MOSTARSKA TREHA (zbirka prica)

Ove price pisane su 1991. godine u Mostaru, a stampane su kao knjiga, pod naslovom MOSTARSKA TREHA, prvi put 1997. u Los Andjelesu, izdavac SIR Mostar

Kad su nam vrane mozak i UVODE zobale

 

Pročitajte knjigu

i sudite sporo.

 

Mostar se ne može pisati, poznato je mišljenje sugrađana, pa je i knjiga MOSTARSKA TREHA u opasnosti da se optuži za grijeh i skrnavljenje. A kad još na koricama pročitaju ime autora...?!, zatrehaće; otkud njega u tome...

Mostar je čudesan, jedini grad koji se smije. Smijalice su mu ulice i sokaci, koje naseljava osobita ljudska fela, sve sama raja; liske i trehaši.

I, eto, napisah o gradu koji se smije, još nepročitanu, a osuđenu knjigu. Neka to trehašima bude mezetluk više, od Mene.

Mostarci su uvjereni da se njihov duh ne može dokučiti a kamo li opisati, pa do knjige neće držati. A i oni drugi će stati uz njih, jer neće htjeti uložiti truda koliko traži njeno čitanje. A taj trud nije velik, tek da se uoči da se u Nasmijanom gradu čita: Jovo Jova, Ivan Iva, Mujo Muja, da u njemu Greta umije da priča sa sokacima i kućama, da svako svakoga poznaje i ogovara i niko se ne ljuti zbog toga. Na mostarskim ulicama svi ljudi su jednoga rasta i uzrasta, a razlikuju se samo po ubojitosti oružja duha, bogatstvu liskaluka i treha.

Pa, ipak, pročitajte knjigu.

I, sudite sporo.

 

Mostar III/1992.             autor - radni čovjek i građanin

 

 

Rukopis je preživio. Zasad?!

Na disketi u izbjegličkom džepu.

 

Srušen je Mostar. Građani su unakaženi, a parkovi izrovani svježim humkama. Mostarci ljutito uče pedesetak jezika, u zemljama po kojima su razbacani. Dopala ih je Gretina kletva, glava im došli njeni "šveđani", prokleti da su. Ona je smak prorekla davno, a mi je trehali, mislili da je Greta samo smiješna.

Oboren je nasmijani grad. Suze teku razvalinama uličnih smijalica.

Hoće li preživjeti liskaluci i trehe?

Hoće!

Mostar će opet biti Mostar, opet će da se smije.

Potka mu je neuništiva plavooka Neretva i nad njom žilavi Stari most.

 

Đenovići, III/1993.                         autor-izbjeglica

 

 

Tenkovske granate su

oborile Stari most.

(napravićemo još stariji)

Rukopis je još čitav

na disketi. Vjerovatno?

 

Zlo je vrijeme za sestre i braću,

knjige i mostove.

 

Izbjeglice su preimenovali u

                 Izjelice.

Dabogda ih smeo Bog, site.

 

Beskućnici zjape u eter, na svim svjetskim jezicima. Prate vijesti o Mostaru. Misli im samo jedne, Dom!? "Dobro" upućenim u politiku je to smiješno, kažu, Domovi su samo iluzije. "Nadanje je ludo radovanje".

 

Herceg Novi, 1994.                         autor-izjelica

 

 

Rukopis je vjerovatno

   i dalje na disketi.

 

Dejton je vjerovatno

   i dalje u Americi.

 

Svjetski moćnici su uzeli Mostar pod svoje okrilje. Garantuju izbjeglicama skori povratak u svoje domove. Konačno i to!?

Mostarci, uskoro ćemo se vidjeti u jedinom gradu koji umije da se smije. Da nam je sa srećom!

 

Zelenika, 1995.                         autor-prognanik

 

 

Rukopis je na disketi

i u džepu je preletio

          okean.

 

Svjetski moćnici

     nisu moćni.

 

Kalifornija je divna zemlja za Kalifornijane. Mostarci tuguju za Mostarom onoliko koliko su daleko od njega. Kalifornija je najudaljenija.

Pomoću interneta pretražujem vijesti o gradu mog dalekog doma. Moćni kompjuter otkucava date: 10-28-1996. and time: 11:22, pa nudi 9.263 članka o Mostaru i 1.687.788 članaka u kojima se Mostar spominje.

Vijesti nalikuju jedna drugoj.

Proplakao je i poslednji grad koji je umio da se smije, bole ga vapaji duša razbacanih po svjetskim nedohodima.

 

Los Angeles, 1996.                         autor-refugee

 

 

Ne znam da li je

      Dejton

još u Americi?

Znam da u Mostar     

još nije stigao.       

 

Žurim u štampariju sa disketom i

MOSTARSKOM TREHOM.

Konačno i neopozivo.

Objavljuje se!               

 

 

Los Angeles, 1997.             autor-resident

MOSTARSKA TREHA

Jesam li bolestan, kao što tvrde ovdašnji ljekari, ili sam zdrav, a oni se nisu unijeli u moje stanje, kao što mislim ja? Zaista, jesam li bolestan?

Psiha!?

Kako čovjek može da zna da sa njegovom pameću nešto ne valja, kad svako, bolesnik osobito, misli, uvjereno misli, da je njegova pamet nadrasla umove koji ga okružuju? Očajnost povremeno ovladava sa mnom i drobi mi životnu voljnost. Osim jedne. Uvijek sam željan Mostara i tamošnje trehe. Ljudi me ne razumiju, njima sam smiješan, za ljekare bolestan, i evo, smjestili me u nišku bolnicu, neuropsihijatriju.

Zaista, da li sam bolestan; i kad čovjek, uopšte, zna da je bolestan od bolesti pod kojom ga ovdje vode? Ne mogu da živim bez trehe, zaista ne mogu, ovdje to niko ne shvata. Je li to dovoljno da i sam zaključim da sam bolestan? Danima razmišljam o tome. Treha!? Opsjela me treha, a više ni sam nisam siguran da li takvo što i postoji. Zaklijao sam, iznikao i stasao majčinom sisom i trehom, koju mi je otrgao tuđi svijet. U Mostaru čovjek ne može potpasti pod tlačitelja očaj, u njemu je izobilje smijeha, mehlema za bol očaja. Mostarci stalno nekoga uzimaju na trehu; trehaju s nekim, idu na trehu, bivaju i samotrehani, neprekidno trehaju da bi stalno bili veseli. Kad se smiju, trese im se čitavo tijelo, možda je riječ i nastala da iskaže to stanje. Svaki grad ima neku svoju trehu, ali one mostarske nema nigdje, žudim za njom, i ako sam bolestan, onda je to od te žudnje. Ne znam kad sam se čestito nasmijao, i grudi su mi zakržljale, postao sam uskogrudan i malodušan. Smijeh je bio moj stalni pratilac, a zaboravio sam i kako izgleda. Psihoza!?, govore ljekari i propisuju neke sićušne tablete, ali se one nisu pokazale djelotvorno.

U bolnici sam jutros osobito razdražen, očekujem komisijski pregled, pregled eksperata koji dolaze iz Beograda, onih što ocjenjuju da li je pacijent sposoban za daljnje vršenje oficirskih poslova. Snimaju zdravlje uma!? Bude li loša ocjena moga, završiću na ulici. Drhtim i pri pomisli na to. Jer, kad se čovjeku jednom na nemjesto upiše takva dijagnoza, nikad i niko je ne može izbrisati, pa je pacijent bez izgleda da se ponovo uključi u građanski tok. Odluka pada danas, izreći će je čuveni predsjednik komisije, prijek čovjek, pukovnik, doktor, profesor... Drhtim i iščekujem, tijelom sam u Nišu a dušom u Mostaru. Mostar, treha...! Sve ove bolničke dane sam proveo u Mostaru. Čini mi se kao da sam u njemu, tek povremeno se osvijestim i tužno povratim, ali do koji tren opet se odnjiham tamo. Svako vraćanje je osobito.

Lani sam ispostavio molbu za premještaj u Mostar, i otada stalno mislim na njen ishod.

Nespokojstvo me potpuno skolilo, sada već iz minute u minutu useljavam u Mostar, zatresem se nekoj trehi, to me povrati u zbilju Niša, u kojem se zatresem od straha komisije, i tako naizmjenično. Sjedim u čekaonici i tresem se od smijeha i straha.

Po ne znam koji put, opet se vraćam u Mostar.

 

***

Meha Javlja, sa naramkom novina, dočekuje me prvi. Na glavi mu golema kapa, nekog glavatog željezničara, na njoj se pali-gasi crvena sijalica, koja mami pažnju na izvikivane riječi: "Javlja, javlja, javlja..." Prati ga gomila mlađarije, uzima na trehu, na svoj način obavlja dva posla, njemu pomažu da proda novine i zaradi, a sebe da zabave.

 

***

Nailazim pored Gimnazije, pred njom je pogolema grupa mladih, većina ih uočava moju uniformu, sašaptavaju se, znam, spremaju se da me uzmu na trehu. Izdvoji se omanji momčić, uozbilji glas i upita:

—Kapetane! Šta vam je u, tome, koferu?

—Prašak za gamad —zbunih ga neočekivanim odgovorom, vratih mu trehu.

—Odlično, odlično, to nama i treba. "Vrlo dobro, služi narodu" —pridruži se još jedan iz grupe, iz ruke mi istrgnu kofer, podiže ga iznad glave i zaklikta: —Odlično, odlično kapetane, prašak za gamad, to nama i treba, sa koferom hitno, u zbornicu...

 

***

Idući pema rodnoj kući u Zahumu, naiđoh na još jednu grupu. Okupila se oko skupog automobila strane registracije, pomažu turisti da smjesti vozilo u tjesnac parkirališta. Izguravaju Ćafeta, momka kojega je, po vjerovanju čaršije, prilikom rađanja, babica obrisala znojnom čarapom, pa mu pamet vonja i danas. Odvaži se Ćafet i iskorači do automobila, voli da je važan, da se pita što, zbog toga danima stoji pored parkirališta i sačekuje turiste, da bi im pomagao oko parkiranja. Dugačkim i izvježbanim rukama poče uvjerljivo navoditi vozilo, usput ponavlja riječi:

—Joć, joć, joć...

Oslonjen na Ćafetove upute, turista uvjereno pokreće vozilo unazad. Kad udar automobila, o zid ograde, iznenadi vozača, i kada stiša zvonjava polupanog automobilskog stakla, Ćafet odvažnim riječima zaključi:

—Doćta, doćta... E, sada je doćta.

 

***

Mješavina smijeha trehaša i lomljave stakla prenuše me i povratiše u čekaoničku zbilju, u strah od komisije koja se još ne pojavljuje. Vraćanje bi zakratko.

U mrklini gluhog mostarskog doba bjelasaju beonjače trehaša i jedna ahmedija, stolačkog imama Kotle. Voli popiti, u Stocu mu se to žestoko zamjera, pa se imam povremeno otisne u Mostar i prepusti blagodarnoj kapljici, kao što je to učinio i danas. Pretjerao je, na nogama ne može ni uz pomoć trehaša, zaspe prije nego se spuste na zemlju. Dok Kotlo hrče, trehaši se sašaptavaju i pripremaju za neko novo trehanje.

Pronašli su fratarske haljine i spretno ih navukli na nesvjesnoga imama. Prenijeli su ga na hamalsku dvokolicu i odvezli u pravcu Balinovca. Istovarili su ga kod kapije Biskupije, pa se ušunjali u obližnje žbunje.

Prvi božiji sluga koji pristupi kapiji ostade zagledan u nepoznatog i neizglednog "brata". Ushićeno, nepriliku dojavi biskupu, a ovaj, brže-bolje, naredi da se pijani "brat" unese u čekaonicu i stavi na patos, te da se na njega motri do otrežnjenja. S njim da ne razgovara niko prije biskupa.

Kotlo se rve sa svjetlošću jutra, kostoboljom, mamurlukom i sviješću, kojom nikako da ovlada. I kad mu to i pođe za rukom, i učini da je na dohvatu zdravoga uma, oči ga upozore na stvarnost, lebdenje šejtanskih lica iznad glave, iskezena lica u odeždama katoličkih sveštenika. Rukama razgoni aveti oko glave:

—Nalet vas bilo... —govori im, ali šejtani ostaju, štaviše, bivaju sve jasniji i glasniji. Svijest mu već razaznaje i učestale glasove:

—Koji si, brate, koji...?

—Ime, brate...?

—Brate, iz koje si župe?

U jednome trenu imam na sebi ugleda fratarske haljine, strese se u namjeri da se razbudi i izbriše nevjerničko ruho, a kada se dosjeti da sve ovo i ne mora biti san, pribra se i oglasi:

—Imate li telefon?

—Imamo —uzvrati snoviđeni iz magle u liku biskupa.

—Nazovite Stolac —neodlučno će u licu sve bljeđi imam. Zamisli se pa odlučno nastavi: —Nazovite Solac i upitajte, da li je tamo hodža Kotlo. Ako kažu da nije, onda sam ovo ja.

 

***

Slika iz biskupije izmigolji, zakadi vonj čekaonice, beogradska komisija još nije došla, opet glavu snuždih u ruke i zanesoh se mislima.
 

Ovoga puta izbih pred hotel "Neretvu". Pri svakom približavanju njemu događa mi se plima raspoloženja, a dolazi od hotelskih fasadnih linija u stilu neretvanskog toka. Odatle nosim mnoga sjećanja.

Bečki slikar, umjetnik svjetskoga glasa, u Mostar je dolazio po inspiraciju, tako je govorio. Danju je hvatao maglu, a noću ju je slikao, za njega su govorili mostarski trehaši. Slikao je po čitavu noć, a spavao do podne.

Takvo ponašanje nije odobravala spremačica hotela. Tako rade samo neradnici i pijanice, kao što je njen nevaljali muž!, raspredala je po čaršiji. Svako jutro je razbuđivala slikara i gromoglasno zahtijevala da iziđe iz sobe, da ona pospremi sobu. I on i ona su se žalili hotelskoj upravi, ali i međusobno svađali, deračili nerazumljivim jezicima. Postali su ljuti dušmani. Jedno jutro bi iznimno.

Slikarevu sobu spremačica zateče otvorenu i napuštenu. Pobijedila je ona, naučila ga redu, sobarica se poče naslađivati. Samozadovoljstvo potraja kratko. Izopačiti će se u trenu.

Na sred kreveta, i na sred plahte, sačekao ju je ljudski izmet.

U zgranutom stanju je dovukla direktora hotela, a on ubrzo šefa policije, a ovaj istražnog sudiju.

Na opšte čuđenje, istražitelj je ustanovio da govno nije govno... Ono je, slikarevo, vrlo uspjelo umjetničko djelo.

 

***

Komisije još nema, misli se usredsređuju na moguće komisijske nalaze. Mjesecima nerado govorim s ljudima, opsjela me bezvolja, potištenost ogradila tjeskobama koje zabravljuju riječi, ni rođena djeca me više ne mogu oraspoložiti. Može to još samo Mostar, samo on. Mostar i mostarska treha. Da li je to bolest? Jesam li bolestan, šta će kazati ugledna komisija? U Mostaru bih bio zdrav. Da li je to iluzija ili bolest?

Šta će upisati komisija? Zaista, da li bih u Mostaru bio zdrav? Kako li je sada tamo, priupitah se i nesvjesno povirih u grad snova. Bahnuh u vrijeme gradnje sinemaskopa.

Okupljeni trehaši pričaju o kinu u izgradnji, gonetaju veličinu platna, a iza leđa im se prikrada milicioner, neprihvaćen skorojević, koji bi da brzo postane dio čaršije, čak i trehaš.

—U Mostar dolazi sinemaskop —okrenuvši se milicioneru kaza jedan iz grupe, koji se poboja da predstavnik vlasti ne posumnja da je govoreno o državi, što je strogo kažnjivo. Milicioner ovoga puta nije došao "službeno". Naprotiv. Mislio je da društvo raspravlja o fudbalu, i da je riječ sinemaskop ime jednog od klubova koji će da gostuje u Mostaru, pa u želji da podiđe čaršijskim navijačima, kaza:

—Nema veze što dolazi "Sinemaskop", siguran sam, "Velež" će mu uvaliti tri gola.

 

***

Misli skliznuše niz fudbalske dogodovštine. Zaustaviše se u Londonu, na međudržavnoj utakmici, u kojoj igraju i dva Mostarca, Bajević i Vladić. Putem televizijske slike viđen je jugoslovenski zgoditak, koga su izigrali i postigli "Veležovci". Mostar je eksplodirao, rasuo po sokacima, izvikivao imena ljubimaca.

Stampi, hromi momak je najvatreniji, taj gol će dugo biti njegova zabava i hrana, luduje po Mostaru, hvališe kao da je gol postigao on, treha se i zabavlja trehaše. Dva dana kasnije će poteći istinita priča o događaju koji se zbio na londonskom igralištu neposredno po zgoditku.

Nakon postignutog gola, klupski drugovi su potrčali jedan prema drugome, iz trka se slabašni Vladić bacio u zagrljaj stasitoga Bajevića, i suznih očiju, razdragano zakliktao:

—Možeš li zamisliti, Bajeviću, koliko se sada, u Mostaru, raduje Stampi...

To je primjer trehe koja se može dogoditi samo Mostarcima. To je ono za čime žudim. Vladić u Londonu misli na Stampija, zadnjeg mostarskog trehaša. Sretan je što mu je priuštio trenutke veselja, jer zna da je to njemu vrednije od bilo kolikog bogatstva.

 

***

Slika Mostara se ukotvljuje u misao, preda mnom je pijaca, Tepa, u poratno vrijeme. Izdigišila se pojava Halida Kudre, prodavača sa najmuškijim glasom.

I u Mostar je počela da pristiže američka roba, zagleduje se kao neviđeno čudo. Naročito je na cijeni ona od najlona. Halid nema robe toga porijekla, a naučio je da je u svemu prvi, ubrzo je Tepom grmio njegov glas:

—Najlon sira, najlon sira, navalite narode, najlon sira još malo pa nestalo...

Trehaši se odazivaju na Halidove pozive. Uokružuju ga. Otkidaju po zalogaj sira i uozbiljenih lica povlađuju:

—A jest ti dobar sir, Halide, najlon, pravi najlon, najlon nad najlonima, ovo je najnajlonskiji sir...

 

***

Grupa se preseljava do prodavačice masla, iza Halidove tezge. Žena je iz jednog od podveleških sela, odaje je nošnja. Maslo prodaje iz noćne posude. Shvativši da ona ne poznaje pravu namjenu posude, uzeše je na trehu, raspitujući se o maslu i čistoti suda.

—Očiju mi, ćasa je čista. Kao duša, sinoć sam je turšijala... —prodavačica je govorila i primicala im posudu, očito povrijeđena zbog sumnje u njenu čistoću.

 

***

Kroz čekaonicu tutnje koraci komisije, znoje mi se dlanovi i podrhtavaju prsti. Bolestan sam bez "bole". Mostar, treha..., presvisnuću! U mojoj duši su vedri samo odbljesci blagodarnog juga, oni što opet odmamiše misli.

Susretoh Vasu Kisu, rodonačelnika lisaka, a liske su trehaška elita. Za smijeh je dovoljan samo Vasin lik, najdublja brazda u svijetu smjehova. On ima štab trehaša. I njihovo ime —liske. Ima i svoj naziv šala —liskaluci. On ima i svoje mjesto u istoriji Mostara, grada u kojem je hapšen oko stotinu šezdeset puta. Iz njega je protjerivan šest puta. U njemu je proživio čitav život, a zaposlen bio samo dva sata. O Vasi su knjige pisane, a meni pada na um nešto što niko ne bi zapisao.

Na mostu se okupio golem svijet, pa i ja potrčao da udovoljim znatiželji. Poratno je vrijeme. Ulice su pune doseljenika sa sela. Čuli su za Vasu Kisu, ali ga nisu vidjeli. Radoznao je taj svijet, zgomilao se i zakrčio saobraćaj, a sve zbog toga da bi gledao u jednog čičicu sa olinjalim šeširom, koji, na neobičan način, štapom, udara po zvonkoj metalnoj ogradi mosta, i glasno izvikuje:

—Izlazi, izlazi, izlazi...!

Šta? Ko? Odakle da iziđe? Znatiželja narasta, a kada dosegnu broj koji je zamislio čičica, prestade da udara, pa prde, glasno koliko ga ponese guzica. Nakon što učini to sramno djelo, iskezi se pružajući dug pogled niz Neretvu. Kaza:

—E, tako! Izlazi više, šta si čeko, ta vidiš koliko ih je došlo da te dočeka.

 

***

Vasinih liskaluka je koliko je i listova na košćeli pod Košćelom. Živio je od šala. Čudesan nadničar duha. Gurmanski ga je hranila i pomodno odijevala mostarska čaršija. Častili su ga birtijaši, a ako nije bilo njih, činio je to gostioničar, u znak zahvale što je navratio baš u njega. A kada Mostar naseli neko drugo vrijeme, i neki drugi ljudi, koji nisu poznavali ni Mostar ni Vasu Kisu, on dopade neugodnosti, sve manje čašćenja. To mu se dogodilo i u tek otvorenoj pozorišnoj kafani.

Ušavši u nju, zatekao je tri nepoznata gosta, glumca. Dvojica su sjedila za stolom, a treći je pijuckao rakiju stojeći pored šanka. Sjednuvši uz onu dvojicu, Vasa je kreveljio lice, skretao pažnju na sebe i očekivao čašćenje. Potraja. Mamurluk i suvoća već ostarjelih usana Vasu podigoše na noge i uputiše ka osamljenom. Nametnu mu se, riječima:

—Jesmo li se, nas dvojica, upoznali, u Bagdadu?

—Ne, ne, svakako ne. Ja nikada nisam bio u Bagdadu —pomalo zbunjeno odgovori glumac.

—Nisam ni ja bio u Bagdadu —vragolastim glasom nadoveza Vasa, nasmija se pa nastavi: —Mora da su to bila, neka, druga dvojica. Dobro, nismo se upoznali u Bagdadu, evo, upoznali smo se u Mostaru, pa kada smo se ovako lijepo upoznali, hajde i da se čestito počastimo.

—Može —još uvijek se do kraja nije snalazio glumac.

—Još, samo, da vidimo, ko će platiti piće?! —premilostivim glasom i umiljatim izrazom lica, kojega je umio upriličiti na čudesan način, upitno će Vasa.

—Dobro, častiću ja —kaza glumac, pa i on lice izvede u oblik lika neke već odigrane komedije i pridodade: —Kad smo se, ovako, "lijepo", upoznali.

 

***

Na čas me prenu glas prozovitelja, i lik Vase Kise preobliči u predsjednika komisije, doktora koji je liječio na desetine hiljada ljudi, i ni jednome nije popravio pamet. Stručnjak svjetskog glasa, prolazeći kroz čekaonicu, probode me "luđačkim" pogledom. Zadrhtah. Ovaj je kao izmišljen za mostarske trehaše, zabavljao bi ih godinama, na čas dođe ta pomisao. I ova.

U turski vakat je učiteljima, koji su sa djecom radili preko dvanaest godina, bilo zabranjeno svjedočiti na sudu. Podjetinjila im pamet, objašnjavao je zakonodavac. I doktorima, koji rade sa nepametnima, trebalo bi oduzeti pravo da odlučuju o ljudskim sudbinama, zaključih. Oni u svakom čovjeku vide znakove poremećenosti, predsjednik komisije će ga naći i u meni, i olovkom me žigosati. Ožiljak ću nositi do kraja života. Drhtim od nezdravog pogleda kojim me je probo u prolazu. Davno sam vidio takav pogled, jedne djevojke, koja je ostala sa Slavkom Gutom, a bila je uvjerena da se udala za drugoga.

***

Zakletom neženji na um došlo da se ženi, ali za pogrbljena i stara čovjeka neće nijedna Mostarka. Desetak trehaša, momci kao odvaljeni od brda, povedoše Slavka Gutu u neko nevesinjsko selo, da ga ožene tamošnjom ljepoticom. Domaćin ih dočeka kao ikad ikog. Popili su po dvije rakije, pa prije treće, kako i nalažu nevesinjski običaji, zaprosiše ljepoticu. Glava kuće, opet po običaju, uvede udavaču i zatraži njeno izjašnjenje. Ona ljubopitljivo razgleda momke, pa zapita za ženika, a kada se podiže najizgledniji, djevojka uz osmijeh i blag stid, sa vidnim zadovoljstvom, prihvati bračnu ponudu. Slavka Gute sa ushićenjem prati šta se događa oko njega, tek malo glavom viri ispod stola i čudi se što njega ne pitaju što.

U kući Slavke Gute se častilo svatovski i veselilo do zore, a kada se podiže jedan, istoga časa se podigoše svi svatovi, brzo pozdraviše i napustiše dom veselja. Ostali sami, pomamna ljepotica i grbavac. Ona se poče obzirati, zbunjivati, pa u neko doba procvili:

—A, gdje je, mladoženja?

—Ja sam, taj —kaza Slavka Gute i snuždenost priključi njenim drhtajima.

Krik nevjestinog bola jeknu u meni, ispuni vazduh čekaonice, omete disanje. Ljepotica u trenu izmjenila životni tok, sanjarila princa, a dopala najgore sudbine. Čeka li i mene slična, pitam se i zamišljam ono što će uslijediti za koji minut. Hoće li na papiru pisati da imam bolestan um, je li to moja sudbina? Kako se čitav život braniti od bezdušnog papira, od strašne laži koja se šunja oko mene? Uvjerljiva laž je strašna istina, i sam sam jednoj bio tvorac.

 

***

Na jugu grada, Ogradi, objesio se čovjek. Okupio se narod, izviruje, očekajući isljednike. Naiđoh na to.

—Zašto se objesio, jadnik? —upita me jedna iz grupe zatečenih žena, vjerovatno misleći da sam službeno lice, jer sam se mjestu događaja približio više od drugih.

—Žena mu rodila crnče —kazah ozbiljnim glasom i produžih za svojim poslom.

Koju godinu prije, u Mostar je došla grupa crnaca, da se školuje za pilote. Bio je to prvi mostarski susret sa obojenim ljudima, pa smo ih zagledali kao čudo neviđeno. Dvije-tri djevojke se ubrzo počeše družiti s njima, to je čaršija doživjela šokantno, naročito starije žene, kao što je bila i ona kojoj sam jutros izmislio razlog nesreće.

Do večeri je izmišljena priča, o crnčiću, doprla do svakog mostarskog uha. Stigla je i do kuće moga brata, u kojega sam navratio na sijelo.

Nisam ga mogao uvjeriti u neistinitost priče, ni njega ni ikoga u Mostaru. Kako ću tek uvjeriti koga u neistinitost dijagnoze, koju će mi ubrzo izreći rasijan doktor. Gledajući me u čekaonici, on mi je već tada izricao dijagnozu. Mogu li je izmijeniti i kako? Pitam se iščekujući da se konačno prozove i moje ime.

 

***

Komisija je brza kao planinski potok, pa pacijenti iziđu čim uđu. Do sada su svi sa ludim dijagnozama. Jednima milo, a drugi potišteno sline, zavisno u koje svrhe su namijenjeni komisijski papiri. Vrpoljim se na klupi i borim se sa mislima.

Vrpoljim se kao što sam se davno vrpoljio i čekao da me prozove razrednik Memić. Opet te misli, i Mostar. Strog profesor. Neumoljiv. Plašimo ga se, kao što su ga se plašile i sve prethodne generacije. Laž je mrzio iznad svega i pronalazio ju je u najzabačenijem budžaku. Za njega nije bilo opravdanja za izostanak sa nastave. On se nije mogao uzimati na trehu. Jednom je ipak uzet.

Kočijaš Zvonić je, po nekom čudnom, ali jednodušnom vjerovanju Mostaraca, "baksuz sresti na putu", baš kao što je sreća sresti dimnjačara. Zahvaljujući tom kočijašu, Memić je, taj jedini put, uzet na trehu.

—E, lijo! —podrugljivo će strogi razrednik Memić, nakon što prozva uvijek živahnog učenika Fehu. —Zašto, juče, nisi bio u školi?! —zasikta prepoznatljiv glas.

—Bio sam pošao... —vragolasto, ali i zamucljivo otpoče Feha.

—Pa što nisi i došao, kad si već bio pošao? —prekide ga profesor.

—Došao do Carinskoga mosta... —Feha nastavi drhtavim glasom.

—Pa, pa, pa šta onda? —profesor opet ne izdrža da ne prekine.

—Tu sam sreo Zvonića...!?

—Dosta, dosta! Opravdano, opravdano...! —zakliktao je profesor Memić.

 

***

Ako se jednom mogao omekšati strogi profesor Memić, a zašto se, opet jednom, ne bi mogao smekšati i ovaj "veseli" doktor, zapitah se i počeh prizivati pamćenje, i iz njega novog kočijaša Zvonića, pa i kod ovoga mrskog čovjeka izazvati posebnu pažnju i naklonost. Prebirem po sjećanju. Prisjetih se Dede Ciganina, stare mostarske liske. Njegovu ću neku. Odlučih i koju.

Bez obzira na to šta me pitali, ja ću komisiji pričati ovako-nekako.

Uvaženi, profesore-doktore, ja nisam bolestan. Profesore, ja ne mogu i neću da živim bez trehe. Trehe!?

Za riječ trehu će čuti prvi put, nadam se da će ona u njemu izazvati pažnju, pa će dozvoliti da nastavim.

U Mostaru je bila velika vojna konjušnica, nastaviću započetu priču. Polugodišnje je iz Beograda dolazila komisija i otpisivala onemoćale konje, te ih licitacijom rasprodavala. Sve te konje kupovao je jedan čovjek, Deda Ciganin. On je konje timario po dva mjeseca, oporavljao ih pa onda prodavao. Imao je ustaljeni put prodaje, a prva stanica je Gubavica.

Jednom prilikom, nakon što je Deda Ciganin spratio konje u gubavički han, prišao mu je starac, mještanin Đulić, i izjavio da bi kupio dobrog konja. Kada Deda Ciganin saznade koliko Đulić ima novaca, ponudi mu sipljivu kobilu. Nakon prenemaganja starac ne imade kud, nevoljno prihvati ponudu.

U zoru, Deda Ciganin iznenadi pomoćnika

—Ustaj Jova, ustaj!

—Šta ti je, nije ni svanulo...? —uzjoguni se nerasanjeni pomoćnik.

—Ustaj! Bježimo! —zapaniči Deda Ciganin.

—Zašto bi bježali? —istinski se začudi dobroćudni Jova.

—Krepaće kobila. Prije sunca. Poslušaj kako kašlje...

Do pola godine, u vrijeme ponovnog prodajnog putovanja, Jova ne htjede da pođe, strah ga Đulića, obrazloži. Deda Ciganin ga naruži i kaza da to nije njegova stvar, jer nije on gazda.

Kao što su i očekivali, na Gubavici, starina Đulić ih dočeka neprijateljski:

—Deda! Krepala kobila!? —sijevajući očima siktao je.

—Samo ti kobili pridodaj zobi, pa ćeš vidjeti što je konj —glasom dobroćudnog čovjeka, mirno uzvrati Deda.

—Krepala je! Krepala je kobila, kakve zobi...?!

—Samo ti kobili pridodaj zobi, pa ćeš vidjeti što je konj —još mirnije će Deda Ciganin.

—Kobila je krepala. Nema kobile, nema, o kakvom konju, ti, zboriš...?! —ponovo zasikta starčić.

—Samo ti njoj zobi, pa ćeš vidjeti što je konj...

—Deda! Krepala je kobila. Ona, sipljiva, što si mi je podvalio. Kkrepala! Čovječe, krepala...! —Đulić je već van sebe.

—Samo ti kobili zobi, pa ćeš vidjeti... —Deda Ciganin je bezdušno ponavljao istu priču.

E, doktore, i ja sam, kao i Deda Ciganin, ja neću i ne mogu da živim bez Mostara i mostarske trehe. Ja razumijem da u tom papiru piše svašta, i vi ćete ga dokititi, ja i to razumijem, ali ja hoću prekomandu u Mostar. U Mostar, profesore, u Mostar, to je moja zob...!

Ne znam ni kad me prozvaše, ni kako dospjeh na okruglu komisijsku stolicu, ne znam da li me što i pitaše, samo se sjećam da sam pričao o Mostaru i Dedi Ciganinu, i da me je grubo presjekao jedan od članova komisije:

—Kapetane! O kakvoj kobili pričaš?

—Nije o kobili —umjesto mene, poče da odgovara predsjednik komisije, pukovnik, doktor, profesor, čovjek u kojemu ima nečega od razrednika Memića. —Kapetan nije govorio o kobili, već o konju. Kobili treba zobi da bi bila dobar konj...! —zajapuri predsjednik komisije i u "moj" papir zapisa ono što je bila moja želja.

 

***

Ovih dana je istinska zbrka u mojoj glavi. Dobio sam toliko željeno rješenje o prekomandi, često ga izvlačim iz džepa i provjeravam svoju pamet. Čitam rješenje, sumnjičim njegovu vjerodostojnost, izluđuje me dragost.

Konačno sam u vozu, na putu za grad koji se smije, a sumnja tinja i prijeti da se rasplamsa u iluziju.

Ovako je u Mostar putovao i mostarski književnik Hamza Humo. Prisjećam se priče. Živio je u Sarajevu. Jednog tmurnog dana uzvrpoljilo ga sjećanje na mostarsku trehu, pa nervozno dograbi telefon i pozva prijatelja u Mostaru.

—Eto me prvim vozom. Sačekaj me na stanici i ne razglasuj poznanicima. Dolazim da se prošetam Korzom, malo istreham, samo da me želja mine, i odmah se vraćam u Sarajevo. Onim u deset sati.

Zamišljam Hamzu i u njegovoj želji prepoznajem svoju. Vidim voz, vagon, kupe i klupu na kojoj je sjedio. Isti su kao i moji, a možda i jesu isti, ushićenje nam je jednako snažno. U to sam siguran.

Hamza Humo je punim plućima ušmrkivao mostarski vazduh, zastavši na prvom vagonskom pragu. Ozareno je kročio na rodno tlo.

Ipak, ostarjeli književnik je samo jednom sišao niz Korzo, do Musale, pa na iznenađenje prijatelja, ljutito rekao:

—Vodi me na stanicu! Na prvi voz, za Sarajevo.

—Zašto? —istinski se začudio prijatelj.

—Nije ovo, onaj, moj, Mostar!

—Mostar kao Mostar —ne saglasi se prijatelj.

—Nije ovo Mostar. Ranije sam na Korzu susretao samo poznata lica, a sada, Hamzu niko ne poznaje i ne pozdravlja.

—Griješiš prijatelju, griješiš, sva ova lica su mostarska...

—Ne! Pogledaj! —uzjoguni se stari književnik —na Korzu nema ni jednog starog čovjeka. Nijednog!

—Ima Hamza, ima, i tu griješiš. Na Korzu, i sada, kao i u sva vremena prije, ima starih ljudi, ali ti nećeš, ili ne umiješ, da ih vidiš.

—Nema! —prijekorno će Hamza.

—Ima, moj Hamza, ima starih ljudi. To smo ja i ti! —tiho zaključi prijatelj, pa starog književnika zagrli i povede ka željezničkoj stanici.

 

***

Da, da, Hamza Humo je tražio prohujalo vrijeme, živio u iluziji prošlosti, jesam li i ja tamo, jesam li pošao da muzem jalovu kravu? Sve ove godine, u mojoj svijesti, živi čudesan Mostar, sazdan od dobrota, dosjetki, smjehova, širokih duša... Da li igdje postoji takvo mjesto? Grad koji se smije!? Čemu se danas smiju Mostarci, i da li se uopšte smiju? Tražim li snoviđeni grad ili izgubljenoga sebe? Najednom me strah da Mostar ne može biti ono što sam sebi utuvio u želju. U pamćenju je samo lijepo iz dječačkoga zavičaja, a čiji to mladenački zavičaj nije lijep i uspomene tople?

Ushićenje je snažno. Živjeću u Mostaru, nadahnjivati duhom juga. Ubrzo ću u gostionicu "Jaganjac". Već za stolom nazirem dvojicu trehaša. Čujem im i govor.

Ogovaraju Memišagu, koji pokunjeno sjedi u ćošku i pije preko mjere. Poinadio se sa suprugom, plahom ženom, koja kad se naljuti kidiše i na Memišagin život, kao što se dogodilo i jutros.

Memišaga se nekom prilikom požalio jaranima da mu se pokvarila puška, pa to bi povod onoj dvojici da upriliče trehu. Jedan će izići iz gostionice i poslati neko dijete do Memišaginice, da joj kaže, da je u "Jaganjcu" majstor puškar, te joj Memišaga poručuje da ona donese njegovu pušku, na opravku, u gostionicu.

Iako je pogana u kući, od onih je što pred svijetom ne daju na muža. Smože snage da se savlada i postupi po poruci. Zametnu se puščetinom i krenu put "Jaganjca". A kada je ugleda onaj što je poslao dijete, utrča u gostionicu i "zapomaga":

—Ide neka ljutita žena! Sa puškom. Derači se, prijeti:

—Ubiću ga, ubiti...!

Kad to ču Memišaga, i kroz otvorena vrata prepoznade suprugu zametnutu puščetinom, poskoči, unezvjereno optrča stolove, dograbi ručku prozora, otvori ga i iskoči u gostioničko zaleđe.

 

***

U "Jaganjcu" se svakodnevno događa takvo što, zbog toga najvolim tu kafanu. A i mene tamo jednom uzeše na trehu.

—Debelo ti je zamjerila čaršija —jednom će mi prijekorno sabirtijaš.

—Šta čaršija ima, da zamjeri, meni? —začudih se.

—Nisi bio na dženazi —pojasni prijatelj.

—Kome, kada...? —iznenadih se da je i jedna sahrana mogla da bude bez mene.

—Tvoj komšija. Umro! Obućar Patak...

Svako jutro vidim komšiju Patka. Nezaobilazan je. Ustaje prvi i dugo srče kafu sjedeći na pragu obućarnice. Umro!? Bila dženaza!? Kako mi je to moglo promaći? Krivo mi na sebe, nejasno mi krivo, sjedim sve suvljeg grla, razmišljam i o Patku, ali i o životu, kojega i ima i nema, razmišljam i obilatije pripijam sve slađu rakiju. Napih se u neznanju. Prepih kao nikad do tada.

Ujutro, mamuran, bolno se razbudih, obrijah i krenuh na posao. Teturam, nikako da odmjerim hod, pa po tome zaključujem da sam još pod dejstvom alkohola. Prvi put Patka neću zateći na pragu, prisjetih se primičući se njegovoj radnji. Skoli me tuga. Pristigoh. Bojažljivo počeh da podižem pogled prema pustoći praga. Na moje nevjerovanje, na pragu, kao i prije smrti, Patak sjedi prekrštenih nogu i srče kafu.

Pričina!? Pijanost!? Ne, uistinu, Patak je, baš kao i svako jutro prije, natenane srče kafu. On je. On?!

—Sabah hajrosum! —po navici izroni iz mene.

—Alah razosum —natenane, između dva srka, hladno će Patak. Još i upita: —Otkud ti, tako rano?

—Čuj, otkud ja! —iznenađeno i nervozno uzvratih. —Čuj otkud ja. A otkud ti, Patak? Ta, ti si umro, a ne ja...?!

 

***

Dugo putovanje je proteklo sa mislima zamišljanih mostarskih trehaša i lisaka, a ugodnost sanjarenja prekinu vrisak voza, koji, uvijek iza Raštana, najavi ulazak u mostarsku stanicu.

Dočekao!? Dragost razbarušuje u grudima. Trehaši, prvo što bih želio sresti u Mostaru su oni, pomislih i kroz glavu propustih višegodišnje patnje zbog žudnje za njima.

Konačno koračam ulicama svoga grada, nasmijanog Mostara.

Krenuh sa stanice prema Zahumu. U Gimnaziji je u toku veliki odmor, jer su svi đaci pred zgradom. Jedna grupica obrati pažnju na mene, sašaptavaju se. Trehaši su "pripravnici", prepoznajem te pokrete i izraze lica. Gimnazija je njihovo leglo.

Je li Mostar mostarski? Ovo je prilika da saznam iz prve ruke.

Pristigoh do njih. Jedan momčuljak iskorači da bi me presreo, za svoje godine ima preozbiljno lice, obrati mi se trehaški:

 

—Kapetane!

Kako vlaga utiče na vojne nauke?

MUJAGA KOMADINA

Sve što Mostar ima od muslimanskoga, srpskoga, hrvatskoga i jevrejskoga uha, došlo je na dženazu, da isprati Mujagu Komadinu.

Nije običaj grada da drugovjernici učestvuju u sahrani. Mujaga je poseban Mostarac. Srkao je kahvu sa sultanom, pio bir sa ćesarom i vino sa kraljem.

Bio je uvijek i u svemu prvi. Radio je i razmišljao više od drugih, pa i ima najviše, bar da mu se to jednom prizna, kaže na dženazi.

 

***

Niz potočinu, sa veleških stijena, u Mostar je sišao siromašni seljačić, u potrazi za korom kruha. Godinama će ostati na usluzi gazdama, da što donese i odnese, posluša i preživi. Ime mu ne bi znano, po komadićima poderane odjeće nazvaše ga Komadina.

I sin, toga Komadine, rano poče služiti, ne smećući s uma očevu: "U radiše svega biše, u štediše još i više." Radi za tri dječaka, to uočava čaršija, pa ga poče nazivati —Mujica Komadina. Kad poče doprinositi koliko tri gradska momka, počeše ga nazivati i pravim imenom Mujo. A kad zašpara za trojicu građana, dobi i konačno ime —Mujaga Komadina.

Posao koji niko neće, preuzima i uredno završava on. Dao se na građevine, kupuje ruševne, ruši i podiže ljepše nego su bile prije. Kupovao je i preprodavao. Prvi poče zidati po novom stilu, evropskom, ljepotice. Kao da se sve to oko Mujage Komadine dogodilo u jednoj noći, građani se nađoše zatečeni, sve vrijednije gradske kuće su njegovo vlasništvo. Najčešće spominjano mostarsko ime postade Mujaga. A on ostaje nepismen, skroman i radin, kao što bijaše i u vremenima Mujice, i čudno svoj.

Mujagu Komadinu će primiti sultan, puče glas. Raspali se čaršija, pored toliko uglednih građana, njega, baliju. Pobuna sujete. Carska se nije porekla. Ubrzo dođe austro-ugarski vakat, Mujagu primi i bečki ćesar. Doći će i na beogradski dvor.

Neprekidno gradi, namiče, a ne smiče. Podiže vijećnicu, veću od pet najviših mostarskih kuća zajedno. Sazida gimnazijsku zgradu, najgolemiju zemaljsku školu. I balkansku ljepoticu, hotel "Neretvu". Podiže pola Mostara, dođe na prve novinske stranice. Pridobi naklonost bečkog dvora, ali ne osvoji Mostarce. Nije sagradio ni ćupriju na Neretvi, osporavaju ga. Mujaga je povrijeđen.

Moram obaviti i to, i za to mora biti nekog načina, sa mislima se mučio graditelj. Domislio je. Nazu kundure, pa krenu put Beča.

 

***

Prokrčio je trnovit put do njegovog veličanstva, cara Franje Josipa.

—Care, ako ćeš Balkan, moraš preko Mostara. U Mostar možeš samo preko ćuprije, koju ćemo sagraditi zajedno, nas dvojica. —Kažu da je tako nastupio.

—Nisu mi govorili o tome projektu —reći će car.

—Ni o pohodima na Balkan?! —zajedljivo će Mujaga.

—Da, da, Balkan mora biti naš —pogladivši brk, carski važno će visočanstvo.

—E, dina mi, neće moći bez jedne ćuprije u Mostaru —kao da zaprijeti neko u čijim je rukama nadcarska moć.

—Baš tako? —našali se veličanstvo, car, Franjo Josip.

—E, tako ti je, dina mi, care Franjo. Pa ti sad vidi. Radi kako ti je po volji —zakočoperi Mujaga, proškilji ispod oka, zabaci fes, pa će zaključno —Franjo, biraj, ćupriju i Balkan, ili ništa.

—Pa, dobro, dobro, neka ti bude —nakon kratkog premišljanja popusti car i dodade: —Napravite projekat, pošaljite u ministarstvo finansija, pa ćemo vidjeti.

Projekat!? Projekat?! Čudio se Mujaga Komadina i o njemu razmišljao čitavom vožnjom do Mostara. Čuo je za tu riječ, radi se o velikoj crtariji, pisaniji i računanju novca, s tim se bavio, nepovjerljiv je prema visokoškolovanim radnjama. Dočuo car da sam nepismen, dosjeti se, pa nakanio da me namagarči. E nećeš se Franjo natrehati Mujage. Čim dođe kući, okupi pismene Mostarce i naručiti projekat za most na Luci.

—Da mi ga donesete u današnji dan —naredio je već sutradan po povratku.

—U današnji dan? —prenerazi se prvi među njima, Miloš, ugledni inžinjer bečke škole.

—Dobro si čuo inžinjeru —strogo će naručilac.

—Pa, ne može... —poče Miloš.

—Može dokle stignete —presiječe ga Mujaga i potjera ih na posao.

Iduće sedmice se Miloš zametnu papirima pa će naručiocu.

—Koliko ti je ispalo kruna? —umjesto pozdrava bi Mujagina prva.

—Dvije stotine hiljada —odgovori projektant.

—Ne valja ti račun! Koštaće pet stotina hiljada, prepravi na toliko —kaza, dozva slugu, naredi: —Piši telegram za Vijenu, na ruke cara Franje. Ovako:

"Projekat gotov. Stop. Ćuprija će koštati pet stotina hiljada kruna. Stop. Šalji predujam od dvije stotine i pedeset hiljada. Stop. Selam ti je Mujaga Komadina. Stop."

Po šeheru poštar raspriča Mujaginu depešu, a čaršija rasprede priču o Mujaginom mahnitluku.

Na opšte nevjerovanje, ubrzo, u Mostar stiže dvjesta pedeset hiljada kruna. Čaršija zanijemi i podanički se prepusti na raspolaganje graditelju, priča okrenu ka zaradi.

Kao i sve građevine do tada, i ovu Mujaga započe po projektu iz glave. Za dvije sedmice zaposliše se svi građevinski radnici Hercegovine. Na stotine konja, volova, mula i magaraca se nađoše na jednome mjestu, poput mravinjaka. U, samo Mujagi jasnom, metežu započela je izgradnja mosta na Luci. On se ne odmiče od gradilišta, nadzire.

—Stipe! —Mujaga jednom dozva predradnika i zapita: —Kako ti radi onaj škembo, onaj tamo?

—A, onaj, radi dobro —odgovori Stipe.

—Može li raditi za dvojicu? —dopita Mujaga.

—Može, može, radi za dvojicu.

—Kako jede? —nastavi Mujaga.

—Dobro, dobro i jede.

—Jede li više od dvojice?

—Pa, jede više od dvojice —saglasi se Stipe.

—Otpusti govna! —strogo naredi Mujaga Komadina, i pojasni: —Više pojede nego uradi.

Posao je napredovao preko svakog očekivanja. Za šest mjeseci skela bi gotova, ali i novac potrošen. Uskomešaše se radnici, dočuli da je Mujaga tražio ostatak novca, ali su ga u Beču odbili. Neće ni slati dok ne dobiju projekat. Uznemiri se i Mujaga, i poslije jedne neprospavane noći, posla telegram ministru finansija:

"Radovi stali. Stop. Šaljite novac. Stop. Projekat imam. Stop. Ko ne vjeruje kenjac je! Stop."

U to vrijeme su na Dvoru pravili velike planove za osvajanje Balkana, u njima je mostarski most, zaista, imao značajnu ulogu, pa se i car zanimao za radilište. Tim povodom se ministar finansija i nađe kod cara. Kaza da su u Mostaru obustavljeni radovi, zbog finansija, i da on ne može, po zakonu, slati novce dok ne dobije projekat.

—Pa, traži projekat. Neka ga pošalju —naredi car.

—Tražio sam, više puta —požali se ministar i stidljivo pokaza Mujaginu depešu. Car poduže osta nad papirom i riječima, kenjac je ko ne vjeruje za projekat. Zamisli se, prostrijeli ministrove oči, pa kaza:

—Ja vjerujem da ima projekat!

—I ja! —sa smješkom se saglasi ministar.

—Pa, zašto ne šalješ novac?

—Pa, eto, poslaću sutra.

U Mostaru se raspredalo o mogućem Mujaginom hapšenju, ali kad stiže novac, iznenađenju ne bi kraja. Mujaga Komadina može šta hoće, i car postati, izvrnu priča o njemu.

Bečki stratezi su most očekivali za dvije godine, ili koji mjesec više. Novine javiše da je probni konvoj preko mosta Mujage Komadine u Mostaru, prešao jedanaesti mjesec po početku gradnje. Začudiše se Bečlije, izvođaču dodijeliše najveća graditeljska i vojna odličja. Ime Mujage Komadine proču se po čitavoj carevini.

Konačno, i u Mostaru ga počeše uvažavati.

 

***

U Beču se pripremao ukaz o postavljenju Mujage Komadine za gradonačelnika Mostara. Prvi put se postavlja gradonačelnik. Mostarci su se ushićivali, a on, Mujaga, kao da se ništa posebno ne događa, kao i svih dana i godina prije, ustaje zorom, u pekari kupuje mlaku štrucu, stavlja je pod pazuho, doručkuje i ručava odlamanjem, uzgred, obilazeći građevine. Zna samo za rad i namicanje dobara.

Novine su objavile dan ustoličenja. U Mostar su stigle ugledne zemaljske zvanice i visoki bečki dostojanstvenik. Podne je. Čas je svečanog ustoličenja i ručka. Svi su na okupu osim budućeg gradonačelnika. Nije još stigao obići sve građevine, još dijeli prekore i upute. Uzvanici se u sali pogleduju i nadviruju kroz prozor. Iščekuju. Domaći su uznemireni i postiđeni, a gosti uvrijeđeni. Zgledavaju se ljuti i gladni.

Konačno, sa nedojedenom štrucom ispod miške, bahnu Mujaga Komadina. Nazva selam. Obazrije se. Ugleda dvije slobodne stolice. Sjede na bližu, ispod pazuha izvadi nedojedeni okrajak štruce i odloži pored pozlaćenog tanjira.

—Mujaga ručo!? —dobaci ćata, ali ga Mujaga ne ču, ili ne htjede da čuje.

Sjeo je na stolicu predviđenu za gradskog ćatu, opomenu ga bečki opunomoćenik:

—Sjednite na onu stolicu —kaza i pokaza rukom na čelnu stolicu ispod carske slike.

—Zašto baš na nju? —odbrusi Mujaga.

—Pa, red je, ispod Cara —zajedljivo će carski izaslanik.

—Šta je red? —zajedljivo će i Mujaga.

—Mjesto gradonačelnika je ispod slike cara —mirnije će visoki gost.

—A, ne, gospodine —mirnije će i Mujaga. —Mjesto cara je iznad gradonačelnikove glave —kaza, pa naredi ćati: —Premjesti cara, Franju, evo, evo ovdje, iznad mene.

—Ali, gospodine, čelo... —usprotivi se Bečlija.

—Čelo je, gospodine, gdje sjedi Mujaga Komadina! —odbrusi Mujaga i ostade pri svom.

 

***

Incident, kako slučaj oko ustoličenja nazvaše u Beču, na Dvoru prevrši mjeru. Mostarci se pridružiše ogovaranjima. Gradonačelnik je nastavio da radi i živi po svom. Zakurla golem poduhvat, gradnju najvećeg kupatila na Balkanu. Vidio u Beču slično, oduševilo ga, a on će i još veće, dva bazena sa toplom vodom, dvije saune, raskošan salon, baterije kabina sa tuševima... Ubrzo isprazni gradsku blagajnu, građani ga uzeše na zub, počeše i tužakati u Beč, pa otuda trže državni finansijski inspektor.

Danima Mujaga sluša nadmudrivanja gradskog računopolagača i inspektora, dosadiše mu, pa podviknu:

—Dosta! Šta zamaraš gospodina...

—Samo da završim, finansijsko... —usprotivi se računopolagač.

—Ne seri! —izdera se Mujaga, pa pouči: —Šta pametuješ, danima. Kaži gospodinu, iz Beča, tri stvari: Prvo, šta smo dužni dunjaluku. Drugo, šta je dunjaluk dužan nama. I treće, šta je na sonu. To je računopolagača da saopšti i pokaže, a svi drugi papiri su obično sranje...

Gradonačelnik je opravdao sve osim pogolemih troškova oko izgradnje kupatila, za koje nije imao ni odluku gradskog vijeća. Bi to povod da ogovaranja ižđikaju iznad Mujaginog ugleda. Krupan lopov, tvrdili su dobro obavješteni. Državnim novcem gradi veliku privatnu banju, potrošio sav gradski novac, i onaj što je krunom predviđen za sirotinju.

Napadani su i gradski vijećnici, te se oni dogovoriše da na prvom sastanku vijeća postave to pitanje i osude gradonačelnika. A kada dođe do dugo pripremanog sastanka, gradonačelnik će prvi načeti pitanje kupatila.

—Prićate po ćaršiji, olajavate, te Mujaga troši sirotinjske novce, te sebi pravi banu državnim parama, sebi, svoju banu, te Mujaga ovo, te Mujaga ono... Jes, pravim banu, pravim, pićka vam materina, napraviću banu svojim parama, imam ih, crknite, napraviću sebi banu...

—Polako Mujaga, šta si se nahorozio, šta i ko priča... —prvi koji ne otrpje bi Jova Šola.

—Ti prićaš, Jova, ti, baš ti olajavaš... —Mujaga na Jovu sruči srdžbu.

—Nisam, brte, ja... —poče se braniti Jova.

—Dobro, eto, nisi ti Jova, ali jes Ibrahim —Mujaga okrenu na prevrtljivca i svog najupornijeg ogovarača, koji je, kao kakva žena, stizao u sve sokake, da o Mujagi Komadini ispriča koju ružnu.

—Nisam, dina mi, niđe ni jedne ružne... —i Ibrahim požuri da se opravda.

—A, jesi li ti, efendija, Murate? —Mujaga ubode sljedećeg po redu.

—Ne dao Alah, a kako bih to ja... —i ovaj se napravi nevješt.

Proziva Mujaga jednog po jednog. Redom rekoše da nisu oni, neki slagaše i da prvi put čuju za takve prigovore, a još u naletu bijesa, Mujaga nastavi:

—Pa, dobro, niste vi, a onda ko je? —Užarenim očima, još jednom opali po svim obrazima, sačeka da svi izgovore po riječ nijekanja, pa nastavi smirenije:

—Pa, dobro, nije niko od vas. Pa, dobro, hoćemo li graditi tu banu?

—Hoćemo, hoćemo, jaštaćemo nego graditi...

Izglasaše jednoglasnu odluku, da se gradskim novcem gradi banja Mujage Komadine. Ubrzo se i izgradi, ali se na svečano otvaranje ne odazva mostarski živalj.

Spremio se Mujaga za veliku govoranciju. Ljut je. Popeo se na sto, postavljen ispred ulaznih vrata Banje, i izgovorio kratku besjedu:

—Mostarci! Evo vam bane. Kupaće gaće i dva fijorina u ruku, pa na kupanje u Banu. Ko nema to, gologuz u Neretvu. Ali, od danas, svi Mostarci moraju da se kupaju.

 

***

Koliko je Mujaga Komadina dovršavao zdanja, toliko je pridobivao zavidnika. Umorili ga. Darovao gradu najljepšu banju, i umjesto da su mu zahvalni, Mostarci ga ne vole. Ranije se lakše nosio sa zavidnicima, bili su osamljeni, znao je kome da uzvrati. Kome danas? Ne može svim žiteljima. Boli! Ovako ga je boljelo samo još jednom, prisjeća se, davno, kad je napravio prvu kuću evropskog tipa. Dopovezao ga se hodža Alajbeg. Optužio da je gradnja usilu islama. Uzjario je čaršiju protiv mladog graditelja. Tražio mu glavu u mutna vremena. Optužio da krstom zajahuje polumjesec. Bi mu došao glave da nije austro-ugarska smijenila tursku upravu. Ne mogaše oprostiti krvniku, hodži Alajbegu, poradiće i on njemu o glavi.

Austrijski vojnik ne zna za islam i džamije, pa od trideset i šest mostarskih minareta mislio da su industrijski dimnjaci. Industrijsko mjesto! Već prvog dana ga iznenadi i zaokupi zapomaganje čovjeka sa visokog "dimnjaka". Zaustavio se i sažaljivo posmatrao. Neobičan mu i način zapomaganja. Na to nabasa Mujaga Komadina i shvata da se vojnik iščuđava mujezinovom ukuisanju podneva. A kad se prisjeti da je na šerefetu hodža Alajbeg, poželje da mu naudi. Približi se tuđem vojniku, pa se i on poče glasno iščuđavati.

—Šta, onaj, radi na onoj visini? —upita vojnik.

—Kuka, vidiš kao i ja —odgovori prolaznik, Mujaga.

—A, zašto kuka? —zapitati će tuđi vojnik.

—Zašto?! Popeo se i ne može da siđe —ozbiljnim glasom objasni Mujaga.

—Otkad je gore?

—Ima tri dana.

—I stalno kuka? —sažaljivo će vojnik.

—Neprekidno, tri dana —potvrdi Mujaga.

Puščanim metkom vojnik skide kukavca, iz sažaljenja mu je prekratio muke, kasnije je objašnjavao na sudu, i pozivao na građanina prolaznika, kome je zaboravio fizionomiju.

 

***

Tako je mogao vratiti pojedincu, ali danas, poslije Banje, ovolikim zavidnicima, ne zna kako bi. Nastavi da gradi, nanovo se dokazuje, ali ne pomaže, vole ga manje za koliko vrijedi više. Može li se čovjek natovaren masovnom zavišću razbremeniti?, pita se Mujaga. Može i mora, mislenošću i radom. Odlučan je.

U povodu carskog rođendana, za svečanu dvorsku večeru, na spisku se nađe i ime Mujage Komadine, pa se tako obre u Beču. Prošetaće gradom, sam, da ukrade koji projekat, objasni pratnji i izgubi se u velegradu. U neko doba mu se pripiša. Okretao se tamo-amo, ne ugleda klozet, pa se prisloni uza jedan zid, odriješi šalvare i zapiša. Bahnu policajac i uhapsi ga. Mostarski gradonačelnik doživje neviđenu neprijatnost. Oslobodiće ga tek po intervenciji Dvora. Pozlaćene carske kočije su ga preuzele, ali ga nisu smirile.

Na mostarskoj željezničkoj stanici se okupilo građanstvo, da dočeka gradonačelnika, koji dolazi..., ravno iz Beča. Na opšte nenadanje, Mujaga ne pođe za govornicu, umiješa se u narod. Za ruku dograbi dvogodišnju djevojčicu i povede niz Ričine. Snebivajući se, masa okrenu za njima. Kad stigoše na Musalu djevojčica prošaputa:

—Ja ću piškiti.

Kao da je to i očekivao, Mujaga je zavede u park, skide joj gaćice i otpusti je. Dok je dijete piškilo, on je iz torbe vadio smotke papira. Dozva gradske službenike, povede do mokraćne mrlje, u ruke im ugura smotke i naredi:

—Ovdje napravite ćenifu. I gradsku česmu. Evo vam projekat.

Nakon što djetetu dade slatkiše, osobitom pažnjom odabirane u Beču, starac i dijete nastaviše šetnjom uokruživati grad. Na raskrsnici za skretanje na Stari most, dijete će opet:

—Piškiću!

—I ovdje ćenifu! I česmu! Isto kao i na Musali! —naredi gradonačelnik.

Djevojčica je piškila još tri puta, a na tim mjestima, do nekoliko mjeseci, niklo je pet veleugodnih zdanja —ćenifa, kojim će se Mostarci, poput spomenika, desetljećima ponositi, i Mujagi Komadini dobro nazivati. Ovim klozetima, potrebnim jednako i velikim i malim glavama, Mujaga Komadina konačno i nepovratno pridobi naklonost i svih Mostaraca.

 

***

Mujaga Komadina je postao neprikosnoven otac grada, čaršija se ponosi njim ali se njemu i obraća za pomoć. On pomaže koliko hoće i može, a nesporazume izglađuje duhovito.

Četiri vojnika se obratila molbom muftiji, da im produži po dva dana dopusta, da u svojim domovima proslave Bajram. Muftija je produženje odobrio, ali je o tome zaboravio da obavijesti nadležnu komandu. Ni krive ni dužne, četvoricu mostarskih vojnika pozva vojni sud. Očevi im se nađoše kod gradonačelnika, Mujage Komadine. On ih primi toplo i umiri:

—Dobro! —škrto će Mujaga, zamisli se, pa nastavi: —Sinove vodite kućama, a šesti dan da ste ih poslali u jedinice.

Istoga dana mostarski gradonačelnik objelodani epidemiju tifusa i zabrani ulazak i izlazak iz grada. A do pet dana izdade novu naredbu, po njoj je epidemija tifusa prošla. Po jedan plakat posla zadocnjelim vojnicima, da ponesu u svoje kasarne.

 

***

Drugom prilikom, kada ono na Mostar pade snijeg koji je rušio kuće, gradonačelnik Mujaga Komadina se obrati vojnoj upravi, sa molbom da vojska pomogne skidanje snijega sa krovova. Iz straha da momci ne nazebu, kako je objasnio komandant, vojska neće pomagati akciju.

Mujaga Komadina se zabrinu, jer samo vojska može spasiti katastrofu grada. Uputi se do komandanta i dade garanciju:

"Ni jedan vojnik se neće nahladiti. Odgovornost preuzimam ja. Imam ja za to lijek".

Po Mostaru, strogom naredbom, pokupi sve suhe smokve, pa ih podijeli vojnicima koji će čistiti snijeg. "Ko pojede šaku suhih smokava, ne može se nahladiti", objasnio im je.

I, zaista, vojnici su sa svih krovova uklonili snijeg, a ni jedan nije nazebao.

 

***

Dobročinitelj, Mujaga Komadina, nije mogao uvijek pomoći, često se žalostio zbog toga, ali i ljutio na neke nezadovoljnike, one što svaki dan traže nešto. Presretali su ga na ulici i molili. Njih se, a da ih ne povrijedi, oslobađao ovako.

Kako je i inače, Mujaga, svaki dan i u svako vrijeme, pod pazuhom nosio štrucu, u trenu primicanja uličnog molioca, on bi zalomio zalogaj hljeba, ubacio ga u usta, pa u prolazu promrmljao:

"Ne mogu govoriti punih usta".

 

***

Odnio je sve bitke, i one sa monarhijom, koja je sve bliža pohodu ka Crnom moru. Ona na svaki način nastoji udovoljiti Bošnjacima, čak će im podariti i dolazak cara. Car će posjetom udostojiti i Mujagin Mostar.

Poznati germanofili i uvaženi mostarski profesori napisaše pozdravni govor, koji će gradonačelnik naučiti naizust, i na svečanom dočeku kazati kao domaćinsku besjedu.

Mučio se Mujaga sa stranicom krasnopisa, koju su mu profesori čitali po tri puta na dan, ali je u glavi ostajalo malo od tih čudesnih riječi. Dva mjeseca se rvao. Lakše bi sagradio još jedan Mostar, nego naučio sve to, žalio se prijateljima. Primicala se besjeda a on postajao sve nespokojniji. Prevrši dolaskom dvorskog policajca, koji je tu da unaprijed osigura visočanstvo od kakvih izroda. Grubo nastupi, pa ga Mujaga zamrzi od prve, ali morade s njim u obilazak grada, da zajednički uoče sva moguća opasna mjesta. Krenuše fijakerom.

—Za Mostar je ovo prevelika vijećnica —kaza nezvan gost i upita: —Ko vam je ovo napravio i za koliko vremena?

—Ja! —požuri da se pohvali graditelj, i doda —za osam godina.

—Toliko dugo —začudi se Bečlija i doda —mi bi to, u Beču, za četiri godine.

Kad stigoše do mosta Mujage Komadine, gradonačelnikovoga ponosa, saputnik se opet začudi, kaza:

—I ovakav most imate!? Za koliko njega napraviste?

—Ja ga napravih, za jedanaest mjeseci. Moj je i projekat —ushićeno će Mujaga.

—A mi bi to, u Beču, za pet mjeseci —posprdno i hladno će evropejski policajac.

Do suza je povrijeđen graditelj, ujeo ga bečki kicoš i špijun, pa poželje da zaustavi fijaker i izbaci ga na ulicu, ali se ne usudi, ipak, u pitanju je velika zvijerka, kasnije se žalio prijateljima.

Uklipio Mujaga i ne progovara ni jedne. Ne popusti ni pred sljedećim uvredama. Jednu ne otrpje.

Pred velelepnom zgradom gimnazije, zaista, gost se iskreno zadivi. Kaza:

—Ne bih vjerovao da na Balkanu postoji ovakvo što. Kad je pravljena?

—Ne znam, dina mi —ozbiljnim glasom će Mujaga i nastavi —ne znam, ali, jutros, kad sam prolazio na posao, još nije bilo temelja. —Kaza pa pogledom ošinu saputnika, koji će domalo postati poslušan, pa i zadatak osiguranja obaviti po gradonačelnikovim savjetima.

Na svečano ukrašenoj željezničkoj stanici okupio se neviđen svijet, na binu se penju gradonačelnik i car, a narod plješće i propinje na prste. Mujaga Komadina ih ne vidi, ni pratnju, domalo ni cara, zabavio se stranicom krasnopisne besjede, preslišava se, priprema da izgovori što tečnije. Nasta tajac, uobičajen pred besjedu, tada iskorači gradonačelnik i u času pobrka red zadatih riječi. Ispreplele se čudesne riječi, pobrkao početak. Zaboravio besjedu. Muči se prisjećanjima. Muči. Zaboravio. Dječačkim izrazom lica podiže pogled do carske krune, pa otpoče krupnim glasom:

—Care, Franjo! Jebeš mi mater, ako mi nije milo što si došao u Mostar. Dobro nam došao!

 

***

Baš ovu sliku i riječi gradonačelnika Mujage Komadine, Mostarci će godinama pamtiti i prepričavati.

Ona je danas posebno prisutna. Lebdi povrh posmrtne povorke. Nepregledne. Brojnošću se može porediti samo sa onom iz dočeka carske krune.

 

Pogledi preko povorke, na bilo koju stranu grada, zaustavljaju se na stamenim Mujaginim građevinama. One su se izdigišile, one tako odaju dužnu poštu svom stvoritelju.

GRETA I ENO

Jesenja tmurnoća je pritisla mostarske sokake. Školsko je doba, ulice su pune mladeži, ali nema uobičajenog smijeha, žamora i prodornih riječi. Dopuhala je tužna vijest, čaršija se prilagođava promjeni.

Istovremeno u beogradskom studentskom gradu osviću neobične, zidne, novine, u njima se iz časa u čas dopisuju svježe vijesti. Na vrhu su krupna slova: ZDRAVSTVENO STANJE GOSPOĐE HABIBE. Oko novina je metež.

U ekstra luksuznoj sobi VMA, najveće balkanske medicinske institucije, sa posebnom pažnjom ljekari bdiju iznad bolesne starice. Posebnost je svakodnevna posjeta bolesnici uvaženog ljekara, generala i akademika Isidora Pape. Izgledom, manirima i riječima bolesnica ne odaje utisak osobe koja može da zavrijedi prisutnu pažnju. Dvaput dnevno je posjećuju i po desetak svečano odjevenih mladih ljudi, svako sa buketom u ruci, istančanim ukusom, biranog cvijeća. Popričaju sa bolesnicom, razastru gomile smijehova i odu.

—Ko ste vi, gospođo, pa vas ovoliko paze? —ne otrpje glavna sestra, da do koji dan ne razgoliti znatiželju.

—Ja sam majka predsjednika opštine iz Mostara —ponosno odgovori bolesnica.

—Jest mi, vala, i Mostar neki grad! On i njegov predsjednik...! —nipodaštavno promrmlja sestra.

—Jeblo ti pašče mater! I tebi i onome ko te ovdje zaposlio. Ovdje bi morale da rade kulturne i obrazovane sestre. A vidi tebe, sto oka, mora da te ćaća pravio u svinjcu. —iz do maloprije mirne i ćutljive bolesnice krenu bujica riječi, koju više neće zaustaviti niko. Čak ni general Papo.

 

Tako je počeo odlazak Habibe iz života, neobično kao i dolazak.

U potrazi za golom korom hljeba, djevojčica je dopala služavke. Kad se najede, umi i obuče u čiste haljine, Mostar dobi najzgodniju djevojku. Dočula da liči na čuvenu glumicu, Gretu Garbo. Poći će u kino, prvi put, da vidi to lice.

Liči na nju, uvjeri se, pa je poče oponašati, frizurom, gestovima i odjevanjem. Doraste do kopije ljepše od originala, saglasi se i ona i čaršija.

Nazvaše je Greta.

Muška požuda ižđika, cijena joj poraste do neba. Prvi ne izdrža iskušenju gazda kojemu je služila. Ubrzo završi u raskošnoj javnoj kući. Skupoj. Postade miljenica o kojoj se na daleko zna. Sretno se spojila ženska ljepota i dar milovanja, ljubavnici su objašnjavali visoku vrijednost mlade miljenice. Ovladavši zanatom, izuzetno zdrava i nježno jaka, umilostila je i smirila velik broj muških naboja.

Na pragu trošnosti izbi Drugi svjetski rat. Italijanski ljubavnici su okupirali Mostar zbog Grete, šalili su se okupatorski mladići. Brzo je učila jezik i pjesme italijanskih, a kasnije i njemačkih posjetilaca javne kuće.

Kao što ratom niko ništa nije zaradio, tako i Greta iz njega iziđe gologuza, bez igdje išta, ako se ne računa dijete, sin Eno, debeljuco mlitavih očiju.

Boljševici zatekoše Gretu u oronulom stanju. Odbaciše je u depo islužene robe. Povrijedili je i ujeli za srce, do kraja života im to neće oprostiti. Seljaci sljegli iz šume i prigrabrili vlast, rugala im se, a oni je hapsili zbog tih riječi. Umjesto seljacima poče ih nazivati Šveđanima, a pošto su se i domoroci osjećali ugroženim od došla, čaršija prihvati Gretin bunt, pa i ime —Šveđani.

Nestalo je sjaja u očima bivše miljenice, i ostalog što joj je značilo životnu ugodnost, pa se sva posveti djetetu. Gologuza ga je kupala do punoljetnosti. Držala ga je uzorno čistim i odjevenim. Ponosila se njim, kicošila ga, ali po modi svoje mladosti, ali ga, nesvjesno, i izvrgavala čaršijskim pogrdama..

Ne mogavši naročito pomoći izgledu već izboranoga tijela, zarobljenica ljepote, gospođa Habiba je mirisala čistotom tijela i odjeće, opet doprinosila ljepoti grada, kako je objašnjavala svoj čistunluk. Pri susretu sa kojom zapuštenom ženom, ne daj bože, još i prljavog rublja, presrela bi je i žestoko naružila:

—Sramotiš Mostar, a vidi kako je on lijep i umiven. Pekso jedna. Svako jutro peremo ulice, a ti, pogledaj se, kao za tvorom, za tobom smrdi trag, zasmrđuješ grad. Da više nisi kročila na ulicu neuredna i prljava.

Bez stana i zaposlenja je, kao i ostali građani koji nisu radili za revoluciju. Vodeći Enu za ruku, Habiba poče obilaziti kuće, da što pomogne, zaradi i preživi. Posla je premalo, zbog toga okrivljuje ljude i predmete. Na ulicu istresa psovke, galame, prijetnje i drame. U početku su se građani na to zgražavali, ali se vremenom i privikli, i sami postajali učesnici. Na ulicama se rodila svojevrsna otvorena pozornica, koja će postati nezaobilazni dio grada. Ime Greta napadno odbacuje, jer je u vezi sa kurvom, a neće da je to bila, zbog Ene, i žestoko se ljuti kad je ko nazove tim imenom. A uporno je nazivaju, njoj uprkos.

—Ja sam gospođa Habiba! —uzvraćala bi kričavo.

Prvi čin drama je isti. Čvrsto držeći Enu za ruku, svako jutro, izlazi iz podstanarske sobice na ulicu, i započinje dijalog sa prozorima i sokacima, znajući da iza njih izviruju dokone žene, ona ih naziva mahaluše.

—Šveđani, majku vam jebem, prestali travom trati guzicu, pa mislite da ste postali građani. Koze vam i ovce, a ne načelništva, predsjedništva, policiju i komitete, pa da jebete nas, rođene građane.

—Greta! Greta! Greta!

Samo je pitanje vremena kad će i ko će to da izvikne. Što kasnije to gore po prolaznike, jer vremenom akumulira psovke, što duže to veći arsenal, koji mitraljeskom brzinom sasipa. Najgore je najbližem prolazniku, ako već nije uočila izvikivača, uslijedi oganj nebeski, a njega ne može ponijeti niko, mora se braniti i uzvraćati, a njoj to i treba kao povod za rat, koji traje dok ne lipsa napadnuti prolaznik, ulica, okupljena gomila ili ona sama. Ako je lipsala ona, što se desi veoma rijetko, znak je da je naletjela na pravog skorojevića, Šveđanina, koji je odmah pao u vatru, takvi sve mogu otrpjeti osim da mu se kaže da je seljak. Zaplet dovodi do gurkanja, a iza toga i rasplet.

Za ruku hvata Enu, koji se u vrijeme svađe smješkao i po koji put ponovio Gretinu rečenicu: "Jesi, Šveđanin si." Sa djetetom izmigolji na kraj gomile, odmakne koji korak, pa požuri sa udaljavanjem i govorenjem:

—Kako vas nije sramota govoriti prostačke riječi pred ovim kulturnim djetetom? Vidiš, sine Eno, kakvi su Šveđani, prostaci, isti kao i oni u komitetima. Budi svakakav samo nemoj kao oni. Ti si kulturan... Ti si lijep, i moraš uvijek biti lijep, jer ti si dio mostarskih čistota..

Kad bi vakat za školu, Enu dopade "posebna", pa ga je Greta, držeći čvrsto za ruku, vodila do školskih vrata i sačekivala u povratku. Mostarska djeca su mogla da zaborave svoje rasporede časova, ali su Enin pamtili. Sačekivali su Gretu i Enu i pratili ih u koloni. Povremeno dobacuju, tek toliko da Greta ne ostane bez povoda za dramu.

Eno je izuzetno redovan u dolasku u školi. Nakon velikog odmora napušta nastavu.

Za vrijeme velikog odmora đacima se dijele besplatni sendviči, kifla sa premazom, pa se oko korpi stvara gužva, posebna atmosfera, koja na djecu ostavlja utisak. Tu se događaju i tuče, i plač, i šale i izvikivanja..., i sve to dobi jedinstveno ime —kifle. Iza kifla nema te sile koja bi Enu ustavila u školskoj zgradi.

 

***

Jednom prilikom Eni uduljio čas, nikad dočekati kifle, a učiteljica zapričala dosadno. Eno je ne sluša, ne zna ni o čemu priča. Zanesena u predavanje, učiteljica se prisjeti da bi u nastavu trebalo uključiti i đake, pa započe pitanjem:

—Ko zna ime pisca...?

Eno prvi podiže ruku. Začudi se učiteljica i obradova. —Hvala bogu kad sam i ovo dočekala, Eno zna. digao ruku!? E, hajde, moj lijepi Eno. Kaži.

—Kad će kifle? —bubnu Eno nakon što je lijeno ustao.

—Bezobrazniče! Samo ti je žderanje u glavi..! —presvrnu učiteljica, nastavi još žešće: —Tebi fali daska u glavi.

—Jebla mater, Šveđanko, tebi fali pilana daske —ne jedeći se mnogo, uzvrati Eno.

—Marš napolje, bezobrazniče jedan! I ne dolazi u školu bez roditelja... —izderači se učiteljica, sjuri do Ene, dograbi ga i izgura u hodnik.

Pri pomisli da bi mogao ostati bez kifle, raspali se dječačić i sjuri niz stepenice i ulicu. Domalo je on požurivao i vukao Gretu, a i ona, udvostručila korake, i jezik. Tako da se ponaša sa njenim, kulturnim, djetetom..., usput je objašnjavala sve većoj pratnji. I tako sve do učionice:

—Gdje je, ta, Šveđanka, majku joj nekulturnu, da joj ja pokažem kako treba da se ophodi sa kulturnim djetetom...! —odjekivalo je hodnicima.

Učiteljica se dosjeti povodu meteža i galame u hodniku. Pođe prema vratima, ali ih Greta otvori prije. Osvrnu se na djecu, koja su je dopratila sa ulice, da broj riječi prilagodi njihovom broju, poče:

—A tu si, Šveđanko! Tu! Prostakušo! Ti učiteljica u gradu!? Na selo ću ja tebe...!

—Polako, drugarice, polako, smirite se, drugarice...! —zapomaga neiskusna mladost, koja bi da raspravi van učionice.

—Ko ti je drugarica? Nisam ja s tobom čuvala ovce pa da smo drugarice. Ja sam gospođa, toliko bi bar trebalo da znaš...

—Pa, dobro, gospođo, dobro. Smirite se. Znate, ipak, pred ovoliko djece. Znate, iznervirao me, rekao da mi fali pilana daske.

—Neka ti je rekao. Neka. I nije ti dosta rekao. Tebi, učiteljice, takva si, fali sva daska bosanske drvne industrije...

—Smirite se, gospođo, molim vas...!

—Eno, sine, hajdemo od ove prostakuše. Nećeš, ti, više dolaziti u ovu školu, pa da te kvare Šveđanke. Naći ću ja tebi kulturnu učiteljicu...

—Neću ići! —pobuni se Eno.

—Polazi, moje lijepo i kulturno dijete.

—A kifle!? —zapomaga Eno.

Kifle, prisjeti se i Greta, pa put učiteljice isuka jezičinu.

Nasreću, ubrzo stigoše kifle, pa se Greta i Eno, okruženi brojnom pratnjom, nađoše na dvorištu. Tu će, da vide i čuju i djeca ostalih razreda, napričati, sve dok ne počne popuštati malter školske zgrade, a onda će, uz veliku pratnju, nastaviti ulicama. Kad se njenih riječi nasite i mostarski dućani, uputiti će se u podstanarsku tjeskobu.

 

***

U povodu poremećaja međunarodnih odnosa i pokušaja narušavanja unutrašnjeg bratstva i jedinstva, kako su govorili drugovi odozgo, u Mostaru je upriličen golem skup, miting, na kome je govorio drug visokog državnog ugleda, a narod, uz svaki izdah govornika, aplaudirao i izvikivao:

"Bratstvo i jedinstvo." Greti je drago da izvikuje, a danas to i traže, na svome je, pa je najgrlatija.

Oko nje, kao i uvijek, okupili su se oni što bi da trehaju. Greta je u visokim drvenim nanulama, pođoše od njih. U trenu kad ona grlato usklikne bratstvu i jedinstvu, oni joj nagaze golu nogu o oštar brid nanule. Na jeziv bol Greta uzvraća psovkom: "Jebo vam vlah mater".

Najednom se iznad utihlog mitinga počeše oriti Gretina izvikivanja:

"Bratstvo i jedinstvo, jebo vam vlah mater..."

Prihvaća i Eno, protegne se da nadvisi, pa kad se umire svi, zakliktaju njih dvoje:

"Bratstvo i jedinstvo, jebo vam vlah mater". Oni pored Grete su našli zabavu, podržavaju Gretu i Enu, nagazuju nanulu i razjaruju. Potraja dok se ne pojavi zaduženi "patriota", koji dozva narodnu miliciju. Nasta uobičajena Gretina drama, mitingaši govorniku okreću leđa da bi Gretu ispratili u zatvor.

***

Zbog stambene izgradnje ruši se kuća u kojoj je Greta podstanarka. Dobiva nužni smještaj u selu Rodoč.

—Malo je Šveđanima što su zavladali gradom, evo, nas, ugledne i rođene građane i iseljavaju... Seljaci ne umiju ni prepoznati ljepote grada, a kamo li da ih uvećaju. Ruše kuće ljepotice da bi gradili betonske sanduke. Male im ove kuće, hvale visinu novih, ponose se rugobom... —nabraja Greta po sokacima, zarađuje nove zatvorske dane.

Greta se žali na sve strane, obilazi nadležne i nenadležne gradske institucije. Svako jutro je u drugoj, a započne sa kancelarijom predsjednika gradskog odbora, borca iz Popova polja, kojega je posebno optuživala, kao vođu Šveđana. Raspojasana, vukući Enu za ruku, nevolju je objašnjavala usputnim ranoranilačkim radnicima. Dosta im i sebe, a ona bi se tako rado objašnjavala, objeručke prihvata i mala dobacivanja.

—Gdje si poranila, gospođo Habiba? —svako jutro će upitati neko.

—A, evo, sinko, idem kod predsjednika, na kafu. Svako jutro me pričeka, da je popijemo, zajedno.

Jednoga dana trehaši nagovoriće Gretu da pođe u Sarajevo, u vrh, da odozgo narede povratak Građanke u grad.

S Enom dogura do predsjednika republičke skupštine, druga Vlada Šegrta. Vratila se sa novim pričama, iz prestolnice. Vidjela vladu i partiju, sada zna sve. Nova zabava. Čim osvanu prvo jutro, krenu u vrh mostarske vlasti.

—Bila sam u vrhu —kaza čim stiže do predsjednika gradskog odbora, pa spustivši glas naredi: —Naruči nam po kafu, a Eni, on je kulturno dijete, sok. —Nastavi: —Bila sam kod glavnoga u Sarajevu. Rekao mi je da mi, odmah, daš stan...

—A kod koga ste bili? —upita predsjednik, nakon što posjedaše.

—U glavnoga. U onoga što vedri i oblači...

—U kojega? —uporan je predsjednik.

—Ama, u onog, onog, onog... Ne mogu da se sjetim, pasjeg imena... —napreže se Greta, ali ne može da se prisjeti. Okrenu se prema Eni. —Sine, Eno, u koga smo, ono, juče, bili? U Sarajevu. Kako mu ono bi ime?

—Okle ću to, bona, ja znati? —hladno će Eno.

—Prisjeti se, sine, Eno, prisjeti.

—Ne mogu.

—Kako ne možeš, sine Eno, prisjeti se, znaš ti, samo da se sjetiš. Ti si bistro i kulturno dijete, znaš, prisjeti se. Znaš, sine, on je narodni heroj, pjeva se u narodnim pjesmama, prisjeti se —majčinom dobrotom je pomagala Greta. —Znaš, ti, znaš, prisjeti se...

—Aha, aha, znam! —nenadno i razdragano će Eno. —Znam, pjeva se u narodnim pjesmama, pa to je, bona, pa to je, Stari Vujadin.

—Ne znate ni u koga ste bili, pa kako da vam vjerujem —kaza predsjednik i još jednom uspješno odloži Gretu i Enu za sljedeći dan. —Idite vi lijepo kući, pa kad se prisjetite, onda dođite —posavjetova ih.

Nikad ovoliko ljuta, hodi ulicama uzduž i poprijeko, ujeda sve što stigne i sretne, a kada se koliko-toliko smiri, okupi grupu građana i izreče kletvu koja će je nadživjeti:

—Da hoće, bogdo, puknuti brana u Jablanici, da popliva Mostar. Seljaci sljegli sa brda, ne znaju plivati, podavili bi se, pa bi opet ostali samo mi, građani, Mostarci. I svi imali stanove, i Mostar opet postao lijep i čist. Opet Mostar bio Mostaraca.

 

***

U Zaliku građani nađoše jedan stan za Gretu. Domalo će se naselje po njoj i nazvati —Gretenburg. Visoka zgrada, a komšija se ne može birati, pa Gretu opet okružili Šveđani. Jedna, tek pristigla sa sela, komšijski se požali Greti, visoko joj na šestom spratu.

—Šta ti fali?! Taman ti ugodno. Možeš da gledaš selo i u njemu stado koza, koje kmeče za tobom.

Mostar ima nekoliko televizora. Svako hoće da vidi to čudo tehnike. Ima ga i Gretin komšija, sa prizemlja. Bi mu na štetu kućnog mira, stalno komšije na sijelu, ostaju do kraja programa, žalio se prijateljima. Da se našale s njim, trehaši kazaše Greti da je televizor zajednički, stanara zgrade. Svaki dan, od prve do posljednje emisije, Greta će presjedjeti njegovom stanu. Premorila ga.

—Gospođo Habiba —jedne večeri, komšija i imalac televizora, poče okolišajući —nije dobro za oči, naročito mladom Eni da svako veče gleda televiziju do kraja programa.

—Ti svoj posao, ja ću svoj! —presiječe ga ona i nastavi —Opominji svoju ženu. Ona baca smeće kroz prozor i na stubište, blati ljepotu gradskog sjaja. Prostakuša, smeta joj miris parkovskog zelenila.

—Znam, ali, ostaješ do kasno, svako veče, ne daš mi da spavam, a rano moram...

—Prestani, prostačino! Vidiš da gledam emisiju, zanimljivu, ozbiljnu muziku. Šveđanin, šta ti znaš o muzici, naravno, tebi bi trebalo zabraniti da gledaš televiziju...

—Kome, ti, to?! —povrijedi se domaćin.

—Tebi! Zabraniću ti da gledaš televiziju. Prebaciću televizor iz tvog stana, u svoj.

—Ama, ti, televizor...?

—Uzeti ću ga i prenijeti, hoću. Hajde, Eno, da prenesemo televizor... —kaza i krenu da dograbljuje televizor.

 

***

Greta je posvećivala dužnu pažnju odgoju i obrazovanju djeteta, zbog toga ga je toliko i držala uz televizor, odabirala obrazovne radio emisije, kupovala dječije novine, i naglas ih čitala ona, jer on sam to ne bi. Do filma je naročito držala. Gledala je svaki koji je igrao u Mostaru. Dječaka je sjedala uz platno, da bolje vidi i čuje, a ona u ložu. Nije dozvoljavala da gleda golišave scene, tu je bila stroga, naredila mu je da u tim situacijama okrene glavu od platna, i gleda u lože.

—Eno, sine, okreni se! Sad će ljubavna scena! Nije to za kulturno dijete! Eno, sine, okreni se... —salom je odjekivao glas brižne majke.

Mladi gledaoci, vremenom, bilo ili ne bilo Ene u kinu, u toku erotskih scena, u glas su izvikivali:

—Eno, sine, sine Eno, okreni se...

Kad se Mostarac nađe osamljen u nekom gradu, u nadi da će susresti slučajnog sugrađanina, pođe u tamošnje kino, sačeka slobodniju scenu, da bi otegnuto uzviknuo:

—Eno, sine, Eno!

—Okreni se, sine, Eno... —odmah uslijedi odgovor, ako tu ima makar jedan Mostarac.

—Eno, nije za kulturno dijete... —javlja se i drugi, treći...

—Raja, nađimo se na izlazu... —uslijedi dogovor.

 

***

Prije rata Gretu su hapsili sa komunistima, za vrijeme rata sa komunistima, poslije rata sa komunistima-ibeovcima, pa je poznavala sav revolucionarni gradski kadar. I on nju. Jedan od njih, Džemal Bijedić, u svojstvu predsjednika jugoslovenske vlade, obilazeći mostarski zatvor, u njemu zateče Gretu, nasmija se, rukova pa upita:

—Kako ste, gospođo Habiba?

—Dobro, a ti, moj dobri predsjedniče? Kako te paze, gore, u Beogradu?

—Dobro, dobro me paze. Ko bi vjerovao, gospođo Habiba, da ću vas zateći ovdje.

—Suđeno nam je, druže Džema. Nas dvoje se i možemo sresti samo u zatvoru —šeretski će Greta, pa doda: —Naredi, ovim Šveđanima, neka me puste iz zatvora. Odmah! I još nešto, naredi da ovaj zatvor osvježe novom fasadom. Kvari ljepotu, moga i tvoga, Mostara.

—Hoću, gospođo Habiba, hoću... —uz osmjeh, prihvati predsjednik jugoslovenske vlade drug Džemal Bjedić.

Greta se do nekoliko minuta nađe na slobodi, a do nekoliko dana i sive zidove uokviriše skele. Kasnija bjelina ogromnih zidova je zaista uveselila ulicu, Gretinom zaslugom, govorilo se po gradu.

Poslije jedne "istorijske" plenarne sjednice, gore, u Beogradu, po Mostaru počeše da hapse direktore. Narodu drago, zabavlja se čaršija, i to dočekala. I Greta je vesela. Tih dana je put nanese pored zatvora. Jedva se provlačila raskopanom ulicom, jedila se, pa kad dođe do radnika, po njima osu paljbu.

—Šta ste ovo uradili, sram vas i stid bilo. Građanima ne date ni da prolaze. Smeta vam ljepota grada, ugodnije se osjećate na selu, pa orete gradski asfalt.

—Gospođo Habiba, kopamo kanale —pravdao se predradnik.

—Baš sada? —naruži Habiba.

—Sada, počinje zima. U zatvor uvodimo parno grijanje.

—Pa da! Počeli direktori ići u zatvor, ne mogu bez grijanja, da im guzice ne nazebu... Ali, neka se oni useljavaju, tu, neka, Mostar će biti čistiji bez njih.

 

***

Greta je ostarila, Eno opunoljetio, ali nije za kakva posla, sve se teže prehranjuju. Zabrinuta je i razmišlja kako da preživi. Neće da traži socijalnu pomoć, neće da tereti budžet namijenjen za čistoću i ljepotu ulica, objašnjavala je čaršiji žaleći se na neimaštinu. I opet se snašla.

U sali hotela "Ruža" obavljaju se sva gradska vjenčavanja. Na svako će Greta i Eno. To je njeno otkriće za preživljavanje. Odmah po zaključenju braka, njih dvoje će mladencima uručivati buket cvijeća. Oni uvijek prvi. Izljubiti će mladence. Biranim riječima će Greta da čestita sretan brak, glasno, da je čuju i najudaljeniji:

—Sretan vam brak, moja dječice. Da vam Bog da zdravlja, ljubavi i zdravog muškog poroda... Ostanite uvijek lijepi kao danas, uljepšavajte Mostar.

Vremenom će Greta i Eno postati sastavni dio ceremonijala vjenčanja, koliko i kumovi, matičari... Kum i mladoženja daruju Gretu, novčano, svi isto, u skladu sa inflacijom.

Dok nevjesta dovršava predvjenčanu toaletu, mladoženja izdvaja poznatu sumu novca i odlaže u džep, "za Gretu i Enu". U mostarskom žargonu, kad se pita za bračno stanje, pita se da li je bio "kod Grete i Ene". Na svim vjenčanim fotografijama su oni. Navikli, i bez njih ne mogu. Ipak, dogodi se, uglavnom iz grupe Šveđana, mladenci se ne izljube sa Gretom i Enom. Ne daruju. Uslijede pogrde:

—Šveđani, kopilad, vidi kako si grdan, vidi nje, vidi joj labrnje... —raspuca se Greta, a i Eno po koju ponovi. Za kraj je ostavljala obaveznu kletvu:

—Dabogda ostali bez poroda!

I, zaista, prepričava se, koga je Greta proklela, ispunilo se, ostajao je bez poroda. Zbog toga su mladenci požurivali da Greti daju Gretino, da čim prije dobiju blagoslov.

 

***

Ovih dana se mladenci vrpolje, iščekuju Gretu i Enu. Napipavaju izdvojene novčanice, nadaju pojavi dva draga lica, nije valjda nesreća da se baš njima to dogodi... Tužni. Razmišljaju o porodu.

 

U Beogradu studenti svježim cvijećem uljuđuju najluksuzniju bolničku sobu, a u Mostaru, istovremeno, grobari kopaju raku.

 

Na italijanskoj granici je pronađen Eno, iznakažen i usmrćen.

 

Mladenci još hodaju po čaršiji, nadaju se...

 

Pored svježe humke talasa se još ne zasađen srebrenast bor, po posljednjoj volji gospođe Habibe; da vitkoćom i svjetlošću uljepšava grad, i da svjedoči njenu ljepotu.

NEDA I JURE

Ljudi koji nadžive smrt postigli su to svojim životnim djelom, slikom, česmom, romanom, državom..., djelom po kome se pamte. Neda i Jure, kojih desetinama godina nema među živima, svakodnevno se spominju, a djela nemaju. Ili ga ne vidimo!? "Eto vas kao Neda i Jure". Rečenica je kojom se pamćenje prenosi, a izgovara se ljudima koji se zdušno druže, naročito uspjelim bračnim parovima..

Makoliko velik, osamljen čovjek je mal. Tako su oni tumačili svijet i opravdavali svoju pojavu.

Šezdesetogodišnji Jure, starolikiji od svojih godina, nizak i poguren, mršav i neizgledan, izrazom lica je nudio dobrodušnost, pomirljivost, savršenstvo mirnoće duha i vaskoliku bezbrižnost. Činio je po volji drugih, naročito po volji supruge Nede. Kad je ona raspoložena i tiha, ponašao se kao da je postigao sve ovozemaljske ciljeve. Blaženo.

Pedesetogodišnja Neda je muževljeva suprotnost, visoka i debela, zločeste naravi i britkog pogleda, stalno je u pokretu i jalovim poslovima. Bez prijatelja je, a i kad stekne kojeg, kao da čini sve da ga izgubi. Ipak, Jure dobrotom više naplijeni ljudi nego ih Neda uspije da rasturi. Te suprotnosti su ih sastavile i održale u čvrstom braku. Nerazdvojni su, iz kuće ne izlaze jedno bez drugog. Nikad, jer, po njima, osamljen čovjek je nikakav čovjek.

Pet-šest koraka ispred Jure, gorostasna Neda grabi krupnim koracima po mostarskim pločnicima, mrkoćudno, tek se povremeno oglasi, mrmorom ili oštrim glasom da naruži Juru. Ona žurno i bahato, a Jure tiho, sitnim koracima trčkara za njom, smiješi se, i biranim riječima brani od njenih uvreda. Krivac je zato što zaostaje za njom, sa razlogom ga grdi, on prihvata prijekor, dodatno ubrzava koračiće, hoće da joj čini po volji, ali kad mu to ponekad i pođe za rukom, ubrza i ona, odmakne više i potvori opravdanje za svoj bijes i nove pogrde. One uslijede po naglom zaustavljanju, izgovara ih glasno i prijeteći, jer hoće da tome svjedoče prolaznici. Iskuljava bujicu pogrda koje Jure u strogo mirnom stavu pomno sluša i proživljava. Zaustavljanje i grđenje ponavljaju se svakih dvije-tri stotine koraka, tako da prisutnost Nede i Jure na mostarskim ulicama ne može proći nezamijećeno. Prolaznicima to zaokuplja pažnju, poneki ustaju u odbranu Jure, neki zbog šale, a neki zbog zbilje, to upetljavanje Nedu dodatno raspaljuje, a na Jurino lice dograđuje bezazlenu začuđenost.

Na kraju pješačenja, gotovo redovno, Neda i Jure završavaju tamo gdje ima pića. Ona za gostioničarskim stolom, uz čašu rakije, a on koji korak od nje, stoji ili čuči. Prati joj pokret i mig, bezazleno, uvijek spreman da postupi po njenoj zapovijesti. Zatečeni gosti ih pogleduju, a njih dvoje tome kao ne pridaju pažnju, a nesretni su ako tih pogleda nema. Iz dana u dan se ponavljaju ophođenja:

—Nedo! Zašto Juri ne daš da sjedne?

—Plati mu rakiju, pa će sjesti —svaki put isti je Nedin odgovor. I jedino tada se na njenom licu može naslutiti pomirljiv stav, koji potraje koliko i donošenje počašćene rakije. Tada dolazi do preobražaja izraza i govora, svaki put otpočne naredbom:

—Jure! Dođi! Sjedni za sto.

Rakija je česta Nedina misao. Očekivala je i dočekivala da je časte kafanski gosti, a ako čekanje prekorači strpljenje, dopovezivala bi se Jure, deračila: —Da si kakav čovjek, častili bi te ljudi.

A oni, gosti, zaštićujući Juru, rakiju su naručivali i za Nedu i za Juru.

Dok su bili mlađi zarađivali su i tada tek koliko je nužno za preživljavanje. Nedino je bilo da iznađe posao, a Jurino da ga obavi. Obično se radilo o pilanju i cijepanju drva. Ona je organizator posla. U toku rada sjedi pored drvarice i naređuje mu šta i kako da radi. Kadšto i naruži, jer on otprve nije pogodio red cjepanica kako je zamislila ona.

Njeno je da se uz posao ugovori i jelo i piće. Oko toga je često u sukobu s poslodavcima, zbog prezačinjenog ili nedočinjenog jela, rakije smrdulje, prljavih sudova... Duplirani obroci se podrazumijevaju, jer, zaista, i rade dvoje, umno i fizički. Naručioci poslova su komšije i znanci, svakako je njihovo da prehranjuju Nedu i Juru, pa kad je već tako, onda neka i zarade nešto.

Tamo gdje rade, okuplja se dokoni komšiluk, zdušno učestvuje u nesporazumima, Nedu potiču na grđenje Jure, pa onda grupno ustaju u njegovu odbranu. Nakraju, kad Jure lipsa, biva to obično već u prvoj trećini posla, priskoče muškarci jakih mišica, oni što su se dovoljno natrehali, i dovrše započeti posao.

Jure je posustavao sve više, sjekirom omahivao sve nedjelotvornije, i sve uočljivije postajao nejak i za lakše poslove. U skladu s tim, Neda je sve teže pronalazila poslove, pa i prestala da ih traži. Okrenula se milostinji, ali ne onoj prostoj, da riječima moli pomoć u hrani i piću. Ona takve riječi nije nikad izgovorila, njen način je osobit, da ne moli, a da se molba podrazumijeva. U tom načinu Jure je sredstvo. Dobrih ljudi je da ih časte po gostionicama, smisao njenoga načina je to. Mostarci su uvijek njedrili takvu sortu sugrađana, hranili ih i napajali, časteći plaćali zabavu. Šala je jedini proizvod te mostarske fele.

U oštrom nadmetanju mostarskih lisaka i trehaša, Neda i Jure su stareći gubili mjesto uveseljivača, od svojih učinaka dobivali su sve manje, a potrebe za alkoholom su narastale. "Rakija pusta, ima li je". U potrazi za njom, a otimajući se od starosti, dopali su neprohodnih puteva.

Taman kada se pomislilo da su izgubljeni, oni se gradu nametnuše snažnije nego ikad prije. Mrtvaci!? Mrtvaci će biti njihov izvor života. A njih, mrtvih, ne može nestati.

Po razdanjivanju, na način po kome će se pamtiti, gorostasna Neda ide krupnim koracima, a Jure sitnim staračkim trčkara za njom. Žure za lovinom. "Ko je umro noćas"?, prvojutarnje je pitanje. Po saznavanju upućuju se u kuću žalosti. Tamo, uz plačne izraze lica, koja su uigrali do savršenstva žalosnosti, rječima punih žestokih začina bola, izjavljuju saučešća i sjedaju na mjesta pored kojih je rakija za pokoj duši. Svake tuge je rakija obavezna pratilja. A gdje se god pije i mezi se.

U povratku prema kući, nezaobilazna stanica je trg Rondo. To je ono mjesto na kojem se objavljuje proljeće juga. Nadaren zelenilom, beharom zerdelija, bjelinom mekane svjetlosti i mirisom lipa, Rondo uljepšava i osobena mostarska gostionica, koje je da je u drugom planu, iza stolova i stolica. Valjda i nema nigdje više kao ovdje, da čovjek, iz gradske kafane, svjedoči širini i izdašnosti nenatrunjene prirode. Redovni gosti imaju "svoje" stolove i stolice. Nedino i Jurino mjesto je najistureniji sto, onaj što dira ulicu.

 

Neda sjedi za stolom kako nije nikad prije. Tužna i umorna, od života. Ne zvjerka po gostima, ne grdi Juru, ne zanima se za rakiju. Ni za koga, i ni za šta. Raskoračila staračke šljuke, podnimljena, zagledala se u ivičnjak između nogu. Tužna do očaja.

Koji korak od nje, podnimljen i prislonjen uza stablo lipe, Jure žalosno bulji u nju, namjeran je da je tješi, ali ne umije da smisli nijednu prikladnu riječ. Pod udarima bola, za njom, zaklecaše i otkazaše mu noge. Čučnu. Stražnjicom dodiruje pete istrošenih cipela, vrpolji se gonjen nagonom da kaže riječ utjehe, ali ne može da se dosjeti ni jedne prikladne, pa kao vjeran pas pored ranjenog gospodara, Jure se uznemireno meškolji i cvili.

Umrijeće zajedno njih dvoje, davno je Juri kazala Neda, a sve što je predvidjela i zbilo se, Jure je odavno načisto s tim, zbog toga je i nepokolebljivo poslušan. Umrijeće zajedno, Jure je u to potpuno uvjeren. Ove misli su nasrnule na Juru, u posljednjem dolaženju prema Rondou, kada se Neda nenadno zaustavila i zaljuljala. Zanemoćala je, da li je nastupio Onaj dan, cvileći pored Nede, pita se Jure. Pijana je kao i obično, ali ne toliko da ne bi mogla da hoda. Ne može da vlada svojim tijelom. Svalila se u jarak. Bespomoćna je. On joj priskoči i pomaže da se uspravi. Ne uspijevaju. Juri se objavila njena predsmrtnost. Čučnuo je pored Nede i tiho i bolno zacvilio.

—Zašto ne legneš, u jarak, Jure pored Nede? —za tren ih je poremetio jedan od dvojice mladića prolaznika.

Jure se ne obzire na dobacivanje, nije to njegov posao, Nedino je to bilo uvijek, pa i sada. Opružena na granici svijesti, ovoga puta, i Neda neće da čuje, ali je se mladić ne okanjuje, ponavlja:

—Zašto ne legneš u jarak? Jure! Pored Nede.

—Da je rakija u jarku i Jure bi legao —uz grč bola, i ovom prilikom, Neda smože snage da odvrati.

Kada su mladići shvatili njenu nemoć, nježno su joj prišli, pridigli pa ponijeli. Nosili su je čak do na Rondo, do "njenoga" stola.

Neda podnimljeno sjedi sa zabodenim pogledom u zemlju, a Jure šćućureno cvili pored nje.

To je zadnja upamćena slika Nede i Jure.

POLIJ OMERE

Ovih dana je pohapšeno više Mostaraca, o tome šapuću ćoškovi sokačića, drhte vremešne kapije, strahujući da je došao red i na nju. A kapije su pune ožiljaka, od kundaka tuđih vojnika, žandarma, udbaša... Hapse ibeovce, najljuće narodne dušmane, njih treba satrijeti u temelju, kao kad se kamenom zmiji stucava glava. Građani ne poznaju ni jednog ibeovca, ili ne umiju da prepoznaju, pa su svako jutro zatečeni novim noćnim nestankom komšija, ibeovaca, kako će ih i sami početi da nazivaju. Svakog čovjeka treba sumnjičiti, uhoditi..., —otkrivati, jer unutrašnji neprijatelj je dobro prituljen i ne miruje. Noćas su pohapšeni i oni što su do sada hapsili druge, Neđa Borozan, ali i direktor Esad Šabanac, čak je odveden i predsjednik gradskog narodnog odbora Vilko Šnatiger. Zaista, više nikom nije sigurna sloboda, pa se ljudi klupčaju iza kapijica, prikučuju prozorske kanate, da nisu na oku, da ne izazovu pažnju doušnika.

Omer Puce, čistač ulica, smetljar, kako to zanimanje nazivaju ovdje, građanin je sa najvišim brojem posleratnih pritvaranja. U prosjeku je sedmično proveo noć u hapsani. Svaki put kad je Mostar posjetio koji drug "ozgo". Desetak puta je dobio masne batine, pa zadrhti kao mladica pri prvom povjetarcu, i pri slučajno izgovorenoj riječi udba, haps, drug ovaj... Jutros je čitav grad u drhatu, a Omer miran, ne hapse njegove, kako se izrazio. Njega muči druga. Zlovoljno je ustao, boli i meso i kosti, zlovolja uzela pod svoje. Jedino joj rakijom može doskočiti. Opsjeo ga njen zov. Zametnu se metlom i pođe u potragu za rakijom. Naići će na kojeg dobrog čovjeka, biće pozvan na piće, kao i svaki dan prije, nada se.

—Polij Omere! —bi prvi dodir sa jutrošnjom čaršijom, dječakom iz poveće grupe školske djece.

Makadamske mostarske ulice, naročito u ljetne suve dane, prepoznatljive su po prašini, koja uporno objeljuje do upola nogavica. Kad Omer mete dotrajalom šipkovom metlom, iza sebe ostavlja kolutove prašine, koji se na odvratan način prizemljuju na vlažnim usnama prolaznika. Smetljar je često opominjan od pješaka i grubo napadan od dućandžija, koji su požurivali da prije njegovog dolaska poškrope ispred svojih magaza. Htio ili ne, Omer nije mogao izbjeći svakodnevne sukobe, ljutio se, psovao i nesvjesno postajao osobita gradska pojava.

Vremenom će se odnos Omera i čaršije svesti na dvije riječi —Polij Omere! Te riječi ga godinama zapaljuju do bijesa, doživljava ih kao optužbu za svu mostarsku prašinu. On bi svaki dan, po njima, morao poškropiti sve gradske ulice, a to je sulud zahtjev. U vrijeme zle volje, zadnjih godina sve češće, na —Polij Omere!, uzvraća krajnje povrijeđeno, zvjerski goni djecu, udara, prijeti, urla... —zabavlja.

—Polij Omere! —dočeka i jutros, odmah, po prvom zamahu metle. Krajnje zlovoljan ne mogaše otrpjeti, pa se sjuri među djecu, koja se hitrinom nogu razbježaše po sokačićima, pa otuda, iza ćoškova, iz nedokučivosti, poput rafala, izvikuju: —Polij Omere! Trčeći od ugla do ugla, vičući prijetnje, premori se, metlu odbaci u jarak, pa se poraženo i potišteno stepenicama spusti u Kujundžiluk, da prilegne koji minut, dođe do daha i smiraja.

Da mu je bar jedan čokalj rakije!

Strast je potpuno ovladala Omerom, koji dahće na krpetinama, u ratu oštećenog pa napuštenog dućana, doma bez vrata, prozora i poda.

Preko puta je Keketuša, ona uvijek ima pića, takav joj je zanat. U ovome času ne može k njoj. Njen dom, zapušteni dućan, sa uspravljenim kartonom na otvoru vrata je u znaku, unutra je mušterija. Neće brzo biti slobodna, a on ne može da čeka. Iza je Jazin dućan-dom. Omer podiže glavu i u njegovom pravcu, ali tamo se jasno vide samo hladne gunjine. Ostale komšije ga ovom prilikom ne zanimaju, za njih je čokalj rakije neprocjenjiva vrijednost. Jedino gatar Vejsil!? On bi mogao imati, a i dao bi. Da je veče, imao bi sigurno. Duga je noć, prigrli se flaša, u neznanju pripija i dopije. Ako i ostane koja kap, ona njegova faletuša, kad on zahrče, prišunja se, rakiju izvuče ispod pazuha, i dopije ona. E, da je samo jedan gutljaj, želja napadno mori.

Između dućana se uvukla pećina, nekad dobro posjećen restoran "Pod pećinom", koju su iza rata naselili gatari, a ispred nje, ceribaša Vejsil razapeo čergu. Pred njom sjedi i vječito kunja prekrštenih nogu, i sačekuje "štapove" (prosjake), da preuzme zarađenu milostinju, i strogo prebere, da koji "štap" ne utaji. Raspoloženje je njegov redovni životni pratilac, osim kad "štapovi" previše podbace.

Omer pođe laganim hodom ka čergi, obazrivo zagleduje Vejsilovu ćehru, a kad je zateče vedru, javi se pozdravom, pa zapita:

—Imaš li čokalj...?

—Bilo je, stani, da vidim... —govori podižući se, razgledava oko sebe, povi i uše u čergu, produži u pećinu, iz koje se ubrzo začuše krupne riječi i udari.

Popila faletuša, zaključi Omer i ode. U čaršiju će, odmah, ne može više durati bez rakije. Ne može. Hodati će. Nabasati će na kojeg dobrog čovjeka. A one što će izvikivati —Polij Omere, neće ni slušati. Može on to ponekad otrpjeti, moći će i jutros, zaključi i krenu uz stepenice.

Nosi se Omer sa sobom, oni dovikuju, dovikuju, on izdržava, otrpljuje, kuraži se. Obgledava lica po čaršiji. Traži dobrotvora. A ni jednog, kao u inat, ni da se našali, a kamoli pozove. A slika čokalja se sve nametljivije ucrtava u svijest. Progoni. Zapišava pljuvačkom i draži, a pljuvačne žlijezde nadražene, svrbe i peckaju, ne daju mira. Traže svoju dozu, koja će ih obliti, žeženošću obuzdati nespokojstvo. Tumara u svijetu rakijskih aroma, koje blaženošću smiruju, kao što ga je smirivala Fatima, najvruća miljenica davne mladosti.

—Omere! Traže te!

Iz alkoholizirane misaone slasti prenuše riječi kafedžijinice Bide, koja je izvirivala iz dućančića i upozorava, a i sama u strahu da je ne ugleda nevidljivo a uvijek prisutno čaršijsko oko.

—Kada? —unezvjereno će Omer, ne mogavši da se u trenu ne prisjeti svih batina koje je dobio od Njih.

—Maloprije —uzvrati Bida i ukloni se.

—A njih? —zapomaga Omer.

—Odveli su Vasu i Gretu. Idi odatle. Brže! —Izbrza Bida u strahu, ne pokazujući se, plašeći se da ga ne povedu ispred njenog dućana, i očiju.

Tamo ne smije trijezan, ni živ ni mrtav, misao zavlada Omerom. Kad popije lakše zaspe, a i batine podnese, prespava noć i na slobodi je. Ako je kakav veliki "guzonja" mostarski gost, onda je teže, dvije-tri noći. Bar jedan čokalj prije nego ga pokupe, dodatno zasvrdla strast. Jutros, kao uinat, niko da se pojavi i počasti. Niko! A oni što hapse su tu negdje, samo što ga nisu dohvatili podlanicom.

Prošvrljao je ulicama nekoliko puta, rakija je sve udaljenija a haps sve bliži. Mora popiti bar jedan čokalj. Mora! Koliko će ostati u muriji, koliko? Doznati će od Belovića, domara u Gradskom. On sve sazna prvi.

—Koliko će nas držati? —sa praga će Omer.

—Ne znam! —neočekivanom grubošću ga dočeka Belović.

—Znaš, ti sve znaš, ne smiješ reći! —ne otrpje Omer.

—Izlazi! —naredi Belović i razotkri da je čak i on u strahu. Neće da govori ni s kim, da ne bi, ne daj bože, bio pozivan za kakvog svjedoka.

—Koliko dana? —Uporno će Omer.

—Pogledaj? —umjesto odgovora domar pokaza u pravcu krovova kuća.

Do polovine grada već vijore zastave. Nikad u tolikom broju. Čak ni u vrijeme posjete Đure Pucara, tek sada u Omeru punom silinom zagospodari strah. Onda je bio tri dana, a bilo zastava manje, koliko će tek sada? Rakija! Gdje? Kako? Ima samo još jedna nada, mrzovoljni Dušan Akšam. Mora li baš u njega? Mora. Skupo će ga doći, ali mora.

Građani zanosno umivaju ulice, na prozore iznose saksije sa cvijećem i ćilime. Prvi put je, u mladoj državi, izabran predsjednik republike, nafriško se oženio, na putu za Englesku, sa suprugom će proći kroz Mostar. Zdušno se radi na dočeku, kite se ljudi i grad, uklanja prljavština i gradski ološ. Omer ne čita novine, sve to ne zna, ali osjeća da se događa nešto što je ravno sedmici hapsa. Rakija. Rakija. Opsjela ga i odvukla u Dušana Akšama.

Omer voli predsjednika republike, zato što je domaćin države, ali bi volio da ne dolazi u Mostar. Dušan šefa države ne voli, zato što ga ne voli. Zbog te neljubavi je odrobijao nekolike godine, i zakleo se, neće izići u grad dok su pelenguzići na vlasti, kako naziva komuniste. I, zaista, od izlaska iz zatvora, Dušan još nije kročio preko avlijske kapije. I neće nikad. Poznato je to Omeru. Uduljili pelenguzići, žalio bi se Dušan, saglašavao Omer, pa se njih dvojica i pozdravljaju sa —udulji, ili po Omerovom izgovoru —uduji.

—Uduji! —javi se Omer, tek kada iza sebe zatvori kapiju.

—Uduji! Uduji! —prilika da izgovori tu riječ ozari Dušana.

—Došao da iznesem smetlje —tako poče Omer, iako je dobro znao da je tek sutra na redu iznošenje smeća.

—Došao, Omere, po jedan čokalj!? —ne dade se zateći Dušan.

—Daj jedan, gazda Dušane, daj! —uhvaćen na djelu, od prve se predade Omer.

—Rakiju treba zaraditi, moj Omere —nedomaćinski odgovori Dušan.

—Hoću. Daj smetlje... —pomirljivo prihvati Omer.

—Malo je to, moj Omere, malo! —Dušanova lukavost je prozirna koliko i svjetlost ovoga jutra.

—Daj šta hoćeš —Omer i ne pokuša prikriti ovisnost o rakiji.

—Hoćeš li rakiju? —na jednom iz Dušana potekoše preozbiljni glasovi.

—Hoću! —prihvati Omer, riješen da učini sve što mu se naredi.

—Izići ćeš, tu, pred Gradski, i popeti se na zid Muzeja —kaza Dušan, predahnu, da očima izmitraljira avlijske zidove i kaldrmu, i Omera, pa u zanosu mržnje naredi:

—Tri puta ćeš uzviknuti, dvije riječi. Krepo Tito! Krepo Tito! Krepo Tito!

Kao da je pod Omerom potpaljen stog sijena, u trenu, zapuhnu ga vrućica. To izviknuti!? Pred Gradskim!? Vrućica ga uze pod svoje i kani oboriti na kaldrmu. Ne, to ne smije. Zbog udbe, građana, ne bi ni zbog Tita, a ne bi ni zbog sebe, ipak, Tito je Tito. Uzdrman je. Tek sada bi dobro došla rakija, poludjeće bez nje. Rakija, rakija, rakija..., u glavi samo njen zov. Rakija!

—Gazda Dušane, nemoj... —promuca Omer i ne htijući.

—Moraš! —izderači se Dušan.

—Ne smijem, a i ne bih... —zacvili.

—Moraš! U protivnom, u mene je više nikad nećeš ni omirisati.

Kanuše dvije krupne staračke suze, bogzna otkad nisu, ali ne dojmiše se Dušana. Poslušati će Omer, nagovoriti će ga rakija, znaju to oba. Tišina. Kao u polusnu, Omer luta s misli na misao, pa se zaustavi u jednoj jesenjoj noći, i tamo nastavi pripijati uz vreo rakijski kazan. Miris rakije, jedino njen. Jezik pohlepno usisava i isisava pljuvačku, nadražuje žlijezde, pijucka, pijucka rakiju, ali mu malo, naginje bardakom, naginje i opet mu malo, a miris rakije blažen, smiruje... Desetak minuta je Omer odsutno ćutao, a kada jalovina zanesenosti minu, želja za rakijom ižđika.

—Hoću! Daj čokalj! —nenadno grunu kao iz paćenika.

—Idi! Pa kada se vratiš —pripravno će Dušan.

—Daj prije... Da se malo okuražim —dječije molećiv glas se izvuče iz Omera.

Gazda se lijeno podiže, uputi prema izbi, i ubrzo povrati sa duplim čokaljem rakije. Odloži ga pored sebe, pa kaza:

—Evo ga, čeka te!?

Kao oparen poskoči Omer i suknu put kapije.

Dušan bi još brži, dozva Anicu, ženu uvijek pripravnu za izviđačke zadatke. Naredi joj da ide pred Gradski.

Bez ijednog zuba, Omerov govor je nerazgovjetan. Nekoliko glasova ne može da izgovori, naročito na početku riječi. U njih spada i glas "t". U ovoj prilici mu to bi od koristi.

Pope se na zid i izvikuje: "Krepo Kito! Krepo Kito! Krepo Kito!". Ni ti ga ko za ozbiljno uze, ni ti ga ko razumjede, a Anica, koju je Omer na vrijeme uočio, nije mogla kazati drugo, nego —Izvikivao je.

—O kako si dobra —sladeći se rakijom, i još duplom, poluotvorenih očiju mrmljao je Omer. Spada u one, koji su od prve rakije alkoholizirani, a iza nje, ne mijenjajući se, mogu popiti mnogo. Rakija ga ubrzo smiri, više ne drhte ruke, u mogućnosti je da vlada mislima i tijelom. Trezveno započe razgovor:

—Hoće li me držati sedmicu?

—Kakvu sedmicu, jado. Više. Puno više —Dušan podrža ozbiljan razgovor.

—Zašto bi više? —začudi se Omer, nastavi —Tri dana prije, dan kada je u Mostaru, i tri dana dok ne dođe odakle je pošao. Zašto bi dulje?

—Već danas vas kupe, a glavni "guzonja" dolazi tek do sedmicu... —objasni Dušan.

—Nepošteno! —kao da je Dušan odgovoran, nabusito poče Omer. —Evo noć, dvije, pa i tri, razumijem, navikli, ali...!? —ljuti se Omer.

—E, ovoga ti je puta desetostruko, tri sedmice. Tako ti je u pelenguzića, moj dobri Omere... —i Dušan se unio u smetljarovu nevolju, sažaljivo govori, i riječima i dijelovima tijela.

—Morao bih, onda, popiti dosta rakije —više za sebe nego za gazdu Dušana promrsi Omer.

—Bojiš se degeneka?!

—Bojim! Toliko dana na pravdi boga. Degeneče samo kad privedu. Da zastraše, da odležimo bez žalbi...

—Obuci se bolje, da manje boli —posavjetova Dušan.

—Daj još jedan čokalj, gazda. Daj! Nervozan sam, daj.

—Treba opet zaraditi —ni ovoga puta se ne dade omekšati "narodni izdajnik".

—Dobro! —kaza Omer i pođe put nadnice.

Opet je zamjena glasova t-k razriješila Omerovu nevolju. Anica je potvrdila valjanost obavljenog zadatka. Gazda se nasladio i od sebe častio smetljara. Ponačini se Omeraga, kako sebe u alkoholiziranom stanju naziva, okuraži, pa u neka doba poskoči govoreći:

—Natoči gazda još jedan, idem zaraditi, eto Omerage, brzo ću...!

—Aferim Omeraga, aferim...! —razdražen je i gazda. Uspio mu dan.

U pripreme grada, ovom prilikom, spadalo je i samoorganizovanje građana, na zaštiti od unutrašnjih neprijatelja. Jedan od njih, zadužen za rejon oko Gradskog, po treći put uoči smetljara u istom i neobičnom položaju, pa poče tražiti smisao u nerazumno izvikivanim riječima. Dotrča do neizglednog izvikivača i zadihano upita:

—Šta to baljezgaš?

—Krepo Kito! —podvrisnu Omer.

—Štaaaaa?!

—Krepo K-Tito! —shvativši da je nerazgovjetan, Omer učini dodatni napor, da na početku riječi izgovori taj nemogući glas. Nastavi deračenjem. Stalo mu je da ga čuje i razumije što više čaršije. Najednom je ponosan. On smije, a čaršija ne smije!? I on je, najednom, neko. Neko!

Patriota se prenerazi pred drskošću djela unutrašnjeg neprijatelja, patriotizam rasplamsa do histeričnosti, kojom dograbi smetljara, smota pod udarce nogu, ruku, psovki i urlika. Žestina ne splasnu dok iz "unutrašnjeg neprijatelja" ne presahnuše damari. Patriota se izmače za korak od umrtvljenog tijela, osvrnu, obrisa prašinu sa kaputa i nogavica, te pljunu na otpadnika:

—Tako ti i treba —promrmlja, pa ode u potragu za sljedećim potencijalnim unutrašnjim neprijateljem.

Trgovčići, skladno i brzo, iza očiju uhoda, pokupiše izmrcvareno staračko tijelo i prenesoše u Kujundžiluk. Predadoše ga Vejsilu, koji će zadužiti faletušu i Keketušu, da vidaju i rakijom vade uboje.

Sa dvolitrenjakom rakije, kroz gustinu mraka, Anica je prokrčila put do ranjenika, da bi gazdi Dušanu mogla prenijeti Omerovu poruku:

—Pozdravi gazdu. Hvala mu. Pomogao mi je da zajebem pelenguziće. Ukrao im tri sedmice slobode, uz isti degenek. A, zaradio i dosta rakije. A, K-Tito neće krepati, pa ja izvikivao ispred Gradskog, ili ne izvikivao.