ŽENA I ILUZIJE

Žene jesu, kad glazba zvoni, med se toči i sunce gori.
I smijeh kada žubori k'o fontana,
i onda žene jesu.Ali kad je Tmina,
onda nema žena.
O, kada uzimljemo na se teret naš i kletvu našu,
i kad je bol,
ne,
onda nema žena.
Nema onda naše ženske nasmijane pratnje.
Apsolutno stoji čovjek sam.
I dobro je, da čovjek stoji apsolutno sam.
Iluzije su sve pogrebne i mrtve
I dobro je da smo tvrdi i da nam je na sprovodu svih snova
oko suho.
Dobro je! Dobro je

Miroslav Krleza

Mardz,.... procitao sam jako puno njegovih pesama... izuzetno covek pise, znao sam nekada zenu koja ga je poznavala licno pa je imala te pesme... fenomenalno... e sad.. znam i da je pisao neke pesme za muzikante...

NOĆNE MISLI

Žao mi je vas, o jadne zvijezde,
Koje divno tako jasno sjate,
Nevoljenome svijetleći brodaru,
Bez nagrade od boga i ljudi,
Jer ne znate jadne, što je ljubav,
Niti ste za ljubav ikad znale!
Bez prekida vode vječni sati
Nebesima povorke vam sjajne.
Kakve li ste prevalile pute,
Dok ja bijah u naručju drage,
Ne misleći na vas ni na ponoć!


Gete

LA BELLE DAME SANS MERCI

Što te muči o moj pažu,
Da tu samac tražiš spas?
Šaš tek šušti, al' svih ptica
Zanijemio glas.

Što te muči o moj pažu?
Toneš sav u nujne sne?
Vjeveričin silos pun je,
A jesen već mre.

Tvoje čelo bijel je ljiljan,
Boli kap k'o biser čist
Blista, obraz blijedi vene
Kao ružin list.

Gospu ja u polju sretoh:
Kao vila lijepa sva,
Kose duge, noške lake,
Oko joj se sja.

Glavu vijencem joj ukrasih,
Grivne spletoh njoj u čast.
Pogleda me, ja oćutjeh
Svu ljubavnu slast.

Podigoh je na svog konja,
Za sve bijah slijep taj dan;
Pjevaše mi pjesmu divnu,
Kao vilin san.

Korijenja mi slatkog, meda
Divljeg da i mine sjaj:
Govori baš čudnim glasom:
"Ja te ljubim znaj"

Vilinskom me domu vodi.
Plače danju i po noći.
S tri poljupca morao sam
Da joj stisnem oči.

Sve sam kralj i knez i ratnik
-A svak blijed k'o sablast, sjen-
Viču:"La belle dame sans merci!
Zauvijek si njen!"

Tu je mene uspavala;
Sanjah to, što neće proć.
Na obronku brijega hladna
Proveo sam noć.

Zato ovdje jadan lutam,
U samoći tražim spas.
Šaš tek šušti, al' svih ptica
Zanijemio glas.


kits

Spiram te sa kože,

Sa minulih leta,

Miris hladnog limuna,

Zelen martovski prhut,

Iskašljavam te,


zubac

Talog ispod jezika,

Vreo šljunak u krvi,

Ljtim te sa nokata

Oštrim nožem kajačem

Nema te, nema te,

Nema te.

Reči te se odriču i

u laž me ušuškuju,

Nisi postojala

sem u pesmama, nisi

postojala ni toliko

da bi se pomirili

sa iščeznućem,

Istresam te iz džepova

starih košulja,

Stružem te okom

sa fotografija

Stresam te sa kose,

Davni prosinački sneg,

Proklinjem pesme

u kojima stanuješ,

jedeš, spavaš, umivaš se,

Sve bih ti oprostio

samo da te ima,

Da ima krvi u tebi.

Srce od najfinijeg drveta

izvajao bih i pod rebra

ti ga sakrio,

More bih ti u san

donosio.

Vetrovi bi ti bili pokorni,

Kišama bih te uspavljivao,

Samo da te ima

imalo izvan reči,

Samo da postojiš.

Kako ćeš i ovu

Molitvu čitati

Ako te nema

Ako uporno tvrdiš

Da te nema,

Da sam te

izmislio.

NOSTALGIJA SVJETLOSTI

Danas sam zgnječen veličinom neba.
Bojim se: plavi val će da ponese
slaboću moju u vis što me vreba.

Da l' sunce žeže ili zima trese,
osjećam mračno ilovaču uda,
i uvijek slabe kosti pune truda.

A oko mene ljudi svi zemaljci,
tjelesa žena sv a od stare gline,
likovi stvari: kocke, kugle, valjci,

A sve su oči pune guste tmine.
Ja patnju svoju, svu, na mesu golu,
što uzaludno ište melem vrela,

Dugujem rani, uvrijeđenu spolu,
što vele: "Srcu ranjenom od strijela".
Kinji me briga: kakva li će ru ka,

K akva će meka ruka da me spase
od mojih crnih beznadežnih muka?
Ta zar i ljubav nije (ljubav, zna se)

Z a krotku djecu izmišljena gatka?
Sô suza pijem u plamenoj čaši;
um dere tkivo što ga mašta satka,

A kada desna za zvijezdu se maši,
znam da će sun ca kojim ne znam ime
pre da me zgrabe u svoje visine,

N o što ću ikad spustit u nizine
života Sunca što im ne znam ime.



Tin Ujevic

SASVIM PLAVA


Što ja ne bih pokušao da te prevarim
da ti kažem ubedljivo:
Ta su brda što se vide kroz tvoj prozor
sasvim plava.


Ti da odmah poveruješ
a da stalno gledaš mene
kako strog a uznesen
kroz tvoj prozor gledam brda
sasvim plava.



A tek posle da proveriš
pa da vidiš
kako brda kroz tvoj prozor
baš i nisu
sasvim plava
čak i nisu neka brda



Pa da onda gledaš sebe
da se čudiš
da se pitaš
šta bi da poveruješ



Ali da sve kasno bude
Pa da plačeš kad ja odem
a da sebe ubeđuješ
i da sebi dočaravaš
da su brda
a ta brda
sasvim plava.



Zašto ne bih pokušao
pa da sebi dočaravaš
kad ja odem.


Dusko Trifunovic.

DOŠLA SI

Došla si... tako dođe oblak lak
na noćno nebo tamo:
putnik tek hod usporio je mlak,
oko za tren zadivilo se samo,
već ogrnu ga crnim velom mrak.

Došla si... tako dođe pjesma djeva
do tihih šuma iz daljine:
i putnik stane ... opet tiho ... vreva
ta još kroz gustiš začuđeni pline,
u šumu lišća nestane tog pjeva.

Došla si... oči gledao sam tvoje,
tvoj zvonki slušao glas —
otišla ... putnik sklapa oči svoje,
oblaka jednog zlatnog sanja kras,
i pjesmu jednu što se uvijek poje...

Oton Župančić

MELANKOLIJA

Među ružama, kod nas nema njih,
poluzasjenjen, vidjeh obraz tih.

On za me, i ja za nj tad nemah znanja
a med nama bje tako puno sanja.

Digao se most kao duga sjajna
od mene do nje, pa je tako tajna

ići između mene i nje smjela,
o, nalik na jad oborena čela.

Vrča njenoga napitak je bio
kao da si žar u srce mi lio.

I sjetih se tad da nje nema više,
da na grobu joj vjetar grane njiše.



Oton Župančić