O sreci again...

Ne merim vishe vreme ni sate,
ni po sunchevom vrelom hodu;
dan mi je kad se njegove ochi vrate,
i noc kad ponovo od mene odu.

Ne merim srecu smehom, ni time
da li je cheznja moja od njegove jacha;
sreca je meni kad bolno cutim s njime,
i kad nam srca biju ritmom placha.

Nije mi zao shto ce zivota vode
odneti i moje grane zelene;
sad neka mladost i sve neka ode:
on je zadivljen stao kraj mene

Edgar Allan Poe
(1809-1849)

Gavran

Jednom u čas tužan noćni, dok razmišljah, duh nemoćni,
nad knjigama koje drevnu nauku u sebe skriše,
bejah skoro u san pao, a neko je na prag stao
i tiho je zakucao, kucnuo što može tiše.
"Posetilac neki - šanuh - kucnuo što može tiše,
samo to i ništa više."

Ah, sećam se toga jasno, beše zimnje veče kasno;
svaki tinjav odsev žara utvare po podu piše.
De čekajuć, srce snažim u knjigama zalud tražim
za Lenorom bol da blažim. Ime koje podariše
njoj anđeli, divna draga kojoj ime podariše
anđeli, nje nema više.

I šum svilen, šumor tmurni, šum zavesa tih purpurnih,
neslućenom, čudnom strepnjom obuzima sve me više;
da umirim srce rekoh: "To zacelo sad je neko
na pragu se mome steko, kucnuvši što može tiše,
posetilac neki pozni, zakuca što može tiše
na vrata i ništa više."

Najednom mi strepnja minu i zureći u tamninu:
"Gosparu il gospo - kazah - ne ljutite vi se više,
bejah skoro u san pao, neko od vas na prag stao
i tiho je zakucao, kucnuo što može tiše,
da i ne cuh"... Tad mi ruke vrata širom otvoriše -
samo mrak i ništa više.

I dok pogled tamom bludi, bojazan mi puni grudi,
slušajuci, sanjajuci, snovi mi se teški sniše,
i zagledan u tišinu, samohranu pustu tminu,
"O Lenora" reč jedinu, izgovorih tiho, tiše,
"O Lenora" odjek vrati što mi usta prozboriše,
samo to i ništa više.

Vratih se u sobu svoju a duša u nespokoju.
I uskoro nešto jači udarci se ponoviše.
"Na prozoru, u kapcima, mora biti nekog ima,
miruj srce, da u njima vidim kakvu tajnu skriše,
miruj srce da uvidim kakvu tajnu oni skriše,
vetar samo, ništa više!

I otvorih kapke tada, kad ulete iznenada
lepršajuć gordi Gavran iz dana što srećni biše,
gospodski ga izgled krasi, pozdravom se ne oglasi,
niti zasta, nit se skrasi, dok mu krila se ne sviše
povrh vrata, na Paladin kip mu krila se ne sviše,
slete, stade, ništa više.

Videć pticu ebonosnu, osmeh tužno srce kosnu,
zbog važnog i strogog sklada kojim lik joj sav odiše.
"Mada ćube čerupane - rekoh - plašljiv nisi, vrane,
što sablasan traješ dane sred žalova noći, kiše -
kaži kakvim imenom te sile pakle okrstiše?"
Reče Gavran: "Nikad više."

Začudih se vesma tome, odgovoru prejasnome,
mada smislom reči ove meni malo jasno biše:
al priznajem, nema zbora, ne čuh takvog odgovora,
i ne videh takva stvora crnih krila što se sviše,
zver il ticu čija krila na Paladin kip se sviše,
s' tim imenom "Nikad više."

No Gavranu s' kipa bela ta reč beše mudrost cela,
reč jedina s' kojom mu se misao i duša sliše.
Nit rečju tom zbor mu presta, nit pomače on se s' mesta
a u meni sumnje nesta: "Svi me znanci ostaviše,
odleteće i on ko i Nade što me ostaviše."
Reče Gavran: "Nikad više."

Čuvši, duhom sav uzbuđen, taj odgovor brz, rasuđen,
"Stvarno - kazah - to što zbori, reč jedinu nikad više,
valjda reče njegov gazda, zlom sudbinom gonjen vazda,
dok sve misli koje sazda u jedan se pripev sliše,
tužbalicu mrtvih nada i dana što srećni biše,
tužni pripev: "Nikad više."

Ali Gavran, stvor stameni, tužnu maštu bodri meni,
naslonjaču ja približih vratima što mogah bliže,
i galve na plišu sjajne, mnih znamenje tako tajno
u govoru svom nejahno nosi tica ta što stiže,
šta sablasna i odvratna, stara tica koja stiže,
misli, grakćuć: "Nikad više."

Sedeć, slutnjom srce morih, i ni reči ne prozborih
tici čije plamne oči do srca me prostreliše:
i u misli zanesena, meni klonu glava snena
sa uzglavlja tog svilena gde svetiljke odsjaj sliše,
prileć neće nikad više!

A vazduh sve gušci biva, kao miris da razliva
kadionik kojim anđo kadi sobu tiho, tiše
"Nesrećnice - viknuh tada - božija milost to je rada
da ti dušu spase jada, uspomenu da ti zbriše:
pij napitak sladak da se na Lenoru spomen zbriše."
Reče Gavran: "Nikad više."

"Proroče il stvore vražiji, đavole il tico, kaži,
zaklinjem te nebom sklonim i Gospodom ponajviše,
dal' ću dušu namučenu priljubiti u Edenu
uz devojku ozarenu koju svi mi snovi sniše,
uz Lenoru kojoj ime serafimi podariše?"
Reče Gavran: "Nikad više."

"Sad umukni, kleta tico, - skočih, viknuh - zlosutnico,
u paklenu noć se vrati, u oluj i nedra kiše!
S' tamom crno perje spoji, beleg laži gnusnih tvojih,
samoćom me udostoji, vrh vrata ne sedi više;
izgled i kljun tvoj ukloni što mi srce ojadiše."
Reče Gavran: "Nikad više."

I Gavran, stvorenje žalno, sedi stalno, sedi stalno,
krila mu se oko bledog Paladinog kipa sviše,
oči su mu zlokob prava, ko zloduha koji spava,
svetiljka ga obasjava i sen mu po podu piše:
duša mi se od te senke što se njišuć podom piše
spasti neće - nikad više!

The Raven

 Once upon a midnight dreary, while I pondered weak and weary,
Over many a quaint and curious volume of forgotten lore,
While I nodded, nearly napping, suddenly there came a tapping,
As of some one gently rapping, rapping at my chamber door.
`'Tis some visitor,' I muttered, `tapping at my chamber door -
Only this, and nothing more.'

Ah, distinctly I remember it was in the bleak December,
And each separate dying ember wrought its ghost upon the floor.
Eagerly I wished the morrow; - vainly I had sought to borrow
From my books surcease of sorrow - sorrow for the lost Lenore -
For the rare and radiant maiden whom the angels named Lenore -
Nameless here for evermore.

And the silken sad uncertain rustling of each purple curtain
Thrilled me - filled me with fantastic terrors never felt before;
So that now, to still the beating of my heart, I stood repeating
`'Tis some visitor entreating entrance at my chamber door -
Some late visitor entreating entrance at my chamber door; -
This it is, and nothing more,'

Presently my soul grew stronger; hesitating then no longer,
`Sir,' said I, `or Madam, truly your forgiveness I implore;
But the fact is I was napping, and so gently you came rapping,
And so faintly you came tapping, tapping at my chamber door,
That I scarce was sure I heard you' - here I opened wide the door; -
Darkness there, and nothing more.

Deep into that darkness peering, long I stood there wondering, fearing,
Doubting, dreaming dreams no mortal ever dared to dream before
But the silence was unbroken, and the darkness gave no token,
And the only word there spoken was the whispered word, `Lenore!'
This I whispered, and an echo murmured back the word, `Lenore!'
Merely this and nothing more.

Back into the chamber turning, all my soul within me burning,
Soon again I heard a tapping somewhat louder than before.
`Surely,' said I, `surely that is something at my window lattice;
Let me see then, what thereat is, and this mystery explore -
Let my heart be still a moment and this mystery explore; -
'Tis the wind and nothing more!'

Open here I flung the shutter, when, with many a flirt and flutter,
In there stepped a stately raven of the saintly days of yore.
Not the least obeisance made he; not a minute stopped or stayed he;
But, with mien of lord or lady, perched above my chamber door -
Perched upon a bust of Pallas just above my chamber door -
Perched, and sat, and nothing more.

Then this ebony bird beguiling my sad fancy into smiling,
By the grave and stern decorum of the countenance it wore,
`Though thy crest be shorn and shaven, thou,' I said, `art sure no craven.
Ghastly grim and ancient raven wandering from the nightly shore -
Tell me what thy lordly name is on the Night's Plutonian shore!'
Quoth the raven, `Nevermore.'

Much I marvelled this ungainly fowl to hear discourse so plainly,
Though its answer little meaning - little relevancy bore;
For we cannot help agreeing that no living human being
Ever yet was blessed with seeing bird above his chamber door -
Bird or beast above the sculptured bust above his chamber door,
With such name as `Nevermore.'

But the raven, sitting lonely on the placid bust, spoke only,
That one word, as if his soul in that one word he did outpour.
Nothing further then he uttered - not a feather then he fluttered -
Till I scarcely more than muttered `Other friends have flown before -
On the morrow will he leave me, as my hopes have flown before.'
Then the bird said, `Nevermore.'

Startled at the stillness broken by reply so aptly spoken,
`Doubtless,' said I, `what it utters is its only stock and store,
Caught from some unhappy master whom unmerciful disaster
Followed fast and followed faster till his songs one burden bore -
Till the dirges of his hope that melancholy burden bore
Of "Never-nevermore."'

But the raven still beguiling all my sad soul into smiling,
Straight I wheeled a cushioned seat in front of bird and bust and door;
Then, upon the velvet sinking, I betook myself to linking
Fancy unto fancy, thinking what this ominous bird of yore -
What this grim, ungainly, gaunt, and ominous bird of yore
Meant in croaking `Nevermore.'

This I sat engaged in guessing, but no syllable expressing
To the fowl whose fiery eyes now burned into my bosom's core;
This and more I sat divining, with my head at ease reclining
On the cushion's velvet violet lining that the lamp-light gloated o'er,
But whose velvet violet lining with the lamp-light gloating o'er,
She shall press, ah, nevermore!

Then, methought, the air grew denser, perfumed from an unseen censer
Swung by Seraphim whose foot-falls tinkled on the tufted floor.
`Wretch,' I cried, `thy God hath lent thee - by these angels he has sent thee
Respite - respite and nepenthe from thy memories of Lenore!
Quaff, oh quaff this kind nepenthe, and forget this lost Lenore!'
Quoth the raven, `Nevermore.'

`Prophet!' said I, `thing of evil! - prophet still, if bird or devil! -
Whether tempter sent, or whether tempest tossed thee here ashore,
Desolate yet all undaunted, on this desert land enchanted -
On this home by horror haunted - tell me truly, I implore -
Is there - is there balm in Gilead? - tell me - tell me, I implore!'
Quoth the raven, `Nevermore.'

`Prophet!' said I, `thing of evil! - prophet still, if bird or devil!
By that Heaven that bends above us - by that God we both adore -
Tell this soul with sorrow laden if, within the distant Aidenn,
It shall clasp a sainted maiden whom the angels named Lenore -
Clasp a rare and radiant maiden, whom the angels named Lenore?'
Quoth the raven, `Nevermore.'

`Be that word our sign of parting, bird or fiend!' I shrieked upstarting -
`Get thee back into the tempest and the Night's Plutonian shore!
Leave no black plume as a token of that lie thy soul hath spoken!
Leave my loneliness unbroken! - quit the bust above my door!
Take thy beak from out my heart, and take thy form from off my door!'
Quoth the raven, `Nevermore.'

And the raven, never flitting, still is sitting, still is sitting
On the pallid bust of Pallas just above my chamber door;
And his eyes have all the seeming of a demon's that is dreaming,
And the lamp-light o'er him streaming throws his shadow on the floor;
And my soul from out that shadow that lies floating on the floor
Shall be lifted - nevermore!

Svu noc je kisa padala.

Da li znate kako je
svu noć slušati romon o prozore
i ne moći usniti?

Kiša, ko mati, tiho pjeva
a sna nema tek misli kišne noći.

Zašto na svaki dodir života
ostaje dušom kao jeka - bol?

Andric

He Wishes for the Cloths of Heaven

Had I the heaven's embroidered cloths,
Enwrought with golden and silver light,
The blue and the dim and the dark cloths
Of night and light and the half-light,

I would spread the cloths under your feet:
But I, being poor, have only my dreams;
I have spread my dreams under your feet;
Tread softly because you tread on my dreams.

William Butler Yeats

Stojan Simic Krpica
(Visnjislav Visnjev Vobanolec Mikadeak)

Pazi

Pazi
i nikog
nicim
ne uvrijedi
niti povrijedi
jer
to
drugo
ljudsko bice
nije
niko drugi
do
ti
sam.

Miroslav Antić
Od svih si devojaka uvek bila tiša,
zbunjena, sama, neprimetna bleda
eh, zašto nisi bar porasla viša bar viša za pola pedlja.

Jedne je noći udarila kiša, tako krvnički ko čuvari reda
eh, zašto nisi bar porasla viša bar viša za pola pedalja,
Jer kad si se jednom, o drvo kraj vrata, obesila u svitanja seda
između bosih nogu i blata bio je razmak samo pola pedlja.

2. Kočijašu hajd na čašu, stani druže da te pitam kome njene ruke mašu ove noći dok ja skitam...

             Black Rouz

×´¨`·.×*×´¨`·.×*×´¨`·  GODINA 2004 .×*×´¨`·.×*×´¨`·.×*


Godine 2004 sreo sam je u mijesecu julu
zaljubio se i sagradio od ljubavi kulu
ispred sebe imao put koji nekuda krivuda
odlucio sam da je sretnem i krenem tuda
vec na pola puta htio sam da se vratim
ali koliko je ja volim u trenu shvatim
pa gledam na sat koliko jos vremena ima
mislim o tome poljubit cu je pred svima
gledam u nebo ni oblaka vise nije bilo
u cudu se ja pitam sta se samnom zbilo


ali lijepa je ona kao princeza iz bajke
pao sam odmah na zemlju moje mi majke
neznam jer to od sunce sto me jako pece
ma nije to sunce to je ljubav covijece



Hodao sam vam ja tako nogu pred nogu
mislim zaljubio sam se sta ja tu mogu
pa si mislim boze moj sta ako ona kasni
ali izdaleka se cuju njeni koraci jasni
njezni zagrljaj i poljubac je prvi pao
vratio sam joj drugi i vise od toga dao
cijele noci grlile me njene ruke zgodne
pa svaki dan na satu skoro ce nam podne
cekali smo tako svake noci zora da svane
onda zagrljeni sklopili nase oci pospane 



blackrouz@popstar.com


 ×´¨`·.×*×´¨`·.×*×´¨`·. KAO NEKADA    ×*×´¨`·.×*×´¨`·.×*



Kada je bog stvarao ovaj svijet
u njemu je stvorio tebe kao cvijet
vidim uradio je to tako vijesto
gledam te zadrhtim rekao bi nesto
rekao bih hocu sa tobom ja cisto
da nam bude lijepo kao prije isto
cesto ponekad navratim ti sjenom
onako kao okupan morskom pijenom
da te pitam sjecas se lijepih dana
da vidim da li si jos uvijek sama
da vidim jer si jos onako nasmijana

Osijecam poljubac daj mi sada kazi
na mojim usnama da li on moj trazi
osijetim tvoje ruke maze me po glavi
sanjam li to sve ili je to na javi

Vjetar nocas raznosio kosu mije
cim te vidim odmah i brk se smije
pa se pitam da li su to snovi moji
jer ti si sve sto za mene postoji
iza tebe stoji snaga mojih dubina
jer srce te voli cak sve do neba
ti si andjele moj sve sto mi treba
noci su teske kada vidim da te nema
srce moje odmah na put se sprema
da na mojim grudima bude tvoja glava
onako kao nekada da ona mirno spava



blackrouz@popstar.com


×´¨`·.×*×´¨`·.×*×´¨`·.KAO PRINCEZA  ×*×´¨`·.×*×´¨`·.×*


Noc je vec prosla i prvi su znaci zore
gledam i drugi vec gledaju kroz prozore
ja se u krevet odmah vratim ma i to hitno
poljubim je i kazem ima vremena jos sitno
njen zacudjeni pogled izbijegavam vijesto
odmahne mazno rukom i kaze i to je nesto
digne ruke kao princesa usred svoga dvora
njezno kaze dodji da poljubim mog macora
zagrlim je vidim da mi je kao zrelo voce
ljubim je njezno pa kaze i meni se hoce



onda se njezno ona digla da radio utisa
poslje toga pala je poljubaca cijela kisa
ma vidim ja da nista ona vise ni ne bira
sa rukama po mome tijelu ona kao da svira



Tako nam je lijepo ma kao u jednoj prici
svaki dan i svaka noc jedna na drugu slici
bili smo topli i vreli od bilo koje peci
nije se o tome moglo vise reci ni rijeci
poljubac kada dobijem ja skacem do krova
i stihove pocnem pisati ali nemam slova
vrijeme ide i za nama ostaju dani stari
tu je ljubav mi volimo samo lijepe stvari
a stekli smo vec i poprilicno mi iskustva
svaki tren spustim poljubac na njena usta




blackrouz@popstar.com



 ×´¨`·.×*×´¨`·.×*×´¨`·POLJUBCI TVOJI .×*×´¨`·.×*×´¨`·.×*



Osijecas li nocas srce te hoce stici
onako tiho i kradom sa ledja ti prici
da ti na uho sapnem koliko te volim
pa kazem ne okreci se kad te molim
da ti sapnem da ti se andjele divim
da za tebe nocas ja umirem i zivim
osijecas li srecu tjelom nam se siri
poljubac jedan i ludo srce se smiri
osijecas li andjele njezno te ljubim
i zemlju pod nogama ja odmah gubim


poljubci tvoji od njih nesvjestica
a oko mene vidim odmah jata ptica
oci moje odmah od srece suze toce
sada znam da necu biti ja siroce


Volim da sjednes onako na moje krilo
neka nam bude oko srca toplo i milo
neka svi vide sta nasa srca to rade
i da za sve u zivotu postoje nade
neka oko nas osjete poljupce njezne
onako kao kada padaju pahulje snjezne
poljubci njezni andjele onako u letu
na najljepsi osmijeh na ovome svijetu
i neka svima oko nas ta ljubav ode
neka nas nocas poljubci u raj vode



blackrouz@popstar.com



 ×´¨`·.×*×´¨`·.×*×´¨`· SVE BIH DAO  .×*×´¨`·.×*×´¨`·.×*


Nocas se vijetar igra po tvojoj kosi
sav njezin miris on meni lagano nosi
spavaj mi nocas srce i duso moja mila
jer za mene si najvrednija uvijek bila
gledam te spavas pa na stol ti mecem
kada se probudis andjele tebi cvijece
poklanjam ti sa njime i ludo srce moje
ako nisi znala ono je uvijek bilo tvoje
andjele moj doci cu ti ja malo kasnije
poljubac njezni i biti ce ti jasnije


znaj da bih sada andjele moj sve dao
njezno te sa rukom u zagrljaj podigao
pa da te moje tijelo onako uvijek grije
a tvoje lijepo lice tome sretno smije


Nocas pred prozorom moje tijelo stoji
susret sa tobom minute i sekunde broji
cekam tako ma sve dok nova zora svane
i sretno ocekujem sve nase buduce dane
da lezimo onako sretni zajedno na plazi
pa zar ima andjele moj ljepse drazi
umoran sam i pocelo mi da se zijeva
pocela je i kisa cujem da grmi i sijeva
gledam u mrak i nigdje zive duse nema
ide moje srce i dusa malo da odrema



blackrouz@popstar.com



×´¨`·.×*×´¨`·.×*×´¨`·ANA IZ NISA .×*×´¨`·.×*×´¨`·.×*



Bilo je kasno kada sreo sam je tada
tuzno je plakala od nekog teskog jada
bila je tuzna usamljena i pomalo sama
osjetio sam da joj zivot prekrila tama
i dok je onako po nama padala kisa
sapnula mi njezno ja sam ana iz nisa
pitala je tuzno gdje bi mogla da spava
ali na grudima mi vec bila njena glava
pa odmah ja onako iz dva tri skoka
poljubac spustio ma usred njenog oka
razmislio sta cu sada pa kuci je vodi
i te iste noci nova ljubav se rodi


osjecam se kao da smo stigli do neba
njezno sam je ljubio kaze to mi treba
te noci sve smo jedno drugom mi dali
i negdje pred zoru smo od umora pali


Kasnije mi pricala da nikoga ona nema
odlucila da ode i na put da se sprema
promijenila je robu sve na sebi cisto
da nema na sebi ono staro i ono isto
zagrlio sam je njezno pa kaze ti si jak
ma odmah sam je povukao u jos veci mrak
onako glava naslonjena na nogama stoji
moje njezne poljubce kao da Ana broji
poljubac mi dala pa stala ne jednu nogu
boze bila je lijepa kao lutka u izlogu
da sjedne krenula je prema starom panju
moja Ana bila je vec u drugom stanju


blackrouz@popstar.com






[b][/b]

SUNCE

Ovo ce se neizvesno kretanje
zavrsiti Suncem
Osecam to pomeranje juga u svom srcu. Majusno podne se ruga
u kamenu, varnica sto ce osvetliti
zvezdani sistem moga krvotoka.

A dotle, sve sto bude nek je zbog pesme.
Druga uteha nam ne treba.
To trajanje se ruga
pretnji crnog i otrovnog nekog soka.

Ne, nece se otrovom to putovanje zavrsiti.
Neki ce svemir ponovo da nas stvori.
Makar slepog lica i mracnog srca
rec pravu izgovori.
U kamenu spava malo sunce
sto ce nas osvetliti.

Cujes li zvezdani sistem moga krvotoka?
Ponavljam: neki ce svemir ponovo da nas stvori;
makar slepog lica i mracnog srca
dok Sunce ne progovori
nad pretnjom crnog i otrovnog nekog soka.
   
                            -Branko Miljkovic-