Čeznem da ti kažem najdublje reči koje ti imam reći; ali se ne usuđujem, strahujući da bi mi se mogla nasmejati. Zato se smejem sam sebi i odajem tajnu svoju sali. Olako uzimam bol svoj, strahujući da bi ti to mogla učiniti.
Čeznam da ti kažem najvernije reči koje ti imam reći; ali se ne usuđujem, strahujući da bi mogla posumnjati u njih. Zato ih oblačim u neistinu, i govorim suprotno onome što mislim. Ostavljam bol svoj da izgleda glup, strahujući da bi ti to mogla učiniti.
Čeznem da upotrebim najdragocenije reči što imam za te; ali se ne usuđujem, strahujući da mi se neće vratiti istom merom. Zato dajem ružna imena i hvalim se svojom surovošću. Zadajem ti bol, beojeći se da nećeš nikada saznati šta je bol.
Čeznem da sedim mirno pored tebe; ali se ne usuđujem; jer bi mi inače srce iskočilo na usta. Zato brbljam i ćaskam olako, i zatrpavam svoje srce rečima. Grubo uzimam svoj bol, strahujući da bi ti to mogla učiniti.
Čeznem da te ostavim zauvek; ali se ne usuđujem, strahujući da bi mogla otkriti moj kukavičluk. Zato ponosito dižem glavu i dolazim veseo u tvoje društvo. Neprekidne strele iz tvojih očiju čine da je bol večito svež.
Ostavila si me i otišla svojim putem. Mislio sam da ću biti tužan, pretužan za tobom i da ću u svome srcu uramiti samo tvoju sliku protkanu zlatnim stihovima. Ali, avaj, moje zle sudbe - vreme je kratko!
Mladost prolazi godina za godinom; Proletnji dani lete; jedno golo ništa ubija nežni cvet, a mudrac me opominje da je život samo kap rose na lotosovom listu.
Treba li sve to da propustim i da samo ginem za onom jednom što mi okrenu leđa? To bi bilo i grubo i ludo, jer je vreme kratko.
Dođite, moje kišne noći, pljuskajući nogama; osmehni se moja zlatna jeseni; dođi, bezbrižni aprile, prospi po zemlji poljupce svoje! Dođi i ti, i ti, i ti! Dragi moji, znate da smo smrtni. Pa je li mudro kidadi srce zbog jedne, koja je odnela svoje? Jer je vreme kratko.
Slatko je sedeti u uglu i razmišljati da ste mi vi ceo svet. Hrabro je poželeti sreću svome bolu, i biti rešen, ne dopustiti nikome da te teši.
Ali, jedan novi lik gleda kroz moja vrata i podiže svoje oči k mojima.
Ja mogu samo svoje suze da obrišem i da izmenim melodiju svoje pesme: Jer je vreme kratko!
U životu ne postoji nikakva dužnost osim dužnosti: biti sretan. Samo smo zato na svijetu, a sa svim dužnostima, svim moralom i svim zapovijedima rijetko činimo jedno drugoga sretnim, jer i sebe time ne činimo sretnima. Ako čovjek može biti dobar, može to samo onda kada je sretan, kada u sebi ima sklada dakle kada voli. To je bilo učenje, jedino učenje na svijetu. To je rekao Isus, To je rekao Buda, To je rekao Hegel. Za svakoga je na ovome svijetu jedino važno njegovo vlastito najunutarnjije, njegova duša, njegova sposobnost da voli. Ako je ona u redu, onda je svejedno jede li se proso ili kolači, nose li se dragulji ili rite; onda svijet zvuči zajedno s dušom, onda je dobro.
..... Dotičem i tvoje suze i travu u noći..........
Pa zar si to ti smrtno veselje_ Hoćes li u mojim rukama iz svetlosti nastati ilovača. Da je oblikujem po uzoru na tebe o ljubavi moja bez lika... Ko će na snu doline splesti vrbovinu koju deca ubraše ko još može da umre kao svetlost što hrli kao spokoj što nestaje!
Nemoj da te zavara izraz moga lica. Jer, nosim masku, tisuce maski, maske koje se bojim skinuti, a nijedna od njih nisam ja. U pretvaranju sam pravi majstor, ali ne daj se zavarati. Za ime Bozje, ne daj se zavarati. Pretvaram se da sam siguran da je sve med i mlijeko u meni i oko mene da mi je ime samouvjerenost a smirenost moja igra da je sve mirno i da sve kontroliram i da ne trebam nikog. Ali, ne vjeruj mi. Mozda se cini da sam smiren, ali moja smirenost je maska uvijek promjenjiva i koja sakriva. Ispod nje nema spokoja. Ispod nje je zbrka, strah i samoca. Ali, ja to sakrivam. Ne zelim da itko zna.
Hvata me panika na pomisao o mojoj slabosti i da ce me otkriti. Zato freneticno kreiram masku da bi iza nje sakrio nonsalantno, sofisticirano procelje, da mi pomogne da se pretvaram, da me zastiti od pogleda koji zna. Ali bas takav pogled je moje spasenje. Moja jedina nada i ja to znam. Dakako, ako iza njega slijedi prihvacanje. Ako slijedi Ijubav. To je jedina stvar koja me moze osloboditi od mene samoga, od zatvora sto sam ga sam sagradio, od prepreka sto ih sam tako bolno podizem. To je jedino sto ce me uvjeriti u ono u sto ne mogu uvjeriti sam sebe, da uistinu nesto vrijedim. Ali ja ti ovo ne kazem. Ne usudujem se. Bojim se. Bojim se da iza tvoga pogleda nece uslijediti prihvacanje, da nece uslijediti Ijubav. Bojim se da ces me manje cijeniti, da ces se smijati, a tvoj bi me smijeh ubio. Bojim se da duboko negdje nisam nista, da ne vrijedim, i da ces ti to vidjeti i odbiti me. Zato igram svoju igru, svoju ocajnu igru pretvaranja sa sigurnim proceljem izvana i uplasenim djetetom unutra. Tako pocinje svjetlucava ali prazna parada maski, a moj zivot postaje bojiste. Dokono cavrljam s tobom uctivim tonovima povrsnog razgovora. Kazem ti sve, a zapravo nista, i nista o onome sto je sve, i sto place u meni. Zato kad sam u kolotecini, neka te ne zavara to sto govorim. Molim te pazljivo slusaj i pokusaj cuti ono sto ne kazem. Sto bih volio da mogu reci, sto zbog opstanka moram reci, ali sto reci ne mogu.
Ne volim nista kriti, Ne volim igrati umjetne, lazne igre, zelim prestati s igrama. zelim biti iskren i spontan te biti ja, ali mi ti moras pomoci. Moras pruziti ruku cak i kada se cini da je to posljednje sto zelim. Samo ti mozes iz mojih ociju ukloniti prazan pogled zivog mrtvaca. Samo me ti mozes prizvati u zivot. Svaki put kad si Ijubazan, nježan i kad me hrabris, svaki put kad pokusas razumjeti jer uistinu brines, moje srce dobije krila, vrlo mala krila, vrlo slaba krila, ali krila! Sa svojom moci da me ozivis mozes udahnuti zivot u mene. Zelim da to znas.
Zelim da znas koliko si mi vazan, kako mozes biti stvoritelj - do Boga pravedan stvoritelj - moje osobe ako tako izaberes. Samo ti mozes srusiti zidove iza kojih drscem, samo ti mozes ukloniti moju masku, samo ti me mozes osloboditi moga sjenovitog svijeta panike, i nesigurnosti, iz mojega usamljenog zatvora, ako tako odlucis. Molim te odluci. Ne mimoilazi me. Nece ti biti lako.
Dugotrajno uvjerenje o bezvrijednosti gradi snazne zidove. Sto mi blize prides to naglije mogu uzvratiti. To je nerazumno, ali unatoc tome sto o covjeku kazu knjige, ja sam cesto nerazuman. Borim se bas protiv one stvari za kojom ceznem. Ali rekose mi da je Ijubav jaca od snaznih zidova, i tu lezi moja nada. Molim te pokusaj pobijediti zidove cvrstom rukom jer dijete je vrlo osjetljivo. Tko sam, mozda se pitas? Ja sam onaj kojega znas vrlo dobro. Jer ja sam svaki covjek na kojega naides i ja sam svaka zena na koju naides.
Sećaš li se Barbara padala je kiša neprestano nad brestom toga dana A ti si išla nasmejana pokisla, ozarena, očarana Pod krupnim kapima kiše Sećaš li se Barbara Sretoh te u ulici sena Smejala si se I ja sam se smejao Sećaš li se Barbara nisam te ni poznavao A nisi ni ti mene sećaš li se, sećaš li se toga dana i ne zaboravi ga. Jedan čovek ispod neke kapije zaklonjen viknuo je tvoje ime Barbara a ti si potrčala njemu po kiši pokisla, ozarena, očarana I bacila si mu se u zagrljaj sećaš li se Barbara. Ne ljuti se što ti kažem "ti", jer ti kažem nekom koga volim, Pa makar ga samo jednom vidio u životu. jer ti kažem nekog koga volim Pa, čak ako ga i ne poznajem. Sećaš li se Barbara i ne zaboravi nikad tu kišu tako blagu i tako srećnu Na tvom licu srećnom Nad tim gradom srećnim Tu kišu nad morem Nad arsenalom Nad brodom iz sjećanja.
Oh, Barbara Velika je svinjarija ovaj rat i šta li je sada sa tobom Pod kišom od gvožđa vatre, čelika, krvi, a onaj što te je stezao u zagrljaju zaljubljeno da li je umro, nestao Il je možda još živ Oh, Barbara Još uvek kiša pada nad brestom kao što je padala nekad Ali nije to isto Jer sve je porušeno To su samo posmrtne kapi kiše Užasne i očajne A nije ni onaj potop kiše gvožđa, čelika, krvi Već prosto kiša od oblaka Koje odnosi velika struja iz bresta da istrune negdje daleko Vrlo daleko od bresta od koga nije ostalo ništa.
Svakog jutra, dok se tuširam, ja pomalo i fantaziram, svoj pravi život eskiviram pa neki mnogo lepši biram: život u kome lepo sviram ili raketom pilotiram ili u poslu profitiram ili pametno meditiram ili se stašno luksuziram ili s desetkom diplomiram ili armijom komandiram ili filmove vešto režiram ili tigrove hladno dresiram ili boksere nokautiram ili prvake u šahu matiram ili po svetu svuda špaciram ili sve cure žustro šarmiram... I tako stalno sebe foliram svakoga jutra, dok se tuširam.
Tvoja narandžasta kosa u praznini sveta, U praznini teških stakala tišine I od sene gde moje gole ruke traže sva tvoja lica, Oblik tvoga srca je varljiv I tvoja ljubav nalik mojoj izgubljenoj želji O uzdasi od ambre, sanje i pogledi. Ali ti nisi vazda bila uza me. Moje sećanje Još uvek u tami jer vide gde dolaziš I odlaziš. Vreme se služi rečima kao ljubav.
[elijar]
SVITANJE
Ljubavi moja, u dimovima jednog bara u svitanje, ljubavi moja, kakva duga zima i kakvi srsi čekali te. Ovdje, gdje je mramor u krvi led, a svježinom čak i oko miriše, sada u usamljenom šumu preko inja ja koji to tramvaj čujem, što otvara i zatvara u vječnost pusta svoja vrata?… Ljubavi, meni se ustavilo bilo: pa ako čašica kroz buku jedva čujnu ima drhtavicu među zubima, to je možda tih točkova jeka. Ali ti, ljubavi, ne reci mi, sada, kad umjesto tebe već izlazi sunce, ne reci mi, da iz onih vrata, tu, s tvojim korakom, ja čekam smrt.
[caproni]
KRATKA ELEGIJA
Sada i u času smrti naše, ljubavi, sada i uvijek po zapovijedi patnje i u sjeni sna, čekam te, čekamo te, golube nostalgije, blaga ševo.
Sada je biser koji se raspada dok leti. Patnja je tajna zadržana u svojoj smrti. Reći golub, znači vidjeti kako nam nada kap po kap odlazi. Evo me u tvojoj smrti, evo me u tvom životu. Pod tvojom jasnom sjenom, podno agonije. Malo sam stablo koje ne suši svog plača, sjena sam sebe samoga, alkohol izmučeni.
Loman sam, muškarac, nostalgija sam zlostavljana. Sjena sam tvoje smrti, profil tvog života, čaša tvoje krvi, ruža tvog pepela, kip tvoga praha, žestina tvoje svile. Tvoj sam jecaj i rana tvoga leta.
Sada i u času naše smrti, ljubavi, ja sam mramor u tvom krevetu, karanfil u tvojoj zemlji, zlato na tvom lijesu, čempres na tvom grobu.
Sad sam čovjek s crninom na ramenima. Tvoja sam crnina, tvoj crnac, slijep i promukao, ići i dolaziti, umrijeti, roditi se i umirati. Ti si bila golub najsavršenijeg leta. Ja izmišljam tugu i izmišljam agoniju. Stojim uz tvoju smrt koja je moj vlastiti otrov. Stojiš uz moju smrt i ja sam tvoja elegija.
Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati! Preporuke za clanove:Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Tema: 
