Telo žene, beli brežuljci, bela bedra,
ti si slična svetu kada se daješ.
Moje telo divljeg vrtlara što te kopa
i sin iskače iz dubine zemlje.

Bio sam sâm kao tunel. Od mene su bežale ptice,
i noć me potopila u snažnom naletu.
Da bih preživeo iskovah te kao oružje,
kao strelu za svoj luk i kamen za svoju praćku.

Ali čas osvete je pao, i ja te volim.
Telo od kože, od mahovine, od mleka požude i postojanja.
Ah gralovi od grudi! Ah oči odsutnosti!
Ah ružo pubisa! Ah glasu tužni i spori!

Telo žene moje, opstajem u tvojoj gracioznosti.
Moja žeđi, moja beskonačna strasti, moj neodlučni putu!
Mračne obale reke među kojima večna žeđ ostaje,
gde ne prestaje umor i beskonačna bol.

Pablo Neruda

TAMNICAREVA PESMA

Kuda lepi tamnicaru
Sa tim kljucem poprskanim krvlju
Idem da oslobodim onu koju volim
Ako još ima vremena
A nju sam zatvorio
I nežno i svirepo
Na najskrovitijem mestu svojih želja
Na najdubljem mestu svojih nemira
U laži buducnosti
U gluposti zaklinjanja
Hocu da je oslobodim
Jer hocu da je slobodna
Po cenu i da me zaboravi
Po cenu i da ode
Pa cak i da se vrati
I da me još voli
Ili da zavoli drugog
A ako joj se taj dopadne
Pa ona ode
I ja ostanem sam
Sacuvacu samo
Sacuvacu vecno
Na svojim dlanovima
Do poslednjeg daha
Blagost njenih grudi izvajanih ljubavlju.

Žak Prever

Nocas bih mogao napisati veoma tuzne stihove.

Napisati na primjer: "Noc je osuta zvijezdama i drhte,plava, nebeska tijela u daljini."

Ponocni vjetar kruzi nebom i pjeva.

Nocas bih mogao napisati veoma tuzne stihove.
Volio sam je, a katkada - i ona je mene voljela.

U nocima k'o sto je ova drzah je u svom narucju.
Ljubio sam je toliko puta pod beskrajnim nebom.

Ona me voljela, i ja nju sam katkada volio,
a kako i ne bih ljubio njene velike mirne oci.

Nocas bih mogao napisati veoma tuzne stihove.
Misliti da je nemam. Osjetiti da sam je izgubio.

Cuti beskrajnu noc, jos beskrajniju bez nje.
A stih pada na dusu kao na pasnjak rosa.

Sto znaci da je moja ljubav nije mogla sacuvati.
Noc je osuta zvijezdama i ona nije uz mene.

To je sve. U daljini netko pjeva. U daljini.
Moja se dusa ne moze pomiriti da sam je izgubio.

Moj pogled je trazi, kao da je zeli pribliziti.
Moje srce je trazi, a ona nije uz mene.

Ista noc bjelinom ovija ista stabla,
a mi, oni od nekad, vise nismo isti.

Vise je ne volim, zbilja, a koliko sam je volio.
Moj glas je trazio vjetar da dodje do njena sluha.

Drugome. Pripast ce drugome. K'o nekad mojim poljupcima.
Njen glas, njeno cisto tijelo. Njene beskrajne oci.

Vise je ne volim, zbilja, a mozda je ipak volim.
Ljubav je tako kratka, a tako beskrajan zaborav.

Jer sam je u nocima k'o sto je ova drzao u svom narucju,
moja se dusa ne moze pomiriti s tim da sam je izgubio.

Makar ovo bila posljednja bol koju mi zadaje,
a ovi stihovi posljednji koje za nju pisem.

(Pablo Neruda, 1924.)

Had I the heavens’ embroidered cloths,
Enwrought with golden and silver light,
The blue and the dim and the dark cloths
Of night and light and the half light,
I would spread the cloths under your feet:
But I, being poor, have only my dreams;
I have spread my dreams under your feet;
Tread softly because you tread on my dreams.

W.B. Yeats (1865–1939)
"He Wishes For the Cloths of Heaven"
from the Collected Works of W.B. Yeats

Jeeeejtssss...Obozavam ovu.... ):