Dubravka Ugrešić: "Konfiskacija pamćenja"

Čto by stalo sve ponjatno
Nado načat' žit' obratno
[A. Vvedenskij]1



1.
Poznavala sam ih jer sam za studentskih dana prijateljevala s njihovim sinom. "Hodali" smo, tako se to onda zvalo. Stanko i Vera stanovali su u malenu dvosobnom stanu u centru Zagreba. Stanko je bio umirovljeni oficir Jugoslavenske narodne armije, Vera domaćica. U Zagreb su došli iz Bosne. Stan je nalikovao na mali muzej jugoslavenske svakodnevnice. Po zidovima su visjele slike s punašnim ljepoticama koje su lješkarile na obalama romantičnih jezera prenapučenih lopočima i labudovima. Na televizoru se kočila venecijanska gondola, na hladnjaku drvene čaplje (najpopularniji jugo-suvenir kojim su godinama, od "Triglava do Đevđelije", trgovali uglavnom Cigani). Titova slika visjela je na zidu uz obiteljske fotografije. Sjajnu polituru teškog namještaja od orahovine (spavaće sobe prve poslijeratne jugoslavenske proizvodnje!) čuvali su od oštećenja ručno izvezeni "tabletići" od ukrasnog konca. Kutije ukrašene školjkama i drugi morski suveniri s natpisima ("Uspomena iz Makarske", "Uspomena s Cresa"...) bili su neka vrsta dnevnika s ljetovanja. Bile su to, naime, godine kada se svako ljeto išlo na more. Na radnička sindikalna ljetovanja, dakako.

Na policama su u miroljubivu suživotu stanovale različite knjige: te koje je čitao moj prijatelj (Schopenhauer, Kant, Hegel, Nietzsche, Kierkegaard...) Stankove (knjige o Titu, monografije o Jugoslaviji i Narodnooslobodilačkoj borbi...) i one Verine knjige (jeftini, boširani "hertz-romani").

Stan nije bio samo ispunjen stvarima nego i ljudima, baš kao kakva kolodvorska čekaonica. Kroz stan su prolazila bučna susjedska djeca; došla bi se napiti vode i uzeti krišku kruha namazanog Verinim domaćim pekmezom. Svakodnevno su navraćale Verine prijateljice, na "kavicu" i "trač-partiju". Dolazile su i naše kolege, studenti, neki bi usput sa Stankom odigrali partiju šaha i popili čašicu domaće bosanske "šljive".

Vera je u spavaćoj sobi pod masivnim bračnim krevetom od orahovine držala zimnicu. Tamo su uredno složene stajale staklenke s pekmezom, kiselim krastavcima, paprikom, ajvarom i vreće s krumpirom i lukom. Jednom me Vera pozvala u spavaću sobu, izvukla ispod kreveta plastičnu kutiju sa zemljom i ponosno mi pokazala svježe iznikle sadnice rajčice. Vera je svaki dan pekla bosanske pite i hranila susjede, prijatelje, susjedsku djecu, svakoga tko bi svratio. A svraćali su mnogi, privučeni životom (i očaravajućim kulturnim sinkretizmom!) koji je veselo ključao u malom stanu kao voda u čajniku.

A onda su djeca (Stanko i Vera imali su osim sina i kćerku) završila studij i napustila kuću. Brinući se za svoje roditelje djeca su pronašla drugi, veći i udobniji stan i - preselila roditelje. Kad sam došla da ih vidim, Vera je briznula u plač optužujući djecu da su joj oduzela njezine stvari, njezine suvenire, njezin namještaj, sve su joj oduzela, samo je, eto, jednu stvar uspjela spasiti. I Vera me povela u modernu spavaću sobu i izvukla ispod kreveta sliku s punašnim ljepoticama koje su lješkarile na obali romantična jezera prenapučena lopočima i labudovima.
- Držim je pod krevetom. Djeca mi ne daju da je objesim na zid... - rekla je uvrijeđeno poput djeteta.

Vera je i dalje pekla bosanske pite, samo što nitko više nije dolazio. Stanko je svaki dan zvao ljude na partiju šaha i bosansku "šljivu", ali ljudima nekako nije bilo usput, ili im se više nije igrao šah. Da, stan je svakako bio veći i bolji, ali je s prelaskom na bolje život definitivno promijenio okus.

Stanku i Veri je u ime ljepše budućnosti "konfiscirana" njihova imovina, zalog njihova afektivna pamćenja. Dvoje starih ljudi našli su se, poput riba na suhom, bez svog prirodnog okoliša. Ljudi nisu ribe, pa tako Stanko i Vera nisu umrli, ali su, tako mi se barem učinilo kad sam ih posjetila, nekako naglo ostarjeli...

1 Stihovi ruskog avangardnog pjesnika Aleksandra Vvedenskoga sadrže šaljivu poruku da treba početi živjeti unazad kako bi nam sve postalo jasno.

2.
Putujući, znala sam se zadesiti među ljudima koji bi u nekom trenutku s neobično toplim nadahnućem pričali o stvarima koje ja ne bih razumjela. Tako sam se jednom zadesila u društvu američkih znanaca koji su pričali o dječjim knjigama, njihovu zajedničkom kulturnom nasljeđu.

- A moja je omiljena knjiga bio Winnie The Pooh... - rekla sam, slagavši u tom trenutku. Pooh je tek mnogo kasnije, kad sam već bila odrasla, postao mojim omiljenim književnim junakom.

Moji znanci uputili su mi začuđene poglede. Uopće se nije govorilo o Milneovoj knjizi. Iako sam u Americi bila mnogo puta, najednom sam se obrela na posve nepoznatu tlu. Bila sam u tom trenutku apsolutni stranac, biće s druge planete. I tom je strancu, koje li gnjavaže, trebalo objasniti nešto što gotovo nikada nismo u prigodi objašnjavati. Nešto poput činjenice da su jedan i jedan - dva.

Prije nekog vremena zadesila sam se u društvu holandskih prijatelja. Nakon ugodna razgovora o ovome i onome, moji holandski prijatelji i ja pali smo u euforiju otkrivši u razgovoru da i ja i oni, svatko sa svoje strane, gledamo godišnji natjecaj za pjesmu Evrovizije. Spomen glupoga televizijskog spektakla izazvao je kod odraslih ljudi djetinjasto veselje. I atmosfera je najednom postala toplija i opuštenija. Bili smo u tom trenutku obitelj, evropska obitelj.

Putujući, otkrila sam da moji američki, holandski, engleski prijatelji i ja lako razgovaramo o mnogočemu - o knjigama i izložbama, o filmovima i kulturi, o politici i svakodnevnom životu - ali na kraju ipak ostaje komad nedjeljiva prostora, komad života kojeg je nemoguće prevesti, iskustvo koje je obilježio zajednički život u određenoj zemlji, u određenoj kulturi, u određenom sistemu, u određenu povijesnu trenutku. Taj nedjeljivi i neprevodivi sloj u nama aktivira se na Pavlovljevo zvonce. I mi nepogrešivo slinimo ne znajući pravo zašto. Taj nepoznati prostor u nama nešto je poput zajedničkog "djetinjstva", topao teritorij zajedništva neke grupe ljudi, prostor rezerviran za buduću nostalgiju. Pogotovo ako nam se u životu desi da nam taj prostor nasilno oduzmu.

3.
Postoji stari vic o Škotima koji, kad se nađu zajedno, uzvikuju brojeve i smiju se brojevima, umjesto ispričanim vicevima. Čemu trošiti suvišne riječi.

Ja, koja držim da s lakoćom prelazim kulturne granice, ipak zamjećujem da možda s većim interesom komuniciram sa "Zapadnjacima", ali posve sigurno s većom lakoćom s "Istočnjacima". Nekako ispada da se znamo i kad se ne znamo, da lakše lovimo nijanse, da znamo kada lažemo čak i kada izgleda da govorimo istinu. U razgovoru ne rabimo fusnote, suvišne su, dovoljno je spomenuti "Zlatno tele" i usta se već rastežu u osmijeh.

Susret s "Istočnjakom" je često susret s našom vlastitom, već zaboravljenom prošlošću. Sretala sam Ruse koji su mi srdačno spominjali Radmilu Karaklajić i Đorđa Marjanovića ili mi ponosno pokazivali cipele jugoslavenske proizvodnje kupljene u moskovskoj trgovini "Jadran". Sretala sam Kineze koji su saznavši odakle sam oduševljeno sricali "Le-ši- ka-pe-tan" i Bugare koji su se s neprimjerenom srdačnošću raspitivali za "Vegetu".

Sva ta imena i stvari jedva da su mi išta značila, spadala su u ranosocijalističku jugoslavensku prošlost za koju sam jedva znala da je bila "moja", ali bi njihov spomen izazvao trenutan ubod nejasna osjećaja kojem u tom trenutku ne bih znala odrediti ni izvor niti kvalitetu.

"Ako nešto nisam vidio trideset ili četrdeset godina to će prouzročiti jaki 'udarac' nostalgije"2, kaže jednostavno Robert Opie, strastveni kolekcionar predmeta iz svakidašnjeg života i osnivač "nostalgičarskog" muzeja (The Museum of Advertising and Packaging) u Gloucesteru.

2 'Unless you do these crazy things...': An interview with Robert Opie u: The Culture of Collecting, ed. by John Elsner and Roger Cardinal, Harvard University Press, Cambridge, 1994, str. 29.

4.
Stvari s prošlošću, a osobito zajedničkom, nisu jednostavne kao što to možda izgleda iz perspektive kolekcionara. U ovom "postkomunističkom" vremenu "Istočnjaci" su, čini se, najosjetljiviji upravo kada su u pitanju te dvije stvari: zajedništvo i prošlost. Svaki će najprije ustvrditi da je njegov postkomunizam različit, podrazumijevajući pritom uvjerenje da je život u njegovu postkomunizmu bliži onome u zapadnim demokracijama, nego što je to život ostalih (ostalih postkomunističkih zemalja). Svoju postkomunističku traumu "Istočnjak" će nerado javno priznati, niti imati osobite volje da je pokuša artikulirati. Dovoljno mu je bilo i komunističkih trauma (i na njih će polagati copyright), ali one su se nekako iznosile, ostarjele, što li, i kao da više ne bole. Zakleti "homo duplex", mentalno istreniran da svoj osobni život razdvaja od kolektivna, umoran od stalne ideološke prisile da živi okrenut prema budućnosti, izmoren prevelikom količinom "historije" koja mu se izdogađala, uplašen sjećanjem koje odnekud nadire, "Istočnjak" će u ovu trenutku, ili se barem tako čini, radije utonuti u bespogovornu i ravnodušnu sadašnjost. Jedino će se oni mlađi i iskreniji - kao na jednom književnom skupu (bivši) istočnonjemački dramatičar Thomas Oberlender - glasno začuditi...
- Ljudi, pa ja imam dva života i jednu biografiju...!

5.
Stvari s prošlošću zaista nisu jednostavne. Pogotovo u vremenu kada smo svjedoci i sudionici općeg trenda okretanja od stabilne i "tvrde" historije u korist promjenjljive i "meke" memorije (etničke, socijalne, grupne, klasne, rasne, spolne, personalne i ine) i novog kulturnog fenomena koji, kako to kaže Andreas Huyssen, nosi ružno ime muzealizacija. "Muzejski senzibilitet čini se osvaja sve veće dijelove svakidašnje kulture i iskustva. Ako se prisjetimo historizirajućih restauracija starih urbanih središta, cijelih sela i pejzaža koji su muzeji, booma buvljih tržnica, retro moda, valova nostalgije, opsesivne self-muzealizacije pomoću videorekordera, memoarske i konfesionalne književnosti, i ako tome dodamo elektroničku totalizaciju svijeta na bankama podataka, onda muzej više ne može biti opisan kao pojedinačna institucija sa stabilnim i dobro zacrtanim granicama. Muzej u svom širokom i amorfnom značenju postao je ključna paradigma suvremenih kulturnih aktivnosti"3.

3 Andreas Huyssen, Twilight Memories: Marking Time in a Culture of Amnesia, Routledge, London New York, 1995, str.14.

6.
Ako prihvatimo "muzej" kao paradigmu suvremenog osjećanja temporalnosti, onda se, barem što se evropsko-američke kulture tiče, mjesta koja zauzimamo u muzeju i naš odnos prema muzeju ipak razlikuju.

Iako se na američkom intelektualnom tržištu, na primjer, obrću ključna pitanja našeg vremena na kraju stoljeća - što je historija i što memorija, što je personalna, a što kolektivna memorija, i tome slično - evropskome strancu čini se da je američki odnos prema "muzeju" različit od evropskog, pogotovo onog istočno-evropskog. Povijest, memorija, nostalgija - pojmovi su u kojima je suvremena Amerika prepoznala visoku kulturno-terapijsku i, dakako, komercijalnu vrijednost. Poticanje pamćenja različitih etničkih imigrantskih skupina, poticanje re-konstrukcije izgubljena identiteta (afro-američkoga, na primjer), otvaranje imigrantskih muzeja (na Ellis Islandu, na primjer), postojanje katedri na američkim sveučilištima koje se, baveći se različitim kulturnim identitetima, bave memorijom, izdavačka industrija, novine i televizija koji su spremno komercijalizirali temu - sve to govori u prilog novije američke opsjednutosti "muzealizacijom". Na američkom tržištu može se naći sve, od dokumentarnih video traka novije povijesti do suvenira jučerašnjeg dana. Amerikanci svih dobi mogu na tržištu kupiti instant-proizvode za zadovoljenje svoje "historijske" čežnje. I iako se u Americi sve brzo "pretvara u prošlost", kao da pritom ništa ne iščezava. Na televiziji se prikazuju serije i filmovi koje su gledali djedovi i koje gledaju unuci. Na raspolaganju je istodobno i stari "Star Trek" i "Star Trek, druge generacije", i stari "Superman" i "Supermani" svih narednih generacija. Na taj način Amerikanac, tako se barem površnom evropskom strancu čini, živi neku vječnu sadašnjost. Bogato tržište nostalgije kao da potire nostalgiju, čini se da prava nostalgija za nečim podrazumijeva i pravi gubitak nečega. A Amerika ne poznaje gubitak ili barem ne u onu smislu u kojem ga poznaju Evropljani. Tako se u procesu komercijalizacije, ali i elasticitetu odnosa prema pamćenju (make-remake, shape-reshape), nostalgija pretvara u bezbolan surogat, jednako kao i njezin objekt4.

Tako se, ponavljam, čini evropskom strancu. Jer to na što naš Evropljanin (ili Euro-ego-centrik) nimalo ne dvojeći polaže apsolutno pravo, jest upravo ona, Povijest, i njezino razumijevanje.

4 Umjetnička reprezentacija povijesti često slijedi ideju komercijalna surogata. Tako jedan američki umjetnik prezentira holocaust koristeći minijaturne dječje igračke (male SS-oficire, male logoraše i male logore), zatim aranžirane figurine prenosi na fotografije repetirajući dobro poznate dokumentarne prizore. Dječje igračke na fotografiji imitiraju prošlu jezivu zbilju do perfekcije, samo pažljivu oku neće promaći činjenica da se radi o surogatu.

7.
Jer njemu se, Evropljaninu, povijest miješala u privatni zivot, mijenjala njegovu biografiju, zbog nje je izvodio "trostruke aksle", rađao se u jednoj zemlji, živio u drugoj i umirao u trećoj, zbog nje je mijenjao identitete kao košulje, zbog nje je stekao mačji elasticitet. Ponekad mu se čini da, baš kao mačka, ima devet života...

Evropa je nedavno proizvela najveći suvenir na svijetu - Berlinski zid. Berlinski zid rasprsnuo se u milijune suvenirnih komadića: neki su se pretvorili u besmislenu stvarcu i završili u smeću, a neki u šrapnele koji su pogodili davno zarasle rane i otvorili nove. Danas Evropa prekapa po ladicama pamćenja, osobito onima u kojima leže traumatični dosjei Prvoga svjetskog rata, Drugoga svjetskog rata, fašizma i komunizma. Ta grozničava aktivnost ima izvor u strahu od mogućnosti zaborava. Evropa se u ovu trenutku bavi obnavljanjem procesa povijesne krivnje: staro smeće, koje su evropske zemlje u procesu kreiranja i rekreiranja vlastita pamćenja podmetale jedna drugoj pod vrata, pokušava se vratiti vlasnicima. Procesi su često osjetljivi i bolni, osobito u odnosu (bivše) zapadne i (bivše) istočne Njemačke. Politika pamćenja povezuje se i s umjetničkim pitanjima njegove reprezentacije, medija, potrošnosti, komercijalizacije i morala. Evropa sliči na Teufelsberg iz kojeg je prokuljala sadržina. (Teufelsberg je najviše berlinsko brdo čiju površinu prekriva trava, a pod travom leže milijuni tona berlinskih ruševina skupljenih nakon Drugog svjetskog rata). Starim suvenirima isplivalim na površinu - zastavama, relikvijama, crvenim i žutim zvijezdama i crnim svastikama - pridružuju se novi, još vrući: granate, meci i bombe pristigli iz Bosne.

8.
Vratimo se ipak detalju s početka ove priče. Zašto sam svojim američkim znancima rekla da je moja omiljena knjiga bio Winnie the Pooh? Možda zbog trenutne osamljenosti, možda zbog želje da se i ja ogrijem na kolektivnoj pari nostalgična zazivanja djetinjstva, a možda, što će najprije biti, i zbog svijesti da bi moj pravi odgovor zahtijevao i suviše pojašnjavajućih fusnota i na kraju ipak ostao neprevodiv.

Moja omiljena dječja knjiga bila je, naime, "Ježeva kućica". Mala, topla, bezazlena knjiga postala je svojinom generacija djece koja su se rađala u Jugoslaviji. Njezin autor je Branko Ćopić. Znala sam krug zagrebačkih studenata, koji su marljivo studirali Lacana, Foucaulta i Derridu, ali su "glupu" i dragu "Ježevu kućicu" proglasili svojom kultnom knjigom i zabavljali se recitirajući stihove napamet. Bila je to slobodna nostalgična gesta, mali test iz generacijskog pamćenja. Branko Ćopić, inače bosanski Srbin, prije dvadesetak godina izvršio je samoubojstvo, prethodno predvidjevši u mračnu pogovoru jedne od svojih posljednjih knjiga sve što će se kasnije izdogađati. Danas je Branko Ćopić zaboravljen pisac5. Svoje će mjesto, jednoga dana kada se uklone ruševine, već prema svojoj krvnoj grupi, naći u povijesti srpske književnosti. Možda i bosanske, zavisi od velikodušnosti trenutka. U Hrvatskoj Branko Ćopić više ne postoji. Iz trostruka, čini se, razloga. Prvi leži u samom ratu koji je sam po sebi amnestička ljudska aktivnost. Drugi u činjenici da je Ćopić bio Srbin. Treći pak razlog leži u činjenici da Branko Ćopić pripada bivšoj, jugoslavenskoj kulturi. Da postoji, za njegovom knjigom mogla bi posegnuti ruka nostalgična čitaoca. A svaka i najbezazlenija nostalgija u vremenu brisanja jednog pamćenja i konstruiranja novoga (ili vremenu prisilne amnezije i prisilna pamćenja) smatra se, s pravom, opasnom.

5 U jednom zapisu sarajevskog novinara Branka Vukovića opisana je potresna epizoda razgovora s mladim sarajevskim snajperistom muslimanske nacionalnosti. Vojnik koji je "prolupao" u bunilu govori kako se, začudo, "fura" na samo jednu stvar, na knjigu "Orlovi rano lete". Dječja knjiga, čiji je autor Branko Ćopić, spada u visoko-afektivni topos kulturnog pamćenja nekoliko generacija Jugoslavena. Epizoda je, dakako, gotovo neprevodiva, njezinu potresnost, težinu i simboliku mogu u ovom času razumjeti samo bivši Jugoslaveni, oni rezistentniji na nacionalističku mržnju, ti malobrojniji, uostalom.

9.
Ako čitalac predoči sebi državu kao kuću, bit će mu lakše zamisliti da su mnogim stanovnicima bivše Jugoslavije zajedno s ratom i nestankom zemlje konfiscirane mnoge stvari: ne samo njihova domovina i njihova imovina nego i njihovo pamćenje. U općoj i vidljivoj nesreći nitko ne uzima u obzir nevidljive gubitke. Na prioritetnoj listi gubitaka, kako za gubitnika tako i za promatrača, prvo mjesto zauzima sam život, zatim gubitak najbližih, zatim i materijalne imovine. Tek onda mogu doći na red, ako će uopće ikada doći na red, neopipljivi gubici. Razgovor o njima neumjestan je u vremenu stvarne smrti. Spomen "Ježeve kućice" spada u uvredljivo luksuzne osjećaje. Mala knjiga, međutim, nije jedina stvar na popisu gubitaka. A taj popis mogli bi ispostaviti (kada bi zaista mogli, kada bi zaista htjeli i kada bi znali kome) nekih dvadesetak i više milijuna stanovnika iščezle zemlje.

Konzumenti medija u ovih posljednjih pet godina mogli su od novinara, TV-reportera, političara, povjesničara, intelektualaca, pisaca čuti više manje istu priču o ratu u bivšoj Jugoslaviji. U tom interpretacijskom paketu balkanske nesreće svoje su mjesto našle geografske karte i granice, nacionalne, vjerske, etničke razlike, jezici i pisma, povjesni uzroci, "represivni" jugoslavenski federativni sistem, komunizam i postkomunizam, agresori i žrtve, repertoar ljudskog zla, masakri, silovanja i logori, imena međunarodnih pregovarača i posrednika, mirotvoraca i ubojica, političara i vođa. Objavljene su brojne knjige povjesničara i političkih analitičara, novinara i pisaca, reportera i ljubitelja "katastrofičkog turizma", zalutalih znatiželjnika, fotografa, lovaca na jaka osjećanja i autoriteta za tuđu nesreću. Ti brojni promatrači, sudionici i posrednici privučeni spektaklom smrti optuživali su jedni druge za moralnu ravnodušnost i inkompetenciju i priskrbljivali sebi intelektualne, stručne i moralne poene (nismo, međutim, blagajnici da o tome sudimo), lomili su koplja na tuđem terenu.

U toj gomili izgovorenih i napisanih riječi, malo je tko spominjao obične ljude. Anonimni građani bivše zemlje bili su i ostali ravnodušne brojke ubijenih, raseljenih, nestalih, izbjeglih, preživjelih, nacionalnom grupom identificiranih Muslimana, Hrvata, Srba... Ako su već za domaće gospodare rata ljudi tek ravnodušno topovsko meso, pitala sam se kako to da među brojnim interpretatorima post-jugoslavenske nesreće malotko žali obične ljude. Tuđa je nesreća besplatna i u pravilu ne boli. Požaliti još i možemo, ali teško da smo u stanju shvatiti pune razmjere tuđeg gubitka. A u gubitke spada i kolektivno pamćenje.

10.
Izvana gledano balkanski narodi u ovom času liče na poludjele grobare. Kao da tvrdoglavo utvrđuju mračne stereotipe koje o njima imaju drugi. U repertoar stereotipa spada i taj da se balkanski narodi u toku svoje povijesti i nisu bavili drugim do zakopavanjem i otkopavanjem ljudskih kostiju. U ovom trenutku ljudske leševe jedu izgladnjele svinje, ili, u boljem slučaju, završavaju u bezimenim, kolektivnim grobnicama kao mračni zalog za "svjetliju" budućnost. I odista: balkanski su narodi, čini se, najčiliji kada dođu u priliku da jedni drugima unište prošlost (nadgrobne spomenike, biblioteke, crkve, spomenike od kulturno-historijske vrijednosti) . Ni prema vlastitoj prošlosti nisu nimalo nježniji: prebrisat će je ili uskrsnuti, već prema potrebi, kompjuterskom lakoćom6. Svojom aktivnošću iskopavanja i ožaljivanja ljudskih kostiju i zakopavanja svježih bez pogrebnih rituala balkanski narodi vrte se u đavoljem krugu: nikako da izađu na kraj s vlastitom prošlošću, sadašnjošću i budućnošću.

Na nekoj drugoj, i elegantnijoj, razini mogla bi to biti i priča o Proustu kojem je nasilno oduzet "ključ" za sjećanje, madeleine. Na prvi pogled nevažna stvar, obična madeleine. Taj "ključ" se, međutim, na Balkanu svaki puta nasilno oduzima vlasnicima i izviruje na površinu nakon mnogo godina, tek onda kada više nema onih koji bi znali njime otvoriti vrata, i kada, uostalom, ni konfiskatora više nema.

6 Jedan od najsvježijih primjera je hrvatski grad Knin. Nekoliko godina hrvatska državna propaganda koristila je Knin, "kolijevku hrvatskih kraljeva", za bildanje nacionalna pamćenja. U Kninu i okolici živjeli su pobunjeni hrvatski Srbi. U kolovozu 1995, kada je Knin "oslobođen" (tj. kada su hrvatski Srbi masovno istjerani odande), i kada je hrvatska zastava postavljena na kninsku tvrđavu, Knin gubi ne samo svoju propagandno-manipulacijsku vrijednost nego i svoju "memorijalnu" vrijednost. Knin je u ovu času grad duhova, opustio i opljačkan. Opljačkali su ga sami Hrvati. Identični primjeri nalaze se i na srpskoj strani. Jedan od takvih "toplih" manipulacijskih toposa u srpskom nacionalnom pamćenju je Kosovo, gdje žive kosovski Albanci.