Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Prijavi me trajno:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:

ConQUIZtador
Trenutno vreme je: 22. Avg 2025, 21:35:52
nazadnapred
Korisnici koji su trenutno na forumu 0 članova i 0 gostiju pregledaju ovu temu.

Ovo je forum u kome se postavljaju tekstovi i pesme nasih omiljenih pisaca.
Pre nego sto postavite neki sadrzaj obavezno proverite da li postoji tema sa tim piscem.

Idi dole
Stranice:
1 ... 10 11 13 14 ... 30
Počni novu temu Nova anketa Odgovor Štampaj Dodaj temu u favorite Pogledajte svoje poruke u temi
Tema: Dan Simmons ~ Den Simons  (Pročitano 66107 puta)
Moderator
Capo di tutti capi


I reject your reality and substitute my own!

Zodijak Pisces
Pol Žena
Poruke Odustao od brojanja
Zastava Unutrasnja strana vetra
mob
Apple 15
37.
   Hodamo čitav dan, Hant i ja, i blizu večeri pronalazimo gostionicu sa hranom postavljenom za nas - piletina, pirinčani puding, karfiol, porcija makarona i tako dalje - iako tu nema ljudi, nema nikakvog traga ljudima osim vatre u ognjištu koja jarko bukti kao da je tek upaljena, i hrane još tople na štednjaku.
   Hanta to izbezumljuje; to, i strašni simptomi apstinencione krize koje trpi zbog gubitka veze sa datasferom. Mogu da zamislim njegov bol. Za osobu rođenu i odgojenu u svetu gde je informacija uvek pri ruci, komunikacija sa svakim moguća, a svaka udaljenost merljiva korakom kroz dalekobacač, ova iznenada regresija u život kakvim su živeli naši preci mora da je kao kada se čovek najednom probudi slep i obogaljen. Ali posle mahnitanja i gneva u prvih nekoliko sati hodanja, Hant se konačo primiruje, uzdržano smrknut.
   "Ali potreban sam CEO!" vikao je tog prvog sata.
   "Potrebne su joj i informacije koje sam hteo da joj prenesem", rekao sam ja, "ali tu se ne može ništa učiniti."
   "Gde smo mi to?" upitao je Hant deseti put.
   Već sam mu objasnio da postoji alternativna Stara Zemlja, ali znao sam da sada misli na nešto drugo.
   "Mislim da smo u karantinu", rekao sam ja.
   "Srž nas je dovela ovamo?" upitao je Hant.
   "To mogu samo da pretpostavim."
   "Kako da se vratimo?"
   "Ne znam. Pretpostavljam da će se pojaviti dalekobacač čim budu smatrali da je bezbedno da nas puste iz karantina."
   Hant opsova. "Zašto mene da stave u karantin, Severne?"
   Slegnuh ramenima. Pretpostavljao sam da je to zbog onoga što je čuo da sam rekao na Pacemu, ali nisam bio siguran. Nisam bio siguran ni u šta.
   Put je vodio kroz doline, vinograde, krivudao je preko obronaka i izvijao se kroz udoline gde se povremeno moglo videti more.
   "Kuda vodi ovaj put?" pitao je Hant neposredno pre nego što smo otkrili gostionicu.
   "Svi putevi vode u Rim."
   "Ozbiljan sam, Severne."
   "I ja sam ozbiljan, M. Hante."
   Hant odvali labavi kamen sa druma i baci ga daleko u žbunje. Negde se oglasi ptica.
   "Vi ste već bili ovde?" Hant je to zapitao tonom punim optužbe, kao da sam ga ja oteo. Možda i jesam.
   "Ne", rekoh. Ali Kits jeste, umalo što ne dodah. Moja transplantovana sećanja navirala su na površinu i gotovo me savladavala utiskom gubitka i preteće smrtnosti. Tako daleko od prijatelja, tako daleko od Fani, njegove jedine i večne ljubavi.
   "Sigurni ste da ne možete da pristupite datasferi?" upita Hant.
   "Siguran sam", odgovorih. Nije me pitao za megasferu i ja mu tu informaciju nisam ni poudio. Prestravljen sam od ulaska u megasferu, od toga da se tamo izgubim.
   Gostionicu smo pronašli u sumrak. Bila je ugneždena u maloj udolini i dim se dizao iz kamenog dimnjaka.
   Dok smo jeli, sa tamom koja je pritiskala okna i svetlom koje je dopiralo samo od treptaja vatre i dve sveće na kamenom kaminu, Hant reče: "Ovo mesto tera me da poverujem u duhove."
   "Ja verujem u duhove", rekao sam tada.
   
   Noć. Budim se u kašlju, osećam vlagu na golim prsima, čujem kako Hant petlja oko sveće i na njenom svetlu spuštam pogled da bih ugledao krv na koži, krvave mrlje na posteljini.
   "Bože", dahće Hant prestravljen. "Šta je to? Šta se dešava?"
   "Krvarenje", uspevam da izustim pošto me sledeći napad kašlja ostavlja slabijeg i još više zamazanog krvlju. Pokušavam da ustanem, padam natrag na jastuk i pokazujem mu na lavor sa vodom i peškir na oćnom stočiću.
   "Prokletstvo, prokletstvo", mrmlja Hant i traži moj komlog kako bi dobio medicinski izveštaj. Komloga nema. Bacio sam Hojtov beskorisni instrument ranije tokom dana, dok smo hodali.
   Hant skida sopstveni komlog, podešava monitor i obavija mi ga oko ručnog zgloba. Izveštaj mu ne znači ništa, osim što signalizira žurnost situacije i potrebu za neposrednom medicinskom negom. Poput mnogih ljudi svog pokolenja, Hant nikada nije video bolest ili smrt - to je bila stvar za profesionalce koji su se njome bavili daleko od očiju stanovništva.
   "Nema veze", šapućem ja posle napada kašlja, dok me slabost prekriva kao kameni jorgan. Ponovo mu pokazujem na peškir i Hant ga vlaži, briše mi krv sa grudi i mišica, pomaže mi da sednem na stolicu dok on ne ukloni isprskane čaršave i prekrivače.
   "Znate li šta se dešava?" pita on, sa stvarnom brigom u glasu.
   "Da." Pokušavam da se osmehnem. "Preciznost. Versamilituda. Ontogenska rekapitulativna filogenija."
   "Govorite jasno", kaže oštro Hant dok mi pomaže da se vratim u postelju. "Šta je izazvalo krvarenje? Kako ja mogu da vam pomognem?"
   "Čašu vode, molim." Srčem, osećam ključanje u grudima i grlu, ali uspevam da izbegnem novi nalet kašljanja. Utroba kao da mi gori.
   "Šta se dešava?" pita Hant ponovo.
   Govorim sporo, pažljivo, postavljam svaku reč na mesto kao da stupam na tle po kom su posejane mine. Kašalj se ne vraća. "To je bolest zvana jektika", kažem. "Tuberkuloza. Završna faza, sudeći po ozbiljnosti krvarenja."
   Hantovo lice baseta pobelelo je. "Zaboga, Severne. Nikada nisam čuo za tuberkulozu." Podiže ručni zglob kao da želi da konsultuje komlog, ali na njegovom ručnom zglobu nema ničega.
   Vraćam mu instrument. "Tuberkuloze nema već vekovima. Izlečena je. Ali Džon Kits ju je imao. Umro je od nje. A ovo kibridno telo pripada Kitsu."
   Hant ustaje kao da je spreman da jurne na vrata i potraži pomoć. "Srž će nam sada svakako dopustiti da se vratimo! Ne može nas držati ovde, na ovom praznom svetu, gde nema medicinske pomoći!"
   Spuštam glavu natrag na meke jastuke i osećam perje ispod jastučnice. Možda je upravo to razlog da me drže ovde. Videćemo sutra, kada stignemo u Rim."
   "Ali vi ne možete da putujete! Nećemo mi ujutro nikuda!"
   "Videćemo", kažem i sklapam oči. "Videćemo."
   
   Ujutro pred gostionicom čeka vetura, mala kočija. U nju je upregnuta velika, siva kobila koja koluta očima dok joj prilazimo. Dah životinje diže se u hladan jutarnji vazduh.
   "Da li znate šta je ovo?" kaže Hant.
   "Konj."
   Hant podiže ruku ka životinji, kao da će ona puknuti i nestati kao mehur od sapunice kada joj dodirne sapi. Ona ne nestaje. Hant trza ruku natrag dok kobila maše repom.
   "Konji su izumrli", kaže on. "Nikada nisu ponovo ARN-ovani u postojanje."
   "Ovaj izgleda sasvim stvarno", kažem ja, dok se penjem u kočiju i sedam tamo na usku klupu.
   Hant oprezno zauzima mesto kraj mene, dok mu se dugački prsti trzaju od uzbuđenja. "Ko vozi?" pita on. "Gde su kontrole?"
   Nema uzdi, a sedište za kočijaša prazno je. "Da vidimo zna li konj put", predlazem, i u tom trenutku mi krećemo ležernim korakom, dok kočija bez opruga poskakuje po kamenju i brazdama grubog druma.
   "Ovo je nekakva šala, zar ne?" pita Hant i zuri u besprekorno plavo nebo i daleka polja.
   Kašljem što kraće mogu u maramicu koju sam napravio od peškira pozajmljenog iz gostionice. "Moguće", kažem. "Ali, opet, šta nije šala?"
   Hant ne obraća pažnju moje mudrovanje i mi tutnjimo dalje, drmusamo se i poskakujemo ka odredištu i sudbini koja nas čeka, kakva god ona bila.
   
IP sačuvana
social share
“Pronašli smo se
na zlatnoj visoravni
daleko u nama.”
- Vasko Popa
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Moderator
Capo di tutti capi


I reject your reality and substitute my own!

Zodijak Pisces
Pol Žena
Poruke Odustao od brojanja
Zastava Unutrasnja strana vetra
mob
Apple 15

   "Gde su Hant i Severn?" pita Meina Gledston.
   Sedeptra Akasi, mlada crnkinja koja je drugi ađutant Gledstonove po važnosti, nagnu se bliže, tako da ne ometa tok vojnog brifinga. "I dalje nemamo nikakvih vesti, M. Vrhovna."
   "Nemoguće. Severn je imao tragača, a Li je kročio na Pacem pre gotovo jedan sat. Gde su, do đavola?"
   Akasijeva pogledava na faksblok koji je otvorila na stolu. "Obezbeđenje ne može da ih pronađe. Tranzitna policija ne može da ih locira. Dalekobacačka jedinica registrovala je samo da su ukucali šifru za TC2 - ovamo - kročili, ali ne i stigli."
   "Nemoguće."
   "Da, M. Vrhovna."
   "Hoću da razgovaram sa Albedom ili nekim drugim većnikom AI čim se ovaj sastanak završi."
   "Da."
   Obe žene ponovo obraćaju pažnju na brifing. Taktički Centar Doma Vlade pridodat je Ratnoj Sobi Komandnog Cetra Olimp i najvećoj senatskoj prostoriji za brifing pomoću vizuelno otvorenih kvadratnih portala osnovice petnaest metara, tako da su tri prostora stvorila jednu pećinsku i asimetričnu oblast za konferencije. Holoi Ratne Sobe kao da su se uzdizali u beskraj na kraju prostora, gde se nalazio displej, a kolone podataka lebdele svuda duž zidova.
   "Četiri minuta do cislunarnog prodora", reče admiral Sing.
   "Njihovo dalekometno oružje moglo je da raznese Rajsku Kapiju dugo pre ovoga", reče general Morpurgo. "Izgleda da se malo ustežu."
   "Nisu se mnogo ustezali prema našim bakljobrodovima", reče Garion Persov iz Diplomatije. Grupa se okupila sat ranije, kada je borbeni poredak na brzinu prikupljene flote od desetak bakljobrodova Hegemonije Roj u jurišu začas uništio. Dalekometni senzori preneli su najkraću moguću sliku tog Roja - grozd užarenih tačkica sa kometolikim fuzionim repovima - pre nego što su bakljobrodovi i njihove sonde prestali da emituju. Užarenih tačkica bilo je veoma, veoma mnogo.
   "To su bili ratni brodovi", reče general Morpurgo. "Već satima emitujemo da je Rajska Kapija otvorena planeta. Možemo se nadati da će pokazati uzdržanost."
   Holografske slike Rajske Kapije okruživale su ih: tihe ulice Blatoravni, slike obale iz vazduha, orbitalne slike sivosmeđeg sveta sa stalnim prekrivačem oblaka, cislunarne slike baroknih dodekahedrona sfere singularnosti koji su povezivali sve dalekobacače i teleskopski snimci svemira, UV i rendgenske slike Roja u naletu - sada mnogo većeg od skupa užarenih tačkica, na manje od jedne astronomske jedinice udaljenosti. Gledstonova pogleda fuzione repove ratnih brodova Proteranih, masivno okretanje njihovih farmi asteroida i svetova u mehurima, treperavo od zaštitnih polja, njihove složene i čudnovato neljudske gradske komplekse sa nultom gravitacijom, i pomisli: Šta ako grešim?
   Životi milijardi ljudi zavisili su od njene vere u to da Proterani neće okrutno uništiti svetove Hegemonije.
   "Dva minuta do prodora", reče Sing jednoličnim glasom profesionalnog ratnika.
   "Admirale", reče Gledstonova, "da li je neophodno uištiti sferu singularnosti čim Proterani prodru kroz naš cordon sanitaire? Zar ne možemo da sačekamo još par minuta kako bismo procenili njihove namere?"
   "Ne, CEO", odgovori Admiral smesta. "Dalekobacačka veza mora biti uništena čim se nađu u dometu brzog napada."
   "Ali ako vaši preostali bakljobrodovi to ne učine, admirale, preostaju nam i dalje veze unutar sistema, fetlinijski releji i tempirana sredstva, zar ne?"
   "Da, M. Vrhovna, ali moramo biti sigurni da su svi dalekobacači uklonjeni pre nego što Proterani preplave sistem. Nema kompromisa sa ionako tanušnom bezbednosnom marginom."
   Gledstonova klimnu glavom. Shvatala je potrebu za krajnjim oprezom. Kad bi samo bilo još vremena.
   "Petnaest sekundi do prodora i uništenja singularnosti", reče Sing. "Deset... sedam..."
   Najednom svi holoi bakljobrodova i sondi zasjaše ljubičastom, crvenom i belom bojom.
   Gledstonova se nagnu napred. "Je li to otišla sfera singularnosti?"
   Vojnici zagrajaše, tražeći još podataka, prebacujući slike na holoe i ekrane. "Ne, CEO", odgovori Morpurgo. "Bakljobrodovi su napadnuti. Ono što vidite jeste preopterećenje njihovih odbrambenih polja. Ah... tamo."
   Središnja slika, možda iz niskog orbitalnog relejog broda, prikazivala je pojačani prizor dodekahedronske zaštitne sfere singularnosti, još nedirnutih trideset hiljada kvadratnih metara površine, kako još sija na oštrom svetlu sunca Rajske Kapije. A onda, odjedom, sjaj se pojača, najbliže lice strukture kao da postade užareno i utonu u sebe, a maje od tri sekude kasije sfera se raširi dok je singularnost zarobljena u njoj bežala i proždirala samu sebe kao i sve ostalo u prečniku od šest stotina kilometara.
   Istog trena, većina slika i mnoge kolone podataka nestadoše.
   "Sve dalekobacačke veze su uništene", objavi Sing. "Podaci unutar sistema sada se prenose samo preko fetlinijskih predajnika."
   Vojnici zagrajaše u odobravanju i olakšanju, dok se od desetak senatora i političkih savetnika koji su bili prisutni čulo nešto sličnije uzdahu i tihom stenjanju. Svet Rajska Kapija upravo je bio amputiran od Mreže... a to je bio prvi takav gubitak jednog sveta Hegemonije za više od četiri veka.
   Gledstonova se okrenu Sedeptri Akasi. "Koliko sada treba vremena za putovanje od Mreže do Rajske Kapije?"
   "Pod Hokingovim pogonom, sedam meseci brodom", reče ađutantkija bez pauze za pristupanje, "sa nešto više od devet godina vremenskog duga."
   Gledstonova klimnu glavom. Rajska Kapija sada se nalazila devet godina daleko od najbližeg sveta Mreže.
   "Odoše naši bakljobrodovi", objavi Sing. Imali su pogled sa jednog od orbitalnih osmatrača, prenošen nestalnim slikama lažnih boja i veoma brzim fetlinijskim mlazevima koje je kompjuter obrađivao u hitrom nizu. Slike su bile vizuelni mozaici, ali uvek su nagonile Gledstonovu da pomisli na najranije neme filmove iz osvita Doba Medija. Ali ovo nije bila nikakva komedija sa Čarlijem Čaplinom. Dva, zatim pet, potom osam bleskova brilijantne svetlosti procvetaše na zvezdanom polju iznad ruba planete.
   "Emitovanje sa HS Niki Vajmart, HS Terapin, HS Kornet i HS Endru Pol prestalo je", izvesti Sing.
   Barbra Den-Gidis podiže ruku. "Šta je bilo sa ostala četiri broda, admirale?"
   "Samo su četiri pomenuta imala mogućnost FTL veze. Osmatrači potvrđuju da su radijske, mejzerske i širokofrekventne komunikacione veze sa ta preostala četiri bakljobroda takođe prestale. Vizuelni podaci..." Sing prekinu i pokaza na sliku prenetu sa automatizovanog osmatračkog broda; osam krugova svetlosti koji su se širili i gasnuli, zvezdano polje puno furioznih repova i nove svtlosti. Najednom čak i ta slika nestade.
   "Svi orbitalni senzori i fetlinijski releji uništeni su", reče general Morpurgo. On mahnu i crnilo zameniše slike ulica Rajske Kapije sa neizbežnim niskim oblacima. Avioni su dodali snimke iznad oblaka - nebo poludelo od pokretnih zvezda.
   "Svi izveštaji potvrđuju potpuno uništenje sfere singularnosti", reče Sing. "Prethodnice Roja sada ulaze na visoku orbitu oko Rajske Kapije."
   "Koliko je ljudi tamo ostalo?" upita Gledstonova. Nagla se napred, sa laktovima na stolu, ruku prekrštenih i čvrsto stisnutih.
   "Osamdese šest hiljada sedam stotina osamdeset devetoro", reče ministar odbrane Imoto.
   "Tu se ne računa dvanaest hiljada marinaca dalekobačenih tamo u protekla dva sata", dodade general Van Zajdt.
   Imoto klimnu glavom generalu.
   Gledstonova im zahvali i ponovo obrati pažnju na holoe. Kolone podataka koje su lebdele iznad i njihovi izvodi na faksblokovima, komlogovima i stonim panelima sadržavali su važne podatke - broj letelica Roja koji se sada nalazio unutar sistema, broj i tipove brodova na orbiti, projektovane orbite za kočenje i vremenske krivulje, analize energije i uhvaćene poruke - ali Gledstonova i ostali posmatrali su srazmerno neinformative i nepromeljive fetlinijske slike kamera na površini i u vazdušnim letelicama: zvezde, vrhove oblaka, ulice, pogled sa Stanice za generisanje atmosfere iznad Promenade Blatoravni, gde je i sama Gledstonova stajala pre manje od dvanaest sati. Tamo je bila noć. Perčini džinovskih papratnica pomerali su se na nemirnom lahoru koji je duvao sa zaliva ka kopnu.
   "Mislim da će pregovarati", govorila je senatorka Rišo. "Najpre će nas dovesti do fait accompli, osvojiće devet svetova, a onda pregovarati i pregovarati uporno kako bi došli do nove ravnoteže saga. Hoću reći, čak i da oba njihova invaziona talasa uspeju, biće to dvadeset pet svetova naspram gotovo dve stotine u Mreži i Protektoratu."
   "Da", reče šef diplomatije Persov, "ali nemojte zaboraviti, senatorko, da su tu obuhvaćeni i neki od strateški najvažnijih svetovi... ovaj, na primer. TC2 se na rasporedu Proteranih nalazi samo sto trideset pet sati iza Rajske Kapije."
   Senatorka Rišo pogledom natera Persova da sedne. "Veoma sam svesna toga", reče ona hladno. "Samo govorim to da Proterani ne mogu imati na umu istinsko osvajanje. To bi sa njihove strane bilo čista ludost. Niti će SILA dopustiti drugom talasu da prodre tako duboko. Ova takozvana invazija svakako je samo prelid za pregovore."
   "Možda", reče senator Roankvist sa Nordholma, "ali takvi pregovori obavezno bi zavisili od..."
   "Čekajte", reče Gledstonova.
   Kolone podataka sada su pokazivale da se više od stotinu ratnih letelica Proteranih nalazi na orbiti oko Rajske Kapije. Tamošnje površinske snage imale su uputstva da ne pucaju sve dok same ne budu napadute i nikakva delatnost nije se mogla videti na trideset i nešto prikaza prenošenih fetlinijom u Ratnu Sobu. Najednom, međutim, prekrivač oblaka iznad Grada Blatoravni zasja kao da je neko uključio džinovske reflektore. Desetak širokih snopova koherente svetlosti zabode se u zaliv i grad, nastavivši sa prividom reflektora, tako da se Gledstonovoj učini da su džinovski beli stubovi podignuti između tla i tavanice od oblaka.
   Ta opsena naglo se okonča kada vihor plamena i uništenja izbi u podnožju svakog od tih stotinu metara širokih stubova svetlosti. Voda u zalivu proključa i ogromni gejziri pare zakloniše bliže kamere. Pogled sa visine prikazivao je kako vek stare kamene zgrade u gradu eruptiraju u plamen i implodiraju kao da su zahvaćene tornadom. Vrtovi i trgovi Promenade čuveni širom Mreže planuše, eksplodiraše zemljom i letećim otpacima kao da ih ore nevidljivi plug. Perčini papratnica starih dva veka poviše se kao pred uraganskim vetrom, planuše i nestaše.
   "Laseri sa bakljobrodova klase Bauers", reče admiral Sing u tišini. "Ili njihov ekvivalent kod Proteranih."
   Grad je goreo, eksplodirao, razrovan u krš stubovima svetlosti, a onda ponovo bio rascepljen nadvoje. Te fetlinijske slike bile su bez zvučnih kanala, ali Gledstonova je zamišljala da može da čuje krike.
   Jedna po jedna, kamere na tlu se zacrneše. Pogled sa Stanice za generisanje atmosfere nestade u belom blesku. Kamere u vazduhu već su nestale. Dvadesetak slika na tlu zatrepta i zgasnu, jedna u strašnom naletu grimizne boje zbog koje su svi u prostoriji bili primorani da protrljaju oči.
   "Eksplozija plazme", reče Van Zajdt. "Niski megatonski raspon." Bio je to pogled na protivvazdušni odbrambeni kompleks SILE:Marinci severno od Međugradskog Kanala.
   Najednom se sve slike izgubiše. Priliv podataka se okonča. Svetla u prostoriji počeše da se pale kako bi potisnula tamu tako iznenadu da su svi ostali bez daha.
   "Primarni fetlinijski predajik je gotov", reče general Morpurgo. "To je bila glavna baza SILE blizu Hajgejta. Ukopana pod našim najačim zaštitnim poljem, ispod pedeset metara kamena i deset metara zališčastih legura."
   "Oblikovani nuklearni naboji?" upita Barbra Den-Gidis.
   "Najmanje", reče Morpurgo.
   Senator Kolčev ustade, dok mu je lusijanska krupna prilika zračila gotovo medveđom snagom. "U redu. Ovo nije nikakva prokleta igra oko pregovora. Proterani su upravo pretvorili jedan svet Mreže u pepeo. Ovo je potpuni rat, bez milosti. U pitanju je opstanak civilizacije. Šta ćemo sad?"
   Sve oči okrenuše se ka Meini Gledston.
   
IP sačuvana
social share
“Pronašli smo se
na zlatnoj visoravni
daleko u nama.”
- Vasko Popa
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Moderator
Capo di tutti capi


I reject your reality and substitute my own!

Zodijak Pisces
Pol Žena
Poruke Odustao od brojanja
Zastava Unutrasnja strana vetra
mob
Apple 15
Konzul je izvukao polusvesnog Tea Lejna iz olupine letača i oteturao se deset metara dalje sa mladićevom rukom prebačenom preko ramena, pre nego što se srušio na travu ispod drveća kraj obale reke Huli. Letač se nije zapalio, ali ležao je smrskan uz srušeni kameni zid gde se konačno zaustavio. Komadi metala i keramičkih polimera ležali su razbacani duž obale i napuštene avenije.
   Grad je goreo. Dim je zaklanjao vidik sa druge strane reke, a ovaj deo Džektauna, Stari Sektor, izgledao je kao da je u njemu upaljeno nekoliko lomača tamo gde su se debeli stubovi crnog dima uzdizali ka niskoj tavanici od oblaka. Borbeni laseri i tragovi projektila nastavili su da prosecaju izmaglicu, uz povremene eksplozije kod napadačkih padobrodova, padobranskih folija i mehurova zaštitnih polja koji su i dalje padali kao pleva oduvana sa nedavno požjevenog polja.
   "Teo, da li si dobro?"
   Guverner-General klimu glavom i pomeri se kako bi gurnuo naočari uz nos... a onda zastade, shvativši da su mu naočari nestale. Krv mu je tekla niz čelo i ruke. "Udario sam glavu", reče on omamljeno.
   "Moramo da upotrebimo tvoj komlog", reče Konzul. "Da pozovemo nekoga ovamo da nas pokupi."
   Teo klimnu glavom, podiže ruku i namršti se na ručni zglob. "Nema ga", reče on. "Nema komloga. Moramo potražiti u letaču." On pokuša da ustane.
   Konzul ga povuče natrag. Tu su se nalazili u zaklonu od nekoliko ukrasnih stabala, ali letač je bio izložen i njihovo spuštanje nije bilo ikakva tajna. Kozul je načas ugledao nekoliko oklopljenih vojnika koji su se kretali okolnim ulicama dok se letač prevrtao kao palačinka pred samo prinudo spuštaje. Mogli su to biti teritorijalci, Proterani ili čak marinci Hegemonije, ali Konzul je pretpostavljao da su laki na obaraču bez obzira na to kome su odani.
   "Pusti to", reče on. "Doći ćemo do telefona. Zvaćemo konzulat." On se obazre i prepozna deo sa skladištima i kamenim zgradama gde su se srušili. Nekoliko stotina metara uzvodo, stara katedrala stajala je napuštena, sa zgradom oronulom i naherenom iznad reke.
   "Znam gde smo", reče Konzul. "Ima samo blok ili dva do 'Cicerona'. Hajdemo." On prebaci Teovu ruku preko glave i ramena, povukavši povređenog čoveka na noge.
   "'Ciceron' je dobar", promrmlja Teo. "Prijalo bi mi piće."
   Džangrljanje flešetne vatre i prštanje energetskog oružja kao odgovor dopre iz ulice južno od njih. Konzul preuze na sebe onoliko Teove težine koliko je mogao i krenu upola da hoda, upola da se tetura uskom stazom kraj reke.
   
   "Oh, prokletstvo", šapnu Kozul.
   'Ciceron' je goreo. Stara kafana i gostionica - stara koliko i Džektaun, mnogo starija od najvećeg dela prestoice - izgubila je u plamenu tri od svoje četiri oronule zgrade na dokovima i samo je odlučna brigada gostiju sa kofama spasavala poslednji odeljak.
   "Vidim Stena", reče Konzul i pokaza na ogromnu priliku Stena Leveskog koji je stajao blizu početka reda ljudi sa kofama. "Ovamo." Konzul pomože Teu da sedne ispod bresta kraj staze. "Kako glava?"
   "Boli."
   "Odmah se vraćam, idem po pomoć", reče Konzul i krenu što je brže mogao uskom stazom prema ljudima.
   Sten Leveski zurio je u Konzula kao da je ugledao duha. Lice krupnog muškarca bilo je isprugano prljavštinom i suzama, oči su mu bile razrogačene, gotovo bez prepoznavanja. 'Ciceron' je pripadao njegovoj porodici već šest pokolenja. Sada je padala blaga kiša i činilo se da je požar pred porazom. Muškarci povikaše duž reda kada nekoliko greda iz spaljenih odeljaka popada u žar podruma.
   "Tako mi Boga, nema ga više", reče Leveski. "Vidite? Deo koji je dozidao deda Jirži? Nema ga više."
   Konzul zgrabi grmalja za ramena. "Stene, treba nam pomoć. Teo se nalazi tamo, dole. Povređen. Letač nam se srušio. Treba da stignemo do svemirske luke... da telefoniramo od tebe. Hitno je, Stene."
   Leveski odmahnu glavom. "Nema više telefona. Frekvencije komloga sasvim su zagušene. Prokletstvo, rat je." On pokaza na spaljene odeljke stare gostionice. "Prokletstvo, sve je nestalo. Sve."
   Konzul stisnu pesnicu, jarostan od pukog osujećenja. Ostali muškarci muvali su se okolo, ali Konzul nikoga nije prepoznao. Na vidiku nije bilo zvaničnika SILE ili teritorijalnih snaga. Najednom neki glas iza njega reče: "Ja mogu da vam pomognem. Imam letača."
   Konzul se hitro okrenu i ugleda muškarca u poznim pedesetim ili ranim šezdesetim godinama, sa prljavštinom i znojem na licu i sa talasastom kosom. "Sjajno", reče Konzul. "Biću vam veoma zahvalan." On zastade. "Poznajemo li se?"
   "Dr Melio Arundez", reče čovek koji je već krenuo ka putu na kome je ležao Teo.
   "Arundez", ponovi Konzul i požuri da ga stigne. To ime čudnovato mu je odjekivalo u glavi. Neko koga je poznavao? Neko koga bi trebalo da poznaje? "Zaboga, Arundez!" reče on. "Vi ste bili prijatelj Rejčel Vejntraub kada je ona došla ovamo, pre više decenija."
   "U stvari, njen savetnik na univerzitetu", reče Arundez. "Poznajem vas. Vi ste krenuli sa Solom na hodočašće." Oni stadoše tamo gde je Teo sedeo i još se držao rukama za glavu. "Moj letač se nalazi tamo", reče Arundez.
   Konzul je mogao da vidi mali 'Viken Zefir' za dve osobe parkiran pod drvećem. "Sjajno. Odvešćemo Tea u bolnicu, a onda treba smesta da odem u svemirsku luku."
   "Bolnica je pretrpana do ludila", reče Arundez. "Ako već pokušavate da dođete do svog broda, predlažem da tamo odvedete i Guvernera-General i smestite ga u brodsku ambulantu."
   Konzul zastade. "Otkud znate da mi se tamo nalazi brod?"
   Arundez zatvori vrata i pomože Teu da legne na usku klupu iza prednjih samooblikujućih sedišta. "Znam sve o vama i o ostalim hodočasnicima, M. Konzule. Mesecima već pokušavam da dobijem dozvolu da odem u Dolinu Vremenskih Grobnica. Ne biste poverovali koliko sam bio osujećen kada sam saznao da je vaša barža tajno isplovila na hodočašće, sa Solom na palubi." Arundez udahnu duboko i postavi pitanje koje se očito plašio da postavi ranije. "Da li je Rejčel još živa?"
   On joj je bio ljubavnik u vreme kada je bila odrasla žena, pomisli Konzul. "Ne znam", reče on. "Pokušavam da se blagovremeno vratim i pomognem joj, ako to uopšte mogu."
   Melio Arundez klimnu glavom i smesti se na vozačko sedište, pa mahnu Konzulu da uđe. "Treba da odvedemo Tea... Guvernera-Generala... u konzulat, dom vlade ili kako to već sada zovu."
   Arundez odmahnu glavom. "Konzulata više nema, pogodio ga je zalutali projektil, ako je verovati kanalu sa najnovijim vestima. Svi zvaničnici Hegemonije otišli su u svemirsku luku radi evakuacije pre nego što je vaš prijatelj uopšte krenuo da vas traži."
   Konzul pogleda polusvesnog Tea Lejna. "Hajdemo", reče on Arundezu tiho.
   Letač upade u vatru ručnog oružja dok su preletali preko reke, ali flešeti samo zadobovaše po oplati, a jedan jedini ispaljeni energetski zrak zaseče vodu ispod njih i podiže oblak pare visok deset metara. Arundez je upravljao kao ludak - skretao, poskakivao, vrludao, propadao i povremeno okretao letača oko ose poput tanjira koji klizi po moru klikera. Pojasevi sedišta zategoše se oko Konzula, ali on je i dalje osećao kako mu se diže želudac. Iza njih, Teova glava pomerala se mlitavo tamo-amo na klupi kabine, pošto se čovek prepustio nesvestici.
   "Centar je u haosu!" viknu Arundez iznad rike potisnika. "Pratiću stari vijadukt do autostrade ka svemirskoj luci, a onda preseći iznad seoskih predela u niskom letu." Oni napraviše piruetu oko građevine u plamenu koju je Konzul zakasnelo prepoznao kao svoju staru stambenu zgradu.
   "Da li je autostrada ka svemirskoj luci otvorena?"
   Arundez odmahnu glavom. "Tu nemamo nikakvih izgleda. U proteklih trideset minuta tamo su se spuštali padobranci."
   "Da li Proterani pokušavaju da unište grad?"
   "Ne. Mogli su to da izvedu sa orbite bez sve ove frke. Čini se da ulažu kapital. Većina njihovih padobrodova i padobranaca spušta se najmanje dva klika dalje."
   "Da li im se to suprotstavljaju naši teritorijalci?"
   Arundez se nasmeja i pokaza bele zube, u suprotnosti sa preplanulom kožom. "Oni su sada na pola puta između Endimiona i Port Romesa... mada izveštaji od pre deset minuta, pre nego što su komunikacione linije zagušene, tvrde da su i ti gradovi napadnuti. Ne, ono malo otpora što vidite pruža nekoliko desetaka pripadnika SILE:Marinci ostavljenih da čuvaju grad i svemirsku luku."
   "Dakle, Proterani nisu ni uništili ni osvojili svemirsku luku?"
   "Još ne. Bar ne do pre nekoliko minuta. Ubrzo ćemo videti. Drž'te se!"
   Vožnja od desetak kilometara do svemirske luke po VIP autostradi ili nebeskim trasama iznad nje trajala je obično nekoliko minuta, ali Arundezov obilazak, prilaženje sa uzdizanjem i spuštanjem, preko brda, kroz doline i između stabala, dodali su putovanju i vreme i uzbuđenja. Konzul je okrenuo glavu da bi osmotrio obronke i straćare izbegličkog logora u plamenu koji su mu brzo promicali s desne strane. Muškarci i žene bili su zgureni uz stenje i pod niskim stablima, prekrivši glave dok je letač prolazio kraj njih u brišućem letu. Jednom je Konzul video odeljenje SILE:Marinci ukopano na vrhu brda, ali njihova pažnja bila je usmerena na brdo na severu, sa kog je stizala snažna laserska paljba. Arundez istog trena ugleda marince i oštro skrenu letačem ulevo, pa ga spusti u usku jarugu samo nekoliko sekundi pre nego što su nevidljive makaze presekle krošnje na grebenu iznad njih.
   Konačno, oni izbiše uz riku preko poslednjeg grebena, a zapadne kapije i ograde svemirske luke pojaviše se pred njima. Perimetar je plamteo plavim i ljubičastim sjajem zaštitnih i presretačkih polja i oni su bili još jedan klik daleko kada vidljivi laser uskog snopa zapalaca, pronađe ih, a glas preko radija reče: "Neidentifikovani letaču, smesta se spusti ili ćeš biti uništen."
   Arundez se nasmeja.
   Linija stabala deset metara dalje kao da se namreška i oni se odjednom nađoše okruženi utvarama u aktiviranim kameleonskim polimerima. Arundez otvori kapke kabine, a jurišne puške uperiše se u njega i Konzula.
   "Odstupite od mašine", reče bestelesni glas iza kamuflažnog treperenja.
   "Dovodimo Guvernera-Generala", uzviknu Konzul. "Moramo ući unutra."
   "Kad bismo se zezali", odbrusi glas sa jasnim naglaskom Mreže. "Napolje!"
   Konzul i Arundez žurno otkopčaše pojaseve i krenuše napolje, kada glas sa zadnjeg sedišta oštro reče: "Poručniče Miler, to ste vi?"
   "Ah, da, ser."
   "Prepoznajete li me, poručniče?"
   Kamuflažno treperenje se depolarizova i mladi marinac u kompletnom borbenom oklopu obreo se na manje od metar od letača. Lice mu se nije videlo od crnog vizira, ali zvučao je kao mladić. "Da, ser... ovaj... guverneru. Izvinjavam se što vas nisam prepoznao bez naočara. Povređeni ste, ser."
   "Znam da sam povređen, poručniče. Zbog toga su me ova gospoda i dopratila ovamo. Zar ne prepoznajete bivšeg Konzula Hegemonije na Hiperionu?"
   "Izvinite, ser", reče poručnik Miler i mahnu svojim ljudima da se vrate među stabla. "Baza je odsečena."
   "Naravno da je baza odsečena", zaškrguta Teo zubima. "Ja sam overio ta naređenja. Ali sam takođe odobrio evakuaciju svog neophodnog osoblja Hegemonije. Vi jeste dopustili tim letačima da prođu, zar ne, poručniče Miler?"
   Oklopljena ruka podiže se kao da bi da počeše glavu pod kacigom i vizirom. "Ovaj... jesam, ser. Ah, potvrđujem. Ali to je bilo pre jedan sat. Evakuacioni padobrodovi su otišli i..."
   "Onda mi dajte kapetana Luelina", reče Teo. On se zanese, pa se pridrža za naslon Konzulovog sedišta. Lice mu je bilo veoma bledo i prekriveno krvlju.
   "Ah... taktički kanali su neupotrebljivi, ser. Proterani nas ometaju na širokim frekvencijama pomoću..."
   "Poručniče", reče oštro Teo tonom koji Konzul nikada ranije nije čuo od svog mladog prijatelja, "vizuelno ste me prepoznali i skanirali moju usađenu ličnu kartu. Sada nas ili pustite na pistu ili streljajte."
   Oklopljeni marinac osvrnu se načas prema liniji stabala kao da razmišlja da li da naredi svojim ljudima da otvore vatru. "Padobrodova više nema, ser. Ništa se više neće spustiti ovamo."
   Teo klimnu glavom. Krv mu se sasušila i zgrušala na čelu, ali sada mu je novi potočić pocurio sa linije skalpa. "Uzapćeni brod još se nalazi u uzletnoj jami broj devet, zar ne?"
   "Da, ser", odgovori Miler i konačno stade mirno. "Ali to je civilni brod i ne bi imao nikakvih izgleda da dođe do svemira sa svim tim Proteranima..."
   Teo mahnu oficiru da ućuti i pokaza Arundezu da poveze prema perimetru. Konzul baci pogled napred ka graničnim linijama, presretačkim i zaštitnim poljima, a verovatno i potisnim minama na koje će letač naići za deset sekundi. On vide kako marinac poručnik maše i u ljubičastim i plavim poljima energije pred njima pojavi se otvor nalik na zenicu. Niko ne otvori vatru. Pola minuta kasnije prelazili su preko piste svemirske luke. Nešto veliko gorelo je na severnom perimetru. S njihove leve strane, grupa prikolica i komandnih modula SILE bila je istopljena u lokvu nabubrele plastike.
   Tamo je bilo ljudi, pomisli Konzul i ponovo bi primoran da sprečava podizanje želuca.
   Uzletna jama broj sedam bila je uništena i njeni kružni zidovi od ojačanog desetcentimetarskog ugljenik-ugljenika bili su razneti unaokolo kao da su od kartona. Uzletna jama broj osam buktala je onim usijanim žarom koji ukazuje na granate s plazmom. Uzletna jama broj devet bila je nedirnuta i pramac Konzulovog broda jedva se video iznad zida jame kroz treperenje zaštitnog polja treće klase.
   "Da li je zabrana ukinuta?" reče Konzul.
   Teo leže natrag na tapaciranu klupu. Glas mu je bio gotovo nerazgovetan. "Aha. Gledstonova je odobrila spuštanje kupolastog polja za zadržavanje. Ovo je obično zaštitno polje. Može se premostiti komandom."
   Arundez spusti letača na betonsku ploču baš kada su svetla za upozoravanje pocrvenela, a sintetizovani glas počeo da opisuje oštećenja. Oni pomogoše Teu da iziđe i zastaše blizu zadnje strane malog letača, gde je niz flešeta proštepovao oblogu motora i kućište potisnika. Deo haube istopio se od preopterećenja.
   Melio Arundez potapša svoju mašinu jednom, a onda se obojica okrenuše da pomognu Teu da prođe kroz vrata uzletne jame i uđe u pupčanik za ukrcavanje.
   
IP sačuvana
social share
“Pronašli smo se
na zlatnoj visoravni
daleko u nama.”
- Vasko Popa
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Moderator
Capo di tutti capi


I reject your reality and substitute my own!

Zodijak Pisces
Pol Žena
Poruke Odustao od brojanja
Zastava Unutrasnja strana vetra
mob
Apple 15
"Bože", reče dr Melio Arundez", ovo je predivno. Nikada još nisam bio ni u jednoj privatnoj međuzvezdanoj svemirskoj letelici."
   "Postoji ih samo nekoliko desetina", reče Konzul dok je postavljao osmotsku masku Teu na usta i nos i nežno spuštao riđeg muškarca u ambulantni tank sa hranljivim rastvorom za intenzivnu negu. "Koliko god bio mali, ovaj brod koštao je nekoliko stotina miliona maraka. Korporacijama i vladama planeta u Zabačenosti ne isplati se da koriste svoje vojne letelice u onim retkim prilikama kada moraju da putuju između zvezda." Konzul zapečati tank i porazgovara kratko sa programom za dijagnostiku. "Biće mu dobro", reče on konačno Arundezu, pa se vrati u holojamu.
   Melio Arundez stade blizu drevnog 'Stejnveja' i blago pređe rukom preko sjajne površine velikog klavira. Zatim baci pogled kroz providni deo oplate iznad uvučene balkonske platforme i reče: "Vidim vatre blizu glavne kapije. Bolje da se čistimo odavde."
   "Upravo na tome radim", reče Konzul i mahnu Arundezu da priđe kružnom kauču koji se pružao oko projekcione jame.
   Arheolog se spusti na jastuke i obazre se. "Zar ne postoje... kontrole?"
   Konzul se osmehnu. "Most? Instrumenti u kabini? Možda točak kojim bih mogao da krmanim. Ne. Brode?"
   "Da", začu se blagi glas niotkuda.
   "Imamo li odobrenje da uzletimo?"
   "Da."
   "Da li je ono zaštitno polje uklonjeno?"
   "Bilo je to naše polje. Povukao sam ga."
   "U redu, gubimo se onda do sto đavola odavde. Ne moram da ti saopštavam da smo usred rasplamsalog rata, zar ne?"
   "Ne. Pratio sam razvoj događaja. Poslednje svemirske letelice SILE upravo napuštaju Hiperionov sistem. Ovi marinci su ostavljeni i..."
   "Ostavi taktičke analize za kasnije, Brode", reče Konzul. "Odredi kurs za Dolinu Vremenskih Grobnica i nosi nas odavde."
   "Da, ser", reče brod. "Samo sam hteo da napomenem da snage koje brane ovu svemirsku luku nemaju mnogo izgleda da izdrže duže od još sat ili dva."
   "Primljeno", reče Konzul. "Sad uzleći."
   "Moram najpre da pustim ovu fetlinijsku poruku. Stigla je u 16.22:38:14 po standardnom vremenu Mreže, po podne."
   "Hej! Stani malo!" uzviknu Konzul, zamrznuvši holo poruku usred uspostavljanja. Polovina lica Meine Gledston visila je iznad njih. "Moraš ovo da pustiš pre nego što pođemo? Čije komande ti slušaš, Brode?"
   "Komande CEO Gledston. Vrhovna Izvršna uspostavila je prioritet nad svim brodskim funkcijama pre pet dana. Ova fetlinijska poruka poslednji je zahtev pre nego..."
   "Dakle, zato nisi reagovao na moje komande sa daljine", promrmlja Konzul.
   "Da", pročavrlja brod. "Baš sam hteo da kažem da je emitovanje ove poruke poslednji zahtev pre nego što se komanda ponovo vrati vama."
   "I onda ćeš raditi ono što ti budem govorio?"
   "Da."
   "Odnećeš nas tamo gde ti budem rekao?"
   "Da."
   "Nema skrivenih premošćavanja?"
   "Koliko ja znam, nema."
   "Pusti poruku", reče Konzul.
   Linkolnovski lik CEO Meine Gledston zalebde u središtu projekcione jame sa signalnim trzanjem i prekidima osobenim za fetlinijska emitovanja. "Drago mi je što si preživeo posetu Vremenskim Grobnicama", reče ona Konzulu. "Do sada svakako znaš da tražim od tebe da pregovaraš sa Proteranima pre nego što se vratiš u Dolinu."
   Konzul prekrsti ruke i zapilji se u sliku Gledstonove. Napolju je sunce zalazilo. Imao je još samo nekoliko minuta pre nego što Rejčel Vejntraub dođe do sata i minuta sopstvenog rođenja i jednostavno prestane da postoji.
   "Shvatam tvoju žurbu da se vratiš i pomogneš prijateljima", reče Gledstonova "ali u ovom trenu ne možeš ni na koji način pomoći detetu... stručnjaci u Mreži uveravaju nas da ni kriogenski san ni fuga ne mogu da zaustave Merlinovu bolest. Sol to zna."
   Sa druge strane projekcione jame, dr Arundez reče: "To je istina. Godinama su vršeni opiti. Ona bi umrla u stanju fuge."
   "...možeš pomoći milijardama ljudi u Mreži, koje misliš da si izdao", govorila je dalje Gledstonova.
   Konzul se nagnu napred, osloni laktove o kolena i bradu o pesnice. Srce mu je tuklo veoma bučno u ušima.
   "Znala sam da ćeš otvoriti Vremenske Grobnice", reče Gledstonova; njene tužne, smeđe oči kao da su zurile pravo u Konzula. "Srž je prorekla da će tvoja odanost Maui-Kovenantu... i sećanju na pobunu tvojih dedova... prevazići sve ostale činioce. Bilo je vreme da se Vremenske Grobnice otvore, a samo si ti mogao da aktiviraš uređaj Proteranih pre nego što se sami Proterani odluče na to."
   "Dosta mi je ovoga", reče Konzul i ustade, okrenuvši leđa projekciji. "Poništi poruku", reče on brodu, znajući da ga ovaj neće poslušati.
   Melio Arundez prođe kroz projekciju i zgrabi čvrsto Konzula za mišicu. "Saslušajte je. Molim vas."
   Konzul odmahnu glavom, ali ostade u jami, prekrštenih ruku.
   "Sada se dogodilo ono najgore", reče Gledstonova. "Proterani hoće da okupiraju Mrežu. Rajska Kapija je uništena. Božji Gaj ima manje od jedan sat pre nego što ga invazija ne počisti. Neizostavno moraš da se sastaneš sa Proteranima u Hiperionovom sistemu i pregovaraš... da upotrebiš sve svoje diplomatske sposobnosti kako bi otvorio dijalog sa njima. Proterani ne odgovaraju na naše fetlinijske ili radio poruke, ali mi smo ih upozorili na tvoj dolazak. Mislim da će ti i dalje verovati."
   Konzul zastenja i ode do klavira, pa tresnu pesnicom po poklopcu.
   "Imamo samo minute, ne sate, Konzule", reče Gledstonova. "Zatražiću od tebe da najpre odeš Proteranima u Hiperionovom sistemu, a potom da pokušaš da se vratiš u Dolinu Vremenskih Grobnica ako baš moraš. Znaš bolje od mene za ishode ratovanja. Milioni ljudi izginuće nepotrebno ako ne budemo mogli da pronađemo siguran kanal kroz koji ćemo komunicirati sa Proteranima.
   Odluka je na tebi, ali molim te da razmisliš o mogućim posledicama za slučaj da ne uspemo u ovom poslednjem pokušaju da saznamo istinu i sačuvamo mir. Stupiću s tobom u vezu preko fetlinije čim dođeš do Roja Proteranih."
   Gledstonova slika zatreperi, zamagli se i izgubi.
   "Odgovor?" upita brod.
   "Ne." Konzul je hodao napred-nazad između 'Stejnveja' i projekcione jame.
   "Nijedna svemirska letelica niti letač nisu sleteli blizu doline sa nedirnutom posadom već više od dva veka", reče Melio Arundez. "Ona sigurno zna koliko su mali izgledi da odete tamo... da preživite Šrajka... a onda da se sastanete sa Proteranima."
   "Stvari su sada drugačije", reče Konzul, ne okrenuvši se da se suoči sa drugim čovekom. "Vremenske oseke i plime sasvim su pomahnitale. Šrajk odlazi tamo gde želi. Možda ni taj fenomen koji je ranije sprečavao spuštanje sa posadom sada više ne dejstvuje."
   "A možda će vaš brod sleteti savršeno, bez nas", reče Arundez. "Baš kao i toliko drugih."
   "Prokletstvo", viknu Konzul, obrnuvši se oko ose, "znali ste za rizike kada ste rekli da želite da mi se pridružite!"
   Arheolog mirno klimnu glavom. "Ne govorim o riziku po mene lično, ser. Spreman sam da prihvatim svaki rizik ako to znači da ću možda pomoći Rejčel... ili je makar ponovo videti. U vašem životu je možda ključ za opstanak čovečanstva."
   Konzul zatrese pesnicama kroz vazduh i nastavi da hoda napred-natrag, kao neka grabljivica u kavezu. "To nije pošteno! Već sam bio pion Gledstonove. Upotrebila me je... cinično... namerno. Ubio sam četvoro Proteranih, Arundez. Pucao sam u njih zato što sam morao da aktiviram njihov prokleti uređaj za otvaranje Grobnica. Zar mislite da će me dočekati raširenih ruku, u znak dobrodošlice?"
   Arheologove tamne oči zagledaše se u Konzula bez treptanja. "Gledstonova smatra da će oni pregovarati sa vama?"
   "Ko zna šta će oni uraditi? Ili, kad smo već kod toga, ko zna šta Gledstonova smatra. Hegemonija i njeni odnosi sa Proteranima više nisu moja briga. Iskreno želim propast i jednima i drugima."
   "Toliko da zbog toga celo čovečanstvo trpi?"
   "Ne znam ja šta je to čovečanstvo", reče Konzul jednolično, iscrpljeno. "Znam ko je Sol Vejntraub. I Rejčel. I povređena žena po imenu Bron Lamija. I Otac Pol Dire. I Fedman Kasad. I..."
   Blagi glas broda obavi se oko njih. "Severni perimetar ove svemirske luke probijen je. Započinjem završni postupak lansiranja. Molim vas da zauzmete mesta."
   Konzul se upola saplete o holojamu dok ga je unutrašnje zaštitno polje potiskivalo naniže i dok se okomiti diferencijal dramatično povećavao, pričvršćujući svaki predmet za mesto i štiteći putnike mnogo bezbednije nego bilo kakvi pojasevi ili kaiševi. Kada se nađu u stanju slobodnog pada, polje će popustiti, ali će i dalje služiti kao zamena za planetnu gravitaciju.
   Vazduh iznad holojame zamagli se i pokaza kako se uzletna jama i svemirska luka brzo gube ispod, dok se obzorje i udaljena brda trzaju i krive sa prolaskom broda kroz manevre izbegavanja pod osamdeset G. Nekoliko energetski oružja žmirnu ka njima, ali kolone podataka pokazaše da su se spoljna polja pozabavila njihovim zanemarljivim dejstvima. Onda se obzorje udalji i zakrivi dok se nebo boje lapis-lazulija smrkavalo u crnilo svemira.
   "Odredište?" upita brod.
   Konzul zatvori oči. Iza njih oglasi se zvončić, objavljujući da Teo Lejn može da se izvuče iz tanka za oporavak u glavnu ambulantu.
   "Koliko treba do sastanka sa elementima okupatorskih snaga Proteranih?" upita Konzul.
   "Trideset minuta do samog Roja", odgovori brod.
   "A koliko treba da stignemo u domet oružja njihovih napadačkih brodova?"
   "Upravo nas prate."
   Izraz na licu Melija Arundeza bio je smiren, ali prsti su mu pobeleli na naslonu kauča holojame.
   "U redu", reče Konzul. "Kreni ka Roju. Izbegavaj brodove Hegemonije. Najavi na svim frekvencijama da smo nenaoružani diplomatski brod koji traži da pregovara."
   "Tu poruku odobrila je i ostavila CEO Gledston, ser. Upravo se emituje na fetlinijskim i svim komunikacionim frekvencijama."
   "Nastavi", reče Konzul, pa pokaza na Arundezov komlog. "Da li vidite koliko je sati?"
   "Da. Šest minuta do tačnog trenutka Rejčelinog rođenja."
   Konzul se nasloni i ponovo zatvori oči. "Prevalili ste dugi put ni zbog čega, dr Arundez."
   Arheolog ustade, zanese se na sekund pre nego što je pronašao oslonac u simuliranoj gravitaciji, pa pažljivo priđe klaviru. Zastade tamo na trenutak i zagleda se kroz balkonski prozor u crno nebo i još brilijantni rub sve dalje planete. "Možda i nisam", reče. "Možda i nisam."
   
IP sačuvana
social share
“Pronašli smo se
na zlatnoj visoravni
daleko u nama.”
- Vasko Popa
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Moderator
Capo di tutti capi


I reject your reality and substitute my own!

Zodijak Pisces
Pol Žena
Poruke Odustao od brojanja
Zastava Unutrasnja strana vetra
mob
Apple 15
38.
   Danas smo ušli u močvarnu pustaru, koju prepoznajem kao Kampanju, i da bih to proslavio, imao sam još jedan napad kašlja okončan novim povraćanjem krvi. Mnogo više krvi. Li Hant je van sebe od brige i osujećenosti i pošto me drži za ramena tokom grčenja i pomaže mi da očistim odeću krpama navlaženim u obližnjem potoku, pita: "Šta mogu da učinim?"
   "Naberite cveća u polju", dahćem ja. "To je radio Džozef Severn."
   On se okreće ljutito, ne shvatajući da čak i u svom grozničavom, iscrpljenom stanju, naprosto govorim istinu.
   Mala kočija i umorni konj prolaze kroz Kampanju uz bolnije truckanje i drmusanje nego ranije. Kasno po podne, prolazimo kraj nekih konjskih kostura duž druma, zatim pored ruševina starog svratišta, potom kraj masivnije ruine vijadukta zaraslog u mahovinu i konačno stubova za koje se čini da su prikucani beli štapovi.
   "Za ime Zemljino, šta je to?" pita Hant, ne shvatajući ironiju te drevne fraze.
   "Kosti razbojnika", odgovaram istinito.
   Hant me gleda kao da mi je um podlegao bolesti. Možda i jeste.
   Kasnije se penjemo iz močvarnih predela Kampanje i načas vidimo crveni blesak koji se kreće daleko među poljima.
   "Šta je to?" pita Hant usrdno, pun nade. Znam da očekuje da svakog trena ugleda ljude i dalekobacački portal u dejstvu trenutak posle toga.
   "Kardinal", kažem ja i ponovo govorim istinu. "U lovu na ptice."
   Hant pristupa svom jadnom, obogaljenom komlogu. "Kardinal jeste ptica", kaže on.
   Klimam glavom, gledam ka zapadu, ali crvenilo je nestalo. "Takođe je sveštenik", kažem ja. "A približavamo se Rimu, znate."
   Hant se mršti na mene i pokušava hiljaditi put da dopre do nekoga na komunikacionim frekvencijama svog komloga. Popodne je nemo izuzev ritmičke škripe vetturinih drvenih točkova i napeva neke daleke ptice pevačice. Modža je to kardinal?
   
   Ulazimo u Rim dok prvo rumenilo večeri dodiruje oblake. Mala kočija ljulja se i dumbara kroz Lateransku kapiju i gotovo smesta suočavamo se sa prizorom Koloseuma, zaraslog u bršljan i očito pretvorenog u dom hiljada golubova, ali neizmerno upečatljivijeg od holoa ruševine, postavljene kao sada, ne unutar nemarno povučenih granica posleratnog grada okruženog divovskim arkologijama, već u kontrastu sa grozdom kolibica i otvorenih polja gde se grad završava, a počinju seoski predeli. Mogu da vidim središte Rima u daljini... raštrkane krovove i manje ruševine na njegovih čuvenih Sedam Bregova, ali ovde vlada Koloseum.
   "Isuse", šapuće Li Hant. "Šta je to?"
   "Kosti razbojnika", kažem ja ponovo, sporo, plašeći se da ću opet započeti strašan kašalj.
   Idemo dalje, kloparamo kroz puste ulice Rima iz devetnaestog veka Stare Zemlje dok se veče spušta gusto i teško oko nas, svetlo nestaje, a golubovi se premeću iznad kupola i krovova Večnog Grada.
   "Gde su svi?" šapuće Hant. Zvuči uplašeno.
   "Nema ih ovde zato što nisu potrebni", kažem ja. Glas mi zvuči oštro u kanjonskom sumraku gradskih ulica. Točkovi se sada okreću po kaldrmi, jedva ravnijoj od nasumce popločanog druma sa koga smo upravo umakli.
   "Je li ovo neki stimsim?" pita on.
   "Zaustavi kočiju", kažem ja i poslušni konj staje. Pokazujem na težak kamen kraj slivnika. "Šutnite ono", kažem Hantu.
   Mršti se na mene, ali silazi, prilazi kamenu i snažno ga šutira. Još golubova izbija ka nebu sa zvonika i bršljana, uspaničenih odjecima njegovih psovki.
   "Poput dr Džonsona, i vi ste pokazali stvarnost stvari", kažem. "Ovo nije nikakav stimsim niti san. Ili, još bolje, ništa više nego što je to bio naš život do sada."
   "Zbog čega su nas doveli ovamo?" pita ađutant CEO i baca pogled ka nebu kao da sami bogovi tamo slušaju, odmah iza sve tamnijih pastelnih prepreka večernjih oblaka. "Šta žele?"
   Žele da ja umrem, pomišljam i shvatam istinitost toga kao da me je neko tresnuo pesnicom u prsa. Dišem sporo i plitko kako bih izbegao napad kašlja, iako osećam da mi mehurići šlajma ključaju u grlu. Žele da ja umrem, a da vi to posmatrate.
   Kobila nastavlja sa vučom, skreće desno u sledeću usku ulicu, zatim ponovo desno širom avenijom ispunjenom senkama i odjecima našeg prolaska, a onda se zaustavlja na vrhu ogromnog stepeništa.
   "Stigli smo", kažem ja i kobeljam se iz kočije. Noge su mi u grču, prsa me bole, a stražnjicu sam nažuljao. U glavi mi se rađa satirična oda radostima putovanja.
   Hant silazi ukočeno kao i ja i stoji na vrhu džinovskog, račvastog stepeništa, prekrštenih ruku, zagledan u njih kao da su zamka ili opsena. "Gde smo to tačno stigli, Severne?"
   Pokazujem na otvoreni trg u podnožju stepeništa. "Na Piazza di Spagna", kažem ja. Najednom mi je čudno što mi se Hant obraća kao Severnu. Shvatam da je to ime prestalo da pripada meni kada smo prošli kroz Lateransku kapiju. Ili, radije, da mi je ponovo pripalo moje pravo ime.
   "Još malo", kažem ja, "i ovo će nazvati Španskim stepenicama." Počinjem da silazim desnim krilom stepeništa. Iznenadna vrtoglavica tera me da se zateturam i Hant mi brzo prilazi da me uhvati pod ruku.
   "Ne možete da hodate", kaže. "Suviše ste bolesni."
   Pokazujem na išaranu staru zgradu koja obrazuje zid sa suprotne strane širokih stepenica i gleda na Piazzu. "Nije daleko, Hante. To je naše odredište."
   Ađutant Gledstonove mrko se zagleda u građevinu. "A šta ima tamo? Zašto se zaustavljamo ovde? Šta nas tamo čeka?"
   Ne mogu da se ne osmehnem što taj krajnje nepoetičan čovek nesvesno koristi asonancu. Najednom zamišljam kako sedimo u dugim noćima u toj mračnoj zgradurini i kako ga učim da uskladi takvu tehniku sa muškom ili ženskom cezurom, ili da pronalazi zadovoljstvo u zamenjivanju jambičnog stiha nenaglašenim piričkim, ili da se upušta u česte spondeje.
   Zakašljavam se, nastavljam da kašljem i ne prestajem sve dok mi krv ne prska po dlanu i košulji.
   Hant mi pomaže da siđem niz stepenice, da pređem preko Piazze gde Berninijev vodoskok u obliku čamca grgoće i žubori u sumraku, a onda, prateći moj upereni prst, vodi me u crni pravougaonik ulaza - ulaza broj 26, na Piazzi di Spagna - a ja pomišljam, nevoljno, na Danteovu Commediu i kao da vidim frazu 'LASCIATE OGNI SPERANZA, VOI CH'ENTRATE' - 'Ostavite svaku nadu, vi koji ulazite' - uklesanu iznad hladne gornje grede ulaza.
   
   Sol Vejntraub stajao je na ulazu u Sfingu i pretio vasioni pesnicom dok se noć spuštala, a Grobnice blistale u brilijantnom otvaranju; njegova kćer nije se vratila.
   Nije se vratila.
   Šrajk ju je uzeo, podigao je novorođenče na čeličnom dlanu, a onda kročio natrag u sjaj koji je i sad odbijao Sola kao neki strašni, jarki vetar iz dubina planete. Sol se upirao nasuprot svetlosnom uraganu, ali ovaj ga je zadržavao napolju sa istom sigurnošću kao i zaštitno polje koje se otelo kontroli.
   Hiperionovo sunce je zašlo i sada je hladan vetar duvao sa pustara, teran iz pustinje frontom hladnog vazduha koji je klizio sa planina na jugu, i Sol se okrenuo da zuri u prašinu boje cinobera nošenu u reflektorski sjaj otvaranja Vremenskih Grobnica.
   Grobnice se otvaraju!
   Sol se ponovo začkilji u hladni sjaj i pogleda niz dolinu, gde su druge Grobnice blistale kao bledozelene svetiljke od bundeve iza svoje zavese uskovitlane prašine. Svetlost i dugačke senke skakale su po dnu doline dok je gore iz oblaka isticala poslednja boja sutona, a noć dolazila sa zavijanjem vetra.
   Nešto se kretalo na ulazu druge građevine, Grobnice od žada. Sol se zatetura niz stepenice Sfinge, baci pogled na ulaz u kome je Šrajk nestao sa njegovom kćeri, a onda siđe sa stepeništa, protrča pored Sfinginih šapa i spusti se uz saplitanje vetrovitom stazom ka žadnoj Grobnici.
   Nešto se polako pomaljalo iz ovalnih vratnica, obrisi ocrtani svetlom koje je izbijalo iz grobnice, ali Sol nije mogao da odredi da li je to ljudsko biće ili ne, da li je reč o Šrajku ili ne. Ako je to Šrajk, on će ga ščepati golim rukama i tresti ga sve dok mu ovaj ili ne vrati kćer ili dok jedan od njih ne bude mrtav.
   To nije bio Šrajk.
   Sol je sada mogao da vidi ljudski obris. Osoba posrnu i nasloni se na vratnice Grobnice od žada kao da je povređena ili umorna.
   Bila je to mlada žena.
   Sol pomisli na Rejčel, tu, na tom mestu, pre više od pola standardnog veka, na mladu ženu-arheologa koja je istraživala ove artefakte i nije imala pojma o sudbini koja ju je čekala u obličju Merlinove bolesti. Sol je uvek zamišljao da će mu dete biti spaseno tako što će bolest biti opozvana i tako što će beba ponovo početi normalno da stari, tako što će detetu koje će jednog dana postati Rejčel biti vraćen život. Ali šta ako se Rejčel vrati kao dvadeset šestogodišnja Rejčel koja je ušla u Sfingu?
   Solu puls stade da tuče tako bučno u ušima da nije mogao da čuje divljanje vetra oko sebe. On mahnu prilici, sada poluskrivenoj peščanom olujom.
   Mlada žena mu uzvrati mahanjem.
   Sol odjuri napred sledećih dvadeset metara, stade trideset metara od grobnice i doviknu: "Rejčel! Rejčel!"
   Mlada žena, obrisa ponovo ocrtanog naspram urlajućeg svetla, pomeri se od vratnica, dodirnu lice obema rukama, viknu nešto što se izgubi u vetru i krenu niz stepenice.
   Sol potrča, saplićući se o kamenje, jer je izgubio stazu, i otetura se slepo po dnu doline, prenebregavši bol kada mu je koleno udarilo o nisku stenu, ponovo pronađe pravu stazu i otrča do podnožja Grobnice od žada, susrevši je baš kada je stupila iz konusa svetla koje se širilo.
   Ona pade baš kada je Sol stigao do podnožja stepenica i on je prihvati, spusti je nežno na tle dok mu je vetrom nošeni pesak grebao po leđima i dok su se vremenske plime kovitlale oko njih u nevidljivim strujama vrtoglavice i daja vu.
   "To jeste vi", reče ona i podiže ruku da dodirne Solu obraz. "Ovo je stvarnost. Vratila sam se."
   "Jesi, Bron", reče Sol, pokušavajući da zauzda glas i sklanjajući umršene uvojke sa lica Bron Lamije. On je snažno zagrli, oslonivši mišicu o njeno koleno, poduprevši joj glavu, povivši leđa tako da je bolje zaštiti od vetra i peska. "U redu je, Bron", reče on tiho, štiteći je, očiju svetlih od suza razočaranja kojima nije hteo da dopusti da poteku. "U redu je. Vratila si se."
   Meina Gledston popela se stepenicama pećinske Ratne Sobe i kročila u hodnik gde se kroz dugačke trake debelog 'Perspeksa' pružao pogled niz Mons Olimpus sve do platoa Tarzis. Duboko dole padala je kiša i sa ove tačke, gotovo dvanaest klika visoko na nebu Marsa, mogla je da vidi pulsiranje munja i zavese statičkog elektriciteta dok se oluja vukla preko visokih stepa.
   Njena pomoćnica Sedeptra Akasi uđe u hodnik i stade nemo do CEO.
   "Još nema nikakvih vesti od Lija ili Severna?" upita Gledstonova.
   "Nikakvih", reče Akasijeva. Lice mlade crnkinje bilo je osvetljeno i bledim svetlom sunca Matičnog Sistema i igrom munja odozdo. "Zvaničnici Srži kažu da je možda došlo do kvara dalekobacača."
   Gledstonova se osmehnu bez imalo topline. "Da. A možeš li da se setiš da se neki dalekobacač ikada u tvom životu pokvario, Sedeptra? Bilo gde u Mreži?"
   "Ne, M. Vrhovna."
   "Srž ne oseća potrebu za tananostima. Očito smatraju da mogu da otmu koga god žele i da za to ne polažu račune. Misle da su nam isuviše potrebni u ovom našem krajnjem trenutku. I znaš šta, Sedeptra?"
   "Šta?"
   "U pravu su." Gledstonova odmahnu glavom i okrenu se da ponovo siđe dugačkim stepeništem u Ratnu Sobu. "Ima još manje od deset minuta pre nego što Proterani opkole Božji Gaj. Siđimo i pridružimo se ostalima. Da li je moj sastanak sa savetnikom Albedom odmah na redu posle ovoga?"
   "Da, Meina. Ne mislim... hoću reći, neki od nas smatraju da je suviše rizično suprotstaviti im se tako neposredno."
   Gledstonova zastade pre nego što je ušla u Ratnu Sobu. "Zašto?" upita ona i ovaj put osmeh joj je bio iskren. "Smatraš da će Srž izvesti da i ja nestanem kao i Li i Severn?"
   Akasijeva zausti nešto da kaže, odustade i podiže dlanove.
   Gledstonova dodirnu rame mlade žene. "Kada bi to učinili, Sedeptra, bilo bi to milosrdno. Ali mislim da neće. Stvari su otišle tako daleko da oni smatraju da neki pojedinac ne može da učini ništa što bi promenilo tok događaja." Gledstonova povuče ruku i osmeh joj zgasnu. "I možda su u pravu."
   Bez reči, njih dve siđoše do kruga ratnika i političara u iščekivanju.
   
IP sačuvana
social share
“Pronašli smo se
na zlatnoj visoravni
daleko u nama.”
- Vasko Popa
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Moderator
Capo di tutti capi


I reject your reality and substitute my own!

Zodijak Pisces
Pol Žena
Poruke Odustao od brojanja
Zastava Unutrasnja strana vetra
mob
Apple 15
"Trenutak se bliži", reče Pravi Glas Drveta Sveta Sek Hardin.
   Otac Pol Dire trže se iz sanjarenja. U proteklom satu, njegovo očajanje i osujećenost spustili su se kroz otupljenost do nečeg sličnog zadovoljstvu na pomisao da više nema izbora, da ga više ne čekaju nikakve obaveze. Dire je sedeo u prijatnoj tišini sa vođom Templarskog Bratstva, posmatrao zalazak sunca Božjeg Gaja i umnožavanje zvezda i noćnih svetlosti koje nisu bile zvezde.
   Dire se čudio zbog Templareve izdvojenosti od sopstvenog naroda u tako ključnom trenutku, ali ono što je znao o templarskoj teologiji primoralo je Direa da shvati da će Sledbenici Mjuira sačekati takav trenutak mogućeg uništenja sami, na najsvetijim platformama i u najtajnovitijim brajdama svojih najsvetijih stabala. A povremene tihe napomene koje je Hardin izgovarao u kapuljaču svoje odore naterale su Direa da shvati da je Pravi Glas u kontaktu sa ostalim Templarima preko komloga ili implanata.
   Opet, bio je to miran način da se sačeka smak sveta, posednut visoko na najvišem drvetu u poznatoj Galaksiji, slušajući kako topli večernji lahor šušti kroz milione jutara lišća i posmatrajući kako zvezde blistaju, a meseci-blizanci hitaju baršunastim nebom.
   "Zatražili smo od Gledstonove i vlasti Hegemonije da ne pružaju nikakav otpor, da ne dopuste nijednom ratnom brodu SILE da uđe u sistem", reče Sek Hardin.
   "Je li to pametno?" upita Dire. Hardin mu je rekao ranije kako je završila Rajska Kapija.
   "Flota SILE još nije dovoljno organizovana da pruži ozbiljan otpor", odgovori Templar. "Ovako će naš svet makar imati nekakve izglede da bude prihvaćen kao neutralan."
   Otac Dire klimnu glavom i nagnu se napred kako bi bolje video visoku priliku u senkama platforme. Kugle blagog sjaja u granju ispod njih bile su jedino osvetljenje osim sjaja zvezda i mesečine. "A opet, vi ste blagonaklono dočekali ovaj rat. Pomogli ste zvničnicima Kulta Šrajka da dovedu do njega."
   "Ne, Dire. Ne rat. Bratstvo zna da on mora biti deo Velike Promene."
   "A šta je to?" upita Dire.
   "Velika Promena je kada čovečanstvo prihvati svoju ulogu kao deo prirodnog poretka vasione, umesto uloge raka."
   "Raka?"
   "To je drevna bolest koja..."
   "Da", reče Dire. "Znam šta je bio rak. Otkud paralela sa čovečanstvom?"
   U savršeno moduliranim, blago naglašenim tonovi Seka Hardina naziralo se uzbuđenje. "Proširili smo se Galaksijom kao ćelije raka kroz živo telo, Dire. Množimo se ne pomišljajući na bezbrojne oblike života koji moraju da izumru ili da budu odgurnuti u stranu kako bismo se mi kotili i napredovali. Mi brišemo konkurentne oblike inteligentnog života."
   "Poput?"
   "Poput Senešaj empata sa Hebrona. Močvarnih kentaura sa Vrta. Čitava ekologija bila je uništena na Vrtu, Dire, kako bi nekoliko hiljada ljudskih kolonista moglo da živi tamo gde su se nekada razvijali milioni domaćih živih bića."
   Dire dodirnu obraz savijenim prstom. "To je jedna od loših posledica teraformiranja."
   "Mi nismo teraformirali Čigru", reče Templar brzo, "već su jupiteranska živa bića tamo istrebljena u lovu."
   "Ali niko nije mogao sa sigurnošću da utvrdi da su zepleni bili inteligentni", reče Dire i začu nedostatak ubeđenja u sopstvenom glasu.
   "Pevali su", reče Templar. "Dozivali su se međusobno kroz hiljade kilometara atmosfere pesmama u kojima je bilo značenja, ljubavi i tuge. A opet, istrebljeni su do poslednjeg kao veliki kitovi Stare Zemlje."
   Dire prekrsti ruke. "Slažem se, bilo je nepravdi. Ali svakako postoji bolji način za borbu protiv njih od podržavanja surove filosofije Kulta Šrajka... i dopuštanja da se ovaj rat nastavi."
   Templarova kapuljača pomerala se napred-nazad. "Ne. Da su to bile puke ljudske nepravde, mogla su se naći druga sredstva. Ali najveći deo bolesti... najveći deo bezumlja koje je dovelo do uništenja rasa i kvarenja svetova... sve je to došlo iz grešne simbioze."
   "Simbioze?"
   "Čovečanstva i Tehnosrži", reče Sek Hardin najoštrijim tonom koji je Dire ikada čuo od jednog Templara. "Čoveka i njegovih inteligentnih mašina. Ko je parazit na kome? To više ne zna nijedan od delova simbiota. Ali to je zla stvar, protiv-priroda na delu. Još gore, Dire, to je evolutivni ćorsokak."
   Jezuit ustade i priđe ogradi. Pogleda preko nje zamračeni svet krošnji koje su se širile kao vrhovi oblaka u noći. "Mora da postoji bolji način od okretanja Šrajku i međuzvezdanom ratu."
   "Šrajk je katalizator", reče Hardin. "On je požar pročišćenja za šume koje su bile zakržljale i kojima je bilo dopušteno da obole od preteranog planiranja. Nastupiće teška vremena, ali ishodi će biti novi rast, novi život i izobilje vrsta... ne samo svuda okolo, već i unutar same zajednice čovečanstva."
   "Teška vremena", razmišljao je Dire. "A vaše Bratstvo spremno je da vidi kako milijarde ljudi ginu da bi se izvelo to... plevljenje?"
   Templar stisnu pesnice. "Do toga neće doći. Šrajk je upozorenje. Naša braća Proterani žele samo da kontrolišu Hiperion i Šrajka dovoljno dugo da udare na Tehnosrž. Biće to hirurški zahvat... uništenje simbiota i ponovno rođenje čovečanstva kao istaknutog partnera u životnom ciklusu."
   Dire uzdahnu. "Niko ne zna gde Tehnosrž obitava", reče on. "Kako će Proterani da udare na nju?"
   "Udariće", reče Pravi Glas Drveta Sveta, ali u glasu mu je bilo manje samopouzdanja nego trenutak pre.
   "A je li napad na Božji Gaj deo dogovora?" upita sveštenik.
   Došao je red na Templara da ustane i ushoda se, najpre do ograde, zatim natrag do stola. "Oni neće napasti Božji Gaj. Upravo sam vas zadržao kako biste to videli. Posle toga morate izvestiti Hegemoniju."
   "Oni će smesta znati da li su Proterani napali", reče Dire, zbunjen.
   "Da, ali neće znati zbog čega je naš svet pošteđen. Morate im odneti poruku. Objasniti istinu."
   "Do đavola s tim", reče Otac Pol Dire. "Umorio sam se od toga da budem svakome glasnik. Otkud vi sve to znate? O dolasku Šrajka? O razlogu za rat?"
   "Postojala su proročanstva..." započe Sek Hardin.
   Dire tresnu pesnicom po ogradi. Kako je mogao da objasni manipulacije stvorenja koje je moglo - ili je barem bilo izaslanik sile koja je mogla - da manipuliše samim vremenom?
   "Uvidećete..." započe Templar ponovo, i kao da naglašava njegove reči, začu se duboki, blagi zvuk, gotovo kao da je milion skrivenih ljudi uzdahnuo, a onda tiho zastenjao.
   "Bože blagi", reče Dire i pogleda ka zapadu gde se činilo kao da se sunce diže tamo gde je nestalo pre manje od jednog sata. Vreli vetar zašušta kroz lišće i dunu mu preko lica.
   Pet procvalih oblaka u obliku pečurki uvijalo se ka unutrašnjosti i pelo iznad zapadnog obzorja, pretvorivši noć u dan dok su ključali i bledeli. Dire je nagonski prekrio oči da bi onda shvatio da su te eksplozije bile tako daleke da ga, iako blistave poput lokalnog sunca, neće oslepiti.
   Sek Hardin zabaci kapuljaču tako da mu vreli vetar ponese dugačku, čudnovato zelenkastu kosu. Dire se zagleda u njegovo duguljasto, mršavo, neodređeno azijatsko lice i shvati da tamo vidi utisnuti šok. Šok i nevericu. Hardinova kapuljača bila je puna šapata komunikacionih poziva i mikrobrbljanja uzbuđenih glasova.
   "Eksplozije na Sijeri i Hokaidu", šapnu Templar samom sebi. "Nuklearne eksplozije. Sa brodova na orbiti."
   Dire se seti da je Sijera kontinent, zatvoren za strance, manje od osam stotina kilometara od Drveta Sveta na kome su sada stajali. Pomisli da se seća da je Hokaido sveto ostrvo gde se uzgajaju i pripremaju drvobrodovi.
   "Žrtve?" upita on, ali pre nego što je Hardin stigao da uzvrati, nebo zaseče blistava svetlost mnoštva taktičkih lasera, CPB-a i fuzionih zraka od obzorja do obzorja, uz vitlanje i blesak nalik na reflektore iznad krova sveta šume Božjeg Gaja. A tamo gde su zasecali zraci, za njima su izbijali plamenovi.
   Dire posrnu kada stotinu metara široki zrak prođe poput tornada kroz šumu na manje od kilometar od Drveta Sveta. Drevna šuma buknu, stvorivši prolaz od vatre koja se uzdizala deset kilometara u noćno nebo. Vetar zaurla kraj Direa i Seka Hardina dok je vazduh hitao da nahrani vatrenu oluju. Novi zrak zaseče severno i južno i prođe blizu Drveta sveta pre nego što je nestao preko obzorja. Novi otkos plamena i dima diže se ka izdajničkim zvezdama.
   "Obećali su", prodahta Sek Hardin. "Braća Proterani su obećali!"
   "Potrebna vam je pomoć!" povika Dire. "Zatražite od Mreže hitnu pomoć."
   Hardin zgrabi Direa za mišicu, odvuže ga do ruba platforme. Stepenice su ponovo bile na svom mestu. Na platformi ispod njih, treperio je portal dalekobacača.
   "Stigle su samo prethodnice flote Proteranih", povika Templar iznad buke šumskog požara. Pepeo i dim ispuniše vazduh, ledbdeći kroz vreli žar. "Ali sfera singularnosti biće uništena svakog sekunda. Krenite!"
   "Ne odlazim bez vas", uzviknu Jezuit, siguran da mu se glas ne čuje od rike vetra i strašnog pucketanja. Odjednom, samo nekoliko kilometara istočno, raširi se savršeni plavi krug eksplozije plazme, implodira u sebe, a onda se raširi ponovo u vidljivim koncentričnim krugovima udarnog talasa. Kilometar visoka stabla poviše se i slomiše u prvom talasu eksplozije i istočne strane buknuše im dok su se milioni iskidanih listova stapali sa gotovo čvrstim zidom otpadaka zavitlanih ka Drvetu Sveta. Iza krug plamena, eksplodira nova plazma-bomba. Zatim i treća.
   Dire i Templar skotrljaše se niz stepenice i poleteše preko niže platforme kao lišće preko trotoara. Templar ščepa upaljeni baluster od mjuirovine, zgrabi Direovu mišicu gvozdenim stiskom i uskobelja se na noge, krenuvši ka još treperavom dalekobacaču kao čovek povijen pred ciklonom.
   Jednom, pre mnogo, mnogo godina, blizu svog voljenog Vijfranša na Saoin, mlađani Pol Dire stajao je na vrhu litice, siguran u očevom naručju i bezbedan u debelom betonskom skloništu, i posmatrao kroz uski prozor kako četrdeset metara visoki cunami nadire ka obali na kojoj su živeli.
   Ovaj cunami bio je visok tri kilometra, sačinjen od plamena, i jurio je naizgled brzinom svetlosti ka Drvetu Sveta, Seku Hardinu i Polu Direu. Sve što je cunami dodirnuo, ostajalo je uništeno. Besneo je sve bliži, sve viši i opipljiviji, dok nije zbrisao svet i nebo plamenom i bukom.
   "Ne!" vrisnu Otac Pol Dire.
   "Idite!" viknu Pravi Glas Drveta Sveta i gurnu Jezuita kroz portal dalekobacača dok je plamen nicao na platformi, deblu Drveta Sveta i Templarevoj odori.
   Dalekobacač se zatvori baš kada se Dire zateturao kroz njega; odsekao mu je potpeticu sa cipele pri skupljanju, a Dire oseti kako mu pucaju bubne opne i kako mu odeća tinja dok je padao, udarao o nešto tvrdo potiljkom i ponovo padao u sveobuhvatniju tamu.
   
   Gledstonova i ostali posmatrali su u užasnutoj tišini dok su civilni sateliti slali slike samrtničkih grčeva Božjeg Gaja kroz dalekobacačke releje.
   "Moramo to razneti smesta", povika admiral Sing iznad prasaka šumskog požara. Meina Gledston pomisli da može da čuje vrištanje ljudskih bića i bezbrojnih arborealija koje su živele u templarskim šumama.
   "Ne smemo ih pustiti da priđu bliže!" povika Sing. "Imamo samo daljince za detonaciju sfere."
   "Da", reče Gledstonova, ali, iako su joj se usne pomerale, nije čula nikakav zvuk.
   Sing se okrenu i klimnu glavom pukovniku SILE:svemir. Pukovnik dodirnu svoju taktičku tablu. Šume u plamenu nestaše, džinovski holoi sasvim potamneše, ali zvuci vrištanja nekako se zadržaše. Gledstonova shvati da je to zvuk krvi u njenim ušima.
   Ona se okrenu ka Morpurgu. "Koliko..." Ona pročisti grlo. "Gene-rale, koliko još ima do napada na Mare Infinitus?"
   "Tri sata i pedeset dva minuta, M. Vrhovna", reče general.
   Gledstonova se okrenu ka bivšem Zapovedniku Vilijamu Ahunti Liju. "Da li je vaša udarna jedinica spremna, admirale?"
   "Jeste, CEO", reče Li, lica prebledelog i pored osunčanog tena.
   "Koliko će brodova biti uključeno u udar?"
   "Sedamdeset četiri, M. Vrhovna."
   "I udarićete na njih dalje od Mare Infinitusa?"
   "Odmah unutar Ortovog Oblaka, M. Vrhovna."
   "Dobro", reče Gledstonova. "Dobar lov, admirale."
   Mladi muškarac shvati to kao trenutak da salutira i napusti odaju. Admiral Sing nagnu se i šapnu nešto generalu Van Zajdtu.
   Sedeptra Akasi nagnu se ka Gledstonovoj i reče: "Obezbeđenje Doma Vlade javlja da je neki čovek upravo stigao dalekobacačem na osigurani GH terminal sa zastarelom prioritetnom pristupnom šifrom. Čovek je bio povređen, pa su ga odveli u ambulantu u Istočnom krilu."
   "Li?" upita Gledstonova. "Severn?"
   "Ne, M. Vrhovna", reče Akasijeva. "Sveštenik sa Pacema. Pol Dire."
   Gledstonova klimnu glaom. "Srešću se sa njim posle sastanka sa Albedom", reče ona svojoj pomoćnici. Grupi objavi: "Ukoliko niko nema ništa da doda onome što smo videli, prekinućemo na trideset minuta i razmotriti odbranu Askvita i Iksiona kada se ponovo okupimo."
   Grupa ustade kada CEO i njena svita prođoše kroz stalni portal za vezu sa Domom Vlade i krenu u redu kroz vrata na suprotnom zidu. Graja prepirke i šoka nastavi se kada je Gledstonova nestala sa vidika.
   
IP sačuvana
social share
“Pronašli smo se
na zlatnoj visoravni
daleko u nama.”
- Vasko Popa
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Moderator
Capo di tutti capi


I reject your reality and substitute my own!

Zodijak Pisces
Pol Žena
Poruke Odustao od brojanja
Zastava Unutrasnja strana vetra
mob
Apple 15
Meina Gledston zavalila se u svoju kožnu fotelju i sklopila oči tačno na pet sekundi. Kada ih je otvorila, grozd ađutanata još je stajao tamo, neki su izgledali napeto, drugi puni poleta, a svi su čekali njenu sledeću reč, njenu sledeću zapovest.
   "Iziđite", reče ona tiho. "Idite, odmorite se bar nekoliko minuta. Podignite negde noge na deset minuta. U sledećih dvadeset četiri do četrdeset osam sati neće biti nikakvog odmora."
   Grupa iziđe; neki su izgledali kao da su na ivici protesta, drugi kao da će se svakog trenutka srušiti.
   "Sedeptra", reče Gledstonova i mlada žena kroči natrag u kancelariju. "Dodeli dva moja lična stražara svešteniku koji je upravo stigao, Direu."
   Akasijeva klimnu glavom i pribeleži to na faksbloku.
   "Kakva je politička situacija?" upita Gledstonova, trljajući oči.
   "SveStvar je u haosu", reče Akasijeva. "Postoje klike, ali još se nisu zgusnule u delotvornu opoziciju. Sa Senatom je druga priča."
   "Feldštajn?" reče Gledstonova, imenujući gnevnu senatorku sa Barnardovog Sveta. Preostalo je manje od četrdeset dva sata pre nego što Proterani napadnu Barnardov Svet.
   "Feldštajn, Kakinuma, Piters, Sabenstorafem, Rišo... čak i Sudet Kjer zahteva vašu ostavku."
   "A njen muž?" Gledstonova je senatora Kolčeva smatrala najuticajnijom osobom u Senatu.
   "Još nema nikakvih vesti od senatora Kolčeva. Ni javno ni privatno."
   Gledstonova kucnu noktom palca po donjoj usni. "Koliko misliš da ova vlada ima vremena pre nego što nas obori glasanje o poverenju, Sedeptra?"
   Akasijeva, jedna od najmudrijih političkih operativaca sa kojima je Gledstonova ikada sarađivala, zurila je u svoju šeficu. "Sedamdeset dva sata, najviše, CEO. Glasanje je tu. Rulja samo još ne zna da je rulja. Neko mora da plati za ono što se dešava."
   Gledstonova odsutno klimnu glavom. "Sedamdeset dva sata", promrmlja. "Više nego dovoljno vremena." Ona podiže pogled i osmehnu se. "To bi bilo sve, Sedeptra. Odmori se malo."
   Pomoćnica klimnu glavom, ali izraz njenog lica pokazivao je šta zaista misli o tom predlogu. U radnoj sobi bilo je veoma tiho kada su se vrata zatvorila za njom.
   Gledstonova je ostala na trenutak da sedi i razmišlja, podbočivši bradu pesnicom. Onda reče zidovima: "Uvedite ovamo savetnika Albeda, molim."
   Dvadeset sekundi kasnije, vazduh sa druge strane širokog stola Gledstonove zamagli se, zatreperi i učvrsti. Predstavnik Tehnosrži izgledao je zgodno kao i uvek, sa kratkom, sedom kosom koja je blistala na svetlu i zdravim, osunčanim tenom na otvorenom, iskrenom licu.
   "M. Vrhovna", započe holografska projekcija, "Savetodavno Veće i prediktivci Srži i dalje nude svoje usluge u ovom vremenu velike..."
   "Gde se nalazi Srž, Albedo?" prekide ga Gledstonova.
   Savetnikov osmeh nije zgasnuo. "Izvinite, M. Vrhovna, kako je glasilo pitanje?"
   "Tehnosrž. Gde se nalazi?"
   Albedovo ljubazno lice pokaza blagu zbunjenost, ali ne i neprijateljstvo, niti bilo koju drugu emociju osim zbunjene predusretljivosti. "Svakako ste svesni, M. Vrhovna, da je politika Srži još od Secesije da ne otkriva položaj... ovaj... fizičkih elemenata Tehnosrži. U drugom smislu reči, Srž se ne nalazi nigde, pošto..."
   "Pošto vi postojite u datumravni i saglasnim stvarnostima datasfere", reče Gledstonova ravnim glasom. "Da, ceo život slušam to sranje, Albedo. Isto tako i moj otac, a pre njega njegov otac. Sada postavljam neposredno pitanje. Gde se nalazi Tehnosrž?"
   Savetnik zbunjeno i sa žaljenjem odmahnu glavom, kao da je odrasla osoba kojoj po hiljaditi put postavljaju dečje pitanje: 'Zbog čega je nebo plavo, tata?'
   "M. Vrhovna, jednostavno nije moguće odgovoriti na to pitanje tako da odgovor ima ikakvog smisla u trodimenzionim ljudskim koordinatama. U neku ruku, mi... Srž... postojimo u Mreži i izvan Mreže. Plivamo po stvarnosti datumravni koju vi zovete datasfera, ali što se fizičkih elemenata tiče... onoga Što su vaši preci zvali 'hardver', smatramo neophodnim da..."
   "Da to čuvate kao tajnu", dovrši Gledstonova. Ona prekrsti ruke. "Da li ste svesni, savetniče Albedo, da postoje ljudi u Hegemoniji... milioni ljudi... koji će biti ubeđeni da je Srž... i vaše Savetodavno Veće... izdalo čovečanstvo?"
   Albedo mahnu rukom. "To bi bilo vredo žaljenja, M. Vrhovna. Vredno žaljenja, ali razumljivo."
   "Vaši prediktivci navodno su gotovo potpuno sigurni, savetniče. A opet, ni u jednom trenutku niste nam rekli za to da će ova flota Proteranih uništiti svetove."
   Tuga na lepom licu projekcije umalo što nije bila ubedljiva. "M. Vrhovna, bilo bi pošteno da vas podsetim na to da vas je Savetodavno Veće upozorilo da će uvođenje Hiperiona u Mrežu uvesti slučajnu varijablu koju čak ni Veće neće biti u stanju da faktoriše."
   "Ali ovo nije Hiperion", odbrusi Gledstonova, sve višim glasom. "To bukti Božji Gaj. Rajska Kapija pretvorena je u šljaku. Mare Infinitua čeka na sledeći udarac čekića! Čemu služi Savetodavno Veće ako ne može da predvidi invaziju ovolikog raspona?"
   "Mi smo predvideli neizbežnost rata sa Proteranima, M. Vrhovna. Takođe smo predvideli veliku opasnost zbog odbrane Hiperiona. Morate mi verovati da uključivanje Hiperiona u bilo koju prediktivnu jednačinu spušta činilac pouzdanosti čak na..."
   "U redu", uzdahnu Gledstonova. "Moram da razgovaram sa nekim drugim iz Srži, Albedo. Sa nekim ko u vašoj nerazumljivoj hijerarhiji inteligencija zaista može da donosi odluke."
   "Uveravam vas da ja predstavljam sve elemente Srži kada..."
   "Da, da. Ali želim da razgovaram sa nekom od... Sila, tako mislim da ih zovete. Sa nekim starijim AI. Sa nekim ko ima moć, Albedo. Moram da razgovaram sa nekim ko može da mi kaže zbog čega je Srž otela mog umetnika Severna i mog ađutanta Lija Hanta."
   Holo je izgledao šokirano. "Uveravam vas, M. Gledston, tako mi našeg časnog četvorovekovnog savezništva, da Srž nema baš ništa sa nesrećnim nestankom..."
   Gledstonova ustade. "Zbog toga i moram da razgovaram sa nekom Silom. Vreme za uveravanja je prošlo, Albedo. Sada je vreme za otvoreni razgovor ako ijedna od naše dve vrste namerava da opstane. To je sve." Ona obrati pažnju na pelire faksbloka na stolu.
   Savetnik Albedo ustade, klimnu glavom u znak pozdrava, zatreperi i nestade.
   Gledstonova prizva svoj lični portal dalekobacača, izgovori šifru ambulante Doma Vlade i zakorači. U trenutku pre nego što će dodirnuti mat površinu energetskog pravougaonika, ona zastade, razmisli o onome što radi i prvi put u životu oseti strepnju od koraka kroz dalekobacač.
   Šta ako Srž želi da otme i nju? Ili da je ubije?
   Meina Gledston najednom shvati da Srž ima moć života i smrti nad svakim građaninom Mreže koji putuje dalekobacačem... a to je ujedno bio svaki građanin sa iole moći. Li i kibrid Severn nisu ni morali da budu oteti, prebačeni negde... samo je uporna navika razmišljanja o dalekobacačima kao potpuno bezbednom prevozu stvarala podsvesno ubeđenje da su oni negde otišli. Njen ađutant i zagonetni kibrid mogli su lako da budu prebačeni... ni u šta. U raštrkane atome rasute po singularnosti. Dalekobacači nisu 'teleportovali' ljude i stvari - takav koncept bio je glup - ali zar je manje glupo bilo verovati uređaju koji buši rupe u tkanju prostora-vremena i omogućuje čoveku da kroči kroz 'prolaz' crne rupe? Koliko je glupo od nje bilo da veruje da će je Srž preneti do ambulante?
   Gledstonova pomisli na Ratnu Sobu... na tri džinovske prostorije povezane neprekidno aktiviranim portalima dalekobacača sa slobodnim vidikom... ali bez obzira na sve, tri prostorije, koje razdvaja najmanje hiljadu svetlosnih godina stvarnog svemira, decenije stvarnog vremena čak i pod Hokingovim pogonom. Svaki put kada se Morpurgo, Sing ili neko drugi kretao od holo mape do table za unošenje podataka na kartu, prolazio je preko velikih ponora prostora i vremena. Sve što je Srž morala da učini kako bi uništila Hegemoniju ili bilo koga u njoj bilo je da pročačka po dalekobacačima, da dopusti malu 'grešku' u određivanju odredišta.
   Do đavola s tim, pomisli Meina Gledston i kroči da poseti Pola Direa u ambulanti Doma Vlade.
   
   
IP sačuvana
social share
“Pronašli smo se
na zlatnoj visoravni
daleko u nama.”
- Vasko Popa
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Moderator
Capo di tutti capi


I reject your reality and substitute my own!

Zodijak Pisces
Pol Žena
Poruke Odustao od brojanja
Zastava Unutrasnja strana vetra
mob
Apple 15
39.
   Dve sobe na drugom spratu kuće na Piazzi di Spagna male su, uske, sa visokim tavanicama i - sa izuzetkom po jedne mutne svetiljke koja gori u svakoj sobi kao da ju je upalio duh koji očekuje posetu drugih duhova - sasvim mračne. Moja postelja nalazi se u manjoj od dve sobe: u onoj koja gleda na Piazzu, mada ove noći sa visokih prozora može da se vidi samo tama izbrazdana dubljim senkama i naglašena neprekidnim žuborom nevidljivog Berninijevog vodoskoka.
   Zvona zvone svakog sata sa jednog od dva istovetna tornja Santa Trinite dei Monti, crkve koja čuči u mraku kao masivna, žutomrka mačka napolju, na vrhu stepeništa, i svaki put kada čujem kratke zvuke ranih jutarnjih sati, zamišljam utvarne ruke koje povlače trule konopce zvona; ne znam kakva slika odgovara mojim mračnim željama u ovoj beskrajnoj noći.
   Večeras me je smlavila groznica, vlažna i teška, zagušljiva kao debelo ćebe natopljeno vodom. Koža mi na smenu gori i postaje vlažna na dodir. Dvaput sam imao napade grčevitog kašlja; prvi je naterao Hanta da dotrči sa kauča iz druge sobe i gledao sam kako mu se oči šire na prizor krvi koju sam povratio na čaršave od damasta; drugi napad prigušio sam što sam bolje mogao i oteturao se do lavora na komodi kako bih ispljunuo manje količine crne krvi i tamnog šlajma. Hant se drugi put nije probudio.
   Biti ponovo tu. Preći sav taj put do ovih tamnih soba, do ove mračne postelje. Napola se sećam kako sam se probudio ovde, čudesno izlečen, sa 'pravim' Severnom, dr Klarkom, pa čak i malom sinjorom Anđeleti koji su čekali u spoljnoj sobi. To razdoblje oporavka od smrti; to razdoblje uviđanja da ja nisam Kits, da se ne nalazim na pravoj Zemlji, da ovo nije vek kada sam sklopio oči te poslednje noći... da nisam ljudsko biće.
   
   Nešto posle dva, spavam, i dok spavam, sanjam. Sanjam san koji nikada ranije nisam morao da propatim. Sanjam da se lagano uzdižem kroz datumravan, kroz datasferu i kroz megasferu, konačno do mesta koje ne poznajem, o kome nikada nisam sanjao... mesta beskrajnih svemira, neužurbanih, neopisivih boja, mesta bez obzorja, bez tavanica, bez podova ili čvrstih delova koji bi se mogli nazvati tlom. Mislim na to kao na metasferu, jer smesta osećam da ovaj nivo saglasnih stvarnosti obuhvata sve raznolikosti i ćudljivosti osećaja koje sam iskusio na Zemlji, sve binarne analize i intelektualna zadovoljstva i, iznad svega, osećaj... čega? Širenja? Slobode? - možda je potencijal reč za kojom tragam.
   Sam se nalazim u toj metasferi. Boje teku iznad mene, ispod mene, kroz mene... ponekad se rastapaju u neodređene pastele, ponekad zgrušavaju u oblakolike fantazije, a u drugim trenucima, retko, kao da obrazuju čvršće objekte, obličja, jasne forme koje mogu, ali ne moraju izgledom biti humanoidne - posmatram ih kao dete koje osmatra oblake i zamišlja slonove, krokodile sa Nila i velike topovnjače u pohodu sa istoka na zapad nekog prolećnog dana u Lejk Distriktu.
   Nešto kasnije čujem zvuke: izluđujuće curkanje Berninijevog vodoskoka napolju, na Piazzi; golubove koji šušte perjem i guču na ispustima iznad mog prozora; tiho stenjanje Lija Hanta u snu. Ali iznad i ispod tih zvukova, čujem nešto prikrivenije, manje stvarno, ali beskrajno opasnije.
   Nešto veliko dolazi ovamo. Upinjem se da vidim kroz pastelnu pomrčinu; nešto se kreće odmah iza obzorja pogleda. Znam da mi zna ime. Znam da moj život drži na dlanu jedne ruke, a smrt u pesnici druge.
   Nema skrovišta u ovom prostoru izvan prostora. Ne mogu da bežim. Poput pesme sirena, bol i dalje nadolazi i opada iz sveta koji sam ostavio za sobom - svakodnevni bol svake osobe odasvud, bol onih što trpe zbog rata koji tek što je započeo, pogotovo bol onih na strašnom Šrajkovom drvetu i, najgore od svega, bol koji osećam za hodočasnike i od njih i onih drugih čije živote i misli sada delim.
   Vredelo bi jurnuti u susret toj senci propasti koja mi se približava, ako bi me to oslobodilo te pesme bola.
   
   "Severne! Severne!"
   Na sekund mislim da to ja dozivam, baš kao što sam nekada ranije činio u ovim sobama - da dozivam Džozefa Severna u noći kada su mi bol i groznica prevazišli sposobnost da ih suzbijam. A on je uvek bio tu: Severn, glomazan, dobrodušan i spor, sa tim blagim osmehom koji sam često želeo da mu zbrišem sa lica nekom malom pakošću ili komentarom. Teško je imati prijatnu narav kada umireš; moj život bio je donekle velikodušan... zbog čega mi je onda sudbina bila da nastvim sa tom ulogom kada sam ja taj koji pati, kada sam ja taj koji iskašljava iskidane ostatke pluća u zamrljanu maramicu?
   "Severne!"
   To nije moj glas. Hant me drži za ramena i trese, doziva Severnovo ime. Shvatam da on misli kako mene zove po imenu. Odgurujem mu ruke i tonem natrag u jastuke. "Šta je bilo? Šta nije u redu?"
   "Stenjali ste", kaže ađutant Gledstonove. "Vikali."
   "Noćna mora. Ništa više."
   "Vaši snovi obično su više od snova", kaže Hant. Obazire se po uskoj sobi, sada osvetljenoj svetiljkom koju je uneo. "Kakvo strašno mesto, Severne."
   Pokušavam da se osmehnem. "Koštalo me je dvadeset osam šilinga mesečno. Sedam škuda. Drumsko razbojništvo."
   Hant se mršti na mene. Na goloj svetlosti bore mu izgledaju dublje nego inače. "Slušajte, Severne, ja znam da ste vi kibrid. Gledstonova mi je rekla da ste obnovljena ličnost pesnika po imenu Kits. Sada očito sve ovo..." - on bespomoćno mahnu ka sobi, senkama, visokom pravougaoniku prozora i visokom krevetu - "sve ovo ima nekakve veze sa tim. Ali kako? Kakvu igru Srž ovde igra?"
   "Nisam siguran", kažem istinito.
   "Ali poznajete ovo mesto?"
   "Oh, da", kažem osećajno.
   "Ispričajte mi", moli Hant i njegovo uzdržavanje da ne pita sve do ovog trenutka podjednako kao i usrdnost njegove molbe podstiče me na odluku da mu ispričam.
   Pričam mu o pesniku Džonu Kitsu, o njegovom rođenju 1795, njegovom kratkom i uglavnom nesrećnom životu i o njegovoj smrti od 'jektike' 1821, u Rimu, daleko od prijatelja i jedine ljubavi. Pričam mu o insceniranom 'oporavku' u ovoj istoj sobi, o svojoj odluci da uzmem ime Džozefa Severna, umetnika i poznanika koji je ostao uz Kitsa sve do smrti - i konačno, pričam mu o svom kratkom boravku u Mreži, o vremenu koje sam proveo osluškujući, posmatrajući, osuđen da sanjam živote Hodočasnika Šrajku na Hiperionu i drugih.
   "Snovi?" kaže Hant. "Hoćete reći da čak i sada sanjate ono što se dešava u Mreži?"
   "Da." Pričam mu o snovima, o Gledstonovoj, o uništenju Rajske Kapije i Božjeg Gaja i o zbrkanim slikama sa Hiperiona.
   Hant korača tamo-amo po uskoj sobi, sa senkom na grubim zidovima. "Možete li vi da stupite u vezu sa njima?"
   "Sa onima koje sanjam? Sa Gledstonovom?" Razmišljam na sekund. "Ne."
   "Sigurni ste?"
   Pokušavam da objasnim. "Ja se čak ne nalazim u tim snovima, Hante. Nemam... nemam glasa, prisustva... ne postoji način da stupim u vezu sa onima koje sanjam."
   "Ali ponekad sanjate ono o čemu oni razmišljaju?"
   Shvatam da je to istina. Blizu istine. "Naslućujem šta osećaju..."
   "Zar onda ne možete da im ostavite nekakav trag u glavi... u sećanju? Da ih obavestite da smo ovde?"
   "Ne."
   Hant klone u stolicu kraj uznožja mog kreveta. Najednom izgleda veoma star.
   "Li", kažem ja, "Čak i kada bih mogao da opštim sa Gledstonovom ili drugima - što ne mogu - šta bi nam to donelo? Rekao sam vam da se ova replika Stare Zemlje nalazi u Magelanovom Oblaku. Čak i pri Hokingovim brzinama kvantnog skoka, vekovi bi prošli pre nego što bi neko stigao do nas."
   "Mogli bismo da ih upozorimo", kaže Hant, glasom tako umornim da zvuči gotovo zlovoljno.
   "Na šta da ih upozorimo? Sve najcrnje noćne more Gledstonove ostvaruju se oko nje. Zar mislite da ona sada veruje Srži? Zbog toga je Srž i mogla tako drsko da nas otme. Događaji se zbivaju prebrzo da bi Gledstonova ili bilo ko drugi u Hegemoniji mogao sa njima da se uhvati ukoštac."
   Hant trlja oči, a onda spaja prste ispod nosa. Zuri u mene ne baš prijateljski. "Jeste li vi zaista obnovljena ličnost pesnika?"
   Ne odgovaram.
   "Izrecitujte neku pesmu. Izmislite nešto."
   Vrtim glavom. Kasno je, obojica smo premoreni i preplašeni, a moje srce još nije sasvim prestalo da lupa usled noćne more koja je bila više od noćne more. Neću dopustiti da me Hant naljuti.
   "Hajdete", kaže on. "Pokažite mi da ste vi nova, usavršena verzija Bila Kitsa."
   "Džona Kitsa", kažem ja tiho.
   "Kako god bilo. Hajdete, Severne. Ili Džone. Ili kako god već treba da vas zovem. Odrecitujte neku pesmu."
   "U redu", kažem i zurim u njega. "Slušajte."
   
   Bio jednom jedan nevaljali bata
   Nije bio dobar, baš je bio gadan
   Da radi nije hteo, jer je tobož bio
   Poezije gladan-
   I jednog dana uze
   Mastionicu
   U ručicu
   I penkalo
   Ne baš malo
   U drugu
   Pa ode
   Na prugu
   I uteče
   U planine
   Gde nema zime
   Kod duhova
   S kojima se rukova
   Kod vračara
   I tračara
   Da piše
   U kaputu
   Kad je vreme
   Hladno-
   U strahu do mraza-
   I bez kaputa
   Kad je vreme
   Bilo lepo.
   O, činimo to slepo
   Kad idemo samo
   Za rođenim nosem
   Na Sever,
   Na Sever,
   Za rođenim nosem
   Na Sever!
   
   "Šta znam", kaže Hant. "To ne zvuči kao nešto što bi napisao jedan pesnik sa ugledom koja traje već hiljadu godina."
   Sležem ramenima.
   "Da li ste večeras sanjali Gledstnovu? Da li se dogodilo nešto što je izazvalo to stenjanje?"
   "Ne. Nije u pitanju bila Gledstonova. Bila je to... prava noćna mora, za promenu."
   Hant ustaje, diže svetiljku i priprema se da iznese jedinu svetlost iz sobe. Mogu da čujem vodoskok na Piazzi, golubove na prozorskim pragovima. "Sutra", kaže on, "naći ćemo neki smisao u svemu ovome i smisliti kako da se vratimo. Ako mogu da nas prebace dalekobacačem ovamo, onda mora da postoji način da se dalekobacačem i vratimo kući."
   "Da", kažem ja, iako znam da to nije istina.
   "Laku noć", kaže Hant. "Više neće biti noćnih mora, zar ne?"
   "Neće", kažem, iako znam da je to još manje istina.
   
   
IP sačuvana
social share
“Pronašli smo se
na zlatnoj visoravni
daleko u nama.”
- Vasko Popa
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Moderator
Capo di tutti capi


I reject your reality and substitute my own!

Zodijak Pisces
Pol Žena
Poruke Odustao od brojanja
Zastava Unutrasnja strana vetra
mob
Apple 15
Moneta odvuče ranjenog Kasada dalje od Šrajka i kao da zadrža stvorenje ispruženom rukom dok je petljala oko plavog torusa na pojasu svog zaštitnog odela i savijala ga iza sebe.
   Dva metra visok zlatni oval visio je i goreo usred vazduha.
   "Pusti me", promrmlja Kasad. "Daj da ga dokrajčimo." Tamo gde je Šrajk kandžama načinio ogromne procepe u pukovnikovom zaštitnom odelu bilo je krvi. Desno stopalo visilo mu je poluodsečeno; nije mogao da se osloni na njega i samo je činjenica da se gušao sa Šrajkom i da ga je stvor polunosio u ludačkoj parodiji plesa zadržala Kasada u uspravnom položaju dok su se borili.
   "Pusti me", ponovi Fedman Kasad.
   "Zaveži", reče Moneta, a onda, nežnije: "Zaveži, ljubavi moja." Ona ga odvuče kroz zlatni oval i oni izroniše na jarku svetlost.
   Uprkos bolu i iscrpljenosti, Kasad je bio očaran prizorom. Nisu bili na Hiperionu; u to je bio siguran. Ogromna ravnica prostirala se do obzorja mnogo daljeg nego što bi to dopustila logika ili iskustvo. Niska, narandžasta trava - ako je to uopšte bila trava - rasla je na ravnom tlu i niskim obroncima kao paperje na leđima neke neizmerne gusenice, dok su stvari koje su mogle predstavljati drveće rasle kao kipovi od zališčastog ugljenika, stabala i granja, ešerovskih u svojoj baroknoj neverovatnosti, sa lišćem ovala divlje tamnoplave i ljubičaste boje, zatreptalim prema nebu živom od svetlosti.
   Ali ne sunčeve svetlosti. Još dok ga je Moneta nosila dalje od portala koji se zatvarao - Kasad ga nije smatrao dalekobacačem, jer je bio siguran da ga je preneo ne samo kroz prostor, već i kroz vreme - prema šumarku tog nemogućeg drveća, Kasad je upravio oči ka nebu i osetio nešto blisko čuđenju. Bilo je svetlo kao dan na Hiperionu; svetlo kao podne u lusijanskoj tržnici; svetlo kao letnja ravnodnevica na Platou Tarzis, na Kasadovom rodnom svetu, Marsu, ali ovo nije bila sunčeva svetlost - nebo je bilo ispunjeno zvezdama, sazvežđima i zvezdanim grozdovima, Galaksijom tako krcatom suncima da između svetlosti gotovo da nije bilo mrljica tame. Kao da se nalazi u planetarijumu sa deset projektora, pomislio je Kasad. Kao da se nalazio u središtu Galaksije.
   U središtu Galaksije.
   Grupa muškaraca i žena u zaštitnim odelima iziđe iz senke ešerovskog drveta da bi okružila Kasada i Monetu. Jedan muškarac - div čak i po Kasadovim marsovskim merilima - pogleda ga, pa podiže glavu ka Moneti; mada Kasad nije mogao da čuje ništa, niti da uhvati bilo šta na prijemnicima radio-talasa i uskih frekvencija u odelu, znao je da njih dvoje opšte.
   "Lezi", reče Moneta dok je spuštala Kasada na baršunastu narandžastu travu. On pokuša da sedne, da progovori, ali i ona i div dodirnuše mu dlanovima prsa i on leže natrag tako da mu vidokrug ispuni ljubičasto lišće u sporom plesu i zvezdano nebo.
   Muškarac ga ponovo dodirnu i Kasadovo odelo se deaktivira. On pokuša da sedne, pokuša da se pokrije, shvativši da je nag pred malom gomilom koja se okupila, ali Monetina čvrsta ruka zadrža ga na mestu. Kroz bol i osećaj izmeštenosti, on neodređeno oseti kako mu muškarac dodiruje rasečene mišice i grudi, kako prelazi srebrom obloženom šakom niz njegovu nogu do mesta gde mu je bila presečena Ahilova tetiva. Pukovnik oseti svežinu svuda gde ga je div dodirnuo, a onda njegova svest odlebde kao balon, visoko iznad žutomrke ravnice i oblih brda, otpluta ka čvrstom baldahinu zvezda gde ga je čekala neka ogromna prilika, mračna kao preteći olujni oblak iznad obzorja, masivna kao planina.
   "Kasade", šapnu Moneta i pukovnik dolebde natrag. "Kasade", reče ona ponovo, sa usnama uz njegov obraz, dok mu je zaštitno odelo bilo reaktivirano i stopljeno sa njenim.
   Pukovnik Fedman Kasad sede kad i ona. Zavrte glavom, shvativši da je ponovo odeven u energiju žive, pa se osovi na noge. Bola nije bilo. Osećao je kako ga telo pecka na desetak mesta gde su povrede bile zalečene, ozbiljne posekotine isceljene. On stopi šaku sa sopstvenim odelom, pređe mesom preko mesa, savi koleno i dodirnu petu, ali ne oseti nikakve ožiljke.
   Kasad se okrenu ka divu. "Hvala", reče, ne znajući može li čovek da ga čuje.
   Div klimnu glavom i odstupi natrag ka ostalima.
   "On je... neka vrsta lekara", reče Moneta. "Vidar."
   Kasad ju je napola čuo dok se usredsređivao na ostale ljude. Bila su to ljudska bića - u srcu je znao da su ljudska bića - ali raznolikosti su bile zaprepašćujuće: nisu im svima zaštitna odela bila srebrna kao Kasadovo ili Monetino, već su bila u rasponu mnoštva boja i svako je bilo meko i organsko poput krzna neke divlje životinje. Samo su tanano treperenje energije i zamućene crte lica otkrivali površinu zaštitnog odela. Anatomija im je bila raznolika koliko i boja: vidarev kolan veliki kao kod Šrajka i masivni trup, njegovo visoko čelo i kaskada žutomrkog energetskog toka koji je mogao predstavljati i grivu... žena do njega, ne krupnija od deteta, ali očito žena, savršenih razmera i mišićavih nogu, sa malim grudima i vilinskim krilima dugačkim dva metra koja su se uzdizala sa njenih leđa - i to ne samo dekorativna krila, jer kada je lahor namreškao narandžastu prerijsku travu, ta žena se dala u kratki trk, ispružila ruke i uzdigla se graciozno u vazduh.
   Iza nekoliko visokih, mršavih žena sa plavim zaštitnim odelima i dugačkim prstima sa kožicama, grupa niskih muškaraca imala je vizire i oklope poput marinaca SILE koji kreću u bitku u vakuumu, ali Kasad je naslutio da je oklop deo njih. Gore, grozd krilatih muškaraca uzdizao se na toplim strujama dok su tanki, žuti laserski zraci pulsirali među njima u nekom složenom kodu. Laseri kao da su izbijali iz oka koje je svaki od njih imao na prsima.
   Kasad ponovo zavrte glavom.
   "Moramo poći", reče Moneta. "Šrajk ne može da nas prati ovamo. Ovi ratnici imaju dovoljno stvari za nadmetanje i bez borbe sa ovim neposrednim ispoljavanjem Boga Bola."
   "Gde se nalazimo?" upita Kasad.
   Moneta prizva ljubičasti oval u postojanje zlatnom ferulom sa opasača. "Daleko u budućnosti čovečanstva. U jednoj od naših budućnosti. Ovde su stvorene Vremenske Grobnice i odaslane natrag kroz vreme."
   Kasad se ponovo obazre. Nešto veoma krupno pojavi se pred zvezdanim poljem, zaklanjajući hiljade zvezda i bacajući senku samo na sekund pre nego što je nestalo. Muškarci i žene načas podigoše pogled, a onda se vratiše svom poslu: žetvi sitnih plodova sa drveća, okupljanju u grupe kako bi posmatrali jarke energetske mape prizvane trzajem prstiju jednog muškarca i odaslane u let ka obzorju brzinom bačenog koplja. Jedna niska, okrugla jedinka neodređenog pola ukopala se u meko tle i ostala vidljiva samo kao slaba linija izdignute zemlje koja se kretala u brzim koncentričnim krugovima oko grupe.
   "Gde je ovo mesto?" upita Kasad ponovo. "Šta je ovo?" Najednom, neobjašnjivo, on oseti da je na ivici suza, kao da je skrenuo oko nepoznatog ugla i našao se kod kuće, u Tarzisovom Projektu Relokacije, dok mu odavno mrtva majka maše sa vrata, a zaboravljeni prijatelji, braća i sestre čekaju da im se pridruži u igri skutbola.
   "Hodi", reče Moneta; žurnost u njenom glasu bila je očigledna. Ona povuče Kasada ka svetlucavom ovalu. Posmatrao je ostale i zvezdanu kupolu sve dok nije kročio i dok mu sve to nije nestalo iz vidokruga.
   Iskoračiše u tamu, a Kasadovom zaštitnom odelu bio je potreban samo delić sekunde da mu prilagodi vid. Nalazili su se u podnožju Kristalnog Monolita u dolini Vremenskih Grobnica na Hiperionu. Bila je noć. Gore su ključali oblaci i divljala je oluja. Samo je pulsirajući sjaj samih Grobnica osvetljavao prizor. Kasad oseti bolesni nalet gubitka zbog toga što je napustio čisto, dobro osvetljeno mesto sa kog su upravo stigli, a onda mu se um usredsredi na ono što je video.
   Sol Vejntraub i Bron Lamija nalazili su se pola klika niz dolinu; Sol se naginjao nad ženu dok je ona ležala blizu prednje strane Grobnice od žada. Vetar je kovitlao prašinu oko njih tako gustu da nisu videli kako se Šrajk kreće kao druga senka stazom pored Obeliska, prema njima.
   Fedman Kasad stupi sa tamnog mermera ispred Monolita i obiđe razorene kristalne krhotine rasute po stazi. On shvati da mu se Moneta još drži za mišicu.
   "Ako se ponovo budeš borio", reče ona, glasom tihim i žurnim u njegovom uhu, "Šrajk će te ubiti."
   "Oni su moji prijatelji", reče Kasad. Njegova oprema sile i razoreni oklop ležali su tamo gde ih je Moneta bacila nekoliko sati ranije. On pretraži Monolit i pronađe svoju jurišnu pušku i redenik sa granatama, vide da je puška još operativna, proveri naboje i otkoči oružje, napusti Monolit i krenu dvostruko bržim korakom da presretne Šrajka.
   
   Budim se uz zvuk žubora vode i na sekundu verujem da se to budim iz dremeža blizu vodopada na Lodori za vreme pešačkog pohoda sa Braunom. Ali tama je, kada otvaram oči, podjednako zastrašujuća kao onda dok sam spavao, zvuk vode je mučno curkanje, a ne huka slapa koju će Sutej jednog dana proslaviti u svojoj poemi, i osećam se strašno - ne samo bolestan od prehlade grla koja me je snašla na pešačenju pošto smo se Braun i ja budalasto popeli uz Skido pre doručka - već smrtno, zastrašujuće bolestan, sa telom koje boli od nečeg dubljeg nego što je groznica, dok mi šlajm i vatra bubre u grudima i stomaku.
   Ustajem i dodirom pronalazim put do prozora. Prigušena svetlost dopire ispod vrata sobe Lija Hanta i ja shvatam da je on zaspao uz upaljenu svetiljku. Ne bi bilo loše da sam to učinio i ja, ali sada je prekasno da je palim, dok napipavam put ka svetlijem pravougaoniku spoljne tame usađenom u dublju tamu sobe.
   Vazduh je svež i ispunjen mirisom kiše. Shvatam da je zvuk koji me je probudio grmljavina kada munja sevne iznad krovova Rima. Nijedno svetlo ne gori u gradu. Nagnuvši se malo kroz otvoreni prozor, mogu da vidim stepenice iznad Piazze mokre od kiše i tornjeve Trinite dei Monti crno ocrtane u bleskovima munja. Vetar koji duva niz te stepenice hladan je i ja se vraćam do postelje da se umotam u ćebe pre nego što odvučem stolicu do prozora i sednem tamo da gledam napolje i razmišljam.
   Sećam se svog brata Toma u tih poslednjih nekoliko nedelja i dana, lica i tela zgrčenih u strašnom naporu disanja. Sećam se svoje majke i njenog bledila, lica gotovo sjajnog u pomrčini zatamnjene sobe. Mojoj sestri i meni bilo je dopušteno da dodirnemo njenu vlažnu ruku, da joj poljubimo grozničave usne, a zatim da se povučemo. Sećam se da sam jednom tajno obrisao usne kada sam izišao iz te sobe, pogledavajući postrance da vidim da li je sestra ili neko drugi video moj grešni postupak.
   Kada su dr Klark i jedan italijanski hirurg otvorili Kitsovo telo manje od trideset sati posle njegove smrti, pronašli su, kako je Severn pisao jednom prijatelju, '...najgoru moguću jektiku - pluća su bila potpuno uništena - ćelije su sasvim nestale.' Ni dr Klark ni italijanski hirurg nisu mogli da shvate kako je Kits uopšte živeo ta dva poslednja meseca ili duže.
   Razmišljam o tome dok sedim u zamračenoj sobi i gledam na zamračenu Piazzu, sve vreme osluškujući ključanje u grudima i grlu, sa bolom kao vatrom unutra i još gorim bolom od povika u glavi: povika Martina Silenusa na drvetu, koji trpi zbog toga što je pisao pesme za čije sam dovršavanje ja bio isuviše nežan i kukavica; povika Fedmana Kasada koji se priprema da umre pod Šrajkovim kandžama; povika Konzula koji je ponovo primoran na izdajstvo; povika iz hiljada templarskih grla koja oplakuju smrt njihovog sveta i njihovog brata Heta Mastina; povika Bron Lamije koja misli na svog mrtvog ljubavnika, mog blizanca; povika Pola Direa koji leži i bori se sa opekotinama i šokom sećanja, isuviše svestan kruciformi koje čekaju na njegovim grudima; povika Sola Vejntrauba koji udara pesnicama po zemlji Hiperiona, doziva svoje dete, sa plačem bebe Rejčel još u našim ušima.
   "Prokletstvo", kažem tiho i udaram pesnicom po kamenu i malteru prozorskog rama. "Prokletstvo."
   Nešto kasnije, baš kada prve naznake bledila obećavaju zoru, odlazim od prozora, pronalazim krevet i ležem samo nakratko, koliko da sklopim oči.
   
   Guverner-General Teo Lejn probudio se na zvuk muzike. Žmirnuo je i pogledao oko sebe, prepoznao obližnji tank sa hranljivim rastvorom i brodsku ambulantu kao da ih je sanjao. Teo shvata da ima na sebi meku, crnu pidžamu i da je spavao na ambulantnom ležaju za pregled. Proteklih dvanaest sati počinju da se sklapaju iz delića Teovog sećanja: podizanje u tank za tretman, priključivanje senzora, Konzul koji mu sa još nekim, nagnut iznad njega, postavlja pitanja - a Teo odgovara baš kao da je zaista svestan, da bi potom ponovo zaspao i sanjao Hiperion i njegove gradove u plamenu. Ne, nisu to bili snovi.
   Teo sede, uz osećaj da će gotovo odlebdeti sa ležaja, zateče svoju odeću opranu i uredno složenu na obližnjoj polici i obuče se brzo, dok se muzika nastavljala, sad sve jača, sad sve tiša, ali uvek prisutna, proganjajuće akustična, što je ukazivalo na to da se izvodi uživo i da nije snimljena.
   Teo pređe kratkim stepeništem na palubu za rekreaciju i stade iznenađen kada shvati da je brod otvoren, balkon isturen, a zaštitno polje očigledno isključeno. Gravitacija pod nogama bila je minimalna: dovoljna da Tea povlači natrag na palubu, ali jedva snažnija od toga - verovatno dvadeset odsto ili manje od Hiperionove, možda jedna šestina standardne.
   Brod je bio otvoren. Blistava sunčeva svetlost ulivala se kroz otvorena vrata na balkon gde je Konzul sedeo i svirao na antiknom instrumentu koji je zvao klavir. Teo prepozna arheologa, Arundeza, koji se naslanjao na otvor oplate sa pićem u ruci. Konzul je svirao nešto veoma staro i veoma složeno; ruke su mu bile u studioznom letu iznad klavijature. Teo priđe bliže, zausti da šapne nešto osmehnutom Arundezu, a onda stade u šoku da zuri.
   Iza balkona, trideset metara niže, blistava sunčeva svetlost padala je na jarkozeleni travnjak koji se protezao do previše bliskog obzorja. Na tom travnjaku, grupice ljudi sedele su i ležale u opuštenim pozama i očito slušale Konzulov improvizovani koncert. Ali kakvi su to ljudi bili!
   Teo je mogao da vidi visoke, mršave ljude koji su izgledali kao estete Epsilon Eridanija, blede i ćelave u prozirnim, plavim odorama, ali kraj njih i iza njih sedelo je i slušalo zapanjujuće mnoštvo raznolikih ljudskih tipova - više varijeteta nego što je Mreža ikada videla: ljudska bića zaogrnuta krznom i krljuštima; ljudska bića sa telima nalik na pčelinja i odgovarajućim očima, višepovršinskim receptorima i antenama; ljudska bića krhka i mršava poput kipova od žice, sa velikim, crnim krilima koja su im izbijala sa mršavih ramena i sklapala se oko njih poput ogrtača; ljudska bića očito stvorena za svetove sa masivnom gravitacijom, niska, stamena i mišićava poput bizona, prema kojima su Lusijanci izgledali krhko; ljudska bića sa kratkim telima i dugačkim rukama prekrivenim narandžastim krznom, tako da su samo bleda i senzitivna lica razlikovala neke od njih od holoa davno izumrlih orangutana sa Stare Zemlje; i druga ljudska bića koja su više ličila na lemure nego što su bila humanoidna, više vodena, lavovska, medveđa ili antropoidna nego čovekolika. A opet, Teo je nekako smesta znao da su to ljudska bića, koliko god šokantne bile njihove razlike. Njihovi pogledi puni pažnje, opušteni položaji i stotine drugih tananih ljudskih svojstava - uključujući tu i majku sa krilima leptira koja je u naručju držala dete sa krilima leptira - sve je to svedočilo o zajedničkoj ljudskosti koju Teo nije mogao da porekne.
   Melio Arundez se okrenu, osmehnu se na Teov izraz lica i šapnu: "Proterani."
   Zapanjen, Teo Lejn mogao je samo da zavrti glavom i da nastavi da sluša muziku. Proterani su bili varvari, a ne ova divna i ponekad eterična stvorenja. Zarobljeni Proterani na Bresiji, da se ne pominju leševi njihovih pobijenih pešadinaca, bili su jednoobrazni - visoki, da, mršavi, da, ali svakako više po merilima Mreže od ove vrtoglave izložbe raznolikosti.
   Teo ponovo zavrte glavom dok se Konzulov klavir uzdizao u krešendu i završavao konačnom notom. Začu se pljesak stotine bića na polju ispred njih, zvuk visok i blag u retkom vazduhu, a onda Teo vide kako oni ustaju, protežu se i odlaze na različite strane... neki brzim hodom preko uznemirujuće bliskog obzorja, drugi šireći krila dugačka osam metara i udaljavajući se u letu. Opet, drugi su se primicali podnožju Konzulovog broda.
   Konzul ustade, ugleda Tea i osmehnu se. On potapša mladića po ramenu. "Teo, baš na vreme. Ubrzo ćemo početi sa pregovorima."
   Teo Lejn žmirnu. Trojica Proteranih spustiše se na balkon i sklopiše velika krila pozadi. Svi muškarci bili su obrasli gustom dlakom i drugačije išarani prugama, tako da im je krzno izgledalo podjednako organski i ubedljivo kao kod bilo kog divljeg stvorenja.
   "Izvrsno kao i uvek", reče najbliži Proterani Konzulu. Lice Proteranog bilo je lavlje - širok nos i zlatne oči uokvirene čupercima žutomrkog krzna. "Poslednji komad bila je Mocartova 'Fantazija u D molu', KV. 397, zar ne?"
   "Jeste", reče Konzul. "Slobodnjače Vanc, želeo bih da vas upoznam sa M. Teom Lejnom, Guvernerom-Generalom sveta Hiperiona iz Protektorata Hegemonije."
   Lavlji pogled okrenu se ka Teu. "Čast mi je", reče Slobodnjak Vanc i pruži krznatu ruku.
   Teo se rukova sa njim. "Zadovoljstvo mi je što smo se upoznali, ser." Teo se upita da li se još nalazi u tanku za oporavak i sve ovo sanja. Sunčeva svetlost na njegovom licu i čvrsti dlan uz njegov nagoveštavali su da nije tako.
   Slobodnjak Vanc ponovo se okrenu ka Konzulu. "U ime Agregata, zahvaljujem vam za taj koncert. Prošlo je isuviše godina otkad smo vas čuli da svirate, prijatelju." On se obazre. "Možemo da razgovaramo ovde ili u jednom od upravnih odeljaka, kako god vam odgovara."
   Konzul je oklevao samo sekund. "Nas je trojica, Slobodnjače Vanc. Vas je mnogo. Pridružićemo vam se."
   Lavljoglavi klimnu i baci pogled ka nebu. "Poslaćemo vam čamac za prelazak." On i ostala dvojica priđoše ogradi i stupiše sa nje, padoše nekoliko metara pre nego što su razvili svoja složena krila i odleteše ka obzorju.
   "Isuse", šapnu Teo. On zgrabi Konzula za podlakticu. "Gde smo?"
   "U Roju", reče Konzul dok je prekrivao klavijaturu 'Stejnveja.' On krenu prvi unutra, sačeka da Arundez stupi za njim, pa uvuče balkon.
   "A o čemu ćemo pregovarati?" upita Teo.
   Konzul protrlja oči. Činilo se da je čovek spavao malo ili nimalo u deset ili dvanaest sati koliko se Teo lečio.
   "To zavisi od sledeće poruke CEO Gledston", reče Konzul i klimnu glavom ka mestu gde se holojama maglila kolonama transmisije. Fetlinijski mlaz upravo se dešifrovao u brodskom prijemniku za jednokratne poruke.
IP sačuvana
social share
“Pronašli smo se
na zlatnoj visoravni
daleko u nama.”
- Vasko Popa
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Moderator
Capo di tutti capi


I reject your reality and substitute my own!

Zodijak Pisces
Pol Žena
Poruke Odustao od brojanja
Zastava Unutrasnja strana vetra
mob
Apple 15
Meina Gledston stupi u ambulantu Doma Vlade i lekari koji su je sačekali otpratiše je do odeljka za oporavak gde je ležao Otac Pol Dire. "Kako je?" upita ona prvu doktorku, koja je bila CEO-in lični lekar.
   "Opekotine drugog stepena od bleska na otprilike jednoj trećini tela", odgovori Irma Androneva. "Izgubio je obrve i nešto kože... ionako je nije imao mnogo... a na levoj strani lica i tela ima nešto tercijarnih opekotina od zračenja. Dovršili smo regeneraciju epiderma i dali mu injekcije RNK šablona. Ne oseća bol i svestan je. Postoji problem sa parazitima kruciformama na njegovim grudima, ali to ne predstavlja neposrednu opasnost po pacijenta."
   "Tercijarne opekotine od zračenja", reče Gledstonova, zastavši na trenutak tik izvan dometa čujnosti od odeljka u kome je čekao Dire. "Plazma-bombe?"
   "Da", odgovori drugi lekar koga Gledstonova nije prepoznala. "Sigurni smo da se ovaj čovek 'bacio sa Božjeg Gaja sekund ili dva pre nego što je dalekobacačka veza prekinuta."
   "U redu", reče Gledstonova i zastade kraj lebdeće palete na kojoj je počivao Dire. "Želim da razgovaram sa ovim gospodinom nasamo, molim."
   Lekari se zgledaše, mahnuše mehaničkoj bolničarki da se vrati u svoje spremište u zidu i zatvoriše portal bolničkog odeljenja za sobom.
   "Oče Dire?" upita Gledstonova, prepoznavši sveštenika sa holoa i iz Severnovih opisa za vreme hodočašća. Direovo lice sada je bilo crveno i išarano i blistalo je od regenerativnog gela i sedativa nanesenog sprejom. Još je bio čovek upečatljive pojave.
   "CEO", šapnu sveštenik i načini pokret kao da će sesti.
   Gledstonova mu nežno spusti ruku na rame. "Odmarajte se", reče ona. "Da li osećate da možete da mi ispričate šta se dogodilo?"
   Dire klimnu glavom. U očima starog Jezuita bile su suze. "Pravi Glas Drveta Sveta nije verovao da će zaista napasti", šapnu on promuklim glasom. "Sek Hardin je mislio da Templari imaju nekakav pakt sa Proteranima... neki dogovor. Ali ovi su napali. Taktički zraci, plazma-uređaji, nuklearni eksplozivi, mislim..."
   "Da", reče Gledstonova, "pratili smo to iz Ratne Sobe. Moram da znam sve, Oče Dire. Sve od trenutka kada se kročili u Pećinsku Grobnicu na Hiperionu."
   Oči Pola Direa usredsrediše se na lice Gledstonove. "Znate za to?"
   "Da. I za većinu drugih stvari do tog trenutka. Ali moram da znam više. Mnogo više."
   Dire zatvori oči. "Lavirint..."
   "Šta?"
   "Lavirint", reče on ponovo, snažnijim glasom. Zatim pročisti grlo i ispriča joj o svom putovanju kroz tunele leševa, o prelasku na brod SILE i sastanku sa Severnom na Pacemu.
   "I sigurni ste da je Severn krenuo ovamo? U Dom Vlade?" upita Gledstonova.
   "Da. On i vaš ađutant... Hant. Obojica su nameravali da se 'bace ovamo."
   Gledstonova klimnu glavom i pažljivo dodirnu neopečeni deo sveštenikovog ramena. "Oče, stvari se ovde zbivaju veoma brzo. Severn je nestao, Li Hant takođe. Treba mi savet o Hiperionu. Hoćete li ostati sa mnom?"
   Dire je za trenutak izgledao zbunjeno. "Moram da se vratim. Natrag na Hiperion, M. Vrhovna. Čekaju me Sol i ostali."
   "Razumem", reče Gledstonova umirujuće. "Čim povratak na Hiperion bude moguć, srediću da odete tamo. Sada, međutim, Mreža je pod okrutnim napadom. Milioni ginu ili se nalaze u opasnosti od pogibije. Treba mi vaša pomoć, Oče. Smem li da računam na vas do tada?"
   Pol Dire uzdahnu i leže natrag. "Da, M. Vrhovna. Ali ja nemam pojma kako..."
   Začu se tiho kucanje i Sedeptra Akasi uđe i pruži Gledstonovoj pelir sa porukom. CEO se osmehnu. "Rekoh da se stvari brzo zbivaju, Oče. Evo novog razvoja događaja. Poruka sa Pacema veli da se Skup Kardinala sastao u Sistinskoj Kapeli..." Gledstonova podiže obrvu. "Zaboravila sam, Oče, je li to ona Sistinska Kapela?"
   "Jeste. Crkva ju je rastavila kamen po kamen, fresku po fresku, i preselila je na Pacem posle Velike Greške."
   Gledstonova spusti pogled na pelir. "...sastali su se u Sistinskoj Kapeli i izabrali novog pontifa."
   "Već?" šapnu Pol Dire. On ponovo sklopi oči. "Verovatno su smatrali da moraju da požure. Pacem leži na - koliko? - samo deset dana od okupatorskog talasa Proteranih. Opet, da su tako brzo doneli odluku..."
   "Da li vas zanima ko je novi Papa?" upita Gledstonova.
   "Ili Antonio Kardinal Gvarduči ili Agostino Kardinal Rudel, pretpostavljam", reče Dire. "Niko drugi ne bi u ovo vreme mogao da dobije većinu."
   "Ne", reče Gledstonova. "Prema poruci Biskupa Kurije Romane Eduara..."
   "Biskupa Eduara! Izvinite, M. Vrhovna, nastavite, molim vas."
   "Prema Biskupu Eduaru, Skup Kardinala izabrao je nekoga ispod ranga monsinjora prvi put u istoriji Crkve. Ovde piše da je novi Papa jezuitski sveštenik... izvesni Otac Pol Dire."
   Dire sede pravo uprkos opekotinama. "Šta?" Glas mu je bio pun neverice.
   Gledstonova mu pruži pelir.
   Pol Dire zapilji se u papir. "To je nemoguće. Nikada nisu izabrali pontifa ispod ranga monsinjora izuzev simbolično, a to je bila jedinstvena situacija... bio je to sveti Belveder posle Velike Greške i Čuda... ne, ne, to je nemoguće."
   "Biskup Eduar je pokušavao da se javi, kako kaže moja pomoćnica", reče Gledstonova. "Odmah ćemo proslediti poziv, Oče. Ili, da vam se obraćam kao Vaša Svetosti?" U glasu CEO nije bilo ironije.
   Dire podiže pogled, suviše zapanjen da bi mogao nešto da kaže.
   "Proslediću poziv", reče Gledstonova. "Uredićemo da se što pre vratite na Pacem, Vaša Svetosti, ali volela bih da ostanemo u vezi. Zaista mi je potreban vaš savet."
   Dire klimnu glavom i ponovo pogleda pelir. Telefon zažmirka na konzoli iznad palete.
   CEO Gledston iziđe u hodnik, reče lekarima za najnoviji razvoj događaja, stupi u vezu sa obezbeđenjem da odobre Biskupu Eduaru ili drugim zvaničnicima Crkve sa Pacema korišćenje dalekobacača, i 'baci se natrag u svoju sobu u rezidencijalnom krilu. Sedeptra je podseti da se veće ponovo sastaje u Ratnoj Sobi za osam minuta. Gledstonova klimnu glavom, isprati pomoćnicu napolje i vrati se u fetlinijski odeljak koji se nalazio u skrivenoj niši u zidu. Aktivirala je zvučna polja za privatnost i ukucala šifru u transmisioni disključ za Konzulov brod. Svaki fetlinijski prijemnik u Mreži, Zabačenosti, Galaksiji i vasioni registrovaće mlaz, ali samo će Konzulov brod biti u stanju da ga dešifruje. Ili se bar tako nadala.
   Holo kamera žmirnu crveno. "Na osnovu automatskog mlaza iz tvog broda, pretpostavljam da si se odlučio da se sastaneš sa Proteranima, a oni su ti to dopustili", reče Gledstonova kameri. "Takođe pretpostavljam da si preživeo prvi susret."
   Gledstonova udahnu. "U ime Hegemonije, tražila sam od tebe da žrtvuješ mnogo toga, godinama. Sada to tražim od tebe u ime čovečanstva. Moraš da saznaš sledeće:
   Prvo, zbog čega Proterani napadaju i uništavaju svetove Mreže? Bio si ubeđen, Bajron Lamija je bio ubeđen i ja sam bila ubeđena da žele samo Hiperion. Zašto su to izmenili?
   Drugo, gde je Tehnosrž? Moram to da znam ako treba da se borimo protiv njih. Zar su Proterani zaboravili našeg zajedničkog neprijatelja, Srž?
   Treće, kakvi su njihovi zahtevi za obustavu vatre? Spremna sam da žrtvujem mnogo toga kako bismo se otarasili dominacije Srži. Ali ubijanje mora prestati!
   Četvrto, da li je vođa Agregata Roja voljan da se lično sastane sa mnom? Preći ću dalekobacačem u Hiperionov sistem ako to bude neophodno. Većina elemenata naše flote napustila ga je, ali skok-brod i njegove prateće letelice ostali su kraj sfere singularnosti. Vođa Roja mora brzo da se odluči, zato što SILA želi da uništi sferu, a Hiperion će se onda naći na tri godine vremenskog duga od Mreže.
   I konačno, Vođa Roja mora da zna da Srž želi da upotrebimo neku vrstu štapa smrti, eksplozivni uređaj koji će se suprotstaviti invaziji Proteranih. Mnoge vođe SILE slažu se sa tim. Vremena je sve manje. Mi nećemo - ponavljam, nećemo - dopustiti da invazija Proteranih preplavi Mrežu.
   Sada sve zavisi od tebe. Molim te da potvrdiš prijem ove poruke i obavestiš me preko fetlinije čim pregovori počnu."
   Gledstonova pogleda u disk kamere, utiskujući snagu svoje ličnosti i iskrenost preko svetlosnih godina. "Preklinjem te u ime ljudske istorije, molim te da ispuniš to."
   
   Mlaz fetlinijske poruke propratile su trzave slike smrti Rajske Kapije i Božjeg Gaja u trajanju od dva minuta. Konzul, Melio Arundez i Teo Lejn ostali su da sede u tišini pošto su holoi izbledeli.
   "Odgovor?" upita brod.
   Konzul pročisti grlo. "Potvrdi prijem poruke", reče on. "Pošalji naše koordinate." On pogleda drugu dvojicu na suprotnoj strani holojame. "Gospodo?"
   Arundez zatrese glavom kao da želi da je razbistri. "Očito je da ste već bili ovde... u Roju Proteranih."
   "Da", reče Konzul. "Posle Bresije... pošto su moja žena i sin... posle Bresije, pre izvesnog vremena, sastao sam se sa ovim Rojem zbog iscrpnih pregovora."
   "Kao predstavnik Hegemonije?" upita Teo. Lice riđeg muškarca izgledalo je mnogo starije i izborano brigom.
   "Kao predstavnik klike senatorke Gledston", reče Konzul. "Bilo je to pre nego što je prvi put izabrana za CEO. Njena grupa objasnila mi je da na internu borbu za vlast u Tehnosrži može da utiče naše uvođenje Hiperiona u Protektorat Mreže. Najlakši način da se to izvede bio je da se dozvoli da informacija procuri Proteranima... informacija koja će izazvati njihov napad na Hiperion i tako dovesti flotu Hegemonije ovamo."
   "I vi ste to učinili?" U Arundezovom glasu nije bilo emocija, iako su mu žena i odrasla deca živeli na Renesansi Vektor, sada na manje od osamdeset sati od invazionog talasa.
   Konzul se zavali natrag u jastuke. "Ne. Rekao sam Proteranima za plan. Oni su me poslali natrag u Mrežu kao dvostrukog agenta. Planirali su da osvoje Hiperion, ali u vreme koje sami odaberu."
   Teo se nagnu napred, veoma stisnutih ruku. "Sve one godine u konzulatu..."
   "Čekao sam na vest od Proteranih", reče Konzul ravno. "Vidite, oni su imali uređaj koji bi srušio antientropijska polja oko Vremenskih Grobnica. Otvorio ih kada budu spremni. Dopustio Šrajku da skine okove."
   "Znači, Proterani su to učinili", reče Teo.
   "Ne", reče Konzul. "Ja sam. Izdao sam Proterane baš kao što sam izdao i Gledstonovu i Hegemoniju. Ubio sam ženu koja je podešavala uređaj... nju i tehničare sa njom... i uključio to. Antientropijska polja su se srušila. Organizovano je poslednje hodočašće. Šrajk je slobodan."
   Teo je zurio u svog bivšeg mentora. U mladićevim zelenim očima bilo je više zbunjenosti nego gneva. "Zašto? Zašto si učinio sve to?"
   Konzul im ispriča, ukratko i ravnodušno, o svojoj baki Siri sa Maui-Kovenanta i o njenoj pobuni protiv Hegemonije - pobuni koja nije umrla kada su umrli ona i njen ljubavnik, Konzulov deda.
   Arundez ustade iz jame i priđe prozoru nasuprot balkonu. Sunčeva svetlost izlivala mu se po nogama i tamnoplavom tepihu. "Znaju li Proterani šta ste uradili?"
   "Sada znaju", reče Konzul. "Ispričao sam to Slobodnjaku Vancu i ostalima kada smo stigli."
   Teo pređe na drugu stranu holojame. "Dakle, ovaj sastanak na koji idemo mogao bi da bude i suđenje?"
   Konzul se osmehnu. "Ili smaknuće."
   Teo stade, stisnuvši obe ruke u pesnice. "I Gledstonova je to znala kada je zatražila da ponovo dođeš ovamo?"
   "Da."
   Teo se okrenu. "Ne znam da li želim da te smaknu ili ne."
   "Ne znam to ni ja, Teo", reče Konzul.
   Melio Arundez okrenu se od prozora. "Zar Vanc nije rekao da šalju čamac po nas?"
   Nešto u njegovom tonu nagna preostalu dvojicu da priđu prozoru. Svet na koji su se spustili bio je asteroid srednje veličine okružen zaštitnim poljem klase deset i teraformiran u sferu generacijama vetra, vode i pažljivog prestrukturisanja. Hiperionovo sunce zalazilo je iza suviše bliskog obzorja i nekoliko kilometara neremećene trave mreškalo se pod lutajućim lahorom. Ispod broda, široki potok ili uska reka prolazila je kroz pašnjake, približavala se obzorju, a onda kao da je uzletala naviše u reku koja se pretvara u vodopad, vijugala kroz daleko zaštitno polje i krivudala kroz crnilo svemira pre nego što se gubila u liniji suviše tankoj da bi se videla.
   Čamac se spuštao tim neizmerno visokim vodopadom i približavao se površini njihovog malenog sveta. Humanoidne prilike mogle su se videti kraj krme i pramca.
   "Hriste", šapnu Teo.
   "Najbolje bi bilo da se spremimo", reče Konzul. "To je naša pratnja."
   Napolju, sunce je zalazilo šokantnom brzinom i slalo poslednje zrake kroz zavesu vode pola kilometra iznad osenčenog tla, pržeći ultramarinsko nebo dugama gotovo zastrašujućih boja i čvrstine.
   
IP sačuvana
social share
“Pronašli smo se
na zlatnoj visoravni
daleko u nama.”
- Vasko Popa
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Idi gore
Stranice:
1 ... 10 11 13 14 ... 30
Počni novu temu Nova anketa Odgovor Štampaj Dodaj temu u favorite Pogledajte svoje poruke u temi
Trenutno vreme je: 22. Avg 2025, 21:35:52
nazadnapred
Prebaci se na:  

Poslednji odgovor u temi napisan je pre više od 6 meseci.  

Temu ne bi trebalo "iskopavati" osim u slučaju da imate nešto važno da dodate. Ako ipak želite napisati komentar, kliknite na dugme "Odgovori" u meniju iznad ove poruke. Postoje teme kod kojih su odgovori dobrodošli bez obzira na to koliko je vremena od prošlog prošlo. Npr. teme o određenom piscu, knjizi, muzičaru, glumcu i sl. Nemojte da vas ovaj spisak ograničava, ali nemojte ni pisati na teme koje su završena priča.

web design

Forum Info: Banneri Foruma :: Burek Toolbar :: Burek Prodavnica :: Burek Quiz :: Najcesca pitanja :: Tim Foruma :: Prijava zloupotrebe

Izvori vesti: Blic :: Wikipedia :: Mondo :: Press :: Naša mreža :: Sportska Centrala :: Glas Javnosti :: Kurir :: Mikro :: B92 Sport :: RTS :: Danas

Prijatelji foruma: Triviador :: Nova godina Beograd :: nova godina restorani :: FTW.rs :: MojaPijaca :: Pojacalo :: 011info :: Burgos :: Sudski tumač Novi Beograd

Pravne Informacije: Pravilnik Foruma :: Politika privatnosti :: Uslovi koriscenja :: O nama :: Marketing :: Kontakt :: Sitemap

All content on this website is property of "Burek.com" and, as such, they may not be used on other websites without written permission.

Copyright © 2002- "Burek.com", all rights reserved. Performance: 0.11 sec za 14 q. Powered by: SMF. © 2005, Simple Machines LLC.