Farmaceutske kompanije troše godišnje milijarde dolara na istraživanje novih lijekova, a veliki procenat tih istraživanja otpada na lijekove protiv malignih bolesti. Da bi neki lijek uopšte bio potvrđen kao zvaničan , mora da prođe i fazu kliničkog istraživanja koja podrazumijeva da se isti da pacijentima oboljelim od tumora. Dakle, lijek nije zvanično registrovan, nego se time istražuju njegovi efekti kod te bolesti. Da nije te faze kliničkog istraživanja, nijedan lijek ne bi bio u prometu. Dakle, postoji šansa da neka farmaceutska kuća ponudi pacijentu i ljekaru da isprobaju taj lijek pri čemu ljekar vjerovatno do tog trenutka nije ni čuo za tu terapijsku mogućnost niti je dužan da zna za nju. Podrazumijeva se da time ne insinuiram pozitivan terapijski ishod, nego samo da se ne može reći pacijentu sa stoprocentnom sigurnošću 'E vidite, vama savremena medicina nikako više ne može da pomogne'. Na to mislim kad kažem 'sjutra'.

I nije tačno da se za bilo koji kancer može sa sigurnošću reći koliko tačno vremena ostavlja pacijentu da živi. U medicini ne važi da su dva i dva četiri, u medicini više važi da su dva i dva...recimo slovo A, ili tako nešto.

Poenta eutanazije ili asistiranog samoubistva ili asistirane smrt je:

a) pacijent ili njegova porodica zeli da sacuva dostojanstvo bolesnika (oni koji su prosli kroz to, znaju o cemu govorim),
b) pacijent ili njegova porodica ne zele da snose teret bolesti...

I uvek postoji to pitanje - sta ako se pronadje lek sutradan, ali... sanse da ce se to desiti su male...

Znam ja šta je poenta, nego govorim o nedoumicama koje se nameću. Ranije neizlečivi tumori, limfomi, leukemije se danas dosta uspješno tretiraju. Ranije je biti HIV pozitivan značilo smak svijeta...Danas takve osobe mogu da , uz odgovarajuću terapiju, žive nekoliko decenija bez ikakvih simptoma i problema.
Šanse možda mogu biti male, ali ipak postoje.

Evo jedan primjer da navedem,da se ne svodi sve na tumore i dugogodišnje kome...šta sa osobama koje su dugo godina ili čak cio život paralizirane? To su takođe ogromne muke,ne bolne,već psihičke.Takve osobe cio svoj život ovise o drugima,a takvim osobama često na pamet dolazi da su teret osobi koja se brine o njima te često znaju i tražiti da ih se ubije,ne od doktora već upravo od onih koji se o njima brinu...Šta u takvim slučajevima? Mislim da ta osoba tad ne govori svoju želju,već preklinje i moli.Teško je gledati da drugi uživaju u životu,a tebe se sjete samo kad si gladan,žedan i kad treba da se obave higijenske potrebe.Možda zvuči ružno,ali iskreno,kome ne bi bilo teško....Možemo li to uopšte nazvati životom jer tu su šanse za lijek nikakve?

Ne paralizovan nego osobe koje trpe neizlecive bolove. Paraliza ne boli. Biti biljka ne boli. li trpeti neizdrzive bolove tipa metastaza na mozgu - toj osobi treba pomoci i "ugasiti" je.

Izvršiti eutanaziju nad paralizovanim osobama? Hitler bi bio ponosan na tebe.

Mozda ne zna da paraliza ne boli. Ili je mislila na kvadriplegicare.

Pa i da je osoba kvadriplegičar...To što ne može da napravi nijedan pokret, ne znači da ta osoba ne posjeduje svijest, emocije i sve ostalo što ljudsko biće čini - ljudskim bićem.

Jeste, ali te osobe cesto prati niz drugih opakih bolesti , pa problem gutanja i disanja. Ne kazem da imaju pomucenu svest ali nemaju kako njome da se sluze. Tu bih glasala za eutanaziju ako je osoba saglasna.

A šta je sa njim, i njemu treba injekciju ubrizgati?

http://en.wikipedia.org/wiki/Stephen_Hawking