Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Prijavi me trajno:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:

ConQUIZtador
nazadnapred
Korisnici koji su trenutno na forumu 0 članova i 1 gost pregledaju ovu temu.

Ovo je forum u kome se postavljaju tekstovi i pesme nasih omiljenih pisaca.
Pre nego sto postavite neki sadrzaj obavezno proverite da li postoji tema sa tim piscem.

Idi dole
Stranice:
1 ... 23 24 26
Počni novu temu Nova anketa Odgovor Štampaj Dodaj temu u favorite Pogledajte svoje poruke u temi
Tema: Freidrich Nietzsche ~ Fridrih Niče  (Pročitano 47921 puta)
Zvezda u usponu


Zodijak
Pol
Poruke 1223
OS
Windows XP
Browser
Internet Explorer 6.0
Sedam pečata

(Ili pesma: Tako je i tako neka bude.)

1.

Ako sam prorok i pun onog proročanskog duha koji hodi po visokom grebenu izmedu dva mora, – hodi kao težak oblak između onoga što je bilo i onoga što će biti, – dušmanin zaparnim nizinama, i svemu što je umorno te niti može da umre niti da živi: u mračnim grudima svojim spreman da sevne, da pusti spasonosni zrak svetlosti, bremen munjama koje kažu Da, koje smejući se kažu Da! spreman da pusti proročanske zrake munje i groma: – – a blažen je koji tako breme nosi! Jer odista, dugo mora kao teška nepogoda oko brda visiti onaj koji će jednom da zapali luču budućnosti! – o, kako ne bih bio žudan večnosti, i svadbenoga prstena nad prstenima, – prstena vraćanja! Još nikad nisam našao ženu od koje bih da imam dece, osim možda ove žene, koju volim. jer ja te volim, o večnosti! Jer ja te volim, o večnosti!

2.

Ako je ikada gnev moj skrnavio grobove, pomerao pogranično kamenje, i survavao stare tablice razbijene u ponore, ako je ikada porug moj razduvao gnjile reči, te ako sam došao kao metla za paučine i kao vihor-vetar za zagušne kosturnice: ako sam ikada sedeo kličući onde gde leže zakopani stari bogovi, blagosiljajući i ljubeći svet pokraj spomenika starih opadača sveta: – – jer ja volim i hramove i grobove bogova, ali tek kad kroz razbijene pokrove njihove gleda nebo čistim okom svojim; rado sedim na razbijenim crkvama kao trava i crveni turčinak – o, kako ne bih bio žudan večnosti, i svadbenoga prstena nad prstenima, – prstena vraćanja? Još nikad nisam našao ženu od koje bih da imam dece, osim možda ove žene, koju volim. jer ja te volim, o večnosti! Jer ja te volim, o večnosti!

3.

Ako je ikada dospeo do mene dah od tvoračkoga daha, i od one nebeske nužde koja je u stanju da primora i slučaje da igraju u kolu zvezdanom: ako sam se ikada smejao smehom tvoračke munje, za kojom ljutito ali pokorno sleduje dugi grom dela: ako sam se ikada za božanskim stolom na zemlji sa bogovima kocke igrao, da je zemlja drhtala i krhala se i plamene reke iz dubina dahom dizala: – – jer zemlja je sto božanski, i drhće od tvoračkih novih reči i od hitaca božanskih kocaka: – o, kako ne bih bio žudan večnosti, i svadbenoga prstena nad prstenima, – prstena vraćanja? Još nikad nisam našao ženu od koje bih da imam dece, osim možda ove žene, koju volim: jer ja te volim o večnosti! Jer ja te volim, o večnosti!

4.

Ako sam ikada pio punim gutljajem iz onoga bokala u kojem se penuše razni začini i biljke, u kojem su dobro smešane sve stvari: ako je ikada ruka moja dolila od onog što je najudaljenije onome što je najbliže, i plamena duhu, i radosti patnji, i onoga što je najgore onome što je najbolje: ako sam i sâm jedno zrnce one spasonosne soli koja učini da se sve stvari u bokalu mešavina dobro smešaju: – – jer pastoji so koja vezuje dobro i zlo; a još i ono što je najgore dosta je dobro da začini i načini poslednju penu koja će se preliti: – o, kako ne bih bio žudan večnosti, i svadbenoga prstena nad prstenima, – prstena vraćanja? Još nikad nisam našao ženu od koje bih da imam dece, osim možda ove žene, koju volim: jer ja te volim, o večnasti! Jer ja te volim,o večnosti!

5.

Ako sam naklonjen moru i svemu što je kao more, i još ponajviše naklonjen onda kad mi ljutito protivreči: ako ima u meni one radosti u traženju koja okreće jedrila prema onome što je još neotkriveno ako ima u mojoj radosti moreplovačke radosti: ako je ikada kliktanje moje kliknulo: »nestalo je obale – sad mi i poslednji okov pade s ruku – – bezgraničnost huji oko mene, daleko ispred mene sjaje se prostor i vreme, napred! ne stoj! staro srce!« o, kako ne bih bio žudan večnosti, i svadbenoga prstena nad prstenima, – prstena vraćanja? Još nikad nisam našao ženu, od koje bih da imam dece, osim možda ove žene, koju volim: jer ja te volim o večnosti! Jer ja te volim, o večnosti!

6.

Ako je moja vrlina ígrâčka vrlina, i ako sam često uskakao s obe noge u zlatno i biserno ushićenje: ako je moja zluradost nasmejana zluradost, koja raste skupa sa bokorima ruža i po lejama od ljiljana: – jer u smehu je sve zlo na okupu, ali osveštano i oslobođeno usled svoga rođenog blaženstva: – i ako su u tome moje az i ižica, da sve što je teško treba da postane lako, i svaki trup igrač, i svaki duh ptica: a zaista vam kažem, u tome jeste moje az i ižica! – o, kako ne bih bio žudan vezanosti, i svadbenoga prstena nad prstenima, – prstena vraćanja? Još nikad nisam našao ženu od koje bih da imam dece, osim možda ove žene, koju volim: jar ja te volim, o večnosti! Jer ja te volim, o večnosti!

7.

Ako sam ikada razapinjao nad sobom tiha neba, i na rođenim krilima uzletao u rođena nebesa: ako sam igrajući se plivao po dubokim svetlosnim daljinama i ako je slobodi mojoj dolazila mudrost ptičija: – – a ovako zbori mudrost ptičija: »Poslušaj, nema onog što se zove gore ni onog što se zove dole! Preturaj se uokolo, van, unatrag, lakokrilče! Pevaj, ne gavori više! – zar nisu sve reči načinjene za trome i teške? Zar nisu za lakoga sve reči laž? Pevaj, ne govori više! – o, kako ne bih bio žudan večnosti, i svadbenoga prstena nad prstenima, – prstena vraćanja? Još nikad nisam našao ženu od koje bih da imam dece, osim možda ove žene, koju volim: jer ja te volim, o večnosti! Jer ja te volim, o večnosti!
IP sačuvana
social share
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Zvezda u usponu


Zodijak
Pol
Poruke 1223
OS
Windows XP
Browser
Internet Explorer 6.0
Četvrtzi i poslednji deo
Tako je govorio Zaratustra.


Ah, gde su na svetu činjene veće ludosti nego među milosnima? I šta je na svetu zadavalo više patnje nego ludost milosnima? Teško svima koji imaju ljubavi, ako nemaju još i visine koja nadvisuje njihovu samilost! Ovako mi jednom govoraše đavo: »i Bog ima svoj pakao: to je ljubav njegova prema ljudima«. A nedavno, čuh ga gde reče ovo: »Bog je mrtav; Bog je umro od svoje samilosti prema ljudima«.

Žrtva od meda– I opet prolažahu meseci i godine preko Zaratustrine duše, a on se na to ne osvrtaše; ali mu kosa osede. Jednoga dana, dok je sedeo na jednom kamenu pred svojom pećinom, i tiho gledao u daljinu – a otud se baš izgleda na more, preko izvijenih provalija –, obilažahu njegove zveri zamišljene oko njega, i najzad stadoše pred njega. »O Zaratustra, rekoše, da li ti to izgledaš sreću svoju?« – »Šta je stalo do sreće, odgovori on, odavno već ne težim ja za srećom, nego težim za delom svojim.« – »O Zaratustra, progovoriše ponovo zveri, ti to kažeš kao neko koji pliva u izobilju dobroga. Zar ne ležiš ti posred nebesnog plavetnila jezera od sreće?« – »Šaljivci jedni, odgovori Zaratustra smešeći se, dobro li izabraste poređenje! Ali vi dobro znate da je moja sreća teška, a ne kao kolebljivi talas vodeni: potiskuje me a ne miče se od mene, i pritiskuje me kao istopljena smola.« – Na to obilažahu opet zveri zamišljene oko njega, i stadoše tad ponovo pred njega. »O Zaratustra, rekoše, otuda dakle postaješ sâm ti sve žući i zagasitiji, iako tvoja kosa počinje da sedi i dobija izgled lana? Ta pogle samo, ti si seo posred smole svoje!« – »Šta to kažete, zveri moje, reče Zaratustra i smejaše se, odista, grešio sam dušu govoreći o smoli. Kao sa mnom sad, tako je sa svakim plodom kad sazre. To je med u žilama mojim što čini krv moju gušćom i dušu moju tišom.« – »Biće da je tako, o Zaratustra, odgovoriše zveri priljubljujući se uza nj; ali ne bi li se danas popeo na koje visoko brdo? Zrak je čist, i danas se može videti od sveta više nego ikad.« – »Dobro, zveri moje, odgovori on, vaš je savet izvrstan i govori mi iz duše; hoću da se popnem danas na kakvo visoko brdo! Ali pobrinite se, da mi tamo bude pri ruci meda, žutog i belog, slatka, ledena i sveža zlatnog meda iz saća. Jer znajte, hoću gore da prinesem žrtvu od meda.« – A kad je Zaratustra bio gore na visini, posla kući zveri koje ga dopratiše, i uveri se da je ostao sam – tada se nasmeja od sveg srca, pogleda uokolo i progovori ovako: Što sam govorio o prinošenju žrtve i o žrtvi od meda, bilo je tek lukavstvo moga govora i, odista, potrebna ludost! Ali ovde na visini već smem slobodnije govoriti nego pred usamljeničkom pećinom, i pred usamljeničkim domaćim zverima. Kakva žrtva! Ja rasipam što god mi se daruje, ja rasipnik sa tisuću ruku: kako bih to još – žrtvom nazvao! A što sam iskao meda, to sam u stvari iskao mamac i slatke sluzi, na što se oblizuju i gunđavi međedi, i ćudljive durljive ptice zloslutnice: – najbolji mamac, koji treba lovcima i ribolovcima. Jer ako je svet kao neka mračna šuma puna zverinja, i vrt naslada za sve divlje lovce, meni izgleda on još pre i više kao prebogato more, bez dna, – prepuno šarenih riba i rakova, kojeg bi se i sami bogovi zaželeli, da bi postali po njemu ribari i lovci mrežama: tako je bogat svet udesima, velikim i malim! Poglavito svet ljudi, more ljudi: – u njega bacam evo svoju zlatnu udicu, s rečima: otvori se, ljudski ambisu! Otvori se, i izbaci mi amo ribe svoje i svoje ruse rakove! Najboljim mamcem svojim hoću da namamim danas najčudesnije ljudske ribe! – samu sreću svoju baciću u pučine i u daljine, među istok, podne, i zapad, ne bi li mnoge ljudske ribe naučile nagrizati i nanizati se na moju sreću, na šiljastu udicu moju, koja će ih izvući k meni u moju visinu, najšarenije morske na-dnu-plovce k najzluradijemu od svih ribolovaca na ljude. Jer ja sam to, sav i od iskoni; vučem, privlačim, izvlačim navlačim i navijam, – izvijač, navijač i vaspitač, koji nije uzaman sâm sebe jednom nagovarao: »Budi ono što si!« Neka dođu ljudi k meni gore: jer ja još čekam znak, da li je vreme za poslednji moj silazak; još neću ja sam da se siđem, kao što ću morati, i da propadnem među ljudima. Na to čekam ovde na visokim brdima, lukav i podrugljiv, niti nestrpljivo, niti strpljivo, naprotiv, kao neko koji se i od strpljivosti odučio, – zato što više ne »trpi«. Jer sudbina moja ostavlja mi vremena: da me nije zaboravila? Ili sedi možda u hladu kakvog velikog kamena, pa hvata mušice? Ali verujte, ja sam joj zahvalan na tome, večnoj sudbini svojoj, što me ne goni i što ne navaljuje, i što mi daje vremena da teram lakrdije i pakosti: tako da sam mogao poći danas u ribolov na ovo visoko brdo. Je li još iko od ljudi hvatao ribe po visokim brdima? Ali, iako je ludost to što ja ovde gore tražim i radim: ipak je bolje ovako nego da tamo dole od čekanja postanem svečan, i pozelenim, i požutim – narogušen goropadnik od čekanja, sveti leti vihor iz planina, što nestrpljivo urliče u nizine: »Čujte me, ili ću da vas šibam bičem božijim«. Ne ljutim se ja zbog toga na takve goropadnike! jer su mi oni taman dobrodošli za smeh! Oni i moraju biti nestrpljivi, ti veliki bubnjevi, jer će ili danas ili neće nikad doći do reči! A ja i moja sudba – mi ne govorimo za danas, a ne govorimo ni za nikad: mi imamo za govor strpljenja i vremena i prevremena. Jer jednom mora doći, i ne sme proći mimo. Ko mora jednom doći i ne sme proći mimo? Naš veliki Iznenad, a to, je naše veliko daleko ljudsko carstvo, carstvo Zaratustrino od tisuće godina. Koliko je daleko to »daleko«? šta me se tiče! Ali ipak zato stoji ono ne manje čvrsto –, i obema nogama stojim ja pouzdano na tom temelju, na jednom večnom temelju, na tvrdom prakamenju, na ovome najvišem, najtvrđem prstenju, ka kojemu dolaze svi vetrovi kao na kakvo raskršće vetrova, pitajući gde su? i otkuda dolaze? i na koju će stranu? Smej se ovde, smej se od srca, vedra, zdrava zluradosti moja! Sa visokih brda bacaj dole varljive svoje podsmehe i poruge! Namami mi varljivim sjajem svojim najlepše ljudske ribice! I što iz svih mora meni pripada, što je moje rođeno na svim stvarima – to mi ulovi, to mi dovedi amo gore: na to čekam, ja najzluradiji od svih ribolovaca. Napolje sa tobom, udičice moja! Unutra s tobom, u dubinu, mamče sreće moje! Kapaj najslađu rosu svoju, među duše moje! Ugrizi, udice moja, za trbuh svaku crnu turobnost! Napolje, u svet, oko moje! O kolika li su mora svud oko mene, koliko se ljudskih budućnosti ukazuje na obzorju! A nada mnom – kakva ružičasta tišina! Kakvo razvedreno ćutanje!
IP sačuvana
social share
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Zvezda u usponu


Zodijak
Pol
Poruke 1223
OS
Windows XP
Browser
Internet Explorer 6.0
Povik za pomoć

Idućega dana sedeo je opet Zaratustra na kamenu svome pred pećinom, dok su zveri lutale napolju po svetu da bi donele kući nove hrane, – i nova meda: jer je Zaratustra potrošio bio i rasuo stari med do poslednje kapi. Sedeći tako, sa štapićem u ruci, crtao je po zemlji sen tela svog, i premišljao je, no ne o sebi i o svojoj seni – kad ali se odjednom trže i zadrhta: jer vide uz svoju sen još jednu drugu sen. Pa kako brže pogleda oko sebe i ustade, gle, pred njim stajaše prorok, onaj isti kojega je jednom za stolom svojim nahranio i napojio, glasnik velikog umora koji učaše: »Sve je isto, ništa se ne isplaćuje, svet nema smisla, znanje davi«. Ali se sad lik njegov bio izmenio, i kad Zaratustra zagleda u oči njegove, srce mu ponovo zadrhta: toliko zlih obavesti i opaljenih munja igrahu na liku tom. Prorok koji je opazio šta se dešava u duši Zaratustrinoj, prebrisa rukom preko lica, kao da bi da ga zbriše; isto to učini i Zaratustra. Pa kad su se oboje na taj način pribrali i osnažili, pružiše ruke jedan drugom, u znak da priznaju i pristaju da se već znaju. »Dobro mi došao, reče Zaratustra, ti proroče velikog umora, neka nisi bio uzaman nekad gost za stolom mojim i u kući mojoj. Jedi i pij kod mene i danas, i prosti što će i jedan zadovoljan star čovek sedeti s tobom za stolom« – »Zadovoljan star čovek odgovori prorok mašući glavom: ma ko da si, ili hteo da si, o Zaratustra, došao je kraj boravku tvome ovde gore, – čun tvoj uskoro neće više biti na suvu!« – »Zar sam ja na suvu?« – zapita smejući se Zaratustra. – »Oko brega tvoga dižu se vali, odgovori prorok, dižu se sve više i više, vali velike nevolje i turobnosti; oni će uskoro podići i čun tvoj i tebe poneti sobom.« – Zaratustra je ćutao i čudio se. – »Zar ti još ništa ne čuješ? nastavi prorok: zar ne čuješ kako bruji i tutnji iz dubine?« - Zaratustra je još uvek ćutao i osluškivao: tada začu dug, vrlo dug povik, koji su provalije prihvatale i dalje bacale, jer ga nijedna ne htede zadržati: tako je zloslutno odjekivao. »Nevaljali glasniče, progovori najzad Zaratustra, to je povik za pomoć, i povik čoveka koji dolazi zacelo iz kakvog crnog mora. Ali šta se mene tiče ljudska nevolja! Poslednji greh moj koji mi još ostade, da li znaš kako se zove?« – »Samilost! odgovori pretskazivač prepuna srca i diže obe ruke u vis – o Zaratustra, ja sam evo došao da te zavedem na poslednji greh tvoj!« – A tek što je bio izustio te reči, odjeknu ponova povik, duži i očajniji od prvog, i već mnogo bliže. »Čuješ li? Čuješ li, o Zaratustra? uzviknu prorok, tebi je namenjen povik taj, tebe zove: dođi, dođi, dođi, vreme je, krajnje je vreme!« – Zaratustra je ćutao, zbunjen i uzbuđen; najzad zapita, kao neko koji okleva pred samim sobom: »Pa ko je to što me odonud zove?« »Ta ti to znaš, odgovori ljutito pretskazivač, što se kriješ? To je viši čovek, koji te zove u pomoć!« »Viši čovek? uzviknu Zaratustra sav prestravljen: šta hoće taj? Šta hoće taj? Viši čovek! Šta on tu traži?« – i po koži ga obli znoj. Ali prorok ne odgovaraše na strah Zaratustrin, već osluškivaše napregnuto da li će čuti što iz dubine. A kad je onde dugo vremena sve ostalo mirno, obrnu pogled svoj, i vide Zaratustru gde stoji i drhće. »O Zaratustra, prozbori tužnim glasom ti mi ne izgledaš kao neko kome će sreća da zavrti mozak: moraćeš poigrati, da mi se ne bi stropoštao! Ali sve i da poigraš preda mnom, i da poskočiš svojim neobičnim skokovima, neka mi ipak niko ne pokuša reći:'Pogle, evo ovo sad igra poslednji veseli čovek!' Uzaman bi neko dolazio amo na ovu visinu da takvoga ovde nađe: Našao bi pećine i peštere, skrovišta za skrivene, ali majdane sreće i riznice, i nove zlatne izvore sreće, ne bi našao. Sreće – otkud sreće kod ovakvih zakopanih usamljenika! Treba li da pođem tražiti još poslednju sreću na blaženom ostrvlju, i daleko među zaboravljenim morima? Ali, sve je isto, ništa se ne isplaćuje, ne pomaže nikakvo traženje, nema već više ni blaženog ostrvlja! « – – Tako je uzdisao pretskazivač; ali pri poslednjem uzdahu njegovu, Zaratustra se opet razvedri i oseti pun pouzdanja, kao neko koji iz dubokog ambisa izađe na svetlost sunčevu. »Ne! Ne! I po treći put ne! uzviknu snažnim glasom, i pogladi bradu svoju. – Ja to bolje znam! Ima još blaženog ostrvlja! O tome ti ćuti, plačljivi žalopevče! Prestani o tome da pljuskaš, ti kišni oblače pred podne! Zar nisam evo već sav mokar od tvoje turobnosti, i pokisao kao pas? Sad ću da se stresem i da pobegnem od tebe, da bih se opet osušio: nemoj se tome čuditi! Izgledam ti neučtiv? Ali ovo je ovde moje dvorište. A što se tiče tvoga višeg čoveka: neka bude! potražiću ga još ovoga časa u onim šumama: jer otud dopiraše povik njegov. Možda je navalila na nj kakva divlja zver. On je na mome domahu: neću da mu se tu što desi! A zaista ti kažem, kod mene ima mnogo divljih zverova.« – Rekavši to, htede Zaratustra da pođe. Tada progovori pretskazivač: »O Zaratustra, ti si prepredenjak! Znam šta hoćeš: hteo bi da me skineš s vrata! Milije ti je još, da juriš po šumama i goniš divlje zverove! Ali šta ti to pomaže? Uveče ćeš me opet imati pred sobom, sedeću u tvojoj rođenoj pećini, strpljivo i teško kao kakav panj – i čekaću na tebe!« »Neka bude! odvrati glasno Zaratustra odlazeći: i što je moje u pećini mojoj, to je i tvoje, gosta mojega! A nađeš li u njoj još meda, drži samo! nategni i poliži ga sveg, ti gunđavi međedu,,da bi nasladio dušu svoju! Jer večeras treba da budemo oboje dobre volje, – dobre volje i puni radosti što je ovaj dan prošao! A ti sâm treba da igraš kao méda moj uz moju pesmu. Ne veruješ? Klimaš glavom? Dobro dakle! Zdravo da si! Matori medvedu! Ali ti kažem, i ja – – sam pretskazivač.«
IP sačuvana
social share
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Zvezda u usponu


Zodijak
Pol
Poruke 1223
OS
Windows XP
Browser
Internet Explorer 6.0
Razgovor s kraljevima
 
1.
Ne beše prošao još ni čitav sat otkako se Zaratustra uputio u svoje planine, kad ali vide odjedared čudan jedan pohod. Baš stazom kojom je hteo da siđe, dolažahu dva kralja, ukrašeni krunama i purpurnim pojasima, i šareni kao ptica flamingo: a pred sobom terahu natovarena magarca. »šta traže ovi kraljevi u mome carstvu?« govorio je Zaratustra začuđen u srcu svom, i hitro se sakri iza jednog žbuna. A kad kraljevi dospeše do njega, reče on poluglasno, kao neko koji sâm sa sobom govori: »Čudno! Vrlo čudno! Kako se to slaže? Dva kralja vidim – a samo jednog magarca!«. Tad zastadoše oba kralja, s osmehom na licu pogledaše onamo otkud je glas dolazio, i pogledaše zatim jedan drugome u lice. »Tako se zacelo i među nama često misli, reče kralj od desna, ali se ne kazuje glasno.« A kralj sleva sleže ramenima i odgovori: »To je zacelo kakav kozar. Ili je kakav pustinjak koji je predugo živeo medu stenjem i drvećem. Jer i nikakvo društvo kvari dobre navike.« »Dobre navike? odgovori zlovoljno i gorko drugi kralj: a od čega to hoćemo da pobegnemo? Zar ne od,dobrih navika? Od 'dobrog društva' našeg? Bolje je, zaista, živeti među pustinjacima i kozarima nego sa našim pozlaćenim lažno premazanim pukom, – mada on sebe naziva 'dobrim društvom', – mada on sebe naziva 'plemstvom'. Ali, na njemu je sve lažno i trulo, pre svega krv, hvala budi starim opakim bolestima, i još opakijim veštacima lekarima. Ponajbolji mi je danas još, i ponajmiliji, kakav zdrav seljak, grub, prepreden, tvrdoglav, izdržljiv: to je danas najotmeniji rod. Seljak je danas najbolje što ima; i rod seljački trebalo bi da je gospodar! Ali je danas carstvo pučine, – mene ne mogu više zavarati. A pučina, to znači: mešavina. Pučina-mešavina: u njoj je sve i u svima pravcima izmešano, svetac i probisvet, vlastelin i Jevrejin, i svi rodovi životinja iz kovčega Nojeva. Dobre navike! Sve je kod nas lažno i trulo. Niko ne zna više kako se poštuje: od toga smo baš i pobegli. Sve sami sladunjavi nametljivi kerovi, koje pozlaćuje palmovo lišće. Gušim se od gađenja, što smo i sami mi kraljevi postali lažni, pokriveni i pretovareni starim požutelim pradedovskim bleskom, taliri koje prevrću najgluplji i najlukaviji, i svi oni koji danas kajišare s moći! Mi nismo prvi – a moramo da izgledamo da smo: takvoga smo varanja najzad siti, ogadilo nam se. Pošli smo da se sklonimo od ološa, od svih onih drekavaca i piskaračkih upljuvaka, od onog ćiftinskog smrada, od sveg što za klasom strada, od gadnoga zadaha : – pfuj, živeti posred pučine, – pfuj, posred pučine izgledati prvi! Ah, gad! gad! gad! Šta je stalo još do nas kraljeva!« – »Tvoja te stara bolest spopada, jadni brate moj. Ali priberi se, znaš da neko sluša šta govorimo.« Smesta se diže Zaratustra, koji beše otvorio i uši i oči da čuje ovakve govore, izađe iz svog skloništa, priđe kraljevima, i progovori: »Onaj koji sluša šta gavorite, koji rado sluša šta govorite, vi kraljevi, zove se Zaratustra. Ja sam Zaratustra, koji je nekad govorio: »Šta je stalo još do kraljeva!« Oprostite mi, zaradovao sam se kad vas čuh gde međusobom govorite: »Šta je stalo do nas kraljeva!« A ovo je ovde moje carstvo i moje gospodstvo: »šta to vi tražite u mome carstvu? Ili ste možda vi našli uz put ono što ja tražim. a to je, višeg čoveka.« Kada to začuše kraljevi, udariše se u grudi i rekoše u jedan glas: »Mi smo prozreni!« Mačem ove reči prosekao si duše naše najgušću pomrčinu. Ti si otkrio nevolju našu, jer pogle! i mi smo pošli da bismo našli višeg čoveka – – čoveka koji je viši od nas: iako smo mi kraljevi. Njemu hoćemo da privedemo ovoga magarca. Jer najviši čovek treba da bude i najviši gospodar na zemlji. Nema veće nesreće u celoj ljudskoj sudbini, do kad moćni na ovoj zemlji nisu ujedno i prvi među ljudima. Usled toga sve postaje lažno i izopačeno i naopako. A šta tek da se kaže, kad su oni poslednji među ljudima, i više životinje nego ljudi: tada sve više skače cena pučini, i najzad čak vrlina pučine progovara: »vidi, ja sam jedina vrlina!« – Šta to čuh? odgovori Zaratustra; kolika mudrost kod kraljeva! Ja sam ushićen, i, zaista vam kažem, dobio sam volju, da načinim na to stih: – – dabogme, stih koji neće biti za svačije uši. Odavna sam se već odvikao da imam obzira spram drugih ušiju. Dobro dakle! čujte!
(Ali u taj mah, dogodi se da i magarac dođe do reči: razgovetno i zlovoljno reče on: J-a).
Prvoga leta po rođenju Spasa,
Sibila pjana bez vina zavapi iz glasa:
»Jaoj nama, jao!
»Još nikad nije tako nisko pao
»Svet! Rim posta kurva, i kurvinski stan,
»Car rimski – zver, a Žid – Gospod sâm!«

2.

Tim stihovima Zaratustrinim naslađivahu se kraljevi; a kralj od desna progovori i reče: »o Zaratustra, kako smo dobro učinili što smo pošli da tebe vidimo! Jer dušmani tvoji pokazaše nam lik tvoj u svom ogledalu: iz njega si gledao s iskeženim licem đavoljim, i podrugljivo: tako da smo se tebe bojali Ali to ne pomaže! Ti bi nas uvek iznova ubô u uvo i u srce svojim izrekama. Tako da najzad rekosmo: šta nas se tiče kakav izgleda! Moramo ga čuti, njega koji uči: 'treba da volite mir kao sredstvo za nove ratove, i to više kratki mir nego dugi mir!' Nikad niko nije izgovorio ovako ratoborne reči:'Šta je dobro? Dobro je biti hrabar. Dobar rat osveštava svaku stvar.' O Zaratustra, krv naših otaca prostrujala je pri takvim rečima kroz telo naše: to je bilo kao da proleće progovara buradima starog vina. Kad su se ukrštali mačevi kao guje krvlju poprskane, tada su očevi naši voleli što žive; sunce svakog primirja izgledaše im nejako i mlako, a dug mir oblivaše stidom. Kako su uzdisali, očevi naši, gledajući gde po zidovima rđaju svetli mačevi! Žedni behu rata i jedni i drugi. Jer mač bi da pije krv, i blista se od žudi.« – – Dok su kraljevi govorili živo tako, i ćeretali o sreći otaca svojih, spopade Zaratustru ne mala želja da se podsmehne živosti njihovoj: jer očevidno behu to vrlo miroljubivi kraljevi što ih tu gledaše pred sobom kraljevi sa starim i finim crtama na licu. Ali se uzdrža. »Dobro dakle! reče, eno onamo vodi put, onde je pećina Zaratustrina; a ovaj dan danas imaće dugo veče! Ali sad me jedan povik za pomoć hitno zove, te vas moram ostaviti. Biće čast za moju pećinu ako kraljevi hoće da sede u njoj i da čekaju: ali, dabogme, moraćete dugo čekati! Nego šta to mari! Gde se može danas bolje navići na čekanje nego na dvorovima? I sva vrlina kraljeva, što im još preostade, – zar se ne zove danas: umeti čekati?«
IP sačuvana
social share
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Zvezda u usponu


Zodijak
Pol
Poruke 1223
OS
Windows XP
Browser
Internet Explorer 6.0
Pijavica

I Zaratustra iđaše zamišljeno dalje i dublje, kroz šume i mimo močvarnih zemljišta; ali kao što se dešava svakom koji premišlja o teškim stvarima, tako i on nagazi iznenada na jednog čoveka. I gle, odjedared mu prsnuše u lice jedan krik od bola, i dve kletve, i dvadeset gadnih psovki: tako da on onako poplašen podiže štap pa još i udarati stade po zgaženome. Ali se odmah zatim pribra; i srce mu se u sebi smejaše ludosti koju baš beše učinio. »Oprosti, reče zgaženome, koji se ljutito digao bio sa zemlje i seo, oprosti, i pre svega čuj jedno poređenje. Kao što putnik, sanjajući o dalekim stvarima, na usamljenoj stazi iznenada nagazi na psa koji se izvalio na sunce: – kao što tad oboje odskoče, i poskoče jedan na drugog, misliš dindušmani su jedan drugome, a oboje se tek dušmanski poplašili: tako se desilo i nama. Pa ipak, ipak! – zar nije tako malo nedostajalo pa da se stanu milovati, taj pas i taj usamljenik! Ta zar nisu oboje – usamljenici!« – »Ma ko da si, reče još uvek ljutito zgaženi, ti mi i sa poređenjem svojim odviše blizu stupaš, ne samo nogom svojom! Pogle, zar sam ja pas?« – i pri tom se po diže od sedenja, i izvuče golu ruku svoju iz močvare. Jer isprva beše ispružen ležao po zemlji, skriven i nevidljiv kao oni što vrebajući dočekuju vodenu divljač. »Ma šta ti to radiš!« povika Zaratustra poplašeno, jer vide kako mnoga krv curi niz golu ruku, – »šta ti se desilo? Da te nije ujela, nesrećniče, kakva zla zver?« Raskrvavljeni se smejao, još uvek ljut. »Šta te se tiče! reče, i htede da pođe. Ovde sam kad svoje kuće i na svome zemljištu. Neka me pita ko god hoće: ali ludaku mi se ne odgovara.« »Varaš se, reče Zaratustra sažaljivo, i zadrži ga, – ti se varaš: ovde ti nisi kod svoje kuće, nego si u mome carstvu, a tu ja neću da se ikome šta desi. Možeš me zvati kako ti je drago, – a ja sâm onaj koji treba da sam. Ja sâm nazivam se Zaratustrom. Nego čuj! Onamo gore vodi put ka pećini Zaratustrinoj: nije daleko, – ne bi li da kod mene vidaš rane) Zlo si prošao, nesrećniče, u životu ovomu; prvo te ugrize zver, pa je zatim – zgazi čovek!« – Ali kad zgaženi ču ime Zaratustrino, preobrazi se. »Šta se to sa mnom zbi? poviče, ta ko me se još tiče u životu ovom do ovaj jedini čovek, to jest Zaratustra, i ona jedina zverka, što od krvi živi, pijavica. Pijavice radi ležao sam ovde kraj ove močvare kao ribar, i već mi po deseti put posisa krv iz ispružene ruke, kad ali zažedne krvi moje još lepši pijanac, sâm Zaratustra! O sreće! O čuda! Blagosloven ovaj dan koji me domami ka ovoj močvari! Blagosloven najbolji i najživlji krvopija koji danas živi, i blagoslovena najveća pijavica savesti, Zaratustra! « – Tako je govorio zgaženi; a Zaratustra se radovao njegovim rečima, i finoći i poštovanju u njima. »Ko si ti? zapita pružajući mu ruku, među nama ima mnogo da se raščisti i razbistri: ali se već, rekao bih, dan počinje da čisti i vedri.«
»Ja sam savesni u duhu, odgovori upitani, i u stvarima duha teško da je ko stroži, uži i tvrdi od mene, osim onog od kojega sam sve naućio, sâm Zaratustra. Bolje je ništa ne znati nego znati mnogo upola! Bolje je biti lud na svoju ruku nego mudar po tuđem mišljenju! Ja idem do dna: – šta je stalo do tog da li je ono veliko ili malo? da li mu je ime močvara ili nebo? Pedalj dna, meni je dovoljno: samo ako je tu zaista dno i tle! – pedalj dna: to je taman dosta da se na njemu može stajati. U pravoj svesnoj savesnosti ništa nije veliko i ništa malo.« »To si možda ti onaj što traži saznanja o pijavici? zapita Zaratustra; i ti tragaš za pijavicom do na dno dna, savesniče?« »O Zaratustro, odgovori zgaženi, to bi bilo preogromno, kako bih se smeo toga poduhvatati! Ali, ono što znam i poznajem dobro, to je mozak pijavičin: – u tome je moj svet! A to je veruj ceo jedan svet! Oprosti što tu ponos moj iz mene progovara, ali u tome mi nema ravna. Zato sam i rekao: 'ovde sam kod svoje kuće'. Otkada tragam već za tim jedinim, za mozgom pijavičinim, da mi se ljigava istina tu više ne izmigolji! Tu je moje carstvo! – idući za tim odbacio sam sve drugo, idući za tim sve mi je ostalo postalo svejedno; i tik uz znanje moje leži ispruženo crno moje neznanje. Moja savest u duhu traži to od mene, da jedno znam a sve drugo ne znam: gadim se svih polutana u duhu, svih maglovitih, kolebljivih, zanesenih. Gde poštenje moje prestaje, tu sam slep, i hoću da sam slep. Ali gde hoću da saznam, hoću i da sam pošten, to jest tvrd, strog, tesnogrud, svirep, neumitan. To što si ti, o Zaratustra, jednom rekao: 'Duh je život koji zaseca sam u život', to me je zavelo i navelo ka tvojoj nauci. I, zaista, rođenom krvlju svojom kupio sam znanje svoje!« »Kao što se vidi«, upade mu u reč Zaratustra; jer još jednako tecijaše krv niz golu ruku savesnoga. A deset pijavica behu se zagrizle u nju. »O ti čudni čoveče, čemu me sve uči ovo što vidim, to jest ti sâm glavom! Ne bih možda ni smeo sasuti sve to u tvoje stroge uši! Ali dosta! Rastanimo se sad! Nego, voleo bih da te opet nađem. Onamo gore vodi put ka mojoj pećini: budi noćas onde moj mili gost! Rado bih i na telu tvom popravio to što te je Zaratustra nogom gazio: mislim se, kako ću. Ali sad me jedan povik za pomoć hitno zove, pa te moram ostaviti.« Tako je govorio Zaratustra.
IP sačuvana
social share
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Zvezda u usponu


Zodijak
Pol
Poruke 1223
OS
Windows XP
Browser
Internet Explorer 6.0
Čarobnik

1.

Tek što je Zaratustra zaobišao jednu stenu, vide, nedaleko pod sobom, na istoj stazi čoveka koji mahaše rukama kao besomučan, i koji se najzad stropošta potrbuške na zemlju. »Stoj! progovori tad Zaratustra u srcu svom, ono je zacelo viši čovek, od njega dolazaše onaj opaki povik za pomoć, – daj da vidim da li se tu može pomoći.« A kad je pritrčao k mestu gde ležaše čavek na zemlji, nade drhćućeg starca sa unezverenim očima; i ma koliko da se Zaratustra mučio da ga podigne i ispravi na noge sve beše uzalud. Izgledalo je čak da jadnik i ne opaža da ima koga blizu njega; naprotiv, on se osvrtaše jednako uokolo praveći nemoćne pokrete, kao neko koga je ceo svet napustio te koji je sasvim usamljen. Najzad ipak, posle dugog drhtanja i grčenja i previjanja, stade ovako jadikovati:

Ko će me zgrejat', da li me još voli ko?
Pružite tople ruke!
Pružite srca žar!
Prostrt, prestravljen,
samrtnik kom noge greju još –
dok telom tresu groze neznane
i ledni žmarci svud podilaze, –
progonjen tobom, Misli! skrivena,
nekazana, užasna!
ti lovče iza teških oblaka!
k'o gromom poražen od tebe, Oko
podrugljivo, što me iz mraka gleda – tako ležim;
svijam se, previjam, i mučim
u svakojakim večnim mukama,
pogođen
tobom, lovče svirepi,
ti nepoznati – Bože!

Udri, o udri!
udri jednom još!
probi, i prebi srce!
Čemu ubodi
ti, tupom strelom?
Opet zlurado,
još nesit muka ljudskih,
božanskim sevaš gromo-pogledom?
Što ne ubijaš,
zašto mučiš, mučiš?
što – mene mučiš,
o ti zluradi nepoznati Bože? –

Ha! Privlačiš se?
U tu crnu noć
šta hoćeš? Reci!
Pritiskaš me, stiskaš –
ha, preblizu si već!
Ta idi! Čuj!
Slušaš gde dišem,
srca mi otkucaj
osluškuješ, ti ljubomorni stvore –
no čemu ljubomor?
Odlazi! Čemu lestve?
Unutra.
u srce zar
hteo bi da se popneš, u najtajnije
pomisli moje?
Bestidni, nepoznati – kradljivče!
Šta želiš da polučiš?
šta misliš da dokučiš?
šta hoćeš da izmučiš,
o mučitelju!
o – Bože-dželate!
Il' zar kao pas,
da puzim pred tobom?
da ti predano, oduševljen sav
– ljubavno repom mašem?
Uzaman! Bodi samo
svirepom žaokom! Al' znaj,
ne pas – tek divljač ja sam za tebe,
svirepi lovče!
tvoj tamničar, al' gord,
ti razbojniče iza oblakâ!
Reci već jednom,
šta hoćeš sa mnom, pustahijo, ti?
Gromokrijo! Neznanče! Reci, de,
šta hoćeš, o ti nepoznati – Bože?

Šta? Otkup? – Šta ćeš
kao otkup, je l'?
Da išteš mnogo – ponos traži moj,
i kratko – traži drugi iz mene!

Haha!
Zar mene – hoćeš? Mene?
Mene – sveg?...

Haha!
A mučiš me, budalo, toliko
namuči ponos moj?
Daj, ljubavi – ko da me zagreje?
da l' me još voli ko? – daj ruke tople, pruži mi srca žar,
daj meni, meni najsamotnijem,
kog led, ah, još i led sedmostruki
uči da čezne
i za dušmanom,
daj, daj ti meni,
svirep dindušmane, –
daj sebe sâm! –

Ode! Gle!
sâm pobeže,
jedini, zadnji drug moj,
moj dušman veliki,
moj Nepoznati
i moj Bog-dželat! –

– Ne! Hodi natrag,
hodi, muke sve donesi opet!
zadnjemu, ah, od svih usamljenih
povrati se!
Potoci suza mojih,
svi k tebi teku!
i još i zadnji plamen srca mog –
za tebe će se on razgoreti!
O, hodi, vrati se,
neznani Bože moj! Bole moj! Poslednja
– srećo moja!


2.
– Tu se Zaratustra već nije mogao više ubrzati, nego dohvati svoj štap i stade iz sve snage udarati po jadikujućemu. »Ta stani već jedared! dovikivao mu je u goropadnom smehu, stani, komedijašu jedan! Kovaču lažnog novca! Lažljivče iz dna duše! Ja te prezirem! Ja ću ti već zagrejati noge, opaki čarobniče, ja se razumem u tome kad takvima kao što si ti treba – podložiti! « – »Prestani. reče starac i poskoči sa zemlje, ne udaraj više, o Zaratustra! Ja sam samo šalu terao! To spada u zanat moj; hteo sam da tebe iskušam praveći ovaj pokušaj pred tobom! Ali si me ti, odista, dobro prozreo! Nego i ti – dobro sam te okusio sad: ti si opor, premudri Zaratustro! Oporo udaraš ti 'istinama' svojim, batine tvoje iznudile su od mene – tu istinu!« – »Ne udvaraj se, odgovori Zaratustra još uvek uzrujan i mračan, ti komedijasu u dnu duše! Ti si lažan: šta ti govoriš – o istini! Ti paune nad paunima, ti more sujete, šta si to izigravao pređa mnom, opaki čarobniče, šta sam trebao da verujem, ko da si ti, dok si onako jadikovao? « »Isposnika duha, reče starac, njega sam – izigravao: ti sam pronašao si nekad tu reč – – pesnika i mađionika, koji se najzad okreće protiv sama sebe duhom svojim, preobraženoga koji se smrzava usled zle svesti i savesti svoje. I priznaj samo: je li da je dugo trajalo, o Zaratustra, dok si prozreo veštinu moju i laž moju! Ti si verovao da mi je do nevolje dok si mi držao glavu obema rukama, – – čuo sam gde se vajkaš:,odviše su ga malo voleli, odviše malo voleli!' Što sam te u tolikoj meri mogao prevariti, zbog toga je klicala u meni od radosti zluradosti moja.« »Biće da si ti prevario već i obazrivije nego što sam ja, reče Zaratustra oporo. Ja se ne čuvam od varalica, ja moram biti bez obazrivosti: tako ište udes moj. Ali ti – ti moraš da varaš: toliko te poznajem! Ti moraš uvek biti dvosmislen, trosmislen, četvorosmislen, petosmislen! I to što si mi sada priznao, nije mi bilo još ni blizu dovoljno istinito niti dovoljno lažno! Opaka varalico, kako bi ti i mogao ikako! Ti bi još i bolest svoju pokušao premazati kad bi pred lekara svog stao nag. Tako si sad baš premazivao preda mnom laž svoju kad si rekao:'Ja sam samo šalu terao!' Bilo je tu pomešano i zbilje, jer ti jesi donekle duhovni isposnik! Ja te dobro providim. Ti si opčarao sve, ali ti za tebe sama ne preosta više obmanâ i laži, – ti si se sâm sebi raščarao! Požnjeo si gadenje, kao jedinu istinu koju imaš. Nijedna reč tvoja nije više prava, prava su jedino još usta tvoja: to jest gađenje koje se lepi oko usta tvojih.« – – »Ma, ko si ti! prekide ga povikom stari čarobnik prkosnim glasom, »ko sme tako da govori sa mnom, sa najvećim koji danas živi?« – i zelenom munjom iz svoga pogleda ošinu Zaratustru. Ali odmah zatim izmeni se, i reče tužno: »O, Zaratustra, ja sam sit svega, gadim se čarolija svojih ja nisam veliki, šta se tu pretvaram! Ali, ti dobro znaš – ja sam hteo da budem veliki! Hteo sam da me drže za velikog čoveka, i mnoge sam pridobio: ali ta je laž nadmašala snagu moju. Ona će me skrhati. O Zaratustra, sve je na meni laž; ali što ću se skrhati i da ću se skrhati – to je na meni pravo! « – »Služi ti na čast, progovori Zaratustra mrko i gledajući dole u stranu, služi ti na čast što si hteo da budeš veliki, ali te to i izdaje. Ti nisi veliki. Opaki stari čarobniče, to je na tebi najbolje i najpoštenije, i to i poštujem na tebi, što si se zasitio sebe, i što si priznao: 'ja nisam veliki'. U tome poštujem na tebi duhovnog isposnika: ma to bilo tek koliko dok si se pren'o i tren'o, taj jedan tren bio si – iskren. Ali reci, šta tražiš tu po mojim šumama i gudurama? I kad si legao da meni preprečiš put, u kakva si to iskušenja hteo da me dovedeš? – čime si ti hteo da iskušaš mene?« – Tako je govorio Zaratustra, a u očima mu se blistaše vatra. Stari čarobnik ćutaše neko vreme, pa onda reče: »Zar sam te ja iskušavao? Ja samo – kušam, tražim. O Zaratustra, kušao sam da nađem jednog prâvog, pravog, jednostavnog, jednosmislenog čoveka, čoveka skroz poštena, sud mudrosti, svetitelja po saznanju, jednog velikog čoveka! Ta zar ne znaš, o Zaratustra? Ja tražim Zaratustru.« – I tu nasta dugo ćutanje medu obojicom; a Zaratustra se ?d?be duboko u sama sebe, toliko da je zatvorio oči. Zatim vraćajući se sabesedniku svome uhvati čarobnika za ruku i sušta učtivost i opreznost progovori i reče: »Neka bude! Eno onamo gore vodi put, tamo je pećina Zaratustrina. U njoj pokušaj tražiti onog koga bi da nađeš. Za savet zapitaj zveri moje, orla moga i zmiju moju: oni neka ti pomognu tražiti. A pećina je moja velika. Ja sâm, dabogme – ja još ne videh velikog čoveka. Što je veliko, za te je danas nezgrapno i oko najfinijih. Jer mi živimo u carstvu pučine. Mnogoga sam već video kako se razmahuje i nadahnjuje, a narod viče: 'Gledajte, eto velikog čoveka!' Ali šta tu pomažu svi mehovi! Najzad izađe iz njega vazduh. Najzad prsne žaba koja se odviše naduvala: iziđe vazduh iz nje. Naduvenoga u trbuh ubosti, to je po mom mišljenju, lepa zabava. Upamtite, dečaci! Današnjica pripada pučini: ko tu još zna šta je veliko šta malo! Ko bi još tu srećno i s uspehom tražio veličinu! Jedino ludak: jer ludaci imaju uspeha. Ti tražiš velike ljude, ti čudni ludače? Ko te nauči tome? Zar je danas tome doba? O opaki kušitelju, zašto hoćeš – da me iskušaš?« – – Tako je govorio Zaratustra, umiren u duši, i ode dalje svojim putem smejući se.
IP sačuvana
social share
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Zvezda u usponu


Zodijak
Pol
Poruke 1223
OS
Windows XP
Browser
Internet Explorer 6.0
Izvan službe

Ne zadugo pošto se Zaratustra bio oslobodio čarobnika, vide opet nekoga gde sedi na putu kojim je on išao, i to jednog crna dugačka čoveka sa izdubljenim bledim licem: taj ga grdno naljuti. »Teško meni, govoraše u srcu svom, evo ovde zakukuljene turobnosti, a čini mi se da je od roda svešteničkog: šta traže ti ljudi u mome carstvu? Šta! Tek što sam umakao ispred jednog čarobnika, zar već drugi jedan mađioničar da mi prepreči put, – – budikakav veštac koji baje blagosiljajući, mračan čudotvorac po milosti božijoj, miropomazan opadač sveta, da ga đavo nosi! Ali da, đavo nikad nije na mestu onde gde bi mu bilo mesto: uvek dođe dockan, taj prokleti patuljak i-bogalj! « – Tako je proklinjao Zaratustra nestrpljiv u srcu svom, premišljajući kako bi se negledajući na onu stranu, provukao pokraj crnog čoveka: ali gle, desi se drukčije. Jer baš u isti čas opazio ga već beše čovek koji je tu sedeo; i kao neko kome se dogodila nenadana sreća poskoči na noge i pođe pravo k Zaratustri. »Ma ko bio, o putniče, reče, pomozi jednome zabludelom koji traži, jednome staru čoveku kojemu bi se ovde moglo što desiti! Ovaj mi je svet ovde tuđ i dalek, a čuo sam i divlje zveri gde riču; onaj pak koji bi me mogao zaštititi, njega više nema. Ja sam tražio poslednjeg pobožna čoveka, jednog svetitelja i isposnika koji u šumi svojoj jedini još nije ništa čuo o onome što zna danas ceo svet.« »Šta zna danas ceo svet? zapita Zaratustra. Možda to, da ne živi više stari bog, u koga je ceo svet nekad verovao?« »Baš to, odgovori starac žalostivo. A ja sam služio tome starom bogu do poslednjeg časa njegova. I sad sam evo ostao bez službe, bez gospodara, a ipak ne slobodan, i ni za časak više veseo, osim možda u uspomenama. Zato sam se popeo na ove planine, da bih najzad priredio sebi opet svetkovinu kao što pristoji jednome starom papi i crkvenom ocu: jer znaj, ja sam poslednji papa! – svetkovinu pobožnih uspomena i službi božijih. A eto, sad je i on mrtav, najpobožniji čovek, onaj svetitelj u šumi koji je neprekidno pesmom i mumlanjem hvalio boga svog. Njega sama ne nađoh više kad nađoh kolibu njegovu, – ali dva vuka u njoj, i oni narikahu za njim – jer sve su životinje njega volele. I ja tad pobegoh. Zar sam dakle uzaman dolazio u ove šume i bregove? I ja se odlučih tad u srcu svom da potražim drugog nekog, najpobožnijega među svima onima koji ne veruje u boga –, da potražim Zaratustru! « Tako govoraše starac i posmatraše oštrim okom onoga koji pred njim stajaše; a Zaratustra dohvati ruku staroga pape, i razgledaše je dugo s udivljenjem. »Vidi, prečasni, reče tad, koliko lepa i duga ruka! To je ruka onoga koji je uvek delio blagoslov. A sada ona drži onoga koga tražiš, mene, Zaratustru. Ja sam, bezbožnik Zzražustra, koji govori: ima li ko bezbožniji od mene, da bih se radovao ako će me poučiti?« – To reče Zaratustra, i pronicaše svojim pogledom u misli i primisli staroga pape. Najzad ovaj otpoče: »Ko je njega najviše ljubio i imao, taj ga je sad najviše i izgubio : – – vidi, svakako sam ja sad od nas dvojice veći bezbožnik? Ali ko bi se mogao tome radovati!« – »Ti si mu služio do posletka, pitaše Zaratustra zamišljeno, posle duboka ćutanja, ti onda znaš, kako je umro? Je li istina ono što kažu, da ga je sažaljenje udavilo, – da je video gde čovek leži razapet na krstu, pa to nije mogao da podnese, da je ljubav prema čoveku postala za njega pakao pa onda najzad i smrt? « – Ali stari papa ne odgovaraše, nego je gledao plašljivo u stranu, sa bolnim i namrštenim izgledom na licu. »Neka ga, srećan mu put, reče Zaratustra posle duga razmišljanja, gledajući još jednako starome čoveku pravo u lice. Neka ga, srećan mu put, – njega nema više. Pa iako ti služi na čast što za tim mrtvacem samo dobro govoriš, ipak ti znaš isto tako dobro kao i ja, ko je on bio; i da je išao čudnim putevima.« »Kad govorimo ovako u tri oka, reče veselije stari papa (a bio je na jedno oko slep), u onome što se odnosi na boga, tu sam prosvećeniji nego Zaratustra – a i smem da sam. Ljubav moja služila je njemu mnoge godine, ljubav moja išla je za svakom voljom njegovom. A dobar sluga zna sve, pa i mnogošta što gospodar njegov sam od sebe krije. Beše to jedan skriveni bog, pun tajanstvenosti. Zaista ti kažem, ni do sina nije došao drukčije do stranputicom. Na vratima vere njegove stoji brakolomstvo. Onaj koji ga slavi kao boga ljubavi, ne ceni dosta samu ljubav. Zar nije taj bog hteo da bude i sudija? A ko ljubi, taj ljubi s one strane nagrade i naplate. Dok je bio mlad, taj bog sa Istoka, bio je okoran i osvetoljubiv, i sazdao je sebi pakao za naslađenje ljubimaca svojih. Ali je najzad ostareo, i postao mek i mlitav i sažaljiv, više sličan kakvom dedu nego ocu, a još ponajsličniji kakvoj rasklimatanoj staroj babi. Uveo, sedeo je tako u zapećku svome, brižan zbog slabih nogu svojih, sit sveta, sit volje, i jednoga dana ugušio se u prevelikom sažaljenju svom.« »Ti stari papo, prekide ga tad Zaratustra, jesi li ti video to svojim očima? Može biti da se tako desilo: tako, ili i drukčije. Kad bogovi umiru, oni umiru na razne načine. Ali neka! Tako ili tako, tako i tako – njega više nema! On nije bio po ukusu mojih ušiju i mojih očiju, da ne bih što gore rekao o njemu sad kad je umro. Ja volim sve što gleda vedro i govori pošteno. A on – ti to znaš, ti stari svešteniče, bilo je u njemu nečeg kao ti što si, nečeg svešteničkog – bio je mnogosmislen. Bio je i nerazgovetan. Koliko se samo gnevio na nas, gnevnik jedan, što smo ga rđavo razumevali! Ali, zašto nije govorio čistije? A ako su uši naše bile krive, zašto nam je dao uši koje rđavo čuju? Ako je bilo taloga u ušima našim, ko ga je metnuo u njih? Odviše mnogo nije pogađao, taj lončar koji nije izučio zanat svoj. Ali, što se svetio na loncima i stvorovima svojim zato što ih nije umeo da pogodi, – to je bio greh protiv dobra ukusa. Ima i u pobožnosti dobar ukus: taj je najzad progovorio: »dole s takvim bogom! Bolje je i bez boga, bolje je na svoju ruku graditi sudbinu, bolje je biti budala, bolje je sâm biti bog!« – »Šta to čujem! reče tad stari papa naoštrenih ušiju; o Zaratustra, ti si pobožniji nego što misliš, sa takvim tvojim neverovanjem! Neki Bog u tebi pridobio te je za tvoju bezbožnost. Da nije baš sama pobožnost tvoja ono što ti ne da više da veruješ u jednoga boga? A tvoje će te preveliko poštenje odvesti još i od one strane dobra i zla! Pogle samo šta tebe čeka! Ti imaš oči i ruku i usta koji su od iskoni određeni da blagosiljaju. Jer, ne blagosilja se samo rukom U blizini tvojoj, iako bi ti hteo da si najveći bezbožnik, osećam ja potajni kâd tamjana od dugog blagosiljanja; to mi pričinjava i prijatnost i bol u isti mah. Pusti da budem gost tvoj, o Zaratustra, za jednu jedinu noć! Nigde na zemlji ne bi mi sad bilo tako dobro kao kod tebe!« – »Amin! Tako neka bude! reče Zaratustra s velikim udivljenjem, onamo gore vodi put, onde leži pećina Zaratustrina. Rado bih te, zaista ti kažem, sam otpratio onamo, prečasni, jer ja volim sve ljude pobožne. Ali me sad hitno zove nekud uzvik za pomoć, pa te moram ostaviti. Dokle moje carstvo dopire, nikome se ne sme ništa desiti; moja je pećina dobro pristanište. A ponajradije bih svakoga koji je tužan postavio opet na čvrstu zemlju i na čvrsto kopno. Ali ko da tebi skine tvoju turobnost sa pleća? Zato sam i suviše slab. Zaista ti kažem, dugo bismo čekali dok bi ti neko tvoga boga ponovo probudio. Jer taj stari bog ne živi više: taj je potpuno mrtav.« –
IP sačuvana
social share
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Zvezda u usponu


Zodijak
Pol
Poruke 1223
OS
Windows XP
Browser
Internet Explorer 6.0
Najružniji čovek

– I opet trčahu noge Zaratustrine kroz brda i šume, i njegove oči tražile su i tražile, ali nigde ne beše onog koga htedoše da sagledaju – velikoga nevoljnika koji vikaše za pomoć. Ipak je on celim putem klicao u srcu svom, i osećao zahvalnost. »Kako mi lape stvari, reče, darova ovaj dan, u naknadu zato što je rđavo počeo! Na kakve čudne saputnike naiđoh! Sad ću dugo imati da žvaćem reči njihove, kao zrelo zrnje; nasitno će ih smrviti i samleti zub moj, dok mi ne poteku u dušu kao mleko!« – A kad staza skrenu opet oko jedne stene, izmeni se odjedared predeo, i Zaratustra stupi u carstvo smrti. Crne su i crvene vrleti stršile tu u vis: ni travke, ni drveta, ni ptičijieg glasa. Jer to beše dô od koga se klonjahu sve životinje, i grabljive životinje; samo jedna vrsta gadnih gojaznih zelenih zmija pod starost su dolazile ovamo, da tu umru. Zato su taj dô pastiri zvali, Zmijska smrt. Zaratustra utonu tad u crne uspomene, jer mu se učini da se već jednom desio u ovome dolu. Mnoge teške misli ophrvaše mu duh: tako da je išao sve lakše i lakše, i naposletku stade. Tada vide, otvorivši oči, nešto što na putu seđaše, otprilike kao čovek a ipak ne kao čovek, nešto što se ne dâ iskazati. I jednim mahom spopade Zaratustru veliki stid zato što je tako nešto sagledao očima: pocrvenevši čak gore do bele kose svoje, obrnu pogled, i podiže nogu da napusti to pogano mesto. Ali tad zašumori mrtva pustolina: iz tla stade da kulja nešto zagušeno i zapenušeno, kao kad se u noći guši i penuša voda kroz zapušene cevi; i naposletku pretvori se u čovečiji zbor i govor: – a ovaj je glasio ovako: »Zaratustra! Zaratustra! Odgonetni moju zagonetku! Progovori, i reci! Kako se sveti svedoku? Ja te mamim unazad, tu je poledica! Pazi, pazi dobro, da ponos tvoj ovde noge ne polomi! Ti misliš da si mudar, ponosni Zaratustra! De dakle, odgonetni zagonetku, ti tvrdi lomioče oraha. – zagonetku koja sam evo ja! De reci: ko sam ja!« – A Zaratustra, kad ču ove reči, – šta mislite da se tad dogodilo u njegovoj duši? Spopade ga sažaljenje; i jednim mahom stropošta se, kao hrast koji je dugo odolevao mnogim drvosečama, – pade teško, iznenadno, na ustravljenje čak i onih koji su hteli da ga obore. Ali se odmah i podiže sa zemlje, i crte mu na licu ukrutiše se. »Vidim dobro ko si, progovori tad čeličnim glasom: ti si ubica božji! Pusti me da idem. Ti nisi mogao da podneseš onoga koji je tebe video, – koji te je video uvek i skroz, ti najružniji čoveče! I ti si izvršio osvetu nad tim svedokom!« To reče Zaratustra, i, htede da ode; ali neiskazani stvor dohvati ga za skut od odela, i stade iznova da ga guši i da traži reči. »Stani! reče naposletku – stani! ne prolazi! Ja sam pogodio koja te je sekira oborila na zemlju: Slava ti, o Zaratustra, što si opet na nogama! Ti si pogodio, ja to dobro znam, kako je onome koji je njega ubio, – ubici božijem. Stani! Sedi amo do mene, neće biti uzalud. Kome bih išao ako ne k tebi? Ostani, i sedi! Ali nemoj da me pogledaš! Poštuj na taj način – ružnoću moju! Mene teraju: sad si ti jedino pribežište moje. Ne mržnjom svojom, niti oružnicima svojim. – o, ja bih se takvom teranju rugao, i bio bih gord i veseo! Zar nisi još uvek dosad najviše terani najdalje doterali? A ko dobro tera, taj se daje lako i doterati, da sluša: – ta on ide već ionako – za čovekom! Nego, ispred sažaljenja njihova – – ispred sažaljenja njihova bežim ja, i hoću k tebi da pribegnem. O Zaratustra, zaštiti me, ti poslednje pribežište moje, ti jedini koji si me pogodio – – ti si pogodio kako je onome koji je ubio njega. Ostani! A ako baš hoćeš da ideš, nestrpljivče: ne idi putem kojim sam ja došao. Taj put je rđav. Da li se ljutiš na mene što toliko sričem i naričem? Što ti dajem već i savete? Ali, treba da znaš, ja, najružniji čovek, ja imam i najveće i najteže noge. Kud sam ja prošao, tu je put rđav. Ja sve puteve izgazim na mrtvo ime, i pogazim. Po tome, što si hteo proći mimo mene ćuteći; po tome, što si pocrveneo, a to sam dobro opazio: po tome sam video da si ti Zaratustra. Svaki drugi dobacio bi mi milostinju, sažaljenje svoje, pogledom i govorom. Ali ja zato – nisam dovoljno prosjak, to si pogodio – – zato sam i odviše bogat, bogat onim što je veliko, crnim što je strašno, onim što je najružnije, onim što se nikad ne da iskazati! Tvoja sramežljivost, o Zaratustra, ukazala mi je čast! Jedva sam se iskobeljao iz navale sažaljivih – da bih jedinoga našao koji danas uči: 'sažaljenje je nametljivo' – tebe, o Zaratustra! bilo sažaljenje božije, bilo čovečansko: sažaljenje vređa stid. Ne hteti pomoći, može da bude otmenije od one vrline koja pritrčava u pomoć. A to je danas prava vrelina za sve male ljude, sažaljenje: oni nemaju strahopoštovanja za veliku nesreću, za veliku ružnoću, za veliki neuspeh. Preko svih njih prelazi pogled moj i ne staje, kao što prelazi i ne staje pogled psa preko grbina rojeva stada od ovaca. Sve su to mali punoruni dobroćudni sivi ljudi. Kao što soko prezrivo prelazi pogledom preko plitkih ribnjaka, zavaljujući glavu: tako prelazim ja pogledom i ne stajem preko svih tih rojeva sivih sitnih vodica i voljica i dušica. Suviše su im dugo davali pravo, tim malim ljudima: tako su im najzad dali i moć – i sad oni uče: 'dobro je samo ono što mali ljudi kažu da je dobro'. A 'istina', to je za njih danas ono što je govorio propovednik, koji je i sam iz njih izišao, onaj čudni svetitelj i branitelj malih ljudi koji je za sebe svedočio: 'ja – sam istina'. Taj neskromnik odavno već diže krestu malim ljudima – on koji je učio veliku zabludu, učeći 'ja – sam istina'. Da li je ikad tolika neskromnost dobila uljudniji odgovor? – A ti, o Zaratustra, ti si prošao mimo njenoga, i rekao: 'Ne! ne! ne po treći put ne!' Ti si opominjao da se treba čuvati zablude njegove, ti si opominjao prvi da se treba čuvati sažaljenja – ne sve, ne ni nikog, nego sebe i one koji su kao ti. Ti se stidiš sa stida velikoga putnika; i odista, kad ti govoriš: 'od strane sažaljenja dolazi velik oblak, čuvajte se, o ljudi!' – kad ti učiš: 'svi koji stvaraju tvrdi su, svaka je velika ljubav iznad svoga sažaljenja«: o Zaratustra, kako mi izgleda da si dobro proučio znamenja vetra i vremena! Ali sâm ti – opomeni i sâm sebe da se treba čuvati sažaljenja! Jer mnogi se nalaze na putu k tebi, mnogi putnici, dvoumnici, očajnici, utopljenici, smrzlice – Ja te opominjem da se čuvaš i mene. Ti si odgonetnuo moju najbolju, najgoru zagonetku, ko sam ja i šta sam učinio. Ja znam sekiru koja te obara. Ali on je – morao umreti: on je gledao očima koje sve vide, – on je video čovekove dubine i ponore, svu skrivenu sramotu i ružnoću njegovu. Sažaljenje njegovo nije znalo za stid: on se uvlačio i u najprljavije uglove moje. Taj najveći radoznalac, najveći nametljivac, najveći milosrdnik, morao je umreti. On je uvek video mene: nad takvim sam svedokom hteo da izvršim osvetu – ili da sâm ne živim više. Bog, koji je sve video, video i čoveka: taj je bog morao umreti! Čovek ne može da podnese da takav svedok ostane u životu.« Tako je govorio najružniji čovek. A Zaratustra se podiže, i spremao se da pođe: jer je drhtao od zime do u svoju utrobu. »Neiskazani, reče, ti si me opomenuo da se čuvam tvoga puta. Zahvaljujući ti na tome, ja ti preporučujem da pođeš mojim. Pogle, onde gore stoji pećina Zaratustrina. Moja je pećina velika, i duboka, i ima mnoge uglove; u njoj će i najskriveniji naći sebi skriveno mestašce. A i tik uz nju ima sto jama i jazbina za ptice i zverinje što gmiže i leprša krili i skakuće. Ti izgnaniče koji si se sâm izgnao, ti nećeš da stanuješ sa ljudima i sa ljudskim sažaljenjem? Dobro dakle, radi što i ja! Tako ćeš se naučiti čemu od mene; a samo ko radi, može da nauči. Ali prvo i pre svega, govori sa zverima mojim! Najponosnija zver i najmudrija zver – to su taman za nas obojicu savetodavci kakvi nama trebaju! « – To reče Zaratustra, i ode svojim putevima, zamišljenije još i laganije nego pre toga: jer on stavljaše sebi mnoga pitanja, i ne mogaše lako dati odgavora. »Kako je bedan stvor čovek! mislio je u srcu svom, kako ružan, kako zagušen, kako pun skrivenoga stida! Kažu mi da čovek voli sama sebe: ah, kolika mora da je ta ljubav sama sebe! Koliko preziranja stoji njoj nasuprot! I ovaj ovde voleo je sebe, i isto tako i prezirao sebe, – veliki je ljubitelj i veliki prezritelj on za mene. Nikoga još nisam našao koji bi sebe dublje prezirao: i to je visina. Avaj, da ne beše možda to viši čovek čiji sam povik čuo? Ja volim velike prezritelje. Ali čovek je nešto što se mora prevladati.«
IP sačuvana
social share
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Zvezda u usponu


Zodijak
Pol
Poruke 1223
OS
Windows XP
Browser
Internet Explorer 6.0
Dobrovoljni prosjak

Kada je Zaratustra napustio najružnijega čoveka, bilo mu je zima, i osećao se usamljen: to jest, mnoge hladne i usamljene misli prolazile su mu kroz glavu, tako da su mu se usled toga i udovi rashladili. Ali idući sve dalje i dalje, gore, dole, pa pokraj zelenih livada, ali i preko divljih kamenih složišta, gde je pre toga zacelo kakav nestrpljiv potok legao da spava: njemu odjednom postade opet toplije i prijatnije oko srca. »Šta se to zbi sa mnom? pitaše se u sebi, nešto me toplo i živo zasvežava, mora da je tu u blizini mojoj. Već sam manje sâm; sadruzi i braća kojih nisam svestan obleću oko mene, topao im dah dodiruje dušu moju.« A kad je dobro zagledao svud oko sebe, da pronađe tešitelje u svojoj samoći: gle, to behu krave koje stajahu iskupljene na jednom proplanku; blizina njihova i dah njihov uneli su toplotu u srce njegovo. Nego, izgledaše da te krave pažljivo slušaju nekoga koji je govorio, jer i ne obraćahu pažnju na onog koji prilazi. A kad je Zaratustra došao sasvim blizu njih, ču razgovetno gde iz sredine krava progovara glas čovekov; i očevidno behu sve odreda okrenule glave svoje onome koji je govorio. Tad potrča Zaratustra brže,bolje gore, i razdvoji životinje, jer se beše poplašio da se nije tu kome neko zlo desilo, koje bi saučešće krava teško moglo popraviti. Ali se, prevario; jer gle, tu na zemlji seđaše čovek, i kao da uveravaše krave da ne treba da ga se plaše, miroljubiv čovek i propovednik iz gore iz čijih očiju propovedaše sušta dobrota. »Šta ćeš ti tu?« povika Zaratustra začuđeno. »Šta ću ja tu? odgovori onaj: isto što i ti, ti mirorušitelju! to jest tražim sreću na ovoj zemlji. Tome bih hteo da se učim od ovih krava. Evo, znaj, već je pola jutra kako im govorim, i baš su htele da mi kažu što želim. Zašto si ih sada smeo? Ako ne pođemo otkud smo i došli i ne budemo kao krave što su, nećemo doći u carstvo nebesko. Jer ima da se od njih jednome poučimo, da preživamo. Zaista vam kažem, sve kad bi čovek zadobio i ceo svet a nenaučio jedno, preživati: šta bi mu pomoglo! Ne bi se otresao turobnosti svoje – velike turobnosti svoje: koja se danas zove gađenje. U koga nisu danas puni gađenja i srce i usta i oči? I u tebe, i u tebe! A pogle samo ove krave!« Tako je govorio propovednik iz gore, i upravi tad pogled svoj na Zaratustru, – jer dotle je s puno ljubavi gledao u krave : – ali tad se preobrazi. »S kim ja to govorim? povika zastrašeno, i poskoči sa zemlje. Ta to je čovek koji ne zna za gadenje, to je glavom Zaratustra, prevladalac velikog gađenja, to je oko njegovo, to usta njegova, to je srce glavom Zaratustre.« I govoreći tako ljubljaše onom kome je govorio ruke, a oči su mu se prelivale suzama, i držao se u svemu kao neko kome je iznenadno s neba pao u krilo kakav skupocen i dragocen poklon. Krave su ipak sve to gledale, i stajale začuđene. »Ne govori o meni, čudni prijazni čoveče! reče Zaratustra, braneći se od njegova obasipanja nežnostima, govori mi prvo o sebi! Nisi li ti onaj dobrovoljni prosjak koji je nekad odbacio od sebe veliko bogatstvo, – – koji se stideo bogatstva svoga i bogataša, pa je pribegao siromašnima da njima pokloni obilje svoje i srce svoje? Ali ga oni ne primiše.« »Ali me oni ne primiše, reče dobrovoljni prosjak, ti to već znaš. Tako odoh najzad medu životinje i među krave.« »I tu si naučio, prekide ga Zaratustra u govoru, kako je teže pravo dati nago pravo uzeti, i da je veština umeti pokloniti, poslednja najlukavija majstorska veština dobrote.« »Osobito danas, odgovori dobrovoljni prosjak: danas, kad je ustalo sve što je nisko, i postalo unezvereno, i pogospodilo se na svoj način: to jest na prostački način. Došao je naime čas, ti to znaš, čas velikog zlog predugog i dugotrajnog ustanka pučkog i rabotničkog: taj ustanak raste i širi se, sve više i više! Sad uzbunjuje one koji su nisko svako dobrotvarstvo i sitno poklanjanje; oni koji su odviše bogati neka se dobro paze! Ko danas, kao ono trbušate boce, jedva kaplje iz uskog grlića: – takvim bocama mogu danas lako da zavrnu šiju. Pohotljiva gramzivost, žučna zavist, zagrižena želja za osvetom, prostačka oholost: sve to prsnulo mi je u lice. Nije više istina da su siromašni blaženi. A carstvo nebesko treba tražiti među kravama.« »A zašto ne među bogatašima?« zapita Zaratustra kušajući, i zadržavajući krave koje su miroljubivoga poverljivo njuškale. »Što me kušaš? odgovori ovaj. Ta ti to još bolje znaš nego ja. Šta me je i oteralo među najsiromašnije, o Zaratustra? Zar ne gadenje od naših najbogatijih? – od zločinaca bogatstva, koji dobit svoju trebe iz svakog đubreta, dok su im oči hladne a misli otužno pohotne, od toga ološa čiji smrad dopire na nebo, – od toga pozlaćena lažnog puka, čiji su oci bili dugoprsti ili lešinari ili krpokupe, pohotni na žene i pokorni ćudima njihovim. – jer svi oni nisu daleko od trgovine bludom. – Puk ozgo, puk ozdo! Šta je danas još 'siromašno' šta 'bogato'! Odvikao sam se da pravim razliku između toga dvoga – i odbegao sam, dalje, sve dalje, dok ne dođoh do ovih krava.« Tako je govorio miroljubivi, duvajući i sam, i znojaše se pri tim rečima, tako da su krave ponovo stajale začuđene. A Zaratustra je gledao jednako u lice njegovo smešeći se, dok je ovaj govorio tako okrutno, i samo je ćuteći vrteo glavom. »Ti se usiljavaš, ti propovedniče iz gore, kad govoriš tako okrutne reči. Za toliku okrutnost nisu stvoreni usta tvoja, ni oko tvoje. A, kako mi se čini, ni sâm želudac: taj ne može da svari svu tu ljutnju i mržnju i zapenušanost. Tvoj želudac ište lakše stvari: ti nisi mesožder. Naprotiv, izgledaš mi pre da si biljojed, i da voliš korenje. Možda grickaš zrnje. Ali pouzdano je da se kloniš mesnih i telesnih uživanja, i da voliš med.« »Dobro si me pogodio, odgovori dobrovoljni prosjak lakšeg srca. Ja volim med, a grickam i zrnje, jer tražim sve što je prijatno za usta i što čisti disanje: – a i što dugo traje, po čitav dan, u ustima pitomih bespasličara i danguba. Najdalje su u tome doterale ove ovde krave: one pronađoše preživanje i izležavanje na suncu. Uz to se još uzdržavaju od svih teških misli koje nadimaju srce.« – »Pa dobro! reče Zaratustra: ali ti treba da vidiš i moje životinje, orla moga i zmiju moju, – njima ravnih nema danas na svetu. Pogle, onamo vodi put u moju pećinu: budi joj gost za ovu noć. I govori sa zverima mojim o sreći među životinjama, – – dok se ja sâm doma ne vratim. Jer mene zove hitno nekud povik za pomoć, pa te moram ostaviti. Naćićeš kod mene i nova meda, hladna ledena sveža zlatna meda iz saća: jedi od njega! A sad se oprosti brzo sa kravama tvojim, čudni čoveče! prijazni čoveče! iako će ti teško pasti. Jer to su najtopliji prijatelji i učitelji tvoji!« – – »Osim jednog, koga još više volim nego njih, odgovori dobrovoljni prosjak. Ti sâm, o Zaratustra, ti si dobar, i bolji još nego što je krava!« »Dalje, odavde! dalje s tobom! opaki laskavče! povika Zaratustra zlurado, zašto me kvariš takvom hvalom i medenom laskom?« »Dalje odavde, dalje od mene!« povika još jednom, i poteže štapom na ljubaznoga prosjaka: ali ovaj brže-bolje pobeže.
IP sačuvana
social share
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Zvezda u usponu


Zodijak
Pol
Poruke 1223
OS
Windows XP
Browser
Internet Explorer 6.0
Sen

No tek što je dobrovoljni prosjak pobegao i Zaratustra opet ostao sam sa sobom, kad ali ču iza svojih leđa nov glas koji je vikao: »Stani, Zaratustra! Stani, kad ti kažem! ja sam, o Zaratustra, ja, senka tvoja!« Ali Zaratustra nije hteo da stane, jer ga odjedared spopala beše ljutnja zbog velike navale i guranja u brdima njegovim. »Kud se dede samoća moja? reče. Ovo mi je odista već mnogo; u ovoj planini sve gmiže, moje carstvo nije više od ovoga sveta, potrebna su mi nova brda. Senka me moja zove? Šta je stalo do senke moje! Neka beži za mnom! ja ću – pobeći od nje.« Tako je govorio Zaratustra u srcu svom, i pobeže. Ali onaj što beše za njegovim leđima, iđaše za njim: tako da su ubrzo njih troje u redu trčali jedan za drugim, to jest, napred dobrovoljni prosjak zatim Zaratustra, i, kao treći na kraju senka njegova. Nisu dugo trčali tako a Zaratustra se osvesti, uvide da je ludo što radi, i otrese sa sebe jednim mahom svu svoju ljutnju i dosadu. »Šta! reče, zar se nisu oduvek dogadaile najsmešnije stvari kod nas starih pustinjaka i svetitelja? Odista, ludost moja ponarasla je visoko u brdima! Evo, šestore noge od budala čujem sad gde kloparaju jedna za drugom! A zar sme Zaratustra da se boji jedne senke? I još na kraju krajeva, izgleda mi da su u nje duže noge nego u mane.« To reče Zaratustra, i, smejući se očima i utrobom, zastade, brzo se okrete – i gle, umalo te pri tom ne obori na zemlju sen svoju, sledbenika svog: tako je ovaj bio već tik iza njega, i tako je bio slab. A kad ga premeri očima, poplaši se kao od kakve iznenadne sablasti: tako tanak, pocrneo, šupalj i preživeo izgledaše taj sledbenik. »Ko si ti? upita Zaratustra ljutito, šta tražiš tu? I zašto se nazivaš senkom mojom? Ti mi se ne sviđaš.« »Oprosti mi, odgovori senka, što sam to ja; a ako ti se ne sviđam, tim bolje, o Zaratustra! tim bolje za tebe, i za tvoj ukus. Putnik sam ja, koji je već mnogo išao za tobom, nogu u nogu: uvek sam uz put, ali bez cilja, a i bez doma tako da mi zaista malo nedostaje pa da budem večiti Žid, jedino što nisam večit i što nisam žid. Kako? Zar moram uvek biti uz put? Povijan svakim vetrom, nestalan, gonjen? O, zemljo, odviše okrugla postala si za me! Nema površine na kojoj nisam sedeo, kao umorni prah spavao sam na ogledalima i prozorskim oknima: sve od mene uzima, ništa ne daje, postajem sve tanji, – još malo pa ću biti kao senka. Za tobom, o Zaratustra, leteo sam i kretao sam se najduže, pa iako sam se krio od tebe, ipak sam bio najbolja senka tvoja: svud gdegod si ti sedeo, sedeo sam i ja. S tabom sam tumarao po najudaljenijim, najhladnijim svetovima, kao kakva sablast koja dobrovoljno trči preko zimskih krovova i snega. S tobom sam težio svemu što je zabranjeno, što je najgore, što je najudaljenije: pa ako je išta na meni vrlina, onda je to što ni pred kakvom zabranom nisam osetio strâh. S tobom sam razbio sve što je ikad bilo sveto srcu mom, oborio sam sve pogranične kamenove i sve kipove, trčao sam za najopasnijim željama, – veruj mi, nema zločina preko kojeg nisam po jedanput pretrčao. S tobom sam naučio da ne verujem u reči i vrednosti i velika imena. Kad đavo menja kožu, zar onda ne spadne i ime s njega? Jer i ono je koža. Možda je i sâm đavo – koža. 'Ništa nije istina, sve je dopušteno': tako sam nagovarao sâm sebe. Skakao sam bez predomišljanja u najhladnije vode, glavačke i srčano. Ah, koliko sam puta zbog toga stajao nag kao crven rak! Ah, kuda se dedoše sve dobre moje i sav stid moj, i sva vera moja u one koji su dobri! Ah, kud se dede ona lažna nevinost koju sam imao nekad, nevinost onih koji su dobri, i blagorodnih laži njihovih! Odviše sam često, odista, išao za istinom, nogu u nogu: a ona bi me tad udarila po glavi. Ponekad mišljah da lažem, a gle! tada bih tek naišao – na istinu. Odviše mi je mnogo postalo jasno: sad me se to ništa više ne tiče. Ništa ne živi više što bih voleo, – kako onda da volim još sama sebe? 'Živeti kako meni godi, ili uopšte ne živeti': tako hoću ja, tako hoće i najveći svetitelj. Ali, avaj! otkud meni još nešto da – godi? Imam li ja – još cilj? Luku, u koju bi moje jedro da uplovi? Imam li dobar vetar? Ah, samo onaj koji zna kuda plovi, zna i koji je vetar dobar i pogodan za plovidbu. Šta mi još od svega ostade? Srce umorno i bezočno; nestalna volja; potkresana krila; slomljena kičma. To kušanje, da nađem svoj dom: o Zaratustra, ti to dobro znaš, to kušanje bilo je moje iskušenje koje će me progutati. Gde je – moj dom? Tako pitam i tražim, i tražio sam, i nisam našao. O večno Svud, o večno Ne-znam-kud, o večno – Uzalud! « Tako je govorila senka, a lice Zaratustrino izduži se pri njenim rečima. »Ti si moja senka! reče najzad, s tugom u srcu. Opasnost za te nije mala, ti slobodni duše i putniče! Imao si rđav dan; pazi da ti ne dođe još gore veče! Takvim nestalnicima kao ti što si izgleda najzad i tamnica blaženstvo. Da li si ikad video kako spavaju uhvaćeni zločinci? Oni spavaju mirno, jer uživaju u novoj sigurnosti svojoj. Pazi dobro, da te još naposletku ne ulovi kakva skučena vera, kakva tvrda, stroga zabluda! Jer tebe sad može da zavede sve što je skučeno i čvrsto. Ti si izgubio cilj: teško tebi, kako ćeš taj gubitak pregoreti i preboleti? Njime si – izgubio i put kojim treba ići! Jadna skitalice, sanjalice, umorna leptirice! Da li bi večeras da nađeš odmora i utočišta? A ti idi gore u moju pećinu! Eno onamo vodi put u moju pećinu. A ja ću sad brzo da opet pobegnem od tebe. Jer osećam već kao da na meni počiva senka. Hoću da potrčim sam, da bi se oko mene opet rasvetlilo. Toga radi moraću još dugo da ostanem veselo na nogama. A uveče biće kod mene – igranka! «



U podne

– I Zaratustra je trčao svud unaokolo, i nije nailazio ni na kog više, i nailazio je sve više na sebe, i uživao je i udisao žedno svoju samoću, i mislio je na dobre stvari, – po čitave sate. A kad izbi podne, baš u čas kada je sunce stajalo nad glavom Zaratustrinom, prolazio je mimo jedno staro iskrivljeno čvornovato drvo, koje je sve uokolo obgrlila bila obilna ljubav jednog vinskog čokota, tako da samo sebe nije maglo videti: s njega su visili mnogi žuti grozdovi nasusret putniku. Tada mu se prohte da zagasi malu žeđ, te da otkine jedan grozd; ali kad je već ispružio bio ruku da to učini, tada mu se još više prohte nešto drugo: naime, da legne pokraj drveta, u taj čas posred podneva, pa da spava. Tako učini Zaratustra; i tek što beše legao na zemlju, u tišini i milini šarene trave, zabravi na svoju malu žeđ, i zaspa. Jer, kao što glasi poslovica Zaratustra: Jedno je potrebnije nego drugo. Samo što mu oči ostaše otvorene: – jer se ne mogaše nagledati i nahvaliti drveta i ljubavi grozdnog čokota. A padajući u san, evo kako je govorio Zaratustra u srcu svom. Mir! Mir! Ne postade li svet savršen u ovaj čas? Šta se to zbiva sa mnom? Kao što igra laki vetrić, nevidljiv, po uglačanu podu morskom, tanan, tanan kao perce: tako – igra san po meni. Ne zaklapa mi oka, ostavlja mi dušu budnu. Tanan je, zaista! tanan kao perce. Obrlati me, ni sâm ne znam kako, dodiruje me u meni rukom i prstima punim milošte, i sili me. Jest, prisili me da se duša moja ispruži: – – kako izdužena i umorna postaje čudna duša moja! Dođe li joj veče sedmoga dana baš u podne? Je li već predugo tumarala blažena među dobrim i zrelim tvarima? Ispruža se sve više – sve duža! mirna leži, čudna duša moja. Odviše je već dobroga okusila, i ta je zlatna tuga pritiskuje te razvlači usta. – Kao brod koji je uplovio u najtišu luku svoju: – eno ga gde se naslanja na zemlju, umoran od dugih puteva i od nestalnih mora. Zar nije zemlja vernija? Kako se takav brod na kopno nasloni, uza'nj prione: – tu je dosta da pauk s kopna razapne do njega konce svoje. Čvršći konopci tu nisu potrebni. Kao takav zamoren brod u najtišoj luci: tako počivam i ja sad blizu zemlje, veran, pun vere, pun očekivanja, vezan za nju najtananijim koncima. O srećo! Srećo! Ti bi da pevaš, o dušo moja? Ti ležiš u travi. Ali ovo je tajanstveni svečani čas, u koji nijedan pastir u frulu ne duva. Smiruj se! Toplo podne spava nad poljima. Nemoj pevati! Miruj! Svet je savršen. Ne,pevaj, travo-pevče jedan, o ti dušo moja! Nemoj ni da šapućeš! Pogle samo – ćut! staro Podne spava, eno miče usnama: da ne pije sad baš kap sreće – – staru zagasitu kap zlatne sreće, zlatnoga vina? Preleće nešto preko njega, to se smeje sreća njegova. Tako se – smeje bog. Mir! – – 'Do sreće, kako je već malo dovoljno do sreće!' Tako sam ja nekad,govorio, i mislio da sam mudar. Ali to je bilo huljenje: to sam naučio sad. Mudre budale pametnije govore. Baš ono što je najmanje, što je najtiše, što je najlakše, šušanj jednoga guštera, jedan šum jedan ćuv, jedan tren oka – ono što je malo, to sačinjava najbolju vrstu sreće. Mir! – Šta to bi sa mnom: Čuj! Je li to vreme odletelo? Ne padam li to ja? Ne padoh li to ja – čuj! u bunar večnosti? – Šta se zbiva sa mnom? Mir? Ubode me nešto – avaj – u srce? U srce! O razbi se, raspukni se srce, posle takve sreće, posle tog uboda! – Kako? Zar nije baš u ovaj čas svet postao savršen? Okrugao i zreo? O okrugla zrela zlatna lopto – kuda to odlete? Da potrčim za njom! Čik! Mir – – « (tu se ispruži Zaratustra, i oseti da spava). »Na noge! reče sam sebi, spavalico! I lenštino jedna! Napred, na noge, vi stare noge! Vreme je i prevreme, još dobro parče puta treba da prevalite – Eto se ispavaste, otkad spavate? Pola večnosti! Napred dakle, na noge sad, staro srce moje! A koliko tek smeš posle tolikog sna – da istraješ budno!« (Ali u tome već ponovo zaspa, jer duša njegova govorila je drugačije, i otimaše se i leže ponovo) – »Ta mani me! Mir! Zar nije baš sad svet postao savršen? O ta okrugla zlatna lopta! « – »Ustani, govorio je Zaratustra, ti mala gubo, dangubo jedna! Šta? Zar bi još jednako da se protežeš, da zevaš, uzdišeš, da padaš dole u duboke bunare? Ko si ti upravo? O dušo moja!« (i tu se poplaši, jer jedan zrak sunčev pade s neba dole na njegov lik). »O nebo nada mnom, reče uzdišući, i uspravi se u sedenju, ti gledaš šta radim? Ti slušaš šta govori čudna duša moja? Kad ćeš popiti ovu kap rose koja pada dole na sve stvari zemaljske, – kad ćeš popiti ovu čudnu dušu – – kad, kladencu večnosti! vedri jezoviti ponore na podnu! kad ćeš popiti natrag u sebe dušu moju?« Tako je govorio Zaratustra, i podiže se sa svoje postelje kod drveta kao iz nepoznata opojna zanosa: a gle, sunce je još uvek stajalo pravo nad njegovom glavom. I mogao bi ko iz toga s pravom zaključiti da tada Zaratustra nije dugo spavao.
« Poslednja izmena: 12. Maj 2006, 08:37:21 od Bredkok »
IP sačuvana
social share
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Idi gore
Stranice:
1 ... 23 24 26
Počni novu temu Nova anketa Odgovor Štampaj Dodaj temu u favorite Pogledajte svoje poruke u temi
nazadnapred
Prebaci se na:  

Poslednji odgovor u temi napisan je pre više od 6 meseci.  

Temu ne bi trebalo "iskopavati" osim u slučaju da imate nešto važno da dodate. Ako ipak želite napisati komentar, kliknite na dugme "Odgovori" u meniju iznad ove poruke. Postoje teme kod kojih su odgovori dobrodošli bez obzira na to koliko je vremena od prošlog prošlo. Npr. teme o određenom piscu, knjizi, muzičaru, glumcu i sl. Nemojte da vas ovaj spisak ograničava, ali nemojte ni pisati na teme koje su završena priča.

web design

Forum Info: Banneri Foruma :: Burek Toolbar :: Burek Prodavnica :: Burek Quiz :: Najcesca pitanja :: Tim Foruma :: Prijava zloupotrebe

Izvori vesti: Blic :: Wikipedia :: Mondo :: Press :: Naša mreža :: Sportska Centrala :: Glas Javnosti :: Kurir :: Mikro :: B92 Sport :: RTS :: Danas

Prijatelji foruma: Triviador :: Domaci :: Morazzia :: TotalCar :: FTW.rs :: MojaPijaca :: Pojacalo :: 011info :: Burgos :: Alfaprevod

Pravne Informacije: Pravilnik Foruma :: Politika privatnosti :: Uslovi koriscenja :: O nama :: Marketing :: Kontakt :: Sitemap

All content on this website is property of "Burek.com" and, as such, they may not be used on other websites without written permission.

Copyright © 2002- "Burek.com", all rights reserved. Performance: 0.164 sec za 18 q. Powered by: SMF. © 2005, Simple Machines LLC.