Vojvodjanka,odličan je tekst!!!!!  

Sandra ženo,kako da ti se odužim   svaka čast,imaću dosta da izvučem odavde  
ne mora da se veže samo za Crnu Goru,nego  generalno za Evropsku uniju,tako da šta god nadješ/nadjete  generalno o ribarstvu (i zaštiti ž.s.) u EU.... spasiće mi dupe    !

Svi ribarski brodovi posjeduju dozvole za ribolov i u njima su navedene
vrste ribarskih alata koje mogu da koriste.
U 2005. godini izdato je oko 70 dozvola ribarima kojima je ribolov dopunska
aktivnost13. Ulov iz ovog sektora procjenjuje se na 1,200 tona ribe. Lovi se malim
brodićima i čamcima uz pomoć malih plivarica i obalske potegače za lov plave ribe,
mreža stajačica i obalnih potegača za lov palamide, parangala, vršama i zapletnim
mrežama za lov jastoga, kao i različitim udičarskim alatima za ulov drugih vrsta
riba kao što su oslić, barbun i raža. Mreže kalimere se koriste za lov cipola i jegulja
na Bojani i njenom ušću.
Morski resursi su na maksimalnom održivom nivou eksploatacije. Trenutna
biomasa demerzalnih vrsta iznosi 2.700 tona, što omogućava ukupni dozvoljeni ulov
od 600 tona. Trogodišnje procjene biomase male plave ribe, metodom ehosondiranja
iznose između 30.000 i 130.000 tona. U 2005. godini maksimalno biološki dozvoljeni
nivo korišćenja (MSY-Maximum Sustainable Yield) male plave ribe procijenjen je na
9.000 tona, ali je broj brodova za ovu eksploataciju za sada nedovoljan.14
Riba ulovljena kočama izvozi se uglavnom u Italiju kao svježa, «šokirana»
i na ledu. Samo 10% ovog ulova se prodaje na lokalnom tržištu. Trgovina ovom
ribom se uglavnom odvija preko kompanija Rozafa i Antivari iz Bara, koje izvoze ribu
u Italiju preko lokalnog feribot terminala. Riba koju ulove povremeni ribari ili koja
se ne izveze prodaje se restoranima i na lokalnom tržištu, a od nedavno u Kotoru
postoji i distributivni centar morskih proizvoda u okviru kompanije «COGI».
Postoji oko 700 sportsko-rekreativnih ribolovaca koji za ribolov mogu da
13   
Dopunskim ribolovom se bave ribari kojima to nije glavna djelatnost već su prije svega zaposleni ili
su penzioneri.
14   
Dozvoljena količina za izlov zavisi od procijenjene biomase, koja varira od godine do godine.
22
Strategija razvoja ribarstva Crne Gore i jačanje kapaciteta za implementaciju Zajedničke politike ribarstva EU
koriste parangale, štapove i drugu opremu propisanu Pravilnikom15.Većina sportsko-
rekreativnih ribolovaca je na području Herceg Novog. Glavni prekršaji su rekreativno
pecanje bez dozvole i ribolov u zabranjenoj zoni. Ribolov u zabranjenoj zoni je veoma
rijedak i obično je stvar greške. Kazne za pecanje u zabranjenoj zoni iznose 2.000
€. Kazne za pecanje bez dozvole kreću se od 50 do 150 € po prekršaju.
    Specifični problemi vezani za oblast ribolova su sljedeći:
•    Ribari nerado investiraju u svoje brodove. Većinu brodova čine čamci po-
      vučeni iz upotrebe italijanske flote i stariji su od 50 godina. Vlada RCG je
      potpomogla jednu kreditnu liniju, međutim, primljen je i odobren samo
      jedan zahtjev16.
•    Investiranje s ciljem poboljšanja kvaliteta rukovanja ribom na brodu je
    veoma slabo. Led se upotrebljava na nekoliko brodova.
•    Aktivnosti brodova su, usljed njihove starosti i slabe tehničke opremlje-
    nosti, ograničene na priobalne vode. Samo nekoliko brodova, njih 4, ima
    mogućnost za lov na pučini. Nijedan od ribarskih brodova do sada nije
     ribario van linije od 12 nautičkih milja.
•    Za Crnu Goru je karakteristična slaba ribarska tradicija. Svi vlasnici brodova
    su građani Crne Gore, ali većinu posade na njima, iz razloga što je veoma
      teško naći lokalnu posadu za rad, čine radnici iz Srbije ili Albanije.
•    Nije organizovana ribarska obuka i polaganje ribarskog ispita.
•    Mjesta za povećanje intenziteta kočarskog ribolova za sada nema. Za ribar-
     stvo je karakteristično slabo obnavljanje resursa, uglavnom zbog lokalnih
     uslova (u poređenju sa Hrvatskom i Albanijom dobija se srazmjerno manje
     hranljivih sastojaka iz rječnih sistema priobalnih voda). Tako da je mala
     vjerovatnoća da će se flota moći povećati. Postoje izvjesni potencijali za
        eksploataciju škampa (Nephros norvegicus) na većim dubinama. Međutim,
          postojeći kapaciteti ribarske flote ne omogućavaju razvoj ove vrste ribolo-
           va. Podaci o ulovu po jedinici napora CPUE koji se ne mijenja i iznosi oko
          20 kg/h, već nekoliko godina unazad, pokazuje da je postignuto stanje
          ravnoteže između eksploatacije i obnavljanja populacije17.
•    Šanse za eksploataciju leže u sektoru plave ribe (sardine i inćuni), ali ribari
      nemaju dovoljno iskustva u ovoj vrsti ribolova i tržišne prilike za ove vrste
       su, čini se, ograničene na svega par mogućnosti – soljenje za italijansko
           tržište, konzerviranje ili kao hrana za tune. Nijedna od ovih opcija ne
            omogućava dobre cijene. Međutim, nasuprot ribarstvu demerzalnih vrsta,
             pelagični resursi u ovoj oblasti su još uvijek nedovoljno eksploatisani, što
               omogućava dobre uslove za regrutovanje radne snage u ribolovu plave
               ribe.
15    Naročito isključuje mreže.
16 14 kreditnih linija omogućava posebne zajmove za zapošljavanje radnika. Zajmovi se regulišu preko

banaka, koje snose rizik. Kreditna podrška sastoji se od dva dijela. Krediti se daju po kamatnim
stopama od 3-7%, sa rokom otplate od četiri godine i grejs periodom od 12 mjeseci , u zavisnosti
od kreditne linije. Vlada subvencionira bankama kamatu do iznosa tržišne kamatne stope, ne više od
12%. Takođe, postoji i kreditna podrška za razvojne projekte u iznosu od 15 do 50 hiljada eura, a za
ulov plave ribe do 100.000 eura.
17   
Regner, S. i A. Joksimović, 2005. Istraživanje i razvoj morskog ribarstva na Crnogorskom primorju.
II Međunarodna Konferencija »Ribarstvo«, 10-12. februar 2005. Zemun-Beograd. Zbornik
predavanja: 213-218.
23
Strategija razvoja ribarstva Crne Gore i jačanje kapaciteta za implementaciju Zajedničke politike ribarstva EU
•   
•   
•   
•   
•   
•   
•   
Remont brodova je vrlo često problematičan, jer u Crnoj Gori postoji samo
jedno mjesto za remont.
Ribari nerado sarađuju, mada je evidentno njihovo povezivanje u nekoliko
udruženja u posljednje vrijeme. Izgleda da je malo vjerovatno da će se
utvrditi zajedničke strategije plasmana i razvoj organizacionih oblika kojima
će biti dostupna pretpristupna finansijska sredstva.
Sistem evidentiranja izlovljene količine ribe nije dobar. Od svih brodova se
traži da vode godišnji brodski dnevnik ulova koji vraćaju popunjen, ali još
uvijek ne postoji kompjuterski program za obradu unesenih podataka.
Nedostatak adekvatnih ribarskih luka, što stvara probleme za vezivanje
brodova naročito u ljetnjim mjesecima.
Nepostojanje specijalizovanih prodavnica za prodaju ribarskih alata i opreme
za privredni ribolov (mreža, gambeta, konopa i ostalih djelova za obavljanje
ribolova). Sve ovo se većinom mora nabavljati u Italiji i na to platiti carina
i ostale dažbine.
Nema dovoljno mjesta na obali gdje bi se mogli izvući brodovi (navoz).
Iako je gorivo koje koriste ribari oslobođeno plaćanja akcize, njegova cijena
je visoka i iznosi 0.68 €/l.
Posebne prednosti:
•    Cijene ribe su visoke zbog lakog pristupa italijanskom tržištu: 2.500 € po
toni ribe.
Kontrolu izlova ribe obavljaju tri republička ribarska inspektora koji su odgovorni za
provjeru dozvola profesionalnih i sportskih ribolovaca, ponude ribe u restoranima
i na pijacama.
1.2.3      
Slatkovodno ribarstvo
Skadarsko jezero predstavlja važnu oblast u ribarstvu Crne Gore. Dvije tre-
ćine Skadarskog jezera (370 km2) pripada Crnoj Gori i ono potpada pod nadležnost
Nacionalnog parka. Preostali dio jezera je u nadležnosti Albanije.
Oko 400 ribolovaca imaju dozvole za izlov. Ribari, sa oko dvjesta karakteri-
stično ručno rađenih čamaca i uz upotrebu zabodnih mreža, izlovljavaju uglavnom
šarana. Procjenjuje se da ukupni ulov ribe na Skadarskom jezeru iznosi između
100 i 50018 tona. Osim šarana izlovljavaju se i ukljeva, karaš i jegulja. Takođe, za
sve vrste ribolova na jezeru izdaju se posebne dozvoIe.
Oko 80% ribe se prodaje na neformalnom ili lokalnom tržištu, naročito
šaran, jer je velika potražnja za dimljenim šaranom. Preostalih 200 tona ukljeve i
70 tona šarana prodaje se fabrici za preradu ribe »Ribarstvo Rijeka Crnojevića«,
koja ima koncesiju za direktan izlov ukljeve u sjevernom dijelu jezera.
Ulov na jezeru kontroliše 26 čuvara Nacionalnog parka kojima u periodu
lovostaja, koji traje od 15. marta do 1. juna, pomaže i jedan inspektor MPŠV. U to
vrijeme ribolov je zabranjen i u svim kanalima (gdje se riba okuplja tokom zime)
i u najdubljim djelovima jezera.
Problemi vezani za ovaj sektor ribarstva su sljedeći:
•    Podaci o stanju ribljih resursa, i pored toga što ribari ulove evidentiraju u
dnevnik, veoma su loši i ne pružaju definitivan uvid u to da li se oni premalo
ili prekomjerno izlovljavaju;
18    Ražnatović, viši savjetnik za ribarstvo u Nacionalnim parkovima, smatra da bi ulovi mogli
A.
biti svega oko 100 tona. Odsjek za biologiju PMF-a u Podgorici procjenjuje da su ulovi opali sa
nekadašnjih 1000 na 500 tona.
24
Strategija razvoja ribarstva Crne Gore i jačanje kapaciteta za implementaciju Zajedničke politike ribarstva EU
•   
Pun potencijal izlova nekih ribljih vrsta nije iskorišćen, npr. ukljeve, vje-
rovatno zbog toga što su slabe aktivnosti tokom najpovoljnijeg perioda
– zimskih mjeseci.
Prednosti su:
•    Potražnja za ribom iz Skadarskog jezera na domaćem tržištu je velika.
•    Ribolov je sam po sebi neefikasan i kao takav ne može bitno ugroziti ras-
položive resurse jezera.
1.2.4      
Prerada ribe
Jedina fabrika za preradu ribe u Crnoj Gori je „Ribarstvo“ (Rijeka Crnojevića,
Cetinje), koja spada u jednu od pet aktivnih fabrika za konzerviranje na Balkanu.
Preduzeće proizvodi 5 miliona konzervi morske ribe, odnosno 960 tona sardine
i skuše gdje se od 1kg sirovine proizvede 5,2 konzerve. Sirovinu za proizvodnju
fabrika uvozi iz Italije, Hrvatske i Slovenije.
Preduzeće prerađuje i dimljenu jezersku ribu: 0,9 miliona konzervi (od
čega 0,8 miliona ukljeve (147 tona) i 0,1 milion konzervi šarana (70 tona))19. Od
jednog kg šarana dobijaju se 2 konzerve, a od jednog kg ukljeve 5,5 konzervi.
Preduzeće trenutno zapošljava 109 radnika. Međutim, izgradnjom novog pogona u
Baru planirano je da se broj radnika poveća na 150. U ovom pogonu bi se godišnje
proizvodilo 20 miliona konzervi, što odgovara količini od oko 3000 tona ribe.
Postoje još i tri mala preduzeća koja se bave trgovinom ribe manjih količi-
na: jedna je u Kotoru, a dvije u Baru. Ukupan broj zaposlenih u ovim preduzećima
je svega 17. Jedno od ovih preduzeća (Rozafa - Bar) kupuje i prodaje ribu iz Crne
Gore i Albanije i izvozi crnogorsku bijelu ribu u Italiju. Takođe, ovi proizvođači
uglavnom prodaju “niskorizične”20 riblje proizvode, odnosno cijelu morsku ribu
(ulovljenu mrežom ili sa uzgajališta).
U planu postoji cijeli niz objekata za preradu ribe sa orijentacijom na izvoz,
koji bi trebalo da se razviju u bliskoj budućnosti Oni bi proizvodili sljedeće vrste
proizvoda:
•    konzervirani inćun (proizvod visokog rizika) - Preduzeće ''Ribarstvo'';
•    dimljeni konzervirani šaran i pastrmka (proizvod visokog rizika) - Preduzeće
''Ribarstvo'';
•    prepakovana smrznuta riba (proizvodi niskog i srednjeg rizika), uvezena
iz Norveške, a moguće i iz Španije, koja bi mogla obuhvatiti filetiranje,
19    1 kg šarana proizvedu se 2 konzerve, od 1kg ukljeve proizvede se 5,5 konzervi.
Od
20   
Rizik se može definisati kao:
   
“funkcija mogućnosti nepovoljnog uticaja na zdravlje i ozbiljnosti tog uticaja, konsenkventnog
opasnosti”.
   
Prema tome, rizik se može smatrati funkcijom ozbiljnosti rizika i mogućnosti nastajanja rizika.
Tabela data u daljem tekstu daje nagovještaj kako se opasnost može klasifikovati. Klasifikacija
opasnosti prema riziku predstavlja ključni dio rada inspektora i može se preduzeti samo uz detaljno
poznavanje opasnosti i pratećih rizika vezanih za određene vrste i proizvode za koje je dati
inspektor odgovoran. Postavljanje prioriteta u okviru svake kategorije zahtijeva detaljne informacije
o ozbiljnosti i učestalosti opasnosti.
Efekat rizika i ozbiljnosti na prioritete u pogledu bezbjednosti hrane
Rizik od Blag Ozbiljan
javljanja
opasnosti
VISOK Srednji prioritet Visoko prioritetna opasnost treba da bude središte
                       sistema kontrole
NIZAK Opasnost niskog Srednji prioritet
     prioriteta

OPusteno gospodjice

II. ZAJEDNICKA RIBARSKA POLITIKA
EUROPSKE UNIJE (ENG. COMMON
FISHERIES POLICY)- POVIJESNI PREGLED

Uvod- u relevantnoj literaturi koja se bavi razvojem zajednicke ribarske politike obicno se navode tri razvojna
stadije te znacajne politike Europske unije.
1. Rano razdoblje do 1976. godine
2. Usvajanje ZRP 1983. godine
3. Revizija kljucnih elemenata ZRP 1990-e
Uz ova tri cesto navedena stadija svakako bi trebalo uvrstiti i onaj najnoviji ciji su temelji
objašnjeni u jednom od kljucnih dokumenata ZRP- Green paper «The future of the
common fisheries policy» koja svoj fokus usmjerava na održivi razvoj ribarstva.

3. Ugovori

3.1. Ugovor o osnivanju europske zajednice

Zakonski temelj ZRP može se naci u nekoliko clanaka Ugovora o osnivanju Europske zajednice
2. Neki opcenitiji clanci doticu ZRP samo posredno, posebice kada
se govori o uspostavljanju zajednickog tržišta, razvoju ekonomskih aktivnosti,
kontinuiranom i uravnoteženom proširenju, povecanju stabilnosti, poboljšanju životnog
standarda i tješnjoj suradnji država zajednica3. No, da bi se željeni ciljevi ugovora ostvarili
bilo je potrebno usvojiti niz politika koje ce pratiti razvoj tržišta europske zajednice. To se
posebice odnosilo na Zajednicku poljoprivrednu politiku4 (eng. Common Agricultural
Policy- skraceno CAP, ili hrv. ZPP).
Ugovor vrlo opcenito spominje razvoj zajednicke poljoprivredne politike i donosi bazu
za sekundarno usvajanje propisa koje ce se ticati navedene politike5. Po definiciji
spomenutoj u ugovoru poljoprivredni proizvodi obuhvacaju : «the products of the soil, of
stock farming and of fisheries and products of first stage processing directly related to
these products»(radi jasnoce iznosim direktan citat clanka ugovora). Nadalje, clanak 32,
paragraf 3 Ugovora navodi da su proizvodi na koje se odnosi clanak 33 navedeni u
dodatku 11 Ugovora. U tom «famoznom» dodatku nalazi se zapravo temelj ZRP, jer se
tek u dodatku spominju ribe, rakovi i mekušci kao proizvodi na koje se odnosi navedeni
clanak ugovora. Upravo zato su ciljevi iz clanka 33(clanak se nalazi u odjeljku koji se
mogu pratiti i do najnovijih dokumenata zajednice6. Ciljevi se odnose na: 1) povecanje
ribarske proizvodnje promoviranjem tehnickog razvitka; 2) poboljšanje životnog
standarda populacije koja radi i živi od ribarstva; 3) stabilizacija tržišta; 4) osiguravanje
dostupnosti proizvoda; 5) osiguravanje da proizvodi dodu do kupaca po razumnim
cijenama; 6) nacelo nediskriminacije.
U Ugovoru se medu ostalim navodi i postupak donošenja odluka. Clanak 37(paragraf
2) propisuje da je Vijece europske unije, nakon prijedloga od strane Komisije, te
konzultacija sa Ekonomskim i socijalnim odborom te Europskim parlamentom, nadležno
za implementaciju politike. Institucije Europske unije suucestvuju u kreiranju ribarske
politike, a pri tome se koriste uredbama(regulations), smjernicama(directives),
odlukama(decisions) te neobvezujucim aktima u obliku preporuka i mišljenja. Važno je
naglasiti da se od navedenih mogucnosti najviše propisuju uredbe.

3.2. Jedinstveni europski akt (eng. The single european act)

Jedinstveni Europski Akt potpisan je 1986.g. i donosi prilagodbe u strukturi Europskih
zajednica8 dodavanjem obveza te mijenjajuci institucionalni red i zakonodavnu proceduru.
U aktu se navodi Ekonomska i socijalna kohezija, koja oznacava ulogu Zajednice u
poticanju socijalnog i ekonomskog blagostanja gradana i regija.

3.3. Ugovor o osnivanju Europske Unije
Ovim se ugovorom Zajednicka ribarska politika(ZRP) izdvaja iz sektora Zajednicke
poljoprivredne politike(ZPP), koja je do tada funkcionirala unutar posljednje. U ugovoru
se uvodi jedna novina- nacelo supsidijarnosti9. To nacelo je imalo utjecaj i na ribarsku
politiku, a to je danas vidljivo posebice u podjeli odgovornosti za provodenje ZRP izmedu
institucija EU i država clanica.
U podrucju donošenja propisa Ugovor o osnivanju EU unosi jednu novinu- propise
kreiraju Parlament i Vijece zajedno. Do tada Parlament nije imao to pravo. No, kada se
radi o ZRP, Parlament ima samo savjetodavnu funkciju. Naime, ribarska politika je
posebno i osjetljivo podrucje koje potrebuje prikladnu proceduru, a suodlucivanje
Parlamenta i Vijeca je ocjenjeno kao nepodesno zbog brzine koja je potrebna uslijed brzih
reakcija institucija EU.

3.4. Ugovor iz Amsterdama
U ugovoru iz Amsterdama koji je potpisan 1997.g. bitno je više odredbi, no za potrebe
ZRP posebice treba istaknuti pripremu za primanje novih clanica; povecanu ulogu
Europskog Suda Pravde10( jedna od najvažnijih funkcija suda tice se tumacenja odredaba
Ugovora o EU, koje imaju velike implikacije na ZRP); ekskluzivno pravo Komisije u
predlaganju zakona; spominje se i pocetak koordinirane suradnje na podrucju policijskih
poslova i sudstva- premda je to pitanje meduvladinih odnosa država clanica a ne Europske
Unije.

3.5. Ugovor iz Nice
Ugovor iz Nice bavi se prije svega institucionalnim pitanjima s aspekta primanja deset
novih clanica 1. svibnja 2004.g. u punopravno clanstvo EU. Upravo tu treba tražiti i
prilagodbu sektora ribarske politike tom velikom proširenju. U nekim neslužbenim
kuloarima cesto se spominje kako se Zajednicka Ribarska Politika u pravilu mijenja nešto
prije svakog kruga ulaska novih clanica. Tako se za zadnje veliko proširenje istice da se
pocinju primjenjivati vrlo strogi standardi u sektoru ocuvanja okoliša i prirodne ravnoteže
kao sredstvo s kojim bi se sprijecilo daljnje širenje ribolovnih kapaciteta i tako dugorocno
zaštitilo riblje stokove. No, na taj se nacin ribarske flote zemalja iz razlicitih krugova
proširenja stavljaju u neravnopravan položaj. Neke flote su tako povecavale svoje
ribolovne kapacitete (primjerice flote Italije, Francuske, Španjolske, Grcke…) neposredno
do donošenja kljucnih reformi u sektoru ribarstva.

4. Kljucni propisi triju stadija Zajednicke ribarske
politike

4.1. Rani period do 1976.g.

4.1.1. Prema zajednickoj ribarskoj politici
Tokom 1966.g. Europska Komisija je poduzela prve korake ka stvaranju ZRP. Ti
koraci se uglavnom mogu objasniti tadašnjom situacijom- konkurenciji na medunarodnoj
razini koja je uspostavljena GATT sporazumima, te nedovoljnoj konkurentnosti flote
zemalja EZ-a na tadašnjem stupnju razvoja.
Nakon prvih prijedloga Komisije, Vijece europske unije je usvojilo dva dokumenta
koja se danas smatraju temeljnima u okvirima ZRP:
1) Uredba Vijeca 2141/70 donesena 20. rujna 1970.g. koja uspostavlja zajednicku
strukturnu politiku za ribarsku industriju;
2) Uredba Vijeca 2142/70 donesena 20. rujna 1970.g. koja uspostavlja organizaciju
tržišta ribarskih proizvoda
Navedene uredbe su uvele neke poznate principe u ZRP. Prije svega to je princip
jednakih uvjeta pristupa ribljim resursima(eng. Equal access principle); druga važna
novost jest legislativni okvir za Vijece koje ce kasnije usvojiti potrebne konzervacijske
mjere za sprecavanje pretjeranog izlova ribljih stokova; te konacno treca važna odredba
ticala se financijskog mehanizma koji ce potpomoci razvoj ribarskog sektora kroz
implementaciju uredbi za razvoj strukturnih i tržišnih sektora ribarske industrije.
Glede nacela jednakog pristupa treba napomenuti da je Uredba koja ureduje tu
problematiku donesena prije 1976.g., koja je kljucna po cinjenici da je tada vecina obalnih
država proširila svoje pojaseve na 200 nautickih milja od polaznih crta za mjerenje. Ta je
uredba sadržavala pravilo da svaka od ribarskih flota zemalja clanica ima pravo na pristup
u vode u druge zemlje clanice(koje su pod suverenitetom države-zastave(flag state)).
Države clanice moraju osigurati jednake uvjete za sve ribare koji love u vodama zemalja
clanica EZ-a. Ta pravila ne vrijede u tri iznimke : 1) teritorijalne vode rezervirane su i
dalje za lokalno stanovništvo (12 nautickih milja)- ta je odredba sacuvana i u sljedecim
dokumentima- Pristupni akt 1972. g., Uredbama o upravljanju(eng. Menagement
regulations) iz 1983. i 1993.(one u nekim dijelovima spominju i vanjski pojas od 6
dodatnih milja na koje države imaju pravo temeljem «historijskih razloga»); 2)iskljucenje
iz regulative posebno osjetljivog podrucja Orkney-Shetland box; 3) specijalni aranžmani
za Portugal i Španjolsku temeljem Iberian Act of Accession. No, s vremenom, pravilo
jednakog pristupa postalo je manje važno uvodenjem sustava Ukupnih dopuštenih ulova
(eng. Total allowable catches-TAC-s) i dozvola za ribarenje.

4.1.2. Medunarodni razvoj u «pravu mora»
Treca konferencija UN-a o pravu mora (UNCLOS III) održana u svibnju 1975.g.
Uvodi Gospodarski pojas kao pravni postulat. Gospodarski pojas kao pravna praksa je
vrlo dobro prihvacen i zbog toga što su tijela odgovorna za ocuvanje ribljih stokova(eng.
North East Atlantic Fisheries Commission i The International Commission for the North
West Atlantic Fisheries) podbacila u postizanju rezultata. Neke od prvih zemalja koje su
proširile jurisdikciju do razine 200 nautickih milja su Kanada, SAD, SSSR, Island i
Norveška. Takav razvoj dogadaja doveo je ribarsku flotu EZ-a u nezgodan položaj, te su
ribari morali loviti bliže obala zemalja clanica, što je naravno imalo negativan utjecaj na
tada vec ugrožene riblje stokove. Da bi doskocila takvom razvoju dogadaja, europska
Komisija predložila je sljedece mjere:
1) Clanice EZ-a proglasiti ce Gospodarski pojas u Sjevernom moru i sjevernom Atlantiku,
s pocetkom primjene 1. sijecnja 1977.g.;
1) Komisija ce pregovarati s trecim zemljama kako bi se osigurali uvjeti ribarima
EZ-a za pristup dostatnim ribljim stokovima;
3) Menadžment koji ce se baviti ribarskom zonom EZ-a i specificnim konzervacijskim
elementima;
4) Mjere za racionalizaciju flote EZ-a, sa posebnim naglaskom na ribarske industrije
Irske, UK i Grenlanda.

4.2. Prihvacanje Zajednicke ribarske politike (skraceno ZRP)
1983.g.

4.2.1. Prihvacanje zajednicke politike za ribarstvo

Do 1980-ih zapravo se može govoriti o ribarskoj politici gledanoj kroz prizmu drugih
politika EZ-a, primjerice politika koje se ticu tržišta, strukturalnih pitanja itd.. No, u
svibnju 1980.g. Vijece se u svojoj deklaraciji obvezalo kako je za provodenje mjera u
sektoru ribarstva potrebno donijeti jednu novu politiku sa pratecim mjerama. Pošto se radi
o kljucnim odlukama za sektor ribarstva ovdje iznosim predložene smjernice:
1) Racionalne i ne-diskriminirajuce mjere za menadžment resursa i konzervacijske mjere,
kako bi se ponovno poboljšalo stanje ribljeg fonda i na taj nacin sektor stavio u stanje
održivosti u primjerenim socijalnim i ekonomskim uvjetima;
2) Pravedna raspodjela ulova, s posebnim fokusom na tradicionalne ribarske krajeve koji
su vezani za sektor ribarstva, a možebitno i na ribolovna podrucja trecih zemalja;
3) Efektivna kontrola nad provodenjem pravnih propisa;
4) Uvodenje strukturalnih mjera koje ukljucuju financijsku pomoc EZ-a;
5) Uspostava dobrih odnosa sa trecim zemljama u sektoru ribarstva te provodenje vec
potpisanih ugovora. Preporuca se i dodatno ugovaranje kako bi se omogucilo više ribljih
stokova brodovima Zajednice, kao i ponude trecim zemljama u obliku trgovinskih
ustupaka.
Osim navedenog Vijece se takoder obvezalo razmotriti prijedloge Komisije o
tehnickim konzervacijskim uvjetima, kontrolnom režimu, kao i o uvodenju sistema kvota.
Nakon dugih pregovora u studenom 1982.g. usvojena je Uredba Vijeca 170/83 koja
uspostavlja sistem za ocuvanje i upravljanje ribljim resursima. Ta je uredba stupila na
snagu 25. sijecnja 1983.g. i smatra se temeljnom u ZRP12. Znakovito je primijetiti kako se
kljucne odredbe u ZRP u pravilu donose u desetogodišnjim razdobljima(kljucni dokument
prije uredbe 170/83 bio je Pristupni Akt 1972.g.,kojim je uspostavljeno nacelo jednakog
pristupa(eng. Equal access principle)).
Medu kljucnim odrednicama Uredbe iz 1983.g. (170/83) svakako treba spomenuti
objektivu koja spominje zaštitu ribljeg fonda, morskih bioloških resursa, te njihovo
uravnoteženo iskorištavanje na dugorocnoj bazi. Neke od predloženih mjera za postizanje
tog cilja su zone u kojima se ogranicava ribolov (vremenski i prostorno); standardizacija
opreme, velicina oka na mrežama za pojedine vrste riba, limitiranje ulova itd.. Uvodi se i
sistem Ukupnog dopuštenog ulova (eng. Total Allowable Catches), kao i povecana uloga
Europskog Parlamenta u zakonodavnoj proceduri (unutar parlamenta osnovan je odbor za
ribarstvo).

4.2.2. Ukupni Dopušteni Ulov (eng. Total Allowable Catches-TAC)
TAC je kratica koja se vrlo cesto koristi, a oznacava maksimalnu kolicinu odredene
vrste ribe koja se može izloviti u odredenom periodu. U odredivanju kolicine koja se
može izloviti sudjeluju i znanstvena tijela kao što je primjerice Medunarodno Vijece za
istraživanje mora(eng. International Council for the Exploration of the Seas-ICES) i to na
nacin da ICES predloži granicu do koje se odredena vrsta ribe može izlovljavati, pazeci
pritom da se održi baza koja je potrebna za pomladivanje vrste. Nakon primitka savjeta
Komisija se obraca Znanstveno-tehnicko-ekonomskom odboru za ribarstvo(eng.
Scientific, Technical and Economic Committee for fisheries-STECF) za mišljenje. U
svjetlu dobivenog mišljenja, Europska Komisija potom izraduje prijedlog koji šalje
Europskom Vijecu na prezentaciju unutar Savjetodavnog odbora za ribarstvo(eng.
Advisory Committee for Fisheries-ACF). Nakon takve procedure donosi se TAC za svaku
pojedinu vrstu ribe. Kvote koje se dodjeljuju svakoj pojedinoj zemlji dobivaju se
derivacijom iz TAC-a primjenom fiksnih stopa(kljuca), koje ima svaka pojedina zemlja za
svaku pojedinu riblju vrstu

Osim kvota, uredbe sadržavaju i najvecu dopuštenu velicinu ribe koja se smije loviti,
tržiti i procesuirati(izraženo u centimetrima). Ta je stavka vrlo važna jer u morima uslijed
intenzivnog ribolova ostaje vecinom mlada riba koja se nije sposobna mrijestiti. To
dovodi do ugroženosti opstanka ribljih vrsta jer se prevelikim izlovom onemogucava
obnavljanje ribljih stokova.
Primjer TAC za Bakalar. Dopuštena velicina Bakalara koji se smije loviti iznosi 35cm. Na
tablici I u prvom se redu nalaze pojedine zemlje(Belgija, Danska, Njemacka itd.), a u
prvom stupcu navedene su zone u kojima se bakalar može hvatati. Ukrštavanjem polja
reda i stupca vidimo iznos koliko odredena zemlja smije loviti u odredenoj ribolovnoj
zoni. Tako primjerice Danska u zoni IIIbcd(Balticko more) smije loviti 20 872 tona
Bakalara. Znakovito je na ovom mjestu primijetiti kako takav sustav zapravo
onemogucuje potpunu slobodu ribolova i zapravo je suprotan nacelu «equal access
principle». To je zapravo negacija prava ribolova svih clanica EU u zajednickim vodama
EU, no treba naglasiti da je osnovni razlog TAC sustava ocuvanje ribljih resursa, kao i to
da se isti sustav ne primjenjuje na Mediteranu(ukljucujuci Jadransko more).



4.2.3. Povijesna prava u obalnom pojasu

Uredba Vijeca 170/83 medu ostalim produljuje i pravo obalnih država da prošire svoje
obalne pojaseve u duljini 6-12 nautickih milja. U tom pojasu država kojoj pripada obala
ima iskljucivi suverenitet nad tim podrucjem14. Izvan obalnog pojasa uspostavljen je
licencni sustav kako bi se kontrolirao i zaštitio pretjerani izlov ribe.

4.2.4.Tehnicke konzervacijske mjere
Usporedno s donošenjem temeljne uredbe ZRP, Vijece je donijelo i paket mjera za
ocuvanje ribljih stokova. Tehnicka uredba 1983.g.15 donijela je detaljne mjere za ocuvanje
ribljeg fonda Atlantika i Sjevernog mora. Radi se o odredbama u kojima se specificiraju
minimalne velicine oka na mrežama, najveci dopušteni usputni ulov16, velicina riba koje
se smije loviti, sezone zatvorene za ribarenje itd.. Cilj ovih mjera je zaštita riblje mladi i
morskih ekosustava.
Mjere zaštite za Balticko more donesene su Uredbom Vijeca 88/98, a za Mediteran
Uredbom Vijeca 1626/9417.
Tehnicke mjere za ocuvanje ribljeg fonda imale su podosta amandmana i to je
podrucje svakako jedno od najkontroverznijih zbog sukoba više snažnih interesnih
skupina18- od onih koji se brinu o ocuvanju okoliša, ribarske industrije, lokalnih zajednica
koje uglavnom žive od ribarstva pa sve do nacionalnih i politickih interesa. Najnoviji
amandmani fokusiraju svoju pažnju na smanjenje ulova riblje mladi, na smanjenje
kolicina riba koja se zbog svoje male velicine moraju odbacivati19, zaštitu podrucja gdje
se ribe razmnožavaju i mrijeste te zabranu prodaje premalenih riba. Ove velike reforme
zbivaju se pred ulazak Grcke, te nešto kasnije Španjolske i Portugala u clanstvo EZ-a.

4.3. Revizija Zajednicke ribarske politike 1990-ih

4.3.1. Pristupni akt Španjolske i Portugala
Kada se promatra Pristupni akt Španjolske i Portugala vidljivo je da je ulazak u EZ za
te zemlje bio postupan, tj. da te zemlje danom ulaska u EZ nisu odmah implementirale svu
legislativu Zajednica vec je trebalo napraviti prilagodbu u pojedinim sektorima. Upravo
zato je i donesen Pristupni Akt kako bi se ublažili efekti ulaska te dvije mocne pomorske
zemlje. Pristupni Akt je za Španjolsku i Portugal donio zabranu ribolova u deset zemalja
clanica EZ-a. Samo tri stotine ribarskih brodova iz Španjolske moglo je loviti u vodama
zajednice, sa stavkom da je neograniceni ulov imalo samo 150 brodova, dok je drugih 150
moglo loviti samo povremeno. Niti jedan brod sa Iberskog poluotoka nije imao dozvolu za
ribarenje na Sjevernom moru, Baltiku, Irskom kvadratu(eng. Irish box). Za portugalsku
flotu situacija je bila još teža- pristup vodama zajednice imalo je samo 11 brodova. Pristup
brodova Zajednice u vode Portugala takoder je zabranjen u prijelaznom periodu.
Brodovlje Portugala i Španjolske moralo se poceti pridržavati nacela acquis
communautairea koja se fokusiraju na ocuvanje, upravljanje i kontrolu sektora ribarstva.

4.3.2. Revizija ZRP u razdoblju 1983.-1992.g.
Pocetkom 90-ih revizija sektora ribarstva dovela je do zakljucka da flota EZ-a i njena
ribarska industrija imaju kapacitet koji se ne može zadovoljiti ribljim stokovima u vodama
zajednice.
Da bi se dugorocno moglo planirati u razinama biološke i ekonomske održivosti neke
mjere ZRP su morale biti promijenjene. Prije svega se kritizira sustav ukupnog
dopuštenog ulova/kvota. Taj je sustav trebao pridonijeti da se smanji «ribarski napor»
koji dovodi do kriticnog stanja održivosti ribljih stokova, iz jednostavne cinjenice da sve
veci izlov stvara krug u kojem je sve manje ribe. Osim toga preporuca se i povezivanje
više politika EZ-a, a prije svega se to odnosi na strukturnu i tržišnu politiku. U sektoru
koji se bavi kontrolom i nadziranjem traži se dodatni napor jer je evidentno da je stanje
alarmantno, te da su potrebne strože mjere nadzora i kontrole.

4.3.3. «Menagement regulation» 1992.g.

Kao odgovor na zakljucke pregleda sektora, Europsko Vijece donijelo je uredbu pod
nazivom «menagement regulation» koja u dobrom dijelu slijedi preporuke europske
Komisije. U svom prvom clanku uredba navodi kako se ZRP odnosi na iskorištavanje
morskih resursa, akvakulture, procesuiranja i trženja ribljih i morskih namirnica na
podrucju voda Europske Zajednice(EU), ili na podrucjima gdje ribare brodovi zajednice.
Clanak drugi navodi kako je glavna preokupacija ZRP zaštita i ocuvanje ribljih stokova,
racionalan i odgovoran odnos prema iskorištavanju plodova mora na principu održivosti u
prigodnim ekonomskim i socijalnim uvjetima, te uzimanje u obzir interesa proizvodaca i
konzumenata.
Kljucna nacela uredbe:
a)Pristup vodama i resursima
Europsko Vijece ostaje nadležno za donošenje propisa o uvjetima ribarenja(osim u
kriticnim situacijama). Osim vec navedenih tehnickih mjera koja se spominju u ranijim
dokumentima (pr. velicina oka na mrežama, ribarska oprema, alati…) uvodi se i
vremensko ogranicenje ribolova. Ta mjera treba doprinijeti smanjenju ribarskog
napora(eng. Fishing effort). Sve mjere imaju za cilj uravnoteženje kapaciteta ribarske
flote i raspoloživih morskih resursa, bez utjecaja na biološku održivost (kapacitet ribarske
flote izražava se kombinacijom dvaju kriterija- snaga motora u KW i ukupna tonaža
brodovlja odredene države). Navedenom cilju doprinosi i specifikacija luka u koje ribarski
brodovi mogu pristati i istovariti ulov(ta se mjera u nekim zemljama provodi vrlo striktno
na nacin da istovar mora nadgledati inspektor). Produljuje se i nacelo jednakog pristupa
vodama zajednice do 2002.g. te pravo država na ugovaranje bilateralnih sporazuma o
ribarenju u teritorijalnim vodama unutar 12 nautickih milja. U podrucju kontrole i nadzora
uvodi se sustav licenci i ribarskih dozvola. Svaki ribarski brod bio je dužan dozvolu za
ribarenje pribaviti do 31. prosinca 1993.g., a dozvole izdaje administracija zemlje ciju
zastavu brod nosi (eng. flag member state). Ribarska dozvola mora biti u skladu sa
nacelima ZRP u pogledu vremena i prostora u kojima se može loviti .
b)Uskladivanje konzervacijske politike i restrukturiranja flote
Sustav ukupnog dopuštenog ulova(eng. kratica TAC) pokazao se kao nezadovoljavajuci u
zaštiti i ocuvanju ribljih resursa u vodama zajednice. Sustav je zapravo poticao ribare da
povecaju svoje kapacitete i povecaju uloženi trud(uloženi ribarski napor). Osim toga,
razvoj tehnologije doveo je ZRP do apsurda. Da bi se takvo stanje sprijecilo uredba iz
1992.g. (eng. Menagement regulation) nastoji riješiti pitanje ocuvanja ribljih resursa
kombinirajuci sustav ukupnih dopuštenih ulova sa smanjenjem i restrukturiranjem
ribolovnog kapaciteta flote. TAC sustav se od 1992.g kombinira sa sustavom ukupnog
dopuštenog napora(eng. Total allowable effort- TAEs), na nacin da se odluke glede tih
sustava donose nakon prijedloga Komisije kvalificiranom vecinom u Vijecu.
c)Poboljšanje kontrole i provedbe smjernica Zajednice
Jedna od kljucnih odrednica Uredbe iz 1992.g. je svakako naglašavanje potrebe da
Zajednica usvoji novi sustav kontrole sa povecanim djelokrugom koji bi nadzirao sve
aspekte ribarske industrije- od ribarenja, pretovara, trženja itd. Uz kontrolu tehnickih
aspekata ZRP, sustav kontrole širi se i na strukturalne te tržišne elemente politika EZ-a.

4.3.4. Ukljucenje Španjolske i Portugala u Zajednicku ribarsku politiku
Vijece ministara ribarstva okupilo se 1992.g. kako bi se raspravilo pitanje uvodenja
Španjolske i Portugala u ZRP nekoliko godina nakon što je donesen Pristupni akt za te
dvije zemlje. Vijece se usuglasilo kako ce Španjolska i Portugal postati punopravni i
jednakopravni clan ZRP od 1. sijecnja 1996.g.. No, takva je odluka tada bila uvjetovana
ispunjenjem nekoliko uvjeta: 1) potpuna primjena acquis communautairea, a posebice
principa relativne stabilnosti, kako bi se stvorila bolja ravnoteža izmedu raspoloživih
ribljih stokova i ribarskog napora(eng. fishing effort); 2) oslanjanje na princip jednakog
pristupa; 3) zadržavanje ogranicenja nad ribarskim naporom koji je utanacen još u
pristupnom aktu- nema povecanja u ukupnim granicama ribarskog napora.
Na sastanku Vijeca ministara 1995.g., prilikom donošenja odluka o upravljanju(eng.
menagement) ribarskim naporom21, dogovoreno je da se španjolskim i portugalskim
ribarima onemoguci pristup u vode Irskog mora i Bristolskog kanala radi zaštite ribljih
stokova tih osjetljivih podrucja. Tada je zakljuceno i da je tadašnji prioritet ZRP puna
integracija Španjolske i Portugala u ZRP kako bi se sprijecila ZRP s dvije brzine.

4.3.5. Medunarodni odnosi u sektoru ribarstva

U svjetskom ribarstvu Europska Unija zauzima znacajnu ulogu. U ovom cu odjeljku
razmotriti medunarodne odnose EU u sektoru ribarstva.
-Bilateralni odnosi sa trecim zemljama
U prijašnjim vremenima ova je stavka medunarodnih odnosa Europske Unije ribarima
osiguravala siguran pristup ribljim resursima. Do 1998.g. na taj je nacin potpisano 26
ugovora sa trecim zemljama- 15 sa zemljama Afrike i Indije, 10 sa sjevernoatlantskim
zemljama i jedan ugovor sa latinsko-americkom zemljom. Ukupni resursi koji su
omoguceni ribarima unije potpisivanjem navedenih sporazuma daju sumu od 550 000
tona. Medu potpisanim ugovorima nalaze se sporazumi koji jamce reciprocan pristup
ribljim resursima(ugovori s Norveškom, Farskim otocjem i Baltickim zemljama); ugovori
kojima su utanacena financijska placanja i trgovinske povlastice(ugovori s Marokom,
Mauritanijom, Grenlandom, Senegalom itd.); ugovori kojima su utanacene financijske
kompenzacije(ugovori sa zemljama Azije, Kariba i Pacifika); ugovori kojima se
omogucuju carinske povlastice(ugovori s Kanadom i Sjedinjenim Americkim Državama).
Danas se od navedenih primjera provode još jedino ugovori s Amerikom i Kanadom, te
novopotpisani ugovori s Argentinom i Venezuelom(koji se baziraju na trgovinskim
koncesijama i financijskom savjetovanju). Svi gore navedeni primjeri ugovora sa trecim
zemljama pridonose smanjenju pritiska prevelikog lovnog kapaciteta ribarske flote EU na
riblje stokove koji se mogu hvatati u morima EU.
Najnovija praksa ukazuje na to da se odustaje od prakse ugovaranja sa trecim
zemljama te se pribjegava osnivanju zajednickih poduzeca koja se registriraju u stranim
zemljama i od tamo posluju sa svojim maticnim zemljama.
-Sudjelovanje u medunarodnim ribarskim organizacijama
Europska Unija aktivna je clanica nekih medunarodnih organizacija koja ureduju i
bave se pitanjima ribarstva. Medu tim organizacijama treba razlikovati one koje ureduju
opcenita ribolovna pitanja od onih koja se bave ribarenjem u otvorenim morima23.
Tradicionalno su se medunarodni ugovori o ribarstvu mogli provoditi samo nad clanicama
potpisnicama odredenog sporazuma. Tako npr. patrolni camac neke države nije smio
nadzirati i kontrolirati ribarski brod zemlje koja nije clanica odredenih organizacija, vec
samo brodovlje koje nosi zastavu zemlje kojoj pripada i patrolni camac te brodovlje koje
je u istoj organizaciji kao i zemlja koja šalje u nadzor svoje patrolne camce, avione i
helikoptere.
EU kao clanica FAO-a24 ima velik interes u racionalnom iskorištavanju ribljih stokova
u svjetskim morima, ponajviše zato jer je ribarstvo kao sektor iznimno osjetljivo na
prevelike ribolovne kapacitete koji su sve veci, moderniji i jeftiniji. Takva situacija lako
može dovesti do trenda ulova koji je obrnuto proporcionalan- što je veci ribolovni
kapacitet u upotrebi, manje je raspoloživih ribljih stokova. Taj pogled na ribarsku
industriju je kljucan jer se radi o razvoju koji svoj pojam multiplikativnosti primjenjuje na
sektor koji ne trpi uobicajeni ekonomski razvoj, vec bi se taj pojam mogao prepoznati u
svom negativnom trendu, tj. da što je ribljih stokova u danom prostoru i vremenu manje,
još su vece su šanse da ce ih biti još manje sa zadanim ribolovnim kapacitetom. Europska
Unija svjesna je takvog trenda i cini puno napora da se na medunarodnoj razini postignu
racionalni koraci za ocuvanje ribljih stokova. Neki najnoviji trendovi unutar UNCLOS-a
po prvi puta u povijesti proširuju odgovornost država cije brodovlje lovi na otvorenim
morima i to mjerama kao što su izdavanja ribolovnih dozvola, nadzor ribarskih aktivnosti
i provodenje sankcija. Danas je postalo gotovo opceprihvaceno da takve mjere trebaju
postati dio obicajnog medunarodnog prava kako bi se sprijecila pojava free-ridersa, te da
bi se na taj nacin konzervacijske mjere sustavnije provodile25.
Sporazum o pogranicnim ribljim naseljima i vrlo migratornim vrstama ribe iz
1995.g.(clanak 21 i 22) uvodi praksu koja omogucuje obalnoj državi, koja je clanica neke
regionalne organizacije, nadzor i inspekciju nad brodovljem iz drugih zemalja(koje ne
moraju biti u regionalnoj organizaciji, niti clanice gore navedenog sporazuma)kako bi se
osiguralo provodenje konzervacijskih i upravljackih mjera odredene regionalne
organizacije(primjerice NAFO-a26).
Ribarstvo EU i svijeta je zapravo isprepleteno. Unija podupire neke nove svjetske
trendove i rad supra-nacionalnih organizacija. Jedno od kljucnih mjesta za to jest Opca
Skupština UN-a gdje se rješavaju pitanja koja proizlaze iz UNCLOS-a27(ponajviše pitanja
o pogranicnim ribljim naseljima i vrlo migratornim vrstama28). Osim toga unija podupire i
nastojanja koja su dovela do stvaranja Kodeksa Odgovornog Ribarenja i FAO-vog Sporazuma o Pristajanju.

4.3.6. Mediteran

Ribarska politika u Mediteranu razlikuje se od one u Atlantiku i Sjevernom moru.
Kako na Mediteranu zapravo ne postoji izražen kontinentalni obrub, riblji resursi su
uglavnom koncentrirani u blizini obala. Zajednicka ribarska politika, a posebice aspekti
vezani za upravljanje i ocuvanje ribljih stokova(mjere donesene još 1983.g.), nije se
odnosila na Francusku, Italiju i Grcku(tj. njihova pripadajuca mora na Sredozemnom
moru). Tek 1995.g. Europsko Vijece donijelo je specificne tehnicko- konzervacijske mjere
koje se odnose na Mediteran.
Koliko je osjetljivo to podrucje govori nam podatak da je riblji ulov pao za 28% u
razdoblju od 1993. do 2004.g.. Ukupni ulov Mediterana 2004.g. iznosio je 480 tisuca tona,
što cini tek 8% od 5.9 milijuna tona svih regija EU. To Mediteran smješta na trecu
poziciju poslije sjeveroistocnog Atlantika(4.3 milijuna tona, 72%), i istocnog dijela
centralnog Atlantika(571 tisuca tona, 10%).
Osam država EU sudjeluje u ribolovu Mediterana- Francuska, Italija, Grcka, Portugal i
Španjolska(osim Mediterana love i u Atlantiku), te Cipar, Malta i Slovenija. Sveukupno,
države EU u podrucju Mediterana ulove 32% od ukupnih ulova koji iznosi 1.5 milijuna
tona. Ribarske aktivnosti zemalja kandidatkinja(Turska, Hrvatska, Rumunjska i Bugarska)
iznosile su 543 tisuce tona, odnosno 36% ulova regije. Tri države kandidatkinje koje su
pristupile u EU u svibnju 2004.g.(Cipar, Malta i Slovenija) i koje su lovile iskljucivo u
Mediteranu, imale su sveukupno 1% ulova Mediterana- 3.4 tisuce tona. No ono na što
svakako treba obratiti pozornost su zemlje sa najvecim ribolovnim kapacitetima u
Mediteranu. Italija je od zemalja clanica EU imala najveci ulov u Mediteranu- 254 tisuce tona, ili 53%, slijedi ju Španjolska sa 94 tisuce tona(20%) i Grcka sa 88 tisuca tona(18%).
Od zemalja kandidatkinja Turska ima najznacajniji ulov- 505 tisuca tona, što cini 33%
ukupnog ulova, a taj ulov je veci od ulova svih zemalja EU zajedno na podrucju
Mediterana.

4.3.7. Proširenje Europske Unije 1995.g.
S cetvrtim krugom proširenja 1995.g. EU se susrela s novim izazovima koji su bili
posebice naglašeni norveškim «ne» na referendumu o ulasku te zemlje u clanstvo EU. To
je bio drugi put da su norveški gradani odbili clanstvo u EU. Zanimljivo, baš kao i u
slucaju ulaska Španjolske i Portugala u clanstvo EU i za Norvešku je bilo predvidano
prijelazno razdoblje u kojem ce ribarima iz Norveške biti dozvoljen samo djelomican
pristup ribolovnim resursima i zonama EU. Pristup ribarske flote Unije u vode Sjevernog
mora (pod jurisdikcijom Norveške) trebao se i dalje odvijati prema bilateralnom
sporazumu koji je bio na snazi od 1981.g.. Danas su te opcije zamijenjene godišnjim
bilateralnim konzultacijama koje vode racuna o obostranim ribolovnim pravima te
upravljanju biološkim resursima.
Za švedske i finske brodove postojali su specijalni prijelazni ugovori u razdoblju
prilagodbe prije potpunog usvajanja propisa acquis communautairea koji se odnose na
ZRP.
4.3.8. Strukturne mjere u sektoru ribarstva
Medu prvim regulativama koje se odnose na strukturnu politiku sektora ribarstva
nalazi se definicija koja objašnjava na što se odnose te mjere:
«promoviranje ujednacenog i uravnoteženog razvoja industrije unutar sveukupnog
gospodarstva te poticanje na racionalno iskorištavanje bioloških resursa mora i
kontinentalnih voda».
Da bi se taj cilj postigao EZ je omogucila financijsku pomoc ribarskoj industriji u
državama clanicama. Rane strukturne mjere odnosile su se na razvoj flota zemalja clanica,
razvoj marikulture, procese proizvodnje i marketinga te ulaganja u lucku i kopnenu
infrastrukturu. Sve to nije se moglo održati nakon 1976.g. kada je došlo do širenja
gospodarskih pojaseva zemalja regije što je dovelo EZ u položaj prevelikog
kapaciteta(eng. over-capacity) flote na smanjenim ribolovnim podrucjima. Ulaskom
Španjolske i Portugala u EZ 1986.g. problem se još više produbio što je moralo rezultirati
uvodenjem mjera koje su se odnosile na smanjenje broja brodova, kao i na smanjenje
aktivnosti preostalih brodova. U tablici III iznosim podatke o odnosima ribolovne flote
zemalja clanica EU.

-Strukturalni programi

U ranoj fazi ZRP-a strukturalni programi provodili su se odvojeno od mjera za
ocuvanje ribljih stokova(menadžment ribljih resursa). Tome je doprinijelo i smještanje
sekcije usmjeravanja(eng. guidance section) u okvir EAGGF fonda koji je poglavito bio
namijenjen za sektor poljoprivrede. Tek kasnije, nakon 1976.g. strukturalne mjere
ukljucene su u paket Europske Komisije koji je trebao riješiti probleme vezane uz
proširenje jurisdikcija obalnih država na gospodarske pojaseve, a 1978.g. mjere su
proširene i na sektor marikulture. Dugorocni prijedlozi bili su vezani uz uvodenje sustava
upravljanja(eng. management system), tako da je trebalo cekati do 1983.g. dok Vijece
nije usvojilo prvi MAGP(eng. multi-annual guidance programmes) za asistiranje ribarske
industrije. Od tada do danas usvojeno je vec pet MAGP programa, a vec je u ranoj fazi
bilo jasno da je loše provedena provjera kapaciteta ribarske flote unije.
MAGP program definira se kao set objektiva, koje se u kombinaciji sa sredstvima za
provodenje, koriste za razvoj ribarskog sektora u sveobuhvatnom i dugorocnom
kontekstu. Tako su se za postizanje smanjivanja ribolovnog kapaciteta koristile mjere
smanjenja ukupne tonaže brodovlja, smanjivanja snage motora, odlaganje dijela brodovlja
u staro željezo, potpore za prestrukturiranje prekomjernih kapaciteta flote za druge
namjene ili na rad u poduzecima s mješovitim vlasništvom(eng. joint ventures- primjerice
poduzeca koja se osnivaju na podrucju Maroka ili u nas na podrucju Benkovca), kao i
poticanje razvoja ribarske flote u pravcu održanja ravnoteže raspoloživih ribljih resursa i
ribolovnog kapaciteta. MAGP III uveo je pojam smanjenja «ribolovnog napora»(eng.
fishing effort). U devedesetima su znanstvena izvješca upozoravala da se zacrtane mjere
ne provode po planu i da je potrebno veliko smanjenje ribarskog napora za neke riblje
vrste i podrucja od 20%-40%30.
Europska Komisija je u prijedlogu za smanjenjem ribarske flote poslušala znanstvene
savjete iz Lassenova izvještaja i predložila smanjenje broja brodova koji love u
najugroženijim ribolovnim podrucjima za 40%. Taj prijedlog nije bio dobro prihvacen od
sektora industrije te je kasnije, prilikom glasanja o prihvacanju prijedloga u Europskom
Vijecu 15. travnja 1997.g. odbijen od dvije velike clanice EU- Velike Britanije i
Francuske. Kao kompromisno rješenje usvojeno je smanjenje kapaciteta flote za 30% u
najranjivijim ribolovnim podrucjima (podrucja gdje se stanje ribljih stokova približava
kolapsu); 20% smanjenja ribarske flote za podrucja koja su prekomjerno iskorištena(eng.
over-fished); te ne-povecavanje ribolovnog kapaciteta za riblje stokove definirane kao
vrlo iskorištene(eng. fully-exploited). Da bi se ti ciljevi postigli države clanice mogu
izabrati izmedu dva ponudena rješenja:
1) slanje viška brodovlja u staro željezo;
2) smanjenje raspoloživog vremena za ribolov na moru.
Program MAGP IV provodio se u razdoblju 1997.-2002.g.. Program se provodi i na neke
brodove manje od 12m.

-Strukturalne mjere u procesnom i marketinškom sektoru

Procesne i marketinške sheme za sektor ribarstva u pocetku su bile razvijane unutar
sektora poljoprivrede, a pokrivala ih je regulativa Vijeca 355/77(regulativa se bavi opcim
mjerama za poboljšanje uvjeta procesuiranja i marketinga poljoprivrednih proizvoda). No,
1993.g. uveden je novi instrument pod nazivom FIFG-Financijski instrument za
usmjeravanje u ribarstvu(eng. Financial instrument for fisheries guidance),a koji je
integriran u shemu strukturnih fondova. FIFG se koristio kao financijska pomoc za niz
programa medu kojima su bili- obnova i modernizacija lucke opreme, poboljšanje uvjeta
za procesuiranje i marketing ribljih proizvoda, povecanje selektivnosti ribolovnih alata i
opreme, potraga za novim tržištima, poticanje za otvaranjem tzv. zajednickih
pothvata(joint ventures) i zajednickih poduzeca(eng. jont enterprises).
Osim FIFG-a, za sektor ribarstva primjenjuje se još i Europski fond za regionalni
razvoj(eng. European Regional Development Fund), Europski Socijalni Fond te
PESCA(projekt koje je specijalno osmišljen za projekte u obalnim podrucjima).
Najnoviji fond u sektoru ribarstva- Europski fond za ribarstvo, skraceno EFF(eng.
European Fisheries Fund), usvojen je od strane Vijeca u srpnju 2006.g.. Fond ce
raspolagati sa 3.8 milijarde Eura te ce se provoditi u razdoblju 2006.-2013.g., a zamišljen
je kao zamjena za stari program FIFG. Za razliku od FIFG fonda, EFF težište stavlja na
pojam održivosti, a u njegovu provedbu ukljucene su i same države clanice koje odlucuju
o prioritetima za financiranje kroz Nacionalne Operativne Programe(skraceno NOP).
Osim državnih tijela EFF ocekuje i potporu nevladinih organizacija koje ce vršiti nadzor i
pritisak za održivim ribarstvom, biološkom raznolikošcu te ocuvanjem okoliša. Fond ce se
koristiti za postizanje sljedecih ciljeva- 1)adaptacija ribarske flote u smjeru selektivnosti
ribolovne opreme i ocuvanju ekosistema; 2)razvoj marikulture, procesuiranja i
marketinga(ocuvanje genetske raznolikosti, smanjenje zagadenja u ribogojilištima,
održiva marikultura…); 3)mjere od šireg znacaja(razvoj flore i faune koji ukljucuje bolje
upravljanje resursima, selektivna oprema za ribarenje, poboljšanje radnih uvjeta,
partnerstvo izmedu znanstvenika i zaposlenika u sektoru, promocija proizvoda koji
nemaju štetnog utjecaja na okoliš, zaštita okoliša kako je definirana u programu Natura
200031, oznacavanje proizvoda ulovljenih ili uzgojenih na nacin sukladan ocuvanju
prirode, financiranje pilot projekata, poticanje za upotrebom tradicionalnih ribarskih
alata32); 4)održivi razvoj ribolovnih podrucja(poticanje za restrukturiranjem ekonomskih
aktivnosti na druge djelatnosti- primjerice na turizam, tradicionalne i kulturne sadržaje
itd.); 5)tehnicka podrška(pomoc za suradnju u razmjeni informacija, širenje svijesti o
potrebi zaštite okoliša, promicanje kooperacije i razmjene iskustava, instaliranje i mrežno
povezivanje kompjuterskih sistema za nadzor, upravljanje, inspekciju, razmjena iskustava
najbolje prakse).

4.3.9. Organizacija tržišta ribljih proizvoda

Još je u clancima 39-43 Osnivackih ugovora naveden zahtjev za osnivanjem
zajednickog tržišta za riblje proizvode. Europsko Vijece je usvojilo regulativu 2142/70
kojom se uspostavlja to tržište s dva cilja- osigurati proizvodacima sigurne prihode; a
konzumentima stabilne zalihe. Znacajnije promjene tržišta bile su još 1976.g.(proširenje
jurisdikcija obalnih država), te 1983.g.. Sve je to vodilo stvaranju jedinstvenog europskog
tržišta sa stupanjem na snagu regulative Europskog Vijeca 1.sijecnja 1993.g.(eng. Control
regulation). Ta je regulativa u sebi sadržavala cetiri osnovne komponente kako bi se
ostvarili ciljevi iz clanka 39 osnivackih ugovora-1) Sustav potpore cijena(funkcionira po
principu intervencijskog ili kompenzacijskog mehanizma), 2) zajednicki tržišni standardi,
3)poticanje osnivanja organizacija proizvodaca(eng. producers organisations), 4)pravila
trgovine sa trecim zemljama. Sustav cjenovnih potpora odvija se na nacin da europska
Komisija prati cijene na tržištu, te se potom na temelju zapažanja donose prijedlozi
cijena(primjerice cijena tunjevine za konzerve).
Kako bi se poboljšala kvaliteta ribljih proizvoda Europsko Vijece je 1996.g. donijelo
regulativu u kojoj su doneseni standardi za odredene riblje proizvode.
No osim internih propisa, na stanje tržišta utjecali su i sporazumi pod kišobranom
GATT-a. Tržište EU nije se moglo zadovoljiti ponudom ribljih proizvoda iskljucivo iz EU
po pitanju kvantitete, kvalitete i redovitosti ponude(poglavito se ta primjedba odnosi na
velike trgovacke lance) pa se moralo potražiti rješenje u uvozu ribljih proizvoda i
preradevina. Danas EU 60% svojih potreba za ribom zadovoljava uvozom.

4.3.10. Novi pristup provodenju kontrole - Control regulation 1993.

Pocetkom 90-ih pocela je rasprava o metodama kontrole ribarenja u morima EU.
Nakon brojnih konzultacija 12. rujna 1993.g. izglasana je nova kljucna uredba koja se
bavi kontrolnim mehanizmima ZRP-a pod nazivom «Control regulation». Najznacajnija
novina koja se u toj uredbi donosi je odmak od tradicionalnog laissez-faire pristupa
sektoru ribarstva te primicanje više proaktivnoj i sveobuhvatnoj kontroli koja se od tada
usmjerava i na tržište te na strukturne elemente ZRP. Nova uredba danom stupanja na
snagu postala je obvezna za sve države clanice EU, a ima snagu kao i nacionalni zakoni te
se sukladno tome i kršenje pravila postavljenih u Control regulation sprovodi pred
nacionalne sudove(tzv. direktni utjecaj).
U razdoblju koje je prethodilo Control regulation cesto je bilo spominjano kako se
vlasti pojedine države clanice ne pridržavaju striktnih uputa za provodenje propisa ZRP, a
osobito se to odnosi slucajeve prekomjernog i prekovremenog izlova kvota te nejednakog
pristupa kontroli po pitanju nacionalnog kriterija(znacajan je broj slucajeva pred
Europskim sudom pravde upravo zbog pritužbi o nacinu kontrole koji je bio striktan
prema ne-nacionalnim ribarima, dok su ribari iste nacionalnosti tretirani po blažim
kriterijima). Ponajviše radi takvih slucajeva u Control regulation umetnute su odredbe
koje definiraju sankcije za ne- pridržavanje(eng. non-compliance) od strane vlasti
pojedine države clanice(provodenje ZRP i dalje ostaje u rukama institucija država
clanica). Definiraju se i uvjeti za nadzor i inspekciju: ribarenja, pretovara, pristajanja u
luku, trženja, prijevoza, skladištenja ribljih proizvoda; te ocevidnici o iskrcaju i prodaji. U
slucaju da ribari pojedine zemlje love u morima izvan europskih voda država ciju zastavu
nose provodit ce nadzor nad tim brodovima. Amandman na Control regulation 1998.g.
donio je i obvezu kooperacije u nadziranju medu clanicama EU kako bi se poboljšala
provedba i kontrola ZRP.
Brodovlje trecih država koje plovi u vodama zajednice mora imati licencu i dozvolu za
ribarenje, a u slucaju pretovara ulovljene ribe na brodove zajednice moraju unaprijed o
tome obavijestiti nadležne institucije. Osim toga u gore spomenutom amandmanu na
Control regulation 1998.g. uvode se i sljedece obveze:
1) da se brodovlje trecih država mora najaviti 72 sata prije iskrcaja ribe u nekoj od luka
EU; 2) ukoliko je ulov obavljen na otvorenom moru, posada broda mora dokazati da je
ulov uhvacen van zona koje je u nadležnosti EU kao stranke u odredenim medunarodnim
organizacijama(primjerice u slucaju da hrvatski ribari uhvate nedozvoljenu kolicinu tune u
Jadranu i pokušaju je iskrcati u nekoj od luka EU njihov bi ulov potpao pod obveze
Europske unije u Komisiji za zaštitu atlantske tune-ICCAT) ; ili se treba dokazati da je
ulov broda ulovljen u skladu sa mjerama ocuvanja i upravljanja odredene organizacije cija
je i EU clanica.
Glede brodova EU koji love u morima pod jurisdikcijom trecih država(u njihovim
gospodarskim pojasevima ili teritorijalnim morima), a koje pravo ostvaruju po važecim
ugovorima o ribarenju s trecim državama, navedene brodove nadzirat ce njihove maticne
države(eng. flag member state) te ce u skladu s time poduzimati neke od sljedecih
mjera(popis mjera ponajviše ovisi o sadržaju ugovora sa trecom zemljom-ovdje donosim
primjer mjera u ugovoru s Marokom): 1) dojava o izlasku iz zone nadzora države ciju
brod zastavu nosi(dojava ulaska/izlaska); 2)ukrcaj promatraca na brod; 3)popunjavanje
ocevidnika; 4)obaviti odreden broj iskrcaja u predvidenim lukama Maroka; 4)zajednicki
inspekcijski nadzori stranaka ugovora; 5)satelitski nadzor brodova itd..
Na polju suradnje uvode se mehanizmi razmjene podataka i zajednickih inspekcijskih
pothvata izmedu država clanica EU. U spomenutom amandmanu na Control regulation
1998.g. uvodi se i mogucnost da se nakon pristanka države primateljice, inspekcijske
službe neke clanice EU pridruže komisijinim inspektorima u nadzoru provodenja
inspekcijskih djelatnosti države koja se nadzire. I konacno, u cetvrtom dijelu Control regulation pažnja se posvecuje nacionalnim
kontrolnim mjerama. Uvjeti za uvodenje nacionalnih kontrolnih mjera uvjetovani su s tri
preduvjeta: 1) nacionalne mjere moraju biti iznad minimalnih zahtjeva regulative EU( ne
postoji mogucnost da država clanica uvede mjere koje su blaže od onih donesenih u
okviru ZRP); 2) nacionalne mjere moraju biti u skladu sa pravnom stecevinom EU i
Zajednickom ribarskom politikom; 3)obveza država clanica da o svojim mjerama
pravodobno izvještavaju Komisiju i ostale države clanice.

III. ZAJEDNICKA RIBARSKA POLITIKA EUKLJUCNE
STAVKE DANAŠNJICE

5. Mjere nadzora i kontrole ZRP

Da bi se uspješno mogla provoditi ZRP u svim svojim segmentima uvedene su mjere
nadzora i registriranja podatka kako bi se na temelju istih moglo poduzimati potrebite
radnje.

-Ribarski Ocevidnici(eng. logbooks)

Ribarski ocevidnici su vrlo važno sredstvo za prikupljanje podataka jer se iz istih
zbrajaju pojedinacni ulovi i prati izlov dodijeljenih kvota, lokacija ribolova, oprema koja
se koristila pri ribolovu, vremensko trajanje ribolova, kolicina i vrste odbacene ribe(ova se
stavka odnosi na premalene ribe) te ribolovni napor. Novije odredbe obvezuju ribare da
zabilježe sve vrste ribe ciji ukupni ulov prelazi težinu 50 kg, a brodovi manji od 10 metara
ne trebaju popunjavati ocevidnike jer se smatra da bi pracenje ulova bilo znatno otežano.
Taj podatak je znacajan za zemlje Mediterana jer u tom podrucju velik je udio ribara koji
love na brodovima manjim od 10 metara. Ono što se smatralo spornim pitanjem u vidu
popunjavanja ocevidnika bio je spor pred Europskim sudom pravde(eng. Commission v.
Spain)- španjolski ribari koji su lovili u otvorenom moru žalili su se na zahtjev za
popunjavanjem ocevidnika s argumentom da ribari drugih zemalja koji love na otvorenom
moru ne trebaju popunjavati ocevidnike i poštivati konzervacijske mjere ZRP, a cime su
fakticki stavljeni u neravnopravan položaj. Sud je donio presudu koja je ribare EU
obvezala na popunjavanje ocevidnika iako love na otvorenom moru s obrazloženjem da je
takva odluka u svjetlu ciljeva definiranih Zajednickom ribarskom politikom. Takva
odluka je donesena i zbog bojazni da bi ribari u ocevidnike mogli upisivati lažno mjesto
ulova te bi se na taj nacin mogle izigravati konzervacijske mjere ribolovnih kvota i zona.

-Najava vlastima o istovaru ulova

Kako bi se sprijecilo da ulov odlazi na crno tržište uvedena je obveza da se svaki brod
mora prije iskrcaja javiti nadležnim službama o namjeri iskrcaja ulova. Za iskrcaj su
predvidene unaprijed odredene luke u kojima se obavlja nadzor iskrcaja ribe.

-Deklaracija o iskrcaju

Da bi se moglo ispravno kontrolirati brodske ocevidnike uvedene su i mjere koje
ribare obvezuju da se ulov izvaže i na kopnu( taj je zahtjev ponekada radi vremenskih
uvjeta teško provediv na moru, pa je uvedena dozvoljena tolerancija od 20% zabilježenog
ulova u ocevidniku). Dobiveni podatci o težini i lokaciji ulova tada se mogu
prekontrolirati od nadležnih inspekcijskih službi u lukama.

-Zapisi o prodaji

Zapisi o prodaji uvedeni su kao pokušaj da se sprijeci nastajanje crnog tržišta ribljim
proizvodima. U Europskoj Uniji pravac razvoja ide u smjeru osnivanja burza ribe na
kojima se moraju praviti zapisi o prodaji. Ako riba nekim slucajem ne dospije na za to
predvidena mjesta tada je odgovornost na prvom kupcu(eng. take-over declaration) ili
prijevozniku koji u ime agenta preuzima robu, da prijavi i dostavi zapise o
prodaji(transport document). Riba se ne smije transportirati sa mjesta istovara dok se
nadležnim institucijama ne dostave zapisi o prodaji. U zapisima o prodaji zahtijevaju se
sljedece informacije- velicina i težina ribe, ocjena kvalitete, svježina, cijena, ime kupca i
prodavatelja, mjesto i datum prodaje te lokacija gdje je riba ulovljena. Svi podatci
dobiveni iz više izvora potom se nasumce periodicki kontroliraju kako bi se provjerila
sukladnost podataka.

-Mjere za ribare iz trecih država

Ribari iz trecih država, koji u skladu sa bilateralnim sporazumima mogu loviti viškove
u morima Unije, moraju ispunjavati sljedece uvjete: moraju imati dozvolu ribarenja za
doticni brod, ocevidnik, prilikom ulaska u vode Europske Unije moraju najaviti svoj
ulazak, iskrcaj ribe mogu izvršiti samo u specificiranim lukama Unije. Prilikom iskrcaja
moraju dokazati da je ulov obavljen u skladu sa konzervacijskim i upravljackim mjerama
ZRP ili neke druge organizacije cija je i EU stranka.

-Pretovar ribe na druge brodove(eng. transhipment)

Pod terminom transhipment podrazumijeva se operacija tijekom koje jedan brod
pretovara svoj ulov na drugi brod koji može biti samo prijevoznik ali i ribarski brod.
Takvi brodovi cesto samo stoje usidreni na odredenom mjestu i cekaju da brodovi koji
love migratorne vrste riba dostave svoj ulov. U takvim operacijama postoji velika
opasnost od prijevare i nezabilježenog ulova te su donesene mjere kako bi se sprijecio
ilegalan pretovar: 1) tocno su definirana mjesta gdje se smije obavljati pretovar; 2)
predvidene su mjere inspekcijskog nadzora i kontrole; 3) uvedene su i obveze za
bilježenje i prijavljivanje kolicina pretovarene ribe.

6. Ribarski napor

Kao što sam vec ranije naveo, režim ribarskog napora uveden je pocetkom 90-ih
godina prošloga stoljeca kao dodatna mjera za ocuvanje ribljih stokova nakon što se
sustav kvota pokazao nedovoljan za kvalitetno i održivo ribarstvo u vodama Europske
Unije. Ovdje treba navesti i cinjenicu o razlici izmedu ribolovnih zona Atlantika i
Baltickog mora od Mediterana. Naime, sustav kvota je zamišljen kao instrument ocuvanja
ribljih stokova u morima gdje se u odredenim podrucjima(Atlantik, Baltik) love odredene
vrste ribe(primjerice Bakalar i Halibut), a takve mjere su zapravo neprimjenjive u
Mediteranu gdje na istom podrucju obitava puno vrsta ribe koja se može hvatati. Treba po
tom pitanju zakljuciti da je režim ribolovnog napora donesen iz dva rezloga:1) sustav
kvota se uslijed prevelikog izlova pokazao neadekvatnim za podrucja gdje su odredene
vrste ribe dovedene do ruba istrebljenja; 2) Mediteran kao podrucje u kojem koegzistiraju
mnoge vrste riba trebao je drugaciji instrument upravljanja.
Prilikom donošenja propisa o ribarskom naporu vodene su rasprave oko mnogih
politickih, socijalnih i ekonomskih razloga za i protiv uvodenja novog režima u
ribarstvu(najznacajniji otpor pružale su industrije Velike Britanije, Irske i Francuskezemlje
u kojima je zaposlenost u sektoru ribarstva znacajna).
Provedba režima ribolovnog napora je u rukama država clanica, ali se odluka o
godišnjoj razini ribolovnog napora donosi u Vijecu Europske Unije. Odluke se donose
odvojeno za svaku državu i svaku ribolovnu zonu, a objavljuju se u obliku uredbi. Razina
ribolovnog napora dobiva se umnoškom broja brodova u odredenoj zoni sa njihovom
snagom(izraženo u kW ili tonama(ako se radi o brodovima sa staticnom opremom za
ribarenje))i vremenom(izraženo u danima) provedenim u ribolovu. Svaka država clanica
EU mora nadzirati i pratiti da se poštuju i ne prekoracuju odredbe o ribolovnom naporu.
Kada iskorištenost ribolovnog napora dosegne 70% od propisanog, država clanica ce o
tome obavijestiti Komisiju koja ce nakon iskorištavanja ukupnog ribolovnog napora
zabraniti daljnji ribolov. Kao primjer navodim da je Irska 1996.g. imala 123 000 kw
ribolovnih dana napora u ICES zoni VIIa(Irsko more). Pojedina država clanica u
provodenju režima ribolovnog napora mora ispunjavati sljedece zahtjeve: 1)menadžment
ribolovnim naporom; 2)izdavanje posebnih ribolovnih dozvola; 3)uspostava i
funkcioniranje kontrolnog sistema; 4)postavljanje kompjuteriziranog sistema za
upravljanje, racunanje i kontrolu ribolovnog napora te 5)prijenos podataka o ribolovnom
naporu.
Clanak 3 u Menagement regulation (Uredba Vijeca 3760/92) definira ribolovni napor na
sljedeci nacin:
-U slucaju ribarskog broda: produkt njegovog kapaciteta(razlikuje se kapacitet brodova
koji koriste vucnu opremu- kojima se kapacitet izražava u KW; od kapaciteta brodova koji
koriste staticku opremu za ribarenje- kojima se kapacitet izražava u KW i tonaži) i
aktivnosti(aktivnost broda procjenjuje se prema vremenu koje brod provede u nekoj
ribolovnoj zoni)
-U slucaju flote ili grupe brodova: zbroj ribolovnih napora svakog pojedinog broda

7. Institucije nadležne za ZRP

7.1. Europsko Vijece

Europsko Vijece je po svome sastavu i razini najreprezentativnije tijelo Europske
Unije. Cine ga predsjednici država i vlada svih država clanica i predsjednik Europske
komisije. Europsko se vijece razvilo iz povremenih sastanaka na vrhu(eng. summita)
predsjednika država i vlada država clanica EZ-a. Zadace kojima se bavi Europsko Vijece
vezane su uz vanjsku i sigurnosnu politiku, te pitanja koja se smatraju vrlo važnima i
zajednicka su vecini država clanica EU. Jedno od takvih pitanja zasigurno je i Zajednicka
ribarska politika o kojoj Europsko Vijece na svojim periodicnim sastancima donosi opci
okvir unutar kojega se kasnije donose odluke i propisi na nižim razinama institucija EU te
nacionalnih država.

7.2.Vijece Europske Unije

U procesu donošenja odluka odlucujucu ulogu obavlja Vijece Europske unije kojeg
cine ministri država clanica, a sastav ministara ovisi o temi rasprave. Vijece osigurava
koordinaciju opcih gospodarskih politika država clanica. Temeljem Ugovora o osnivanju
Europske zajednice Vijece Europske Unije ovlašteno je za donošenje odluka. U Europskoj
uniji Vijece je tijelo koje ima u pravilu zakonodavne ovlasti, a tek nakon pozitivne odluke
Vijeca o Komisijinom prijedlogu isti postaje sastavni dio prava Europske unije. Kada se
donose odluke u sektoru ribarstva, sastaju se ministri iz sektora poljoprivrede i ribarstva(
sam naziv titule pojedinog ministra ovisi o strukturi ministarstva pojedine zemlje clanice
EU). Vijece ima radne grupe te stalne ili posebne odbore sastavljene od predstavnika
država koji pripremaju njegove sastanke. Najpoznatiji medu njima je svakako
COREPER(odbor stalnih predstavnika).Svaka odluka, prije nego što dode na Vijece,
raspravlja se na Odboru stalnih predstavnika . Ukoliko se o njoj postigne jednoglasni
sporazum, onda se ona šalje Vijecu na usvajanje bez rasprave. U suprotnom, ukoliko su
ostala neka otvorena pitanja na odboru stalnih predstavnika, Vijece ce provesti raspravu,
te donijeti potrebnu odluku.

7.3. Europska Komisija

Uloga Europske komisije u ZRP sastoji se u davanju prijedloga, posredovanju izmedu
država clanica radi usvajanja prijedloga, te nadgledanju provodenja postojeceg
zakonodavstva Zajednice. Komisija ima i velik utjecaj na ZRP zbog iskljucivog prava
inicijative predlaganja. Funkcija komisije da nadgleda provodenje ZRP-a jedna je od
kljucnih komponenti kako bi se uspostavilo uniformno provodenje kontrolnog režima
zajednice. Kako su za provedbu inspekcije i policijskih djelatnosti nadležne službe iz
zemalja clanica, komisija je imala ulogu nadzora provodenja propisa medu inspekcijskim
službama pojedinih clanica. U pocetcima nadziranja nacionalnih inspekcijskih službi
komisija je svoje osoblje regrutirala iz inspekcijskih službi pojedinih zemalja, a najcešci
problemi s kojima se suocavala bile su pripremane i «nategnute» situacije za prezentaciju
inspektorima Komisije. Kako bi se takve situacije izbjegle doneseni su amandmani na
prvotno izdanje Control regulation koji su omogucili inspekciji nenajavljeni dolazak in
situ, te nadzor rada nacionalnih inspekcijskih službi. Osim toga, omogucen im je pristup
dokumentima inspekcijskih i drugih službi koje su vezane uz ribarstvo, kako bi se
provjerom više izvora informacija utvrdila tocnost podataka.

Metodologija inspekcijskih posjeta dijeli se u tri skupine: 1) Rutinske misijenajavljene
33, nenajavljene i neovisne misije kojima se nastoji provjeravati jednako
provodenje ZRP diljem EU. Ovaj tip misija vrlo je važan jer su države clanice cesto
nevoljne striktno provoditi pravne regulative koje se ticu sustava ukupnih dozvoljenih
ulova; 2) Specijalne misije- one se razlikuju od prve skupine po sadržaju kojim se bave.
Specijalne misije su specificne za nadziranje provedbe tržišnih i strukturalnih mjera,
ribarskog napora(eng. fishing effort), naziranju pilot projekata(primjerice satelitskog
nadzora, informatizacije provjere podataka itd.), kontrolnih zahtjeva iz ugovora EU sa
trecim zemljama. Ova vrst nadzora pokazala se uspješnijom u prikupljanju dokaza koji se
potom mogu upotrebljavati u postupcima pred Sudom pravde(eng. Court of Justice) te za
sastavljanje detaljnih izvještaja; 3) Žurne misije(eng. rapid response missions)- uglavnom
se šalju za potrebe hitnih intervencija kao što su konflikti flota te provjeravanje provedbe
medunarodnih ugovora.
Na temelju podataka koje komisija pribavi u svome nadzoru i onih koje su države
dužne dostaviti komisiji, sastavljaju se godišnja izvješca pojedinih država(eng. Member
State Reports34) te komisijino konsolidirano izvješce(eng. Consolitated report). Svrha tih
izvješca je uniformnost i harmonizacija u provodenju mjera zajednicke ribarske politike, a
medu ostalim, služi i za homogenizaciju te jacanje povjerenja u Europsku Uniju. Države
koje neke od zahtijevanih mjera ne provode u potpunosti, uopce ih ne provode, ili ih
provode lošije od drugih država clanica naci ce se u neugodnoj poziciji nakon objave
navedenih izvješca( pretpostavlja se da ce sama ta cinjenica djelovati na odredenu državu
clanicu u pravcu bolje provedbe potrebitih mjera).
Procesuiranje i sankcije prijestupnika ZRP-a sankcioniraju se na dvije razine: 1)na
razini država clanica; 2) supra-nacionalnoj razini(tj. razini EU). U slucaju kršenja propisa
koji reguliraju ZRP(nedozvoljeno ribarenje, ribarenje bez dozvole, ribarenje u
zabranjenim podrucjima, ribarenje bez najave vlastima, ribarenje nedozvoljenom
opremom itd.) pojedina država clanica dužna je provoditi svoje vlastite zakone i
proceduru ovisno o protuzakonitoj radnji35,a tako je navedeno i u clanku 5 Osnivackih
ugovora. Ukoliko se države clanice ne pridržavaju propisa može doci do jedne
zanimljivosti, naime, ako odredena država u ciju luku ude brod pod stranom zastavom ne
prijavi kršenje propisa navedenog broda, u tom joj se slucaju mogu oduzeti dodijeljene
kvote za izlov(clanci 31,32,36,21 Control regulation). U tablici III navodim razlike u
kažnjavanju prijestupa vezanih uz ZRP. Glede sankcioniranja kršenja propisa koji
reguliraju podrucje ZRP-a na višoj razini, odnosno na razini institucija EU, Komisija je
zadužena za provodenje clanka 169 Osnivackih ugovora(Komisija u tom slucaju iznosi
odredeni stav pred državu koja krši obveze, daje joj odredeno vrijeme, a ako država u tom
roku ne riješi problem, cijeli se slucaj iznosi pred Europski sud pravde). Ako pojedina
strana država ima s EU potpisan ugovor o ribarenju odredenog broja brodova u vodama
Unije, tada ovlasti za oduzimanjem ili suspenzijom ribarskih dozvola u slucaju kršenja
propisa ima Europska komisija.

7.4. Europski Parlament
Europski parlament ima funkciju osiguravanja demokratske rasprave i kontrole
odlucivanja europskih institucija. Europski parlament tijelo je Europske Unije koje se
sastoji od predstavnika država clanica. U pocetku su se u europski parlament slali
predstavnici nacionalnih parlamenata, a od 1979.g. uvedeni su opci neposredni izbori na
cijelom podrucju Unije. Utjecaj parlamenta u zakonodavnom procesu postupno se
povecavao. Na samom pocetku EP samo je davao mišljenje, a potom su njegove ovlasti
rasle- prvo povecanje ovlasti odnosilo se na postupak suradnje; potom na postupak
odobrenja; a najnovijom reformama EP dobio je i ovlast su-odlucivanja (ugovori iz
Maastrichta i Amsterdama). No, europski parlament nije ono što se cini po nazivu, on ne
bira vladu i samo na simbolicnoj razini predstavlja demokratsku kontrolu. On provodi
kontrolu Komisije, ali ne i Vijeca. Vijece ga konzultira pri donošenju važnih odluka, ali se
mišljenje Parlamenta u svim slucajevima ne mora uvažiti.

7.5. Odnos nadležnosti institucija EU i država clanica
u reguliranju i provodenju zakona iz sektora ribarstva

Nadležnost institucija EU da propisuju i reguliraju sektor ribarstva(legislativna
funkcija) duboko je utemeljena i danas o tome gotovo da i nema spora. Takvo stanje
ponajviše treba zahvaliti praksi Europskog suda pravde koji je u više slucajeva potvrdio
podjelu ovlasti propisivanja legislative i njenog provodenja- izmedu institucija EU te
država clanica(primjerice tzv. Kramer case, Anklagemyndigheden v. Noble Kerr itd.).
Unatoc medudržavnom razvoju suradnje, zajednickim inspekcijskim nadzorima te slicnim
mjerama koje za cilj imaju približavanje pozicija medu državama, nadležnost za
provodenje propisa iz sektora ribarstva ipak ostaje u iskljucivoj nadležnosti država
clanica.

8. Fenomen Quota Hopping37
Fenomen quota hopping karakteristican je za tzv. zapadne vode EU(misli se na
Atlantik i Balticko more gdje se provodi sustav kvota). Termin oznacava praksu da osoba
i brod jedne nacije izlovljavaju odredenu kolicinu ribe unutar nacionalne kvote druge
države. Brodovi koji prakticiraju quota hopping u vodama EU registrirani su i plove pod
zastavom zemlje unutar cijih voda izlovljavaju kvote, docim je njihovo porijeklo iz neke
druge države(fenomen je zapravo specifican za španjolske brodove koji najcešce plove
pod zastavom Velike Britanije i Irske). Takvi brodovi su najcešce u vlasništvu tvrtki
registriranih u Velikoj Britaniji, Francuskoj, Njemackoj ili Irskoj; premda su zapravo svi
ti brodovi de facto najcešce u rukama trgovinskih interesa iz Španjolske i Nizozemske.
Quota hopping brodovi rijetko se pojavljuju u lukama gdje su registrirani, osim ako
nacionalnim propisom nije drugacije zahtijevano. Upravo takvi brodovi predstavljaju
jedinstven problem jurisdikcijske nadležnosti kontrolnih službi u državi ciju zastavu nose,
državi odakle de facto pripadaju, a nešto manji i za državu u kojoj obavljaju iskrcaj.
Do pojave fenomena quota hoppinga došlo je iz više razloga, a ovdje nabrajam neke
važnije:
•
Gubitak tradicionalnih ribolovnih podrucja nakon uvodenja instituta gospodarskog
pojasa u 70-ima
•
Prevelik kapacitet ribolovne flote EU
•
Prevelik kapacitet španjolske flote pred ukljucenje u clanstvo Europskih zajednica
•
Ogranicen pristup španjolskim ribarima u vode u kojima su nekoc tradicionalno lovili
•
Nedostatak pravila u nekim državama clanicama kojima bi se osigurala ekonomska
povezanost djelatnosti brodova i država pod cijim zastavama plove
•
Ideologija slobodnog tržišta u Velikoj Britaniji koja je poticala rast broja
brodova(povecan kapacitet) u nacionalnom registru te slobodna razmjena ribolovnih
dozvola medu ribarima
Pravi problem fenomena quota hopping iskazuje se u praksi Europskog suda pravde.
Naime, Europske zajednice a kasnije i EU nastale su s ciljem rušenja razlika koji su
konacno i kulminirale u II svjetskom ratu- nacionalnih, ekonomskih, socijalnih itd..
Navedeni problemi teško se mogu ukrštavati s problemom prevelike iscrpljenosti ribljih
stokova i mjerama za njihovo ocuvanje u obliku kvotnog sustava. Upravo se zato
Europski sud pravde nalazi u teškoj poziciji jer ne može donijeti odluku o diskriminaciji
španjolskih ribara koji primjerice love pod zastavom V.B. na osnovi nacionalnosti, a
istovremeno brinuti i o sigurnoj održivosti ribljih stokova38. Osim toga, cijelu situaciju
dodatno otežava sloboda proteka roba kao jedno od temeljnih prava EU. Moguca rješenja
kako otežati ribarenje quota hopping posadama pronadeno je u obvezama periodickog
vracanja brodova u luku registracije; obveza da odreden postotak posade broda bude iste
nacionalnosti kao i zastava pod kojom plovi(taj je razlog opravdan pravom obalnog
stanovništva koje se tradicionalno bavi ribarenjem da ima ekonomsku korist od istogatzv.
economic link39); sankcije u vidu smanjenja dozvoljenih kvota državama koje ne
provode striktno obvezu kontrole; zajednicke inspekcijske ophodnje na moru;
inspekcijske ophodnje europske komisije itd.40. Jedan od pokušaja sprecavanja fenomena
quota hoppinga bila je i želja europske Komisije da se sustav nacionalnih kvota preuredi u
slican, ali ipak drugaciji sustav temeljen na regionalnim kvotama. No najnovije rješenje
koje ce, pretpostavlja se, najkvalitetnije sprijeciti probleme vezane uz fenomen quota
hopping pronadeno je u sustavu satelitskog nadziranja ribarskih brodova. Tim sustavom
može se utvrditi trenutna pozicija odredenog broda, vrijeme i lokacija ribarenja, mjesto
iskrcaja te ostale potrebite informacije.

IV. ZAJEDNICKA RIBARSKA POLITIKA EU U NOVOM TISUCLJECU

9. Revolucija nadzora- Sistem detekcije brodova
(satelitski nadzor)

Sedamdesetih godina prošloga stoljeca sektor ribarstva bio je medu prvima koji su
poceli koristiti satelitsku tehnologiju. Iako se u pocetku ta tehnologija koristila za
meteorološke svrhe, bilo je jasno kako ce razvoj tehnologije doci do stupnja kada se
nadzor avionima iz zraka zamjenjuje satelitskim nadzorom brodova. Satelitsko pracenje
brodova omogucuje jednostavniji, sigurniji, jeftiniji i efektivniji nadzor.
Pod opcim pojmom sustava nadziranja brodova razumijeva se bilo koji automatski
sustav koji prikuplja podatke o aktivnostima odredenog broda. Skupljanje podataka
provodi se pomocu više sustava koji mogu ukljucivati- obalni radar, elektronicke snimace
pozicije instalirane na brodovima, satelitske komunikacijske sisteme za prijenos podataka
od brodova do zemaljskih postaja koji potom transmitiraju podatke relevantnim postajama
Glede satelitskog nadzora treba razlikovati sustave nadzora koji ne komuniciraju s
brodom i one koji komuniciraju (obicno putem tzv. plavih kutija- eng. blue box). Sustavi
bez komunikacije s brodom mogu snimiti stanje na odredenom morskom podrucju, no ne
mogu identificirati tocnu poziciju i podatke o pojedinim brodovima(pasivni sustavi).
Takvi sustavi su manje korisni za provedbu kontrole ZRP. No za nadzor brodova u EU
koristi se sustav koji ukljucuje uredaj za pracenje instaliran na brodu(tzv.
plavu kutiju) kako bi se aktivnim nadzorom mogla pratiti pozicija svakog pojedinog broda
i to u vremenskim intervalima od 1-2 sata. Dobiveni podatci o ribarenju se putem satelita
prenose u centre za nadzor ribarenja koji su smješteni u njihovim maticnim državama(eng.
flag member state).

Nadziranje ribarskih brodova sastoji se od tri glavna aspekta:
1) Cijeli sustav mora imati mogucnost primanja podataka sa brodova(primjerice
podatci o poziciji, brzini kretanja i kursu). Ti se podatci primaju u zemaljskim nadzornim
postajama automatski preko satelita iz plave kutije broda koja je opremljena s GPSom(
eng. global positioning system), ili putem radio valova;
2) Sustav mora omogucavati zemaljskim postajama u maticnim državama upravljanje
podatcima. To znaci da se dobiveni podatci moraju obraditi na nacin da se lako može
provjeriti da li se odredeni brod drži propisa i poštuje uvjete ribarenja(primjerice lovi li u
dozvoljenoj zoni, pridržava li se vremena kada se smije ribariti itd.). U slucaju da se brod
ne poštuje obveze, podatci o nepravilnostima u ribarenju šalju se nadležnim institucijama
koje tada šalju svoje inspektore u nadzor i provjeru. Unutar ove stavke predvideno je i
spremanje podataka za statisticke svrhe (primjerice podatci o ribolovnom naporu- broj
dana provedenih u ribolovu, zone u kojima je lovio itd.);
3) Sustav mora omogucavati i distribuciju podataka. To se odnosi na slucajeve kao što
su bilateralni sporazumi o ribarenju medu državama, quota hopping slucajevi, ili slanje
podataka regionalnim ribarskim organizacijama. U ovom slucaju mora se poštovati
diskrecija podataka jer su ti podatci tretirani kao poslovna tajna i mogu biti od velikog
gospodarskog znacaja.
Navedeni sustav u pocetku se primjenjivao samo na brodove vece od 20 metara, s
izuzetkom brodova koji love unutar obalnog pojasa od 12 nautickih milja te brodova koji
se u ribolovu ne zadržavaju dulje od 24 sata. Znacajno je spomenuti i podatak da se
Internetom šire informacije o nacinu kako onesposobiti plavu kutiju za vrijeme ribolova;
ali i obvezu da se kapetan broda mora osobno javiti nadležnim tijelima nadzora drugim
kanalima ako uredaj ne radi(primjerice radio stanicom)- mjera kojom se nastoji
minimalizirati namjerno onesposobljavanje plave kutije.
Neki autoriteti s podrucja ribarstva napominju kako sustav satelitskog pracenja
brodova nije savršen, ali da u kombinaciji sa drugim metodama kao što su radarski i
zracni nadzor daje izvrsne rezultate.

10. Reforma Zajednicke ribarske politike 2002.-2003.g.

Na pocetku novoga milenija došlo je vrijeme za reviziju u sektoru ribarstva.
Znanstvene analize u cijelom svijetu pa tako i morima EU pokazuju da se moraju
poduzimati ozbiljniji koraci ako se želi zaustaviti trend opadanja kolicina ribljih stokova42.
Tako se u nekim projekcijama navodi da je kapacitet ribarske flote EU još uvijek prevelik
te da se mjere iz 90-ih godina nisu pokazale sasvim zadovoljavajuce(to se ponajviše
odnosi na programe odlaganja i promjene namjene viška ribarskih brodova). Novi pravac
razvoja ZRP naglasak stavlja na nacelo opreza, održivi razvoj i zaštitu okoliša u ribarstvu.
U nastavku cu ukratko prikazati razvoj sektora ribarstva kroz razlicite aspekte.

-Politika ocuvanja ribljih stokova

Sa biološkog aspekta, održivost ribljeg fonda bit ce ugrožena ukoliko se nastavi trend
iskorištavanja pri današnjim stopama, a najugroženiji su demerzalni riblji
stokovi(primjerice oslic). Snimanje stanja u sektoru pokazalo je da se mjere predložene
uredbom 3769/92 ne primjenjuju na zadovoljavajuci nacin- napravljen je minimalan
napredak sa tzv. višegodišnjim pristupom i režimom ribolovnog napora. Osim toga
opetovano se upozorava kako se ne poštuju preporuke znanosti pri odredivanju kvota za
izlov, velicina oka na mrežama, zatvaranje odredenih podrucja za ribarenje, zabrana
ribarenja u odredenim sezonama itd..

-Dimenzija ocuvanja okoliša

Ova dimenzija je okosnica promjena Zajednicke ribarske politike EU, a odnosi se na
potrebu integriranja dimenzije okoliša u ribarsku politiku. Navodi se manjak saznanja o
isprepletenosti funkcioniranja morskih ekosistema, kao i negativne usputne posljedice
koje su uzrokovane ribarstvom(primjerice zagadenja cijelih uvala oko ribogojilišta). Kao
velika opasnost za biološku održivost navode se zagadenja koja prijete od industrijskih
postrojenja današnjice, intenzivnog razvoja turizma ali i klimatskih promjena. Predlaže se
odgovorno i suvislo upravljanje ribarskim i drugim aktivnostima(osobito onima koja se
obavljaju uz obalu). Rješenje se može postici pomocu Integriranog upravljanja obalnim
pojasom(eng. Integrated Coastal Zone Menagement), a ponajviše se to odnosi na
osiguravanje koordiniranja razlicitim politikama.

-Politika flote

U pogledu obima flote vec je dugo poznato da je kapacitet ribarske flote prevelik u
odnosu na raspoložive riblje resurse. K tome, ubrzani razvoj tehnologije dovodi do
povecanja efikasnosti ribarenja cime se direktno poništavaju efekti smanjenja flote(razvoj
se odnosi na unaprjedenja u ribolovnoj, telekomunikacijskoj te opremi za traženje ribljih
zajednica). Programi namijenjeni smanjenju flote nisu se provodili u skladu s
namjerama(to se poglavito odnosi na MAGP). Programi pomoci, usmjereni na
modernizaciju, gradenje i tekuce troškove isto tako spadaju medu faktore koji doprinose
neravnoteži kapaciteta flote i ribljih stokova.

-Nadzor i kontrola

U reviziji ZRP potice se bolja suradnja medu inspekcijskim službama, strože kazne za
prekršitelje te centralizirano upravljanje- faktori koji trebaju pridonijeti osjecaju jednakog
provodenja ZRP diljem zemalja EU. U ovom sektoru se opetovano spominje problem
razlicitosti sankcija i sudskih procesa u zemljama EU.

-Ekonomska i socijalna dimenzija

Zajednicka ribarska politika ima znacajan ekonomski utjecaj. Organizacija
zajednickog tržišta i trgovinska politika nude proizvodacima carinske zaštite i potporu
cijena43. Kada se zbroje svi programi koji potpomažu sektor ribarstva godišnja suma koja
se ulaže iznosi 1.1 milijardu Eura, a to predstavlja znacajan postotak ukupnog prometa
sektora(promet sektora iznosi 7 milijardi Eura od ribe uhvacene u moru, te 2 milijarde od
ribe proizvedene u akvakulturi). Prevelik kapacitet flote u kombinaciji sa strukturnim
mjerama, potporama za jeftiniju naftu i razvojem tehnologije cine sektor ribarstva sve
ranjivijim jer gospodarski rast sektora ne prati poboljšano stanje ribljih stokova, a to sve
zajedno cine sektor neodrživim. Po pitanju zaposlenosti sektor je u laganom padu od
pocetka 90-ih(zaposlenost je u razdoblju 1990.-1997.g pala za 19%, a u procesnom dijelu
sektora za 10%). No, akvakultura bilježi rast zaposlenosti od 22%, što sveukupno daje
racunicu pada zaposlenosti od 13%(gubitak od 60 000 radnih mjesta). Za buducnost se
preporuca novi pristup ekonomskog upravljanja kroz politiku pružanja potpora kako bi se
postigao održiv razvoj i ekonomska stabilnost sektora; mjere za pomoc nezaposlenim
ribarima u vidu prekvalificiranja kako bi se zaposlili u drugim djelatnostima; te
promišljanje o prioritetima pomoci u razvoju akvakulture i procesnog sektora(osim
zapošljavanja viška radne snage iz sektora ribarstva, misli se i na poboljšanje uvjeta u
akvakulturi- primjerice primjena tzv. «cistih» tehnologija, održanje bioraznolikosti,
procišcavanje voda itd.).

-Akvakultura

Sektor akvakulture je za stanovništvo EU omogucio sigurniju opskrbu ribljim
proizvodima bez pritiska na prirodne stokove(misli se na riblje zajednice koje slobodno
obitavaju u morima), ali i mogucnost zapošljavanja u mnogim regijama koje su se
tradicionalno bavile ribarstvom. No, opet se naglašava da i u tom segmentu ribarstva ima
problema- prvi je svakako zagadenje okoliša prouzrokovano ekstenzivnim uzgojem na
relativno malom podrucju; a drugi problem je koegzistencija akvakulture sa sektorom
turizma koji bilježi sve veci rast u zemljama EU.

-Ribarstvo Mediterana

Prostor Mediterana strateško je podrucje uz koje su vezane mnoge zemlje razlicitih
kulturnih, vjerskih, etnickih i ekonomskih ostavština. Smatra se da bi Zajednicka ribarska
politika mogla igrati kljucnu ulogu u uspostavljanju kvalitetnih veza tih zemalja nad
zajednickim resursima i ciljevima. Za razliku od strukturnih i tržišnih politika koje su u
tim podrucjima u potpunosti integrirane, politike ocuvanja resursa i upravljanja bile su
primijenjene samo djelomicno. Takvo stanje treba zahvaliti nekim specificnostima
Mediterana:
•
Kontinentalni obrub vrlo je uzak i vecina ribarskih aktivnosti odvija se u podrucjima
pod jurisdikcijom obalnih država(teritorijalni pojas). Vecina država (premda ne sve)
ne proglašavaju daljnje širenje jurisdikcije na gospodarski pojas. Pretpostavlja se da
bi zbog spornih pitanja oko granica takva proglašenja dovela do velikih pravnih
sporova u pomorskom pravu.
•
Ribolov u Mediteranu vrši se manjim brodovima kojima u pravilu upravljaju lokalni
ribari iz tradicionalnih ribarskih mjesta.
•
Ribarstvo i akvakultura igraju znacajnu ulogu u gospodarstvu mediteranskih podrucja.
Može se reci da je vecina regija EU ovisnih o ribarstvu smještena u Mediteranskom
bazenu.
Od pocetka 90-ih godina prošlog stoljeca EU je poduzela brojne mjere kojima se trebalo
poboljšati upravljanje ribarstvom Mediterana. To je medu ostalim ukljucivalo
harmonizaciju tehnickih mjera, povecanje selektivnosti ribolovne opreme(ukljucujuci
zabranu velikih mreža sa malim promjerom oka) te poticanje na bolju medunarodnu
suradnju(organizacije diplomatskih konferencija na Kreti i Veneciji, kao i pristup EU u
relevantne regionalne organizacije medu kojima su najvažnije General Fisheries
Commission for the Mediterranean(GFCM) te Medunarodna komisija za konzervaciju
atlantske tune(eng. International Commission for the Conservation of Atlantic Tunas-
ICCAT).
No, i nakon svih tih pokušaja rezultati nisu ohrabrujuci, Mediteran kao da je neko
drugo podrucje Zajednicke ribarske politike- medunarodna suradnja i jacanje inicijative
komisije GFCM razvijaju se presporo; a nacionalne mjere i nadzor kao da nisu njihov
prioritet. Na ovome mjestu valja napomenuti razlike u provodenju kontrole skandinavskih
država i država Mediterana. Italija se spominje kao najveci prekršitelj ribolovnih propisa
EU.
Primjena pravila o minimalnim velicinama ribe koje se smiju hvatati i tržiti slabo je
primjenjivana, a manjka i tradicija striktne kontrole. Upravo zato je i rašireno mišljenje da
se zaštita ribljih resursa bolje provodi pod jurisdikcijom obalnih država nego u
medunarodnim aranžmanima, a upravo to pokušaj Hrvatske za proglašenjem ZERP-a cini
legitimnim.
Kao jedan od najvažnijih aspekata ribarstva na temelju kojega se i odreduju daljnje
preporuke i mjere, jesu zasigurno i znanstveni savjeti koji u podrucju Mediterana pate od
manjkavosti podataka. Ako primjerice probamo pronaci procjenu ulova ribe u ZERP-u
dolazimo do vrlo kontradiktornih «znanstvenih» podataka koji se toliko razlikuju da
uopce nema mjesta nekim ozbiljnijim analizama44.
Najnoviji propis koji regulira ribolov na prostoru Mediterana je uredba Vijeca
1967/2006. I u toj uredbi ponovno se naglašava uloga komisije GFCM unutar koje se
treba razvijati regionalna suradnja i upravljanje resursima na osnovi preporuka koje se
donose u tom tijelu za podrucje GFCM divizija.
U navedenoj uredbi naglašavaju se sljedeci aspekti:
•
Prekomjerni ulovi premalene ribe i zašticena podrucja u kojima se mrijeste trebaju se
izbjegavati kako bi se riblji stokovi mogli obnavljati
•
Preporuca se povecanje velicine oka na mrežama kako bi se bolje zaštitila riblja mlad
•
Glavno sredstvo zaštite u vidu održivog razvoja treba biti ogranicavanje ribarskog
napora
•
Zahtjeva se bilježenje svih ulova koji prelaze težinu od 50kg, s preporukom da se taj
prag mora smanjiti za odredene vrste riba kako bi se bolje provodila kontrola ulova
•
U clanku 5 navodi se obveza država clanica da do 31. Prosinca 2007.g. dostave
relevantne informacije o ribolovnim podrucjima koja se trebaju zaštiti, kao i preporuke
o upravljanju istima. Na osnovi tih informacija Vijece ministara ce odrediti zašticena
podrucja te dozvoljene i zabranjene ribolovne aktivnosti u njima(clanak se odnosi na
podrucja izvan teritorijalnih voda država clanica)
•
U IV poglavlju Uredbe navode se zabranjene metode ribarenja, karakteristike mreža
za pojedine vrste riba itd.
•
Poglavlje VII bavi se nacinima upravljanja. Tako se navodi da Vijece Europske Unije
za pojedina podrucja može usvojiti sljedece nacine upravljanja ribarstvom:
1)upravljanje ribarskim naporom; 2)odredivanje tehnickih mjera; 3) primjenu sustava
satelitskog nadziranja za brodove duljine 10-15 metara; 4) privremenu ili trajnu
zabranu ribarenja u odredenim zonama. Uz sve to navodi se i da ce upravljacki
planovi omoguciti izdavanje ribarskih dozvola u skladu s uredbom 1627/94
•
Za pristanak ribarskih brodova koji žele iskrcati ribu, pojedina država clanica odreduje
tocna mjesta gdje se iskrcaj i prvo trženje ribe mogu obavljati.

-Razvoj nacela vladanja unutar Zajednicke ribarske politike
Zajednicka ribarska politika mora imati upravljanje koje je transparentno, efektivno,
fleksibilno te sposobno za brzo i efikasno djelovanje u kriticnim situacijama. Osim
navedenog u upravljanju sektorom ribarstva mora se dopuštati veci utjecaj zainteresiranih
stranaka.
Da bi se ispunili neki od spomenutih ciljeva, EU je dala poticaj osnivanju regionalnih
savjetodavnih odbora (eng. regional advisory committees). Svrha takve mjere bila je
približiti i najmanje ribare k objektivama ZRP, tj. objasniti im zašto je potrebno štititi
riblje resurse i provoditi odredene zabrane. Takvim nacinom i sami ribari postaju svjesni
problema u sektoru te se jaca kolektivna svijest o glavnim problemima ZRP. Osim ribara
u takvim odborima sjede i predstavnici vlasti, nevladinog sektora, ekoloških udruga,
predstavnici industrije, ekonomisti i ostale zainteresirane stranke.
Preporuca se i decentralizacija upravljackih odgovornosti kako bi se zadovoljile lokalne i
hitne potrebe u ribarstvu.
Uz gore navedeno zahtijeva se integriranje znanstvene baze u upravljacki proces ZRP.
Takva potreba izvire iz potrebe za multidisciplinarnim pristupom u sektoru pa bi u
upravljanju medu ostalima sudjelovali biolozi, ekolozi, ekonomisti te znanstvenici s
podrucja socijalnih znanosti.

izvor - diplomski rad na temu "Ribarska politika EU"

 


puuuno ti hvala!! 

sofija stigao sam prekasno 
ali bi ti rado pomogao