Dubravka Ugrešić: "Konfiskacija pamćenja"

Čto by stalo sve ponjatno
Nado načat' žit' obratno
[A. Vvedenskij]1



1.
Poznavala sam ih jer sam za studentskih dana prijateljevala s njihovim sinom. "Hodali" smo, tako se to onda zvalo. Stanko i Vera stanovali su u malenu dvosobnom stanu u centru Zagreba. Stanko je bio umirovljeni oficir Jugoslavenske narodne armije, Vera domaćica. U Zagreb su došli iz Bosne. Stan je nalikovao na mali muzej jugoslavenske svakodnevnice. Po zidovima su visjele slike s punašnim ljepoticama koje su lješkarile na obalama romantičnih jezera prenapučenih lopočima i labudovima. Na televizoru se kočila venecijanska gondola, na hladnjaku drvene čaplje (najpopularniji jugo-suvenir kojim su godinama, od "Triglava do Đevđelije", trgovali uglavnom Cigani). Titova slika visjela je na zidu uz obiteljske fotografije. Sjajnu polituru teškog namještaja od orahovine (spavaće sobe prve poslijeratne jugoslavenske proizvodnje!) čuvali su od oštećenja ručno izvezeni "tabletići" od ukrasnog konca. Kutije ukrašene školjkama i drugi morski suveniri s natpisima ("Uspomena iz Makarske", "Uspomena s Cresa"...) bili su neka vrsta dnevnika s ljetovanja. Bile su to, naime, godine kada se svako ljeto išlo na more. Na radnička sindikalna ljetovanja, dakako.

Na policama su u miroljubivu suživotu stanovale različite knjige: te koje je čitao moj prijatelj (Schopenhauer, Kant, Hegel, Nietzsche, Kierkegaard...) Stankove (knjige o Titu, monografije o Jugoslaviji i Narodnooslobodilačkoj borbi...) i one Verine knjige (jeftini, boširani "hertz-romani").

Stan nije bio samo ispunjen stvarima nego i ljudima, baš kao kakva kolodvorska čekaonica. Kroz stan su prolazila bučna susjedska djeca; došla bi se napiti vode i uzeti krišku kruha namazanog Verinim domaćim pekmezom. Svakodnevno su navraćale Verine prijateljice, na "kavicu" i "trač-partiju". Dolazile su i naše kolege, studenti, neki bi usput sa Stankom odigrali partiju šaha i popili čašicu domaće bosanske "šljive".

Vera je u spavaćoj sobi pod masivnim bračnim krevetom od orahovine držala zimnicu. Tamo su uredno složene stajale staklenke s pekmezom, kiselim krastavcima, paprikom, ajvarom i vreće s krumpirom i lukom. Jednom me Vera pozvala u spavaću sobu, izvukla ispod kreveta plastičnu kutiju sa zemljom i ponosno mi pokazala svježe iznikle sadnice rajčice. Vera je svaki dan pekla bosanske pite i hranila susjede, prijatelje, susjedsku djecu, svakoga tko bi svratio. A svraćali su mnogi, privučeni životom (i očaravajućim kulturnim sinkretizmom!) koji je veselo ključao u malom stanu kao voda u čajniku.

A onda su djeca (Stanko i Vera imali su osim sina i kćerku) završila studij i napustila kuću. Brinući se za svoje roditelje djeca su pronašla drugi, veći i udobniji stan i - preselila roditelje. Kad sam došla da ih vidim, Vera je briznula u plač optužujući djecu da su joj oduzela njezine stvari, njezine suvenire, njezin namještaj, sve su joj oduzela, samo je, eto, jednu stvar uspjela spasiti. I Vera me povela u modernu spavaću sobu i izvukla ispod kreveta sliku s punašnim ljepoticama koje su lješkarile na obali romantična jezera prenapučena lopočima i labudovima.
- Držim je pod krevetom. Djeca mi ne daju da je objesim na zid... - rekla je uvrijeđeno poput djeteta.

Vera je i dalje pekla bosanske pite, samo što nitko više nije dolazio. Stanko je svaki dan zvao ljude na partiju šaha i bosansku "šljivu", ali ljudima nekako nije bilo usput, ili im se više nije igrao šah. Da, stan je svakako bio veći i bolji, ali je s prelaskom na bolje život definitivno promijenio okus.

Stanku i Veri je u ime ljepše budućnosti "konfiscirana" njihova imovina, zalog njihova afektivna pamćenja. Dvoje starih ljudi našli su se, poput riba na suhom, bez svog prirodnog okoliša. Ljudi nisu ribe, pa tako Stanko i Vera nisu umrli, ali su, tako mi se barem učinilo kad sam ih posjetila, nekako naglo ostarjeli...

1 Stihovi ruskog avangardnog pjesnika Aleksandra Vvedenskoga sadrže šaljivu poruku da treba početi živjeti unazad kako bi nam sve postalo jasno.

2.
Putujući, znala sam se zadesiti među ljudima koji bi u nekom trenutku s neobično toplim nadahnućem pričali o stvarima koje ja ne bih razumjela. Tako sam se jednom zadesila u društvu američkih znanaca koji su pričali o dječjim knjigama, njihovu zajedničkom kulturnom nasljeđu.

- A moja je omiljena knjiga bio Winnie The Pooh... - rekla sam, slagavši u tom trenutku. Pooh je tek mnogo kasnije, kad sam već bila odrasla, postao mojim omiljenim književnim junakom.

Moji znanci uputili su mi začuđene poglede. Uopće se nije govorilo o Milneovoj knjizi. Iako sam u Americi bila mnogo puta, najednom sam se obrela na posve nepoznatu tlu. Bila sam u tom trenutku apsolutni stranac, biće s druge planete. I tom je strancu, koje li gnjavaže, trebalo objasniti nešto što gotovo nikada nismo u prigodi objašnjavati. Nešto poput činjenice da su jedan i jedan - dva.

Prije nekog vremena zadesila sam se u društvu holandskih prijatelja. Nakon ugodna razgovora o ovome i onome, moji holandski prijatelji i ja pali smo u euforiju otkrivši u razgovoru da i ja i oni, svatko sa svoje strane, gledamo godišnji natjecaj za pjesmu Evrovizije. Spomen glupoga televizijskog spektakla izazvao je kod odraslih ljudi djetinjasto veselje. I atmosfera je najednom postala toplija i opuštenija. Bili smo u tom trenutku obitelj, evropska obitelj.

Putujući, otkrila sam da moji američki, holandski, engleski prijatelji i ja lako razgovaramo o mnogočemu - o knjigama i izložbama, o filmovima i kulturi, o politici i svakodnevnom životu - ali na kraju ipak ostaje komad nedjeljiva prostora, komad života kojeg je nemoguće prevesti, iskustvo koje je obilježio zajednički život u određenoj zemlji, u određenoj kulturi, u određenom sistemu, u određenu povijesnu trenutku. Taj nedjeljivi i neprevodivi sloj u nama aktivira se na Pavlovljevo zvonce. I mi nepogrešivo slinimo ne znajući pravo zašto. Taj nepoznati prostor u nama nešto je poput zajedničkog "djetinjstva", topao teritorij zajedništva neke grupe ljudi, prostor rezerviran za buduću nostalgiju. Pogotovo ako nam se u životu desi da nam taj prostor nasilno oduzmu.

3.
Postoji stari vic o Škotima koji, kad se nađu zajedno, uzvikuju brojeve i smiju se brojevima, umjesto ispričanim vicevima. Čemu trošiti suvišne riječi.

Ja, koja držim da s lakoćom prelazim kulturne granice, ipak zamjećujem da možda s većim interesom komuniciram sa "Zapadnjacima", ali posve sigurno s većom lakoćom s "Istočnjacima". Nekako ispada da se znamo i kad se ne znamo, da lakše lovimo nijanse, da znamo kada lažemo čak i kada izgleda da govorimo istinu. U razgovoru ne rabimo fusnote, suvišne su, dovoljno je spomenuti "Zlatno tele" i usta se već rastežu u osmijeh.

Susret s "Istočnjakom" je često susret s našom vlastitom, već zaboravljenom prošlošću. Sretala sam Ruse koji su mi srdačno spominjali Radmilu Karaklajić i Đorđa Marjanovića ili mi ponosno pokazivali cipele jugoslavenske proizvodnje kupljene u moskovskoj trgovini "Jadran". Sretala sam Kineze koji su saznavši odakle sam oduševljeno sricali "Le-ši- ka-pe-tan" i Bugare koji su se s neprimjerenom srdačnošću raspitivali za "Vegetu".

Sva ta imena i stvari jedva da su mi išta značila, spadala su u ranosocijalističku jugoslavensku prošlost za koju sam jedva znala da je bila "moja", ali bi njihov spomen izazvao trenutan ubod nejasna osjećaja kojem u tom trenutku ne bih znala odrediti ni izvor niti kvalitetu.

"Ako nešto nisam vidio trideset ili četrdeset godina to će prouzročiti jaki 'udarac' nostalgije"2, kaže jednostavno Robert Opie, strastveni kolekcionar predmeta iz svakidašnjeg života i osnivač "nostalgičarskog" muzeja (The Museum of Advertising and Packaging) u Gloucesteru.

2 'Unless you do these crazy things...': An interview with Robert Opie u: The Culture of Collecting, ed. by John Elsner and Roger Cardinal, Harvard University Press, Cambridge, 1994, str. 29.

4.
Stvari s prošlošću, a osobito zajedničkom, nisu jednostavne kao što to možda izgleda iz perspektive kolekcionara. U ovom "postkomunističkom" vremenu "Istočnjaci" su, čini se, najosjetljiviji upravo kada su u pitanju te dvije stvari: zajedništvo i prošlost. Svaki će najprije ustvrditi da je njegov postkomunizam različit, podrazumijevajući pritom uvjerenje da je život u njegovu postkomunizmu bliži onome u zapadnim demokracijama, nego što je to život ostalih (ostalih postkomunističkih zemalja). Svoju postkomunističku traumu "Istočnjak" će nerado javno priznati, niti imati osobite volje da je pokuša artikulirati. Dovoljno mu je bilo i komunističkih trauma (i na njih će polagati copyright), ali one su se nekako iznosile, ostarjele, što li, i kao da više ne bole. Zakleti "homo duplex", mentalno istreniran da svoj osobni život razdvaja od kolektivna, umoran od stalne ideološke prisile da živi okrenut prema budućnosti, izmoren prevelikom količinom "historije" koja mu se izdogađala, uplašen sjećanjem koje odnekud nadire, "Istočnjak" će u ovu trenutku, ili se barem tako čini, radije utonuti u bespogovornu i ravnodušnu sadašnjost. Jedino će se oni mlađi i iskreniji - kao na jednom književnom skupu (bivši) istočnonjemački dramatičar Thomas Oberlender - glasno začuditi...
- Ljudi, pa ja imam dva života i jednu biografiju...!

5.
Stvari s prošlošću zaista nisu jednostavne. Pogotovo u vremenu kada smo svjedoci i sudionici općeg trenda okretanja od stabilne i "tvrde" historije u korist promjenjljive i "meke" memorije (etničke, socijalne, grupne, klasne, rasne, spolne, personalne i ine) i novog kulturnog fenomena koji, kako to kaže Andreas Huyssen, nosi ružno ime muzealizacija. "Muzejski senzibilitet čini se osvaja sve veće dijelove svakidašnje kulture i iskustva. Ako se prisjetimo historizirajućih restauracija starih urbanih središta, cijelih sela i pejzaža koji su muzeji, booma buvljih tržnica, retro moda, valova nostalgije, opsesivne self-muzealizacije pomoću videorekordera, memoarske i konfesionalne književnosti, i ako tome dodamo elektroničku totalizaciju svijeta na bankama podataka, onda muzej više ne može biti opisan kao pojedinačna institucija sa stabilnim i dobro zacrtanim granicama. Muzej u svom širokom i amorfnom značenju postao je ključna paradigma suvremenih kulturnih aktivnosti"3.

3 Andreas Huyssen, Twilight Memories: Marking Time in a Culture of Amnesia, Routledge, London New York, 1995, str.14.

6.
Ako prihvatimo "muzej" kao paradigmu suvremenog osjećanja temporalnosti, onda se, barem što se evropsko-američke kulture tiče, mjesta koja zauzimamo u muzeju i naš odnos prema muzeju ipak razlikuju.

Iako se na američkom intelektualnom tržištu, na primjer, obrću ključna pitanja našeg vremena na kraju stoljeća - što je historija i što memorija, što je personalna, a što kolektivna memorija, i tome slično - evropskome strancu čini se da je američki odnos prema "muzeju" različit od evropskog, pogotovo onog istočno-evropskog. Povijest, memorija, nostalgija - pojmovi su u kojima je suvremena Amerika prepoznala visoku kulturno-terapijsku i, dakako, komercijalnu vrijednost. Poticanje pamćenja različitih etničkih imigrantskih skupina, poticanje re-konstrukcije izgubljena identiteta (afro-američkoga, na primjer), otvaranje imigrantskih muzeja (na Ellis Islandu, na primjer), postojanje katedri na američkim sveučilištima koje se, baveći se različitim kulturnim identitetima, bave memorijom, izdavačka industrija, novine i televizija koji su spremno komercijalizirali temu - sve to govori u prilog novije američke opsjednutosti "muzealizacijom". Na američkom tržištu može se naći sve, od dokumentarnih video traka novije povijesti do suvenira jučerašnjeg dana. Amerikanci svih dobi mogu na tržištu kupiti instant-proizvode za zadovoljenje svoje "historijske" čežnje. I iako se u Americi sve brzo "pretvara u prošlost", kao da pritom ništa ne iščezava. Na televiziji se prikazuju serije i filmovi koje su gledali djedovi i koje gledaju unuci. Na raspolaganju je istodobno i stari "Star Trek" i "Star Trek, druge generacije", i stari "Superman" i "Supermani" svih narednih generacija. Na taj način Amerikanac, tako se barem površnom evropskom strancu čini, živi neku vječnu sadašnjost. Bogato tržište nostalgije kao da potire nostalgiju, čini se da prava nostalgija za nečim podrazumijeva i pravi gubitak nečega. A Amerika ne poznaje gubitak ili barem ne u onu smislu u kojem ga poznaju Evropljani. Tako se u procesu komercijalizacije, ali i elasticitetu odnosa prema pamćenju (make-remake, shape-reshape), nostalgija pretvara u bezbolan surogat, jednako kao i njezin objekt4.

Tako se, ponavljam, čini evropskom strancu. Jer to na što naš Evropljanin (ili Euro-ego-centrik) nimalo ne dvojeći polaže apsolutno pravo, jest upravo ona, Povijest, i njezino razumijevanje.

4 Umjetnička reprezentacija povijesti često slijedi ideju komercijalna surogata. Tako jedan američki umjetnik prezentira holocaust koristeći minijaturne dječje igračke (male SS-oficire, male logoraše i male logore), zatim aranžirane figurine prenosi na fotografije repetirajući dobro poznate dokumentarne prizore. Dječje igračke na fotografiji imitiraju prošlu jezivu zbilju do perfekcije, samo pažljivu oku neće promaći činjenica da se radi o surogatu.

7.
Jer njemu se, Evropljaninu, povijest miješala u privatni zivot, mijenjala njegovu biografiju, zbog nje je izvodio "trostruke aksle", rađao se u jednoj zemlji, živio u drugoj i umirao u trećoj, zbog nje je mijenjao identitete kao košulje, zbog nje je stekao mačji elasticitet. Ponekad mu se čini da, baš kao mačka, ima devet života...

Evropa je nedavno proizvela najveći suvenir na svijetu - Berlinski zid. Berlinski zid rasprsnuo se u milijune suvenirnih komadića: neki su se pretvorili u besmislenu stvarcu i završili u smeću, a neki u šrapnele koji su pogodili davno zarasle rane i otvorili nove. Danas Evropa prekapa po ladicama pamćenja, osobito onima u kojima leže traumatični dosjei Prvoga svjetskog rata, Drugoga svjetskog rata, fašizma i komunizma. Ta grozničava aktivnost ima izvor u strahu od mogućnosti zaborava. Evropa se u ovu trenutku bavi obnavljanjem procesa povijesne krivnje: staro smeće, koje su evropske zemlje u procesu kreiranja i rekreiranja vlastita pamćenja podmetale jedna drugoj pod vrata, pokušava se vratiti vlasnicima. Procesi su često osjetljivi i bolni, osobito u odnosu (bivše) zapadne i (bivše) istočne Njemačke. Politika pamćenja povezuje se i s umjetničkim pitanjima njegove reprezentacije, medija, potrošnosti, komercijalizacije i morala. Evropa sliči na Teufelsberg iz kojeg je prokuljala sadržina. (Teufelsberg je najviše berlinsko brdo čiju površinu prekriva trava, a pod travom leže milijuni tona berlinskih ruševina skupljenih nakon Drugog svjetskog rata). Starim suvenirima isplivalim na površinu - zastavama, relikvijama, crvenim i žutim zvijezdama i crnim svastikama - pridružuju se novi, još vrući: granate, meci i bombe pristigli iz Bosne.

8.
Vratimo se ipak detalju s početka ove priče. Zašto sam svojim američkim znancima rekla da je moja omiljena knjiga bio Winnie the Pooh? Možda zbog trenutne osamljenosti, možda zbog želje da se i ja ogrijem na kolektivnoj pari nostalgična zazivanja djetinjstva, a možda, što će najprije biti, i zbog svijesti da bi moj pravi odgovor zahtijevao i suviše pojašnjavajućih fusnota i na kraju ipak ostao neprevodiv.

Moja omiljena dječja knjiga bila je, naime, "Ježeva kućica". Mala, topla, bezazlena knjiga postala je svojinom generacija djece koja su se rađala u Jugoslaviji. Njezin autor je Branko Ćopić. Znala sam krug zagrebačkih studenata, koji su marljivo studirali Lacana, Foucaulta i Derridu, ali su "glupu" i dragu "Ježevu kućicu" proglasili svojom kultnom knjigom i zabavljali se recitirajući stihove napamet. Bila je to slobodna nostalgična gesta, mali test iz generacijskog pamćenja. Branko Ćopić, inače bosanski Srbin, prije dvadesetak godina izvršio je samoubojstvo, prethodno predvidjevši u mračnu pogovoru jedne od svojih posljednjih knjiga sve što će se kasnije izdogađati. Danas je Branko Ćopić zaboravljen pisac5. Svoje će mjesto, jednoga dana kada se uklone ruševine, već prema svojoj krvnoj grupi, naći u povijesti srpske književnosti. Možda i bosanske, zavisi od velikodušnosti trenutka. U Hrvatskoj Branko Ćopić više ne postoji. Iz trostruka, čini se, razloga. Prvi leži u samom ratu koji je sam po sebi amnestička ljudska aktivnost. Drugi u činjenici da je Ćopić bio Srbin. Treći pak razlog leži u činjenici da Branko Ćopić pripada bivšoj, jugoslavenskoj kulturi. Da postoji, za njegovom knjigom mogla bi posegnuti ruka nostalgična čitaoca. A svaka i najbezazlenija nostalgija u vremenu brisanja jednog pamćenja i konstruiranja novoga (ili vremenu prisilne amnezije i prisilna pamćenja) smatra se, s pravom, opasnom.

5 U jednom zapisu sarajevskog novinara Branka Vukovića opisana je potresna epizoda razgovora s mladim sarajevskim snajperistom muslimanske nacionalnosti. Vojnik koji je "prolupao" u bunilu govori kako se, začudo, "fura" na samo jednu stvar, na knjigu "Orlovi rano lete". Dječja knjiga, čiji je autor Branko Ćopić, spada u visoko-afektivni topos kulturnog pamćenja nekoliko generacija Jugoslavena. Epizoda je, dakako, gotovo neprevodiva, njezinu potresnost, težinu i simboliku mogu u ovom času razumjeti samo bivši Jugoslaveni, oni rezistentniji na nacionalističku mržnju, ti malobrojniji, uostalom.

9.
Ako čitalac predoči sebi državu kao kuću, bit će mu lakše zamisliti da su mnogim stanovnicima bivše Jugoslavije zajedno s ratom i nestankom zemlje konfiscirane mnoge stvari: ne samo njihova domovina i njihova imovina nego i njihovo pamćenje. U općoj i vidljivoj nesreći nitko ne uzima u obzir nevidljive gubitke. Na prioritetnoj listi gubitaka, kako za gubitnika tako i za promatrača, prvo mjesto zauzima sam život, zatim gubitak najbližih, zatim i materijalne imovine. Tek onda mogu doći na red, ako će uopće ikada doći na red, neopipljivi gubici. Razgovor o njima neumjestan je u vremenu stvarne smrti. Spomen "Ježeve kućice" spada u uvredljivo luksuzne osjećaje. Mala knjiga, međutim, nije jedina stvar na popisu gubitaka. A taj popis mogli bi ispostaviti (kada bi zaista mogli, kada bi zaista htjeli i kada bi znali kome) nekih dvadesetak i više milijuna stanovnika iščezle zemlje.

Konzumenti medija u ovih posljednjih pet godina mogli su od novinara, TV-reportera, političara, povjesničara, intelektualaca, pisaca čuti više manje istu priču o ratu u bivšoj Jugoslaviji. U tom interpretacijskom paketu balkanske nesreće svoje su mjesto našle geografske karte i granice, nacionalne, vjerske, etničke razlike, jezici i pisma, povjesni uzroci, "represivni" jugoslavenski federativni sistem, komunizam i postkomunizam, agresori i žrtve, repertoar ljudskog zla, masakri, silovanja i logori, imena međunarodnih pregovarača i posrednika, mirotvoraca i ubojica, političara i vođa. Objavljene su brojne knjige povjesničara i političkih analitičara, novinara i pisaca, reportera i ljubitelja "katastrofičkog turizma", zalutalih znatiželjnika, fotografa, lovaca na jaka osjećanja i autoriteta za tuđu nesreću. Ti brojni promatrači, sudionici i posrednici privučeni spektaklom smrti optuživali su jedni druge za moralnu ravnodušnost i inkompetenciju i priskrbljivali sebi intelektualne, stručne i moralne poene (nismo, međutim, blagajnici da o tome sudimo), lomili su koplja na tuđem terenu.

U toj gomili izgovorenih i napisanih riječi, malo je tko spominjao obične ljude. Anonimni građani bivše zemlje bili su i ostali ravnodušne brojke ubijenih, raseljenih, nestalih, izbjeglih, preživjelih, nacionalnom grupom identificiranih Muslimana, Hrvata, Srba... Ako su već za domaće gospodare rata ljudi tek ravnodušno topovsko meso, pitala sam se kako to da među brojnim interpretatorima post-jugoslavenske nesreće malotko žali obične ljude. Tuđa je nesreća besplatna i u pravilu ne boli. Požaliti još i možemo, ali teško da smo u stanju shvatiti pune razmjere tuđeg gubitka. A u gubitke spada i kolektivno pamćenje.

10.
Izvana gledano balkanski narodi u ovom času liče na poludjele grobare. Kao da tvrdoglavo utvrđuju mračne stereotipe koje o njima imaju drugi. U repertoar stereotipa spada i taj da se balkanski narodi u toku svoje povijesti i nisu bavili drugim do zakopavanjem i otkopavanjem ljudskih kostiju. U ovom trenutku ljudske leševe jedu izgladnjele svinje, ili, u boljem slučaju, završavaju u bezimenim, kolektivnim grobnicama kao mračni zalog za "svjetliju" budućnost. I odista: balkanski su narodi, čini se, najčiliji kada dođu u priliku da jedni drugima unište prošlost (nadgrobne spomenike, biblioteke, crkve, spomenike od kulturno-historijske vrijednosti) . Ni prema vlastitoj prošlosti nisu nimalo nježniji: prebrisat će je ili uskrsnuti, već prema potrebi, kompjuterskom lakoćom6. Svojom aktivnošću iskopavanja i ožaljivanja ljudskih kostiju i zakopavanja svježih bez pogrebnih rituala balkanski narodi vrte se u đavoljem krugu: nikako da izađu na kraj s vlastitom prošlošću, sadašnjošću i budućnošću.

Na nekoj drugoj, i elegantnijoj, razini mogla bi to biti i priča o Proustu kojem je nasilno oduzet "ključ" za sjećanje, madeleine. Na prvi pogled nevažna stvar, obična madeleine. Taj "ključ" se, međutim, na Balkanu svaki puta nasilno oduzima vlasnicima i izviruje na površinu nakon mnogo godina, tek onda kada više nema onih koji bi znali njime otvoriti vrata, i kada, uostalom, ni konfiskatora više nema.

6 Jedan od najsvježijih primjera je hrvatski grad Knin. Nekoliko godina hrvatska državna propaganda koristila je Knin, "kolijevku hrvatskih kraljeva", za bildanje nacionalna pamćenja. U Kninu i okolici živjeli su pobunjeni hrvatski Srbi. U kolovozu 1995, kada je Knin "oslobođen" (tj. kada su hrvatski Srbi masovno istjerani odande), i kada je hrvatska zastava postavljena na kninsku tvrđavu, Knin gubi ne samo svoju propagandno-manipulacijsku vrijednost nego i svoju "memorijalnu" vrijednost. Knin je u ovu času grad duhova, opustio i opljačkan. Opljačkali su ga sami Hrvati. Identični primjeri nalaze se i na srpskoj strani. Jedan od takvih "toplih" manipulacijskih toposa u srpskom nacionalnom pamćenju je Kosovo, gdje žive kosovski Albanci.

11.
Građani bivše Jugoslavije naglo su se obreli u situaciji da imaju dva života i jednu biografiju. Oni stariji nanizali su na svoje biografije čak tri života. Nova vlast, "postkomunistička", preuzevši znanje od svojih prethodnika-komunista, zna za visoku manipulativnu vrijednost kolektivna pamćenja. Jer kolektivno pamćenje može se brisati i nanovo upisivati, dekonstruirati, konstruirati i rekonstruirati, konfiscirati i re-konfiscirati, proglasiti politički korektnim i nekorektnim (komunističkim jezikom rečeno: podobnim ili nepodobnim). Politička borba je borba za teritorij kolektivna pamćenja.

S raspadom višenacionalne Jugoslavije započeo je proces konfiskacije jugoslavenskoga kolektivnog pamćenja i njegove zamjene konstruktom nacionalna pamćenja. Rat je samo ubrzao proces i radikalizirao mjere. Danas je, čini se, posao uspješno priveden kraju: izbrisao je jedno pamćenje za račun uspostave drugoga.

U tome procesu neki su sretnici dobili pravo na povrat svoje "imovine" oduzete prije pedesetak godina. Gesta širokogrudnosti zavisila je od opće politike samo-dizajniranja svake bivše jugoslavenske države ponaosob, od politike kreiranja vlastita nacionalnog imagea. Tako su u Hrvatskoj, na primjer, pravo na povrat svog konfisciranog pamćenja dobili gubitnici Drugoga svjetskog rata, ostarjeli politički emigranti, ustaše, kolaboranti Pavelićeva režima, poneki čuvar u hrvatskim koncentracionim logorima, poneki ministar u Pavelićevoj nacističkoj vladi. Dugovječni starci dobili su simboličnu satisfakciju: vrativši se nakon tolikih godina mogli su ponegdje vidjeti ustaške simbole, ponegdje uličnu tablu s imenom Mile Budaka, ponegdje portret svoga poglavnika Ante Pavelića. Dobili su prigodu da rehabilitiraju vlastitu prošlost: nisu odoljeli prilici da hrvatskoj javnosti objasne kako su hrvatski koncentracioni logori za vrijeme Drugog svjetskog rata bili zapravo nekomforniji hoteli. Poneki je dobio funkciju u novoj vladi, poneki je objavio knjigu, poneki pronašao fragment svoje prošlosti i nadu u njezin puni povrat u grupi mladih hrvatskih neonacista. Zašto su baš ti, a ne neki drugi ljudi dobili pravo na povrat? Naprosto zato jer su novoj vlasti poslužili kao dobrodošli živući fragmenti u konstruiranju nacionalna pamćenja. Nova vlast ubrzano radi na dizajniranju nove hrvatske države. Po svemu sudeći ima namjeru oblikovati Hrvatsku kao državu prekinuta povijesna kontinuiteta (taj famozni povjesni kontinuitet prekinuli su, valjda, komunisti i Srbi). Zato spregu s četverogodišnjom fašističkom Nezavisnom državom Hrvatskom drži prirodnijom od dugogodišnje sprege s komunističkom Jugoslavijom.

Sve u svemu, danas je pamćenje u obliku krhotina prošlosti, pokojeg simbola i pokojeg suvenira vraćeno manjini. Za račun manjine oduzeto je većini, toj kojoj je konstrukt zvan Jugoslavija vremenom postao svakodnevnim životom.

12.
Danas se pokazuje da su se mnoge istočnoevropske, bivše komunističke, kulture pripremale za vlastitu smrt, skupljajući materijal kolektivna pamćenja. Tako su naprimjer ruski alternativni umjetnici od prvog znaka agonije marljivo mjerili puls umirućem mamutu komunizma. Djela ruskih soc-artista, na primjer (sovjetski politički kič na slikama Komara i Melamida; sovjetska svakodnevica, byt, na slikama i instalacijama Ilje Kabakova; jezik sovjetskih šlagera, novina i ulice u pjesmama Dmitrija Prigova; jezično-mentalni sklopovi preuzeti iz sovjetskih pučkih kalendara, školskih čitanki i udžbenika u jezičnim tvorevinama Leva Rubinštejna, sovjetski stambeno-komunalni kič u instalacijama Larise Zvezdočetove, i tako dalje i tako redom), sva ta umjetnička "arheologija" sovjetske svakodnevnice nestankom konteksta promijenila je svoju prvotnu funkciju. Oštri tonovi umjetničke subverzije dobili su danas meku patinu nostalgije. Drugim riječima, razlika između američkih pop-artista i njihove americane i ruskih soc-artista i njihove sovetiane uspostavlja se danas, naknadno. Jer dok se Warholova Campbell-juha i dalje može kupiti u svakoj američkoj samousluzi, ikone sovjetske svakidašnjice iščezavaju. Radovi ruskih soc-artista, htjeli to oni ili ne, postali su u rezultatu dokumentom iščezle zbilje. Zahvaljujući upornu, dugogodišnjem istraživanju mitologije sovjetske svakidašnjice kojom su se bavili sovjetski alternativni umjetnici, danas je iza epohe koje više nema ostao golem umjetnički materijal. Zato je posve razumljiva današnja živahna intelektualna aktivnost ruske inteligencije vezana uz istraživanje kolektivna pamćenja. Inteligencija - filozofi, kulturolozi, sociolozi, antropolozi - bavi se danas istraživanjem raznolikih slojeva "sovjetskoga" kulturnog pamćenja, ne libeći se pritom (i ne stideći se) istraživanja mehanizama kolektivne i one osobne nostalgije7.

Slika je, dakako, nepotpuna i nisu svi slojevi kolektivna pamćenja jednako dotaknuti. Pogotovo ne oni delikatniji: staljinistički logori, ali i dugogodišnji suživot u multinacionalnoj i multietničkoj zajednici kakva je bila Sovjetski Savez.

7 Svetlana Boym u knjizi "Common Places: Mythologies of Everyday life in Russia" (Harvard University Press, Cambridge 1994) završava svoje istraživanje sovjetske svakidašnjice opservacijom: "I tako to ide: netko želi izliječiti nostalgiju kroz historiju, ali završava historizirajući vlastitu nostalgiju"

13.
To što potiče nostalgiju, taj ubod nejasna osjećanja, jednako je složeno kao i topografija našeg pamćenja. Baš kao i mehanizmi sna, gdje onirički dodir s kakvim beznačajnim i bezazlenim predmetom može izazvati posve neprimjerenu emociju, tako su i mehanizmi nostalgije nepredvidljivi i teško čitljivi. Nostalgija ne podliježe kontroli, ona je subverzivna djelatnost našeg mozga. Nostalgija radi s fragmentima, mirisima, dodirom, zvukom, melodijom, bojom, njezino je polje odsutnost, ona je kapriciozni korektor prilagodljivog pamćenja. Strategije njezina djelovanja su podmuklost, hirovitost, subverzija, iznenadnost, šok i začudnost. Nostalgija ne poznaje hijerarhiju vrijednosti, "materijal" s kojim barata ne dijeli na dobar i loš, prihvatljiv i neprihvatljiv, važan i nevažan, pametan i glup, dapače kakva "glupost" često je njezin omiljeni izbor8. Polje njezina djelovanja su podsvijest, kemija mozga, rad srca, njezini mehanizmi često su bliski fenomenu koji u neurologiji zovu fenomenom "fantomskog uda".

Upravo zbog neuhvatljive prirode nostalgije vlasti novih država bivše Jugoslavije iskovale su termin jugonostalgija i dale mu nedvosmisleno značenje. Termin jugonostalgičar služi za političku i moralnu diskvalifikaciju, jugonostalgičar je sumnjiv čovjek, "narodni neprijatelj", "izdajica", osoba koja žali za propašću Jugoslavije (dakle za propašću komunizma, a komunizam je "srbo-boljševizam"!), jugonostalgičar je neprijatelj demokracije. Termin "jugonostalgija" pripada novoj, ratnoj terminologiji.

8 U jednom trenutku bila sam zamislila projekt da sakupim "mentalne suvenire" iz života u bivšoj Jugoslaviji i zamolila prijatelje i znance da sudjeluju. Bez obzira na socijalne, kulturne, generacijske, grupne razlike zanimalo me može li se odrediti zajednički korpus afektivnih toposa u pamćenju. Neveliki "materijal" koji sam skupila dokazuje da je takvo istraživanje moguće. Predrag Dojčinović, pjesnik i esejist, priložio je svoj "suvenir", opis omota "Buce". "Buco" je bio mali četvrtasti topljeni sir s antipatičnim portretom debela dječaka na omotu. Detalj ukazuje ne samo na hirovitost nostalgije nego i na njezinu "neprevodivost" na druge kulture, drugim riječima, na ekskluzivnost kolektivna pamćenja, na apsolutni copyright.

14.
Hoće li jednoga dana nostalgija uspjeti artikulirati svoj predmet i odrediti svoj teritorij teško je predvidjeti. Jednako je upitno da li takvošto, nostalgija, u ovom trenutku postoji i ako postoji kakve je kvalitete. Posve je moguće da je rat dokrajčio kolektivno jugo-pamćenje, ostavivši za sobom tek želju za što bržim zaboravom.

Bezimene jugoslavenske izbjeglice razasute po svim zemljama i kontinentima svijeta, ponijele su u svom izbjegličkom zavežljaju nikom potrebne, besmislene suvenire (stih, fotografiju, sliku, prizor, melodiju, ton, riječ...). U istom zavežljaju pamćenja komešaju se fragmenti prošle zbilje, koji se više nikada neće sastaviti u jedno, i prizori ratnih užasa. Sve te razlomljene fragmente njihovi vlasnici teško da će moći ikome prenijeti, vremenom će se sve zapetljati u čvor nepredvidive, trajne, bezglasne muke. Ti pak koji su ostali i sačuvali krov nad glavom prilagodit će se brže, naučiti riječi novoga vremena i zaboraviti stare.

Konfiscirano sjećanje ponaša se kao invalidno tijelo koje povremeno pati od sindroma "fantomskog uda". Priča se da u Beogradu, u Srbiji, ljudi istjeruju jugo-nostalgiju slušajući stare hitove zagrebačkih pop-pjevača Olivera Dragojevića, Arsena Dedića i Gabi Novak. Kažu da se u zagrebačkim prigradskim krčmama zna dogoditi da pripiti ljudi urlaju pjesme Lepe Brene, pitajući se kasnije u jutarnjem mamurluku "što im je to bilo". Kažu da se u Skoplju sastaju razdvojene obitelji i stari prijatelji (Skoplje je "najprirodnije" mjesto sastanka, tamo se u trgovinama još mogu kupiti "jugoslavenski" proizvodi, a zamašćene i prašne Titove fotografije još nisu svugdje skinute sa zidova). Priča se da su na koncerte vojvođanskog pop-pjevača Đorđa Balaševića, koji su održani u Ljubljani i Mariboru, doputovali mnogi Zagrepčani. Priča se da se u Zagrebu, Beogradu, Ljubljani ilegalno prodaju video-kazete starih "jugoslavenskih" filmova. U Skoplju, kažu, kazeta "jugo-hitova" iz šezdesetih godina ide kao luda. Čak će se i hrvatski predsjednik Franjo Tuđman, jedan od najljućih pobornika konfiskacije jugo-pamćenja, obratiti svojim suradnicima "srbo-komunističkim" tituliranjem "drugovi"9.

A kad smo već kod konfiskatora spomenimo i Slobodana Miloševića, prvog "igrača" u jugoslavenskoj igri uništenja. Ukravši ime Jugoslavije i nadjenuvši ga Srbiji i Crnoj Gori, jednostavnom manipulacijom imena, dakle, Milošević je konfiscirao simbolički teren mogućeg zajedništva, tako i jugo-nostalgije. Običan, preplašeni građanin bivše Jugoslavije pri objašnjavanju najjednostavnijih stvari upada u mrežu ponižavajućih fusnota. Da, jugoslavenski, ali onaj bivši jugoslavenski, ne ovaj Miloševićev jugoslavenski... Da, nostalgija, možda se to tako zove, ali, znate, ne za Miloševićevom nego za onom... bivšom Jugoslavijom... Za bivšom komunističkom Jugoslavijom?! Ne, ne za državom, ne za komunizmom... Nego za čim?! Teško je, znate, objasniti... Zar onda za pjevačem, za Đorđem Balaševićem?! Da, za pjevačem... Ali taj vaš Balašević je Srbin, zar ne?!

9 Filmski režiser Želimir Žilnik u dokumentarnom filmu "Maršal Tito, drugi put među Srbima" napravio je neobično zanimljiv test kolektivna pamćenja. Uzeo je glumca koji fizički neobično podsjeća na Tita, odjenuo ga u maršalsku uniformu i pustio da prošeće ulicama Beograda. Iako su svi prolaznici znali da se radi o surogatu, mnogi su od njih, zaboravivši se, razgovarali sa surogatom kao sa samim Titom.

15.
Jugoslaviana - mitologija svakidašnjeg života koju su pedesetak godina gradili i dijelili građani bivše Jugoslavije - ocrtava danas svoje obrise u zraku. Kada ih slučaj nanese jedne na druge, ljudi s dva života i jednom biografijom - ex-jugoslavenski emigranti, egzilanti, izbjeglice i građani novih država bivše Jugoslavije - najednom otkrivaju draž kolektivna sjećanja. Mnogi su zapanjeni nad spoznajom da je "sve to" postojalo i samo tako nestalo, da, eto, nisu uspjeli ni zamijetiti. Ponekima pada na pamet da se istočnonjemački "trabant" nalazi u muzeju, a jugoslavenski je "fićo", gle, iščezao i nitko se nije dosjetio da ga stavi u muzej. I kakav uopće muzej!? Jer tko će u novim nacionalnim državama zauzetim bildanjem vlastita nacionalnog ega biti voljan da preuzme "tuđe" odbačeno smeće, pedesetogodišnje "jugoslavensko" kulturno sjećanje? Čak i da ga preuzme, tko će ga danas u posve izmijenjenim kodovima znati pravilno očitati? Jer sjećanje se sastoji od bezbroj neprevodivih stvari koje zahtijevaju bezbroj pojašnjavajućih fusnota, a i pored fusnota, tko će zapravo razumjeti nešto što se ispreplelo, zaraslo i zaživjelo u pedesetogodišnji zajednički život? Jer tko će se, odista, prihvatiti artikulacije iščezle kulturne svakodnevice (viceva, predmeta, televizijskih serijala, novina, pop-muzike, jezika, humora, tih najtoplijih općih mjesta kolektivna pamćenja) i uložiti napor da je barem djelomično "muzealizira", kada prave muzeje i stare biblioteke poludjeli balkanski grobari pretvaraju u prah i pepeo?

16.
Odakle si?
Iz Jugoslavije.
Zar postoji takva zemlja?
Ne, ali ja sam ipak došao odande.

Ovaj citat anonimna autora stoji na početku knjige "Djeca Atlantide"10, zbornika eseja mladih ljudi, ex-Jugoslavena izbjeglih zbog rata. Kažu da jezik proizvodi zbilju. U priči o raspadu Jugoslavije i ratu ima bezbroj žestokih i zastrašujućih primjera koji potvrđuju ovu tezu. Riječ Atlantida, koja opisuje mit o iščeznuću zemlje koju su kaznili bogovi, buknula je kao metafora za Jugoslaviju kada je buknuo i rat. Odabir Atlantide za metaforu samo potvrđuje opći osjećaj definitivnosti iščeznuća.

Našu priču o kolektivnom pamćenju vraćamo na sami početak, na Cicerona koji u svojoj knjizi "De oratore" priča priču o pjesniku Simonidu, "izumitelju" memorije11. Priča govori da je tesalijski plemić Skopas pozvao na svečani banket u svoju palaču i pjesnika Simonida da napiše pjesmu u čast domaćina. Dobivši poruku da ga netko traži Simonid je usred banketa ustao, napustio palaču i izašao napolje. U vrijeme njegova izbivanja iznenada se urušio strop palače i ubio domaćina i goste. Tijela su bila tako zgnječena da rođaci nastradalih, koji su došli da ih sahrane, nisu mogli identificirati leševe. Preživjeli Simonid je, međutim, zapamtio gdje je tko sjedio za stolom. Priča kazuje da su zahvaljujući Simonidu rođaci ipak mogli sahraniti žrtve.

Iako ova priča pod riječju "memorija" podrazumijeva mnemotehniku, uzet ću si slobodu da je ispričam na svoj način.

Priča o Simonidu kazuje nam da je rođenju pamćenja prethodila nesreća, urušavanje krova, smrt, iščeznuće. Priča o Jugoslaviji i njezinu raspadu mogla bi metaforički koincidirati s prizorom banketa i stola za kojem sjede ljudi. Iznenada se urušava zajednički krov nad glavom i pobije ljude za stolom. Preživjeli Simonid, kojeg rođaci traže da identificira žrtve, ne stiže obaviti svoj mnemotehnički posao i prenijeti pamćenje, jer se iznenada, gle, urušavaju preostali zidovi i ubijaju njega i rođake koji su došli da sahrane svoje. Novi svjedoci prizora, pogođeni dvostrukom nesrećom, u stanju su, doduše, identificirati žrtve, ali samo one koje su zapamtili s mjesta na kojem su se zatekli u času kada su se urušili preostali zidovi. I tako svatko pamti svoje i oplakuje svoje. Druge žrtve ne postoje. O onima prvima da i ne govorimo.

Prošlost mora biti artikulirana da bi postala - pamćenjem. Građanima bivše Jugoslavije oduzeta je njihova zajednička pedesetogodišnja prošlost. Ta prošlost najvjerojatnije neće imati prilike da se artikulira u skladno kolektivno pamćenje, ali će je ipak biti teško izbrisati jer je prirodno zaživjela kao što zaživljuje sam svakidašnji život. U zamjenu za oduzeto građanima je ponuđen konstrukt nacionalnog pamćenja, koji su mnogi oduševljeno prihvatili misleći da je ono siguran temelj za bolju budućnost. Međutim, konstrukt nije usvojen, jer nije ni mogao ni stigao biti, niti se pretvorio u kolektivno pamćenje, jer da bi se to dogodilo moraju ga, kao svoju svakidašnjicu, živjeti generacije.

Izvana gledano čini se da je transakcija uspješno obavljena. Iznutra, međutim, niti je išta zaboravljeno, niti je išta zaista zapamćeno, sve je prisutno kao u zaustavljenu kadru urušene Skopasove palače. I ako je vjerovati Umbertu Ecu koji kaže da "zaboravljamo ne zbog oduzimanja već zbog nagomilavanja, ne s proizvodnjom odsutnosti nego s umnožavanjem prisutnosti"12, onda je posve moguće da i naša priča otklizi u suprotnu smjeru i umjesto o pamćenju postane pričom o zaboravu. Ili drugim riječima, pričom o zaboravljenoj Atlantidi gdje su zbiljski ljudi potonuli u - parabolu. A tamo, već prema žanru, preostaje samo jedno pitanje: Što je to toliko razljutilo bogove?

10 "Children of Atlantis: Voices from the Former Yugoslavia", ed. by Zdenko Lešić, Central European University Press, 1995.
11 Ciceronovu priču citiram prema knjizi Frances A. Yates "The Art of Memory". Nenadu Iviću zahvaljujem na tome što mi je skrenuo pažnju na citirani primjer.
12 Umberto Eco, An Ars Oblivionalis? Forget it!, PMLA 1988, str. 260.


Travanj, 1996.

(iz: Dubravka Ugrešić Kultura laži, biblioteka Bastard/Arkzin, Zagreb 1996.)