561

Model for others . He who wants to set a good example must add a grain of foolishness to his virtue; then others can imitate and, at the same time, rise above the one being imitated-something which people love.

562

Being a target . Often, other people's vicious talk about us is not actually aimed at us, but expresses their annoyance or ill humor arising from quite different reasons.

563

Easily resigned . A man suffers little from unfulfilled wishes if he has trained his imagination to think of the past as hateful.

564

In danger . When we have just gotten out of the way of a vehicle, we are most in danger of being run over.

565

The role according to the voice . He who is forced to speak more loudly than is his habit (as in front of someone hard of hearing, or before a large audience) generally exaggerates what he has to communicate.

Some people become conspirators, malicious slanderers, or schemers, merely because their voice is best suited to a whisper.

566

Love and hatred . Love and hatred are not blind, but are blinded by the fire they themselves carry with them.

567

Made an enemy to one's advantage . Men who are unable to make their merit completely clear to the world seek to awaken an intense enmity towards themselves. Then they have the comfort of thinking that this stands between their merit and its recognition-and that other people assume the same thing, which is of great advantage to their own importance.

568

Confession . We forget our guilt when we have confessed it to another, but usually the other person does not forget it.

569

Self-sufficiency . The golden fleece of self-sufficiency protects against thrashings, but not against pin-pricks.

570

Shadow in the flame . The flame is not so bright to itself as to those on whom it shines: so too the wise man.

571

Our own opinions . The first opinion that occurs to us when we are suddenly asked about a matter is usually not our own, but only the customary one, appropriate to our caste, position, or parentage; our own opinions seldom swim near the surface.

572

Origin of courage . The ordinary man is courageous and invulnerable like a hero when he does not see the danger, when he has no eyes for it. Conversely, the hero's one vulnerable spot is on his back; that is, where he has no eyes.

573

Danger in the doctor . A man is either born for his doctor, or else he perishes by his doctor.

574

Magical vanity . He who has boldly prophesied the weather three times and has been successful, believes a bit, at the bottom of his heart, in his own prophetic gift. We do not dispute what is magical or irrational when it flatters our self-esteem.

575

Profession . A profession is the backbone of life.

576

Danger of personal influence . He who feels that he exercises a great inner influence on another must leave him quite free rein, indeed must look with favor on his occasional resistance and even bring it about: otherwise he will inevitably make himself an enemy.

577

Giving the heir his due . Whoever has established something great with a selfless frame of mind takes care to bring up heirs. It is the sign of a tyrannical and ignoble nature to see one's opponents in all the possible heirs of one's work and to live in a state of self-defense against them.

578

A little knowledge . A little knowledge is more successful than complete knowledge: it conceives things as simpler than they are, thus resulting in opinions that are more comprehensible and persuasive.

579

Not suited to be a party member . He who thinks much is not suited to be a party member: too soon, he thinks himself through and beyond the party.

580

Bad memory . The advantage of a bad memory is that, several times over, one enjoys the same good things for the first time.

581

Causing oneself pain . Inconsiderate thinking is often the sign of a discordant inner state which craves numbness.

582

Martyr. The disciple of a martyr suffers more than the martyr.

583

Residual vanity . The vanity of some people, who should not need to be vain, is the left-over and full-grown habit stemming from that time when they still had no right to believe in themselves, and only acquired their belief from others, by begging it in small change.

584

Punctum saliens5 of passion . He who is about to fall into a state of anger or violent love reaches a point where his soul is full like a vessel; but it needs one more drop of water: the good will to passion (which is generally also called the bad will). Only this little point is necessary; then the vessel runs over.

585

Bad-tempered thought . People are like piles of charcoal in the woods. Only when young people have stopped glowing, and carbonized, as charcoal does, do they become useful. As long as they smolder and smoke they are perhaps more interesting, but useless, and all too often troublesome.

Mankind unsparingly uses every individual as material to heat its great machines; but what good are the machines when all individuals (that is, mankind) serve only to keep them going? Machines that are their own end—is that the umana commedia26

586

The hour-hand of life . Life consists of rare, isolated moments of the greatest significance, and of innumerably many intervals, during which at best the silhouettes of those moments hover about us. Love, springtime, every beautiful melody, mountains, the moon, the sea-all these speak completely to the heart but once, if in fact they ever do get a chance to speak completely. For many men do not have those moments at all, and are themselves intervals and intermissions in the symphony of real life.

587

To set against or set to work ? We often make the mistake of actively opposing a direction, or party, or epoch, because we coincidentally get to see only its superficial side, its stunted aspect, or the inescapable "faults of its virtues" 8-perhaps because we ourselves have participated to a large degree in them. Then we turn our back on them and seek an opposite direction; but it would be better to look for the strong, good sides, or to develop them in ourselves. To be sure, it takes a stronger gaze and a better will to further that which is evolving and imperfect, rather than to penetrate its imperfection and reject it.

588

Modesty. True modesty (that is, the knowledge that we are not our own creations) does exist, and it well suits the great mind, because he particularly can comprehend the thought of his complete lack of responsibility (even for whatever good he creates). One does not hate the great man's immodesty because he is feeling his strength, but rather because he wants to feel it primarily by wounding others, treating them imperiously and watching to see how much they can stand. Most often, this actually proves that he lacks a secure sense of his strength, and makes men doubt his greatness. To this extent, cleverness would strongly advise against immodesty.

589

The first thought of the day . The best way to begin each day well is to think upon awakening whether we could not give at least one person pleasure on this day. If this practice could be accepted as a substitute for the religious habit of prayer, our fellow men would benefit by this change.

590

Arrogance as the last means of comfort . If a man accounts for a misfortune, or his intellectual inadequacies, or his illness by seeing them as his predetermined fate, his ordeal, or mysterious punishment for something he had done earlier, he is thereby making his own nature interesting, and imagining himself superior to his fellow men. The proud sinner is a familiar figure in all religious sects.

591

Growth of happiness . Near to the sorrow of the world, and often upon its volcanic earth, man has laid out his little gardens of happiness; whether he approaches life as one who wants only knowledge from existence, or as one who yields and resigns himself, or as one who rejoices in a difficulty overcome-everywhere he will find some happiness sprouting up next to the trouble. The more volcanic the earth, the greater the happiness will be-but it would be ludicrous to say that this happiness justified suffering per se.

592

The street of one's ancestors . It is reasonable to develop further the talent that one's father or grandfather worked hard at, and not switch to something entirely new; otherwise one is depriving himself of the chance to attain perfection in some one craft. Thus the saying: "Which street should you take?-that of your ancestors."

593

Vanity and ambition as educators . So long as a man has not yet become the instrument of the universal human good, ambition may torment him; but if he has achieved that goal, if of necessity he is working like a machine for the good of all, then vanity may enter; it will humanize him in small matters, make him more sociable, tolerable, considerate, once ambition has completed the rough work (of making him useful).

594

Philosophical novices . If we have just partaken of a philosopher's wisdom, we go through the streets feeling as if we had been transformed and had become great men; for we encounter only people who do not know this wisdom, and thus we have to deliver a new, unheard-of judgment about everything; because we have acknowledged a book of laws, we also think we now have to act like judges.

595

Pleasing by displeasing . People who prefer to be noticed, and thereby displease, desire the same thing as those who do not want to be noticed, and want to please, only to a much greater degree and indirectly, by means of a step that seems to be distancing them from their goal. Because they want to have influence and power, they display their superiority, even if it is felt as disagreeable: for they know that the man who has finally gained power pleases in almost everything he does and says, that even when he displeases, he seems nevertheless to be pleasing.

Both the free spirit and the true believer want power, too, in order to use it to please; if they are threatened because of their doctrines with a dire fate, persecution, prison, or execution, they rejoice at the thought that this will enable their doctrines to be engraved and branded upon mankind; although it is delayed acting, they accept it as a painful but potent means to attain power after all.

596

Casus belli9 and the like . The prince who discovers a casus belli for an earlier decision to wage war against his neighbor is like a father who imposes a mother upon his child, to be henceforth accepted as such. And are not almost all publicly announced motives for our actions such imposed mothers?

597

Passions and rights . No one speaks more passionately about his rights than the man who, at the bottom of his heart, doubts them. In drawing passion to his side, he wants to deaden reason and its doubts: he thus gains a good conscience, and, along with it, success with his fellow men.

598

The renouncing man's trick . He who protests against marriage, in the manner of Catholic priests, will seek to understand it in its lowest, most vulgar sense. Likewise, he who refuses the respect of his contemporaries will conceive it in a base way; he thus makes his renunciation of it and the fight against it easier for himself.

Incidentally, he who denies himself much in large matters will easily indulge himself in small matters. It is conceivable that the man who is above the applause of his contemporaries is nevertheless unable to refuse himself the satisfaction of little vanities.

599

The age of arrogance . The true period of arrogance for talented men comes between their twenty-sixth and thirtieth year; it is the time of first ripeness, with a good bit of sourness still remaining. On the basis of what one feels inside himself, one demands from other people, who see little or nothing of it, respect and humility; and because these are not at first forthcoming, one takes vengeance with a glance, an arrogant gesture, or a tone of voice. This a fine ear and eye will recognize in all the products of those years, be they poems, philosophies, or paintings and music. Older, experienced men smile about it, and remember with emotion this beautiful time of life, in which one is angry at his lot of having to be so much and seem so little. Later, one really seems to be more but the faith in being much has been lost, unless one remain throughout his life vanity's hopeless fool.

600

Deceptive and yet firm . When walking around the top of an abyss, or crossing a deep stream on a plank, we need a railing, not to hold onto (for it would collapse with us at once), but rather to achieve the visual image of security. Likewise, when we are young, we need people who unconsciously offer us the service of that railing; it is true that they would not help us if we really were in great danger and wanted to lean on them; but they give us the comforting sensation of protection nearby (for example, fathers, teachers, friends, as we generally know all three).

601

Learning to love . We must learn to love, learn to be kind, and this from earliest youth; if education or chance give us no opportunity to practice these feelings, our soul becomes dry and unsuited even to understanding the tender inventions of loving people. Likewise, hatred must be learned and nurtured, if one wishes to become a proficient hater: otherwise the germ for that, too, will gradually wither.

602

Ruins as decoration . People who go through many spiritual changes retain some views and habits from earlier stages, which then jut out into their new thinking and acting like a bit of inexplicable antiquity and gray stonework, often ornamenting the whole region.

603

Love and respect . 'o Love desires; fear avoids. That is why it is impossible, at least in the same time span, to be loved and respected by the same person. For the man who respects another, acknowledges his power; that is, he fears it: his condition is one of awe." But love acknowledges no power, nothing that separates, differentiates, ranks higher or subordinates. Because the state of being loved carries with it no respect, ambitious12 men secretly or openly balk against it.

604

Prejudice in favor of cold people . People who catch fire rapidly quickly become cold, and are therefore by and large unreliable. Therefore, all those who are always cold, or act that way, benefit from the prejudice that they are especially trustworthy, reliable people: they are being confused with those others who catch fire slowly and burn for a long time.

605

What is dangerous about free opinions . The casual entertainment of free opinions is like an itch; giving in to it, one begins to rub the area; finally there is an open, aching wound; that is, the free opinion finally begins to disturb and torment us in our attitude to life, in our human relationships.

606

Desire for deep pain . When it has gone, passion leaves behind a dark longing for itself, and in disappearing throws us one last seductive glance. There must have been a kind of pleasure in having been beaten with her whip. In contrast, the more moderate feelings appear flat; apparently we still prefer a more violent displeasure to a weak pleasure.

607

Annoyance with others and the world . When, as happens so often, we let our annoyance out on others, while we are actually feeling it about ourselves, we are basically trying to cloud and delude our judgment; we want to motivate our annoyance a posteriori by the oversights and inadequacies of others, so we can lose sight of ourselves.

Religiously strict people, who judge themselves without mercy, are also those who have most often spoken ill of mankind in general. There has never been a saint who reserves sins to himself and virtues to others: he is as rare as the man who, following Buddha's precept, hides his goodness from people and lets them see of himself only what is bad.

608

Cause and effect confused . Unconsciously we seek out the principles and dogmas that are in keeping with our temperament, so that in the end it looks as if the principles and dogmas had created our character, given it stability and certainty, while precisely the opposite has occurred. It seems that our thinking and judging are to be made the cause of our nature after the fact, but actually our nature causes us to think and judge one way or the other.

And what decides us on this almost unconscious comedy? Laziness and convenience, and not least the vain desire to be considered consistent through and through, uniform both in character and thought: for this earns us respect, brings us trust and power.

609

Age and truth . Young people love what is interesting and odd, no matter how true or false it is. More mature minds love what is interesting and odd about truth. Fully mature intellects, finally, love truth, even when it appears plain and simple, boring to the ordinary person; for they have noticed that truth tends to reveal its highest wisdom in the guise of simplicity.

610

People as bad poets . Just as bad poets, in the second half of a line, look for a thought to fit their rhyme, so people in the second half of their lives, having become more anxious, look for the actions, attitudes, relationships that suit those of their earlier life, so that everything will harmonize outwardly. But then they no longer have any powerful thought to rule their life and determine it anew; rather, in its stead, comes the intention of finding a rhyme.

611

Boredom and play . Need forces us to do the work whose product will quiet the need; we are habituated to work by the ever-new awakening of needs. But in those intervals when our needs are quieted and seem to sleep, boredom overtakes us. What is that? It is the habit of working as such, which now asserts itself as a new, additional need; the need becomes the greater, the greater our habit of working, perhaps even the greater our suffering from our needs. To escape boredom, man works either beyond what his usual needs require, or else he invents play, that is, work that is designed to quiet no need other than that for working in general. He who is tired of play, and has no reason to work because of new needs, is sometimes overcome by the longing for a third state that relates to play as floating does to dancing, as dancing does to walking, a blissful, peaceful state of motion: it is the artist's and philosopher's vision of happiness.

612

Instruction from pictures . If we consider a series of pictures of ourselves from the time of childhood to that of manhood, we are agreeably surprised to find that the man resembles the child more than the adolescent: probably corresponding to this occurrence, then, there has been a temporary alienation from our basic character, now overcome again by the man's collected, concentrated strength. This perception agrees with the one that all those strong influences of our passions, our teachers, or political events, which pull us about in our adolescence, later seem to be reduced to a fixed measure. Certainly, they continue to live and act in us, but our basic feeling and basic thinking have the upper hand; these influences are used as sources of power, but no longer as regulators, as happens in our twenties. Thus man's thinking and feeling appear again more in accord with that of his childhood years-and this inner fact is expressed in the external one mentioned above.

613

Voice of the years . The tone adolescents use to speak, praise, blame, or invent displeases older people because it is too loud and yet at the same time muffled and unclear, like a tone in a vault, which gains resonance because of the emptiness. For most of what adolescents think has not flowed out of the fullness of their own nature, but rather harmonizes and echoes what is thought, spoken, praised, or blamed around them. But because the feelings (of inclination and disinclination) reverberate in them much more strongly than the reasons for these feelings, there arises, when they give voice to their feeling again, that muffled, ringing tone that indicates the absence or paucity of reasons. The tone of the more mature years is rigorous, sharply punctuated, moderately loud, but like everything clearly articulated, it carries very far. Finally, old age often brings a certain gentleness and indulgence to the sound and seems to sugar it: of course, in some cases it makes it sour, too.

614

Backward and anticipating people . The unpleasant personality who is full of mistrust, who reacts with envy to his competitors' and neighbors' successes, who flares up violently at divergent opinions, is showing that he belongs to an earlier stage of culture, and is thus a relic. For the way in which he interacts with people was proper and appropriate for the conditions of an age when rule by force prevailed: he is a backward person. A second personality, who shares profusely in others' joy, who wins friends everywhere, who is touched by everything that grows and evolves, who enjoys other people's honors and successes, and makes no claim to the privilege of alone knowing the truth, but instead is full of modest skepticism-he is an anticipator who is reaching ahead towards a higher human culture. The unpleasant personality grows out of times when the unhewn foundation of human intercourse had still to be laid; the other lives on its highest floors, as far away as possible from the wild animal that rages and howls locked up in the cellars, beneath the foundations of culture.

615

Comfort for hypochondriacs . When a great thinker is temporarily subjected to hypochondriacal self-torments, he may say to comfort himself: "This parasite is feeding and growing from your great strength; if that strength were less, you would have less to suffer." The statesman may speak likewise when his jealousy and vengeful feelings, in short, the mood of a bellum omnium contra omnes,13 for which he as a nation's representative must necessarily have a great gift, occasionally intrude into his personal relations and make his life difficult.

616

Alienated from the present . There are great advantages in for once removing ourselves distinctly from our time and letting ourselves be driven from its shore back into the ocean of former world views. Looking at the coast from that perspective, we survey for the first time its entire shape, and when we near it again, we have the advantage of understanding it better on the whole than do those who have never left it.

617

Sowing and reaping on personal inadequacies . People like Rousseau know how to use their weaknesses, deficiencies, or vices as if they were the fertilizer of their talent. When Rousseau laments the depravity and degeneration of society as the unpleasant consequence of culture, 14 this is based on his personal experience, whose bitterness makes his general condemnation so sharp, and poisons the arrows he shoots. He is relieving himself first as an individual, and thinks that he is seeking a cure that will directly benefit society, but that will also indirectly, and by means of society, benefit him too.

618

A philosophical frame of mind . Generally we strive to acquire one emotional stance, one viewpoint for all life situations and events: we usually call that being of a philosophical frame of mind. But rather than making oneself uniform, we may find greater value for the enrichment of knowledge by listening to the soft voice of different life situations; each brings its own views with it. Thus we acknowledge and share the life and nature of many by not treating ourselves like rigid, invariable, single individuals.

619

In the fire of contempt . It is a new step towards independence, once a man dares to express opinions that bring disgrace on him if he entertains them; then even his friends and acquaintances begin to grow anxious. The man of talent must pass through this fire, too; afterwards he is much more his own person.

620

Sacrifice . If there is a choice, a great sacrifice will be preferred to a small one, because we compensate ourselves for a great sacrifice with self-admiration, and this is not possible with a small one.

621

Love as a device . Whoever wants really to get to know something new (be it a person, an event, or a book) does well to take up this new thing with all possible love, to avert his eye quickly from, even to forget, everything about it that he finds inimical, objectionable, or false. So, for example, we give the author of a book the greatest possible head start, and, as if at a race, virtually yearn with a pounding heart for him to reach his goal. By doing this, we penetrate into the heart of the new thing, into its motive center: and this is what it means to get to know it. Once we have got that far, reason then sets its limits; that overestimation, that occasional unhinging of the critical pendulum, was just a device to entice the soul of a matter out into the open.

622

To think too well or too ill of the world . Whether we think too well or too ill of things, we will always gain the advantage of reaping a greater pleasure: if our preconceived opinion is too good we are generally investing things (experiences) with more sweetness than they actually possess. If a preconceived opinion is overly negative, it leads to a pleasant disappointment: what was pleasurable in those things in and of themselves is increased through the pleasure of our surprise.

Incidentally, a morose temperament will experience the opposite in both cases.

623

Profound people . Those people whose strength lies in the profundity of their impressions (they are generally called "profound people") are relatively controlled and decisive when anything sudden happens: for in the first moment the impression was still shallow; only later does it become profound. But long-foreseen, anticipated things or people excite such natures most, and make them almost incapable of maintaining presence of mind when their wait is over.

624

Traffic with one's higher self . Everyone has his good day, when he finds his higher self; and true humanity demands that we judge someone only when he is in this condition, and not in his workdays of bondage and servitude. We should, for example, assess and honor a painter according to the highest vision he was able to see and portray. But people themselves deal very differently with this, their higher self, and often act out the role of their own self, to the extent that they later keep imitating what they were in those moments. Some regard their ideal with shy humility and would like to deny it: they fear their higher self because, when it speaks, it speaks demandingly. In addition, it has a ghostly freedom of coming or staying away as it wishes; for that reason it is often called a gift of the gods, while actually everything else is a gift of the gods (of chance): this, however, is the man himself.

625

Solitary people . Some people are so used to solitude with themselves that they never compare themselves to others, but spin forth their monologue of a life in a calm, joyous mood, holding good conversations with themselves, even laughing. But if they are made to compare themselves with others, they tend to a brooding underestimation of their selves: so that they have to be forced to learn again from others to have a good, fair opinion of themselves. And even from this learned opinion they will always want to detract or reduce something.

Thus one must grant certain men their solitude, and not be silly enough, as often happens, to pity them for it.

626

Without melody . There are people for whom a constant inner repose and a harmonious ordering of all their capabilities is so characteristic that any goal-directed activity goes against their grain. They are like a piece of music consisting entirely of sustained harmonious chords, with no evidence of even the beginning of a structured, moving melody. At any movement from the outside, their boat at once gains a new equilibrium on the sea of harmonic euphony. Modern people are usually extremely impatient on meeting such natures, who do not become anything though it may not be said that they are not anything. In certain moods, however, their presence evokes that rare question: why have melody at all? Why are we not satisfied when life mirrors itself peacefully in a deep lake?

The Middle Ages was richer in such natures than we are. How seldom do we now meet a person who can keep living so peacefully and cheerfully with himself even amidst the turmoil, saying to himself like Goethe: "The best is the deep quiet in which I live and grow against the world, and harvest what they cannot take from me by fire or sword.."' 15

627

Life and experience . 16 If one notices how some individuals know how to treat their experiences (their insignificant everyday experiences) so that these become a plot of ground that bears fruit three times a year; while others (and how many of them!) are driven through the waves of the most exciting turns of fate, of the most varied currents of their time or nation, and yet always stay lightly on the surface, like cork: then one is finally tempted to divide mankind into a minority (minimality) of those people who know how to make much out of little and a majority of those who know how to make a little out of much; indeed, one meets those perverse wizards who, instead of creating the world out of nothing, create nothing out of the world.

628

Seriousness in play . At sunset in Genoa, I heard from a tower a long chiming of bells: it kept on and on, and over the noise of the backstreets, as if insatiable for itself, it rang out into the evening sky and the sea air, so terrible and so childish at the same time, so melancholy. Then I thought of Plato's words and felt them suddenly in my heart: all in all, nothing human is worth taking very seriously; nevertheless. . .

629

On convictions and justice .18 To carry out later, in coolness and sobriety, what a man promises or decides in passion: this demand is among the heaviest burdens oppressing mankind. To have to acknowledge for all duration the consequences of anger, of raging vengeance, of enthusiastic devotion-this can incite a bitterness against these feelings all the greater because everywhere, and especially by artists, precisely these feelings are the object of idol worship. Artists cultivate the esteem for the passions, and have always done so; to be sure, they also glorify the frightful satisfactions of passion, in which one indulges, the outbursts of revenge that have death, mutilation, or voluntary banishment as a consequence, and the resignation of the broken heart. In any event, they keep alive curiosity about the passions; it is as if they wished to say: without passions you have experienced nothing at all.

Because we have vowed to be faithful, even, perhaps, to a purely imaginary being, a God, for instance; because we have given our heart to a prince, a party, a woman, a priestly order, an artist, or a thinker, in the state of blind madness that enveloped us in rapture and let those beings appear worthy of every honor, every sacrifice: are we then inextricably bound? Were we not deceiving ourselves then? Was it not a conditional promise, under the assumption (unstated, to be sure) that those beings to whom we dedicated ourselves really are the beings they appeared to be in our imaginations? Are we obliged to be faithful to our errors, even if we perceive that by this faithfulness we do damage to our higher self?

No-there is no law, no obligation of that kind; we must become traitors, act unfaithfully, forsake our ideals again and again. We do not pass from one period of life to another without causing these pains of betrayal, and without suffering from them in turn. Should we have to guard ourselves against the upsurging of our feeling in order to avoid these pains? Would not the world then become too bleak, too ghostly for us? We want rather to ask ourselves whether these pains at a change of conviction are necessary, or whether they do not depend on an erroneous opinion and estimation. Why do we admire the man who remains faithful to his conviction and despise the one who changes it? I fear the answer must be that everyone assumes such a change is caused only by motives of baser advantage or personal fear. That is, we believe fundamentally that no one changes his opinions as long as they are advantageous to him, or at least as long as they do him no harm. But if that is the case, it bears bad testimony to the intellectual meaning of all convictions. Let us test how convictions come into being and observe whether they are not vastly overrated: in that way it will be revealed that the change of convictions too is in any case measured by false standards and that until now we have tended to suffer too much from such changes.

630

Conviction is the belief that in some point of knowledge one possesses absolute truth. Such a belief presumes, then, that absolute truths exist; likewise, that the perfect methods for arriving at them have been found; finally, that every man who has convictions makes use of these perfect methods. All three assertions prove at once that the man of convictions is not the man of scientific thinking; he stands before us still in the age of theoretical innocence, a child, however grownup he might be otherwise. But throughout thousands of years, people have lived in such childlike assumptions, and from out of them mankind's mightiest sources of power have flowed. The countless people who sacrificed themselves for their convictions thought they were doing it for absolute truth. All of them were wrong: probably no man has ever sacrificed himself for truth; at least, the dogmatic expression of his belief will have been unscientific or half-scientific. But actually one wanted to be right because one thought he had to be right. To let his belief be torn from him meant perhaps to put his eternal happiness in question. With a matter of this extreme importance, the "will" was all too audibly the intellect's prompter. Every believer of every persuasion assumed he could not be refuted; if the counterarguments proved very strong, he could still always malign reason in general and perhaps even raise as a banner of extreme fanaticism the "credo quia absurdum est."19 It is not the struggle of opinions that has made history so violent, but rather the struggle of belief in opinions, that is, the struggle of convictions. If only all those people who thought so highly of their conviction, who sacrificed all sorts of things to it and spared neither their honor, body nor life in its service, had devoted only half of their strength to investigating by what right they clung to this or that conviction, how they had arrived at it, then how peaceable the history of mankind would appear! How much more would be known! All the cruel scenes during the persecution of every kind of heretic would have been spared us for two reasons: first, because the inquisitors would above all have inquired within themselves, and got beyond the arrogant idea that they were defending the absolute truth; and second, because the heretics themselves would not have granted such poorly established tenets as those of all the sectarians and "orthodox" any further attention, once they had investigated them.

631

Stemming from the time when people were accustomed to believe that they possessed absolute truth is a deep discomfort with all skeptical and relativistic positions on any questions of knowledge; usually we prefer to surrender unconditionally to a conviction held by people of authority (fathers, friends, teachers, princes), and we have a kind of troubled conscience if we do not do so. This inclination is understandable and its consequences do not entitle us to violent reproaches against the development of human reason. But eventually the scientific spirit in man must bring forth that virtue of cautious restraint, that wise moderation that is better known in the realm of practical life than in the realm of theoretical life, and that Goethe, for example, portrayed in his Antonio, as an object of animosity for all Tassos,20 that is, for those unscientific and also passive natures. The man of conviction has in himself a right not to understand the man of cautious thinking, the theoretical Antonio; the scientific man, on the other hand, has no right to scold him for this; he makes allowances for him and knows besides that, in certain cases, the man will cling to him as Tasso finally does to Antonio.

632

If one has not passed through various convictions, but remains caught in the net of his first belief, he is in all events, because of just this unchangeability, a representative of backward cultures; in accordance with this lack of education (which always presupposes educability), he is harsh, injudicious, unteachable, without gentleness, eternally suspect, a person lacking scruples, who reaches for any means to enforce his opinion because he simply cannot understand that there have to be other opinions. In this regard, he is perhaps a source of power, and even salutary in cultures grown too free and lax, but only because he powerfully incites opposition: for in that way the new culture's more delicate structure, which is forced to struggle with him, becomes strong itself.

633

Essentially, we are still the same people as those in the period of the Reformation-and how should it be otherwise? But we no longer allow ourselves certain means to gain victory for our opinion: this distinguishes us from that age and proves that we belong to a higher culture. These days, if a man still attacks and crushes opinions with suspicions and outbursts of rage, in the manner of men during the Reformation, he clearly betrays that he would have burnt his opponents, had he lived in other times, and that he would have taken recourse to all the means of the Inquisition, had he lived as an opponent of the Reformation. In its time, the Inquisition was reasonable, for it meant nothing other than the general martial law which had to be proclaimed over the whole domain of the church, and which, like every state of martial law, justified the use of the extremest means, namely under the assumption (which we no longer share with those people) that one possessed truth in the church and had to preserve it at any cost, with any sacrifice, for the salvation of mankind. But now we will no longer concede so easily that anyone has the truth; the rigorous methods of inquiry have spread sufficient distrust and caution, so that we experience every man who represents opinions violently in word and deed as any enemy of our present culture, or at least as a backward person. And in fact, the fervor about having the truth counts very little today in relation to that other fervor, more gentle and silent, to be sure, for seeking the truth, a search that does not tire of learning afresh and testing anew.

634

Incidentally, the methodical search for truth itself results from those times when convictions were feuding among themselves. If the individual had not cared about his "truth," that is, about his being right in the end, no method of inquiry would exist at all; but, given the eternal struggle of various individuals' claims to absolute truth, man proceeded step by step, in order to find irrefutable principles by which the justice of the claims could be tested and the argument settled. At first decisions were made according to authorities, later the ways and means with which the ostensible truth had been found were mutually criticized; in between, there was a period when the consequences of the opposing tenet were drawn and perhaps experienced as harmful and saddening; this was to result in everyone's judging that the opponent's conviction contained an error. Finally, the thinkers' personal struggle sharpened their methods so much that truths could really be discovered, and the aberrations of earlier methods were exposed to everyone's eye.

635

All in all, scientific methods are at least as important as any other result of inquiry; for the scientific spirit is based on the insight into methods, and were those methods to be lost, all the results of science could not prevent a renewed triumph of superstition and nonsense. Clever people may learn the results of science as much as they like, one still sees from their conversation, especially from their hypotheses in conversation, that they lack the scientific spirit. They do not have that instinctive mistrust of the wrong ways of thinking, a mistrust which, as a consequence of long practice, has put its roots deep into the soul of every scientific man. For them it is enough to find any one hypothesis about a matter; then they get fired up about it and think that puts an end to it. For them, to have an opinion means to get fanatical about it and cherish it in their hearts henceforth as a conviction. If a matter is unexplained, they become excited at the first notion resembling an explanation that enters their brain; this always has the worst consequences, especially in the realm of politics.

Therefore everyone should have come to know at least one science in its essentials; then he knows what method is, and how necessary is the most extreme circumspection. This advice should be given to women particularly, who are now the hopeless victims of all hypotheses, especially those which give the impression of being witty, thrilling, invigorating, or energizing. In fact, if one looks closer, one notices that the majority of all educated people still desire convictions and nothing but convictions from a thinker, and that only a slight minority want certainty. The former want to be forcibly carried away, in order to thus increase their own strength; the latter few have that matter-of-fact interest that ignores personal advantage, even the above-mentioned increase of strength. Wherever the thinker behaves like a genius, calling himself one, and looking down like a higher being who deserves authority, he is counting on the class in the overwhelming majority. To the extent that that kind of genius keeps up the heat of convictions and awakens distrust of the cautious and modest spirit of science, he is an enemy of truth, however much he may believe he is its suitor.

636

To be sure, there is also quite another category of genius, that of justice; and I can in no way see fit to esteem that kind lower than any philosophical, political, or artistic genius. It is its way to avoid with hearty indignation everything which blinds and confuses our judgment about things; thus it is an enemy of convictions, for it wants to give each thing its due, be it living or dead, real or fictive-and to do so it must apprehend it clearly. Therefore it places each thing in the best light and walks all around it with an attentive eye. Finally it will even give its due to its opponent, to blind or shortsighted "conviction" (as men call it; women call it "faith")-for the sake of truth.

637

Out of passions grow opinions; mental sloth lets these rigidify into convictions.

However, if one feels he is of a free, restlessly lively mind, he can prevent this rigidity through constant change; and if he is on the whole a veritable thinking snowball, then he will have no opinions at all in his head, but rather only certainties and precisely measured probabilities.

But we who are of a mixed nature, sometimes aglow with fire and sometimes chilled by intellect, we want to kneel down before justice, as the only goddess whom we recognize above us. Usually the fire in us makes us unjust, and in the sense of that goddess, impure; never may we touch her hand in this condition; never will the grave smile of her pleasure lie upon us. We honor her as our life's veiled Isis;21 ashamed, we offer her our pain as a penance and a sacrifice, when the fire burns us and tries to consume us. It is the intellect that saves us from turning utterly to burnt-out coals; here and there it pulls us away from justice's sacrificial altar, or wraps us in an asbestos cocoon. Redeemed from the fire, we then stride on, driven by the intellect, from opinion to opinion, through the change of sides, as noble traitors to all things that can ever be betrayed-and yet with no feeling of guilt.

638

The wanderer . He who has come only in part to a freedom of reason cannot feel on earth otherwise than as a wanderer-though not as a traveler towards a final goal, for this does not exist. But he does want to observe, and keep his eyes open for everything that actually occurs in the world; therefore he must not attach his heart too firmly to any individual thing; there must be something wandering within him, which takes its joy in change and transitoriness. To be sure, such a man will have bad nights, when he is tired and finds closed the gates to the city that should offer him rest; perhaps in addition, as in the Orient, the desert reaches up to the gate; predatory animals howl now near, now far; a strong wind stirs; robbers lead off his pack-animals. Then for him the frightful night sinks over the desert like a second desert, and his heart becomes tired of wandering. If the morning sun then rises, glowing like a divinity of wrath, and the city opens up, he sees in the faces of its inhabitants perhaps more of desert, dirt, deception, uncertainty, than outside the gates-and the day is almost worse than the night. So it may happen sometimes to the wanderer; but then, as recompense, come the ecstatic mornings of other regions and days. Then nearby in the dawning light he already sees the bands of muses dancing past him in the mist of the mountains. Afterwards, he strolls quietly in the equilibrium of his forenoon soul, under trees from whose tops and leafy corners only good and bright things are thrown down to him, the gifts of all those free spirits who are at home in mountain, wood, and solitude, and who are, like him, in their sometimes merry, sometimes contemplative way, wanderers and philosophers. Born out of the mysteries of the dawn, they ponder how the day can have such a pure, transparent, transfigured and cheerful face between the hours of ten and twelve-they seek the philosophy of the forenoon.

Among Friends
An Epilogue

1

Fine, with one another silent,
Finer, with one another laughing
Under heaven's silky cloth
Leaning over books and moss
With friends lightly, loudly laughing
Each one showing white teeth shining.

If I did well, let us be silent,
If I did badly, let us laugh
And do it bad again by half,
More badly done, more badly laugh,
Until the grave, when down we climb

Friends! Well! What do you say?
Amen! Until we meet again!

2

Don't excuse it! Don't forgive!
You happy, heart‑free people, give
This unreasonable book1 of mine
Ear and heart and sheltering!
Truly, friends, my own unreason
Did not grow to earn a curse!

What I find, what I am seeking
Was that ever in a book?
Honor one from the fools' legion!
Learn from out of this fool's book
How reason can be brought‑"to reason"!

So then, friends, what do you say?
Amen! Until we meet again.

1. The book referred to was not Human, All Too Human,
but rather a planned collection of songs and sayings
to be called The Book of Folly (Das Narrenbuch)

1.

Mi se ne poznajemo, mi saznavaoci, sami sebe ne poznajemo: ima to svog dobrog razloga. Nikad mi sebe nismo tražili — pa kako bi se i moglo dogoditi da jednog dana sebe nađemo? S pravom je rečeno: "Gde je vaše blago, onde će biti i srce vaše."* Naše blago je tamo gde su košnice našeg saznanja. Stalno smo na putu ka njima; kao rođenim krilatim životinjama i skupljačima duhovnog meda stalo nam je zapravo samo do toga da — nešto "donesemo kući". Inače, što se tiče života, takozvanih "doživljaja" — ko se od nas sa dovoljno ozbiljnosti odnosi prema tome? Ili ko ima dovoljno vremena za to? Pri takvim stvarima, bojim se, nikad nismo bili "na pravom mestu": ni naše srce nije tamo — pa ni naše uho! Naprotiv, kao što se neki bogom zanesen i u sebe utonuo čovek, u čijim ušima tek što je odjeknulo zvono označujući podne sa svojih dvanaest teških udaraca, najednom budi i pita se "šta je to zapravo izbilo?" tako i mi ponekad naknadno trljamo uši i u čudu se, pometeni, pitamo "šta smo to zapravo doživeli? Još više: ko smo mi zapravo?" i naknadno, kako rekosmo, odbrojavamo svih dvanaest drhtavih udaraca našeg doživljaja, našeg života, našeg bića — i pri tom, avaj, grešimo u brojanju... Upravo nužno ostajemo sebi strani, ne razumemo sebe, moramo u sebi videti nekog drugog, za nas za večita vremena važi stav "Svako je sebi najudaljeniji"** — za sebe mi nismo nikakvi "saznavaoci"...

* Jevanđelje po Mateji 6, 21.
** Možda izokrenut citat iz Terencija: "Najbliži sam samom sebi" (Proximus sum egomet mihi).


2.

Moje misli o poreklu naših moralnih predrasuda — jer o njima je reč u ovom polemičkom spisu — našli su svoj prvi, pomalo oskudan i prethodan izraz u onoj zbirci aforizama koja nosi naslov Ljudsko, odviše ljudsko. Knjiga za slobodne duhove, i čije sam pisanje počeo u Sorentu u toku jedne zime koja mi je dozvolila da zastanem, kao što zastane neki putnik, i da pažljivije pogledam prostranu i opasnu zemlju kroz koju je moj duh dotle pugovao. Desilo se to u zimu 1876—77; same misli su starije. To su već bile uglavnom iste misli koje u ovoj raspravi ponovo izlažem: — nadajmo se da im je ovaj poduži interval dobrodošao, da su za to vreme postale zrelije, jasnije, jače, potpunije! A što se njih danas još čvrsto držim, što su se one same za to vreme sve čvršće među sobom povezivale, čak prožimale i srastale, to pojačava moju radosnu uverenost da one u meni od samog početka nisu nastajale pojedinačno, proizvoljno niti sporadično, već iz jednog zajedničkog korena, iz jedne osnovne volje saznanja koja je u dubini zapovedala, sve određenije govorila i postavljala sve određenije zahteve. Jedino tako, naime, i dolikuje jednom filozofu. Mi nemamo nikakvo pravo da u bilo čemu budemo za pojedinačno: ne smemo pojedinačno ni u zabludu padati, niti pojedinačno do istine dolaziti. Naprotiv, sa nužnošću s kojom drvo donosi svoje plodove izrastaju iz nas naše misli, naše vrednosti, naša da i ne, naša ako i da li — sve je to srodno i međusobno povezano i sve su to svedočanstva jedne volje, jednog zdravlja, jednog podneblja, jednog sunca. — Da li vama prijaju ti naši plodovi? — Ali šta se to drveća tiče? Šta se to tiče nas, nas filozofa!...

3.

Pri jednoj meni svojstvenoj nedoumici koju nerado priznajem — ona se, naime, odnosi na moral, na sve što se dosad na zemlji slavilo kao moral — nedoumici koja se u mom životu pojavila tako rano, tako neizazvano, tako nezadrživo, tako u protivrečnosti sa sredinom, mojim godinama, uzorima i poreklom, da bih gotovo imao pravo da je nazovem svojim "a priori", morale su se moja radoznalost kao i moja sumnja prilično rano zadržati na pitanju kakvog je porekla naše dobro i zlo. U stvari, problem porekla zla počeo je da me prati već kao trinaestogodišnjeg dečaka: njemu sam posvetio, u godinama kad je "srce ispunjeno upola dečjim igrama, upola bogom", svoju prvu literarnu dečju igru, svoj prvi probni filozofski sastav — a što se tiče mog tadašnjeg rešenja problema, ja sam, kako je i pravo, iskazao čast bogu i učinio ga ocem zla. Da li je upravo tako tražilo od mene moje "a priori", ono novo, nemoralno, ili bar imoralističko "a priori" i, ah, tako antikantovski, tako zagonetan "kategorički imperativ" koji je govorio iz njega i za koji sam s vremenom imao sve više sluha, i ne samo sluha?... Srećom, na vreme sam naučio da razlikujem teološku predrasudu od moralne, pa poreklo zla nisam više tražio iza sveta. Nešto istorijskog i filološkog obrazovanja, računajući tu i urođen probirački smisao za psihološka pitanja uopšte, pretvorilo je ubrzo moj problem u drugi: pod kojim uslovima je čovek došao do toga da su oni vrednosni sudovi dobri i zli i kakvu vrednost imaju oni sami? Da li su oni dosad kočili ili potpomagali ljudsko napredovanje? Jesu li oni znak očajnog stanja, osiromašenja, izopačavanja života? Ili obrnuto, ogleda li se u njima punoća, snaga, volja života, njegova srčanost, njegovo pouzdanje, njegova budućnost? — Na to sam nalazio u sebi mnoge odgovore i odvažio se na njih, uočavao sam razlike među vremenima, narodima, položajima pojedinaca, specijalizovao sam svoj problem, iz odgovora su nikla nova pitanja, traženja, naslućivanja, verovatnoće: dok konačno nisam došao do sopstvene zemlje, do sopstvenog tla pod nogama, do nekog čitavog skrivenog, rastućeg, rascvetalog sveta, kao vekih tajnih vrtova o kojima niko nije smeo ništa slutiti... O, kako smo srećni mi, mi saznavaoci, samo ako umemo dovoljno dugo da ćutimo!...

4.

Prvi podsticaj da objavim neku od svojih hipoteza o poreklu morala dala mi je jedna čista, uredna i pametna, pomalo i starmala knjižica, gde sam prvi put jasno zapazio jednu naopaku i neprirodnu vrstu genealoških hipoteza, zapravo njihovu englesku vrstu. Ta knjižica me je privukla — onom snagom koju poseduje svaka suprotnost, svaki antipod. Naslov knjižice je bio Poreklo moralnih osećanja, njen autor dr Paul Re, godina njenog objavljivanja 1877. Možda nikad nisam čitao nešto čemu bih tako dosledno, od rečenice do rečenice, od zaključka do zaključka, u sebi odgovarao sa ne, kao što je bio slučaj s ovom knjižicom: pa ipak bez ikakve zlovolje i nestrpljenja. U ranije pomenutom delu na kome sam tada radio osvrtao sam se, i kad je bila i kad nije bila prilika za to, na stavove ove knjige, ne upuštajući se u njeno opovrgavanje — šta me se uopšte tiče opovrgavanje! — nego, kako i priliči jednom pozitivnom duhu, stavljajući umesto onog što je neverovatno ono što je verovatnije, u nekim slučajevima umesto jedne zablude neku drugu. Tada sam, kako rekoh, prvi put na videlo dana izneo one hipoteze o poreklu kojima su posvećene ove rasprave, izneo sam ih nevešto — najmanje bih to pred samim sobom hteo da prikrijem, još neslobodno, još bez sopstvenog jezika za ove sopstvene stvari i sa mnogo ponavljanja i kolebanja. Neka se, posebno, uporedi ono što sam u Ljudskom, odviše ljudskom, na str. 51, rekao o dvostrukoj predistoriji dobra i zla (naime iz kruga otmenih i kruga robova); isto tako, na str. 119, o vrednosti i poreklu asketskog morala; takođe na str. 78, 82, II, 35 o "moralnosti morala", onoj mnogo starijoj i iskonskijoj vrsti morala koja je toto coelo* izvan altruističkog načina vrednovanja (u kojem dr Re, poput svih engleskih pisaca o poreklu morala, vidi moralni način vrednovanja po sebi); takođe na str. 74, Putnik str. 29, Jutarnja rumen str. 99 — o poreklu pravednosti kao izravnanju među približno jednako moćnim (ravnoteža kao pretpostavka svih ugovora, sledstveno i svakog prava); isto tako o poreklu kazne u Putniku, str. 25, 34, za koju teroristička namera nije ni bitna ni izvorna (kao što misli dr Re: — ona joj je tek umetnuta, pod određenim okolnostima, i uvek kao nešto sporedno, kao nešto naknadno dodato).

* Sasvim.

5.

U stvari, upravo tada mi je na srcu ležalo nešto mnogo važnije od mojih ili tuđih hipoteza o poreklu morala (ili, tačnije: ovo poslednje samo radi jedaog cilja za koji je ono jedno od mnogih sredstava). Za mene je u pitanju bila vrednost morala — i o tome treba da se raspravim gotovo jedino s mojim velikim učiteljem Šopenhauerom, kome se kao savremeniku obraća ona knjiga, strast i skrivena protivrečnost one knjige (jer i ona knjiga je bila "polemički spis"). Reč je, posebno, o vrednosti "neegoističkih" instinkata, instinkata sažaljenja, samoodricanja, samožrtvovanja koje je upravo Šopenhauer tako dugo pozlaćivao, obogotvoravao i prenosio u onostranost dok mu konačno nisu ostale samo kao "vredaosti po sebi" na osnovu kojih je on žićotu, pa i sebi samom, rekao ne. Međutim, upravo protiv ovih instinkata govorila je iz mene sve načelnija podozrivost, sve dublja i dublja skepsa! Upravo tu sam video veliku opasnost za čovečanstvo, njegovo najsublimnije mamljenje i zavođenje — a kuda to? u ništa? — upravo tu sam ugledao početak kraja, zastoj, zamor koji se osvrće unazad, volju koja se okreće protiv života, poslednju bolest koja se nežno i setno najavljuje: shvatio sam moral sažaljenja koji se nezadrživo širio, zahvatajući čak i filozofe i povlačeći ih u bolest, kao najneugodniji simptom naše sve neugodnije evropske kulture, kao njen zaobilazni put ka jednom novom budizmu? Ka jednom budizmu Evropljana? ka — nihilizmu?... Naime, novo je to što moderni filozofi daju prednost sažaljenju i precenjuju njegovu vrednost: filozofi su se dosad slagali upravo u tome da je sažaljenje bezvredno. Navodim samo Platona, Spinozu, Larošfukoa i Kanta, četiri duha ne može biti različitija, ali saglasna u jednom: u nipodaštavanju sažaljenja.

6.

Na prvi pogled bi se reklo da je ovaj problem vrednosti sažaljenja i morala sažaljenja (ja sam protivnik sramnog modernog raznežavanja osećanja) nešto sasvim zasebno, neki upitnik za sebe; ali ko jednom tu zastane, ko nauči tu da postavlja pitanja, tome će se desiti ono što se desilo meni: — otvara mu se širok novi vidik, jedna mogućnost ga spopada kao neka vrtoglavica, izbija svaka vrsta nepoverenja, podozrenja i straha, vera u moral, u svaki moral se koleba — i na kraju se oglašava nov zahtev. Pa iskažimo ga, taj novi zahtev: nama je potrebna kritika moralnih vrednosti, samu vrednost ovih vrednosti treba jednom staviti pod znak pitanja — a za to je potrebno poznavanje uslova i okolnosti iz kojih su one izrasle, u kojima su se razvile i pomerile (moral kao posledica, kao simptom, kao maska, kao licemersgvo, kao bolest, kao nesporazum; ali isto tako moral kao uzrok, kao lek, kao stimulans, kao kočnica, kao otrov), a takvog poznavanja niti je dosad bilo, niti ga je iko želeo. Vrednost ovih "vrednosti" uzimana je kao data, kao stvarna, kao s one strane svakog dovođenja u pitanje; dosad nije bilo ni najmanje sumnje niti kolebanja kad je "dobro" ocenjivano kao vrednije od "zla", vrednije u smislu potpomaganja, korisnosti, uspevanja u pogledu na čoveka uopšte (uključujući i budućnost čoveka). Kako? A kad bi baš obrnuto bilo istina? Kako? Kad bi u "dobrom" bio i simptom nazadovanja, isto tako opasnost, zavođenje, otrov, narkotik pomoću koga bi sadašnjost možda živela na račun budućnosti? Možda ugodnije, bezopasnije, ali i u skromnijem stilu, niže?... Tako da bi upravo na moral padala krivica ako se jedna po sebi mogućna najviša moć i raskoš vrste čovek ne bi nikad postigla? Tako da bi upravo moral bio opasnost nad opasnostima?...

7.

Dovoljno je što sam sam, kad mi se ovaj vidik otvorio, imao razloga da se osvrnem za učenim, smelim i marljivim drugovima (to činim još i danas). Sad valja ogromnu, daleku i tako skrivenu zemlju morala — morala koja je stvarno postojao, stvarno živeo — proputovati sa samim novim pitanjima i tako reći novim očima: a zar to ne znači gotovo isto toliko kao ovu zemlju tek otkriti?... Ako sam pri tom, pored drugih, mislio i na pomenutog dra Rea, to se desilo stoga što uopšte nisam sumnjao da bi ga priroda samih njegovih pitanja nagnala na ispravniju metodiku da dođe do odgovora. Da li sam se u tome varao? Moja želja je u svakom slučaju bila da jednom tako oštrom i nepristrasnom oku dam bolji pravac, pravac prema stvarnoj istoriji morala, i da ga na vreme upozorim da su engleske hipoteze obična šarena laža bez ikakvog oslonca na stvarnost. Jasno je kao dan koja boja za jednog istoričara morala mora biti sto puta važnija od te šarene: naime siva, hoću reći dokumentarna, ona koja se može stvarno utvrditi, koja je stvarno postojala; ukratko, to je ono celo dugo hijeroglifsko pismo prošlosti ljudskog morala koje je tako teško dešifrovati! Ono je dru Reu bilo nepoznato; ali on je čitao Darvina: — i tako se u njegovim hipotezama uljudno jedno drugom približavaju, na način koji je u najmanju ruku zabavan, Darvinova zver i najmoderniji, skromni moralni mekušac koji "više ne ujeda", ovaj poslednji s izrazom izvesne dobroćudne i tanane nemarnosti na licu, začinjene čak zrnom pesimizma i zamora, kao da se zapravo uopšte i ne isplati uzimati tako ozbiljno sve te stvari — probleme morala. A meni, obrnuto, izgleda da uopšte nema stvari koja bi više zasluživala da bude ozbiljno shvaćena; kao nagrada za to, možda će se jednog dana dobiti dozvola da se one shvate sa vedre strane. Jer vedrina ili, rečeno mojim jezikom, vesela nauka — to je nagrada: nagrada za dugu, smelu, marljivu i podzemnu ozbiljnost, za koju, dakako, nije svako sposoban. Ali onoga dana kad od sveg srca kažemo: "napred! i naš stari moral spada u komediju!", mi smo za dionizijsku dramu o "sudbini duše" otkrili nov zaplet i novu mogućnost: a on će već umeti da je iskoristi, na to se možemo kladiti, on, veliki, stari, večiti komediograf našeg života!...

8.

Ako je ovaj spis bilo kome nerazumljiv i ako ne prija njegovim ušima, krivica, kako mi se čini, nije nužno moja. On je dovoljno jasan pod pretpostavkom — a ja to pretpostavljam — da je čitalac prethodno čitao moje ranije spise i da pri tom nije žalio truda: u stvari, oni nisu dostupni. Na primer, što se tiče mog Zaratustre ne dopuštam da važi kao njegov poznavalac niko koga svaka od njegovih reči nije bar jednom teško ranila i bar jednom duboko uzbudila: jer on tek tada sme uživati privilegiju da je sa strahopoštovanjem učestvovao u halkionskom elementu iz kojeg je ovo delo rođeno, u njegovoj sunčanoj jasnoći, daljini, širini i izvesnosti. U drugim slučajevima, aforistički oblik predstavlja teškoću: ona je u tome što se taj oblik danas ne smatra dovoljno teškim. Jedan aforizam, valjano sačinjen i izliven, time što je pročitan još nije "odgonetnut"; štaviše, tek kad se on pročita treba početi njegovo tumačenje, a za to je potrebno umeće tumačenja. U trećoj raspravi ove knjige dao sam model onoga što u takvom slučaju nazivam "tumačenjem": — toj raspravi prethodi jedan aforizam, a ona sama je njegov komentar. Da bi se tako čitanje uzdiglo do umeća potrebna je, pre svega drugog, jedna stvar koja je danas gotovo potpuno zaboravljena — i stoga ima još vremena da moji spisi postanu "čitljivi" — a za nju se mora biti gotovo krava, a nikako ne "moderan čovek": preživanje...

"Dobro i zlo", "Dobro i rđavo"

1.

Ovi engleski psiholozi kojima imamo da zahvalimo i za dosad jedine pokušaje da se dođe do istorije nastanka morala — zadaju nam sami sobom ne malu zagonetku; kao takvi, kao žive zagonetke, oni imaju, to treba priznati, jedno bitno preimućstvo u poređenju sa svojim knjigama — oni sami su interesantni! A šta zapravo hoće ti engleski psiholozi? Nalazimo ih uvek na istom poslu, po njihovoj sopstvenoj volji ili ne; nastoje, naime, da u prvi plan isture partie honteuse* našeg unutrašnjeg sveta i da ono što je istinski delotvorno, vodeće, za razvoj odlučujuće traže upravo tamo gde bi intelektualni ponos čoveka najmanje želeo da ga nađe (na primer u vis intertiae** navike, ili u zaboravnosti, ili u slepoj i slučajnoj isprepletenosti i mehanici ideja, ili u bilo čemu čisto pasivnom, automatskom, refleksnom, molekularnom i iz osnova glupom) — šta zapravo goni te psihologe da uvek idu baš u tom pravcu? Je li to neki potajan, podmukao, prost, sam sebe možda nesvestan instinkt umanjivanja čoveka? Ili možda pesimistička sumnjičavost, nepoverenje razočaranih, smračenih, otrovnih i ozlojeđenih idealista? Ili neko sitno podzemno neprijateljstvo i mržnja prema hrišćanstvu (i Platonu) koji možda nisu prešli ni prag svesti? Ili čak neki pohlepan ukus za neobično, bolno-paradoksalno, problematično i besmisleno u životu? Ili najzad — od svega ponešto, malo prostote, malo sumornosti, malo antihrišćanstva, malo golicanja i zadirkivanja?... A meni kažu da su to prosto stare, hladne, dosadne žabe koje pužu i skakuću oko čoveka, uvlače se u njega, kao da se tu osećaju u svom pravom elementu, naime u močvari. Slušam to s odbojnošću, još više — ne verujem u to. A ako se sme želeti tamo gde se ne može znati, ja od sveg srca želim da to oko njih bude obrnuto — da ovi istraživači i mikroskopičari duše budu u osnovi hrabre, plemenite i gorde životinje koje umeju da obuzdaju svoje srce i svoj bol i koje su se toliko uzdigle da mogu sve svoje želje žrtvovati istini, svakoj istini, čak i običnoj, oporoj, ružnoj, neprijatnoj, nehrišćanskoj, nemoralnoj istini... Jer ima takvih istina.

* Sramnu stranu.
** Sili inercije.

2.

Svaka čast, dakle, dobrim duhovima koji mogu da vladaju u ovim istoričarima morala! Ali, na žalost, izvesno je da im nedostaje sam istorijski duh, da su ih napustili upravo svi dobri duhovi same istorije! Svi oni odreda misle, kako je već stari običaj filozofa, bitno neistorijski; u to nema nikakve sumnje. Traljavost njihove genealogije morala izlazi na videlo odmah na početku, tamo gde je reč o tome da se otkrije poreklo pojma i suda "dobar". "Prvobitno su" — tako zaključuju oni — "neegoistične postupke hvalili i nazivali dobrim oni kojima su oni bili namenjeni, dakle oni kojima su oni bili korisni; kasnije je ovo poreklo pohvale zaboravljeno, i neegoistični postupci, zato što su po navici uvek bili hvaljeni kao dobri, prosto i doživljavani kao dobri — kao da su sami po sebi nešto dobro." Odmah se vidi: ovo prvo izvođenje već sadrži sve tipične crte idiosinkrazije engleskih psihologa — imamo "korisnost", "zaborav", "naviku" i na kraju "zabludu", sve kao podlogu jednog vrednovanja na koje je viši čovek dosad bio ponosan kao na neku vrstu preimućstva čoveka uopšte. Ovaj ponos treba da se slomi, ovo vrednovanje da se obezvredi: da li je to postignuto?... Za mene je, pre svega, jasno kao na dlanu da ova teorija na pogrešnom mestu traži i na pogrešno mesto postavlja izvorište pojma "dobar": sud "dobar" ne potiče od onih kojima se dobrota ukazuje! Naprotiv, bili su to baš oni "dobri", to jest otmeni, moćni, oni koji su po položaju i mišljenju bili viši, koji su sami sebe i svoje delanje osetili i postavili kao "dobre", odnosno kao prvog ranga, nasuprot svemu niskom, neplemenitom, prostom i plebejskom. Iz ovoga patosa distance, oni su najpre stekli pravo da stvaraju vrednosti i da iskivaju nazive vrednosti: šta se njih ticala korisnost! Stanovište korisnosti je upravo u odnosu na takvo uzavrelo izviranje najviših vrednosnih sudova koji određuju i ističu rang — strano i neprikladno u najvišoj meri: tu je baš osećanje doseglo tačku suprotnu onoj temperaturi koju pretpostavlja svaka računska mudrost, svaki račun korisnosti — i ne za jedanput, ne za jedan izuzetni čas, nego zanavek. Patos otmenosti i distance, kako je rečeno, trajno i dominantno opšte i osnovno osećanje jedne više vladajuće vrste u odnosu prema nižoj vrsti, prema jednom "dole" — tu je poreklo suprotnosti "dobar" i "rđav". (Pravo gospodara da daju imena seže sve dotle da bi se moglo dozvoliti da se čak i poreklo jezika shvati kao ispoljavanje moći vladajućih: oni kažu "to je to i to", oni zvukom daju pečat svakoj stvari i događanju, i time ih, tako reći, uzimaju u posed.) Ovim poreklom se objašnjava to što se reč "dobar" od samog početka ne vezuje nužno za "neegoistične" postupke: kako bi to trebalo da bude po praznoverici onih genealoga morala. Naprotiv,tek pri propadanju aristokratskih vrednosnih sudova se dešava da se sva ova suprotnost "egoistično" i "neegoistično" sve više nameće ljudskoj savesti — s njom najzad dolazi do izraza (i do reči), da se poslužim svojim jezikom, instinkt stada. Pa i tada treba još podosta vremena dok taj instinkt ne zagospodari u tolikoj meri da moralno vrednovanje zastane i ostane upravo pri onoj suprotnosti, kao što je to slučaj, na primer, u današnjoj Evropi: danas vlada predrasuda koja već snagom "fiksne ideje" i glavobolje izjednačava pojmove "moralno", "neegoistično", "nezainteresovano".

3.

S druge strane, međutim, sasvim nezavisno od istorijske neodrživosti one hipoteze o poreklu vrednosnog suda "dobro", ona boluje od psihološke protivrečnosti u sebi samoj. Korisnost neegoističnog postupka treba da je izvor njegove hvale, i taj izvor treba da bude zaboravljen: — a kako je to zaboravljanje uopšte mogućno? Da nije možda korisnost takvih postupaka prestala u nekom trenutku? Tačno je upravo suprotno: ta korisnost je, štaviše, uvek bila opšte iskustvo, to jest nešto što se uvek iznova isticalo; znači nešto što se, umesto da iščezne iz svesti, umesto da bude zaboravljeno, moralo utiskivati svesti sa sve većom jasnoćom. Koliko je razumnija ona suprotna teorija (ona nije stoga istinitija) koju zastupa, na primer, Herbert Spenser: on pojam "dobro" postavlja kao suštinski jednak pojmu "korisno", "svrsishodno", tako da je čovečanstvo u sudovima "dobro" i "rđavo" sakupilo i potvrdilo upravo svoja nezaboravljena i nezaboravna iskustva o korisnom-svrsishodnom i štetnom-nesvrsishodnom. Prema ovoj teoriji, dobro je ono što se od pamtiveka pokazivalo kao korisno: time ono može da potvrdi svoje važenje kao "vredno u najvišem stepenu", kao "vredno po sebi". I ovaj način objašnjavanja je, kako je rečeno, pogrešan, ali je barem samo objašnjenje po sebi razumno i psihološki održivo.

4.

Na pravi put mi je ukazalo pitanje šta zapravo oznake za "dobro" stvorene u raznim jezicima treba da znače u etimološkom pogledu: našao sam da one od prve do poslednje upućuju na isti preobražaj pojma, da je svugde "otmeno", "plemenito" u staleškom smislu, osnovni pojam iz koga se nužno razvija "dobro" u smislu "duševno-otmeno", "plemenito", "duševno-uzvišeno", "duševno-privilegovano": razvoj koji uvek teče uporedo s onim drugim koji od "prostog" "plebejskog", "niskog" na kraju vodi pojmu "rđavo". Najrečitiji primer za ovo poslednje je sama nemačka reč "schlecht" (rđavo) koja je identična s rečju "schlicht" (jednostavno, prosto) — uporediti sa "schlechtweg" (prosto-naprosto) "schlechterdings" (prosto-naprosto) — i koja je prvobitno označavala običnog, prostog čoveka bez sumnjičavog pogleda preko ramena, jednostavno kao suprotnost otmenom. Negde u vreme Tridesetogodišnjeg rata, znači prilično kasno, značenje se pomera ka ovome koje je danas u upotrebi. Čini mi se da je ovo u pogledu genealogije morala bitan uvid; što se do njega došlo tako pozno, razlog je u tome što demokratska predrasuda u modernom svetu sputava i ometa sva pitanja koja se tiču porekla. I to se dešava svuda — sve do prividno najobjektivnije oblasti prirodnih nauka i fiziologije, što će ovde biti samo naznačeno. A kakvu nesreću može izazvati ova predrasuda kad se rasplamsa do mržnje, naročito u moralu i istoriji, pokazuje poznati Beklov slučaj; plebejstvo modernog duha, koje je engleskog porekla, izbilo je tu još jednom na svom zavičajnom tlu, burno kao blatni vulkan i s onom presoljenom, preglasnom, prostačkom rečitošću s kojom su dosad govorili svi vulkani.

5.

S obzirom na naš problem, koji se s dobrim razlogom može nazvati tihim problemom i koji se probirljivo obraća samo nekim ušima, nije nevažno da se utvrdi da u onim rečima i korenima koji označavaju "dobro", još mnogostruko svetluca glavna nijansa po kojoj su se otmeni osećali upravo kao ljudi višeg ranga. Istina, oni se možda u najvećem broju slučajeva nazivaju prema svojoj prevlasti u moći (kao "moćnici", "gospodari", "zapovednici"), ili prema najvidljavijem znaku ove prevlasti, na primer kao "bogataši", "posednici" (to je smisao reči arya i odgovarajućih reči u iranskom i slovenskom jeziku). Ali i prema jednoj tipičnoj karakternoj crti: i to je upravo slučaj koji nas ovde zanima. Oni se nazivaju, na primer, "istinskima": pre svih to čini grčko plemstvo čiji je zastupnik megarski pesnik Teognid. Reč εσθλος [esthlos] koja je iskovana za to, prema svom korenu znači čoveka koji jeste, koji ima realnost, koji je stvaran, istinit; zatim, jednim subjektivnim obrtom, istinit je dobio značenje istinski: u toj fazi preobražavanja pojma, ta reč postaje obeležje i lozinka plemstva i potpuno dobija smisao "plemenit", radi razgraničavanja od lažnog prostog čoveka kako ga shvata i prikazuje Teognid — dok konačno, posle propasti plemstva, reč ostaje za označavanje plemenitosti duše i postaje, tako reći, zrela i slatka. U reči κακος [kakos: rđav, ružan, kukavan.] kao i δειλος [deilos: Strašljiv, slab, nemoćan.] (plebejac nasuprot onome koji je αγαθος [agatos: dobar, valjan, plemenit.] ) podvučena je strašljivost, kukavičluk: to je možda nagoveštaj u kom pravcu treba tražiti etimološko poreklo reči αγαθος (agatos) koja se može tumačiti na više načina. U latinskom malus[loš] (uz koje stavljam grčko μελας [melas: crn, mrk, mračan.] ) moglo bi da označava prostog čoveka kao tamnoputog, pre svega sa crnom kosom ("hic niger est — ": Ovaj je crn..." (Horacije, Satire, I, 4, 85) ), kao prearijskog stanovnika na italijanskom tlu koji se od svetlije, plave osvajačke arijske rase koja je postala vladajuća, najjasnije razlikovao po boji kože; bar mi je galski pružio potpuno odgovarajući slučaj — fin (na primer u imenu Fin-Gal), reč koja označava plemstvo, i na kraju dobar, plemenit, čist, prvobitno plavokos nasuprot tamnoputim crnokosim starosedeocima. Kelti su, uzgred rečeno, bili apsolutno beloputa rasa; pogrešno je kad se one zone uglavnom tamnokosog stanovništva koje su uočljive na brižljivije rađenim etnografskim kartama Nemačke dovode u vezu s nekim keltskim poreklom ili mešanjem krvi, kako to još Virhov čini: naprotiv, to su tragovi prearijskog stanovništva Nemačke. (Isto to važi za gotovo celu Evropu: u suštini, pobeđena rasa je tu najzad ponovo preovladala u boji kože, kratkoći lobanje, možda čak i u intelektualnim i socijalnim instinktima: ko nam garantuje da moderna demokratija, još moderniji anarhizam i naročito ona sklonost "komuni", najprimitivnijem društvenom obliku, koja je sada zajednička svim evropskim socijalistima, ne znače u stvari jedno snažno izrođavanje — i da je osvajačka rasa gospodara, arijska rasa, počela i fiziološki da podleže?...) Mislim da latinsko bonus[dobar] smem tumačiti kao "ratnik" pod pretpostavkom da bonus s pravom svodim na stariji duonus (uporedi bellum = duellum = duen-lum, u kome mi se čini da je sačuvano ono duonus. Bonus dakle kao čovek raspre, razdvajanja (duo), kao ratnik: vidi se šta je u starom Rimu činilo "dobrotu" jednog čoveka. Zar ne bi i samo nemačko "Gut" (dobro) moglo da znači "der Göttliche" (božanski), čovek "božanskog roda"? I da bude identično s imenom naroda (prvobitno pl.), "die Gothen" (Goti)? Ovde nije mesto da se govori o razlozima za ovu pretpostavku.

6.

Od ovog pravila da pojam političkog preimućstva uvek prelazi u pojam duševnog preimućstva ne čini još nikakav izuzetak (mada za izuzetke ima nekog osnova) kad je najviša kasta u isto vreme sveštenička kasta, pa onda za svoju opštu oznaku radije upotrebljava predikat koji podseća na njenu svešteničku funkciju. Tu se na primer "čist" i "nečist" prvi put sučeljavaju kao staleška obeležja; i tu razvoj dovodi kasnije do "dobrog" i "rđavog" u smislu koji više nije staleški. Uostalom, valja upozoriti na to da se ovi pojmovi "čist" i "nečist" ne uzimaju od samog početka suviše strogo, preširoko, ili čak i simbolično: naprotiv, svi pojmovi drevnog čovečanstva shvatani su u početku, u meri koju jedva možemo zamisliti, grubo, nezgrapno, spoljašnje, usko, neposredno i naročito nesimbolično. "Čist" je u početku samo onaj čovek koji se pere, koji se odriče nekih jela koja izazivaju kožne bolesti, koji ne spava s prljavim ženama iz nižih slojeva, koji se grozi krvi — ne više, ne mnogo više! S druge strane, iz celog načina života uglavnom svešteničke aristokratije, zaista se jasno pokazuje zašto su se ovde tako rano mogle suprotnosti vrednovanja na opasan način usrdno prihvatiti i zaoštriti; i zaista su naposletku preko njih nastale između čoveka i čoveka provalije koje nijedan Ahil slobodoumlja ne može bez groze preskočiti. Od samog početka ima nečeg nezdravog u takvim svešteničkim aristokratijama i u njihovim navikama kojima je delanje strano, koje su delom potuljene, delom osećajno-eksplozivne i usled kojih su, izgleda, sveštenicima svih vremena gotovo neminovno svojstvene stomačne bolesti i neurastenija; a što se tiče onoga što su oni sami kao lek pronašli protiv tih svojih bolesti — zar se ne bi moralo reći da se to naposletku, u svom naknadnom dejstvu, pokazalo kao stotinu puta opasnije od bolesti kojuje trebalo da leči? Samo čovečanstvo još boluje od naknadnog dejstva ovih svešteničkih naivnosti u načinu lečenja! Setimo se, na primer, izvesnih oblika dijete (izbegavanje mesa), posta, polnog uzdržavanja, bežanja "u pustinju" (izolacija po Vir Mičelu, doduše bez naknadnog gojenja i prejedanja, koja je najdelotvornije sredstvo protiv svake histerije asketskog ideala), dodajući tome svu svešteničku metafiziku neprijateljsku prema čulima, što je navodi na lenost i mudrijašenje, njeno samohipnotizovanje na način fakira i bramana — Brama korišćen kao stakleno dugme i fiksna ideja — i konačnu, sasvim razumljivu opštu zasićenost zajedno s njenim radikalnim lekom, onim ništa (ili bogom: — težnja ka unio mystica* sa bogom je težnja budista ka ništavilu, nirvani — i ništa više!). Kod sveštenika sve postaje opasnije, ne samo sredstva i veštine lečenja nego i oholost, osveta, oštroumnost, neumerenost, ljubav, vlastoljublje, vrlina, bolest; — s izvesnom osnovanošću, svakako bi se moglo takođe dodati da je tek na tlu ovog bitno opasnog oblika čovekovog postojanja, svešteničkog, čovek uopšte postao zanimljiva životinja, da je tek ovde ljudska duša u jednom višem smislu dobila dubinu i postala zla — a to su dva osnovna vida dosadašnje nadmoći čoveka nad ostalim životinjama!...

* Mistično jedinstvo.

7.

Verovatno je već postalo jasno kako se sveštenički način vrednovanja može odvojiti od viteško-aristokratskog i dalje razviti u njegovu suprotnost; za to ima povoda naročito onda kad sveštenička kasta i ratnička kasta nastupaju surevnjivo jedna prema drugoj i kad ne mogu da se slože oko toga kome pripada prvenstvo. Viteško-aristokratski vrednosni sudovi imaju za pretpostavku izrazitu telesnost, cvatuće, bogato, čak prebujno zdravlje, računajući tu i ono što uslovljava njegovo održavanje: rat, pustolovinu, lov, ples, borbene igre i uopšte sve što uključuje snažno, slobodno, vedro delanje. Svešteničko-otmeni način vrednovanja ima — to smo videli — druge pretpostavke: dovoljno loše za njega ako je reč o ratu! Sveštenici su, kao što je poznato, najljući neprijatelji — a zašto? Zato što su nemoćni. Iz nemoći, mržnja kod njih raste do čudovišnosti i jezivosti, prerasta u najduhovnije i najotrovnije. Ljudi obuzeti pravom velikom mržnjom u svetskoj istoriji uvek su bili sveštenici; oni su bili obuzeti i najotrovnijom mržnjom: — s duhom svešteničke osvete, jedva da se uopšte može uporediti neki drugi duh. Ljudska istorija bi bez duha koji je u nju došao od nemoćnih bila isuviše glupa stvar: — uzmimo odmah najveći primer. Sve što je na zemlji učinjeno protiv "plemenitih", "moćnih", "gospodara", "vlastodržaca" nije pomena vredno u poređenju s onim što su protiv njih učinili Jevreji: Jevreji, onaj sveštenički narod koji je, sebi zadovoljenje od svojih neprijatelja i porobljivača umeo da pribavi jedino radikalnim preokretanjem njihovih vrednosti, dakle činom najduhovnije osvete. Jedino to je odgovaralo jednom svešteničkom narodu, narodu sa najsuzdržanijom svešteničkom osvetoljubivošću. Niko drugi nego Jevreji su bili oni koji su se drznuli da sa zastrašujućom doslednošću preokrenu aristokratsko vrednosno izjednačavanje (dobar = otmen = moćan = lep = srećan = bogu mio) i da se zubima najponornije mržnje (mržnje nemoći) toga drže, naime "samo bedni su dobri; samo siromašni, nemoćni, samo ljudi iz nižih slojeva su dobri; isto tako, pobožni su jedino paćenici, siromašni, bolesni, ružni, jedino su oni bogougodni, samo za njih postoji blaženstvo — a vi, naprotiv, vi otmeni i moćni, vi ste za sva vremena zli, svirepi, pohlepni, nezasitljivi, bezbožni; vi ćete takođe za sva vremena ostati nesrećni, prokleti i odbačeni!"... Zna se ko je nasledio ovo jevrejsko preokretanje vrednosti... Što se tiče ogromne i preko svake mere kobne inicijative koju su Jevreji pokrenuli ovom najprincipijelnijom od svih objava rata podsećam na stav do koga sam došao drugom prilikom (S one strane dobra i zla, str. 118) — naime da s Jevrejima počinje robovski ustanak u moralu: onaj ustanak koji za sobom ima istoriju dugu dve hiljade godina i koji smo danas izgubili iz vida samo stoga što je on — bio pobedonosan...

8.

A vi to ne razumete? Vi nemate oči za nešto čemu je trebalo dve hiljade godina da bi pobedilo?... Tome se ni najmanje ne treba čuditi: sve što je dugo, teško je videti, sagledati. A dogodilo se ovo: iz stabla onog drveta osvete i mržnje, jevrejske mržnje — najdublje i najsublimnije, naime mržnje koja stvara ideale i preinačuje vrednosti, kojoj na zemlji nikad nije bilo ravne — izraslo je nešto isto tako neuporedivo, jedna nova ljubav. najdublja i najsublimnija od svih vrsta ljubavi: — a iz koga drugog stabla bi i mogla izrasti?... Ali neka se ne misli da je ona možda izrasla kao direktna negacija one žeđi za osvetom, kao suprotnost jevrejske mržnje! Ne, istina je obrnuto! Ta ljubav je izrasla iz njega, kao njegova krošnja, kao trijumfalna kruna koja se naširoko i sve šire razvijala u najčistijem sjaju i obilju sunca, koja je tako reći u carstvu svetlosti i u visinama, prema ciljevima one mržnje, prema pobedi, plenu, zavođenju rasla s istom nagonskom snagom s kojom su koreni ove mržnje sve dublje i požudnije prodirali u sve što je bilo duboko i zlo. Ovaj Isus iz Nazareta kao ovaploćeno jevanđelje ljubavi, ovaj "spasitelj" koji siromašnima, bolesnima, grešnima donosi blaženstvo i pobedu — zar nije on bio upravo zavođenje u svom najstrašijem i najneodoljivijem obliku, zavođenje i zaobilazni put upravo ka onim jevrejskim vrednostima i novinama u idealu? Zar nije Izrael baš zaobilaznim putem ovog "spasitelja", ovog prividnog protivnika i podrivača Izraela, postigao poslednji cilj svoje sublimne osvetoljubivosti? Zar ne spada u tajanstvenu crnu magiju istinski velike politike osvete, politike dalekovide, podzemne, sporonapredujuće i proračunate osvete da je Izrael sam morao pred licem celog sveta poreći i na krst razapeti istinsko oruđe svoje osvete kao nešto krajnje neprijateljsko, da bi "ceo svet", to jest svi protivnici Izraela mogli bez podozrenja da zagrizu upravo taj mamac? I zar bi čovek uopšte mogao, uz pomoć sve prefinjenosti duha, izmisliti neki opasniji mamac? Nešto što bi po zavodljivoj, omamljivoj, opojnoj, pogubnoj snazi bilo ravno onom simbolu "svetog krsta", onom jezivom paradoksu "boga na krstu", onoj misteriji nezamislive, krajnje svireposti i samoraspeća boga radi spasa čoveka?... Izvesno je bar to da je sub hoc signo* Izrael sa svojom osvetom i preokretanjem svih vrednosti, dosad uvek iznova trijumfovao nad svim plemenitijim idealima...

* Pod tim znakom.

9.

"Ali šta tu još pričate o plemenitijim idealima! Pomirimo se s činjenicom: pobedio je narod — ili 'robovi', ili 'puk', ili 'stado', ili kako god hoćete to da zovete — ako se to desilo posredstvom Jevreja, pa dobro! Tako nikad jedan narod nije imao veću svetskoistorijsku misiju. 'Gospodari' su uklonjeni; pobedio je moral prostog čoveka. Može se ta pobeda shvatiti i kao trovanje krvi (ona je izmešala rase) — ne osporavam; ali nesumnjivo je da je ta intoksikacija uspela. 'Iskupljenje' ljudskog roda (naime od 'gospodara') na najboljem je putu; sve se vidno judaizuje, ili hristijanizuje, ili plebejizuje (koliko nam reči kazuju!). Čini se da je tok ovog trovanja kroz celo telo čovečanstva nezadrživ, njegov tempo i korak mogao bi odsad biti čak sve sporiji, tananiji, nečujniji, promišljeniji — vremena ima... Ima li crkva u tom pogledu i danas još neki nužan zadatak, ima li uopšte još uvek pravo na opstanak? Ili bi se moglo i bez nje? Quaeritur.* Izgleda da ona onaj tok pre koči i zadržava nego da ga ubrzava? Pa možda upravo to i jeste neka korisnost... Ona je svakako malo-pomalo postala nešto grubo i seljačko, nešto što smeta osetljivoj inteligenciji i istinski modernom ukusu. Ne bi li bar trebalo da bude malo lukavija? Danas ona više odbija nego što privlači... Kome bi od nas uopšte bilo do slobodoumlja kad ne bi bilo crkve? Odbija nas crkva, a ne njen otrov ... Nezavisno od crkve, mi volimo otrov..." — To je epilog jednog "slobodnog duha" mom govoru, jedne poštene životinje, kako je to dovoljno pokazao, a povrh toga i jednog demokrata; do tog trenutka me je slušao, ali nije izdržao da me sluša kako ćutim. Jer ja na ovom mestu imam o mnogo čemu da ćutim.

10.

Robovski ustanak u moralu počinje time što sam ressentiment* postaje stvaralački i rađa vrednosti: ressentiment takvih bića kojima je uskraćeno pravo reagovanje, reagovanje činom, koja se obeštećuju samo imaginarnom osvetom. Dok svaki otmeni moral izrasta iz trijumfujućeg samopotvrđivanja, robovski moral unapred kaže ne onom što je "izvan", što je "drugo", što "nije on sam": i ovo ne je njegov stvaralački čin. Ovo okretanje pogleda koji postavlja vrednosti — ovaj nužni pravac ka drugom, prema spolja, umesto nazadka samom sebi — spada upravo u ressentiment: robovskom moralu, da bi nastao, uvek je potreban najpre jedan suprotni, spoljni svet, fiziološki rečeno potrebni su spoljni nadražaji da bi uopšte delovao — njegova akcija je iz osnova reakcija. Obrnut je slučaj kod otmenog načina vrednovanja: on deluje i raste spontano, on svoju suprotnost traži samo radi toga da bi sam sebi još zahvalnije, još radosnije rekao da — njegov negativni pojam "nisko", "prosto", "rđavo" je samo naknadna bleda kontrastna slika u odnosu na njegov pozitivni skroz-naskroz životom i strašću prožet osnovni pojam "mi otmeni, mi dobri, mi lepi, mi srećni!" Ako se otmen način vrednovanja prevari i ogreši o realnost, to se dešava u odnosu na onu sferu koja mu nije dovoljno poznata, od čijeg se stvarnog poznavanja čak kruto brani: pod određenim okolnostima, on u krivom svetlu vidi sferu koju prezire, sferu prostog čoveka, nižih slojeva naroda; s druge strane valja imati na umu da će afekt prezira, pogleda s visine, nadmenog pogleda, ako krivotvori sliku onoga koga prezire, daleko zaostajati za krivotvorenjem kojim se uzdržana mržnja, osveta, nemoćnog ogrešuje o svog protivnika — in effigie,** naravno. U stvari, u preziranju ima suviše nemarnosti, suviše nepromišljenosti, olakog uzimanja, suviše previđanja i nestrpljenja, suviše čak i samozadovoljstva da bi ono bilo u stanju da svoj predmet pretvori u pravu karikaturu i grdobu. Ipak ne treba prečuti ni one gotovo blagonaklone nijanse koje na primer grčko plemstvo unosi u svaku reč kojom prosti narod od sebe odbija, kako se stalno radi ublažavanja upliće neka vrsta sažaljivosti, obzirnosti, uviđavnosti, sve dok na kraju gotovo sve reči koje se odnose na prostog čoveka ne preostanu kao izrazi za "nesrećan", "sažaljenja vredan" (uporedi δειλος[deilos: slab, kukavan.], δειλαιος[deilaios: jadan,bedan.], πονηρος[poneros: nikogović, beskoristan, prizeman, kukavički.], μοχθηρος[mochtheros: nevoljnik, nitkov, trpi oskudicu.] pri čemu ove dve poslednje označavaju zapravo prostog čoveka kao ropskog radnika i tovarnu životinju) — i kako, na drugoj strani, reči "rđav", "nizak", "nesrećan" nikad više nisu prestale da u grčkom uhu odzvanjaju tonom u kome prevagu ima "nesrećan". To je ostatak starog, plemenitijeg aristokratskog načina vrednovanja koji se sebe ne odriče ni u preziranju (filologe bismo podsetili na smisao u kojem se upotrebljavaju οιξυρος(oïzyros: zlosrećan.), ανολβος(anolbos: siromašan, jadan, nesrećan.), τλημων(tlemon: bedan, siromašan.), δυςτυχειν[dystychein: biti zle sreće.], ξυμφορα[xymphora: usud, nesreća.]). "Ljudi plemenita roda" su se i osećali upravo kao "srećni"; oni svoju sreću nisu morali veštački da grade tek pogledom na svoje neprijatelje, niti da sami sebe nekako uveravaju i sami sebe da lažu kako su srećni (kako to obično čine osvetoljubivi ljudi); a isto tako su oni, kao potpuni, snagom nabijeni, pa prema tome nužno aktivni ljudi, znali da je sreća neodvojiva od delanja — delanje se kod njih nužno računa u sreću (otuda i poreklo izraza ευ πραττειν[eu prattein: valjano delati.]) — sve to u suprotnosti prema "sreći" nemoćnih, potlačenih, onih koji pate od otrovnih i neprijateljskih osećanja, kod kojih se sreća javlja uglavnom kao narkoza, ošamućenost, mirovanje, spokoj, "sabat", duševno i telesno opuštanje, ukratko pasivno. Dok se otmen čovek sam prema sebi odnosi s poverenjem i otvorenošću (γενναιος[gennaios: visoko rođen, otmen, visoko misaon.], "plemenitog roda", podvlači nijansu "iskren", pa i "naivan"), osvetoljubiv čovek nije ni iskren ni naivan, niti sam prema sebi pošten i otvoren. Njegova duša je podozriva; njegov duh voli budžake, tajne puteve i zadnja vrata, sve što je prikriveno godi mu kao njegov svet, njegova sigurnost, njegovo okrepljenje; on se razume u ćutanje, nezaboravljanje, čekanje, privremeno samoumanjivanje, samounižavanje. Rasa takvih osvetoljubivih ljudi će na kraju nužno biti razložnija od svake otmene rase, ona će razložnost i poštovati na sasvim drugi način: naime, kao egzistencijalni uslov prvog reda, dok razložnost kod otmenih ljudi ima obično u sebi i neki blag ukus luksuza i prefinjenosti: — ona ovde ni izdaleka nije tako bitna kao savršena sigurnost delovanja regulativnih nesvesnih instinkata, ili čak kao izvesna nepromišljenost, recimo bezumno srljanje, bilo u opasnosti ili na neprijatelja, ili kao buran iznenadan izliv gneva, ljubavi, strahopoštovanja, zahvalnosti i osvetoljubivosti, po kojima su u sva vremena prepoznavane otmene duše. I sam ressentiment otmenog čoveka, ukoliko se pojavi kod njega, nastupa i iscrpljuje se, naime, u neposrednoj reakciji, pa stoga ne truje: s druge strane, on se i ne javlja u mnogim slučajevima u kojima je kod slabih i nemoćnih neizbežan. Ne moći zadugo uzeti ozbiljno svoje neprijatelje, svoje nesreće, čak ni svoja nedela — to je obeležje jakih bujnih priroda u kojima je obilje plastične, tvoračke, zaceljujuće i za zaboravljanje sposobne snage (dobar primer za to iz modernog sveta je Mirabo, koji nije imao pamćenja za nanesene mu uvrede i niskosti i koji nije mogao da ih prašta samo stoga što ih je — zaboravio). Takav čovek jednim trzajem strese sa sebe mnogo gamadi koja se kod drugih upije u kožu; samo tu je isto tako mogućna, ako je uopšte u ovom svetu mogućna — prava "ljubav prema svojim neprijateljima". Koliko samo strahopoštovanja ima otmen čovek prema svojim neprijateljima! — a takvo strahopoštovanje je već most ka ljubavi... On traži svog neprijatelja za sebe, kao svoje odličje, on čak ne podnosi drukčijeg neprijatelja osim onog kod koga nema ništa za preziranje, a ima vrlo mnogo za poštovanje! Nasuprot tome treba zamisliti "neprijatelja" kako ga zamišlja čovek osvete — i upravo tu je njegov čin, njegovo stvaranje: on je smislio "opakog neprijatelja", "nevaljalca", i to kao osnovni pojam na osnovu koga kao pasliku i kopiju zamišlja i jednog "dobrog" — samog sebe!...

11.

Dakle, to je upravo suprotno onome što čini otmen čovek koji osnovni pojam "dobro" unapred i spontano, naime iz sebe, zamisli i tek na osnovu toga stvara sebi predstavu o "rđavom"! Ovo "rđavo" otmenog porekla i ono "zlo" iz kotla nezasićene mržnje — prvo naknadna, uzgredna tvorevina, komplementarna boja, drugo, nasuprot tome, original, početak, pravi čin u koncipiranju robovskog morala — kako su različite te dve reči, "rđavo" i "zlo", obe prividno suprotstavljene istom pojmu "dobro"! Međutim, nije to isti pojam "dobro": štaviše, upitajmo se ipak ko je zapravo "zao" u smislu morala osvetoljubivosti. Sa svom strogošću, odgovor glasi: upravo "dobar" drugog morala, upravo otmen čovek, moćan, gospodar, samo suprotno obojen, suprotno protumačen, suprotno viđen otrovnim okom želje za osvetom. Jednu stvar bismo tu najmanje osporavali: ko je one "dobre" upoznao samo kao neprijatelje nije upoznao ništa drugo do zle neprijatelje, a isti ljudi koje moral, poštovanje, običaj, zahvalnost, još više uzajamno nadziranje i ljubomora inter pares* drže u granicama dozvoljenog, koji se, s druge strane, u međusobnim odnosima pokazuju tako dovitljivi u uviđavnosti, samosavlađivanju, delikatnosti, odanosti, ponosu i prijateljstvu — ti isti ljudi kad iziđu iz svoga kruga, tamo gde počilje strano, tuđina, nisu mnogo bolji od razjarenih zveri. Tu su oni oslobođeni svake socijalne prinude, u divljini nalaze naknadu za napetost koju stvara dugotrajno zatvaranje i ograđivanje u miru zajednice, oni se vraćaju u nevinost zverinje svesti kao likujuća čudovišta koja možda iz užasnog niza ubistava, spaljivanja; skrnavljenja, zlostavljanja izlaze s takvom drskošću i duševnom ravnotežom kao da je izvršen samo neki mladalački nestašluk, uvereni u to da pesnici ponovo za dugo vreme imaju šta da opevaju i hvale. U srži svih ovih otmenih rasa ne može se prevideti zver, veličanstvena plava zver koja požudno traga za plenom i pobedom; toj skrivenoj srži je s vremena na vreme potrebno rasterećenje, zver mora ponovo napolje, mora opet nazad u divljinu: — rimsko, arapsko, germansko, japansko plemstvo, homerovski junaci, skandinavski Vikinzi — u pogledu te potrebe, svi su oni jednaki. Pojam "varvarin" ostavljale su otmene rase na svim stazama kojima su prošle; čak i u njihovoj višoj kulturi izbija svest o tome i čak dičenje time (na primer kad Perikle u onoj svojoj čuvenoj nadgrobnoj besedi kaže svojim Atinjanima: "Po svim zemljama i morima naša smelost je krčila sebi put, podižući svuda neprolazne spomenike kako onom što je dobro tako i onom što je rđavo u nama"). Ova "smelost" otmenih rasa, bezumna, apsurdna, iznenadna, kako se ispoljava, neproračunljivost, čak neverovatnost njihovih pothvata — Perikle s velikom hvalom ističe ραθυμια[rhathymia: Lakomislenost, bezbrižnost.] Atinjana — njihova ravnodušnost i prezir prema sigurnosti, telu, životu, udobnosti, njihova bezgranična vedrina i dubina zadovoljstva u svem razaranju, u svim slastima pobede i svireposti — sve se to za one koji su to trpeli slilo u sliku "varvarin", "zli neprijatelj", možda "Got", "Vandal". Duboko, strašno nepoverenje koje Nemac pobuđuje čim dođe do vlasti, i danas ponovo — još uvek je naknadna posledica onog neizbrisivog užasa s kojim je Evropa vekovima posmatrala divljanje plave germanske zveri (mada između starih Germana i nas Nemaca jedva da postoji pojmovno, a kamoli krvno srodstvo). Ranije sam nekom prilikom skrenuo pažnju na nedoumicu Hesioda kad je smišljao sukcesiju kulturnih razdoblja i pokušavao da je izrazi pomoću zlata, srebra i bronze: on nije znao šta će sa protivrečnošću koju mu je pokazivao veličanstveni, ali isto tako grozoviti, nasilnički svet Homera, pa je od jednog razdoblja napravio dva koja je stavio jedno za drugim — prvo, razdoblje trojanskih i tebanskih heroja i polubogova onako kako je taj svet ostao u pamćenju aristokratskih rodova koji su u tom svetu imali saoje pretke; zatim bronzano razdoblje, kako je taj isti svet izgledao u očima potomaka potlačenih, opljačkanih, zlostavljanih, porobljenih i prodatih: kao doba bronze, kako smo rekli, tvrdo, hladno, surovo, bezosećajno i besavesno, koje je sve pred sobom gazilo i krvlju obojilo. Pretpostavimo da je istina ono što se danas bez daljega prihvata kao "istina", da je smisao svekolike kulture upravo to da se iz zveri "čovek" odgoji jedna pitoma i civilizovana životinja, jedna domaća životinja, onda bi se, bez sumnje, svi oni instinkti reagovanja i osvetoljubivosti pomoću kojih su plemeniti rodovi zajedno sa svojim idealima na kraju osramoćeni i nadvladani, morali smatrati pravim oruđima kulture; time, naravno, još ne bi bilo rečeno da su istovremeno njihovi nosioci i sami predstavljali kulturu. Naprotiv, suprotno bi bilo ne samo verovatno — ne! To je danas očigledno! Ovi nosioci ugnjetačkih i na odmazdu ustremljenih instinkata, potomci svega evropskog i neevropskog ropstva, naročito svega prearijskog stanovništva — predstavljaju nazadak čovečanstva! Ova "oruđa kulture" su sramota čovečanstva, i pre su razlog da se posumnja u "kulturu" uopšte, pre su argumenti protiv nje! Možda je sasvim u pravu onaj ko se plaši plave zveri u srži svih otmenih rasa i ko je na oprezu: ali ko se ne bi sto puta radije bojao ako se ujedno može diviti, nego da se ne boji, a da se pri tom ne može osloboditi odvratnog prizora neuspelog, umanjenog, zakržljalog, zatrovanog? I nije li to naša kob? Šta danas pobuđuje našu zlovolju prema "čoveku"? — Jer mi patimo od čoveka, tu sumnje nema. — Nije to strah; pre će biti to što u čoveku nema više ničega čega bi se trebalo bojati, što je crv "čovek" u prvom planu i što gmiže, što je "pitomi čovek", beznadežno osrednji i otužan čovek već navikao da se oseća kao cilj i vrhunac, kao smisao istorije, kao "viši čovek"; — štaviše, on čak ima izvesno pravo da se tako oseća ukoliko se oseća udaljenim od obilja neuspelog, bolešljivog, umornog, preživelog, na šta Evropa danas počinje da zaudara, ukoliko se, dakle, oseća kao nešto bar relativno uspelo, bar za život još sposobno, bar kao nešto što potvrđuje život...

12.

Na ovom mestu ne prigušujem uzdah i ne odričem se poslednje nade. Šta je to što je upravo meni sasvim nepodnošljivo? To s čime sam ne mogu da izađem nakraj, što me guši i zbog čega se jedem? Rđav vazduh! Rđav vazduh! Što mi se približava nešto neuspelo, što moram da trpim zadah utrobe neke neuspele duše!... Kakvu je sve nevolju, kakvo lišavanje, nevreme, bolest, muku, usamljenost, čovek inače u stanju da podnese? U osnovi, sa svim ostalim čovek izlazi nakraj, rođen kao što jeste za život u podzemlju i borbi; uvek se ponovo izlazi jednom na svetlo, uvek se ponovo doživljava svoj zlatni čas pobede — i onda čovek stoji, kako je rođen, nesalomljiv, zapet, spreman za novo, za još teže, dalje, kao luk koji svaka nevolja još dalje sve više zateže. Ali s vremena na vreme otvara mi se — kao da postoje neke nebeske pokroviteljice, s one strane dobra i zla — pogled samo na nešto savršeno, dokraja uspelo, srećno, moćno, pobedonosno, u čemu ima i nečega čega se treba bojati! Na čoveka koji opravdava čoveka, na komplementarni i spasavajući srećan slučaj čoveka zbog koga se još može održati vera u čoveka!... Jer ovako je to: umanjivanje i izjednačavanje evropskog čoveka kriju našu najveću opasnost, jer taj prizor zamara... Mi danas ve vidimo ništa što hoće da bude veće, mi slutimo da sve postaje još niže i niže, tanje, dobroćudnije, pametnije, ugodnije, prosečnije, ravnodušnije, više kinesko, više hrišćansko — čovek, van svake sumnje, postaje sve "bolji"... Upravo tu leži kob Evrope — zajedno sa strahom od čoveka izgubili smo i ljubav prema njemu, strahopoštovanje pred njim, nadanje u njega, čak i volju za njega. Izgled čoveka sad malo zamara — šta je nihilizam danas ako nije to?... Mi smo siti čoveka...

13.

Ali vratimo se nazad: problem drugog porekla "dobrog", problem dobra kako ga je izmislio osvetoljubiv čovek traži svoje rešenje. — Nije nikakvo čudo što se jagnjad ljuti na velike ptice grabljivice: samo to nije razlog da se velikim pticama grabljivicama zameri što hvataju malu jagnjad. Pa ako jaganjci među sobom kažu "ove ptice grabljivice su zle, a onaj ko je ponajmanje ptica grabljivica, ili je čak suprotno tome, jagnje — zar taj nije dobar?", onda se ovakvom postavljanju ideala nema šta prigovoriti, sem što će grabljivice na to malo podrugljivo gledati i možda reći: "Mi na njih, na tu dobru jagnjad, nismo ni najmanje kivni, mi ih čak volimo; nema ničeg ukusnijeg od nežnog jagnjeta". Zahtevati od snage da se ne ispoljava kao snaga, da ne bude volja za nadvladavanjem, volja za potčinjavanjem, volja za gospodarenjem, žeđ za neprijateljima, otporima i pobedama, isto je tako besmisleno kao zahtevati od slabosti da se ispolji kao snaga. Određena količina snage je isto tolika količina nagona, volje, dejstvovanja — štaviše, ona i nije ništa drugo do sam ovaj nagon, htenje, dejstvovanje i samo usled zavođenja jezika (i u njemu okamenjenih osnovnih zabluda uma), koji svako dejstvovanje shvata, i to pogrešno, kao uslovljeno nečim što dejstvuje, "subjektom", ona može da izgleda drukčije. Naime, isto onako kao što narod odvaja munju od njenog sevanja i ovo poslednje shvata kao činjenje, kao dejstvo nekog subjekta koji se zove munja, isto tako narodni moral odvaja snagu od ispoljavanja snage, kao da se iza jakog nalazi neki ravnodušan supstrat kome stoji na volju da snagu ispolji ili ne ispolji. Međutim, takvog sup strata nema; nema nikakvog "bića" iza činjenja, dejstvovanja, postajanja; "učinilac" je činjenju prosto u mislima pridodat — činjenje je sve. Narod, u stvari, udvostručava činjenje kada munji pripisuje sevanje; to je činjenje činjenja: isti događaj on jednom postavlja kao uzrok, a zatim još jednom kao njegovu posledicu. Ne čine bolje ni prirodnjaci kad kažu "sila pokreće, sila prouzrokuje" i slično — cela naša nauka, uprkos svojoj uzdržanosti, svojoj slobodi od afekata, nalazi se pod uticajem jezika i nije se oslobodila podmetnutih kopiladi, "subjekata" (atom je, na primer, jedno takvo podmeče, kao i Kantova "stvar po sebi"): nikakvo čudo ako iz pozadine skriveni tinjajući afekti osvete i mržnje iskoriste ovo verovanje za sebe i zapravo nijedno drugo verovanje ne podržavaju revnosnije od onog da jakome stoji na volju da bude slab, a ptici grabljivici da bude jagnje: — stičući tako pravo da grabljivici pripišu odgovornost što je grabljivica... Kad potlačeni, gaženi, zlostavljani, iz osvetoljubivog lukavstva nemoći govore sebe: "budimo drukčiji, a ne zli, budimo dobri! A dobar je svako ko ne vrši nasilje, ko nikog ne vređa, ko ne napada, ne pribegava odmazdi, nego osvetu prepušta bogu, ko se kao mi drži povučeno, ko se svakom zlu uklanja s puta i od života uopšte malo zahteva, slično nama strpljivima, skrušenima, pravednima" — to zapravo, shvaćeno hladno i bez predubeđenja, ne znači ništa drugo nego: "mi slabi smo, eto tako, slabi; dobro je ako ne činimo ono za šta nismo dovoljno jaki" — ali ovo oporo činjeničko stanje, ova razložnost najnižega reda koju poseduju čak i insekti (koji se pred velikom opasnošću umrtve da ne bi činili "premnogo"), zahvaljujući ovoj dvoličnosti i samoobmani nemoći, dobila je velelepan izgled tihe vrline odricanja i iščekivanja, kao da je sama slabost slabog — a to znači njegova suština, njegovo dejstvovanje, njegova cela, jedina, neminovna, nezamenljiva stvarnost — dobrovoljan učinak, nešto što se htelo, što je izabrano, da je to čin, zasluga. Takvoj vrsti ljudi potrebna je vera u ravnodušan, slobodan "subjekt", po instinktu samoodržanja, samopotvrđivanja, u kome se obično svaka laž posvećuje. Možda je subjekt (ili, da kažemo razumljivije, duša) bio dosad najčvršća dogma na svetu stoga što je većini smrtnih, slabih, potlačenih svake vrste omogućavao onu sublimnu samoobmanu da se sama slabost tumači kao sloboda i njen kakav-takav opstanak kao zasluga.

14.

Hoće li neko da zaviri u dubinu tajne kako se na zemlji proizvode ideali? Ko ima hrabrosti za to?... E, pa evo! Ovde je otvoren pogled u tu mračnu radionicu. Pričekajte još samo trenutak, radoznali moj gospodine i vratolomniče: vaše oko se najpre mora naviknuti na tu lažnu treperavu svetlost... Tako! Dovoljno! Sad govorite! Šta se dešava tamo dole? Recite šta vidite, čoveče najopasnije radoznalosti — sad sam ja onaj koji sluša.
— "Ništa ne vidim, ali utoliko više čujem. To je nekakvo oprezno, podmuklo, tiho ćućorenje i došaptavanje sa svih strana i iz svih uglova. Čini mi se da svi lažu; svaki zvuk je prožet nekom sladunjavom blagošću. Slabost treba da se lažno prikaže kao zasluga; van svake sumnje — to je upravo onako kako ste vi rekli."
— Dalje!
— "A nemoć koja se ne sveti, kao 'dobrota'; strašljiva poniznost kao 'skrušenost'; potčinjavanje onima koje mrzimo kao 'poslušnost' (naime, jednome za koga oni kažu da naređuje to potčinjavanje — oni ga zovu bogom). Neborbenost slabog, čak kukavičluk koga kod njega ima u izobilju, njegova neodlučnost, njegova neizbežna osuđenost na čekanje dolazi ovde do dobrog imena kao 'strpljenje', a naziva se čak i vrlinom; 'ne-moći-se-osvetiti' postaje 'ne-hteti-se-osvetiti', možda čak i praštanje ('jer oni ne znaju šta čine — jedino mi znamo šta oni čine'). Govore takođe o 'ljubavi prema neprijateljima' — i znoje se pri tom."
— Dalje!
— "Bedni su oni, sumnje nema, svi ti što se po budžacima domunđavaju i bave sitnim prevarama, mada su se toplo šćućurili jedan uz drugog — ali oni mi kažu da je njihova beda povlastica i znak da su izabrani od boga, da se biju psi koji se najviše vole; možda je ova beda samo priprema, provera, škola, možda još više — nešto što će jednom biti izravnato i isplaćeno s ogromnim kamatama u zlatu, ne! u sreći. To oni nazivaju 'blaženstvom'."
— Dalje!
— "Sada mi stavljaju do znanja da su oni ne samo bolji od silnika, gospodara zemlje kojima moraju da ljube skute (ne iz straha, apsolutno ne iz straha! nego zato što bog zapoveda da se svaka vlast poštuje) — da su ne samo oni bolji nego da je i 'njima bolje', u svakom slučaju da će im jednom biti bolje. Ali, dosta! dosta! Ne mogu više da izdržim. Loš vazduh! Težak vazduh! Ova radionica u kojoj se proizvode ideali — čini mi se da zaudara na same laži."
— Ne! Još samo trenutak! Niste još ništa rekli o velikoj veštini tih opsenara koji sve što je crno pretvaraju u belo, u mleko i nevinost: — zar niste zapazili ono što je njihov vrhunac u prefinjenosti, njihov najsmeliji, najsuptilniji, najduhovitiji, najlažniji artistički podvig? Pazite! Ove podrumske životinje pune želje za osvetom i pune mržnje — šta one zapravo čine od osvete i mržnje? Jeste li ikada čuli ove reči? Da li biste pomislili, ako biste samo verovali njihovim rečima, da ste među samim osvetoljubivim ljudima?...
— "Razumem, još jednom ću uši dobro otvoriti (ah! ah! ah! i nos začepiti). Sada tek čujem ono što su oni već često govorili: 'Mi dobri — mi smo pravedni' — ono što traže, oni ne nazivaju odmazdom već 'trijumfom pravednosti'; ono što oni mrze, to nije njihov neprijatelj, ne! oni mrze nepravdu, 'bezbožnost'; ono u šta veruju i čemu se nadaju, to nije nada na osvetu, opijenost slatkom osvetom ('slađom od meda' zvao ju je već Homer), već pobeda boga, pravednog boga nad bezbožnicima; što im je na zemlji preostalo da vole, to nisu njihova braća u mržnji, nego njihova 'braća u ljubavi', kako oni hažu, svi dobri i pravedni na zemlji."
— I kako vi nazivate to što njima služi kao uteha za sve patnje u životu — njihova fantazmagorija zamišljenog budućeg blaženstva?
— "Kako? Čujem li dobro? Oni to zovu 'strašnim sudom', dolaskom njihovog carstva, 'carstva božjeg' — ali zasada oni žive 'u veri', 'u ljubavi', 'u nadi'."
— Dosta! Dosta!

15.

U veri u šta? U ljubavi prema čemu? U nadi u šta? — Ovi slabi — jednom će, naime, i oni biti jaki, nema mesta sumnji, jednom će i njihovo "carstvo" doći — "carstvo božje" zove se ono prosto kod njih, kao što smo rekli: ta oni su u svemu tako skrušeni! Samo da bi se to doživelo trebalo bi dugo živeti, živeti i posle smrti — potreban je čak večni žnvot da bi se takođe večno u "carstvu božjem" mogla naći naknada za onaj zemaljski život "u veri, u ljubavi, u nadi". Naknada za šta? Naknada čime?... Kako se meni čini, Dante se grubo prevario kad je, s pronicljivošću koja zastrašuje, stavio iznad vrata svoga pakla natpis "i mene stvori večna ljubav": — iznad vrata hrišćanskog raja i njegovog "večnog blaženstva", svakako bi s više prava mogao da stoji natpis "i mene stvori večna mržnja — ako pretpostavimo da bi iznad vrata koja vode u laž smela stajati istina! Jer šta je blaženstvo onog raja?.... Mi bismo to možda već dokučili, ali bolje će biti da nam to izričito posvedoči jedan autoritet koji se u takvim stvarima ne može potcenjivati, Toma Akvinski, veliki učitelj i svetac. "Beati in regno coelesti", kaže on krotko kao jagnje, "videbunt poenas damnatorum, ut beatitudo illis magis complaceat."* Ili, ako bismo to hteli da čujemo rečeno u malo tvrđem tonu, recimo iz usta jednog slavom ovenčanog crkvenog oca koji svoje hrišćane odvraća od grubih naslada javnih igara — a zašto? "Ta zar nam vera ne nudi mnogo više" — kaže on, de spectac. c. 29 ss. — "nešto mnogo jače; zahvaljujući iskupljenju, na raspolaganju nam stoje sasvim drukčije radosti; umesto atleta, mi imamo svoje mučenike; hoćemo li krv, imamo, eto, krv Hristovu... Ali šta nas tek očekuje na dan njegovog ponovnog dolaska, njegove pobede!" I onda nastavlja dalje taj ushićeni vizionar: "At enim supersunt alia spectacacula, ille ultimus et perpetuus judicii dies, ille nationibus insperatus, ille derisus, cum tanta saeculi vetustas et tot ejus nativitates uno igne haurientur. Quae tunc spectaculi latitudo! Quid admirer! Quid rideam! Ubi gaudeam! Ubi exultem, spectans tot et tantos reges, qui in coelum recepti nuntiabantur, cum ipso Jove et ipsis suis testibus in imis tenebris congemescentes! Item praesides" (namesnici po provincijama) "presecutores dominici nominis saevioribus quam ipsi flammis saevierunt insultantibus contra Christianos liquescentes! Quos praeterea sapientes illos philosophos coram discipulis suis una conflagrantibus erubescentes, quibus nihil ad deum pertinere suadebant, quibus animas aut nullas aut non in pristina copora redituras affirmabant! Etiam poẽtàs non ad Rhadamanti nec ad Minois, sed ad inopinati Christi tribunal palpitantes! Tunc magis tragoedi audiendi, magis scilicet vocales" (bolji pri glasu, još ljući drekavci) "in sua propria calamitate; tunc histriones cognoscendi, solutiores multo per ignem; dunc spectandus auriga in flammea rota totus rubens, tunc xystici contemplandi non in gymnasiis, sed in igne jaculati, nisi quod ne tunc quidem illos velim vivos, ut qui malim ad eos potius conspectum insatiabilem conferre, qui in dominum desaevierunt. 'Hic est ille, dicam, fabri aut quaestuariae filius'" (sve ovo što dalje sledi, a naročito ovaj naziv za majku Isusovu, ukazuje na to da Tertulijan u daljem tekstu ima u vidu Jevreje), "sabbati destructor, Samarites et daemonium habens. Hic est, quem a Juda redemistis, hic est ille arundine et colaphis diverberatus, sputamentis dedecoratus, felle et aceto potatus. Hic est, quem clam discentes subriputerunt, ut resurrexiesse dicatur vel hortulanus detraxit, ne lactucae suae frequentia commeantium laederentur'. Ut talia spectes, ut talibus exultes, quis tibi praetor aut consul aut quaestor aut sacerdos de sua liberalitate praestabit? Et tamen haec jam habemus quodammodo per fidem spiritu imaginante repraesentata. Ceterum qualia illa sunt, quae nec oculus vidit nec auris audivit nec in cor hominis ascenderunt?" (I. Cor. 2, 9) "Credo circo et utraque cavea" (prvi i četvrti red ili, po drugima, komična i tragična pozornica) "et omni stadio gratiora."** — Per fidem: tako je napisano.

16.

Da zaključimo. Obe suprotstavljene vrednosti "dobar i rđav", "dobar i zao" bile su strašnu, hiljade godina dugu bitku na zemlji; i ma koliko druga vrednost već odavno bila u prevazi, ipak još ni sada nisu retka mesta gde se bitka i dalje vodi bez odluke. Čak bi se moglo reći da je ona s vremenom postajala sve žešća i samim tim sve dublja, sve duhovnija: tako da danas možda nema odsudnijeg obeležja "više prirode", duhovnije prirode, koje bi bilo izrazitije nego biti rascepljen u onom smislu i stvarno još biti poprište onih suprotnosti. Simbol ove borbe ispisan slovima koja su kroz celu istoriju čovečanstva sve do danas ostala čitljiva jeste "Rim protiv Judeje, Judeja protiv Rima": — dosad nije bilo većeg događaja od te borbe, od te dileme, od te nepomirljive suprotnosti. Rim je u Jevrejinu osećao nešto kao samu protivprirodu, tako reći kao svoj antipodni monstrum; u Rimu se smatralo da je dokazana činjenica da Jevrejin "mrzi čitav ljudski rod": s pravom, ukoliko se imalo prava da se spas i budućnost ljudskog roda vezuju za bezuslovnu vladavinu aristokratskih vrednosti, rimskih vrednosti. A šta su, nasuprot tome, osećali Jevreji prema Rimu? To se može zaključiti po mnogim znacima; međutim, dovoljno je samo prizvati u svest Jovanovu Apokalipsu, onaj najneobuzdaniji od svih napisanih izliva koji osveta ima na savesti. (Uostalom, ne treba potcenjivati duboku doslednost hrišćanskog instinkta kad je upravo ovu knjigu mržnje vezao za ime apostola ljubavi, onog istog kome je pripisao ono zaljubljeničko-sanjarsko Jevanđelje: — ima u tome deo istine, ma koliko književnog krivotvorenja da je bilo potrebno za tu svrhu.) Rimljani su bili jaki i otmeni toliko da dosad na zemlji nikad nije bilo jačih i otmenijih, da se o jačim i otmenijim nije čak ni sanjalo; sve što nam je od njih ostalo, svaki natpis izaziva divljenje, pod pretpostavkom da se razume šta tamo piše. Jevreji su, naprotiv, bili onaj sveštenički narod osvetoljubivosti per excellence kome je bila svojstvena izuzetna narodsko-moralna genijalnost: treba samo srodno obdarene narode, recimo Kineze ili Nemce, uporediti s Jevrejima da bi se osetilo šta je prvog a šta petog ranga. Ko je od njih zasad pobedio, Rim ili Judeja? Ali nema tu nikakve sumnje: treba samo pogledati kome se danas kao ukupnosti svih vrednosti klanjaju u samom Rimu — i ne samo u Rimu nego na polovini zemljine lopte, svuda gde je čovek postao pitom ili hoće da postane pitom — trojici Jevreja, kao što se zna, i jednoj Jevrejci (Isusu iz Nazareta, ribaru Petru, ćilimaru Pavlu i majci gore pomenutog Isusa, zvanoj Marija). To je vrlo značajno: Rim je nesumnjivo podlegao. Istina, u renesansi je došlo do blistavo-strašnog ponovnog buđenja klasičnog ideala, otmenog vrednovanja svih stvari: sam Rim se ponašao kao probuđen iz obamrlosti pod pritiskom novog, nad njim izgrađenog judaizovanog Rima koji je imao izgled ekumenske sinagoge i zvao se "crkva": ali ubrzo je ponovo trijumfovala Judeja zahvaljujući onom plebejskom (nemačkom i engleskom) osvetoljubivom pokretu koji se zove reformacija, s dodatkom onoga što je iz nje moralo proisteći, obnove crkve — obnove i starog grobnog mira klasičnog Rima. U još izrazitijem i dubljem smislu nego tada, Judeja je sa Francuskom revolucijom još jednom došla do pobede nad klasičnim idealom: poslednja politička otmenost koja je postojala u Evropi, ona u sedamnaestom i osamnaestom francuskom veku, izgubila je dah i propala je pod plebejskim instinktima želje za osvetom — nikad na zemlji nije bilo većeg likovanja i bučnijeg oduševljenja! Doduše, usred toga desilo se nešto najčudovišnije, najneočekivanije: otelotvoren i u neviđenom sjaju pojavio se pred očima i savešću čovečanstva sam antički ideal — i još jednom je, ali jače, jednostavnije, ubedljivije nego ikad, nasuprot staroj lažnoj osvetoljubivoj paroli o prvenstvu većine, nasuprot volji za snižavanjem, unižavanjem, izjednačavanjem, potiskivanjem i srozavanjem čoveka, odjeknula strašna i zanosna suprotna parola o prvenstvu manjine! Kao poslednji putokaz za drugi pravac pojavio se Napoleon, onaj najusamljeniji i najpoznije rođen čovek koji je ikad postojao, i u njemu otelotvoreni problem otmenog ideala po sebi — neka se dobro razmisli kakav je to problem: Napoleon, ta sinteza nečoveka i natčoveka...