "jeste činjenica da je nebo prazno. Vazdušni rat morao bi da besni svuda unaokolo."
     "Postoje pravila", uzvrati Ture. "Bar ja tako mislim. Nema aviona, ni raketa, ni helikoptera u ovom sektoru. Ali to ne znači da se u nekom drugom području Eržistala ne vode vazdušne borbe. Prilično bi me začudilo da nije tako."
     "Pravila?"
     Korson prestade da žvaće.
     "Možda ste primetili jednu stvar", nastavi Ture. "Ovde niko ne upotrebljava nuklearno oružje. To vas je sigurno iznenadilo, ako se ono još koristilo u vaše vreme. Ali s druge strane planina, atomske bombe povremeno eksplodiraju. I to velike."
     Korson se seti stubova vatre i pečurki dima, koje je video poviše planina, i klimnu glavom.
     "A ko vodi računa da se pravila poštuju?"
     "Kada bih to znao, išao bih ljubazno da ga zamolim da me izvuče odavde. Neki bog ili demon, verovatno!"
     "Mislite li doista da smo u paklu?"
     Reč pako nije imala velikog smisla za Korsona. On ju je upotrebio pozivajući se na mitologije gotovo zaboravljene u njegovo doba, kojim je gospodario hladan i utilitaristički pozivitizam. U galaktičkom jeziku, pakao je bio još samo neko izuzetno nemilo mesto.
     "Ja sam prilično razmišljao o tom metafizičkom pitanju", priznade Ture, "ali ovaj pakao mi izgleda jako materijalan. Nebo, na primer, zakleo bih se da je tvrdo kao staklena ploča. Obavio sam neke trigonometrijske proračune penjući se i spuštajući ovim balonom i imam osećaj da se... tavanica... nalazi na visini između deset i dvanaest kilometara. To me navodi na logičan zaključak da ovo mesto uopšte nije prirodno. Odsustvo obzorja, ravan svet, ne - to nije površina planete. Jer na planeti koja bi se odlikovala takvim prečnikom, gravitacija bi morala da bude kolosalna. Svi bismo bili u trenu spljeskani."
     Korson klimnu glavom, pomislivši kako taj čovek iz minulih vremena pokazuje iznenađujuće znanje.
     "Nismo u normalnom svemiru", primeti Antonela. "Ništa ne mogu da predvidim o budućnosti. Ne osećam više ništa. U početku nisam brinula, zato što naša moć predviđanja ponekad zataji. Ali ne ovako potpuno. Ovde, kao da sam... kao da sam slepa."
     Korson je radoznalo osmotri.
     "Pod kojim okolnostima vaša moć nestaje?"
     Antonela pocrvene.
     "Nekoliko dana u mesecu... Ali... to sada nije slučaj. I kada putujem svemirom, što mi se nije često događalo. Takođe kada napravim skok kroz vreme, no to ne traje dugo. Na kraju, kada se verovatnoće u prilog više događaja gotovo potpuno izjednače. Uvek mi, međutim, ostaje neka slutnja... predosećanje... Ovde, ništa."
     "O kakvoj to moći ona govori?" upita Ture.
     "Pripadnici njenog naroda raspolažu izvesnom sposobnošću predviđanja. Mogu da predvide događaje pre nego se dogode, otprilike dva minuta unapred."
     "Shvatam. Kao da raspolažu periskopom sposobnim da probije površinu sadašnjosti. Kratkovidim periskopom. Dva minuta, to nije puno."
     Korson pokuša da rastumači obaveštenja koja mu je dala Antonela. Moć predviđanja bila je povezana, u određenoj meri, sa kosmogonijskim načelom Maha, sa jedinstvenošću svake tačke u svemiru u odnosu na njegovu celinu. Da li je to značilo da se više ne nalaze u svemiru sa kojim se nervni sistem Antonele slagao? Jesu li bili mrtvi, iako se on nije sećao trenutka prelaska?
     "Čudno, zar ne?" reče Ture. "U Africi, mnogo pre mog rođenja, vračevi su tvrdili za sebe da su sposobni da predvide budućnost. Niko u to više nije verovao, u moje vreme. Konačno, to je bilo u budućnosti, ne u prošlosti."
     "Odakle ovaj hleb?" upita Korson mahnuvši svojim sendvičom.
     "Oh, iz intendature. Sada kada ste mi postavili to pitanje, pade mi na pamet da nigde nisam video obrađena polja, ni fabrike ni pekare. Ali tako je uvek u ratu, zar ne? Oružje, odeća, lekovi, hrana, dolaze izdaleka, iz neke bajoslovne zemlje. Ako rat malo duže potraje, vi sebi to pitanje čak više i ne postavljate. Sva polja koja vidite obavezno spaljujete zato što pripadaju neprijatelju."
     "A vođe, gde su oni? Zašto oni vode te besmislene bitke?"
     "Iznad vas, suviše iznad vas. Naravno, vi ih nikada ne vidite."
     "A ako bivaju ubijeni?"
     "Zamenjuju ih", uzvrati Ture. "Onima koji dolaze odmah za njima. Vidite, u stvarno beznadežnom ratu nastavljamo da se borimo zato što postoji protivnik i zato što nemamo izbora. Ili možda zato što vođe imaju neki svoj zapovednički razlog."
     Korson duboko udahnu.
     "Ali gde smo mi?" povika on van sebe od besa.
     Ture ga mirno odmeri.
     "Mogao bih da vam odgovorim da se nalazimo u balonu, iznad ravnog okeana. Ali to bi bila očiglednost. Dosta sam razmišljao o tom pitanju. Mogu da zamislim samo tri mogućnosti. Na vama je da izaberete, ili da predložite neku novu."
     "Koje mogućnosti?"
     "Kao prvo, mi smo naprosto mrtvi i nalazimo se u nekom metafizičkom paklu ili čistilištu na neodređeno vreme, možda i za večita vremena, bez nade da iz njega izidemo, čak ni umirući. Primirja služe za to."
     "Primirja?"
     "Još niste prošli kroz njih? Istina, vi ste ovde tek odskora. Govoriću vam o njima kasnije. Moja druga pretpostavka jeste da mi stvarno ne postojimo. Imamo utisak da postojimo, ali to je samo privid. Mi smo samo informacije, perforacije, iverje ili hrpe elektrona u nekoj džinovskoj mašini, a neko se bavi ogromnom Kriegspiel, War Game, ili ako više volite Ratnom Igrom. Koliko da se vidi šta bi se dogodilo u nekom ratu. Ili, bolje, ako bi se svi ratovi u vasioni odigrali na istom mestu. Mi bismo onda bili svojevrsne figurine na maketi, ako shvatate šta hoću da kažem."
     "Shvatam" reče suvo Korson.
     "Ima jedna varijanta ove pretpostavke. Mi doista postojimo, ali ne na ovom svetu. Možda smo položeni u neku grobnicu, vezani za neku mašinu mnoštvom elektroda i verujemo da preživljavamo sve ovo. Možda je reč o nekoj psihološkoj obradi čiji je cilj da nam se ogadi rat? Ili je možda posredi neki eksperimenat! Moja treća pretpostavka jeste da je ovaj svet sasvim stvaran. Čudan sa našeg stanovišta, ali istinit. Napravila su ga neka bića, možda ljudi, ali ja u to sumnjam, da bi se ispunila izvesna funkcija o kojoj nemam nikakvu predstavu. To je pretpostavka koja mi se najviše dopada. Zato što možda postoji način da se iziđe iz ovog sveta bez ikakvih trajnih posledica."
     "Vaše tri pretpostavke imaju jedno zajedničko mesto", reče Korson. "Mogu se primeniti isto tako dobro i na onaj svet iz koga mi dolazimo."
     "Onaj koga se sećamo", uzvrati Ture. "To nije nužno ista stvar. Jeste li sigurni da dolazimo iz istog? Postoji još jedno zajedničko mesto sa tim drugim... svetom. Imamo istu predstavu o slobodi i svi smo podjednako nesposobni da po sopstvenoj volji upravljamo vlastitim životima."
     Oni ućutaše na trenutak.
     "Kako ste došli ovamo?" upita konačno Korson.
     "Mogao sam da vam uzvratim istim pitanjem. Zar ne mislite da suviše pričam?"
     "Ne znam hoćete li mi poverovati?"
     "Znam za lakovernost", reče crnac prostodušno.
     Korson mu ukratko ispripoveda njihovu odiseju od Veranovog logora. Prećutao je samo epizodu sa planetom mauzolejem.
     "Neko se postarao da vas ovamo dovede", zaključi Ture. "Jedan od njih, verovatno. To se lepo slaže sa mojom trećom pretpostavkom."
     On zastade za trenutak, a onda nastavi.
     "Prvi put čujem o tim hipronima, životinjama sposobnim da se premeštaju kroz vreme. Ali slutio sam da oni mogu putovati kroz vekove."
     "A vi?"
     Crnac zažmirka, naže se preko ograde korpe i pljunu u more.
     "Istinu govoreći, ne sećam se sasvim dobro. Ima od toga četiri, pet ili deset Primirja. (Naglasio je slovo 'p' kao da hoće da naznači veliko slovo.) Mitraljirao sam koliko god sam mogao, sa mog Taona 5. A onda je nešto blesnulo i osetio sam silnu vrelinu. Istog trena obreo sam se ovde, na istoj lestvici i iznad gotovo istovetnog pejsaža. Nisam odmah postao svestan razlike. Imao sam samo utisak da ne poznajem nikog oko sebe. To sam i kazao. Bio sam odveden vojnom lekaru. On je govorio o potresu dao mi inekciju i vratio me nazad. Posle izvesnog vremena, više ni u šta nisam bio siguran. Odabrao sam naprosto da preživim."
     "Jedno me čudi", reče Korson. "U tim ratovima smrtnost mora da je užasna. Zašto borbe ne prestanu usled nedostatka boraca? Ili je možda priliv vojnika iz svih epoha i sa svih strana vasione dovoljan da nadoknaduje izgubljene?"
     Ture odmahnu glavom.
     "Postoje Primirja. Mrtvi ponovo zauzimaju svoja mesta."
     "Vaskrsavaju?"
     "Ne. Kada se Primirje približi, nebo se zamrači. Zatim, sve utrne, vreme se ukoči, veštačka svetla, električne baterije, plameni zgasnu. Osetimo kao da se skamenjujemo. Ostanemo svesni jednu sekundu, možda dve, u strahovitoj tišini. Zatim sve ponovo počne. Ponekad se nađemo u istoj situaciji kao i pre Primirja, ali samo izuzetno. Najčešće se obremo u drugoj vojsci, na drugom položaju. Ne sećamo se više sasvim dobro onoga što se dogodilo pre Primirja. Kao da započinje neka druga priča, kao da je jedan zapis bio zamenjen drugim. Otuda druga pretpostavka. I mrtvi ponovo zauzmu svoja mesta, igraju novu ulogu. Ali se nikada ne sete da su bili ubijeni. Za njih, Primirje je možda isključivo lična nesreća. Ali ne verujem. Imate utisak da se to proteže na čitav svemir, kada vam se dogodi. Verujem da su oni koji su uredili ovaj svet, ili koji ga nadgledaju, zagospodarili vremenom, pa odlaze da pokupe one koji će umreti trenutak pre no što stradaju. Ništa natprirodno, vidite."
     "Zaista", reče Korson.
     Čupkao je dlake brade koja je počinjala da mu raste, zapanjen lakoćom s kojom je taj čovek - taj primitivac koji je došao iz veka koji je jedva znao za međuplanetarno putovanje - prihvatao zamisao o kretanju kroz vreme. Zatim se seti lakoće s kojom se on sam prilagodio na novu Uriju.
     Taman je hteo da upita nešto o Primirjima, kada mu strahovit prasak zapara bubne opne, žešći i suroviji od bilo kakvog udara groma, bilo kakve eksplozije, dva udarca nožem koja su rastrgla krhke opne, prekopavajući sitne kosti, ispunjujući skrovite zavoje kohlearne spirale. Činilo se da se i sam svemir pocepao nadvoje.
     Balon se zanosio na nevidljivim šinama poviše okeana, glatkog kao ogledalo, i pod neverovatnim, ali spokojnim nebom. Lahor je bio prohladan, ali sasvim slab. Ali prasak se nastavljao, pojačavao, preobraćao u zaglušnu tutnjavu, u vibraciju koja je žestoko potresala konope balona, da bi se potom rasparala nadvoje, kao što se cepa drvo, na jedan ton koji se peo do piska, uspinjao uz tonsku lestvicu do hiljadu, dve hiljade, pet hiljada, deset hiljada herca, nečujan na kraju, ali ipak dovoljno osetan da prodre i u najzabitije kutke lobanje, i drugi dubok najpre kao pesnica diva, pa mukli bat, pa šum iz pluća kakvog umirućeg boga.
     Na okeanu su se stvarale brazde. Ture viknu nešto, ali su njegovi očajnički pokreti usana pripadali nemom čoveku. Antonela je pokrila uši rukama. Bila je silno zaplašena i trpela bol. Korson oseti da mu suze izbijaju iz očiju; lobanja mu je bila zarobljena u mengelama dveju vibracija.
     Iznenadni vihor zahvati balon, koji se brzo pope više stotina metara a pritisak žestoko pade. Korson zgrabi Antonelu i pribi je uz konope balona koje je uhvatio punim šakama. Pruće je pucketalo. Silina vetra bila je takva da je krivila površinu balona, kao da ga je neka nevidljiva, divovska ruka gurala napred.
     Ture zgrabi kraj jednog konopa i priveza se što je bolje mogao. Previvši se nadvoje, pođe mu za rukom da doturi drugi kraj Korsonu koji učvrsti svoj i Antonelin položaj.
     Korson zaurla iznad oluje:
     "Je li to početak Primirja?"
     Ture odmahnu glavom. Njegovo lice, boje pepela, izražavalo je smetenost.
     "Nikad... video... slično..."
     Vihori stadoše, ali se vetar nije stišao. Duvao je pravilno, ali sve jače i jače. Korson se nadvi nad Antonelu koja je dahtala. On je i sam disao brže i dublje nego obično. Nedostajalo je vazduha. Atmosferski pritisak i dalje je opadao.
     On dade Tureu znak i pokaza mu balon, a zatim okean. Vazduhoplovac shvati i odvrnu slavine. Balon se spusti nekoliko stotina metara, ali vazduh nije postao osetno gušći. Ispod, duge bele kreste krasile su rubove vodenih planina, koje su valjale olupine. Jedan uljani oreol pružen po moru ocrtavao je nesigurnu oazu mira.
     Časovi su prolazili. Balon je leteo istom brzinom, za koju su Korson i Ture smatrali, uzimajući za orijentire mrlje na nebu, da iznosi blizu hiljadu kilometara na sat. Zbijeni na dnu korpe, Antonela, Korson i Ture su dremuckali, napola ugušeni.
     Korson je pretpostavljao da su već prevalili više od četvrtine obima planete kao što je Zemlja, a vetar se nije smirivao. Sada je gurao pred sobom planine vode tako visoke i tako postojane da bi se moglo pomisliti da su izvajane u staklu. To je bilo besmisleno. Isto tako i sve što je prethodilo. Oni su mogli da lete beskrajno dugo nad tim neizmernim okeanom. Mogli su i da umru od gladi, žeđi ili iscrpljenosti u korpi njihova tela bi sledila taj besmisleni put, osim ako konopi ne popuste i korpa se ne sunovrati u more, odnosno ako se balon, gubeći vodonik ili helijum, ne spusti postepeno i ne priljubi kao kakva siva bradavica na hrbat vodene dine.
     Iznenadni trzaj korpe - neko uže je upravo popustilo - prekide Korsonova razmišljanja, odbacivši ga gotovo preko ivice. Konop ga zadrža. On dobi u vremenu da osmotri obzorje a onda kriknu tako strašno da je, na trenutak, zaglušio huku vetra.
     Obzorje je bilo naglašeno jednom crnom crtom koja se brzo proširila u traku, u bedem. Crnilo je bilo potpuno. Tmina ništavila. Ali uporedne ivice tog bedema mraka, umesto da budu savijene i da slede krivulju obzorja planete, bile su sasvim prave, koliko je bar ljudsko oko moglo to da primeti.
IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
mob
Apple iPhone 6s
19.

     Tu se prekidao svemir. Bar ovaj svemir. Oni su hrlili ka tom crnilu, tom bezdanu. Vetar je, međutim, izgubio silinu. Ali talasi su dobijali u visini kao da su se lomili o neku nevidljivu prepreku. Dubili su sinje doline duboke više stotina metara.
     Na obzorju, okean se oštro lomio, kao ivica kakvog stola. S one strane, nalazio se ponor, koji je zapremao sav prostor između neba i mora.
     "Ostaje nam samo jedna, tanušna mogućnost", reče Ture. "Da nam Primirje pritekne upomoć pre..."
     Nije bilo potrebe da dovrši... Opčinjeni, netremice su posmatrali obzorje.
     "Sem ako vetar sasvim ne stane", reče Korson.
     Ture sleže ramenima.
     "Taj ponor nas privlači. Čitava vasiona će nestati u njemu."
     "Zašto baš sada?"
     "Nešto se slomilo u velikoj mašini."
     Što su više prilazili, crni prostor se ispunjavao svetlima, sjajnim i nepomičnim tačkama za koje se činilo da se, s vremena na vreme, gase i pale, kao da je neki taman predmet prošao ispred njih. Izgledalo je da balon leti ka jednoj mrlji, tamnijoj u odnosu na ostale delove bedema. Mrlja je bila okružena odsjajima koji su se pružali, kao razgranate munje, u svim pravcima.
     Staklo razbijeno kakvim projektilom, pomisli Korson.
     Tačno mu je to bilo pred očima: staklo probijeno projektilom. Nepomična svetla bile su zvezde. Bezdan, to je bio svemir. Crna mrlja predstavljala je rupu kroz koju je Eržistal, ili bar ovaj deo Eržistala u kome se nalazio balon, oticao u ponor.
     Neki džinovski kovitlac dubio je površinu mora, blizu ruba, crpeći ga u svemir.
     Korson se upita da li je taj svemir beskrajan, da li će čitav Eržistal, njegovi besmisleni ratovi, njegove legije, flote, kukavni junaci, generali, njegove nuklearne pečurke, konačno naći mir među tim zvezdama. Zar tvorci - ili upravljači - Eržistala neće intervenisati? Zar je nesreća nadmašivala njihovu moć? Ili su, možda, odlučili da prospu jednu epruvetu? Je li Ture bio u pravu kada je govorio o maketi? Da li je Eržistal ipak samo džinovski veštački svet, ali ograđen, koji je lelebdeo u svemiru i koji je sad prosipao svoju materiju posle havarije ili kakvog manevra? Šta bi se dogodilo da se, duž ovih brazda, 'staklo' najednom raspalo? Da li bi se zemlja i nebo sastavili? Ili bi arhitektura ovog bezumnog sveta - antropomorfijski govoreći - trajala, zauvek zaštićena nepodmitljivim zastorom ništavila?
     Dok se balon približavao rupi, temperatura je opadala, vazduh se proređivao. Ipak, za pravo čudo, činilo se da se rupa smanjuje. Malopre, zjapila je kilometrima, a sada nije prelazila nekoliko stotina metara u svom najvećem prečniku. Brzo je upijala. Balon je bio dovoljno blizu da bi Korson mogao da vidi prstenaste valove koji su prolazili među prostorom i stizali da zamru na ivicama rupe.
     More je bilo prekriveno ledom, koji je belinom naglašavao pravu osnovu tog bedema svemira. Nije to bilo staklo, čak ni bedem, već ekran sile, sposoban da se sam od sebe popravi, načet gorostasnim potresom.
     "Proći ćemo kroz nju", reče Ture, grabeći vazduh, "ako se brzo ne zatvori."
     Antonela sakri lice u usek Korsonovog ramena. Ovaj, sopćući, nađe snage da ispruži ruku prema rupi. Olupina nekog golemog svemirskog broda lebdela je u praznom prostoru, malo ispod površine mora. Letelica je imala vretenast oblik, ili se bar tako činilo prema izgledu njenog zadnjeg dela, koji kao da je bio priljubljen uz providnu pregradu. Obnavljajući se, polje sile ga je delimično obuhvatilo.
     Ono što je najviše iznenađivalo Korsona bila je biološka priroda ožiljka na ekranu sile. On se sećao samo polja koja su se trenutno širila, s obzirom na kratka rastojanja i ljudske opažaje. Zatim pomisli da su sile koje su ovde umešane bile toliko ogromne da se vreme poremetilo. Ekvivalent za masu barijere morao je biti kolosalan. Teorija relativnosti učila je da na divovskim zvezdama vreme protiče sporije nego na drugim mestima. Najčudnije je bilo to što se ovo dejstvo nije protezalo na prostor koji je ovde okruživao barijeru. Zato balon nije bio bačen velikom brzinom o ekran, i zbog toga nije sagoreo u atmosferi pre no što je stigao do bedema svemira.
     U Korsonu se ponovo probudi zračak nade. Ostalo im je da prevale još samo nekoliko stotina metara. Zarastanje ožiljka se ubrzavalo, naprsline su se brisale. Crna i neprozirna mrlja se povlačila. Svud naokolo, svemir je bio sjajan kao da je bio premazan nekim lakom. Sporedno dejstvo polja.
     Sasvim su se primakli. Korson ispruži ruku da bi zaštitio Antonelu. Potres. Odbijane. Vrtoglavica. Konop koji je bio vezao oko struka zaseče mu bokove. On se zanese, pade napred i udari glavom o ivicu korpe. Veoma se nagnuše. A onda se začu neki mek zvuk. Balon je udarao o barijeru. Korpa se zanjiha. Potres. Odbijanje. Potres. Bez žestine. Elastična pregrada. On izgubi svest.
IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Idi gore
Stranice:
1 3 4
Počni novu temu Nova anketa Odgovor Štampaj Dodaj temu u favorite Pogledajte svoje poruke u temi
Trenutno vreme je: 28. Mar 2024, 18:53:40
nazadnapred
Prebaci se na:  

Poslednji odgovor u temi napisan je pre više od 6 meseci.  

Temu ne bi trebalo "iskopavati" osim u slučaju da imate nešto važno da dodate. Ako ipak želite napisati komentar, kliknite na dugme "Odgovori" u meniju iznad ove poruke. Postoje teme kod kojih su odgovori dobrodošli bez obzira na to koliko je vremena od prošlog prošlo. Npr. teme o određenom piscu, knjizi, muzičaru, glumcu i sl. Nemojte da vas ovaj spisak ograničava, ali nemojte ni pisati na teme koje su završena priča.

web design

Forum Info: Banneri Foruma :: Burek Toolbar :: Burek Prodavnica :: Burek Quiz :: Najcesca pitanja :: Tim Foruma :: Prijava zloupotrebe

Izvori vesti: Blic :: Wikipedia :: Mondo :: Press :: Naša mreža :: Sportska Centrala :: Glas Javnosti :: Kurir :: Mikro :: B92 Sport :: RTS :: Danas

Prijatelji foruma: Triviador :: Domaci :: Morazzia :: TotalCar :: FTW.rs :: MojaPijaca :: Pojacalo :: 011info :: Burgos :: Alfaprevod

Pravne Informacije: Pravilnik Foruma :: Politika privatnosti :: Uslovi koriscenja :: O nama :: Marketing :: Kontakt :: Sitemap

All content on this website is property of "Burek.com" and, as such, they may not be used on other websites without written permission.

Copyright © 2002- "Burek.com", all rights reserved. Performance: 0.109 sec za 19 q. Powered by: SMF. © 2005, Simple Machines LLC.