Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Prijavi me trajno:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:

ConQUIZtador
Trenutno vreme je: 29. Mar 2024, 07:34:16
nazadnapred
Korisnici koji su trenutno na forumu 0 članova i 1 gost pregledaju ovu temu.

Ovo je forum u kome se postavljaju tekstovi i pesme nasih omiljenih pisaca.
Pre nego sto postavite neki sadrzaj obavezno proverite da li postoji tema sa tim piscem.

Idi dole
Stranice:
2 3 ... 9
Počni novu temu Nova anketa Odgovor Štampaj Dodaj temu u favorite Pogledajte svoje poruke u temi
Tema: Frederik Pohl ~ Frederik Pol  (Pročitano 38455 puta)
22. Maj 2005, 16:01:07
Moderator
Capo di tutti capi


I reject your reality and substitute my own!

Zodijak Pisces
Pol Žena
Poruke Odustao od brojanja
Zastava Unutrasnja strana vetra
mob
Apple iPhone SE 2020
Dan posle onoga kada su došli Marsovci

     U svaku sobu motela bila su ubačena, pored uobičajenog broja kreveta, još po dva ležaja a direktor, gospodin Mandala, pretvorio je i zadnji deo hola u mušku spavaonicu. Nije, međutim, bio zadovoljan i nagovarao je svoje tamnopute noćne portire da raspreme i očiste prostoriju za prtljag i u nju unesu pomoćne ležaje. "Dragi gospodine Mandala", reče mu glavni portir, pokušavajući da nadjača graju u salonu, "mi bismo to rado učinili za vas, samo da možemo. Ali, ne možemo: prvo, zato što nemamo gde da preselimo stare televizore koje po svaku cenu hoćete da sačuvate i, drugo, što nemamo više ni jedan jedini ležaj."
     "Ti se, Erneste, raspravljaš sa mnom, a ja sam ti rekao da to više ne radiš", reče mu gospodin Mandala. Dobovao je prstima po pultu recepcije i ljutitim pogledom šetao po holu. A u njemu je bilo najmanje četrdeset gostiju: ćaskali su, igrali karte i dremuckali. Televizor sa utišanim tonom prenosio je, mrmljajući, izvod iz izveštaja vasionske agencije NASA, a gospodin Mandala je na ekranu video i jednog od Marsovaca koji je zurio u kameru i lio ogromne želatinske suze.
     "Prestani da piljiš", zapovedi gospodin Mandala, jer se na vreme okrenuo i svog portira uhvatio na delu. "Ne plaćam te zato da gledaš televiziju. Idi vidi šta možeš da pomogneš u kujni."
     "Bili smo u kujni, gospodine Mandala. Njima naša pomoć nije potrebna."
     "Kad ti ja kažem da ideš, onda idi, Erneste! I ti, Berzi." Pratio ih je pogledom kroz hodnik za poslugu i poželeo da se sa istom lakoćom otarasi i gostiju iz salona. Oni su zaposeli sva sedišta, pa i doručja fotelja, stajali oslonjeni o zidove i nagurali se u lože bara koji je, po propisu, zatvorio još pre dva sata. Ako je suditi po prijavama, sve su to bili predstavnici dnevnih listova, časopisa, radiotelevizijske mreže, agencija koje pretplatnicima šalju vesti telegrafskim putem i tako dalje, i čekali su jutro da bi otišli u Kejp Kenedi na konferenciju za štampu. Gospodin Mandala je poželeo da to jutro brzo osvane. Nimalo mu se nije dopadala ta gužva u njegovom salonu, a bio je i uveren u to da se mnogi od njih nisu ni prijavili kao gosti motela.
     Na televizijskom ekranu pojavio se grubo montiran snimak povratka svemirskog broda Alkonik Devet sa Marsa, ali televiziju niko nije gledao. Ponavljali su isti snimak već treći put od ponoći i svi su ga bili videli bar jedanput; ali kada se pojavio kadar sa Marsovcem, koji je ličio na tužnog jazavičara i imao, umesto udova, duguljasta peraja morskog psa, jedan od pokeraša se promeškolji i uzviknu: "E, a sad novi marsovski vic! Zašto se Marsovac ne kupa u Atlantskom okeanu?"
     "Ti se izjašnjavaš", reče onaj koji je delio karte.
     "Zato što bi oko okeana ostavio mastan krug", reče izveštač i sklopi karte. Niko se nije nasmejao, čak ni gospodin Mandala, premda su marsovski vicevi uglavnom bili dobri. Svi su bili pomalo umorni od njih ili naprosto već umorni od njih.
     Gospodin Mandala je propustio prvo uzbuđenje koje su izazvali Marsovci, a propustio ga je zato što je spavao. Kada mu se telefonom javio šef dnevne smene i probudio ga, gospodin Mandala je pomislio, prvo, da mu ovaj priča vic i, drugo, da je šef dnevne smene poludeo; koga je, uostalom, briga za to da li se neki svemirski istraživački brod upućen na Mars vratio na zemlju sa nekom vrstom životinja? Koga je za to briga čak i onda ako te životinje i nisu životinje? Ali, kada je video koliko je prijava stiglo u motel preko teleprintera, shvatio je da to neke ljude, ipak, interesuje. Gospodina Mandalu, međutim, takve gluposti nisu zanimale. Lepo je što su Marsovci došli, oni su mu napunili motel, i njegov motel i sve druge motele u prečniku od sto milja oko Kejp Kenedija, ali to je bilo sve što je gospodina Mandalu interesovalo u vezi sa Marsovcima.
     Na televizijskom ekranu pojavila se crno-bela slika koju su zamenile Vesti En-Bi-Si-ja. Pokeraši su načas utihnuli.
     U salonu je zavladala tišina čim je nevidljivi spiker počeo da čita vesti iz NASE: "Doktor Hjugo Bejki, veterinar iz Fort Vorta, Teksas, koji je stigao noćas i pregledao Marsovce smeštene u prijemni centar Vazduhoplovne baze Petrik, podneo je preliminarni izveštaj koji je upravo objavio predstavnik Sektora za nacionalnu aeronautiku i svemirska istraživanja, pukovnik Erik T. 'Srećko' Vingerter."
     Jedan televizijski tehničar zaurla "Pojačaj ton!" Oko televizora nastade komešanje, zvuk se namah izgubi a onda grune, svom jačinom: "...Marsovci su kičmenjaci, toplokrvni i, očigledno, sisari. Površni pregled ukazuje na dosta nizak nivo metabolizma, iako doktor Bejki tvrdi da bi to mogla da bude i posledica dugog i teskobnog putovanja, jer su l37.000.000 kosmičkih milja prešli u komori za uzorke svemrirskog broda Alkonik Devet. Ne postoje, ponavljamo, znaci zarazne bolesti, ali su preduzete sve preventivne mere sterilizacije i..."
     "Đavola!" viknu neko, najverovatnije honorarni dopisnik Si-Bi-Es-a. "Volter Kronkajt je razgovarao sa klinikom Mejo i..."
     "Zaveži!" zarežaše glasovi i na televiziji se ponovo začu:
     "...čime se završava izveštaj doktora Hjuga Bejkija koji je upravo objavio pukovnik 'Srećko' Vingerter." Nastade stanka, a onda se spikerov umoran ali borben glas ponovo probi i nastavi sa rekapitulacijom prethodnih šest emisija. Nastavi se i poker, premda je najavljivač opisivao konferenciju za štampu sa doktorom Semom Salivenom, predstavnikom Instituta za lingvistiku Univerziteta Indijane, koji je tvrdio da su zvuci što ih ispuštaju Marsovci zacelo neka vrsta jezika.
     Sve same gluposti, pomisli gospodin Mandala, pospan i ošamućen. Privuče stolicu, sedne i zadrema.
     Probudio ga je bučan smeh i on ratoborno skoči. Lupne dlanom o stono zvono: "Gospodo! Moje dame! Molim vas!" vikne. "Sada je četiri sata ujutru, pustite ostale goste da bar malo odspavaju."
     "Pravilno", reče tip iz Si-Bi-Es-a, dižući ruku nestrpljivo, "samo da vam ispričam još jedan vic. Šta je marsovski soliter? Ne znate?"
     "Da čujemo", reče riđokosa iz časopisa Life.
     "Dvadeset sedam spratova stanova u prizemlju!"
     A riđokosa reče: "Dobar je, ali i ja znam jedan. Zašto Marsovka zatvorenih očiju vodi ljubav sa mužem? Zato što joj Bog zabranjuje da gleda kako njen muž uživa."
     "Igramo li mi poker ili pričamo viceve?" promrmlja neki od igrača, ali ga ostali ućutkaše. "Ko je osvojio titulu Mis Mars?" ... "Niko!" ... "Kako ćeš Marsovku odučiti od seksa?" ... "Oženićeš se njome!" Gospodin Mandala se tom vicu glasno nasmejao, pa kada mu je jedan reporter prišao i zatražio kutiju šibica, dao mu je tu kutiju u dobrom raspoloženju. "Uh", uzdahnuo je čovek pripaljujući lulu, "ala je dugačka ova noć."
     "Kako da nije", potvrdi ljubazno gospodin Mandala. Na televiziji je ista emisija išla po četvrti put. Gospodin Mandala zevnu i zagleda se rasejano u ekran; nije video bogzna šta, ali je bilo i sve što je u vezi sa Marsovcima trebalo videti. Ovi reporteri i snimatelj i tonski tehničari i novinari, mislio je zadovoljni gospodin Mandala, svi oni čekaju ovde, u njegovom motelu, da dođe 10 sati ujutru i da do Kejpa kroz palmetto močvare voze četrdeset milja - ni za šta. Ni za šta, naravno, jer će kad stignu tamo videti ovo što gledaju sada, u ovom času.
     Jedan pokeraš pričao je neki dugačak, dozlaboga zapetljan vic o Marsovcima koji po Majami Biču šetaju u bundama. Gospodin Mandala je te kartaroše posmatrao sa negodovanjem. Kada bi makar neko od njih otišao u svoju sobu na spavanje, mogao bi da upita ostale da li su prijavljeni kao gosti motela. Premda, istini za volju, on nikoga više ne bi ni mogao da smesti, jer su sve sobe bile zauzete a broj gostiju dvostruko veći. Odbacio je, dakle, tu misao i nastavio da, rasejano, zuri u ekran, zamišljajući kako ljudi svuda na svetu pilje u tu istu sliku, čitaju o Marsovcima u svojim novinama i brinu za njih. A oni baš nisu izgledali kao neko o kome bi trebalo brinuti: lenjo su puzili na svojim dugačkim slabim udovima nalik na izdužena peraja morskog psa i tupo buljili velikim kratkovidim očima.
     "Glupa mala kopilad", reče jedan reporter pušaču na lulu. "Znaš šta sam čuo? Čuo sam da su ih astronauti izdvojili zbog smrada."
     "Oni to na Marsu verovatno i ne primećuju", odgovori uviđavno pušač na lulu. "Tamo je vazduh redak."
     "Ne primećuju? Pa oni taj smrad obožavaju!" Baci novčanicu od jednog dolara pred gospodina Mandalu. "Dajte mi, molim vas, sitniš za Koka-kola automat." Gospodin Mandala izbroja bez reči sitne pare. Nije mu ni palo na pamet da bi Marsovci mogli da smrde, ali to mu na pamet nije palo samo zato, što o njima nije mnogo ni razmišljao. Jer da jeste, morao bi doći do tog zaključka.
     Gospodin Mandala izdvoji novčić za sebe i pođe za onom dvojicom ka automatu za Koka-kolu. Sliku na ekranu zamenili su vrlo rđavi snimci koje su doneli astronauti, snimci nekih zgrada nepravilnog oblika boje peska na peščanom tlu. Bio je to, kako je izveštavala NASA, najveći marsovski grad, a on je, sve u svemu, imao samo stotinak pljosnatih građevina bez prozora.
     "Ja stvarno ne znam", reče konačno drugi izveštač, otpijajući Koka-kolu iz boce. "Šta misliš, da li su oni - inteligentni?"
     "Teško je reći, sasvim tačno", odgovori pušač lule. Bio je Rojterov izveštač, a tako je i izgledao zahvaljujući crvenom, širokom engleskom licu. "Činjenica je da grade kuće", dodade i uperi prst u ekran.
     "To rade i gorile."
     "Bez sumnje, bez sumnje." Rojterov čovek se ozari: "Ej, stani malo. Setio sam se jednog vica. Bio jednom... čekaj da se prisetim, mi taj vic kod kuće uvek pričamo na irskom... evo, setio sam se. Daklem, ode ti svemirski brod na Mars, a njegova posada otkrije da je neka strašna zemaljska bolest istrebila celu marsovsku rasu i da je zarazu preživela samo jedna Marsovka, razumeš. Onda od te bolesti poumiru i članovi posade svemirske letelice. Svi nestanu, ostane samo ta jedna jedina Marsovka, shvataš. Ovi se naši ovde silno uzbude i posle dugačkih rasprava u Ujedinjenim Nacijama zaključe sporazum protiv genocida i Amerika izglasa dvesta miliona dolara za obnovu i, znaš, da bi sprečili izumiranje marsovske vrste odluče da taj jednoj jedinoj preživeloj Marsovki pronađu čoveka."
     "Pričam ti priču!"
     "Kad ti kažem. I tako oni, razumeš, pronađu Pedija O'Šonesija, koji je bio grdno švorc i kažu mu: 'Slušaj, Pedi, uđi u onaj kavez tamo, u njemu te čeka ženska, Marsovka. Jedino što treba da uradiš je da je oplodiš i da ona ostane trudna, razumeš?' A O'Šonesi im kaže: 'A šta ja dobijam za to?' Oni mu ponude, uh, nekoliko hiljada funti i Pedi, razume se, pristane. Otvori vrata na kavezu, ugleda žensku i brzo zatvori vrata. Rojterov čovek vrati praznu bocu Koka kole na policu, podražavajući Pedijev izraz gađenja. 'Tako mi svih svetaca' uzvikne O'Šonesi, 'ovako nešto zasigurno nisam očekivao...' 'Nekoliko hiljada funti, Pedi', požuruju ga oni. 'U redu', kaže on, 'ali pod jednim uslovom'. 'Kakav je to uslov?', pitaju oni. 'Morate mi obećati da će naša deca biti odgajana u hrišćanskom duhu.'"
     "Taj sam vic već negde čuo", reče drugi izveštač. I krene prema polici da vrati praznu bocu Koka-kole, ali je zakači nogom i eto ti nevolje: prazne boce Koka-kole, iz četiri sanduka, padoše na pod, odskočiše, zazveketaše, razbiše se.
     E, to je već bilo preko jego. Gospodin Mandala se zaceni, zagrcne, poče da muca, tresnu dlanom o zvono i zaurla: "Erneste! Berzi! Ali obojica!" A kada se iz kuhinje pojavio Ernest i proturio kroz vrata svoju tamnu, šljiva-plavu glavu sa izrazom lica koji sluti propast sveta, gospodin Mandala ciknu: "Oh, prokleti da ste! Sto puta sam vam rekao da sklonite te police odavde!" Stajao je tako iznad svoja dva portira, besan kao ris, dok su oni sakupljali srču i povremeno ga, iskosa, zabrinuto pogledavali - dve glave, od kojih je jedna ličila na tamnoplavu šljivu a druga na arapski pesak. Gospodin Mandala je bio svestan toga da ga svi gosti iz salona netremice gledaju i da ne odobravaju njegov postupak.
     Izašao je, onda, u poznu noć da se malo ohladi, jer, bilo mu je žao a znao je da bi mogao učiniti i nešto zbog čega bi mu bilo još žalije.
     Trava je bila vlažna. Sa daske za skakanje u bazen kapala je rosa. Motel nije bio tako tih kao što bi pred zoru trebalo da bude, ali nije bio ni suviše bučan. S vremena na vreme, odjeknuli bi iz salona daleki smeh i graja, ali je to sada na gospodina Mandalu delovalo umirujuće. Odmarao je dušu obilazeći sporedne prostorije, proveravajući mašine za pravljenje leda i automate za cigarete. Sve je bilo u najboljem redu.
     Iznad glave mu, grmeći, preleti vojni mlaznjak iz Mek Koja. Zvezde su još blistale, ali je na istoku rudela zora. Gospodin Mandala zevnu, zagleda se u nebo pitajući se koja je od tih zvezda Mars, a onda se vrati na recepciju. Ubrzo je bio do guše u poslu: odgovarao je na duge, neprekidne, iscrpljujuće pozive gostiju iz motelskih soba, ispostavljao račune i nije imao vremena da misli na Marsovce. Tek kada su gosti iz salona bučno ušli u svoje automobile i limobuse i kada je počela da pristiže dnevna smena, gospodin Mandala je otvorio dve hladne Koke i jednu poneo Ernestu u sobu za poslugu.
     "Naporna noć", reče gospodin Mandala Ernestu a Ernest, prihvatajući i Koku i pokušaj izvinjenja, klimnu glavom i bocu iskapi do dna. Izađoše iz sobe i, naslonivši se na ogradu terase koja je gledala na bazen, otpratiše pogledom novinare i novinarke koji su kolima silazili niz drum ka autostradi, žureći na sastanak u 10. Mnogi od njih te noći nisu ni trenuli. Gospodin Mandala odmahnu glavom, nije odobravao toliko buke ni oko čega.
     Ernest zapucketa prstima, isceri se i reče: "Znam jedan marsovski vic, gospodine Mandala. Kako oslovljavate Marsovca visokog sedam stopa koji kopljem juriša na vas?"
     "Pa, Erneste, do đavola", odgovori gospodin Mandala, "oslovljavaš ga sa gospodine. Taj vic znaju svi." Zevne, protegne se i reče zamišljeno: "Nadajmo se da će uskoro biti i novih viceva. Slušam stalno jedne te iste, jedina je razlika u tome što se sad Jevreji i katolici - i svi ostali - zamenjuju Marsovcima."
     "Aha, to sam i ja zapazio, gospodine Mandala", reče Ernest.
     Gospodin Mandala se ispravi. "Savetujem ti da malo odspavaš", reče, "može se desiti da se oni večeras opet vrate ovamo. Nikako ne shvatam zašto to rade... Znaš li šta ja mislim, Erneste? Mislim da će se za šest meseci pričati vicevi i da se niko živi neće sećati da su ikada postojali neki Marsovci. Ne verujem da će njihov dolazak ovamo izmeniti bilo šta u bilo čijem životu."
     "Teško mi pada da se ne složim sa vama, gospodine Mandala", reče Ernest blago, "ali ja, vidite, ne mislim tako. Nekome će oni nešto i značiti. Meni će, na primer, značiti mnogo, prokleto mnogo."

     (Prevela Gordana Velmar-Janković)
 

 
IP sačuvana
social share
“Pronašli smo se
na zlatnoj visoravni
daleko u nama.”
- Vasko Popa
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Moderator
Capo di tutti capi


I reject your reality and substitute my own!

Zodijak Pisces
Pol Žena
Poruke Odustao od brojanja
Zastava Unutrasnja strana vetra
mob
Apple iPhone SE 2020
Ubitačna misija Pineasa Snodgrasa

     Ovo je priča o Pineasu Snodgrasu, izumitelju. On je napravio vremeplov.
     Napravio je vremeplov u kome se vratio nekih dve hiljade godina natrag, negde u vreme Hristovog rođenja. Predstavio se caru Avgustovu, njegovoj gospi Liviji i ostalim bogatim i moćnim Rimljanima toga doba; kako je lako sklapao prijateljstva, obezbedio je sebi saradnike za brzi preobražaj životnih navika u prvoj godini. (Ideju je ukrao iz jednog naučnofantastičnog romana Luja Spraga de Kampa, pod naslovom 'Samo da ne padne tama'.)
     Njegov vremeplov nije bio veoma veliki, ali mu je srce to bilo, tako da je Snodgras odabrao teret koji će tadašnjim ljudima pružiti najveću, trenutnu pomoć. Glavne osobine drevnog Rima bile su prljavština i bolest, bol i smrt. Snodgras je odlučio da svet Rimljana učini zdravim i da ljude toga vremena održava u životu pomoću medicine dvadesetog veka. Sve ostalo će se samo od sebe srediti, kada se jednom ljudska rasa oslobodi užasnih pošasti i preranog umiranja.
     Snodgras ih je upoznao sa penicilinom, aeromicinom i bezbolnim popravljanjem zuba. Brusio je stakla za naočare i objasnio im operativnu tehniku za uklanjanje katarakta. Naučio ih da koriste anesteziju, objasnio im virusnu teoriju bolesti i pokazao im kako da prečišćavaju vodu za piće. Podigao je Klineks fabrike i naučio Rimljane da stave ruku preko usta kada kašlju. Tražio je i dobio prekrivke za otvorenu rimsku kanalizaciju, a započeo je i upražnjavanje uravnotežene ishrane.
     Snodgras je doneo zdravlje u drevni svet, a održavao je i svoje vlastito. Poživeo je više od sto godina. Umro je, u stvari, stote godine nove ere, kao veoma zadovoljan čovek.
     Kada je Snodgras stigao u veliku Avgustovu palatu na brdu Palatin, na svetu je živelo nekih dve stotine pedeset miliona ljudskih bića. Ubedio je principata da podeli svoj blagoslov sa celim svetom, da pomogne ne samo stotini miliona podanika Carstva, već još stotini miliona u Aziji i desetinama miliona u Africi, na zapadnoj polulopti i na svim pacifičkim ostrvima.
     Svi su postali zdravi.
     Smrtnost novorođenčadi odmah se smanjila, sa devedeset odsto na manje od dva. Dužina ljudskog veka smesta se udvostručila. Svi su bili zdravi i to svoje zdravlje pokazivali su tako što su stvarali više dece, koja su rasla u zdravlju do zrelog doba, a zatim rađala još dece.
     Nemoćna je ona civilizacija koja nije u stanju da se udvostruči u svakom pokoljenju, ako to pokuša.
     Ti Rimljani, Goti i Mongoli bili su žilavi. Svakih trideset godina stanovništvo sveta uvećavalo se za činilac dva. Tridesete godine nove ere svetsko stanovništvo brojalo je pola milijarde. Šezdesete godine nove ere dostiglo je celu milijardu. U vreme kada je Snodgras umro kao srećan čovek stanovnika je bilo koliko i danas.
     Prava je šteta što Snodgras nije imao mesta u svom vremeplovu za nacrte teretnih brodova, knjige o metalurgiji koje bi potpomogle izradu delova za pravljenje žetelica kojim bi se ubirala letina sa polja - za parne turbine koje bi proizvodile struju za napajanje mašina što bi pokretale gradove - za svu tehnologiju koja se razvila za dve hiljade narednih godina.
     Ali nije imao.
     Dakle, u vreme njegove smrti uslovi više nisu bili baš savršeni. Velika većina nije imala pošten krov nad glavom.
     Sve u svemu, Snodgras je bio zadovoljan, jer su te stvari mogle da se srede same od sebe. Kada je celokupno svetsko stanovništvo dobrog zdravlja, onda uvećanje njegovog broja treba da predstavlja pravi podsticaj za istraživanje. Beskrajna priroda sigurno će, kada se njome jednom ovlada, obezbeđivati sve što je potrebno za bilo koji broj ljudskih bića.
     Tako je i bilo. Mašine na paru prema Njukomenovom nacrtu podizale su vodu za navodnjavanje polja potrebnih za proizvodnju hrane mnogo pre njegove smrti. Podignuta je brana na Nilu kod Asuana pedeset pete godine. Ulična kola na električni pogon zamenila su volujska kola u Rimu i Aleksandriji pre sedamdesete godine nove ere, a nekoliko godina kasnije robove sa galija oslobodili su ogromni, nezgrapni, dizelski, vanbrodski motori koji su pokretali lađe sa hranom preko Sredozemlja.
     Dvestote godine nove ere na svetu je bilo nešto više od dvadeset milijardi duša, a tehnologija je u stopu pratila to širenje. Plugovi na nuklearni pogon raščistili su Teutoburšku šumu, gde su Varusove kosti još trunule, a đubrivo dobijeno vađenjem minerala iz mora razmenom jona davalo je fantastične prinose hibridnih žitarica. Tristote godine nove ere broj stanovnika na svetu popeo se na četvrt biliona. Vodoničnom fuzijom dobijane su fantastične količine energije iz mora; atomskom transmutacijom svaka stvar pretvarana je u hranu. To je bilo neophodno jer više nije bilo mesta za farme. Zemlja je postajala prenaseljena. Do sredine šestog veka šezdeset miliona kvadratnih milja površine kopna Zemlje bilo je tako potpuno prekriveno da nijedno ljudsko biće koje je stajalo bilo gde na suvom tlu nije moglo da raširi ruke u bilo kom pravcu, a da ne dodirne drugo ljudsko biće koje stoji pored njega.
     Ali svako je bio zdrav, a nauka je napredovala. Mora su bila isušena, što je smesta utrostručilo raspoloživu površinu tla. (Za pedeset godina i morska dna bila su popunjena.) Energija koja se pribavljala fuzijom morskog vodonika sada se dobijala hvatanjem celokupnog energetskog odliva sa Sunca, preko džinovskih ogledala sastavljenih od čiste sile. Ostale planete su se, razume se, zaledile, ali to više nije bilo važno, jer su u desetlećima koja su usledila bile dezintegrisane zbog energije iz njihovih jezgara. To se dogodilo i Suncu.
     Održavanje života na Zemlji na takvim veštačkim standardima zahtevalo je veliku potrošnju energije; vremenom je svaka zvezda u Galaksiji počela da odašilje svoju celokupnu energiju na Zemlju i već se radilo na planovima da se pripoji i Andromeda koja bi obezbedila sva potrebna širenja u narednih trideset godina.
     Tog trenutka napravljen je proračun.
     Procenivši da je prosečan čovek težak otprilike sto trideset funti - ili, zaokruženo, 6X104 grama - i uzevši da će se broj stanovnika udvostručiti svakih trideset godina (mada više nije postojala 'godina' od kada je Sunce dezintegrisano; sada je usamljena Zemlja besciljno lebdela prema Vegi), otkriveno je da će do 1970. godine ukupna masa ljudskog mesa, kostiju i krvi dostići 6X1027 grama.
     To je najavilo problem. Celokupna masa same Zemlje bila je svega 5,98x1027 grama. Čovečanstvo je već živelo u jazbinama bušeći kamen i bazalt i dubeći zamrznuto jezgro od nikla i gvožđa; do 1970. i samo jezgro bilo bi pretvoreno u žive muškarce i žene, a njihovi podzemni hodnici morali bi da se buše kroz masu njihovih vlastitih tela; bila bi to jedna uvijajuća, sklupčana lopta živih telesa nošena kroz svemir.
     Štaviše, jednostavna aritmetika pokazala je da to nije bio kraj. U konačnom vremenu masa ljudskih bića izjednačila bi se sa celokupnom masom Galaksije; a u nekom daljem vremenu izjednačila bi se i prekoračila bi celokupnu masu svih galaksija bilo gde da se one nalaze.
     Takvo stanje stvari nije se dalje moglo prenebregavati, i bio je započet jedan projekat.
     Uz izvesne teškoće resursi su tako raspoređeni da dozvole konstrukciju jednog malog, ali važnog uređaja. Vremeplova. Sa jednim dobrovoljcem (izabranim između devet stotina biliona prijavljenih) vratio se u prvu godinu. Teret mu se sastojao od samo jedne puške i jedne patrone i sa tom patronom dobrovoljac je ubio Snodgrasa dok se ovaj peo uz Palatin.
     Na veliku (iako samo potencijalnu) radost nekoliko kvadriliona osoba koje nikada neće biti rođene, spustila se blagoslovena Tama.
IP sačuvana
social share
“Pronašli smo se
na zlatnoj visoravni
daleko u nama.”
- Vasko Popa
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
mob
Apple iPhone 6s
Pol Frederik

KAPIJA
Prevod: Grdanički Zorica

Pohl Frederik GATEWAY, 1977.

Serija "Kapija"
(1)


POLARIS
1991.
IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
mob
Apple iPhone 6s
1.

     Zovem se Robinet Brodhed U izvornom engleskom tekstu ime je napisano 'Robinette'. Sufiks ette, francuskog porekla, služi za izvođenje deminutivnog oblika vlastitih imenica ženskog roda, i taj krajnji slog u reči nosilac je glavnog naglaska. (Prim. prev.), ali uprkos tome ja sam muškarac. Moj analitičar (koga zovem Sigfrid fon Šrink, mada se on tako ne zove; on nema imena, pošto je mehanička sprava) dobro se zabavlja svojim elektronskim mozgom na račun ove činjenice:
     "Šta te se tiče ako neki ljudi misle da je to žensko ime, Bobe?"
     "Ništa me se ne tiče."
     "Pa onda zašto to stalno potežeš?"
     Nervira me kad on stalno poteže ono što ja stalno potežem. Gledam u tavanicu na kojoj su okačene mobilije i pinjate, a zatim bacam pogled kroz prozor. To, u stvari, nije prozor. To je hologram na kome se smenjuju slike koje predstavljaju talase što nadolaze u rt Kaena; Sigfridov program je prilično eklektičan. Posle nekog vremena kažem: "Šta ja mogu što su mi roditelji dali takvo ime. Pokušao sam da ga pišem R-O-B-I-N-E-T, ali ga onda svi pogrešno izgovaraju."
     "Mogao bi da ga promeniš u neko drugo ime, znaš."
     "Kad bih ga promenio", kažem ja i siguran sam da sam tu u pravu, "ti bi mi kazao da opsesivno činim sve moguće da bih opravdao svoj unutrašnji rascep."
     "Ja bih ti rekao", kaže Sigfrid, pokušavajući da se na svoj nezgrapan način našali, "nemoj, molim te, da upotrebljavaš stručne psihoanalitičke izraze. Zamolio bih te da prosto kažeš šta osećaš."
     "Osećam", kažem ja hiljaditi put, "da sam srećan. Nemam problema. Zašto se ne bih osećao srećan?"
     Često igramo ovakve igre rečima i to mi se ne sviđa. Mislim da s njegovim programom nešto nije u redu. On kaže: "To ti reci meni, Robi. Zašto se ne osećaš srećan?"
     Ništa ne odgovaram na to. On je uporan. "Čini mi se da te nešto muči."
     "Do vraga, Sigfride", kažem ja sa izvesnim gađenjem, "stalno to govoriš. Ništa me ne muči."
     On pokušava lepim. "Nema ničeg ružnog u tome da kažeš kako se osećaš."
     Ponovo gledam kroz prozor, ljut zato što osećam kako drhtim, a ne znam zašto. "Ti si očajan gnjavator, Sigfride, znaš."
     On nešto na to kaže, ali ja ne slušam. Pitam se zašto gubim vreme dolazeći ovamo. Ako je ikad bilo čoveka koji ima sve razloge da bude srećan, onda sam to ja. Bogat sam. Prilično sam zgodan. Nisam prestar. Uostalom, obezbedio sam sebi medicinski komplet, pa tako mogu otprilike za narednih pedeset godina da budem star onoliko koliko želim. Živim u Njujorku pod Velikom kupolom, gde ne možete da stanujete ako niste zaista dobrostojeći, a uz to niste i nekakva slavna ličnost. Imam letnji apartman koji gleda na Tapansko jezero i branu Palisad. Devojke polude kad vide moja tri koluta odozgo. Na Zemlji se uopšte ne sreće tako mnogo vasionskih istraživača, čak ni u Njujorku. Svi se izbezume kad im pričam kako stvarno izgleda tamo gore oko Orionove magline ili Malog Magelanovog oblaka. (Nisam bio ni na jednom ni na drugom, razume se. O onom jednom zaista zanimljivom mestu na kome sam bio ne volim da pričam.)
     "Ili", kaže Sigfrid, pošto je sačekao određen broj mikrosekundi predviđenih za odgovor na ono što je poslednje pitao, "ako si zaista srećan, zašto dolaziš ovamo da tražiš pomoć?"
     Mrzim kad mi on postavlja ista ona pitanja koja sam sebi postavljam. Ne odgovaram ništa. Vrtim se sve dok ponovo ne nađem udobno mesto na dušeku od plastične pene, pošto znam da će ovo biti gadna, dugačka seansa. Kad bih znao zašto mi je potrebna pomoć, zašto bi mi bila potrebna pomoć?
     "Robe, danas baš nisi vrlo razgovoran", kaže Sigfrid kroz mali glasnogovornik ispred dušeka. On ponekad koristi jednu lutku koja izgleda kao živa i koja sedi u fotelji, lupka olovkom i smeši se prepredeno s vremena na vreme. Ali ja sam mu rekao da mi to smeta. "Zašto mi naprosto ne kažeš o čemu razmišljaš?"
     "Ne razmišljam ni o čemu određenom."
     "Pusti da ti misli slobodno lutaju. Reci što god ti padne na pamet, Bobe."
     "Prisećam se..." kažem i zastajem.
     "Prisećaš se čega, Robe?"
     "Kapije?"
     "To zvuči pre kao pitanje nego kao tvrdnja."
     "Možda je tako. Ja tu ne mogu ništa. Toga se sećam: Kapije."

     481 IRRAY (O)=IRRAY (P) 13.320
     ,C, Čini mi se da te nešto muči. 13.325
     482 IZBACI ;66AA3 AKO ;5B 13.330
     IDI NA **7Z3 13.335
     IZBACI alfa 01R AKO alfa 7 13.340
     IDI NA **7Z4 13.345
     ,S, Drek, Sigfride, ti uvek 13.350
     to govoriš. 13.355
     IZBACI c99997AA! AKO c8 13.360
     IDI NA **7Z4 AKO? IDI NA
     **7Z10 13.370
     ,S, Ništa me ne 13.375
     muči. 13.375 13.380
     483 IRRAY.DREK.UVEK 13.385
     .MUČI/NE. 13.390
     484 ,C, Zašto mi ne kažeš šta 13.395
     je to? 13.400
     485 IRRAY(P)=IRAY (Q) UVEDI 13.405
     STANJE TEŠENJA 13.410
     ,C, Nema ničeg ružnog ako 13.415
     kažeš šta 13.420
     osećaš. 13.425
     487 IRRAY (Q) IRRAY (R) IDI NA 13.430
     **1 IDI NA **2 IDI NA 13.435
     **3 13.440
     489 ,S, Ti si težak gnjavator, 13.445
     Sigfride, je l' 13.450
     znaš? 13.455
     IZBACI c! AKO! IDI NA 13.460
     **7Z10 AKO **7Z101! IDI NA 13.465
     **1 IDI NA **2 IDI NA **3 13.470
     IRRAY. BOL. 13.475

     Imam sve moguće razloge da se sećam Kapije. Tamo sam došao do para i do kolutova i ostalih stvari. Vraćam se u mislima na dan kada sam otišao sa Kapije. Bilo je to, čekaj da se setim, trideset prvog dana dvadeset druge orbite, što znači, brojeći unazad, sad je otprilike šesnaest godina i nekoliko meseci od kako sam odande otišao. Samo pola sata po izlasku iz bolnice, i jedva sam sačekao da podignem novac, uhvatim brod i odmaglim.
     Sigfrid učtivo kaže: "Molim te, reci glasno o čemu razmišljaš, Robi."
     "Razmišljam o Šikitei Bakinu", kažem.
     "Da, njega si pominjao. Sećam se. Pa šta je s njim?"
     Ja ne odgovaram. Stari Šiki Bakin, bez obe noge, imao je sobu odmah pored mene, ali ja ne želim o tome da razgovaram sa Sigfridom. Izvijam se na svom okruglom dušeku, razmišljajući o Šikiju i pokušavajući da zaplačem.
     "Ti si uznemiren, Bobe."
     Ni na to ne odgovaram. Šiki je bio gotovo jedina osoba s kojom sam se pozdravio pre odlaska s Kapije. Čudno je to. Među nama je postojala velika razlika u društvenom položaju. Ja sam bio vasionski istraživač, a Šiki je bio đubretar. Plaćali su mu taman toliko da pokrije porez za obezbeđenje životnih uslova pošto je obavljao uzgredne poslove, a čak i na Kapiji moraju imati nekoga ko će da uklanja smeće. Ali pre ili posle on će biti previše star i previše bolestan da bi bio od ma kakve koristi. Onda će ga, ako bude imao sreće, izbaciti u kosmički prostor i on će umreti. Ako ne bude imao sreće, možda će ga vratiti na neku planetu. Tamo će takođe ubrzo umreti; ali će prvo morati da proživi nekoliko nedelja kao bespomoćni bogalj.
     Pa eto, bio mi je sused. Svako jutro ustajao bi i revnosno usisavao svaki kvadratni santimetar svoje ćelije. A bila je prljava, jer je na Kapiji uvek bilo tako mnogo otpadaka koji su lebdeli unaokolo, uprkos pokušajima da ih uklone. Kad bi sve potpuno počistio, čak i oko korenja malih grmova koje je zasadio i podšišao, uzeo bi pregršt oblutaka, zatvarača za boce, komadića hartije - isto ono đubre koje tek što je usisao - i brižljivo ih poređao na mesto koje je upravo počistio. Ja nikad nisam mogao da uočim razliku, ali Klara je govorila... Klara je govorila da ona može.
     "Bobe, o čemu si upravo razmišljao?"
     Ja se savijam u fetusno klupko i nešto mrmljam.
     "Nisam razumeo šta si rekao, Robi."
     Ne govorim ništa. Pitam se šta se desilo sa Šikijem. Pretpostavljam da je umro. Najednom mi je strašno žao što je Šiki umro, tako daleko od Nagoje, i ponovo bih želeo da mogu da plačem. Ali ne mogu. Preturam se i uvijam kao crv. Bacakam se po dušeku od pene dok kaiševi kojima sam privezan ne zaškripe. Ništa ne pomaže. Bol i stid ne izlaze iz mene. Prilično sam zadovoljan sobom zato što toliko pokušavam da izlijem svoja osećanja, ali moram da priznam da mi to ne polazi za rukom i sumorni razgovor se nastavlja.
     Sigfrid kaže: "Bobe, treba ti mnogo vremena da odgovoriš. Da li ti se čini da nešto prikrivaš?"
     Bezazleno kažem: "Kakvo je to pitanje? Ako i prikrivam, kako to da znam?" Zastajem da bih brižljivo ispitao mozak iznutra, tražeći po svim ćoškovima katance koje bih mogao da otključam za Sigfrida. Ne vidim nijedan. Kažem odmereno: "Čini mi se da nije reč baš o tome. Ne osećam da nešto zadržavam u sebi. To je više kao da ima mnogo stvari koje želim da kažem tako da ne mogu da se odlučim za jednu određenu."
     "Uzmi bilo koju, Robe. Reci prvu stvar koja ti padne na pamet."
     Eto, meni se čini da je to glupo. Kako da znam koja je stvar prva, kad one sve ključaju zajedno tamo unutra? Otac? Majka? Silvija? Klara? Jadni Šiki, koji pokušava da održi ravnotežu leteći onako bez nogu, lepršajući unaokolo kao lasta kad u ambaru lovi insekte, dok skuplja paučinaste otpatke iz vazduha na Kapiji?
     Zaranjam u one predele psihe gde znam da boli, jer je bolelo i ranije. Kako sam se osećao kad mi je bilo sedam godina, a ja se šepurio gore-dole po stazi u Rok parku ispred drugih klinaca, usrdno želeći da skrenem nečiju pažnju? Kako je bilo kad smo izišli iz realnog prostora i shvatili da smo upali u klopku, dok se ona fantom-zvezda pomaljala ni iz čega ispod nas kao smešak češirske mačke? O, pamtim ja stotinu takvih stvari, i sve one pozleđuju, to jest, mogu da pozlede. One su patnja. One su jasno obeležene natpisom BOLNO u indeksu moga pamćenja. Znam gde da ih nađem i znam kako izgleda kad ih vratim u svest.
     Ali one ne bole osim ako ih vraćam u svest.
     "Ja čekam, Bobe", kaže Sigfrid.
     "Ja razmišljam", kažem ja. Dok tu ležim, pada mi na pamet da ću zakasniti na čas gitare. To me na nešto podseća i ja posmatram prste na levoj ruci da bih ustanovio da li su mi nokti suviše porasli, poželevši da žuljevi budu deblji i tvrđi. Nisam naučio sasvim dobro da sviram na gitari, ali ljudi uglavnom nisu toliko kritični, a meni to pruža zadovoljstvo. Samo mora stalno da se vežba i memoriše. Čekaj da vidimo još jedanput, razmišljam, kako se prelazi iz D-dur trozvuka u C-dur septakord?
     "Bobe", kaže Sigfrid, "ovo nije bila vrlo plodna seansa. Preostalo je samo još oko deset ili petnaest minuta. Zašto prosto ne kažeš prvo što ti padne na um... sad."
     Odbijam ono prvo i saopštavam ono drugo. "Prva stvar koja mi pada na pamet jeste kako je bilo kad je moja majka plakala pošto je otac poginuo."
     "Mislim da to u stvari nije bilo prvo, Bobe. Dozvoli da pokušam da pogodim. Da li je prvo bilo nešto u vezi s Klarom?"
     Grudi mi se nadimaju od uzbuđenja. Zastaje mi dah. Sasvim iznenada Klara se pomalja preda mnom, od pre šesnaest godina, a ni časa starija... Kažem: "U stvari, Sigfride, čini mi se da želim da govorim baš o svojoj majci." Dozvoljavam sebi da se učtivo prigušeno nasmejem.
     Sigfrid nikad ne uzdiše kad mora da se povinuje, ali ume na takav način da ćuti kao da uzdiše.
     "Vidiš", nastavljam, pažljivo iznoseći sve važne momente, "ona je želela da se ponovo uda kad je moj otac umro. Ne odmah. Neću da kažem da se radovala što je umro ili tako nešto. Ne, ona ga je volela, sigurno. Pa ipak, sad shvatam, bila je zdrava mlada žena, ovaj, prilično mlada. Da vidimo, mislim da je imala oko trideset tri godine. I da nije bilo mene, siguran sam da bi se preudala. Imam kompleks krivice zbog toga. Ja sam je sprečio da to učini. Otišao sam i kazao sam joj: 'Mama, nije ti potreban drugi muškarac. Ja ću biti muškarac u kući. Brinuću se o tebi.' Samo što ja to, naravno, nisam mogao. Bilo mi je otprilike samo pet godina."
     "Mislim da ti je bilo devet godina, Robi."
     "Zar? Čekaj da vidim. Pazi, molim te, Sigfride, čini mi se da si u pravu..." I onda pokušavam da progutam veliku pljuvačku koja mi se nekako trenutno stvorila u grlu. Zaklanjam usta rukom i iskašljavam se.
     "Hajde, reci, Robe!" kaže Sigfrid, navaljujući. "Šta si hteo da kažeš?"
     "Proklet bio, dabogda, Sigfride!"
     "Samo napred, Robe. Kaži."
     "Šta da kažem? Bože, Sigfride! Iskočiću iz kože! Sve ovo baljezganje ne prija ni tebi ni meni!"
     "Reci šta te tišti, Bobe, molim te."
     "Začepi ta tvoja odvratna limena usta!" Sav onaj brižljivo prikrivani bol kulja iz mene, a ja ne mogu da ga podnesem, ne znam kako da ga savladam.
     "Predlažem, Bobe, da pokušaš da..."
     Silovito pokušavam da se otrgnem iz kaiševa, lupajući nogama tako da su komadi pene stali da ispadaju iz dušeka, i urlam: "Slušaj ti, zaveži! Neću da slušam. Ne mogu s tim da se nosim, zar ne razumeš kad ti kažem? Ne mogu! Ne mogu da se nosim, ne mogu!"
     Sigfrid strpljivo čeka da prestanem da plačem, što mi se prilično naglo događa. A onda, pre nego što on stiže ma šta da progovori, ja kažem iscrpeno: "Do đavola, Sigfride, sve ovo nas nikuda ne vodi. Mislim da bi trebalo da prestanemo. Mora biti da ima drugih ljudi kojima su tvoje usluge potebnije nego meni."
     "Što se toga tiče, Robe", kaže on, "ja umem sasvim dobro da rasporedim svoje vreme."
     Brišem suze papirnim maramicama koje je on stavio pored dušeka i ne odgovaram ništa.
     "Ima još puno drugih mogućnosti, u stvari", nastavlja on. "Ali ti moraš da prosudiš da li da nastavimo sa ovim seansama ili ne."
     "Imaš li nešto za piće u sobi za oporavak?" pitam ga.
     "Ne u onom smislu u kome ti misliš, to ne. Ima, kako čujem, jedan vrlo prijatan bar na poslednjem spratu."
     "Onda", kažem ja, "ne znam šta tražim ovde."
     I petnaest minuta kasnije, pošto smo ugovorili seansu za narednu nedelju, upravo pijem šolju čaja u Sigfridovoj sobi za oporavak. Osluškujem da li je sledeći pacijent već počeo da vrišti, ali ne čujem ništa.
     Onda se umivam, doterujem maramu oko vrata i gladim mali čuperak koji mi štrči iz kose. Odlazim u bar na jednu s nogu. Glavni konobar, koji je ljudsko biće, poznaje me i daje mi mesto okrenuto jugu sa pogledom na obod Donjeg zaliva u kupoli. Daje mi znak očima ka jednoj visokoj devojci bronzane kože i zelenih očiju koja sedi sama, ali ja odmahujem glavom. Ispijam jedno piće, sa divljenjem gledam u noge devojke sa bronzanom kožom i, razmišljajući uglavnom kuda ću na večeru, odlazim na zakazani čas gitare.
IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
mob
Apple iPhone 6s
2.

     Celog života želeo sam da budem vasionski istraživač, otkad znam za sebe. Nisam mogao imati više od šest godina kad su me otac i majka poveli na vašar u Šajenu. Kuvane viršle i kokice od soje, šareni baloni napunjeni vodonikom, cirkus sa psima i konjima, točkovi sreće, razne igre, jahanje. A bio je tamo i jedan šator, koji se nije provideo, platiš dolar da uđeš, a unutra je neko izložio predmete uvezene iz Hičijevih tunela sa Venere. Molitvene lepeze i plameni biseri, ogledala od pravog Hiči-metala, koje ste mogli kupiti po dvadeset pet dolara komad. Tata je rekao da nisu pravi, ali meni su izgledali pravi. Doduše, mi nismo mogli da platimo dvadeset pet dolara komad. Uostalom, sve u svemu, meni i nije bilo potrebno ogledalo. Pegavo lice, izbačeni zubi, kosa koju sam glatko začešljavao i vezivao. Upravo je bila otkrivena Kapija. Čuo sam kako otac o tome priča u aviobusu dok smo se vraćali te večeri kući, kad su oni, pretpostavljam, mislili da spavam, ali ton prepun čežnje u njegovom glasu nije mi dao da zaspim.
     Da nije bilo mame i mene možda bi on našao načina da ode. Ali nikada mu se nije ukazala prilika. Godinu dana kasnije bio je mrtav. Od njega mi je u nasleđe ostao samo njegov posao. I to čim dovoljno odrastem da mogu da ga prihvatim.
     Ne znam da li ste ikada radili u nekom rudniku hrane, ali ste o njemu verovatno čuli. Nije tamo baš mnogo veselo. Počeo sam sa pola radnog vremena i pola plate, u dvanaestoj godini. Do šesnaeste dostigao sam u poslu oca: miner - dobra plata, težak posao.
     Ali šta čovek može da uradi s tom platom? Nije dovoljna za medicinski komplet. Nije dovoljna čak ni da se izvučeš iz rudnika, već samo koliko da budeš nekakav lokalni heroj. Radiš šest sati, slobodan si deset sati. Odspavaš osam sati pa ponovo na posao, a odeća ti stalno zaudara na škriljac. Ne smeš da pušiš sem u hermetički zatvorenim prostorijama. Isparenje od ulja svuda se širi. Devojke vonjaju isto kao ti i imaju istu zaglađenu kosu i poderanu odeću.

     Kuća Hičija
     Direktno iz zagubljenih tunela na Veneri!
     Retki religijski predmeti
     Neprocenjivo drago kamenje kojim se nekad kitila
     tajanstvena rasa
     Zapanjujuća naučna otkrića
     SVAKI PRIMERAK
     ZAJEMČENO AUTENTIČAN!
     Poseban popust za
     Naučne grupe i studente
     OVI FANTASTIĆNI PREDMETI
     STARIJI SU OD LJUDSKE RASE!
     Sada prvi put po popularnim cenama
     Odrasli: 2,50 U.S. dolara Deca: 1,00 U.S. dolar
     Vlasnik: dr Delbert Gin (doktor filozofije i teologije)

     Svi smo se bavili istim stvarima, radili u rudniku, jurili tuđe devojke i igrali na lutriji. I mnogo smo pili, jevtinu, jaku rakiju koja je spravljana na desetak milja od nas. Ponekad je bila sa natpisom 'Skoč' a ponekad 'votka' ili 'burbon', ali sve su dolazile iz istog prekapnika napunjenog bitumenom. Ja se uopšte nisam razlikovao od ostalih... osim što sam, jedanput, dobio na lutriji. I to je bila moja karta za gore.
     Pre nego što se to dogodilo samo sam opstojavao.
     Majka mi je takođe bila rudar, pošto je otac nastradao u požaru u jami, ona me je odgajila, uz pomoć dečjeg obdaništa koje je pripadalo kompaniji. Dobro smo se slagali dok nije došlo do moje psihotične epizode. Bilo mi je tada dvadeset šest godina. Imao sam nekih problema sa devojkom, i posle toga izvesno vreme prosto nisam mogao da ustanem ujutru iz kreveta. Tako su me strpali. Bio sam izvan opticaja gotovo godinu dana, a kad su me otpustili iz "šrinkarnice" Autor je ovde upotrebio svoju kovanicu 'shrink tank'. Na engleskom jeziku 'shrink' znači '(z)grčiti'. Izraz 'šrinkarnica' ovde je izveden od imena Sigfrid fon Šrink, kojim glavni junak naziva svog elektronskog analitičara. (Prim. prev.) majka je već bila umrla.
     Nema izvlačenja: to je bila moja krivica. Ne mislim da kažem da sam ja to planirao, hoću da kažem da bi ona poživela da nije imala briga zbog mene. Nije bilo dosta novaca da se plate troškovi lečenja za nas oboje. Meni je bila potrebna psihoterapija. Njoj su bila potrebna nova pluća. Nije ih dobila, i zato je umrla.
     Bilo mi je mrsko da živim i dalje u istom stanu posle njene smrti, ali mogao sam da biram ili to ili da pređem u stan za samce. Nije mi se sviđalo da živim u takvoj neposrednoj blizini velikog broja muškaraca. Razume se mogao sam da se oženim. Nisam se oženio - Silvija, zbog koje sam i imao onaj problem, odavno je već bila otišla - ali ne zato što sam imao bilo šta protiv same ženidbe. Možda ste pomislili da jesam, imajući u vidu da sam bio na psihijatrijskom lečenju, a takođe imajući u vidu da sam živeo s majkom sve dok je bila živa. Ali to nije istina. Ja sam veoma voleo devojke. Bio bih vrlo srećan da sam mogao nekom od njih da se oženim i da gajim dete.
     Ali ne u rudnicima.
     Nisam želeo da za sobom ostavim sina onako kako je moj otac ostavio mene.
     Minerski posao je đavolski težak. Sada se upotrebljavaju plinski plamenici sa svitkom og Hiči-metala i škriljac se jednostavno učtivo cepa nadvoje, kao kad se vosak seče na kocke. Ali u ono vreme mi smo pravili bušotine i postavljali eksploziv. U jamu se silazilo na brzim platformama na početku smene. Zid okna bio je prekriven muljem i zaudarao na desetak santimetara od vašeg ramena, a kretao se brzinom od šezdeset kilometara na čas u odnosu na vas; imao sam prilike da vidim rudare sa nekoliko čašica u grlu kako posrću i pružaju ruku da se naslone, a izvlače patrljak. Onda pokuljate u gomili iz te kante pa se klizate i posrćete po daskama postavljenim preko mulja kilometar ili više dok ne dođete do radne površine. Bušite u svom oknu. Postavljate svoj deo eksploziva. Onda se povlačite u jedan slepi hodnik dok se obavi miniranje, u nadi da ste dobro proračunali i da čitava ta smrdljiva, zejtinjava masa neće da se sruči na vas. (Ako ste živi zakopani, možete preživeti do sedam dana u rastresitom škriljcu. Neki jesu. Ukoliko ih ne spasu u roku od tri dana, obično više nisu nizašta). A onda, ako je sve išlo kako treba, gledate da izbegnete sudar sa vagonetima koji vam se prikradaju na šinama dok idete do sledeće radne površine.
     Zaštitne maske, kažu, odstranjuju veći deo ugljovodonika i kamene prašine. Ne odstranjuju smrad. Nisam siguran ni da odstranjuju sve ugljovodonike. Moja majka nije jedini rudar za koga znam da su mu bila potrebna nova pluća - niti isto tako jedini rudar koji nije imao novaca da ih plati.
     A onda, kad se završi šihta, kuda može da se ode?
     Odlazite u bar. Odlazite u spavaonicu s nekom devojkom. Odlazite u rekreacionu salu da igrate karte. Gledate televiziju.
     Ne izlazi se mnogo napolje. Nema razloga. Ima dva-tri parkića brižljivo negovana, sa nasadima koji se stalno obnavljaju; u Rok parku ima čak i živica i travnjak. Kladim se da nikad niste videli travnjak koji mora da se pere, riba (deterdžentom!) i suši svake nedelje, jer bi inače propao. Stoga parkove uglavnom prepuštamo deci.
     Osim parkova, postoji samo površina Vajominga, a dokle pogled dopire ona liči na površinu Meseca. Nigde ničeg zelenog. Ničeg živog. Nema ptica, nema veverica, nema kućnih životinja. Nekoliko muljavih, šljapkavih potoka koji su iz nekog razloga uvek oker-crvene boje zbog nafte. Kažu da još imamo sreće jer se u našem delu Vajominga vrši podzemna eksploatacija. U Koloradu, gde se koristi površinski kop, stvari stoje još gore.
     Uvek sam mislio da je teško u to poverovati, i još uvek tako mislim, ali nisam išao da vidim.
     I na stranu sve ostalo, svuda su mirisi i šumovi i prizori koji podsećaju na rad u rudniku. Zalasci sunca, narandžasto-smeđi zbog izmaglice. Večiti zadah. Ceo dan i celu noć čuje se tutnjava peći za ekstrakciju, u kojima se zagreva i drobi laporac kako bi se dobio kerogen, i tandrkanje transportera, koji odvlače iskorišćeni škriljac da ga istovare na neku gomilu. Znate, kamen morate zagrevati da biste vadili naftu. Kad ga zagrevate on ispuca kao kokica. Onda nemate gde da ga stavite. Ne možete ga ponovo vratiti u okno iz koga je izvađen, ima ga suviše. Ako otkopate jedno brdo uljnog škriljca i iz njega izvadite naftu, masa ispucanog škriljca koja preostane dovoljna je za dva brda. I to zapravo i radite. Podižete nova brda.
     A toplota koja se odvodi iz ekstraktora zagreva zgrade za veštačko uzgajanje kultura, a nafta se taloži kao mulj dok kaplje unutra, a onda se skuplja kašikama i suši i presuje... i mi to jedemo, odnosno izvesnu količinu toga, za doručak sledećeg jutra.
     Čudno. U stara vremena nafta je sama izbijala iz zemlje! A ljudi su se dosetili tek toliko da je stavljaju u svoje automobile da tamo izgori.
     Svi TV programi imaju reklamne delove namenjene podizanju morala, u kojima nam poručuju kako je naš rad važan, kako čitav svet zavisi od nas u ishrani. To je sasvim tačno. Ne moraju stalno da nas podsećaju. Kad ne bismo radili ono što radimo, u Teksasu bi vladala glad, a među bebama u Oregonu kvašiorkor. Svi to znamo. Mi obezbeđujemo pet triliona kalorija dnevno za svetsku ishranu, polovinu potrebne količine belančevina za otprilike jednu petinu stanovništva na Zemlji. Sve to dobija se iz gljivica i bakterija koje gajimo uz pomoć škriljčanog ulja u Vajomingu, kao i u delovima država Juta i Kolorado. Svetu je potrebna ta hrana, ali do sada nas je to stajalo gotovo ceo Vajoming pola Apalačije, velikog dela peščane oblasti Atabaska... a šta ćemo da radimo sa svim tim ljudima kad se iz poslednje kapi ugljovodonika dobiju gljivice?
     To nije moj problem, ali ja ipak o njemu razmišljam.
     To je prestao da bude moj problem kad sam dobio na lutriji, drugog dana Božića, one godine kad sam napunio dvadeset šest godina.
     Zgoditak je iznosio dve stotine pedeset hiljada dolara. Dovoljno da proživim kao kralj godinu dana. Dovoljno da se oženim i izdržavam porodicu, pod uslovom da oboje radimo i ne razbacujemo se.
     Odnosno, dovoljno za kartu do Kapije u jednom pravcu.
     Odneo sam loz u putničku agenciju i prijavio se za put. Obradovali su se kad sam došao; nisu baš bili mnogo zauzeti, naročito ne tom vrstom posla. Preostalo mi je bilo oko deset hiljada dolara u sitnom novcu. Nisam brojao. Za sve pare častio sam pićem celu svoju smenu. Računajući da u mojoj smeni ima pedesetoro ljudi, plus svi prijatelji i uzgredni gosti koji su sami prišli, dovoljno je bilo za dvadeset četiri časa.
     Posle toga sam se oteturao natrag u putničku agenciju kroz vajominšku vejavicu. Pet meseci kasnije približavao sam se tom asteroidu, razrogačeno gledajući kroz bočne prozore u brazilski patrolni brod koji nas je pozivao da se javimo, na putu da najzad postanem svemirski istraživač.
IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
mob
Apple iPhone 6s
3.

     Sigfrid nikada ne završava pretresanje jedne teme. On nikada ne kaže: "E sad, Bobe, mislim da smo dovoljno o ovome govorili." Ali ponekad pošto bih odležao vrlo dugo tamo na dušeku, ne sarađujući dovoljno, praveći viceve ili pevušeći kroz nos, posle nekog vremena on bi rekao:
     "Mislim da bismo mogli da se vratimo na nešto drugo, Bobe. Rekao si nešto pre izvesnog vremena što bismo sada mogli da nastavimo. Možeš li toga da se setiš, kad si poslednji put..."
     "Kad sam poslednji put razgovarao s Klarom, je li?"
     "Da, Bobe."
     "Sigfride, ja uvek znam šta ćeš da kažeš."
     "Ne mari što znaš, Bobe. Pa šta je onda bilo? Hoćeš li da govoriš o tome kako si se tada osećao?"
     "Zašto da ne." Čistim nokat desnog srednjeg prsta, provlačeći ga između dva donja prednja zuba. Zatim ga zagledam i kažem. "Shvatam da je to bio značajan momenat. Možda je to bio najgori trenutak u mom životu, otprilike. Čak gori nego kad me je Silvija zafrknula, ili kad sam doznao da mi je majka umrla."
     "Da li to znači da bi radije govorio o jednoj od tih stvari, Robe?"
     "Uopšte ne. Ti kažeš da govorim o Klari i govorićemo o Klari."
     Smeštam se na dušek od pene i razmišljam neko vreme. Veoma me je zanimala transcendentalna meditacija i katkad bih postavio sebi neki problem i počinjao stalno da ponavljam određenu mantru, a svršavalo se time što bi se moj problem razrešio: prodaj akcije ribarske farme u Baji i kupi vodovodne instalacije na robnoj berzi. To je bila jedna i ta se stvarno isplatila. Ili: povedi Rejčel u Meridu na skijanje na vodi u Zalivu Kampeč. To ju je dovelo u moj krevet prvi put, pošto sam sve drugo isprobao.
     A onda Sigfrid kaže: "Ne odgovaraš, Robe."
     "Razmišljam o onome što si kazao."
     "Molim te nemoj o tome da razmišljaš, Robe. Prosto pričaj. Reci mi kakva su ti osećanja prema Klari sada, ovog časa."
     Pokušavam da se pošteno prisetim. Sigfrid mi neće dozvoliti da se za to prepustim transcendentalnoj meditaciji i zato posežem za svojim potisnutim osećanjima.
     "Pa, ne baš snažna", kažem. Nisu snažna na svesnom nivou, u svakom slučaju.
     "Da li se sećaš kakva su bila u ono vreme, Bobe?"
     "Naravno da se sećam."
     "Pokušaj da osećaš ono što si tada osećao, Bobe."
     "U redu."
     Poslušno rekonstruišem situaciju u svesti. Evo me kako razgovaram sa Klarom preko radio-veze. Dejn nešto viče u lenderu. Svi smo izbezumljeni od straha. Dole pod nama raspršuje se plavičasta izmaglica i ja prvi put vidim nejasne obrise fantom-zvezde. Brod "trojka" - ne, bila je to "petica"... U svakom slučaju, zaudara na znoj i povraćanje. Sve me boli.
     Tačno se sećam toga, mada bih lagao kad bih rekao da dopuštam sebi da to osećam.
     Kažem namerno, napola prigušujući smeh: "Sigfride, tamo je tako žestok osećaj bola, krivice i patnje koji naprosto ne mogu da podnesem." Ponekad pokušam tako s njim, saopštavajući mu bolnu istinu tonom koji biste upotrebili da od konobara na koktelu zatražite da vam donese još jedan rum-punč. Tako postupam kad hoću da izbegnem njegov napad. Znam da to ne pali. Sigfrid ima veliki broj žica od Hiči-metala u sebi. On je mnogo bolji nego što su bili kompjuteri u Institutu, kad sam imao onu epizodu. On neprestano kontroliše sve moje fizičke parametre: provodljivost kože i puls, aktivnost beta-talasa i tako dalje. On registruje podatke koje prima od kaiševa kojima sam privezan za dušek i koji pokazuju koliko se žestoko bacakam. On meri jačinu moga glasa i očitava alikvotne tonove zabeležene na spektrogramu. A takođe razume šta znače reči. Sigfrid je veoma bistar, uzimajući u obzir koliko je glup.
     Vrlo je teško, ponekad, prevariti ga. Kraj seanse dočekujem potpuno iznemogao, sa osećanjem da bih, da sam ostao još samo jedan minut pored njega, ponovo počeo da zapadam pravo u onu patnju i da bi me ona uništila.
     Ili bi me izlečila. Možda je to jedno isto.

     322 ,S, Ne znam zašto ipak i dalje 17.095
     dolazim k tebi, 17.100
     Sigfride. 17.105
     323 IRRAY. ZAŠTO. 17.110
     324 ,C, Podsećam te, Robi, 17.115
     da si već potrošio 17.120
     tri želuca i, čekaj da 17.125
     vidim, skoro pet metara 17.130
     creva. 17.135
     325 ,C, Čirevi, rak. 17.140
     326 ,C, Nešto te, čini se, 17.145
     razjeda, 17.150
     Bobe. 17.155
IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
mob
Apple iPhone 6s
4.

     Evo, dakle, Kapije. Postaje sve veća i veća kroz prozore broda koji doleće sa Zemlje:
     Asteroid. Ili možda jezgro komete. Oko deset kilometara, po najvećoj uzdužnoj osi. Kruškastog oblika. Spolja izgleda kao kvrgava ugljenisana grudva plavičastog sjaja. Iznutra, to je kapija svemira.
     Šeri Lofat se naslonila na moje rame, dok su se ostali iz naše grupe budućih svemirskih istraživača sjatili iza nas, gledajući zabezeknuto. "Isuse, Bobe. Pogledaj patrolne brodove!"
     "Ako nađu da nešto nije u redu", reče neko iza nas, "oteraće nas iz kosmosa."
     "Neće naći ništa 'što nije u redu'", reče Šeri, ali svoju opasku završi znakom pitanja. Ovi patrolni brodovi izgledali su zlurado dok su ljubomorno kružili oko asteroida, budno motreći da niko od pridošlica ne pkrade tajne koje vrede više nego što bi iko ikada mogao da plati.
     Obisnusmo se o remenje na bočnim prozorima kako bismo u njih zavirili. Ludost, eto šta je to bilo. Mogli smo da poginemo. Nije u stvari izgledalo mnogo verovatno da će nam za podešavanje putanje prema Kapiji, odnosno brazilskom patrolnom brodu, biti potrebna velika promena brzine, ali dovoljna bi bila samo jedna nagla korekcija kursa pa da se razmrskamo. A uvek je postojala i druga mogućnost, da se naš brod okrene oko dvadeset pet stepeni i da se nađemo pogleda uperenih pravo u Sunce, tu u blizini. To bi značilo slepilo zauvek, sa tako male udaljenosti. Ali mi smo želeli da posmatramo.
     Brazilski patrolni brod nije se trudio da se sasvim približi. Videli smo kako signaliziraju i znali smo da proveravaju naše deklaracije pomoću lasera. To je bilo normalno. Rekao sam da patrolni brodovi motre na lopove, ali u stvari trebalo je više da motre jedni na druge nego da se brinu o bilo kom drugom. Uključujući i nas. Rusi su bili podozrivi prema Kinezima, Kinezi su bili podozrivi prema Rusima, Brazilci su bili podozrivi prema onima sa Venere. Svi su bili podozrivi prema Amerikancima.
     Znači da su četiri ostala patrolna broda sigurno motrila na Brazilce pažljivije nego na nas. Ali svi smo znali da ukoliko se naši kodirani navicerti ne poklapaju sa kodiranim snimcima predatim pojedinačno njihovim konzulatima pri odlasku sa Zemlje, sledeći korak ne bi bio rasprava. Bio bi torpedo.
     Čudno je to. Mogao sam da zamislim taj torpedo. Mogao sam da zamislim iskusnog hladnokrvnog vojnika kako nišani i izbacuje torpedo. I kako se naš brod rasprskava u buktinju narandžaste boje, a mi se pretvaramo u atome rasute po svemirskom prostoru... Samo torpiljerac na tom brodu, gotovo sam sasvim siguran, bio je u to vreme podoficir po imenu Frensi Ereira. Kasnije smo nas dvojica postali dosta dobri prijatelji. On zaista nije ličio na nekog hladnokrvnog ubicu. Plakao sam u njegovom naručju ceo dan po povratku s onog poslednjeg putovanja, u bolničkoj sobi, kad je trebalo da me pregleda i utvrdi da li nešto ne švercujem. A Frensi je plakao zajedno sa mnom.
     Patrolni brod se izmakao i među nama nastade lagano komešanje, zatim se ponovo dočepasmo prozora kad naš brod poče da se spušta prema Kapiji.
     "Izgleda kao neko ko ima velike boginje", reče neko iz grupe.
     Stvarno je tako izgledala; neki rošavi ožiljci širom su zjapili. To su bili dokovi za svemirske brodove koji su bili u misiji. Neki od njih ostaće zauvek otvoreni, jer se brodovi neće vratiti. Ali većina otvora bila je pokrivena ispupčenjima nalik na šešire pečuraka.
     Ti šeširi bili su zapravo brodovi zbog kojih je Kapija i postojala.
     Brodove nije bilo lako videti. A ni samu Kapiju. Pre svega, imala je nizak albedo, a nije bila ni vrlo velika; kao što sam rekao, oko deset kilometara po dužnoj osi, upola manje po polutaru rotacije. Ali mogla bi se detektovati. Pošto ih je onaj prvi pacov iz tunela doveo do nje, astronomi su počeli da se pitaju zašto nije bila uočena sto godina ranije. Sada kad znaju u kom pravcu treba da gledaju, uspevaju da je nađu. Ponekad postane tako sjajna kao zvezde iz sedamnaeste klase gledane sa Zemlje. Onda je lako. Pomislili biste da su je mogli ucrtati pri rutinskoj izradi mapa.
     Problem je u tome što nije bilo tako mnogo rutinskih mapa rađenih za ovaj sektor neba, a izgleda da Kapija nije bila tamo gde su osmatrali kad su vršili osmatranja.
     Stelarni astronomi uglavnom su vršili osmatranja u predelu daleko od Sunca. Solarni astronomi su se uglavnom zadržavali u ravni ekliptike - a Kapija ima kružnu putanju pod pravim uglom. Zbog toga je promakla.
     Piezofon je zakakotao: "Pristajanje kroz pet minuta. Vratite se u svoja sedišta. Pričvrstite kaiševe."
     Gotovo smo bili stigli.
     Šeri Lofat se ispruži i uhvati me za ruku ispod kaiševa. Ja odgovorih stiskom. Nas dvoje nikada nismo bili zajedno u krevetu, nikada se nismo sreli dok se ona nije stvorila u fotelji pored moje na svemirskom brodu, a ipak je ovo drhtanje bilo takoreći seksualne prirode. Kao da ćemo se sjajno provesti, da bolje ne može; ali to nije bilo zbog seksa, nego zbog Kapije.
     Kad su ljudi počeli da čeprkaju po Venerinoj površini, naišli su na tragove nastambi Hičija.
     Nisu naišli ni na jednog Hičija. Bez obzira ko su bili, bez obzira kada su bili na Veneri, više ih nije bilo. Nijedan jedini leš nije ostao u nekoj humci koji bismo otkopali i secirali. Sve što je pronađeno to su bili tuneli, pećine, ono malo neupotrebljivih artefakta, čuda tehnike - što su zbunjivali ljudska bića koja su pokušavala da ih rekonstruišu.
     A onda je neko pronašao mapu Sunčevog sistema koju su izradili Hičiji. Na njoj se video Jupiter sa svojim mesecima, Mars, ostale planete, kao i sistem Zemlja-Mesec. I Venera, koja je bila obeležena crnim na sjajnoj plavoj površini mape načinjene od Hiči-metala. I Merkur, i još nešto - jedino što je osim Venere bilo obeleženo crnom bojom: telo koje se kretalo kružnom putanjom što je zalazila u perihel Merkura, a nije ulazila u Venerinu putanju, sa nagibom od devedeset stepeni u odnosu na ravan ekliptike, tako da se nikada nije sasvim približavalo ni jednoj ni drugoj od ovih planeta. Nebesko telo koje zemaljski astronomi nisu nikada identifikovali. Pretpostavka: asteroid, ili kometa - razlika je čisto semantička - koja je za Hičije iz nekog razloga bila veoma važna.
     Verovatno bi pre ili posle nekakva teleskopska sonda krenula put nje, ali za tim nije postojala potreba. A onda je slavni Silvester Meklen - koji do tada nije bio slavan ni po čemu, prosto jedan od pacova iz tunela na Veneri - pronašao jedan svemirski brod Hičija, doleteo do Kapije i tu umro. Ali uspeo je da obavesti ljude gde se nalazi tako što je mudro odlučio da raznese svoj brod. To je svemirsku sondu NASE odvratilo od sunčeve hromosfere i čovek je dospeo do Kapije i otvorio je.
     Unutra su bile zvezde.
     Unutra je, da budem manje poetičan, a više bukvalan, bilo gotovo hiljadu omanjih letelica, koje su podsećale na debele pečurke. Bilo ih je u nekoliko oblika i veličina. Najmanje su imale okrugao vrh, nalik na pečurke koje se sada gaje u tunelima u Vajomingu pošto su iskopali sav uljani škriljac, a koje kupujete u supermarketu. Veće su bile gotovo šiljate, nalik na smrčak. U šeširima su se nalazile prostorije za boravak posade i sistem propulzije za koji niko nije znao kako funkcioniše. Drške pečuraka bile su raketni brodovi na hemijski pogon, nalik otprilike na nekadašnje mesečeve module iz prvih programa kosmičkih letova.

     (Kopija koja sadrži P. & O. sa predavanja profesora Hegrameta.)
     P. Kako su izgledali Hičiji?
     Profesor Hegramet: Niko ne zna. Nikada nismo našli ništa što bi bilo nalik na fotografiju, ili crtež, izuzev dve ili tri mape. Odnosno nijednu knjigu.
     P. Zar oni nisu imali neki sistem za čuvanje znanja, kao, na primer, pismo?
     Profesor Hegramet: Pa, sigurno je da su morali imati. Ali kakav, to ja ne znam. Koliko naslućujem... ali, to je samo nagađanje.
     P. Šta kažete?
     Profesor Hegramet: Pa eto, razmislite o našim sopstvenim metodima čuvanja znanja i kako bi oni bili primljeni u pretehnološkim epohama. Da smo, recimo, Euklidu dali knjigu, on bi mogao da shvati čemu ona služi, mada ne bi mogao da razume šta u njoj piše. Ali šta da smo mu dali kasetu sa magnetofonskom trakom? On ne bi znao šta s njom da radi. Ja nagađam, ne, ja sam ubeđen, da mi raspolažemo nekim "knjigama" Hičija, samo ih kao takve ne prepoznajemo. Šipka načinjena od Hiči-metala. Možda, ona spirala u obliku znaka pitanja koja se nalazi u brodovima čiju funkciju mi uopšte ne znamo. Ovo o čemu govorim nije nova ideja. Kod svih ovih stvari ispitivani su magnetni kodovi, mikrožlebovi, hemijski obrasci - ništa nije otkriveno. Međutim, mi možda nemamo instrument koji nam je potreban da otkrijemo te poruke.
     P. Ima nešto u vezi s tim Hičijima što ja naprosto ne razumem. Zašto su oni napustili sve te tunele i ostala mesta? Kuda su otišli?
     Profesor Hegramet: Gospođice, ja sam vam tu sasvim nemoćan.

     Niko nikada nije uspeo da utvrdi čime se ovi "šeširi" pokreću ili kako se njima upravlja.
     To je bila jedna od stvari zbog koje smo svi bili nervozni: činjenica da ćemo morati da okušamo sreću sa nečim što nikome nije jasno šta je. U bukvalnom smislu nemate kontrolu kad jednom uzletite u brodu Hičija. Kurs leta je programiran u njihovom komandnom sistemu na način koji niko nije uspeo da odgonetne; mogli ste da odaberete jedan kurs, ali kad ga jednom odaberete nema menjanja - a ne znate kuda će vas odvesti kurs koji ste odabrali, isto onako kao što ne znate šta ima u praskavom paketiću dok ga ne otvorite.
     Ali oni su funkcionisali. Još uvek su funkcionisali posle, kako kažu, možda pola miliona godina.
     Prvi momak koji je imao hrabrosti da uđe u jedan brod i da ga pokrene uspeo je. Brod se podigao iz kratera na površini asteroida. Zadimio se, blesnuo, i odleteo.
     A tri meseca kasnije, vratio se noseći izgladnelog unezverenog astronauta, ozarenog trijumfom. Dospeo je bio do jedne druge zvezde! Ušao je u kružnu putanju oko neke velike sive planete opkoljene uskovitlanim žutim oblacima, uspeo da prebaci kontrolnu palicu - i dospeo nazad u istu onu rupu od boginja, uz pomoć programiranih komandi.
     Onda su poslali drugi brod, ovoga puta jedan od onih velikih, šiljatih, u obliku smrčka, sa četvoročlanom posadom i velikom količinom namirnica i instrumenata. Proveli su na putu samo oko pedeset dana. Za to vreme nisu baš dospeli do nekog drugog sunčevog sistema; upotrebili su, u stvari, kapsulu za pristajanje i sišli na površinu jedne planete. Na njoj nije bilo tragova života... ali života je tu nekada bilo.
     Našli su ostatke. Ne brojne. Nekoliko polomljenih starudija u jednom zakutku ispod vrha planine koja je izbegla opštu katastrofu što je zadesila planetu. U radioaktivnoj prašini pronašli su jednu ciglu, jedan keramički zavrtanj, jedan upola istopljeni predmet koji je ličio na nešto poput flaute načinjene od hroma.
     A onda je počela potera za zvezdama... i mi smo joj se pridružili.
IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
mob
Apple iPhone 6s
5.

     Sigfrid je prilično bistra mehanička sprava, ali ponekad ne mogu da razumem šta mu je. Stalno traži da mu pričam o svojim snovima. A onda ja dođem sav ozaren zbog nekog sna za koji znam sigurno da će mu se jako dopasti, nešto kao "velika crvena jabuka za učiteljicu", puna simbola penisa i fetišizma i gnjavaže oko osećanja krivice, a on me razočara. Krene nekim bezveznim putem koji s mojim snom nema nikakve veze. Ja mu sve lepo ispričam, a on onda sedi i pucketa i pišti i zuji neko vreme - u stvari on to ne radi, ali ja to zamišljam dok čekam na odgovor - i zatim kaže:
     "Hajde da se vratimo na nešto drugo, Bobe. Mene interesuju neke stvari koje si ispričao o onoj ženi, Džel-Klari Mojnlin."
     Uzvraćam: "Sigfride, opet si uzalud krenuo tim putem."
     "Ja ne mislim tako, Bobe."
     "Ali ovaj san! Gospode bože, zar ne vidiš koliko je važan? Šta misliš o majčinskom liku u njemu?"
     "Šta misliš kako bi bilo da me ostaviš da radim svoj posao, Bobe?"
     "Mogu li da biram?" kažem zlovoljno.
     "Ti uvek možeš da biraš, Bobe, ali bih ja vrlo voleo da navedem šta si nedavno rekao." Onda zastaje i do mene dopire moj sopstveni glas zabeležen negde na njegovoj traci.
     Govorim:
     "Sigfride, tamo je tako žestok bol i osećanje krivice i patnja sa kojima ja prosto ne mogu da se borim."
     On čeka da ja nešto kažem.
     Posle nekoliko trenutaka progovaram: "Dobar snimak", priznajem ja, "ali ja bih radije govorio o tome kako mi se fiksacija na lik moje majke prikazuje u snu."
     "Meni se čini da bi bilo korisnije da istražimo onu drugu stvar, Bobe. Moguće je da su one u nekoj vezi."
     "Stvarno?" Sav sam se zagrejao da porazgovaram o ovoj teoretskoj mogućnosti na bezličan i filozofski način, ali on me pogađa u živac:
     "Poslednji razgovor koji si imao sa Klarom, Bobe. Molim te, ispričaj mi šta osećaš u vezi s tim."
     "Ispričao sam ti."
     To mi se uopšte ne dopada, to je takvo gubljenje vremena i ja se trudim da mu to jasno stavim do znanja tonom glasa i napetošću tela koje se grči u kaiševima. "To je bilo još gore nego s majkom."
     "Znam da bi radije govorio o majci, Robe, ali molim te, nemoj, ne sad. Pričaj mi o tom događaju u vezi s Klarom. Šta o tome osećaš u ovom trenutku?"
     Pokušavam da dokučim pošteno. Na kraju krajeva, toliko sam u stanju da učinim. Ne moram to, u stvari, da kažem glasno. Ali uspevam da kažem samo: "Ništa naročito."
     Posle male pauze on kaže: "Je li to sve, 'ništa naročito'?"
     "Da. Ništa naročito." Ništa naročito na svesnom planu, u svakom slučaju. Sećam se kako sam se osećao u onom trenutku. Otvaram tu pregradu u sećanju vrlo obazrivo, da vidim kako je bilo. Silazim u onu plavičastu izmaglicu. Gledam pred sobom nejasnu fantom-zvezdu prvi put. Govorim s Klarom preko radio-veze, dok mi Dejn šapuće na uvo... Zatvaram je ponovo.
     "Sve to boli, mnogo, Sigfride", kažem običnim glasom. Ponekad pokušavam da ga prevarim, saopštavajući mu emocionalno nabijene stvari tonom koji biste upotrebili da naručite šoljicu kafe, ali čini mi se da to ne uspeva. Sigfrid obraća pažnju na jačinu i prelive u glasu, ali obraća pažnju i na disanje i pauze, kao i na značenje reči. Jako je bistar, imajući u vidu koliko je glup.
IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
mob
Apple iPhone 6s
6.

     Petorica podoficira iz stalnog odreda, po jedan sa svakog patrolnog broda, potapkaše nas od glave do pete, pregledaše naše dokumente i predaše nas službeniku Korporacije zaduženom za selekciju. Šeri se zakikota kad joj ruski podoficir dotače osetljivo mesto i prošaputa: "Šta misle da krišom unosimo ovamo, Bobe?
     Dao sam joj znak da ćuti. Službenica Korporacije uzela je naše isprave za iskrcavanje od Kineza iz specijalne službe/3 i počela da nas proziva. Bilo nas je ukupno osmoro. "Dobrodošli", rekla je. "Svako od vas, novajlije, dobiće svoga agenta. On će vam pomoći da se smestite, daće vam potrebna obaveštenja, pokazaće vam gde da se prijavite za lekarski pregled i za kurseve. Takođe, predaće vam primerak ugovora koji treba da potpišete. Svakome od vas odbijeno je po hiljadu sto pedeset dolara od sume uplaćene za prelet dovde; to je vaš porez za održavanje životnih uslova za prvih deset dana. Od preostalog iznosa možete podizati novac u svako doba uz popunjeni P-ček. Vaš zastupnik će vam pokazati kako se to radi. Linskot!"
     Sredovečni Crnac iz Baje, Kalifornija, podiže ruku. "Vaš zastupnik je Šota Tarasvili. Brodhed!"
     "Ovde sam."
     "Dejn Mečnikov", reče službenica Korporacije.
     Počeo sam da se osvrćem, ali osoba koja je trebalo da bude Dejn Mečnikov već mi je prilazila. Čvrsto mi je stegao ruku, poveo me, a onda je rekao: "Zdravo."
     Oklevao sam. "Želeo bih da se pozdravim sa svojom prijateljicom..."
     "Svi ste vi smešteni na istom mestu", zagrokta on. "Hajdemo."
     Tako sam dva sata po dolasku na Kapiju imao sobu, agenta i ugovor. Ugovor sam potpisao odmah. Nisam ga čak ni pročitao. Mečnikov je bio iznenađen. "Zar ne želiš da vidiš šta tu piše?"
     "Ne sad odmah." Mislim, šta bih time dobio? Ako mi se ne dopada šta tamo piše, mogao bih da se predomislim, a kakve sam druge opcije imao, zapravo? Biti vasionski istraživač prilično je jezivo. Mrska mi je pomisao da bih mogao da nastradam. Mrska mi je pomisao da moram da umrem, uopšte; da ne budem više živ, da sve prestane, da znam da će svi ti ostali ljudi nastaviti da žive i uživaju u seksu i ostalim stvarima, a da ja neću moći u tome da učestvujem. Ali to mi nije bilo toliko mrsko kao pomisao da se vratim u rudnike hrane.
     Mečnikov se okači kragnom o jednu kuku na zidu moje sobe, da mi ne bi smetao dok sređujem stvari. On je bio zdepast čovek, bledog lica, ne mnogo razgovoran. Nije izgledao vrlo simpatično, ali bar mi se nije podsmevao što sam nova nespretna pridošlica. Na Kapiji vlada gotovo potpuno bestežinsko stanje. Nikada ranije nisam iskusio stanje smanjene sile teže; u Vajomingu toga nema, pa sam stalno pravio pogrešne procene. "Navići ćeš se na to. Imaš li hleba?"
     "Nemam."
     On uzdahnu. Ličio je na Budu onako obešen o zid, sa savijenim nogama.
     Pogleda u brojčanik i reče: "Povešću te na jedno piće kasnije. To je običaj. Samo nije vrlo zabavno pre otprilike dvadeset dva časa. Onda će u "Plavom paklu" biti puno sveta i ja ću te sa njima upoznati. Videćeš šta može da se nađe. Kakav si, običan ili topli brat, a?"
     "Ja sam prilično običan."
     "Sasvim svejedno. Ovde si potpuno slobodan što se toga tiče. Upoznaću te sa svima koje ja znam, a onda se snalazi sam. Bolje da se na to odmah navikneš. Gde ti je plan?"
     "Plan?"
     "Do đavola, čoveče! Plan se nalazi u omotu koji su ti dali."
     Otvarao sam pregrade nasumce dok nisam našao gde sam ostavio taj koverat. Unutra su bili moj primerak ugovora, brošura "Dobrodošli na Kapiju", potvrda za sobu, upitnik o zdravstvenom stanju, koji ću morati da ispunim pre osam, sledećeg dana... i jedan presavijeni tabak hartije koji je, kad se razvije izgledao kao neki dijagram sa upisanim nazivima.
     "To je plan. Možeš li da odrediš gde se nalaziš? Zapamti broj sobe: nivo Bejb, istočni kvadrant, tunel osam, soba pedeset jedan. Zapiši."
     "Već je napisano ovde, Dejne, na potvrdi za sobu."
     "Dobro, nemoj da je izgubiš." Dejn se maši rukom iza vrata, otkači se i pusti da polako padne na pod. "Zašto ne bi prvo sam malo pogledao unaokolo. Naći ćemo se ovde. Ima li još nešto što bi hteo da pitaš sad odmah?"
     Razmišljao sam, dok je on gledao nestrpljivo. "Ovaj ... mogu li da te pitam nešto što je u vezi s tobom, Dejne? Jesi li već bio napolju?"

     UGOVOR
     Ja,........................, koji sam duševno zdrav, ustupam sva prava na sva otkrića i sve što je s njima u vezi, kao i na artefakte, predmete i stvari od vrednosti koje mogu naći tokom mog istraživanja, odnosno koji budu proistekli iz istog, uz pomoć letelice koja mi je stavljena na raspolaganje, odnosno bilo koje informacije koju sam dobio od odgovorne vlasti na Kapiji, neopozivo gore navedenoj odgovornoj vlasti na Kapiji.
     2. Odgovorne vlasti na Kapiji mogu, po svom sopstvenom nahođenju, odlučiti da prodaju, ustupe licencu ili na drugi način raspolažu svim artefaktima, predmetima ili drugim stvarima od vrednosti koje proističu iz mojih aktivnosti prema ovom ugovoru. Ukoliko tako postupe, one se obavezuju da mi isplate 50% (pedeset odsto) svih prihoda ostvarenih takvom prodajom, ustupanjem licence, ili raspolaganjem istih, od iznosa cene koštanja samog istraživačkog putovanja (uključujući moje putne troškove za prelet do Kapije, kao i moje naknadne troškove života za vreme boravka na istoj), kao i 10% (deset odsto) svih budućih prihoda od istih, nakon što gore pomenuti troškovi budu isplaćeni. Pristajem da mi se isplaćuje ukupan iznos za svaku obavezu bilo koje vrste koja prema meni proističe od strane odgovornih vlasti na Kapiji i posebno se obavezujem da neću polagati pravo na dodatne isplate iz bilo kojih razloga u bilo koje vreme.
     3. Neopozivo priznajem odgovornim vlastima Kapije punu kontrolu i ovlašćenje da mogu donositi bilo kakve odluke u vezi sa eksploatacijom, prodajom ili ustupanjem licenci u vezi sa svakim takvim otkrićem, uključujući puno diskreciono pravo odgovornih vlasti Kapije, da udružuju moja otkrića ili druge stvari od vrednosti koje proističu iz ovog ugovora sa tuđim otkrićima i stvarima od vrednosti u cilju eksploatacije, ustupanja licenci, ili prodaje, u kom slučaju meni pripada onaj procenat ostvarene dobiti koji odgovorne vlasti Kapije budu smatrale odgovarajućim; i isto tako priznajem odgovornim vlastima Kapije pravo da odustanu od eksploatacije bilo kog ili svih takvih otkrića ili stvari od vrednosti, na osnovu svog diskrecionog prava.
     4. Oslobađam odgovorne vlasti Kapije svake obaveze prema bilo kakvim potraživanjima od strane mene lično ili u moje ime koje proističu iz bilo kakve povrede, nesrećnog slučaja, ili gubitka bilo koje vrste koje pretrpim u vezi sa mojim aktivnostima prema ovom ugovoru.
     5. U slučaju bilo kakvog spora koji proistekne iz ovog ugovora, saglasan sam da se tumačenje odredaba ugovora izvrši na osnovu zakona, odnosno presedana, koji važe na samoj Kapiji, i da se nikakvi zakoni ili presedani bilo kog drugog pravosuđa neće smatrati relevantnim u bilo kom stepenu.

     "Šest putovanja. U redu, videćemo se u dvadeset dva." On otvori pregibna vrata, bešumno skliznu u zeleno-žutu tamu hodnika i nestade.
     Ja se spustih - vrlo blago, vrlo polako - u jednu pravu stolicu i pokušah da shvatim da se nalazim na pragu svemira.
     Ne znam da li mogu da vam dočaram kako mi je svemir izgledao sa Kapije: kao da sam mlad uz pomoć medicinskog kompleta. Kao ručak u najboljem restoranu na svetu, kad neko drugi plaća račun. Kao devojka koju ste tek upoznali, a kojoj se sviđate. Kao još neraspakovan poklon.
     Ono što prvo uočite na Kapiji to je sićušnost tunela, koji se čine još sićušniji nego što jesu, jer su obrasli nekim biljkama nalik na one koje se gaje u saksijama na prozorima; tu su, zatim, vrtoglavica usled bestežinskog stanja i zadah. Kapiju upoznajete malo po malo. Nema načina da se cela obuhvati jednim pogledom; ona vam je samo jedan lavirint tunela u stenju. Nisam čak siguran da su svi tuneli istraženi. Bez sumnje postoje milje i milje tunela u koje niko nikada ne zalazi, odnosno ne vrlo često.
     Takvi su bili Hičiji. Dočepali su se ovog asteroida, prekrili ga oplatom od metala, izbušili u njemu tunele, napunili ih svim i svačim što su imali - većina ih je bila prazna kad smo mi stigli, baš kao što je i sve ostalo što je ikada pripadalo Hičijima po celoj vasioni. A onda su je napustili, iz ko zna kog razloga, otišli su.
     Približno u središtu Kapije nalazi se Hičitaun. To je pećina u obliku vretena u blizini geometrijskog središta asteroida. Kažu da su Hičiji tu živeli dok su gradili Kapiju. I mi smo tu živeli, u početku, ili negde u blizini, svi mi nove pridošlice sa Zemlje. (I sa drugih planeta. Jedan svemirski brod sa Venere stigao je upravo pre našeg.) Tu se nalazi stambeno naselje kompanije. Kasnije, ako se obogatimo na nekom istraživačkom putovanju, možemo da se preselimo bliže površini, gde je sila teže malo veća i ima manje buke. I što je najvažnije, manje zadaha. Nekoliko hiljada ljudi pre mene udisalo je vazduh koji ja sad udišem, izbacivalo vodu koju pijem i izlučivalo svoje mirise u okolni vazduh. Ljudi se na ovom mestu nisu dugo zadržavali, većina njih. Ali mirisi su još uvek bili tu.
     Nije mi smetao taj zadah. Uopšte mi nije smetao. Kapija je bila moj veliki, unosni zgoditak koji treba da mi donese medicinski komplet, kuću sa devet soba, nekoliko klinaca i mnogo uživanja. Jedan zgoditak sam već izvukao. Bio sam uobražen pri pomisli da imam izglede da izvučem još jedan.
     Bilo je veoma uzbudljivo, mada je u isto vreme bilo i prilično jadno. Ovde nema mnogo luksuza. Za svojih 238.575 dolara dobijate samo prelet do Kapije, hranu za deset dana, sobu i vazduh, brzometni kurs u rukovanju kosmičkim brodom i poziv da se prijavite za prvi sledeći brod koji poleće. Ili za bilo koji brod koji želite. Oni vas ne primoravaju da odaberete neki određeni brod, ili što se toga tiče, uopšte bilo koji brod.
     Korporacija ne ostvaruje nikakav profit u svemu ovome. Sve cene su određene otprilike na nivou koštanja. To ne znači da su bile niske, a svakako ne znači da je ono što ste dobijali bilo dobro. Hrana se sastojala uglavnom od onoga što sam i inače kopao i jeo celog svog života. Stan je bio otprilike veličine ovećeg putnog kovčega, plus jedna stolica, nekoliko ormančića, jedan sto na rasklapanje i jedan viseći ležaj koji možete da razapnete, iz jednog ugla u drugi, kad hoćete da spavate.
     Moji prvi susedi bili su višečlana porodica sa Venere. Bacio sam letimičan pogled kroz poluotvorena vrata. Zamislite! Njih četvoro spavaju u jednoj ovakvoj sobici. Izgleda po dvoje u jednom visećem ležaju, tako što ukrste ležajeve preko sobe. Preko puta je bila Šerina soba. Zagrebao sam na njenim vratima, ali nije se odazvala. Vrata nisu bila zaključana. Niko mnogo ne mari da zaključava vrata na Kapiji, zato što, između ostalog, nema mnogo toga od vrednosti da se ukrade. Šeri nije bila unutra. Odeća koju je imala na brodu bila je razbacana unaokolo.
     Pretpostavio sam da je izišla u razgledanje i poželeh da sam malo ranije došao. Želeo sam da imam društvo za razgledanje. Naslonio sam se na puzavicu koja je rasla na jednom zidu tunela i izvukao mapu.
     Pomoću nje sam stekao izvesnu predstavu o tome šta bi trebalo pogledati. Bilo je punktova označenih kao "Central park" i "Jezero Supirior". Šta li je to? Pitao sam se šta je to "Muzej Kapije", što je zvučalo zanimljivo, kao i "Bolnički terminal", što je zvučalo dosta gadno - kasnije sam doznao da "terminal" znači nešto kao "ispod crte", po povratku sa bilo kog puta na kome ste bili. Korporacija je mora biti znala da taj naziv ima i drugačiji prizvuk; ali Korporacija se nikada nije mnogo trudila da štedi osećanja svemirskih istraživača.
     Ono što sam stvarno želeo bilo je da vidim jedan brod.
     Čim mi se ta misao izbistrila u glavi, shvatio sam da to veoma mnogo želim. Pitao sam se kako da dospem do spoljnjeg omotača, gde su se naravno nalazili dokovi za brodove. Pridržavajući se za ogradu jednom rukom, pokušavao sam da drugom rukom držim mapu razvijenu. Nije mi bilo potrebno mnogo vremena da utvrdim gde sam. Nalazio sam se na petokrakoj raskrsnici koja je, čini se, na mapi bila obeležena kao "Istočno zvezdište Bejb G". Jedan od pet tunela vodio je ka uzlazno-silaznom oknu, ali nisam znao koji.

     DOBRO DOŠLI NA KAPIJU!
     Čestitamo!
     Vi ste jedno od vrlo malog broja lica koje tokom svake godine može postati ortak sa ograničenim pravima u "Preduzećima Kapije, a.d.". Vaša prva obaveza je da potpišete priloženi Ugovor. To ne morate učiniti odmah. Pozivamo vas da ugovor proučite i da potražite pravni savet, ukoliko ga možete dobiti.
     Međutim, sve dok ga ne potpišete, nemate zakonsko pravo da stanujete u stanovima Korporacije, da se hranite u kantini Korporacije, odnosno da pratite obuku na kursevima Korporacije.
     Smeštaj i ishranu možete obezbediti u hotelu "Kapija", koji ima restoran, ukoliko ste ovde gost, ili ukoliko za sada ne želite da potpišete Ugovor.

     KAKO SE IZDRŽAVA KAPIJA
     Radi podmirivanja troškova za održavanje Kapije, sva lica su dužna da plaćaju određeni iznos za boravišnu taksu, u koju ulaze troškovi za obezbeđivanje vazduha, kontrolu temperature, administraciju i ostale troškove.
     Ukoliko ovde boravite kao gost, ovi troškovi se uključuju u vaš hotelski račun.
     Ostala lica iznos dostavljaju poštom. Taksa se može platiti unapred za rok do godinu dana ukoliko se želi. Neplaćanje jednodnevne boravišne takse povlači za sobom trenutno izbacivanje sa Kapije.
     Napomena: Obezbeđivanje broda za prihvatanje izbačenih lica nije zajemčeno.

     Pokušao sam da krenem jednim nasumce, završio u slepom kraku i na povratku zakucao na jedna vrata da bih dobio obaveštenje. Otvorio sam ih. "Izvinite..." rekoh... i stadoh.
     Čovek koji je otvorio vrata izgledao je da je moje visine, ali nije bio. Oči su mu bile u visini mojih očiju. Ali od struka naniže nije bilo ničega. Nije imao noge.
     On nešto reče, ali ga nisam razumeo; nije bilo na engleskom. Bilo je ionako svejedno. Moja pažnja bila je zaokupljena njegovim izgledom. Na sebi je imao prozračnu svetlu tkaninu, pričvršćenu od ručnih zglobova do struka, i lagano je lepršao krilima kako bi se održao u vazduhu. To nije bilo teško pri niskoj sili teže na Kapiji. Ali čovek se iznenadi kad tako nešto vidi. Rekao sam: "Izvinjavam se. Samo sam hteo da pitam kako mogu da stignem do nivoa Tanja." Pokušavao sam da ne piljim u njega, ali nisam uspevao.
     On se smešio, pokazujući bele zube na zboranom, starom licu. Imao je crne oči i ćubu kratke sede kose. Provukao se pored mene u hodnik i rekao na izvrsnom engleskom jeziku: "Da, da. Skrenite na prvom uglu desno. Idite do sledeće zvezdaste raskrsnice, pa skrenite na drugom uglu levo. Videćete oznaku." Bradom je pokazao pravac prema raskrsnici.
     Zahvalio sam mu i ostavio ga da leprša iza mene. Hteo sam da se okrenem, ali to bi bilo neuljudno. Čudno. Nije mi palo na pamet da će na Kapiji biti bogalja.
     Eto koliko sam tada bio naivan.
     Pošto sam njega sreo, upoznao sam Kapiju onako kako je nisam mogao upoznati na osnovu statističkih podataka. Statistički podaci su sasvim jasni i mi smo ih svi proučili, svi mi koji smo ovamo stigli kao svemirski istraživači, kao i svi ostali, kojih je bilo mnogo više, koji su to isto priželjkivali. Sa oko osamdeset odsto letova sa Kapije ljudi se vraćaju praznih ruku. Sa oko petnaest odsto ne vraćaju se uopšte. Znači u proseku, jedna osoba od dvanaest vraća se sa istraživačkog putovanja donoseći nešto od čega Kapija - i čitavo čovečanstvo - može da ostvari neku dobit. Većina ih ionako smatra da su dobro prošli, ako sakupe dovoljno novaca da pre svega plate putne troškove dovde.
     A ako vam se nešto desi dok ste u misiji... pa, to je gadno. Bolnički terminal je opremljen otprilike isto toliko dobro kao i svaka druga ovakva ustanova bilo gde drugde. Ali morate do nje stići da bi vam to nešto vredelo. Može se desiti da na putu provedete više meseci. Ukoliko vam se nešto desi na odredišnoj tački puta - a to se obično tamo dešava - ne može vam se mnogo pomoći sve dok se ne vratite na Kapiju. Dotle već može da bude prekasno da bi vas izlečili, a vrlo verovatno prekasno da uopšte ostanete u životu.
     Za povratak tamo odakle ste došli ne naplaćuje se ništa, uzgred budi rečeno. Svemirske rakete uvek dovoze gore više putnika nego što ih vraćaju. To se naziva rasipanjem.
     Povratno putovanje je besplatno... ali gde da se vratite?
     Otpustio sam silazno uže na nivou Tanja, skrenuo u tunel i naleteo na čoveka s kapom i trakom oko ruke. Policija Korporacije. Stražar nije znao engleski, ali mi je dao znak rukom, a njegove razmere bile su ubedljive; zgrabio sam uzlazno uže, popeo se na sledeći nivo, prešao do drugog okna i ponovo pokušao.
     Jedina razlika bila je u tome što je ovoga puta čuvar znao engleski. "Ovuda ne možete proći", reče on.
     "Samo bih želeo da vidim brodove."
     "Pa dabome. Ne možete. Morate imati plavu značku", reče, potapšavši prstima svoju. "To jest, biti ekspert Korporacije, član letačke posade ili VIP."
     "Ja sam član letačke posade."
     On se zacereka. "Vi ste novi pridošlica, pristigli sa Zemlje, zar ne? Prijatelju, postaćete član posade kad se budete prijavili za let, pre toga ne. Sad se vratite gore."
     Ja rekoh razložno, "Razumete kako se osećam, zar ne? Želeo bih samo da bacim pogled."
     "Ne možete, dok ne završite obuku, osim što će vas dovesti ovamo u toku predavanja. Posle toga, videćete više nego što želite."
     Još malo sam se prepirao, ali on je imao suviše argumenata na svojoj strani. Međutim, dok sam pružao ruku da uhvatim uzlazno uže, tunel kao da se zaljuljao i zvuk nekakve eksplozije dopro mi je do ušiju. Za trenutak sam pomislio da se asteroid raspada. Pogledao sam razrogačeno u stražara, koji je slegao ramenima, dosta neljubazno. "Ja sam samo rekao da ne možete da ih vidite", kazao je, "nisam rekao da ne možete da ih čujete."
     Ja progutah "Auh", ili "Blagi bože," što sam u stvari hteo da uzviknem, i rekoh: "Kuda mislite da ovaj odlazi?"
     "Dođite ponovo kroz šest meseci. Dotle ćemo možda saznati."
     U ovome zaista nije bilo ničega zbog čega bi se čovek osećao ushićen. Pa ipak, ja sam se osećao ushićen. Posle svih onih godina provedenih u rudniku za prizvodnju hrane, evo me ovde, ne samo na Kapiji, nego baš na mestu odakle neki od onih neustrašivih istraživača kosmosa kreću na put koji će im doneti slavu i neverovatno bogatstvo! Šta mari rizik. Ovo je stvarno bio život na samom vrhu.
     Kako nisam mnogo obraćao pažnju šta radim, ponovo sam se izgubio pri povratku. Stigao sam na nivo Bejb sa deset minuta zakašnjenja.
     Dejn Mečnikov je krupnim koracima išao kroz hodnik, prolazeći pored moje sobe. Izgledalo je da me nije prepoznao. Mislim da bi prošao pored mene da nisam ispružio ruku.
     "Uh", zagrokta. "Kasniš."
     "Sišao sam do nivoa Tanja i pokušao da vidim brodove."
     "Uh. Ne možeš dole, sem ako imaš plavu značku ili narukvicu."
     To sam već znao, zar ne? Krenuo sam za njim, ne trošeći energiju na pokušaje da nastavim razgovor.
     Mečnikov je bio bezbojan čovek, izuzimajući izvanredno ukrasnu kovrdžavu bradu koja mu je oivičavala donju vilicu. Izgleda da je bila navoštena, tako da je svaka kovrdža disala za sebe. "Navoštena" nije pravi izraz. Bilo je tu još nešto osim dlaka, ali to nešto nije bilo kruto. Sve se to pokretalo kako se on pokretao, a kad je govorio ili se smešio, mišići pričvršćeni uz viličnu kost nabirali su i opuštali bradu. Napokon se stvarno nasmeši kad stigosmo u "Plavi pakao". Prvo je on častio piće, brižljivo objasnivši da je takav običaj, ali i da je običaj da se časti samo prvo piće. Zatim sam ja častio. Osmeh se pojavio i kad sam ja častio treću turu, mada nije bio moj red.
     U galami koja je vladala u "Plavom paklu" nije bilo lako razgovarati, ali ja sam mu ispričao da sam čuo jedno lansiranje. "Tako je", reče on, dižući čašu. "Nadajmo se da će imati dobar let." Nosio je šest narukvica od Hiči-metala plavičastog sjaja, jedva debljih od žice. Tiho su zveketale dok je ispijao piće.
     "Da li dobro pogađam?" upitao sam. "Po jedna za svaki let u svemir?"
     On ispi preostalu polovinu pića. "Tako je. Odoh sad da igram", reče. Očima sam pratio njegova leđa dok je odlazio pravo prema jednoj ženi u svetlucavom ružičastom sariju. Nije bio veliki kozer, to je sigurno.
     S druge strane, pri tom stepenu buke ionako nije moglo mnogo da se razgovara. Nije moglo ni da se pleše. "Plavi pakao" se nalazio u središtu Kapije, negde u šupljini vretenastog oblika. Rotaciona G sila bila je tako mala da nismo težili više od kilo ili kilo i po; da je neko pokušao da igra valcer ili polku, odleteo bi u vazduh. Igrale su se one srednjoškolske okretne igre bez dodirivanja koje odgovaraju četrnaestogodišnjim dečacima, jer onda ne moraju pod tako oštrim uglom da gledaju u četrnaestogodišnje devojčice sa kojima igraju. Noge vam gotovo stoje u mestu, dok se glava i ruke i ramena i kukovi kreću po svojoj volji. Što se mene tiče, ja volim da dodirujem. Ali ne može se sve imati. Volim da igram, pa bilo kako.

     ŠTA JE KAPIJA?
     Kapija je veštačka tvorevina koju su načinili takozvani Hičiji. Izgleda da je načinjena oko asteroida, odnosno jezgra neke atipične komete. Kada se to dogodilo nije poznato, ali je gotovo sigurno da pada u vreme koje je prethodilo rađanju ljudske civlizacije.
     Unutar Kapije životni uslovi su slični onima na Zemlji, izuzev što je sila gravitacije relativno niska. (Praktično i ne postoji, ali centrifugalnom silom koja potiče od rotacije Kapije postiže se sličan efekat.) Ako ste ovamo stigli sa Zemlje, zapazićete neke teškoće sa disanjem u toku prvih nekoliko dana, usled niskog atmosferskog pritiska. Međutim, parcijalni pritisak kiseonika isti je kao na visini od dve hiljade metara na Zemlji i potpuno je pogodan za sve osobe čije je zdravstveno stanje normalno.

     Ugledao sam Šeri sasvim na drugom kraju sale, sa nekom starijom ženom za koju sam pomislio da je njen agent, i odigrao sa njom jednu igru. "Kako ti se dovde dopada?" vikao sam da nadjačam muziku sa traka. Ona je zaklimala glavom i nešto doviknula, ne znam šta. Odigrao sam potom sa jednom ogromnom crnkinjom, koja je nosila dve narukvice, onda opet sa Šeri, zatim sa jednom devojkom koju mi je utrapio Dejn Mečnikov, očigledno zato što je hteo da je se otarasi, pa onda sa jednom visokom ženom krepkog izgleda sa najcrnjim, najgušćim obrvama koje sam ikada imao prilike da vidim ispod ženske frizure. (Njena kosa je bila zategnuta u dva konjska repa, koji su leteli oko nje pri svakom pokretu). I ona je nosila dve-tri narukvice. A između igara sam pio.
     Stolovi su bili namenjeni grupama od osam ili deset osoba, ali takvih grupa ovde nije bilo. Ljudi su sedeli gde su hteli i zauzimali tuđa mesta ne pitajući da li će se vlasnici vratiti ili neće. Izvesno vreme nekoliko marinaca u brazilskim uniformama sedelo je sa mnom za stolom i vodilo razgovor na portugalskom. Neki čovek sa zlatnom naušnicom mi se pridružio za kratko, ali isto tako nisam razumeo šta govori. (Razumeo sam, međutim, prilično dobro šta je hteo da kaže.)
     Ta nezgoda bila je prisutna sve vreme dok sam bio na Kapiji. Ona uvek postoji. Na Kapiji je kao na međunarodnoj konferenciji kad uređaji za prevođenje otkažu. Dosta se čuje nekakva 'lingua franca', delovi desetak različitih jezika smešanih u jedan, kao na primer "Ecoutez, gospodin, tu es verruckt." Igrao sam dva puta sa jednom Brazilkom, mršavom, crnokosom devojčicom kukastog nosa, ali slatkih smeđih očiju, i pokušao da kažem nekoliko jednostavnih reči. Možda me je razumela. Međutim, jedan od muškaraca sa kojima je bila u društvu, govorio je odlično engleski i predstavio je sebe i puno drugih osoba. Nisam zapamtio nijedno drugo ime, osim njegovog. Francesko Ereira. On me je častio pićem i pustio da ja častim jednu turu za celu grupu, a onda sam shvatio da sam ga već video: on je bio jedan od onih iz specijalne službe koji su nas pretresali kad smo stigli.
     Dok smo o tome pričali, Dejn se nagnuo nada mnom i zabrundao mi u uvo: "Idem da se kockam. Do viđenja, sem ako zaista ne želiš i ti da pođeš."
     To nije bio baš najljubazniji poziv koji mi je ikada upućen, ali buka u "Plavom paklu" postajala je prejaka. Krenuo sam za njim i otkrio da postoji kompletna kockarnica odmah pored "Plavog pakla", sa stolovima za "ajnc" i poker, sa ruletom koji se sporo okreće i ima veliku masivni kuglicu, sa stolovima za igru sa dve kocke, kojima je potrebna čitava večnost da se zaustave, i čak ograđenim prostorom za igranje bakare. Mečnikov se uputio ka stolovima za "ajnc" i počeo da dobuje prstima po naslonu stolice jednog od igrača, čekajući da se neko mesto oslobodi. Tada je otprilike primetio da sam i ja pošao sa njim.
     "Oh." Pogledao je po sali. "Šta voliš da igraš?"
     "Sve sam to igrao", kazao sam, izgovarajući reči pomalo nerazgovetno. A pomalo i hvalisavo. "Možda malo bakare."
     Pogledao me je prvo s poštovanjem, zatim sa smeškom. "Pedeset je najmanja suma."
     Preostalo mi je pet ili šest hiljada dolara na računu. Slegao sam ramenima.
     "Hoću da kažem pedeset hiljada", reče on.
     Zagrcnuo sam se. On rasejano nastavi, prilazeći iza leđa jednog igrača čija je gomila čipova bila gotovo iscrpena. "Možeš da kreneš sa deset dolara na ruletu. Stotka je najmanji iznos za većinu drugih igara. A da, ima tu negde automat u koji se ubacuje po deset dolara, čini mi se." On krenu ka slobodnoj stolici i posle toga ga više nisam video.
     Posmatrao sam jedan trenutak i video da devojka sa crnim obrvama sedi za istim stolom, zadubljena u svoje karte. Nije digla pogled.
     Shvatio sam da ovde neću moći mnogo da se kockam. U istom trenutku takođe sam shvatio da neću moći da platim ni sve ono piće kojim sam čašćavao, a onda sistem mojih unutrašnjih senzora poče da me opominje koliko sam čaša u stvari popio. Poslednje što sam shvatio bilo je da moram da se vratim u svoju sobu, što pre.

     SILVESTER MEKLEN:
     OTAC KAPIJE
     Kapiju je otkrio Silvester Meklen, istraživač iz tunela na Veneri, koji je pronašao jednu svemirsku letelicu Hičija u ispravnom stanju u jednom prokopu. On je uspeo da je dopremi do površine i da njome preleti na Kapiju, gde se ona sada nalazi u doku 5-53. Na nesreću, Meklen nije bio u stanju da se vrati natrag i, mada je uspeo da svoje prisustvo signalizuje na taj način što je zapalio rezervoar za gorivo iz kapsule za spuštanje svog broda, umro je pre nego što su istraživači dospeli na Kapiju.
     Meklen je bio hrabar i snalažljiv čovek i plaketa u doku 5-53 čuva uspomenu na jedinstvenu uslugu koju je on učinio ljudskom rodu. Crkvene obrede održavaju u odgovarajuće vreme predstavnici različitih vera.
IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
mob
Apple iPhone 6s
7.

     Nalazim se na dušeku i nije mi vrlo udobno. Mislim, u fizičkom smislu. Izdržao sam jednu operaciju ne tako davno i konci se verovatno još nisu resorbovali.
     Sigfrid kaže: "Razgovarali smo o tvom poslu, Bobe."
     To je dosadno. Ali bezbedno. Kažem: "Mrzeo sam svoj posao. Ko ne bi mrzeo rudnike hrane?"
     "Ali si ga se držao, Bobe. Nikada nisi čak ni pokušao da radiš nešto drugo. Mogao si da pređeš na uzgajanje morskih riba, recimo. A školovanje si napustio."
     "Hoćeš da kažeš da sam se bio zaglavio na jednom mestu?"
     "Neću ništa da kažem, Bobe. Pitam tebe šta osećaš."
     "Pa, pretpostavljam da u izvesnom smislu jesam. Razmišljao sam o tome da nešto promenim. Razmišljao sam mnogo o tome", kažem, sećajući se kako je bilo u onim lepim prvim danima sa Silvijom. Sećam se kako sam sa njom sedeo u pilotskoj kabini parkirane jedrilice jedne januarske noći - nismo imali kuda da odemo - i kako smo razgovarali o budućnosti. Šta ćemo da radimo. Kako ćemo da se iskobeljamo. Tu nema ništa zanimljivo za Sigfrida, koliko se meni čini. Ispričao sam Sigfridu sve o Silviji, koja se na kraju udala za nekog akcionara. Ali nas dvoje smo prekinuli mnogo pre toga. "Pretpostavljam", kažem, prekidajući ova razmišljanja i pokušavajući da za svoje pare izvučem što više iz ove seanse, "da sam osećao nekakav nagon za smrću."
     "Voleo bih da ne upotrebljavaš psihijatrijske izraze, Bobe."
     "Ti razumeš šta hoću da kažem. Shvatio sam da vreme odmiče. Što duže budem ostao u rudnicima, to će teže biti da se odande izvučem. Ali ničeg boljeg nije bilo. A ovde sam imao kompenzaciju: svoju devojku, Silviju, majku, dok je bila živa. Prijatelje. Čak i ponešto za razonodu. Jedriličarstvo. Sjajno je kad prelećeš preko brda, a kad si dovoljno visoko Vajoming i ne izgleda tako loše i jedva se oseća miris nafte."
     "Pomenuo si svoju devojku, Silviju. Jesi li se slagao s njom?"
     Oklevao sam, trljajući se po trbuhu. Imam sad gotovo pola metra novih creva unutra. Strašno mnogo koštaju, te stvari, a ponekad imaš utisak da prethodni vlasnik traži da mu ih vratiš. Pitaš se koji je to čovek bio. Ili koja žena. Kako je umro. Ili da li je umro? Da li je možda još živ, ali je tako siromašan da prodaje svoje sopstvene delove, kao što sam čuo da zgodne devojke prodaju svoje lepe grudi ili uši?
     "Da li si lako mogao da se sprijateljiš sa devojkama, Bobe?"
     "Sada mogu, sasvim dobro."
     "Ne sada, Bobe. Čini mi se da si rekao da se nisi dobro snalazio kao dete."
     "Zar se iko dobro snalazi kao dete?"
     "Ako te dobro razumem, Robi, ti postavljaš pitanje da li se iko seća detinjstva kao savršeno srećnog i jednostavnog razdoblja, i naravno odgovor je 'ne'. Ali neki ljudi izgleda više osećaju posledice toga u životu."
     "Da. Čini mi se, sad kad razmišljam o tome, da sam se pomalo pribojavao svojih vršnjaka - izvini, Sigfride! Mislim druge dece. Oni kao da su se svi međusobno poznavali. Imali su šta jedni drugima uvek da ispričaju. Tajne. Zajednička iskustva. Ono što ih je zanimalo. Ja sam bio usamljen."
     "Ti si bio jedinac, Robi?"
     "To znaš. Da. Možda je to bio razlog. I otac i majka su bili zaposleni. I nisu voleli da se igram u blizini rudnika. Opasno. Pa i bilo je stvarno opasno za decu. Možeš da se povrediš oko onih mašina, ili čak ako ima neko klizavo mesto na šljaci ili ako negde izlazi otrovni gas. Mnogo sam sedeo kod kuće, gledao zabavne programe, preslušavao kasete. Jeo sam. Bio sam debelo dete, Sigfride. Voleo sam sve one skrobaste, slatke stvari prepune kalorija. Oni su me potpuno razmazili, kupujući mi više hrane nego što je bilo potrebno."
     Još uvek sam razmažen. Sada jedem daleko bolju hranu, od koje se toliko ne goji, oko hiljadu puta skuplju. Jedem pravi kavijar. Često. Doprema se vazdušnim putem iz akvarijuma u Galvstonu. Pijem pravi šampanjac, jedem maslac... "Sećam se kako sam ležao u postelji", kažem, "mislim da sam bio vrlo mali, možda sam imao tri godine. Imao sam medu koji govori. Nosio sam ga u postelju i on mi je pričao pričice, a ja sam u njega zabadao olovke i pokušavao da mu iščupam uši. Voleo sam tu igračku, Sigfride."
     Zastajem, a Sigfrid odmah uskače. "Zašto plačeš, Robi?"

     507 IRRAY. ZRELOST. IDI NA 26.830
     *M88 26.835
     508 ,C, Možda se zrelost sastoji u tome 26.840
     da želiš ono što sam želiš, 26.845
     Umesto ono što ti neko 26.850
     drugi kaže da treba da 26.855
     želiš. 26.860
     511 IZBACI O AKO O IDI NA && 26.865
     512 ,S, Možda, Sigfride, drago staro 26.870
     limeno božanstvo, ali osećati 26.875
     se zreo je osećati se mrtav. 26.880

     "Ne znam!" Kukam na sav glas dok mi se suze kotrljaju niz lice, i gledam na sat, a skakutave zelene cifre mreškajumi se kroz suze. "Oh", kažem, sasvim običnim glasom, i sedam, dok mi se suze i dalje kotrljaju niz lice, ali se slavina zavrnula, "sad zaista moram da idem, Sigfride. Imam sastanak. Ona se zove Tanja. Lepotica. Hjustonski simfonijski orkestar. Voli Mendelsona i ruže, a ja želim da vidim da li mogu da nađem one hibridne, tamnoplave, koje će se slagati s njenim očima."
     "Robe, preostalo nam je još skoro deset minuta."
     "Nadoknadićemo to drugi put." Znam da on to ne može, pa brzo dodajem, "Mogu li u kupatilo? Neophodno mi je."
     "Hoćeš da izlučiš svoja osećanja, Robe?"
     "Nemoj da si toliko pametan. Znam šta hoćeš da kažeš. Znam da to liči na tipičan mehanizam supstitucije..."
     "Robe."
     "... u redu. Mislim, izgleda kao da hoću da se izvlačim. Ali časna reč, moram da idem. U kupatilo, mislim. I u cvećaru. Tani je nešto posebno. Fina ličnost. Ne govorim o seksu, ali i to je sjajno. Ona ume da g... Ona ume..."
     "Robe? Šta pokušavaš da kažeš?"
     Uzimam dah i nekako uspevam da kažem: "Ona je sjajna u oralnom seksu, Sigfride."
     "Robe?"
     Prepoznajem taj ton. Sigfridov repertoar glasovnih modulacija je prilično veliki, ali sam naučio da neke od njih razlikujem. On misli da je nagazio na neki trag.
     "Šta je?"
     "Bobe, kako se kaže kad žena upražnjava oralni seks?"
     "Oh, za ime boga, Sigfride, kakva ti je to pa sad glupa igra?"
     "Kako se to kaže, Bobe?"
     "Ah! Ti znaš isto koliko i ja."
     "Molim te reci mi kako ti to zoveš, Bobe?"
     "Kaže se, na primer, 'ona me jede'."
     "Kakav još izraz postoji, Bobe?"
     "Ima ih puno" 'Daje glavu', to je jedan. Mislim da sam čuo hiljadu različitih izraza za to."
     "Koji su ti drugi, Bobe?"
     U meni su se gomilali srdžba i bol i sve je to sad proključalo. "Nemoj sa mnom da igraš te ogavne igre, Sigfride!" Boli me stomak i bojim se da ću se unerediti. To je kao da sam opet malo dete. "Za ime boga, Sigfride! Kad sam bio mali razgovarao sam sa svojim medom. Sad mi je četrdeset pet godina i još uvek razgovaram sa nekom glupom mehaničkom spravom kao da je živa!"
     "Ali ima još neki drugi izraz, zar ne, Bobe?"
     "Ima ih na hiljade! Koji od njih hoćeš?"
     "Hoću onaj izraz koji si nameravao da upotrebiš, ali nisi. Molim te pokušaj da ga izgovoriš. Taj izraz ti znači nešto posebno, tako da te reči ne možeš da izgovoriš bez napora."
     Padam natrag na dušek i sada istinski plačem.
     "Molim te kaži to, Bobe. Kakav je to izraz?"
     "Proklet bio, Sigfride! Guta! Tako je! Guta, guta, guta!"
IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Idi gore
Stranice:
2 3 ... 9
Počni novu temu Nova anketa Odgovor Štampaj Dodaj temu u favorite Pogledajte svoje poruke u temi
Trenutno vreme je: 29. Mar 2024, 07:34:16
nazadnapred
Prebaci se na:  

Poslednji odgovor u temi napisan je pre više od 6 meseci.  

Temu ne bi trebalo "iskopavati" osim u slučaju da imate nešto važno da dodate. Ako ipak želite napisati komentar, kliknite na dugme "Odgovori" u meniju iznad ove poruke. Postoje teme kod kojih su odgovori dobrodošli bez obzira na to koliko je vremena od prošlog prošlo. Npr. teme o određenom piscu, knjizi, muzičaru, glumcu i sl. Nemojte da vas ovaj spisak ograničava, ali nemojte ni pisati na teme koje su završena priča.

web design

Forum Info: Banneri Foruma :: Burek Toolbar :: Burek Prodavnica :: Burek Quiz :: Najcesca pitanja :: Tim Foruma :: Prijava zloupotrebe

Izvori vesti: Blic :: Wikipedia :: Mondo :: Press :: Naša mreža :: Sportska Centrala :: Glas Javnosti :: Kurir :: Mikro :: B92 Sport :: RTS :: Danas

Prijatelji foruma: Triviador :: Domaci :: Morazzia :: TotalCar :: FTW.rs :: MojaPijaca :: Pojacalo :: 011info :: Burgos :: Alfaprevod

Pravne Informacije: Pravilnik Foruma :: Politika privatnosti :: Uslovi koriscenja :: O nama :: Marketing :: Kontakt :: Sitemap

All content on this website is property of "Burek.com" and, as such, they may not be used on other websites without written permission.

Copyright © 2002- "Burek.com", all rights reserved. Performance: 0.095 sec za 18 q. Powered by: SMF. © 2005, Simple Machines LLC.