Ljudi,treba mi jedna usluga:
radim neki seminarski i uglavnom,ne mogu da ga otkucam na svom kompu nikako,imam problema sa wordom. ni pp mi ne radi,pa i prezentacija otpada. ako skinem tekst i sačuvam ga,posle ne mogu da ga kopiram 

tema je ''Zaštita živ.sredine i ribarstvo u EU'',mogu li da se uzdam u vas da ćete ovdje okačiti makar par tekstova vezanih za to  u toku dana,moram to sjutra popodne da predam? vaši tekstovi bi mi bili odlična dopuna ovim izvorima koje  imam i mnogo biste mi pomogli.  kad sakupim tekstove,za komp ću se već snaći nekako,samo da prekucam i prekopiram par djelova,ali to sve moram da sakupim još danas.


ribarstvo je veći problem,zaštita je opet  dostupnija


unaprijed hvala na pomoći 

Знам да ниси тражила ово као решење, али видим да си поставила проблем и на клиници... 

Ево ти мој предлог:
http://download.openoffice.org/index.html

Ако имаш иоле добар нет, да ти није проблем да скинеш око 180 мегабајта, ово ти може бити бар неко привремено офис решење, може већину ствари које може и Ворд.. 

Дакле замена за Мајкрософт офис пакет, тако да све то мож да одрадиш на свом компу... А у рибарство се не разумем 

Izazovi evropskih integracija u oblastima zaštite
životne sredine i održivog razvoja lokalnih zajednica


MOze li? Da pocnem da prenosim?

Čoda, samo mi treba da otkucam i da mi u kopirnici odštampaju ovih 5 strana bez problema,ne trebaju mi ni slike ni grafici,samo suvi tekst ... nebitno koliko će mi vremena oduzeti,net je dobar i skinuću onda ovo danas.
 inače,hvala ti puno na pomoći,ovo mi je baš problem   

Sandra ,odlično,kopiraj sve što nadješ ovdje,pa ću ja da izvlačim ! fala!!! 

5.1. Obraćanje rukovodioca
sektora
Uvaženi poštovaoci prirode,
•    predstavlja značajnu sponu između Agen-
cije za zaštitu životne sredine Crne Gore i
Evropske agencije za životnu sredinu (EEA)
u Kopenhagenu.
Crna Gora je već odavno prepoznata kao
mjesto velikih prirodnih potencijala. Očuvati pri-
rodne resurse, poboljšati postojeće stanje životne
sredine i pravovremeno informisati javnost, oba-
veze su koje nameće odgovoran odnos prema pri-
rodi i bogatstvu koje nam je povjereno.
Uzimajući u obzir kompleksnost i među-
sobnu povezanost različitih segmenata životne sre-
dine (vazduh, voda, zemljište, morski ekosistem,
biodiverzitet, klimatske promjene itd.) u okvo-
ru sektora za monitoring, analizu i izvještavanje,
posebna pažnja posvećena je specijalizaciji kadro-
va, internoj razmjeni informacija i iskustava kao
Jedna od osnovnih aktivnosti Agencije za i organizovanju workshopova u saradnji sa cijen-
zaštitu životne sredine je kontinuirano praćen- jenim partnerima.
je stanja svih segmenata životne sredine u drža-
vi (monitoring životne sredine). Dobijene rezulta-
Buduću ulogu sektora prije svega vidimo u
te pomenutog monitoringa dalje je neohodno si- redefinisanju programa monitoringa životne sredi-
stematizovati, analizirati i u formi jasne informa- ne u skladu sa zahtjevima i kriterijumima Evrop-
cije dostaviti zainteresovanim domaćim i među- ske agencije za životnu sredinu, realizaciji niza
narodnim subjektima. Tako se u okviru Sektora projekata koji imaju za cilj podršku referentnim
za monitoring, analizu i izvještavanje, predlažu institucijama zaduženim za prikupljanje i dosta-
preporuke i mjere neophodne za donošenje zna- vljanje podataka o stanju životne sredine, kao i u
čajnih odluka u oblasti politike zaštite životne sre- kreiranju politika u skladu sa najvišim međuna-
dine u Crnoj Gori. Osim, najvažnije obaveze sek- rodnim standardima.
tora – da da jasnu sliku o stanju životne sredine,
Službenici Sektora za monitoring, analizu
Sektor za monitoring, analizu i izvještavanje ima
i izvještavanje stoje vam na raspolaganju za stru-
i niz drugih nadležnosti:
čne komentare ali i za vaše prjedloge i sugestije.
•    učestvuje u donošenju strateških doku-
menata,
•    olakšava i pojednostavljuje pristup informa- S poštovanjem,
cijama o životnoj sredini na svim nivoima,
Rukovodilac sektora za
monitoring, analizu i izvještavanje
•    jača saradnju sa institucijama na lokal-
nom nivou,
Dr Vladan Božović
•    promoviše značaj očuvanja životne sredi-
ne u društvu,
•    učestvuje u izradi nacionalne liste indi-
katora,
15

5.2. OSNOVNE AKTIVNOSTI SEKTO- mjera za njegovo poboljšanje.
RA ZA MONITORING, ANALIZU I
IZVJEŠTAVANJE
Monitoring životne sredine predstavlja Nagli rast atmosferske koncentracije gasova
sistematsko mjerenje, ispitivanje, i ocjenjivanje staklene bašte je rezultat ljudskih aktivnosti.
indikatora stanja i zagadjenja životne sredine, tj.
  praćenje parametara životne sredine (voda, vazduh,
    zemljište, biodiverzitet itd). Na osnovu dostup-
     nih podataka sa mjernih mjesta o stanju životne
      sredine dobija se jasan uvid u promjene kvaliteta
      i kvantiteta životne sredine, emisiju zagađujućih
         materija i korišćenje prirodnih resursa.
Realizacija programa monitoringa životne
sredine jedan je od osnovnih zadataka iz oblasti
životne sredine, jer rezultati monitoringa čine
osnovu za izradu godišnjeg izvještaja o stanju
životne sredine – osnovnog dokumenta kojim
se daje ocjena ukupnog stanja životne sredine u
Crnoj Gori, kao i preporuke u planiranju politike
zaštite životne sredine.
Izrada izvještaja o stanju životne sredine
definisana je Zakonom o životnoj sredini („ Sl.
list CG, BR .48/08 OD 11.08.2008.). Članom 19,
pomenutog zakona, za nosioca aktivnosti na izradi
i publikovanju izvještaja imenovana je Agencija
za zaštitu životne sredine.
Cilj monitoringa
5.2.2. Klimatske promjene
Ratifikacijom Kjoto protokola, UNFCC i
LRTAP, Crna Gora se u skladu sa Kopenhagen-
skim sporazumom obavezala da održi nizak nivo
emisija zagađujućih supstanci, dok se kroz CDM
projekte koji su u toku ili su u planu, aktivno
pridružuje u ublažavanju negativnih posledica
globalnih klimatskih promjena.
5.2.3. Površinske i podzemne vode
Očuvanje vode kao dragocjenog prirod-
nog bogatstva, predstavlja osnovne koordinate
strategije sveukupnog razvoja Crne Gore kao
ekološke države. Ciljevi u oblasti zaštite voda su:
1.    Održivo korišćenje vodnih resursa;
2.    Stabilan bilans vodnih resursa na region-
alnom nivou;
3.    Održavanje i obnavljanje prirodnog stanja
vodnih tijela;
4.    Spriječiti zagađivanje svih voda, uključujući
Cilj monitoringa je da podaci dobi-
i podzemne, do stepena koji garantuje
jeni njegovom realizacijom daju osnovni prikaz
zaštitu zdravlja ljudi.
stanja životne sredine u državi. Osim procjene
trenutnog stanja, rezultati monitoringa životne
sredine poslužiće u definisanju preporuka i mjera 5.2.4. Morski ekosistem
koje treba sprovesti u narednom periodu u cilju
Program praćenja stanja ekosistema prio-
poboljšanja stanja.
balnog mora zasniva se na ocjeni stanja morskog
5.2.1. Vazduh
biodiverziteta, polazeći od analize bioloških i
Kontrola kvaliteta vazduha vrši se radi hemijskih indikatora zagađenja.Na osnovu tako
utvrđivanja nivoa zagađenosti vazduha i ocjene sprovedenog monitoringa daje se ocjena ekološkog
uticaja zagađenog vazduha na zdravlje ljudi, statusa morskog ekosistema i planiraju mjere za
životnu sredinu i klimu, kako bi se preduzele smanjenje pritisaka na živi svijet mora.
potrebne mjere u cilju zaštite životne sredine,
zdravlja ljudi i materijalnih dobara. Analizom 5.2.5. Zemljište
dobijenih rezultata vrši se ocjenjivanje, planiranje
Cilj monitoringa zemljišta je utvrđivanje
i upravljanje kvalitetom vazduha, uz prijedlog
16
Agencija za zaštitu životne sredine
parkovima i drugim zaštićenim prirodnim
sadržaja opasnih i štetnih materija u zemljištu,
dobrima, gdje je zabranjeno ometanje
kao segmentu životne sredine na lokacijama
prisutnog životinjskog svijeta, kao i u
koje se nalaze u većim industrijskim i gradskim
područjima za odmor i rekreaciju.
sredinama gdje su narušena fizička, hemijska i
biološka svojstva zemljišta. Pored toga važno je
dati i prijedlog mjera za identifikovana, osjetljiva 5.2.8. Radioaktivnost
i opterećena područja.
Monitoringom radioaktivnosti vrši se
provjera izloženosti radijaciji u skladu sa zakonski
5.2.6. Biodiverzitet
propisanim granicama, da li radioaktivnost hrane
i životne sredine utiču na zdravlje ljudi i životnu
Praćenje stanja biodiverziteta za cilj ima
sredinu, kontinuirano prati nivo spoljašnjeg
njegovo očuvanje, unaprjeđenje i zaštitu, a us-
zračenja, apsorbovane doze gama (γ) zračenja,
mjeren je na praćenje najreprezentativnijih vrsta i
koncentracije radionuklida u svim elementima
staništa od međunarodnog i nacionalnog značaja.
životne sredine, kao i njihove trendove kako bi
Uvid u postojeće stanje biodiverziteta ostvaruje se
se mogle efikasno identifikovati promjene i na taj
putem praćenja stanja ugroženosti vrsta i staništa
način preduzeti mjere zaštite u slučaju potrebe,
što je preduslov za adekvatnu zaštitu i djelovanje.
procjeni efektivne doze radijacije kojima je izložen
Takođe, podaci dobijeni kroz program mon- prosječni stanovnik Crne Gore, prikaže rezultate
itoringa koriste se kako bi se ispunile međunarodne mjerenja, izvještava o stanju i promjenama u
obaveze koje se odnose na izvještavanje, prije životnoj sredini na teritoriji Crne Gore. Monitor-
svega, prema Evropskoj agenciji za zaštitu životne ing radioaktivnosti životne sredine u Crnoj Gori
sredine kao i za ispunjavanje obaveza koje proističu obuhvata: ispitivanje nivoa spoljašnjeg zračenja,
sadržaja radionuklida u vazduhu, čvrstim i tečnim
iz Konvencije o biološkom diverzitetu.
padavinama, rijekama, jezerima, zemljištu,
građevinskom materijalu, vodi za piće, životnim
5.2.7. Buka
namirnicama i predmetima opšte upotrebe, stočnoj
Jedna od karakteristika razvijenog svijeta je hrani i ispitivanje nivoa izlaganja jonizujućem
konstantna buka. Cilj monitoringa buke je da se na zračenju u boravišnim prostorima i radnoj sredini.
određenim lokalitetima utvrdi nivo buke, uporedi
sa dozvoljenim za posmatranu zonu i evidentiraju 5.3. Sektorski pritisci na životnu sredinu
eventualna odstupanja u realnom vremenu, kako
bi se daljim aktivnostima definisala strategija
Čovjek djeluje na životnu sredinu svim
preduzimanja mjera zaštite komplementarnim svojim aktivnostima- u prvom redu korišćenjem
naučno - istraživačkim programima. Programom prostora kao i iskorišćavanjem prirodnih resursa a
monitoringa su obuhvaćene sledeće aktivnosti: sve u cilju zadovoljenja svojih potreba. Razmjere,
mehanizmi i rezultati tog djelovanja na životnu
sredinu su različiti. Zbog jednostavnosti procjene
tako različitih uticaja na životnu sredinu uobičajeno
je da se pritisci grupišu oko pojedinih aktivnosti
kao što su: industrija, saobraćaj, turizam, poljo-
privreda i dr. Prednost sagledavanja uticaja koji
-    utvrđivanje nivoa buke u okolini objekata pojedini sektor u cjelini ima na životnu sredinu,
od javnog interesa (škole, obdaništa, ja- očigledna je prvenstveno sa aspekta planiranja i
vne ustanove, bolnice, sportske dvorane, izrade strateških razvojnih dokumenata tih sektora.
hoteli i dr).
-    utvrđivanje nivoa buke u gradskim sredi-
nama i naseljima koja potiče od motor-
nih vozila, avio-saobraćaja, željezničkog
saobraćaja, raznih akustičnih uređaja i
drugih mašina.
-    utvrđivanje nivoa buke u nacionalnim

1.   
1.1.1.
Evropske integracije u oblasti životne sredine
1.1.    Proširenje EU
Proširenje EU
bez politike
proširenja
Sve češći predmet debate u okvirima procesa evropskih integracija pokreću tvrd-
nje pojedinaca da EU menja kriterijume u zavisnosti od zemlje koja želi da postane
članica. Takvu debatu oblikuju i neumereno optimističke tvrdnje da su kriterijumi
jednaki za sve, bez obzira na vreme, kontekst i države u procesu evropskih inte-
gracija. Istina je, kao po pravilu, negde između. Na razvoj kriterijuma za članstvo u
EU u najvećoj meri je uticao razvoj same EU. Tako se veći broj oblasti u kojima EU
preuzima nadležnost kretao od slobode kretanja robe do jedinstvenog tržišta, a
broj članica od šest do, za sada, dvadeset sedam. Krajem osamdesetih godina 20.
veka dogodile su se i velike promene političkih sistema istočnoevropskih zemalja,
čime je otpočeo proces zaokruživanja političkog sistema EU zasnovan na načelima
i vrednostima Saveta Evrope, Evropske unije i OEBS-a. Potpuno prirodna posledica
takvih promena jeste i promena kriterijuma za članstvo.
Uzevši u obzir sve izmene članova u primarnom pravu koji pružaju pravni osnov za
prijem država u EU, moguće je uočiti da je razvoj kriterijuma1 za članstvo prošao
put od geografskog i političkog kriterijuma do formulisanja složene, višesadržajne i
sveobuhvatne politike proširenja.
Geografski kriterijum za članstvo danas je sinonim za granice EU, odnosno granice
proširenja EU. Dok je ove granice prilično lako odrediti na južnim mediteranskim
obodima, kao i na prirodnoj granici koju postavlja Atlantski okean, situacija je dosta
složenija kada je reč o istočnim i jugoistočnim granicama EU. Da Sredozemno more
predstavlja južnu granicu EU utvrdio je Savet 1. oktobra 1987. godine odgovarajući
na kandidaturu Maroka za članstvo. Situacija se, kao što je rečeno, prilično kom-
plikuje kada je reč o istočnim i jugoistočnim granicama. U prvom redu, radi se o
bivšim sovjetskim republikama. Mnoge od bivših republika pripadaju evropskom
kontinentu, ali njihova perspektiva članstva u EU je krajnje neizvesna. Izvesno je
da među članicama EU nema konsenzusa i da za sada prema ovim državama Unija
primenjuje instrumente zajedničke spoljne i bezbednosne politike u najširem smislu
(zajedničke strategije, pozicije i akcije), a ne instrumente politike proširenja, koji za
cilj i kao krajnji ishod imaju članstvo u EU.
Odveć je svima jasno da početkom hladnog rata nije bilo zamislivo da baš svaka
evropska država može da zatraži i bude primljena u Evropske zajednice. Liniju po-
dele imao je načiniti politički kriterijum. Rudimente i naznake sadržaja ovog kri-
terijuma među prvima je dao sam Rober Šuman, istakavši, u ime Zajednica, da su
ove organizacije potpuno otvorene za sve „slobodne“ evropske države2. Afirmaciju
Izazovi evropskih
integracija u oblastima
zaštite životne sredine
i održivog razvoja
lokalnih zajednica
1    V. Dimitry Kochenov, EU Enlargement Law: History and Recent Developments: Treaty – Costum Concubinage? European
    Integration online Papers (EIoP) Vol. 9 (2005); Načela proširenja, str. 15.
2    Andrea Ott, Kirstyn Inglis, Marc Maresceau, Handbook on European enlargement, T.M.C. Asser Instituut, Cambrdge
  University Press, 2002.
10
takvom stavu, pa i njegovu delimičnu razradu, dao je Evropski savet u zaključci-
ma sa sastanka u Kopenhagenu 1978. godine, naglasivši značaj poštovanja i jačanja
parlamentarne demokratije i ljudskih prava kao suštinskog elementa pripadnosti
Evropskim zajednicama. Koliko je politički kriterijum značajan pokazaće se u slučaju
pristupanja Grčke, a kasnije Portugala i Španije. Pristupanje Grčke će učiniti da se
sadržaj političkog kriterijuma smesti u konkretan kontekst. Svoje puno značenje i
još veći smisao politički kriterijum će steći usvajanjem zaključaka Evropskog save-
ta 15 godina kasnije, ponovo u Kopenhagenu. Od značajnijih načela, tom prilikom,
političkim kriterijumima su pridodati stabilnost institucija koje garantuju vladavinu
prava, kao i poštovanje i zaštita prava manjina.
Ekonomski kriterijum do svog potpunog definisanja prolazi nešto drugačiji i kom-
plikovaniji put. Kao što je Komisija postavila pitanje zasnovanosti grčkog, a kasnije
portugalskog i španskog političkog sistema na načelima demokratije i poštovanja
ljudskih prava, tako se, istom prilikom, postavilo pitanje da li je grčka ekonomija do-
voljno snažna da se uklopi u zajedničko tržište Evropskih zajednica. Ipak, Savet nije
smatrao ovo pitanje presudnim za ocenu spremnosti Grčke, a potom i Portugala i
Španije, za članstvo u EU. Zato o tom pitanju nije ni raspravljao3.
EU do danas beleži šest talasa proširenja:
�    1. januar 1973 – Ujedinjeno Kraljevstvo, Irska, Danska;
�    1. januar 1981 – Grčka;
�    1. januar 1986 – Portugal, Španija;
�    1. januar 1995 – Austrija, Finska, Švedska;
�    1. maj 2004 – Kipar, Malta, Mađarska, Češka, Slovačka, Poljska, Slovenija, Estonija,
Letonija, Litvanija;
�    1. januar 2007 – Rumunija, Bugarska.
Pored pomenutih šest talasa, često se zaboravlja još jedan vid proširenja koji se dogo-
dio ujedinjenjem Nemačke, zbog čega mnogi autori ovo proširenje i zovu „zaborav-
ljenim“. Pored svih pomenutih proširenja, Unija beleži i jedno istupanje. Reč je o Gren-
landu, koji je ostao u sastavu Danske sa veoma visokim stepenom autonomije, ali je
odustao od primene pravila Zajednice, naročito u delu koji se odnosi na ribarstvo.
Treba napomenuti da Grenland danas ima status pridružene prekomorske teritorije.
1.1.2.
Politika
proširenja
Izazovi evropskih
integracija u oblastima
zaštite životne sredine
i održivog razvoja
lokalnih zajednica
Okončanje Hladnog rata učinilo je potpuno izglednim proširenje EU u do tada nevi-
đenim razmerama, kako po mogućem broju novoprimljenih članica, tako i po politič-
kim, ekonomskim, društvenim i administrativnim efektima koje bi takvo proširenje
imalo. Države koje su zatražile članstvo bilo je moguće podeliti u dve grupe. Prvu su
činile države poput Austrije, Finske, Norveške4, Švedske, pa donekle, i Malte i Kipra.
U ovim državama nisu dovođeni u pitanje demokratsko uređenje i sistem tržišne
3    Ibid.
4    Građani Norveške su se 1994. godine po drugi put u svojoj istoriji na referendumu izjasnili protiv članstva u EU.
11
ekonomije. Drugu grupu činile su postsocijalističke države sa do tada autoritarnim
političkim režimima, poput Poljske, Mađarske, Češke, Slovačke, Slovenije, Letonije,
Litvanije, Estonije, Rumunije i Bugarske.
Traganje za dugoročnim političkim okvirom proširenja, koji će i danas, sa delimičnim
modifikacijama, ostati da važi i za zemlje zapadnog Balkana, počinje tek nakon pada
Berlinskog zida i zaključivanja „Evropa sporazuma“ sa Čehoslovačkom, Mađarskom
i Poljskom. Prve najave da će se pristup svakom narednom proširenju Unije pro-
meniti postale su očigledne decembra 1993. godine. Za EU, novi pristup je rezultat
potrebe da ojača politički uticaj i spoljnopolitičku poziciju, pre svega u Evropi, ali i
da proširi tržište na danas impozantnih pola milijarde potrošača. Sa druge strane,
takve namere osujećene su na kraće staze, jer Unija u svoje redove ovoga puta
ne prima samo demokratske političke sisteme zasnovane na fer i demokratskim
izborima, vladavini prava i poštovanju ljudskih i manjinskih prava, što je bio slučaj
do 1995. godine.
Imajući u vidu političku realnost u Evropi početkom devedesetih godina 20. veka,
želje zemalja nekadašnjeg istočnog bloka, ali i interese EU, šefovi država ili vlada
utvrđuju, na sastanku u Kopenhagenu 1993. godine, osnovne kriterijume za član-
stvo u EU. Definisanjem ovih kriterijuma postavljeni su temelji politike proširenja.
Kriterijumi iz Kopenhagena temelje se na tri osnovna stuba – političkom, ekonom-
skom i pravno-institucionalnom.
Kriterijumi iz Kopenhagena:
1.    stabilnost institucija kojima se garantuje demokratija, vladavina prava, poštovanje
ljudskih prava i zaštita manjina;
2.    funkcionalna tržišna ekonomija, kao i sposobnost da se nosi sa pritiscima konkuren-
cije na jedinstvenom tržištu Unije;
3.    sposobnost preuzimanja prava i obaveza koji proističu iz članstva u EU i prava EU;
privrženost ciljevima političke, ekonomske i monetarne unije.
Dve godine kasnije, suočena sa potrebom dosledne i efektivne primene evrop-
skih propisa i standarda, kao i delotvorne koordinacije u ispunjavanju kriterijuma
iz Kopenhagena, EU na samitu u Madridu utvrđuje još jedan, tzv. administrativni
kriterijum5. U zaključcima predsedništva koji se odnose na proširenje ističe se da je
svako proširenje neophodno bazirati na ispunjavanju kriterijuma iz Kopenhagena i
u kontekstu Pretpristupne strategije iz Esena 1994. godine. Strategija bi trebalo da
bude, kako se kaže, „nadograđena kako bi se stvorili uslovi za postepenu i harmo-
ničnu integraciju država, naročito putem razvoja tržišne ekonomije i prilagođavanja
odgovarajućih administrativnih struktura i stvaranja stabilnog ekonomskog i mone-
tarnog okruženja.“

Četiri godine je proteklo da bi se 13. decembra 1997. godine, u zaključcima predsed-
ništva Saveta u Luksemburgu, našla hijerarhija po značaju za ova tri kriterijuma. Ra-
sprava o perspektivi pristupanja zemalja istočne i srednje Evrope za ishod je imala
da je preduslov za otvaranje pregovora o pristupanju poštovanje prvog, političkog
kriterijuma, iz Kopenhagena.6 Uvidom u preporuke Evropske komisije iz „Godišnjeg
izveštaja“ za Srbiju i Akcionog plana koji je Vlada Srbije usvojila, može se jasno videti
da najznačajnije mesto zauzima politički kriterijum kao uslov za dobijanje statusa
kandidata i otvaranje pregovora o članstvu7.
Pored osnovnih okvira koji su postavljeni kriterijumima iz Kopenhagena i Madrida,
karakter politike proširenja je prilično složen. Politika proširenja predstavlja sveo-
buhvatnu i kompozitnu politiku EU (deo je svih ostalih politika Unije), predstavlja
dugoročni okvir za integraciju država koje teže članstvu, a sastavljena je od brojnih
instrumenata, poput agende proširenja, pretpristupne strategije, pregovora o pri-
stupanju, usklađivanja zakonodavstva, finansijske i tehničke podrške u cilju stvara-
nja sposobnosti za preuzimanje obaveza koje proističu iz članstva u EU8. Dakle, ne
radi se o sektorskoj ili ekonomskoj politici. Pri tom, ova politika se ne odnosi samo
na jednu temu ili jedno pitanje, nego na veći broj tema i veći broj pitanja. Konačno,
može se reći da je osnovni cilj politike proširenja priprema država kandidata za pre-
uzimanje obaveza koje proističu iz članstva. Evropska komisija je glavni vodič kroz
ovaj proces, a od njenih izveštaja i mišljenja u najvećoj meri zavisi sadržaj kriterijuma
pristupanja i, shodno tome, dinamika prijema novih članica9. Složenost ispunjavanja
uslova za članstvo definisanih politikom proširenja produžiće vremenski horizont
prijema država srednje i istočne Evrope, kao i država tzv. mediteranskog kluba (Ki-
par i Malta) sve do 2004. godine. U maju 2004. dogodiće se proširenje koje je kao
„veliki prasak“10 u odnosu na sva dotadašnja proširenja. „Velikim praskom“ neće
biti zahvaćene Rumunija i Bugarska, s obzirom na to da je stepen ispunjenosti kri-
terijuma za članstvo u ovim državama bio na znatno nižem nivou u poređenju sa
ostatkom država. Njihov prijem je odložen za tri godine i dogodio se januara 2007.
godine. Kandidati za članstvo u ovom trenutku su Hrvatska, Island, Makedonija i
Turska, a potencijalni kandidati: Albanija, Bosna i Hercegovina, Crna Gora i Srbija
(v. mapu).
6   
Dimitry Kochenov, EU Enlargement Law: History and Recent Developments: Treaty – Costum Concubinage? European
Integration online Papers (EIoP) Vol. 9 (2005), str.15.
7   
Izazovi evropskih
integracija u oblastima
zaštite životne sredine
i održivog razvoja
lokalnih zajednica
http://www.seio.gov.rs/upload/documents/akcioniplan/akcioni_plan_za_brze_sticanje_statusa_kandidata.pdf.
8    Tanja Miščević, Pridruživanje EU, ESPI Institut, Beograd, 2005.
9    Heather Grabbe, A Partnership for Accession? The Implications of EU Conditionality for the Central and East European
  Applicants, Robert Schuman Centre Working Paper 12/99 San Domenico di Fiesole (FI): European University Institute,
 1999.
10    Tzv. Big bang.

Ribarstvo i pomorska pitanja

Povijest

Ribarstvo je povijesno vrlo dugo prisutno na prostoru zemalja EU i važno je za razvoj i gospodarstvo mnogih malih sredina. Temelj za upravljanje ribarstvom u EU postavljen je Zajedničkom ribarskom politikom (Common Fisheries Policy - CFP). Zajednička ribarska politika izvorno je bila dio Zajedničke poljoprivredne politike (Common Agricultural Policy - CAP), a izdvajanju u zasebnu politiku pridonio je ulazak u Uniju zemalja sa znatnim ribarskim flotama i morskim resursima te potreba rješavanja novih specifičnih problema, poput očuvanja zaliha ribe i reguliranja međunarodnih odnosa nakon uvođenja gospodarskih pojaseva.

Pravna osnova

Pravna osnova za Zajedničku ribarsku politiku temelji se na čl. 38 do 44 (prije čl.32-38) Ugovora o funkcioniranju Europske unije. Unija će definirati i provoditi zajedničke poljoprivredne i ribarske politike. Unutarnje tržište će se proširiti na poljoprivredu, ribarstvo i trgovinu poljoprivrednim proizvodima. "Poljoprivredni proizvodi" podrazumijevaju proizvode biljnog podrijetla, stočarstva i ribarstva te proizvode prve faze obrade koji se izravno odnose na te proizvode. Spominjanje zajedničke poljoprivredne politike ili poljoprivrede, a upotreba izraza 'poljoprivrednih', će se također shvatiti da se odnosi na ribarstvo, uzimajući u obzir specifičnosti ovog sektora.
Ciljevi zajedničke ribarske/poljoprivredne politike moraju biti:

    povećati produktivnost promicanjem tehničkog napretka i osiguravanjem racionalnog razvoja poljoprivredne proizvodnje i optimalno iskorištavanje proizvodnih faktora, posebno radne snage;
    osiguranje pristojnog životnog standarda poljoprivredne zajednice, posebno kroz povećanje pojedinačne plaće zaposlenih koji se bave poljoprivredom;
    stabiliziranje tržišta;
    osiguranje dostupnosti opskrbe;
    osiguranje zaliha za potrošače po razumnim cijenama.

Definicije i instrumenti Zajedničke ribarske politike


Ribarska industrija EU-a druga je po veličini u svijetu. Godišnje osigurava oko 7.3 milijuna tona ribe. Ribarstvo i industrija prerade ribe zapošljavaju više od 400.000 ljudi. Provjere od strane službenika za kontrolu ribarstva sprječavaju prekomjerno izlovljavanje ribe.
Prioritet ribarske politike EU-a je postići ravnotežu između osiguravanja konkurente ribarske industrije s jedne i održivih ribljih zaliha te održivog pomorskog eko-sustava s druge strane. Za razdoblje od 2007.-2013. godine, Europski ribarski fond ima na raspolaganju 3.85 milijardi eura koje se mogu potrošiti na prioritete postavljene od strane zemalja članica, temeljene na njihovim vlastitim odlukama o tome što im je naviše potrebno. Novac se može iskoristiti za morsko i slatkovodno ribarstvo, akvakulturu, organizacije proizvođača, sektor procesiranja i marketinga, te za ekonomsku diverzifikaciju u ribarskim zajednicama.
Najvažnija područja djelovanja zajedničke ribarske politike su:

    utvrđivanje pravila kako bi se osiguralo ribarstvo Europe suodrživo te ne štetno za morski okoliš (fishing rules)
    omogućavanje nacionalnim vlastima pristup alatima za provedbu tih pravila te kažnjavanje počinitelja (vidi fisheries controls)
    praćenje veličine Europske ribarske flote i sprječava širenja dalje (vidi fishing fleet)
    financiska pomoć i tehničke podrške za inicijative koje mogu doprinijeti višoj održivosti industrije (vidi European Fisheries Fund)
    pregovori u ime EU sa međunarodnim organizacijama za ribarstvo i sa ne-EU zemaljama širom svijeta (vidi međunarodni ribolov)
    pomoć proizvođačima, prerađivačima i distributerima pri dobijanju fer cijena za svoje proizvode te osiguranje da potrošači mogu vjerovati plodovima mora koje konzumiraju
    podrška razvoju dinamičke EU akvakulture (ribe, plodova mora i farmi algi) (vidi aquaculture)
    financiranje znanstvenih istraživanja i prikupljanja podataka, kako bi se osigurala dobra osnova za politiku i donošenje odluka (vidi istraživanje i prikupljanje podataka)

Zajednička ribarska politika (CFP) posljednji put reformirana je u 2002. Reforma je imala nepobitnu ulogu u uspostavljanju većih odgovornosti sektora europskog ribarstva.

    Dugoročno upravljanje resursima: dionice voda Zajednice koje su najviše iskorištene ili najugroženije, sada su stavljene pod višegodišnje planove sastavljene na temelju znanstvenih savjeta.
    Sudjelovanje sektora europskog ribarstva u upravljanju resursima: Regionalno savjetodavno vijeće okuplja različite sudionike, u svakoj pomorskoj regiji ili za određeno ribarstvo, koji sudjeluju u razvoju projekata Europske komisije.

CFP'S nedostatci

Reforma iz 2002. godine nije postigla sve svoje ciljeve. Njen glavni neuspjeh je preveliko izlovljavanje koji je najveći problem ribarstva Europske unije:

    ulov od 88% u vodama Zajednice prelazi kapacitete obnove,
    veliki broj ulova mladih primjeraka, ulovljenih prije nego što su dostigli spolnu zrelost.

Izlovljavanje proizlazi prvenstveno iz velikih kapaciteta Europske ribarske flote. Postoji previše plovila za ribolov. Za ribare to znači niže prihode ili čak ekonomske gubitke, što povećava njihovu osjetljivost na cikličke krize (cijene goriva, smanjenje kupovne moći), kao i njihovu ovisnost o javnim podršku.
Komisija je provela daljnju reformu Zajedničke ribarske politike kako bi učinkovitije osigurala ekonomsku održivost europske flote, očuvanje ribljih zaliha, integrirajući se s pomorskom politikom u pružanju kvalitetne hrane za potrošače, sa dokumentom reforme CFP (SEC(2010)428 final, 16.4.2010).

Faze reforme

    Travanj 2009. - Objava Europske komisije - Zelena knjiga o reformi Zajedničke ribarske politike.
    Travanj 2009. do 31. prosinca 2009. - Opće savjetovanje sektora i javnosti u cjelini.
    Tijekom 2010. - Objava rezultata konzultacija.
    Tijekom 2011. - prijedlog zakona.

Europska komisija priprema reformu Zajedničke ribarske politike kako bi se prilagodila nastalim promjenama i novim izazovima za taj sektor. Reformiran CFP je na snazi od 2013.
Europska komisija želi vidjeti obnovljene prosperitete za sektor ribarstva povratkom na eksploataciju zdrave i obilne zalihe. Europska komisija želi da europski proizvođači igraju važnu ulogu u opskrbi europskog tržišta plodovima mora, te na kraju, postizanje ravnoteže između kapaciteta flote i raspoloživih resursa.
Prioriteti Europske Komisije po pitanju reforme CFP:

    smanjenje prevelikih kapaciteta flote, razvijanje mehanizama prilagodbe flote količini raspoloživih resursa,
    refokusiranje glavnog cilja CFP-a na održavanju zdravih, održivih i iskoristivih zaliha,
    prilagodba orijentacije upravljanja ribarstvom iz današnje centralizirane kontrole od strane Vijeća ministara ribarstva, koja donosi sve odluke, prema regionalnoj (ali ne i nacionaliziranoj) provedbi načela utvrđenih na razini Zajednice,
    uključivanje sektora dalje u upravljanju resursima i provedbi ribarske politike, na primjer, kretanje ka rezultatima na temelju upravljanja,
    razvijanje kulture u skladu s propisima koje obvezuje sektore i zemlje članice da primjenjuju učinkovitije mjere CFP
    razvijanje jednostavnije i jeftinije politike s neposrednom blizinom u donošenju odluka.

Kako bi osigurala poštivanje ograničenja vezanih za ribarstvo, postavljenih u interesu dugoročnog očuvanja zaliha ribe, EU je 2005. godine osnovala Agenciju za kontrolu ribarstva Zajednice. Agencija čije je trenutno sjedište u Vigo u Španjolskoj. Agencija koordinira provedbu pravila za sprječavanje prekomjernog izlovljavanja ribe i zaštitu drugih oblika morskog života. Osim toga, ona osigurava obuku za inspektore i organizira zajedničko postavljanje inspektora iz više država članica Unije.

Sporazumi o partnerstvu i ribarstvu s trećim državama

Ribarski sporazumi sa zemljama izvan EU-a i pregovori unutar regionalnih i međunarodnih ribarskih organizacija osiguravaju sprječavanje prekomjernog izlovljavanja ribe, ne samo u vodama EU-a, već i u onima iz čitavog svijeta. Istovremeno ribarima EU-a pružaju pristup ribi u udaljenim vodama. Zemljama u razvoju EU plaća za pravo pristupa, a novac dobiven tim putem uvelike se ulaže u ribarske industrije tih zemalja te u izgradnju njihovih ribljih zaliha.
U sklopu reforme treba spomenuti obavijest kojom se predlaže integriran okvir za partnerske sporazume o ribarstvu s trećim državama. Tamo gdje su ribarski interesi tradicionalno zajednički i odnosi kvalitetni, naročito u slučaju susjednih obalnih država, EU treba konsolidirati te odnose trajnim sporazumima. U pogledu bilateralnih odnosa, koje obilježavaju ekonomske, socijalne ili institucionalne razlike, EU će putem Sporazuma o partnerstvu u ribarstvu (Fisheries Partnership Agreements - FPA) ojačati suradnju i osigurati primjenu održive ribarske politike te racionalnog i odgovornog korištenja resursa, koje je u dugoročnom interesu svih zainteresiranih strana.
Sporazumi o partnerstvu u ribarstvu jedna su od osnova eksterne dimenzije CFP-a u pogledu prinosa uspostavi uvjeta za održivo ribarstvo izvan voda EU. Reformom se predlaže primjena procedura i instrumenata zasnovanih na takvim sporazumima kako bi se iscrtao integriran i obvezujući okvir politike EU prema obalnim državama s kojima ima odnose u ribarstvu.
Kako se takvi sporazumi uglavnom sklapaju sa zemljama u razvoju, treba procijeniti nacionalnu ribarsku politiku koju definira sama obalna država, potrebe obalne države za održivim razvojem vlastitog ribarskog sektora u okvirima lokalnog gospodarstva i financijska sredstva koja bi EU pružala obalnoj državi. Nakon znanstvene i tehničke procjene potencijala iskorištavanja ribarskih zaliha u vodama pojedine obalne države, sljedeći korak je utvrđivanje postoje li uvjeti pristupa višku koji bi mogle iskorištavati flote drugih država te udio u višku koji su obalne države spremne dodijeliti ribarima iz EU. Potom se definiranju zajednički interesi i odgovarajuće mjere i modaliteti njihove primjene i procjene, te se postavlja institucionalni i pravni okvir koji precizira obveze obiju strana.
Akvakulturom se može nadoknaditi smanjenje zaliha divlje ribe. Već sada 20% ukupnog izlova Europske unije dolazi iz uzgajališta riba. Mekušci, školjke, potočna pastrva i losos spadaju u najvažnije proizvode akvakulture, no u nekim zemljama važno mjesto zauzimaju i šaran i deverika. Akvakulturna industrija EU-a raste sporije od industrije ostatka svijeta. Europska komisija razmatra uvođenje dodatnih koraka za razvoj potencijala ove industrije. Ključni izazovi uključuju manjak prostora i vode dobre kvalitete, te visoke standarde zaštite javnog zdravlja i okoliša. Europska akvakultura prednjači u održivom razvoju u svijetu, i po pitanju socijalnih učinaka i učinaka na okoliš, no to otežava tržišno natjecanje s proizvođačima iz drugih zemalja, posebice iz Azije i južne Amerike.
EU ima više mora nego kopna te predstavlja najveći svjetski pomorski teritorij. Ima ukupno 1200 luka, a oko 90% ukupne vanjske trgovine i 40% unutarnje obavlja se morskim putem. Trgovačka flota Europske unije najveća je na svijetu. Pomorske regije sačinjavaju više od 40% bruto domaćeg proizvoda EU-a, a u njima živi 60% populacije Unije. Oko 5% BDP-a dolazi izravno iz pomorskih industrija i usluga. Broj je puno veći kada se uzmu u obzir neizravni doprinosi iz drugih sektora, poput turizma. Kako su ribarska politika i politika zaštite okoliša već neko vrijeme percipirane kao dvije strane iste medalje, EU sada preuzima šire gledište kako bi obuhvatila sve koristi našeg pomorskog prostora. Cilj je ojačati europska pomorska istraživanja, tehnologiju i inovacije. To se uklapa u Lisabonsku agendu za veći broj kvalitetnijih poslova i rast, te u Unijinu posvećenost osiguravanju da gospodarski razvoj ne ugrožava održivost okoliša. Integrirana pomorska politika obuhvaća pomorski prijevoz, konkurentnost kompanija u pomorskom sektoru, zapošljavanje, znanstvena istraživanja, ribarstvo i zaštitu morskog okoliša. Kako bi naglasila važnost ovog sektora, Europska komisija je 20. svibnja proglasila Europskim danom pomorstva. Prvi Europski dan pomorstva obilježen je 2008. godine.

Akcijski plan za ribarstvo u Sredozemlju

Sredozemno je more vrlo specifično: ima male i razmjerno stare brodove, brojna mala pristaništa raznolikim vrstama riba, raširenost poluprofesionalnog ribolova, loše organizirano tržište te često poklapanje turističkih, ribarskih i akvakulturnih područja. Sredozemno more je Uniji i ekonomski razmjerno neprivlačno jer je riječ o relativno plitkom, malom, zatvorenom moru, ne previše bogatom ribljim fondom, koje je važno prvenstveno obalnim državama.
Uobičajene ciljeve ribarske politike teže je provesti na Sredozemlju nego u drugim područjima EU zbog država nečlanica, koje nemaju tradiciju organiziranog i strukturiranog upravljanja ribarstvom te zbog nedovoljno razvijene multilateralne suradnje. Stoga su se od samog početka neke mjere CFP-a tu provodile drugačije ili sa zakašnjenjem u odnosu na ostatak Unije.
U listopadu 2002. godine u Bruxellesu je predstavljen Akcijski plan za očuvanje i održivo iskorištavanje ribljih resursa u Sredozemnom moru u sklopu CFP-a (COM(2002) 535 final, 9. listopada 2002.). Naglašava se uloga vodstva EU putem inicijativa koje bi potaknule i unaprijedile suradnju u ribolovu i akvakulturi između Unije i zemalja koje nisu njezine članice.
Komisija je oformila Regionalno Savjetodavno vijeće za Mediteran (CCR-MED) kako bi se produbilo sudjelovanje interesnih skupina u donošenju politika za ribarstvo. Na konstitutivnoj generalnoj skupštini održanoj u Rimu na 1. travanj 2009. u prisustvu predstavnika Europske komisije i nacionalnih vlasti, članovi Opće skupštine jednoglasno izabralu su Mourad Kahoul na položaj predsjednika.

Institucije

U području ribarske politike EU djeluju sljedeće institucije:

    Europska komisija: Opća uprava za pomorostvo i ribarstvo (povjerenica Maria Damanaki)
    Europski parlament: Odbor za ribarstvo
    Vijeće EU: Vijeće za poljoprivredu i ribarstvo
    Europska agencija za pomorsku sigurnost

Autor: Vladimir Bosiljevac

1.2.    Proširenje EU i zaštita životne sredine
Kreiranje zajedničkih okvira politike zaštite životne sredine nije bilo predviđeno pe-
desetih godina prošlog veka ugovorima kojima su osnovane Evropske zajednice,
kao preteče Evropske unije. Potreba za stvaranjem zajedničkog okvira za delovanje
javlja se početkom sedamdesetih godina 20. veka, i to u okolnostima kada jača-
ju međunarodni pokreti za zaštitu životne sredine, kao i nakon održavanja Konfe-
rencije UN 1972. godine u Stokholmu posvećene čovekovoj okolini. Razvoj politike
zaštite životne sredine odvijaće se na temeljima regulative Evropske ekonomske
zajednice, čije je donošenje imalo razloge, ne u zaštiti životne sredine, već, pre sve-
ga, u ekonomskoj logici i jačanju unutrašnjeg tržišta članica Evropske ekonomske
zajednice. Takođe, još od 1967. godine javljaju se propisi koji regulišu klasifikaciju
ambalažnog otpada, obeležavanje opasnih supstanci i oni kojima se utvrđuju do-
zvoljeni nivoi buke.
17
Ipak, organizovano i uređeno normiranje u ovoj oblasti započinje sa usvajanjem
Akcionog programa za zaštitu životne sredine 1973. godine. Prevashodni razlozi
sa usvajanje Akcionog programa ležali su u potrebi da se poboljšaju ekonomske
performanse tržišta EEZ i to, pre svega, uklanjanjem barijera trgovini i slobodnoj
konkurenciji12. Iza ovakvog predloga stajale su države poput Nemačke, sa visokim
standardima zaštite životne sredine u proizvodnji. To je za posledicu u ovoj drža-
vi imalo skuplje finalne proizvode u poređenju sa zemljama u kojima su standardi
zaštite životne sredine bili na nižem nivou13. Na taj način su one države koje su više
vodile računa o životnoj sredini proizvodile skuplje proizvode i samim tim bile ma-
nje konkurentne. Podršku Akcionom programu pružile su Danska i Holandija i Uje-
dinjeno Kraljevstvo, ali ne revnosno poput Nemačke.
1.2.2.
Pregovori o
članstvu u EU u
oblasti zaštite
životne sredine
Takođe, ne treba zanemariti ni sam ekološki aspekt i sve veći senzibilitet evropske
političke elite za ove teme. U prvom planu to se odnosi na zaštitu zdravlja ljudi od
zagađenja. U prvim godinama najveća pažnja je bila usmerena na posebne vidove
zagađenja. Tako su se prvi propisi odnosili na sprečavanje zagađenja vode i vaz-
duha, da bi se postepeno širili i na sve oblasti koje danas čine ovu politiku. Najveći
zamah razvoju zakonodavstva donele su osamdesete i devedesete godine 20. veka,
kada je za samo dve godine, i to od 1989. do 1991. godine, usvojeno više propisa
neko u prethodnih dvadeset godina.
Tok i predmet pregovora
Pregovori se formalno otvaraju detaljnim pregledom usklađenosti domaćeg zako-
nodavstva sa evropskim. Ova analiza naziva se skrining i obavlja je Evropska komi-
sija. U prvoj fazi skrininga Komisija objašnjava najznačajnije elemente evropskog
zakonodavstva po poglavljima (Prilog 1: spisak poglavlja). Zato se ova faza skrininga
naziva eksplanatornim skriningom. U drugoj fazi se pripremaju tabele usklađenosti,
kojima se uporedno prati usklađenost normi nacionalnog zakonodavstva sa odgo-
varajućim odredbama evropskih propisa. Ova faza skrininga se naziva analitičkim
skrinigom.
Pregovori se vode u okviru 35 poglavlja pravnih tekovina Unije (Acquis communau-
taire), koje su organizovane po sledećim oblastima:
1.    Slobodno kretanje robe
2.    Slobodno kretanje radnika
3.    Pravo osnivanja preduzeća i sloboda pružanja usluga
4.    Slobodno kretanje kapitala
Izazovi evropskih
integracija u oblastima
zaštite životne sredine
i održivog razvoja
lokalnih zajednica
12    Na sličan način danas je moguće posmatrati i pregovore EU sa državama kandidatima u 27. poglavlju – o zaštiti životne
sredine, i da ono što su želele da postignu Nemačka, Danska, Holandija i UK na nivou EEZ danas predstavlja kriterijum
za članstvo, a to je nešto skuplja, ali tehnološki naprednija proizvodnja koja vodi računa o životnoj sredini. Proizvodi
do kojih se dođe u takvom procesu proizvodnje u stanju su da zadovolje i najzahtevnije ekološke standarde bilo gde u
svetu, budući da su evropski standardi zaštite životne sredine među najvišima u svetu.
13    Justin Greenwood, Interest Representation in the European Union, the European Union series, Palgrave MacMillan,
2007.