Ne znam da li si procitao ali napisala sam:


Dakle dobro sagledati sve cinjenice sto se bolesti, lecenja, kvaliteta zivota tice i videto koje su opcije ostale. AKo osoba koja je bolesna ima zdrav i nepomucen um ona bi mozda mogla da se odluci i eventualnom prekidu njenog zivota.

Moja poenta je u tome da je vrlo teško iznaći kriterijume za prekid života na taj način. Jednostavno, teško je vjerovati moralnom sudu nekog tamo ljekara ili pravnika koji odluči da okonča život pacijenta. Ne mogu vjerovati ni u stoprocentno dobre namjere porodice koja ne želi da više da gleda kako njen član pati; je li tu u pitanju prevaga sebičnosti ili huamanosti? S druge strane, terapijske mogućnosti su veće svakim danom.
Eutanazija je vrlo zamršena problematika, sa svih aspekata, zato je i neriješena pravna regulativa u vezi s njom.

Nemogućnost kretanja uopšte bilo kog mišića,dakle samo mrdanje očima,i nejasan govor (a nekad ni to),dovodi do teško psihičkog stanja ali i posljedice na osobe koje su u prisustvu.Ja volim život i svakako stojim pri tome da treba da se bilo koji čovjek bori za život i da mu se pomogne najviše što može.Život,ne vegetaciju.Naravno, niko ne želi da umre, ali kada bol, bilo psihička ili fizička postanu toliko jaka, smrt se ne čeka, ona se doziva.Naravno paraliza ne boli fizički,ali psihički itekako.Mislite da ne boli biti 30 godina prikovan za krevet,i da ta osoba ne proživaljava muke...
Nikad ne bih odlučivala o nečijem životu,pristajala na to da se pomogne da se nekom "olakša smrt",ali ne bih ni osuđivala onog ko to čini.Niko ne zna kakve su to situacije,a kamo sreće da ih i nema.

Kako ti, ili ja, ili bilo ko može prosuditi o psihičkoj patnji neke osobe, na osnovu kojeg kriterijuma, koja jedinična mjera služi za iskazivanje patnje?

Naravno ,niko ne može da zna koliko neko pati,ni psihički ni fizički.

Pa pazi ...bol je individualna stvar a odluka o prekidu zivota nije lagana. Cisto sumnjam da bi neko tek tako izjavio kako vise ne moze i da zeli da umre. Moj tata je posle 6 meseci patnje i skkorog otkazivanja bubrega imao kreatinin 500 koji je na njega uticao kao da ima 50 000 vrednosti i jedva su ga primili na dijalizu. Sto je za nekoga malo za drugoga je mnogo. I obratnno.

Secam se kumicine mame koja je zavijala od bolova da je cuje treca kuca.

Mislim da svako ima pravo na odluku da prekine svoj zivot.

I onda, zašto bi čovjek donio tu odluku da eutanizira nekog kvadriplegičara samo zato što on misli da je njemu loše i neizdrživo?


O da, izjavio bi. Kad čovjek trpi neke jake bolove, naravno da će mu i takve ideje pasti na pamet. Čim bolovi
popuste, zbog terapije, samog toka bolesti...promijeniće mišljenje.


Vrlo problematično pitanje...Upravo zbog neke teške bolesti, osoba nije pri najčistijoj svijesti..zašto onda da se posluša ta njena želja?

Ne,nisi me razumio.Naravno da niko ne može da  eutanizira nekog kvadriplegičara ili bilo koga,bez pristanke te osobe,jer niko ne može da zna kako se ko osjeća,ali ako ta osoba to izjavi,onda već da...Kao šte reče Sandra,ne pristaje niko na smrt tek tako.Rekao si da bi i možda ta osoba pristala zbog jakih bolova,pa znači i utiču na njegovo psihičko stanje,misliš da u jednom trenutku takva osoba neće odlučiti da izvrši samoubistvo kad opet bude imala takve bolove?Da neće dignuti ruku na sebe,što je mnogo teže?
Djed mi je izvršio samoubistvo 2009. godine.Imao je problema sa bubrezima,došlo je do zatajenja.Upućen ja na biopsiju bubrega,nakon boravka jednog dana u bolnici,odustao je.Vratio se kući,svi smo ga molili i ubjeđivali da dijaliza možda i nije potrebna (nismo ni znali pravo stanje jer upravo bez biopsije i nije moguća kompletna analiza).Pri povrtaku iz bolnice,rekao je da mu doktor da injekciju,na što smo mi reagovali zaprepašteno,naročito moj otac,a nakon toga je rekao par puta baki da će sebi presuditi,neće da se pati.Naravno sve moguće predmete opasnosti smo sklonili,baka ga je pazila,kroz priču smo pokušavali da navedemo da mu je moguć oporavak itd.No međutim kroz par dana,djed se mijenja,i ono što nikad neću zaboraviti,jednom mi je rekao da ga ugušim preko noć,misliš da na mene kao njegovu unuku to nije imalo uticaja.E sad,ovo bitno,hoću da kažem da je bio svjestan da hoće da umre...svako jutro bi već bio budan kad sam ja odlazila od kuće,no to jutro nije ustao (danas mislim da je to zbog toga što bi mu bilo teško da se oprosti od mene,a već je i emocionalno bio dotučen),majku je ispratio,i par puta je pitao kad dolazi kući (kako ne bi ona naišla na...),baka je otišla do podruma na par minuta (računajući na to se djed u zadnje vrijeme jako teško kretao većinom je ležao,tako da 2 min neće moći ni od kreveta),međutim djed je u te dvije min,stigao do garaže i objesio se.Samo je baka bila kod kuće,jasno je išao na to da mi ostali ne budemo tu...Hoću da kažem,da mi ne možemo da znamo kako se ko osjeća,ali ako ta osoba jasno izjasni,možda je i to "lakši" način,i za bolesnika i za njegove voljene.Problem je u tome,što bi svako prvo pomislio,psihički nije ok jer hoće da se ubije...Moj djed je bio svjestan svega,noćima je često baki govorio da se brine o nama,svaki put kad sam s njim razgovarala poželio mi je svu sreću,da čuvam zdrvalje i mnogo toga. Naravno kod nekih bolesti dolazi i do psihičkog gubljenja.Nemoguće je procjeniti kako je najbolje odreagovati u takvim situacijama.
Ne osuđujem samoubice,ne osuđujem one koji pristaju na eutanaziju niti one koji to izvršavaju.Svako ima pravo na život,ali smatram da isto tako ima pravo na smrt.

glasao 

@aurena
Naravno, žao mi je zbog tvog dede.

Ono što meni upada u oči čitajući tvoju priču..je to da tvoj deda je upao u depresiju..samim tim njegovo rasuđivanje se dovodi u pitanje. Sama kažeš da je postojala mogućnost dijalize (ako sam dobro shvatio), a šta ima loše u njoj? Pokušavam samo da bacim drugačije svijetlo na čitav događaj, ne shvati me pogrešno. Dosta elemenata iz tvoje priče me navodi na ovo što sam rekao, da je imao depresiju. Samim tim, kako dopustiti nekome s depresijom da odlučuje o kraju svog života kad se zna da je jedan od elemenata te bolesti smanjena volja za životom (smanjena volja za životom je patološki poremećaj, isto kao visok šećer ili neki druga fizička karakteristika koja se može brojčano izraziti)?  Neki ljudi su borci, neki odmah odustanu od borbe, a neki se prepuste očaju, kao tvoj deda. Zar ti se ne čini da time njegovo rasuđivanje...nije validno?

Ne umanjujem ovom pričom tvoju žal zbog gubitka člana porodice.