Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Prijavi me trajno:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:

ConQUIZtador
nazadnapred
Korisnici koji su trenutno na forumu 0 članova i 1 gost pregledaju ovu temu.
Napomena: Govor mržnje, uvrede i svako drugo ponašanje za koje moderatori budu smatrali da narušava ugled i red na forumu - biće sankcionisano.
Idi dole
Stranice:
1 ... 20 21 23 24 25
Počni novu temu Nova anketa Odgovor Štampaj Dodaj temu u favorite Pogledajte svoje poruke u temi
Tema: Да се не заборави *Tema sadrži uznemiravajuće slike*  (Pročitano 121895 puta)
Poznata licnost


Zodijak Aquarius
Pol Muškarac
Poruke 3324
Zastava Srbija
OS
Windows XP
Browser
Mozilla Firefox 2.0.0.14
mob
Samsung 
Кроз Туђманова мучилишта

“Оно што остане то је улазак гардиста. Покупе двадесетак затвореника и одведу их, врати се пола њих. И тако сваке вечери”

Петар Фјодоров је благ човек; тешко бисте у њему препознали пензионисаног пуковника, још мање човека који је прошао страшну тортуру у хрватским мучилиштима. До 1991. био је наставник у Војној академији у Карловцу, где је живео са својом породицом, верујући у миран разлаз југословенских народа, ако га уопште буде било. Почело је са заглављивањем папира у браву стана, обележавањем поштанских сандучића војних лица, па сандучића Срба у Карловцу, наставило се легитимисањем на улици и учесталим телефонским позивима: Још сте ту?! Ако вас следећи пут нађемо, нећете бити живи! Започело је и врбовање: Чујте, волели бисмо да у нашој војсци имамо официра руске националности. Сигурно ћете добити висок чин! - Прећи ћу, ако видим да је још који Рус прешао на вашу страну!, одговарао је потпуковник Фјодоров. Онда су на касарну у Карловцу долетеле прве мине; неопрезни поручник Манојловић бива преклан у једној кафани, метак из снајпера погађа циглу иза главе Петра Фјодорова...
У опкољеној касарни настаје несносно стање, вода се пије из радијатора. Потом је начелник војне школе генерал Дамјановић одржао говор: Ко жели да напусти касарну, нека оде. Ко буде желео да се врати, врата су му отворена. Хрватски кадар је отишао. Мени се, убрзо, догодио инфаркт, морао сам на ВМА. У наш стан се одмах уселио амбициозни потпоручник Радетић, коме сам предавао. Пошто сам био омиљен у школи, требало ме је оцрнити и Радетић је у мом стану “пронашао” гомилу оружја и лекова (син ми је лекар), тако сам постао учесник “четничке завере”.
Отишли смо код таште у Тушиловиће код Карловца; пошто плату нисам добијао, почео сам се бавити пољопривредом. Живели смо на самој граничној линији, нисмо имали проблема са комшијама Хрватима, осим кад су тамо долазиле њихове јединице из Херцеговине и са Баније, није се могло живети од њихових снајпера. Загорци су били симпатични, кад дођу на смену, кажу нам: Бог дечки, ми смо из Загорја, 15 дана сте мирни! Била је ту Умпа зона, прилично је било мирно. Желео сам да помогнем мештанима, каптирао сам изворе да стока пије чисту воду, покушао да нађем погодно место за турбине јер није било струје, и заједно са мештанима успео да направим нови мост преко Коране. Стари је однела бујица, људи су морали да иду 50 километара преко Слуња да би дошли до амбуланте. Мост је пуштен у саобраћај на Митровдан ‘94.

РУСКИ ПУКОВНИК: Неочекивано је кренула “Олуја”, чули смо проглас Туђмана и Шушка: Грађани, идите у колони, нико вас неће дирати! Са осталима смо кренули путем Војнић, Вргин Мост, Глина, Жировац, Двор на Уни. Збег је милио у шест колона и био бомбардован код Глине, изгорело је много возила. Наравно, нико то није очекивао, сматрали смо да нас штите УН. Зашто би дирали цивиле? Глински корпус се повукао у дубину, остале су мале јединице на првим положајима, практично 180 хиљада хрватских војника окомило се на незаштићен народ. На потезу Глина, Вргин Мост, Топуско, у окружењу се нашло 30 хиљада избеглица.
Да бих заобишао кркљанац, ишао сам шумским путем преко Петрове горе, и нашао се 200 метара испред колоне. Нас стотинак цивила на мосту пред Глином окружиле су хрватске јединице. Кренем ка њима, наједном запуцају и убију жену која је стајала неколико метара иза мене. Викнем: ја сам војно лице, у име Женевске конвенције хоћу да разговарам са вашим старешином! Онесвестио ме је ударац по глави. Кад сам дошао себи, видим да су мушкарце издвојили и чујем како се веселе што су уловили “руског пуковника”. Постројава се вод војника, један им командује: Поређајте их уза зид! Пушку пуни! Од страха, људи су почели да падају, несвесно врше нужду, плачу, запомажу. Једном до мене кажем: Бол траје секунду, немој ту да кукаш, да се ови иживљавају.
Потом се војницима командује: Остав, празни оружје! Стојимо и даље уза зид, сад бацају конзерве међу нас и гађају их из пиштоља. Била је то антитерористичка јединица Сисачке жупаније, под командом Ђуре Бродарца.
- Где је тај! - Ево га! Везују мене и тројицу полицајаца у униформама, одводе нас, једног по једног. Почиње премлаћивање, шутирање уз псовке: Мајку ти четничку! Нисам могао да устанем; сломили су ми ребра, а стално очекујем нешто још горе. Онда су ме гурнули низ степенице, са другог спрата. Њихов штаб био је у хладовини, поред бунара, чујем како причају: Шта ћемо да радимо са женама и децом? - Приметиће ови из Унпрофора, водићемо их хладњачама. Ставили су ми лисице, остале мушкарце, њих 26 увезали су жицом и почели да убацују у хладњачу. Мене и ову тројицу полицајаца убацили су у једно возило, у гепек - За вас нема милости, осуђени сте на смрт, говорили су.
Возило се негде зауставља, чујем наше пратиоце како се хвале: Господине генерале, ухватили смо једну велику зверку! Тишина, генерал се не одазива. Поклопац на пртљажнику се отвара, угледам Петра Стипетића, заменика главног начелника штаба Хрватске војске. Познајем га од 1956, седам година радили смо заједно у Школи за резервне официре у Билећи. Предавао је тактику, ја запречавање. Није ме препознао. Глава ми је била изобличена; ко год је долазио, шутирао ме је у леђа, онако везан ударао сам главом о зид. Пита: Ко си ти? - Зар ме не препознајеш, Фјодоров! Тргне се, опсује: Јебем ти сунце! Шта ћеш ту?! Окрене се војницима који нас воде, каже: Испитати случај. Ако је крив, дати га на суд, ако није одмах га пустите!

ИСЛЕЂИВАЊЕ: Ноћ је. Доводе нас на место где је требало да се обави егзекуција. Излази десетак усташа, кажу: Јесте ли их довели? - Нема ништа од тога, Стипетић не дозвољава, одговарају им наши чувари. Почели су да псују и Стипетића да је југоофицир, да и њега треба ликвидирати... Доводе нас у Петрињу, у њихов штаб. Гардисти нам приређују “топлог зеца”. Везују су ми жицу око врата, вуку ме и туку ногама, рукама, палијама. Издржао сам у једном правцу, у другом сам добио јак ударац у слабину и онесвестио сам се. Кад сам дошао себи, видим да довозе хладњачу са оних 26 људи. Било ми је драго што нису изгорели у Железари. Отворили су хладњачу, само један је био на ногама, неки Жељко Павловић. Остали су попадали јер су им укључили грејање, остали су без кисеоника. Од оне жице, сав сам одран по лицу и врату. Сад идемо за Сисак, тамо је сабирни логор. Долазе пуни камиони и аутобуси везаних људи; неке одводе везаних очију, комешање.
Довели су нас у спортску халу, где се налази 200 заточеника и десетак полицајаца са пендрецима у рукама, размештених око њих. Утрча један гардиста и упре прстом у мене, каже: Овај је четнички генерал! Настаје пребијање, пред тих двеста људи. Више не осећам ударце, само молим бога да видим отворена врата. Покушаћу да бежим, нека ме одмах ликвидирају. Или ћу скочити главом кроз прозор. Четворица ме воде на саслушавање. Како се покренем, имам утисак да ми неко ставља ужарену лопату у стомак.
Проћелави иследник тера стражаре напоље. Они би да уживају у мојим мукама - Па, ми морамо... - Напустите просторију, категоричан је. Видим два полицијска официра, стоје на прозорима. Моја намера да скочим се изјаловила. Иследник ме посматра, изобличеног, каже: Не одобравам такве ствари. Кажем: Ја сам у пензији, нисам био ни у каквим војним формацијама, живео сам код таште! Причам и гледам флашу киселе воде - Могу ли? - Само изволите. - Могу ли још мало? - Служите се! Не могу да верујем; читаву вечност нисам пио воду. До тада су се иживљавали и тако што су ми давали прљаву воду. Причам и осећам да ми се губи глас, не чујем самог себе. Опет пијем воду, опет шапћем. Ипак, вода и нормалан разговор мало су ме повратили. - Ви се одлично браните, каже иследник, али ја вам ништа не верујем! Као официр, сигурно сте учествовали у рату! И да знате, ја вас познајем из Билеће! Охрабрим се, кажем: Па, какав сам био? Били сте једини виши официр који је нормално комуницирао с војском. Али, немојте да мислите да вам сада верујем! Дозволио ми је и да се умијем и није ми везао руке кад сам одлазио. Видим да се атмосфера променила набоље, и полицајци се другачије понашају према мени. Само што сам се мало опустио, долази по мене њихова војна безбедност. Некакав крупан сатник, каже: Нису нам потребни пратиоци, па ко буде јачи од нас двојице! Као духовит је; једва се држим на ногама, он је грдосија. У току испитивања, стално ми говори: Није истина, лажеш! Кажем: Ви сте паметан и културан човек, тражите мој исказ и ја ћу вам га дати, а ви одлучите да ли је то истина или није. Кад сам рекао да је културан, као да сам га подстакао да се уљудније понаша.
Следи разговор са иследником државне безбедности. Испоставило се да га је мој син оперисао. Смеје се, каже: Да је знао шта ће се десити његовом ћаћи, сигурно би ме заклао на операцији! Прошла су ислеђивања, али не и малтретирања у сисачком логору. Као, у поверењу ми шапну: Чули смо од официра да ће вас ујутро ликвидирати! После долази други, кажу: Пошто сте војно лице, одабрали смо вам часну смрт - стрељаћемо вас! Кољемо само четнике. Помислим, хвала богу, само да ми не ваде очи! Сад, ма колико сумњали у њихове речи, не можете да спавате. Не знате ни које је доба, стално гори светло. Сутрадан долазе, размахали се - Шта је то, је л’ смо се договорили да га више нећемо видети овде!

КОД СВЕТЕ НЕДЕЉЕ: После седам дана проведених у логору, воде нас у места у којима смо радили. У аутобусу нам не дају да седимо на седиштима, морамо на под, један за другим раширених ногу са рукама за вратом. Један пратилац репетира пиштољ, у другој држи пендрек, тера нас да певамо усташке песме. - Певај! Коме је до песме? Стиже ударац пендреком у мој врат, други по глави. Приметили су да не отварам уста. У Карловцу је само један остао да нас чува, и одмах почео да митингује - Ово су четници који су вас бомбардовали, клали и малтретирали! Ођеданпут се искупила велика гомила, хоће да нас линчују. Почели су да пљују по аутобусу, овај виче: Немојте, то је хрватски аутобус!
Враћају се остали чувари, кажу: Нема места у затвору! Један предлаже: ‘Ајде да их побијемо у Јамадолу! Мислим, дајте већ једанпут, учините то да се решим мука! Воде нас старим путем; сигурно нас воде у Керестинец, тамо су стрељали. Кад смо дошли код раскршћа за Свету Недељу, видим, скрећу за Загреб. Осталима шапћем: Не воде нас на стрељање! Одвели су нас у нови логор, у Реметинец. Уведу нас у једну малу просторију, на којој се зидови затварају електричним путем. Нагурају нас, морали смо да стојимо дигнутих руку. Брзо нам је понестао кисеоник и више људи се онесвестило. Почнем да причам вицеве, што кажу, од муке. Смејемо се; зид се отвара, прозивају нас и претресају. Тражим наочаре у кеси, видим да је сат нестао, напипам метак. Ставио га је неко од стражара, био сам близу прозора и избацио га. Да су га пронашли, не бих се добро провео. Одмах сам затражио лекарску помоћ, почео сам да мокрим крв и крварим из уста. Хематоми су се отворили, свуда по телу. Докторици Жгели, љутој што су ме довели ноћу, кажем: Молим вас, дајте ми нешто да спречим крварење! Дала ми је нешто и узела мокраћу за преглед. Заправо, била је то крв, не мокраћа.
Видим да је логор добро организован: дали су нам тушеве, опрали смо се, дали нам лежајеве. И нису нас тукли. Имате шетњу од два сата, имате редовне оброке, додуше у тањирима величине тацне за кафу, али били смо мирни. Дошли су из УН, пописали нас. Коме нису дозволили да буде пописан, одведен је тобож на лекарски преглед. Одмах сам интервенисао. Научио сам и остале да кажу ко је био са њима, кога су одвели. После је једна службеница УН питала: Има ли ко шта да каже? Јавио сам се. Три и по сата причао сам тој Швајцаркињи кроз шта сам прошао, плакала је. Плакао сам и ја, прорадиле су емоције. Назначила је да свака следећа посета Црвеног крста прво пита за мене. Заиста, то се касније редовно дешавало.
IP sačuvana
social share
Citat
Po sopstvenom priznanju,Tomislav Nikolić svoj politički život duguje Vojislavu Šešelju. Na njegovim delima vaspitavao se osamdesetih godina. Oduševljeno je čitao sve što je napisao.

Citat
Kad je Tomislav, član Narodne radikalne stranke, čuo Šešelja iz Četničkog pokreta uživo, uverio se da je to „najveći srpski intelektualac”.
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Poznata licnost


Zodijak Aquarius
Pol Muškarac
Poruke 3324
Zastava Srbija
OS
Windows XP
Browser
Mozilla Firefox 2.0.0.14
mob
Samsung 
КОМШИЈА ПАВЛОВИЋ: Стигла је прва оптужница, за оружану побуну по члану 235. Промењена је после неколико дана, оптужен сам за подривачку и терористичку делатност по члану 4. закона који је донет по хитном поступку. Кажу ми: Морате имати адвоката по службеној дужности! - Мени не треба адвокат, нисам крив! - Ми ћемо вам га дати! И појави се тај адвокат, мој комшија Павловић, из Карловца. Обрадовао сам се, авај! На првом рочишту, он ме је почео нападати. Кажем: Ја не желим вас за адвоката, сам ћу се бранити! - Настрадаћеш ако се сам браниш! - Још више ћу настрадати са вама!
Моја супруга је била пуштена из логора, после две недеље. Кад је дошла да ме посети, преко Црвеног крста, рекао сам јој: ‘Ајде ти, иди. Не могу да причам! Био сам у јадном стању, за тих месец дана смршао сам 30 килограма. Хтели смо да ангажујемо адвоката Силвија Дегена, рекао је: Чујте, то је тешка оптужница, више политичка. Он ће добити 15 до 20 година робије, могу му омогућити да добије осам. Али, мој излазак на суд кошта 5 000 марака. Супрузи кажем: Немој да се задужујеш! Нећу живети дуже од неколико месеци, камоли осам година.

ПСИХА: Дошло је суђење. Била је смејурија од оптужница за оних 26 људи, из хладњаче. Пита судија: Шта си био у војсци? - Пешадинац! - Три године затвора! Артиљерци су добили шест година затвора, тенкисти девет. Мада су били обични цивили, нико од њих није ни био у униформи.
Прва оптужница за мене била је да сам ‘србочетник’ - придружио се њиховим формацијама у чину пуковника, дао им логистичку подршку, направио мост за прелазак диверзаната. Побио сам те тачке оптужнице. Устане тужилац Здравко Цар, каже: Одустајем од оптужбе! Суд је донео одлуку да се ослободим издржавања казне! На моје запрепашћење, судско веће, записничари, и они који су присуствовали суђењу, почну да аплаудирају. Била је то прва ослобађајућа пресуда у Хрватској.
Остао сам још месец и по, тобож под заштитом полиције. Становао сам на четвртом спрату, сваки долазак лифта изазивао ми је ужасан страх - доћи ће да ме линчују. То се није догодило; 26. јануара дошао је по мене Међународни Црвени крст, одвели су ме на границу. Стајао сам сат и по, није ми било пријатно. Било је случајева да поново хапсе на граници и подигну нову оптужницу, по другом основу. Против мене то нису могли: први пут су ме оптужили по члану 235. за оружану побуну, па су га сами укинули. Па за подривачку и терористичку делатност, оптужницу коју сам побио. Лопов нисам, нису имали за шта да ме оптуже. Кад сам прешао на ову страну границе, почео сам да јецам...
Знате, моја психа... Повређеност је доживотна. Три месеца из кревета сам устајао уз помоћ других. Али, то се залечи, оно што остане то је улазак гардиста. Окупе двадесетак затвореника и одведу их, врати се пола њих. И тако сваке вечери. Кад сам први пут сањао затвор, морала је да дође Хитна помоћ. Често ми се догађало да кад изађем у град, не знам где сам. У Новом Саду, Карловцу или Београду? Од оне тројице српских полицајаца који су били са мном, једном је потпуно опала коса, други је оседео а трећи је извршио самоубиство, кад је изашао на слободу.
Људи који су ме тукли били су млади. Данас, ја их не мрзим, знам да су били заведени том лудачком националистичком реториком. Хтели су да покажу своје вештине: да паднем од првог ударца, да ме онесвесте једним ударцем... Они који су убијали недужне људе, морају бити кажњени. Просто, да би људски род наставио да живи нормално. Сада сам поднео тужбу Међународном суду правде у Стразбуру, због суђења цивилима на војном суду. Мада сам 30 година радио у Хрватској, забрањено ми је усељавање “због интереса Републике Хрватске”. Иако је министар правосуђа Шепаревић написао да се слаже да ми треба дати надокнаду за душевну патњу коју сам претрпео. У мом случају изгледа, први пут су признали за своја недела.
А људи кад чују за логораше, понашају се као да смо окужени. Сви нас избегавају; држава нас се стиди због тога што нам ништа није помогла, стиде нас се и они који су нас мучили... Али ми не можемо да нестанемо.

ЉУБИША СТАВРИЋ


Пакрачка пољана

Било је много лешева поред Жировца, сви су спаљени у Железари Сисак. Причали су ми људи који су у камионе товарили те лешеве. Један од њих је сада у Канади, други се вратио у Хрватску. Двојица су преживела Пакрачку пољану, где је убијено 2 500 људи, у једног Матију испуцали су рафал, метак га није такао, други је морао да поједе уво од комшије, да би преживео.




Устаско хрватска муцилиста су актуелна у њиховој лепој много векова.У задњих 20-так година су се само усаврсили по методологији и нацину извођења.
Муцење софистицираним методама за њих је предност и нема губљења времена.Међутим,хрвати имају и специјалан нацин муцења,гори од тамницког.
Пропаганда као средство застрасивања и онеспособљавања Срба на дузе стазе је исто тако сназан вид муцења.У задњих неколико година смо сведоци медијске кампање која се води против свега сто је српско,и сведоци смо објављивања јавних спискова за "ухицење"или цак погубљење многих Срба.Хрватска творевина је до најситнијих детаља разрадила планове за осујецење евентуалних повратника у Крајину,и у тим плановима им на залост највисе помазу СРБИ,они Срби који су продали "веру за вецеру".Продузена рука хрватског злоцинацког друства су и разна "српска"удрузења изникла преко ноци и то са објасњењем да зеле да се српско хрватски односи изгладе и да Срби забораве сто су дозивели задњих 100 година.
Свакодневно на интернету моземо наци оваква друства и индивидуе који заговарају сузивот и који казу "ја немам цега да се пласим јер нисам ниста урадио".Ова отрцана фраза је дело које је скувано у хрватској кухињи и њу углавном користе не храбри,него је користе они који раде против интереса српског народа.
Пропаганда као вид муцења је вец одавно у употреби у "модерном"свету и наравно хрвати као "светски"народ су је усвојили и маxимално користе.
« Poslednja izmena: 27. Maj 2008, 00:07:41 od Maks 78 »
IP sačuvana
social share
Citat
Po sopstvenom priznanju,Tomislav Nikolić svoj politički život duguje Vojislavu Šešelju. Na njegovim delima vaspitavao se osamdesetih godina. Oduševljeno je čitao sve što je napisao.

Citat
Kad je Tomislav, član Narodne radikalne stranke, čuo Šešelja iz Četničkog pokreta uživo, uverio se da je to „najveći srpski intelektualac”.
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Poznata licnost


Zodijak Aquarius
Pol Muškarac
Poruke 3324
Zastava Srbija
OS
Windows XP
Browser
Mozilla Firefox 2.0.0.14
mob
Samsung 
Подсећање на септембар 1993, ДА СЕ НЕ ЗАБОРАВИ! 18+


Деветог септембра 1993. године Хрватска војска је изненада извршила агресију на српска подручја, јужно и југоисточно од Госпића, која се већ осамнаест мјесеци налазе под заштитом Уједињених нација. Послије снажне артиљеријске припреме услиједио је тенковско-пјешадијски напад на Дивосело, Читлук и Почитељ. Српски народ, војска и полиција су вјеровали у дјелотворност УНПРОФОР-а, па је и због те опуштености агресор брзо овладао наведеним просторима.

Хрватска војска је у наступању пљачкала, палила, рушила куће, убијала и масакрирала цивиле, војнике и милиционере. Из града Госпића је поново сијана смрт у српским селима, као у вријеме фашистичке страховладе 1941-1945. године, када је само у Дивоселу убијено 907 Срба. У оближњем усташком логору Јадовно, само за 62 дана је бачено у крашке јаме Велебита око 60.000 Срба а највише око благдана св. Илије од 2-5 августа 1941. године.

И у овоме рату град Госпић је град фантом, град страве и ужаса. У њему и његовој околици, у току 1991. и 1992. године убијено је више стотина Срба.

Ради се о политици уништавања српског народа, али овога пута често уз благослов и лодршку Међународне заједнице.


"ОВО ЈЕ СРПСКО СЕЛО, СВЕ КОЉИТЕ...”
Ја и син спавали смо у кући. Било је око 6 сати када је прва граната пала на једну кућу кија је одмах планула. Зовнула сам сина да дође к мени. Рекао ми је: "Мама, никуд одавде нећемо бјежати јер падају гранате". (...)

Чула сам усташу како иде око куће. Доша је на прозор и видио ме унутра. Отворио је бомбу и убацио је у кућу. Када је видио да је експлодирала устао је и погледао јели ме убила. Иако сам била само рањена, чинила сам се мртва. Прошао је иза куће и опалио рафал. (...) Они су касније пред кућу дошли транспортером и тенком. Убрзо су се макли одатле, али су остала четворица усташа пред вратима. Нису говорили нашим језиком, мислим да су говорили њемачки. Кад су им пришла двојица усташа тражили су од тумача да им преведе. Он им је рекао: "Ово је српско село, све кољите, чак и мачке. Све поубијајте, ништа несмје остати, па ни дјеца". Дошло их је више са црним маскама, око тридесе њих, можда и више. Кад су се разишли по селу, вјероватно тражити жртве, изашла сам у сусједну просторију видјети јели ми се син вратио. Нисам га нашла. Изашла сам ван из куће да ме не би живу запалили. Ишла сам кроз средину а усташе су биле с обје моје стране. Пузала сам четвороношке кроз живицу. Код једне густе живице сам превила рану и ту остала цјелу ноћ и дан...

ИЗЈАВА
ИВАНКЕ РАЈЧЕВИЋ



   

         
IP sačuvana
social share
Citat
Po sopstvenom priznanju,Tomislav Nikolić svoj politički život duguje Vojislavu Šešelju. Na njegovim delima vaspitavao se osamdesetih godina. Oduševljeno je čitao sve što je napisao.

Citat
Kad je Tomislav, član Narodne radikalne stranke, čuo Šešelja iz Četničkog pokreta uživo, uverio se da je to „najveći srpski intelektualac”.
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Poznata licnost


Zodijak Aquarius
Pol Muškarac
Poruke 3324
Zastava Srbija
OS
Windows XP
Browser
Mozilla Firefox 2.0.0.14
mob
Samsung 
Данко Поповић

ЗАБОРАВЉЕНИ ГРОБОВИ


За време ll Светског рата и неколико година после рата у Србији се није јела риба из реке Саве.

Питаш - зашто?

Због тога, што је многе српске мученике, поклане од хрватских усташа, река Сава носила према Београду.

Камом хрватских усташа на кожи српских новомученика било је урезано: »срећан пут у Србију«.

Тела српских мученика која је вода носила ближе обали тадашње Недићеве Србије, вађена су и сахрањивана поред обале.

Тела мученика која је вода носила даље од обала Недићеве Србије, пловила су поред Београда у воде Дунава.

Очевидци говоре да су тела изнакажених Срба стизала чак и до Прахова.

Новомученици Срби из Хрватске, сахрањивани су како се могло у условима рата. Обележени су импровизованим крстом. Веровало се да ће њихови гробови, кад се рат заврши, бити обележени, уређени и опојани по реду и закону православном.

Дабоме, крајње је време да се опет подсетимо.

Реком Савом у народ Светога Саве стизале су пошиљке од хрватских усташа у кацама. На тим кацама је писало »Купус за српски Божић«. Усташе су лагале, каце су уместо купусом биле испуњене дечијим главама.

Шта је било са тим дечијим главама? Где су сахрањене? Где им је подигнут споменик?

Има ли дана који је деци – мученицима Србима из Хрватске посвећен у календару?

Када се њима служи помен и молебан?

Шта о свему томе знају млади Београђани?

Да су то биле главе деце којег другог народа, њима би морао бити посвећен дан у календару!

Ако није било ничега од оног што означава дужну пошту морамо се бар упитати – зашто смо се и као народ и као црква огрешили.

На твоје питање одговор је јасан.

Да би смо мирније спавали у својој југословенској ноћи.

Да би смо заборавили оно што се може заборавити само по цену губљења свог националног поноса и достојанства?

Да би смо удовољили вођи и учитељу који нас је уверавао да је у Новој (његовој) Југославији национално питање решено на најбољи могући начин?!
IP sačuvana
social share
Citat
Po sopstvenom priznanju,Tomislav Nikolić svoj politički život duguje Vojislavu Šešelju. Na njegovim delima vaspitavao se osamdesetih godina. Oduševljeno je čitao sve što je napisao.

Citat
Kad je Tomislav, član Narodne radikalne stranke, čuo Šešelja iz Četničkog pokreta uživo, uverio se da je to „najveći srpski intelektualac”.
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Poznata licnost


Zodijak Aquarius
Pol Muškarac
Poruke 3324
Zastava Srbija
OS
Windows XP
Browser
Mozilla Firefox 2.0.0.14
mob
Samsung 
Размисли мало – шта смо тиме постигли?

Нисмо ли и тиме дали шансу следбеницима хрватских усташа да после педесет година цинично смањују број Срба које су побили за време ll Светског рата и тиме створили услове за појачање притиска на непоклани део Срба у Хрватској, да нестану , да се иселе, да се испишу из свог народа, да се упишу у Југословене и Хрвате, да дело започето у једној буде завршено у другој хрватској држави - пре последњег погрома од 1991 (примедба уредништва).

За време Независне државе Хрватске, река Сава није у Београд доносила само унакажена тела српске деце.

Реком Савом пловиле су читаве свадбе, поклани и масакрирани младенци, кумови, свештеник и сватови. У овом случају није било никакве шале и подвале као у случају са »купусом за српски Божић«.

Српске очи су се кочиле, ужасавале, али су после рата зажмуреле као да нису виделе шта су виделе!

Где су те свадбе сахрањене?

Где је тим мученицима подигнут споменик?

Ако није, због чега није?

Река Сава је доносила српске мученике које су јој доносиле и њене притоке.

Вероватно да је реком Савом стигло до Београда и нешто од оних триста девојака које су се, да би избегле силовања усташа и напад њиховог ножа, усмрћивале скакањем у Дрину.

Да су те девојке мученице припадале неком другом народу, да ли оне не би биле проглашене за светице, а да ли не би стекле свој дан у календару?

А оне у свом народу немају ни помена!

Нису ни опојане ни опеване!

На шта још треба да се чека да би нестала разлика између наше свести и наших очију.

Српском народу данас је потребно више будности него икада.

Сада су Србима потребне страже више него у било којем рату.

Страже живе, мртве страже и страже мртвих! То Срби морају знати ако им је стало до опстанка!

Међу многим својствима које смо после ll Светског рата до последњег рата (примедба уредништва), изгубили због страха од »ослободилаца« и »спасиоца« а и »савезника« јесте поштовање наших светиња, међу којима су свакако и гробови наших мученика.

Наша савест се за последњих пола века супростављала нашим очима. Нагонила их је да зажмуре. Или, да се не окрећу према оним странама са којих је река Сава доносила српске мученике.

Јесмо ли се историји препоручивали за рецидив?

Да! И доживели га. И на Космету и у Хрватској и у Босни...

Замишљам градоначелнике Београда и друге руководиоце, градске и републичке, како својим гостима показују знаменитости Београда. Обавезно им показују Калемегданску тврђаву – а под њима су у шипражју гробови српских мученика које је Београду у наручје донела река Сава. Ти гробови су нестали из њихова памћења и са лица земље. О томе ћуте функционери домаћини и пред својим гостима и пред својим народом.

Неки од апаратчика дозволе себи да својим гостима говоре о одбрани Београда 1915. године. Можда и о мајору Гавриловићу (не знам да ли кажу да је у време њихове владавине мајор Гавриловић умро и да је сахрањен без икакве војничке поште). Можда су руководиоци, градски и републички, говорили да је мајор Гавриловић изашао пред војнике и рекао им да их је отаџбина избрисала из спискова живих и одредила да умру бранећи Београд. А да ли је ико од тих руководилаца домаћина помислио да својим гостима, странцима, каже да под тим Калемегданом, у шипражју, леже кости српских новомученика страдали од ножа и маља хрватских усташа само зато што су Срби.

Под зидинама тврђаве на Калемегдану су гробови неких комунистичких лидера а под тим зидинама нема споменика ни једном српском ратнику из устанака, нити су тамо сахрањене велике српске војводе: Путник, Мишић, Степановић, Бојовић, тамо није било места ни за мајора Гавриловића, - сви су они на гробљу са својим народом. Револуционари, међутим, нису хтели са народом, ни на гробље!

На гробовима комунистичких лидера се обнављају венци и цвеће. Испод њих, између Небојшине куле и капије Еугена Савојског, закопани су новомученици српски.

Ни белега над њима!

Ни једног венца или цвета! Никад!

Ни капи воска!

И држава, и народ и црква – сви су их заборавили?!

И црквене великодостојнике замишљам, и они често имају своје госте у Београду. Често су то представници других цркава, такође, великодостојници. Предпостављам да великодостојници наше светосавске цркве, великодостојницима других конфесија показују српске светиње у Београду.

Наши црквени великодостојници свакако говоре да Београд има заштитну повељу Свете Петке, чије су мошти биле сахрањене у цркви Светог деспота Стефана Лазаревића, сина Светог ратника, Честитога кнеза Лазара, Великомученика Косовског.

На храму Светога Саве на Врачару блиста златан крст, блиста купола која тако охрабрујуће доминира и одјекује над Београдом. Са поносом, наравно, великодостојници наше светосавске цркве говоре о томе да се у Београду подиже највећа православна црква на свету, али, ја не могу да не размишљам како Света Петка или Свети Сава - утемељивач наше српске цркве и државе, гледају на све нас, због тога што су његова деца, новомученици, страдалници од ножа хрватских усташа у шипражју, без белега?

Не смеш мислити да нас Свети Сава не прекорава због тога што смо се тако понели према гробовима мученика његове светосавске вере, што нисмо одредили дан за помен тим мученицима, што смо их оставили саме, под теретом заборава.

Ни Свети кнез Лазар не опрашта Србима што над мученицима погребеним у шипражју већ пола века није изговорена молитва за покој душа мученика и за спас душа живих Срба. Свети кнез Лазар, Великомученик Косовски се брине да мученици из Хрватске буду сахрањени, сачувани за колективно памћење. Али, која вајда. Није имао на кога да пренесе своју бригу.

Ни Свети деспот Стефан, писац »Слова љубве«, неће се радовати своме споменику све док су српски мученици у његовом Београду без помена и без споменика. Није он Београд учинио престоним градом свију Срба зато да би он окретао главу од српских новомученика и живих Срба изван Србије!

Уверен сам да се Свети Сава неће уистину радовати своме храму на Врачару све док се његовој деци, мученицима које је река Сава донела из Хрватске не подигне достојан споменик у Београду.

Наша јавност је у последње време обавештена да су односи српске православне цркве и државе у најбољем реду.

Ако је то тачно, онда ће и мученици страдали од усташких зверстава бити враћени у наше колективно памћење и после пола века добити достојно спомен – обележје и све што им као деци светосавске цркве припада.
IP sačuvana
social share
Citat
Po sopstvenom priznanju,Tomislav Nikolić svoj politički život duguje Vojislavu Šešelju. Na njegovim delima vaspitavao se osamdesetih godina. Oduševljeno je čitao sve što je napisao.

Citat
Kad je Tomislav, član Narodne radikalne stranke, čuo Šešelja iz Četničkog pokreta uživo, uverio se da je to „najveći srpski intelektualac”.
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Poznata licnost


Zodijak Aquarius
Pol Muškarac
Poruke 3324
Zastava Srbija
OS
Windows XP
Browser
Mozilla Firefox 2.0.0.14
mob
Samsung 
NAJVEĆI MASOVNI ZLOČIN U „OLUJI” DESIO SE NA JANUSOVIM LIVADAMA NA BANIJI



UBIJENO 500 SRPSKIH CIVILA


• Nedelju dana nakon zločina u obližnjim kućama sam pronašao krvavu ćebad, madrace, jastuke, dečja kolica, kaže Đuro Ostojić, čovek koji je sam istraživao ovu tragediju

JANUSOVE LIVADE: Najveće stratište Srba u „Oluji”

Svetozar Livada, predsednik Zajednice Srba u Hrvatskoj, univerzitetski profesor i naučnik, nekoliko puta poslednjih godina tražio je od hrvatske države da pokrene istragu o „likvidaciji 500 Srba za vreme ”Oluje„ na Janusovim livadama”, na Baniji, u blizini Donjeg Žirovca neposredno pored puta Glina - Dvor. Profesor Livada smatra da je to najveći zločin koji se u jednom danu dogodio za vreme poslednjeg rata u Hrvatskoj, a kao uporište koristi članak nedeljnika Srpskog demokratskog foruma » „Identitet”, objavljen 2001. godine. U njemu dvojica novinara, dokazujući tezu o tom zločinu, koriste svedočenje jednog oficira hrvatske vojske. Ne otkrivaju ko je, ali ističu da je poznat njihovom listu i da živi u jednoj od država zapadne Evrope.

Prema iskazu svedoka, 1. i 3. bojna 2. brigade hrvatske vojske „Gromovi”, presrela je veliku grupu od oko 500 izbeglica dok se od zaseoka Janusi, i potom preko Janusovih livada spuštala prema magistralnom putu koji je trebalo da ih odvede do Bosne.

Krvavi pir gardijske brigade „Gromovi”

Braća Dragan i Milan Utješinović iz sela Dangube, koje se nalazi nekoliko stotina _meta_ra na brdu iznad Janusovih livada, zarobljeni su drugi dan „Oluje”, negde kod Dvora na Uni, i kasnije vraćeni u svoje selo.
- Rekli su mi da su prvu noć, kad su se vratili, čuli brujanje bagera. To brujanje je dolazilo, kako su tvrdili, iz pravca lokacije blizu Janusovih livada, sa koje se nekad vadio kamen. To je bilo u noći 8. na 9. avgust, 1995. godine, a taj se zločin dogodio 6. avgusta. Pošto svedok u „Identitetu” tvrdi da je na mestu pokolja video oko 90 mrtvih civila, a da ih je 400 odvezeno hladnjačama, koje je, kako je izjavio, takođe video, onda se logično može zaključiti da je tih 90 civila tamo i zakopano. Svedok pominje i 2. gardijsku brigadu „Gromovi”, za zločin optužuje njenu 1. i 3. bojnu, a da bi tako stvarno moglo i da bude svedoče i grafiti na kućama u samim Janusima. Na kući Steve Birača se jasno vidi da je tu bila upravo 3. bojna - kaže Đuro Ostojić.

Bili su to Kordunaši koji nisu mogli da prođu glinskim pravcem jer ga je hrvatska vojska već presekla, pa su krenuli od Topuskog preko Vranovine, Obljaja, Bojne, Kobiljaka i šume Prolom, do sela Brubanj koje se nalazi iznad saobraćajnice Glina - Dvor. Obe jedinice su otvorile vatru na izbegle Srbe i, kako navodi „Identitet”, sve ih pobile. Đuro Ostojić, čija je žena Hrvatica iz Petrinje, odmah nakon „Oluje” je otišao sa njom u taj grad gde su do njega doprle prve informacije o zločinima. Nedelju dana nakon što se dogodila većina tih zločina, Ostojić je stigao i do Donjeg Žirovca. Najpre je obišao zaseok Ostojići u kojem je rođen, i onda, krećući se nekoliko kilo_meta_ra dalje prema Dvoru, primetio veliku crnu livadu. Sve je oko nje bilo zeleno, osim nje same koja je izgledala kao da je spržena. Sagnuvši se do trave Ostojić je primetio da livada nije gorela već da je krvava.

- Sledio sam se kad sam to video. Odmah mi je bilo jasno da se tu dogodio pokolj. Krenuo sam nekoliko stotina_meta_ra dalje do kuća pored kojih se ulazi u selo Brubanj i u njima naišao na gomile raznih pred_meta_ - bilo je tu krvave ćebadi, madraca, jastuka, posuđa, dečjih kolica... Odmah mi je bilo jasno da je to od izbeglica. Ali gde su ti ljudi? Gomile njihovih pred_meta_ svedočile su i o njihovom broju. Pogotovo uz pretpostavku da je deo njihove imovine i odnesen - seća se Đuro svog prvog dolaska u rodni kraj posle rata.

Đuro Ostojić

Produžio je dalje uzbrdo, sve do zaseoka Janusi, gde je pored bunara kuće Steve Birača naišao na izgoreli autobus. Oko njega su bili razbacani razni predmeti, kao i po poljskom putu koji je do tog zaseoka vodio upravo prema drumu spasa. Primetio je da je i po njemu bilo kojekakvog smeća i raznih pred_meta_ koje su ljudi ostavili za sobom. Đuro je kasnije doznao od braće Steve i Milana Karapandže, čija je kuća odmah pored bunara, da je hrvatska policija u tom bunaru pronašla 23 leša. A niz saobraćajnicu prema Dvoru, u Donjem Žirovcu, Simo Arbutina i Danica LJiljak, koja u vreme „Oluje” nije bežala, hrvatski vojnici su je našli kod kuće i odvezli u logor za izbeglice u Lipovljane, ispričali su Đuri da su, vrativši se kući, naišli na tako temeljito prekopanu Daničinu baštu da je tako nešto - kaže Simo - samo bagerom moglo da se uradi.
- Vratila sam se kući mesec i po dana kasnije. Nakon izvesnog vremena primetila smo na jednom mestu u bašti veliko ulegnuće zemlje. A, pošto sam isti dan, kad sam se vratila, primetila i velike mrlje krvi na drumu blizu bašte odmah mi je bilo jasno šta se tu dogodilo. Još veće ulegnuće je na Vratniku, bliže Janusovim livadama - ispričala je Danica „Vestima”. Inače od tada više ne kopa baštu na mestu gde se to ulegnuće nalazi.

IZ ISKAZA OFICIRA HRVATSKE VOJSKE


Neposredno nakon izlaska iz Janusa, oko 12 sati, naišli smo na veliku grupu srpskih civila koji su nam zašli iza leđa. Bili su na 150 do 200 _meta_ra od nas i lagano su se kretali prema nama. U grupi je bilo najmanje 500 ljudi. Verovatno ih je bilo i više, ali u svakom slučaju nije ih bilo manje od 500. Među njima je bilo dosta žena, a mogli smo jasno da vidimo starce i decu. Naša je kolona malo usporila, ali nas je u taj čas sustigao žuti kamiončić i zaustavio celu kolonu. Iz njega je izašao meni nepoznati časnik u odori Hrvatske vojske i izbacio na čestu mrtvo telo satnika Hrge iz 1. bojne... Počeo je nad njegovim telom vikati kako su Hrgu pre nekoliko minuta ubili ovi isti srpski civili u blizini, te da je konačno došlo vreme da im se možemo osvetiti i za satnika Hrgu, ali i za sve one koje smo izgubili tokom rata...

» Kad sam prišao bliže, vidio sam da je Hrgino telo već ukočeno, da mu je koža posivela i da je gotovo crna, iz čega mi je bilo sasvim jasno kako je mrtav već duže vreme, verovatno od prethodnog dana i da je reč o veštoj inscenaciji. Civili su nam se počeli približavati... Video sam da im se sprema likvidacija, a nisam mogao ništa učiniti. Između 1. i 3. bojne „Gromova” bio je razmak od nekoliko stotina _meta_ra, a civili su u nedoumici stajali na livadi pokraj česte, 100 do 150 _meta_ra udaljeni od nas. Neko je jakim glasom naredio „Pucaj”! Tada su obe bojne otvorile unakrsnu vatru iz svih raspoloživih oruđa i oružja po okupljenoj grupi civila. Ne znam ko je izdao naređenje... Vidio sam da su pucala sva četiri tenka 1. i sva četiri tenka 3. bojne, pucalo se iz pušaka, otvarana je rafalna paljba iz puškomitraljeza... »

» Leševi civila bili su razbacani po polju, neki su se micali, drugi jaukali. Nekoliko njih je uspelo pobeći u šumu, pa su se za njima sjurili vojnici. Ne znam da li je na kraju neko od te grupe uspeo pobeći i preživeti. Cela ta stravična scena trajala je 20 minuta...

» Predveče tog dana, između 19 i 20 sati, pozvali su me da sa svojom grupom dođem u zapovjedništvo. Brigada je već prošla Radanoviće i kretala se prema šumi Maji. Kad smo naišli čestom do mesta masakra, videli smo na česti poređano oko devedesetak leševa civila. Posebno me je potreslo kad sam među pobijenima uočio četvero-petero dece. Ostalo su uglavnom bile žene i starci. Pokraj leševa je stajao zapovjednik satnije Josip Jančić. On nam je objašnjavao kako su to naše, hrvatske civilne žrtve. Valjda nije znao da smo sve to gledali, da smo prisustvovali pokolju? Međutim, svi ostali leševi, a bilo ih je još najmanje četiri stotine, nestali su. Naprosto, nigde ih nije bilo. U širokom krugu 100 do 150 _meta_ra oko mesta likvidacije, pa do česte sve je bilo prepuno krvi. Trava je bila krvava. Urezala mi se ta scena duboko u svest. Ali gde su nestali leševi? Posle smo došli do zaključka da su ih morali odvesti kamioni hladnjače, koji su dan ranije izašli s nama u koloni iz vojarne...
« Poslednja izmena: 27. Maj 2008, 21:56:58 od Maks 78 »
IP sačuvana
social share
Citat
Po sopstvenom priznanju,Tomislav Nikolić svoj politički život duguje Vojislavu Šešelju. Na njegovim delima vaspitavao se osamdesetih godina. Oduševljeno je čitao sve što je napisao.

Citat
Kad je Tomislav, član Narodne radikalne stranke, čuo Šešelja iz Četničkog pokreta uživo, uverio se da je to „najveći srpski intelektualac”.
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Poznata licnost


Zodijak Aquarius
Pol Muškarac
Poruke 3324
Zastava Srbija
OS
Windows XP
Browser
Mozilla Firefox 2.0.0.14
mob
Samsung 
Hronologija, prvi deo

Stradanje srpskih porodica u Bosni

 

Ove godine će se "slaviti" desetogodišnjica završetka rata u Bosni i Hercegovini. U okviru tog jubileja naćiće se u centru pažnje svetske javnosti pre svega dva događaja – pad Srebrenice i Dejtonski sporazum. Ovom hronologijom, koju je ekskluzivno za Korene zastavio Milivoje Ivaniševic, direktor Centra za istraživanje zločina nad srpskom narodom u Bosni, želimo da potsetimo na jednu užasnu i prećutanu dimenziju rata u BiH – ubijanje i gašenje celih srpskih porodica

Piše: Milivoje Ivanišević

Otvorene egzekucije nad Srbima Broda počele su 25. marta 1992. u ranim jutarnjim časovima kada su brutalno, bez neposrednog povoda, ubijena tri lica srpske nacionalnosti. Njihova kuća je razorena i zapaljena. Zločin izvršila grupa hrvatskih ekstremista, članova Hrvatske demokratske zajednice (HDZ), i time, u dobroj meri, najavili naredne događaje i period nastupajučeg prvenstveno hrvatskog, ali i muslimanskog, terora nad srpskim narodom i njegovom imovinom u Brodu i ovom delu bosanske Posavine.

Žrtve: 1) Andrija (Petar) Martić, 1935; njegov sin 2) Momir (Andrija) Martić, 1961. i 3) Duško (Milan) Dujanić, 1967. Tom prilikom teško su povređeni Momirova supruga Merima (dev. Kondžić) i Branko Dujanić.

Prilikom napada 26. marta 1992. ubijeno devet meštana srpske nacionalnosti sela Sijekovac. Srpska pravoslavna crkva Svete Ognjene Marije, porušena u Drugom svetskom ratu od muslimana i Hrvata ovog kraja, obnovljena tek 1970, ponovo je razorena.

Žrtve: 1) Jovan (Vaso) Zečević, 1920. i njegova tri sina: 2) Milan (Jovan) Zečević, 1950; 3) Petar (Jovan) Zečević, 1953. i 4) Vaso (Jovan) Zečević, 1958; 5) Luka (Ilija) Milošević, 1943. i njegovi sinovi 6) Željko (Luka) Milošević, 1968. i 7) Dragan (Luka) Milošević, 1974.

Donji Malovan, opština Kupres, čisto srpsko selo (Srba 398), našlo se na udaru i stradalo u masovnoj i neočekivanoj oružanoj invaziji na Kuprešku visoravan, Bosnu i Hercegovinu i SFRJ od strane regularnih vojnih jedinica Republike Hrvatske i hrvatsko-muslimanskih paravojnih i parapolicijskih ilegalnih formacija osnovanih u BiH (pripadnika “Zelenih beretki”, “Patriotske lige”, ZNG i HOS) 3. aprila 1992. Tom prilikom na veoma surov način ubijeno više civilnih lica, pogotovo muškaraca iz srpske porodice Duvnjak.

Žrtve: 1) Duvnjak (Mitar) Miloš, 1925. i njegov sin 2) Duvnjak (Miloš) Mitar, 1967; 3) Duvnjak (Dane) Mitar, 1940; 4) Duvnjak (Simo) Svetozar, 1962; 5) Duvnjak (Simo) Dušan-Palačinak, 1967; 6) Duvnjak (Vlado) Milan, 1936; 7) Duvnjak (Dragun) Darinka, 1935; 8 Duvnjak (Aćim) Vlado, 1907; 9) Duvnjak (Luka) Marinko, 1922; 10) Kalnić (Pero) Niko, 1956; 11) Živko (Jovo) Maksimović, 1966.

Čardak i Jasikovača, prigradska susedna srpska naselja opštinskog centra i grada Derventa koje su hrvatsko-muslimanske snage Armije BiH opkolile i počele da napadaju i granatiraju 15.-16. aprila 1992. U akciji učestvovalo nekoliko stotina Hrvata i muslimana uglavnom dobrovoljaca, pripadnika Armije BiH iz ove i susednih opština, uz snažnu podršku teškog naoružanja koje su iz Republike Hrvatske dovezli pripadnici regularnih oružanih snaga ove nekadašnje jugoslovenske republike. Dana 25-26. aprila 1992. nekoliko grupa žena i dece uspelo da se spase preko reke Ukrine i da pređe na srpsku teritoriju. I pored toga veliki broj meštana je ubijen ili završio u logorima za Srbe koji su otvoreni na više mesta u opštini u samom gradu. Pogotovu u perifernim naseljima Čardak i Jasikovača ubijeno je više desetina osoba srpske nacionalnosti. Mnoge žrtve masakrirane i spaljene u svojim kućama. Ekshumacija stradalnika izvršena u masovnoj grobnici na groblju u Modranu 18. decembra i u zajedničkoj grobnici naselja Čardak između 21. i 23. decembra 1992. godine.

Žrtve: 1) Veljko (Pavo) Lazarević, 1947, njegova supruga 2) Mirjana (Vlajko) Lazarević, 1950. i njihov sin 3) Duško (Veljko) Lazarević, 1972.

Derventa, centar grada, 24. april 1992. Dobar deo naselja velikog dela bosanske Posavine, pogotovo gradove i opštinske centre, okupirale su hrvatske vojne formacije pristigle iz susedne države kojima su se pridružile ranije ilegalno formirane razne paravojne i parapolicijske jedinice sastavljene od Hrvata i muslimana iz tog dela Bosne. Teror nad Srbima počeo je da besni kao što je besneo nad Srbima i Jevrejima u vreme nemačke okupacije i Pavelićeve Nezavisne Države Hrvatske. Srpsko stanovništvo našlo se bez elementarne fizičke ili pravne zaštite, prepušteno na milost i nemilost predstavnika novih vlasti. U Derventi, kao i u ostalim gradovima, progoni nad Srbima završavaju se ili ubistvima ili hapšenjima i odvođenjem u koncetracione logore. Porodica Save Živkovića likvidirana je u vlastitoj kući na veoma surov način.

Žrtve: 1) Goran (Savo) Živković, 1977, njegova majka 2) Jelena (Rade) Živković, 1944. i otac Savo (Boško) Živković, 1946.

Bihać - gradsko naselje (Srba 8.212, Hrvata 4.797, muslimana 27.757, jugoslovena 3.961, ostalih 1.080). U pogromu lica srpske nacionalnosti, koji je počeo još za vreme sukoba u Hrvatskoj i pre nego što je BiH dobila međunarodno priznanje kao samostalna država, nepoznatog datuma aprila meseca počeli su, uglavnom u noćnim časovima, Srbi da nestaju. Neki su prinudno iseljavani iz svojih stanova i puštani na slobodnu srpsku teritoriju, neki su odvođeni u logore, a nekima se izgubio svaki trag. U svim tim slučajevima opljačkana je njihova imovina.Tragedija se dogodila jedne noći kada je u svojoj kući stradao Milan Jarić i nekoliko njegovih najbližih. Sve je podsečalo na ustaške racije u večim gradovima i tajna ubistva za vreme vladavine Ante Pavelića i postojanja njegove NDH. Tada je za takve slučajeve vladala poznata krilatica: “Pojeo ih mrak”. U Bihaću je u istom vremenskom periodu uništena i srpska pravoslavna crkava Svete Trojice i parohijski dom.

Žrtve: 1) Milan Jarić, 1927; 2) Tihomir (Milan) Jarić, 1971; 3) Vitomir (Milan) Jarić, 1970; 4) Rosa (Đuro) Vuksanović, 1933.

Zebina Šuma, opština Srbinje, muslimansko selo sa malim brojem izolovanih srpskih porodica (muslimana 414, Srba 15). Masakr koji su izvršili naoružani muslimani, pripadnici tzv. Zelenih beretki, u stvari Armije BiH, dogodio se 3. maja 1992. i tada su u svojoj kući ubijena tri člana porodice Fuštar, srpske nacionalnosti. Njihova imovina opljačkana, a kuća spaljena. Tela pokojnika pronađena ugljenisana na zgarištu kuće nakon pet dana, 8. maja 1992, a narednog dana identifikovana od nadležnih organa opštine.

Žrtve: 1) Jela Fuštar, 1924, njen suprug 2) Vlado (Pero) Fuštar, 1926. i njihov sin 3) Mile (Vlado) Fuštar, 1966.

Kričanovo, dosta veliko posavsko selo u opštini Srpski Brod nastanjeno pretežno meštanima hrvatske nacionalnosti sa malim brojem pripadnika drugih naroda (Hrvata 900, muslimana 8, Srba 45 i Jugoslovena 48. Zločin se dogodio 5. maja 1992. kada je u srpskom delu sela, u stambenoj zgradi Žarka Tomičevića, koji je sticajem slučajnih okolnosti bio otsutan, masakrirano pet lica ovog srpskog domaćinstva. Prepad na njihovu kuću i imanje izvršili pretežno meštani pripadnici lokalnih hrvatskih i muslimanskih oružanih jedinica iz sastava promuslimanske Armije BiH i Hrvatskog vijeća obrane. Tom prilikom su pred kućom u dvorištu hladnim oružjem, uglavnom noževima, poubijani svi članovi porodice Tomičević koji su se zatekli u kući. Imovina opljačkana i uništena.

Žrtve: 1) Darinka (Vido) Tomičević, 1941; 2) Ruža (Dušan) Tomičević, 1932; 3) Nedeljko (Savo) Tomičević, 1935; 4) Dragutin (Spasoje) Tomičević, 1934; 5) Marko (Trivo) Tomičević, 1931.

Blace, malo selo u opštini Konjic, (21 stanovnik srpske nacionalnosti) napadnuto 15. maja 1992. od domaćih hrvatsko-muslimanskih oružanih formacija, pripadnika Armije BiH. Reč je o nameri i davno utvrđenom planu da se po svaku cenu ovaj deo Hercegovine etnički očisti od srpskog stanovništva. Na tim prostorima Hercegovine već je uveliko egzistirala nova, prevashodno hrvatska, državna tvorevina proklamovana kao Herceg-Bosna. Prilikom napada na Blace, tipično planinsko selo na planini Bjelašnici, uz desnu obalu rečice Rakitnice, ubijeno je, na veoma bestijalan način, više nedužnih žena i starijih muškaraca. Nekoliko uhvačenih meštana oterano u logore. U napadu je učestvovala i poznata specijalna jedinica “Akrepi”. Sva imovina meštana sela Blace opljačkana, spaljena i uništena. Na srpskom pravoslavnom groblju srušena crkvena kapela.

Žrtve: 1) Jelka (Mirko) Golubović, 1910; 2) Manojlo (Jovo) Golubović, 1912; 3) Radojka (Šćepo) Golubović, 1915; 4) Spasenija (Simo) Golubović, 1916; 5) Jelka (Simo) Kilibarda, 1912; 6) Milica (Jakov) Kilibarda, 1912; 7) Ana (Lazar) Kuljanin, 1908; 8 Danica (Spasoje) Kuljanin, 1910; 9) Milka Golubović; 10) Cvija (Marko) Kilibarda, 1912.

Vitkovići, jedno od največih sela u kome su muslimani skoro duplo brojniji od Srba (Srba 372, muslimana 629, jugoslovena 47, ostalih 25) i srpski zaselak Crkvine u opštini Goražde uništeni i istovremeno etnički očišćeni od svojih srpskih starosedelaca 20. maja 1992. i u nekoliko narednih dana. Ubistva meštana i njihovih gostiju izvršena prilikom napada, i još više posle racije, u logorima od kojih je posebno poznat logor, u stvari odredište za likvidaciju Srba ne samo Vitkovići i Crkvina, već i ostalih naselja, pa i iz samog grada, smešten u nekadašnjem Zadružnom domu. U višednevnom pogromu ubijeni su skoro i svi članovi srpske porodice Delić i njihovi rođaci.

Žrtve: 1) Jovo (Vlado) Delić, 1947. i njegova braća 2) Nikola (Vlado) Delić, 1943; 3) Novica (Vlado) Delić, 1939; 4) Radivoje (Vlado) Delić-Rade, 1952. njihov sinovac koji nije živeo u Crkvinama 5) Danilo (Danilo) Delić-Dane, 1960; zetovi 6) Ljubo (Pero) Matović, 1934. i 7) Milutin (Tomo) Pejović, 1937.

Kasatići, ovo selo pripada opštini Hadžići, jednoj od deset sarajevskih opština. Reč je o većem mešovitom selu sa nešto znatnijim, ali ne i dominantnim, brojem muslimana (Srba 129, Hrvata 1, muslimana 185). Napad na srpski deo sela, ustvari na zaselak Miloševići, izvršen iznenada 24. maja 1992. od strane neprimerno velikog broja pripadnika Armije BiH regrutovanih pretežno iz ovog, a izvesni broj njih i iz okolnih muslimanskih mesta. Njihov jedini zadatak je bio istrebljenje i proterivanje srpskog stanovništva iz ovog sela, iz opštine i sa područja Sarajeva. Po upadu i zaposedanju naselja u vlastitoj kući masakrirana jedna od brojnijih srpskih porodica po kojoj ovaj zaselak i nosi ime. Njihova imovina opljačkana i preneta u muslimanski deo sela, a ostatak spaljen i razoren.

Žrtve: 2) Aco (Dejan) Milošević,1952; 2) Dejan (Nikola) Milošević, 1924; 3) Ilija (Ilija) Milošević, 1941; 4) Jovanka (Simo) Milošević, 1929. i 5) Srđan (Gavro) Milošević, 1968, slep mladić, i 6) Goran (Radenko) Todorović, 1968.

Kladanj, ili bolje reči opkoljena srpska sela Vranovići (Srba 148, Jugoslovena 2), Mladovo (Srba 62, Jugoslovena 2), Olovci (Srba 221, Jugoslovena 1), Brdijelji (Srba 90), Obrčevci (Srba 101) iz opštine Kladanj, kao i srpski deo sela Brnjice (Srba 312, muslimana 498) iz opštine Živinice. Tu se slegao i veliki broj Srba koji su izbegli iz susedne opštine Olovo, kao i samog opštinskog centra Kladnja, ukupno oko 2.500 duša, napadnuti 25. maja 1992. od strane veoma brojnih i dobro naoružanih formacija Armije BiH, regrutovanih kako u samom Kladanju, tako i u Živinicama, Olovu, Tuzli i muslimanskim i hrvatskim naseljima ostalih okolnih opština. Prilikom ovog ničim izazvanog napada ubijeno više lica srpske nacionalnosti, znatan broj njih pohvatan u svojim kućama i u poljima za vreme uobičajenih proljetnih poljoprivrednih radova i odveden u muslimanske logore Kladnja i drugih opština pod kontrolom muslimanskih i hrvatskih vlasti. Mnogima od njih izgubio se svaki trag i još od tada njihove porodice očekuju najgore vesti. (Takva sudbina zadesila je Dragana Remetića, Dragana Zoranovića, Vojka Balotića i Vojislava Balotića.) Žrtve ovog pokolja u največem broju su starije osobe i osobe koje nisu imale mogućnosti da se blagovremeno sklone na slobodnu srpsku teritoriju. Zahvaljujući žilavom otporu koji su dva dana pružali meštani napadnutih sela največi broj stanovnika izvukao se na teritoriju susednih opština Šekovići i Zvornik. Posle osvajanja navedenih sela napadači i njihovi rođaci odneli su sve što se moglo odneti, opljačkali kuće, obore i stoku, a nepokretnu imovinu (stambene zgrade, staje, ambare, i dr.) razorili i spalili. Gotovo u isto vreme u samom gradu uništili pravoslavnu crkvu Sveti Dimitrije, a parohijsko-svetosavski dom opljačkali i spalili.

Žrtve: 1) Jovan Đerić, 1912. i njegova supruga 2) Rajka Đerić, 1918. i njihov sin 3) Budimir (Jovan) Đerić, 1949; 4) Mioljka Škiljević, 1914; 5) Čedo (Laza) Škiljević, 1939. i njegov brat: 6) Milorad (Lazar) Škiljević, 1947; 7) Ilija (Pero) Aleksić, 1921. i njegov nepokretan sin 8 Ignjat (Ilija) Aleksić, 1954; 9) Rajko (Zora) Aleksić, 1947.

Đubrani, malo srpsko naselje u opštini Mostar, zaposele 25. maja 1992. dobro naoružane regularne oružane formacije, pristigle iz susedne Republike Hrvatske, u saradnji sa lokalnim jedinicama tzv. Herceg-Bosne regrutovanim od muslimanskog i hrvatskog stanovništva Mostara i okoline. Prilikom zaposedanja i okupacije naselja ubijene dve ženske i jedna muška osoba srpske nacionalnosti koje su ostale u svojim kućama i nisu htele, ili nisu mogle, da napuste selo. Njihova, kao i ostala srpska pokretna imovina, opljačkana a nepokretna uništena.

Žrtve: 1) Dragica Janjić; 2) Risto (Drago) Janjić, 1942; 3) Strahilo (Mićo) Janjić, 1950, svi iz zaseoka Kruševica.

Gornja Bukovica, na teritoriji opštine Goražde jedno od veoma malih brdsko-planinskih siromašnih sela sa mešovitim sastavom stanovništva, ali i znatnom muslimanskom većinom (muslimana 30, Srba 13). Napad na srpski deo seoceta muslimani iz sastava oružanih formacija Armije BiH, uglavnom dobrovoljci iz ovog kraja, izvršili 27. maja 1992. i tom prilikom uništili gotovo sve srpsko što su zatekli, od ljudi, bez obzira na uzrast ili pol, do njihove imovine. Večina meštana srpske nacionalnosti poubijana. Imovina i stočni fond žrtava i malog broja izbeglih Srba opljačkani i preneti u muslimanske kuće. Nepokretna imovina i ono što se nije moglo opljačkati i odneti razoreno i popaljeno. Tela večine pokojnika ugljenisana, spaljena u kućama u kojima su i ubijeni.

Žrtve: 1) Božana (Đorđe) Vukašinović, 1922; 2) Veljko (Dimitrije) Vukašinović, 1920; 3) Vukašin (Petar) Vukašinović, 1902; 4) Grozda (Vujadin) Vukašinović, 1936; 5) Danica (Božo) Vukašinović, 1922; 6) Jovanka (Gavro) Vukašinović, 1932. i njen suprug 7) Miloš (Neđo) Vukašinovića, 1928; 8 Milorad (Todor) Vukašinović, 1914.

Rastovci, u ovom selu iz opštine Novi Travnik (pre toga Pucarevo), u kome dominantnu večinu čine Hrvati u odnosu na Srbe i muslimane (Hrvata 543, muslimana 39, Srba 13) iz verskih i nacionalnih motiva, ubijena tri nedužna mlada čoveka, civila srpske nacionalnosti iz porodice Medić vatrenim oružjem 30. maja 1992. Ubistvo izvršili naoružani lokalni uniformisani pripadnici Armije BiH.

Žrtve: 1) Simo Medić, rođ. 1968; 2) Dragan Medić, 1970. i 3) Mlađan Medić, 1974.

Milje, (opština Trnovo-Sarajevo), liliputanski malo i dosta zabačeno srpsko selo (stanovnika 18) napadnuto i držano pod okupacijom, kao i Trebečaj, od 30. maja do 16. juna 1992.

Sudbina Srba koji su se zatekli u selu u svemu je ista kao i sudbina Srba Trebečaja. Meštani su zlostavljani, ponižavani, prebijani, a mnogi ubijani na veoma surov način. Tela pronađenih stradalnika ugljenisana. Reč je isključivo o veoma starim osobama srpske nacionalnosti. Njihova imovina opljačkana i uništena. Zločin počinili pripadnici muslimansko-hrvatskih formacija Armije BiH, regrutovani uglavnom sa područja Sarajeva. Tela pokojnika sahranjena tek nakon izvesnog vremena i posle povratka VRS i srpskog stanovništva u ovaj kraj.

Žrtve: 1) Ljeposava Vitković, 1921; 2) Draginja Vitković, 1922; 3) Cvija (Vido) Vitković, 1924. i 4) Boriša (Aleksa) Ivanović, 1912.

Breza, urbani deo grada. Od početka ratnih sukoba u BiH do uspostave mira, odnosno sklapanja Dejtonskog sporazuma, Breza je bila i ostala u posedu muslimanskih vlasti. Usled toga mnoge činjenice o sudbini i stradanju Srba u ovoj opštini, kao i u ostalim opštinama pod vlašću muslimansko-hrvatske federacije, još uvek su nedostupne stručnim službama koje se bave ovim poslom, a time i javnosti. To lokalne vlasti u Brezi godinama dosta efikasno prikrivaju, posebno na užem gradskom području. Ipak, jedan od više zločina izvršenih nad Srbima u Brezi nije ostao prikriven pred lokalnom javnošću. Nepoznatog datuma meseca maja 1992. u naselju Branjevac ubijeni su i spaljeni u vlastitoj kući majka i njeni sinovi blizanci, još skoro bebe od svega osamnaest meseci. Njihov otac u vreme zločina nalazio se zatvoren, nemoćan i prebijan u nekom od brojnih logora za Srbe. U to vreme u centru grada uništen je i srpski pravoslavni hram Sveti Prokopije.

Žrtve: 1) Slađana Ađić, 1969. i njena deca blizanci 2) Snježana (Radisav) Ađić, 1990. i 3) Siniša (Radisav) Ađić, 1990.

Oparci, srpski zaselak muslimanskog sela Brezovice, opština Srebrenica, u kome muslimani već duže vremena čine većinsko stanovništvo (Srba 64, muslimana 462). Stanovnici ovog srpskog zaseoka napadnuti su 1. juna 1992. od svojih suseda iz samog sela Brezovice, kao i naoružanih meštana iz okolnih muslimanskih sela srebreničke i bratunačke opštine, boraca Armije BiH. U napadu ubijeno šest starijih meštana srpske nacionalnosti koji nisu mogli ili nisu hteli da blagovremeno napuste svoje domove. Sva srpska imovina u selu je opljačkana, a 22 kuće spaljene i uništene. Imovinu i stoku zaseoka Oparci razneli u svoja domaćinstva muslimanske porodice iz sela Brezovice: žene, deca i roditelji boraca koji su učestvovali u napadu. Ostatak imovine, ono što se nije moglo odneti, zgrade i ostali objekti, razoreni i spaljeni.

Žrtve: 1) Ilić (Dragutina) Dragić, 1939; 2) Ilić (Momčila) Ratko, 1942; 3) Ilić (Momčila) Uglješa, 1939; 4) Petrović (Cvijetin) Živojin, 1917; 5) Petrović (Drago) Milorad, 1923. i 6) Petrović (Drago) Dikosava, 1932. Neke od navedenih žrtava su ubijene na najsuroviji način.

Srpski Brod, gradsko naselje. Za vreme višemesečne hrvatsko-muslimanske okupacije Srpskog Broda (ranije Bosanskog Broda) izvršen je veliki broj ubistava pojedinih lica i bračnih parova srpske nacionalnosti. Prema raspoloživoj dokumentaciji u gradu je u toku trajanja ove okupacije ubijeno, pojedinačno ili u usamljenim bračnim parovima bez dece, preko sto lica, civila, srpske nacionalnosti. Ubistva su organizovali i izvršili, po nečijem nalogu ili samovoljno, isključivo pripadnici legalnih vojnih i policijskih vlasti Republike BiH. Jedan od takvih zločina je svakako svirepo i podmuklo ubistvo porodice Mačinka Branka, izvršeno 1. juna 1992. godine u njihovom stanu u ul. M. Tita br. 117.

Žrtve: 1) Mileva (Risto) Marčinko, 1926; 2) Branko (Marko) Marčinko, 1922. i njihov sin 3) Slavko (Branko) Marčinko, 1957.

Goražde, urbano gradsko naselje u kome je u toku muslimanske vladavine ovim gradom 5. juna 1992. izvršeno svirepo ubistvo više članova jedne od malog broja zaostalih srpskih porodica koje su silom prilika još nalazile u Goraždu. Članovi porodice ubijeni su u vlastitoj kući. Zločin počinili naoružani i uniformisani pripadnici muslimanske policije ili Armije BiH. Kuća žrtava posle izvršenog zločina opljačkana i demolirana. Nije poznato da li su muslimanske vojne ili civilne vlasti pokrenule istragu o ovom zločinu. Muslimani i njihovo rukovodstvo ovog grada nisu imali obzira ni prema najstarijim srednjovekovnim srpskim istorijskim i kulturnim spomenicima. Razorili srednjovekovnu pravoslavnu crkvu Svetog Mučenika Georgija iz 1446. godine i sve okolne pomoćne objekte, a srpsko groblje bagerom preorali.

Žrtve: 1) Nevenka Stojanović, njen suprug 2) Mirko (Petko) Stojanović-Baćo, 1971. njihov trogodišnji sin 3) nepoznato ime (Mirka) Stojanović, njegov deda 4) Petko (Danilo) Stojanović, 1927. i njegova supruga 5) ime nepoznato, prezime Stojanović.

Ledići, opština Trnovo-Sarajevo, veoma malo planinsko i siromašno srpsko selo (stanovnika 36) na obroncima planine Bjelašnice napadnuto, opljačkano i spaljeno od strane hrvatsko-muslimanskih oružanih formacija Armije BiH u največoj meri regrutovanih sa područja Sarajeva. Napad izvršen u predvečerje 3. juna 1992. oko 19 časova i trajao narednog dana skoro do svitanja. Okupacija sela, koje je u međuvremenu pretvoreno u svojevrsan muslimanski logor za Srbe, trajala do 10. juna. U tom razdoblju na veoma surov način ubijeni, uglavnom masakrirani, svi meštani srpske nacionalnosti koji nisu mogli blagovremeno da pobegnu iz svojih kuća pred razularenim muslimanskim vojnicima. Međutim, pobijeni su i oni malobrojni koje su muslimani pronašli dok su se krili po okolnim potocima i šumama. Zajedničku grobnicu pet ženskih tela pronašli izviđači VRS nakon više od godinu dana, krajem novembra 1993, a patolozi utvrdili uzroke smrti, odnosno sredstva i način egzekucije (hladno oružje) i identifikovali žrtve. Reč je o pet starih žena iz Ledića. Druga kolektivna egzekucija izvršena u isto vreme nad grupom izbeglih meštana koji su pokušali da se probiju prema Kalinoviku. Ovaj zločin se dogodio blizu lokaliteta Poljice. Ukupan bilans napada na Lediće je stravičan. Od strane muslimana pobijena je večina stanovnika ovog sela. Samo mali broj njih je preživao pohod Armije BiH. Neki od njih su naknadno, prilikom pokušaja begstva, ubijeni na drugim usputnim lokacijama (Lenka Tešanović i Stana Tešanović, majka dvojice pokojnika iz spiska koji sledi: Radeta i Milenka Tešanovića stradale su nekoliko dana kasnije u selu Srbotina, kod Miljevine, op. Srbinje.) Selo je, kako to obično biva posle ovakvih muslimanskih oružanih pohoda na srpska naselja, opljačkano, popaljeno i razoreno do te mere da se konačno gubi skoro svaki trag srpskog prisustva na tom prostoru. Napad na Lediće i zasedu u Poljicama TV Sarajevo i ostala njihova sredstva informisanja predstavili na svoj način, kao veliku pobedu Armije BiH nad četnicima, odnosno srpskim oružanim fomacijama. Tela četiri žrtve iz porodice Tešanović ekshumirana iz masovne grobnice na Javorskoj kosi tek oktobra 2001.

Žrtve: 1) Nenad (Ostoja) Vasić, 1931. i njegova supruga 2) Mara (Drago) Vasić, 1930; 3) Milenko (Milivoje) Tešanović, 1960, njegova supruga 4) Nevenka (Mlađen) Tešanović, 1963. i brat 5) Rade (Milivoje) Tešanović, 1964, njegova supruga 6) Vinka (Rajko) Tešanović, 1965. i njihov sin od nepunih godinu dana: 7) Milan (Rade) Tešanović, 1991; 8 Milorad (Drago) Tešanović, 1956. i njegova deca, kćerka: 9) Danijela (Milorad) Tešanović, 1980; i sin 10) Dragomir (Milorad) Tešanović,1982; 11) Radojka (Miloš) Vasić, 1954; i njena kći 12) Slađana (Veljko) Sekulić, 1979; 13) Slavojka (Miloš) Vasić, 1964. 14) Savo (Ljubo) Kenjić, 1933; 15) Rade (Aleksa) Mijovčić, 1922; 16) Savka (Nikola) Vasić, 1914; 17); Stana Vitković, 1925; 18) Zora (Jovan) Vasić, 1919; 19) Milka (Danila) Vasić 1936; 20) Ljubica (Đuro) Vasić 1908; 21) Ikonija (Lazar) Vasić 1900; 22) Tankosava (Aleksa) Vasić 1920; 23) Drago Vasić, 1954; 24) Nikola (Stanko) Vasić, 1950.

Lisovići, po broju stanovnika više nego liliputanski malo srpsko selo u odumiranju (svega 6 stanovnika) na desnoj obali reke Bosne, opština Trnovo-Sarajevo, muslimani, pripadnici Armije BiH, napali, okupirali i držali pod pod svojom vlašću od 6. do 12. juna 1992. Za to vreme dve trećine meštana ovog sela surovo poubijali, uglavnom hladnim oružjem: pretežno nožem i maljem. Skromnu imovinu i stoku tih nekoliko porodica opljačkali, a nekretnine popalili. Od tada je selo etnički uništeno i u Lisovićima nema uslova za život.

Žrtve: 1) Marko (Milan) Ivanović, 1931; 2) Danilo (Blaško) Ivanović, 1925; 3) Cvijeta (Aleksa) Ivanović, 1923. i njen suprug 4) Simo (Manojlo) Ivanović, 1925.

Hotonj, za lokalne uslove dosta veliko, višenacionalno, selo (opština Vogošća-Sarajevo) u kome dominantnu skupinu čini muslimanska populacija (Hrvata 59, muslimana 2.042, Srba 800, jugoslovena 98, ostalih 50). Srpski deo sela i okolni srpski zaseoci napadnuti 8. juna 1992. od strane pripadnika Prvog korpusa Armije BiH regrutovanih sa područja ove i susednih sarajevskih opština. Tom prilikom ubijeno šest lica srpske nacionalnosti, od toga njih pet iz porodice Pajdaković. Preživeli meštani srpske nacionalnosti spas potražili na teritoriji i u naseljima pod upravom srpskih organa vlasti. Pokretna imovina stradalih i izbeglih Srba opljačkana, a nepokretna spaljena i uništena.

Žrtve: 1) Boško (Jovo) Pajdaković, 1913, njegova supruga 2) Desa (Nikola) Pajdaković, 1915; 3) Kamenko (Boro) Pajdaković, 1959; 4) Milan (Đorđe) Pajdaković, 1963; 5) Milena Pajdaković, 1912.

Vlahovići, muslimansko selo u opštini Višegrad sa svega par srpskih porodica (muslimana 141, Srba 8 u kome su naoružani meštani muslimanske veroispovesti i njihovi saučesnici iz susednih muslimanskih sela, još ranije svrstani u oružane formacije Zelenih beretki Armije BiH, iz verskih i nacionalnih pobuda, izvršili svirepo, ničim izazvano, ubistvo tri civila iz ugledne srpske porodice Šimšić. Zločin se dogodio u kasnim poslepodnevnim časovima 9. juna 1992. dok su žrtve skupljale i dogonile stoku sa susednog pašnjaka. Njihova imovina i stoka opljačkani, a kuće spaljene i razorene.

Žrtve: 1) Dragomir (Momčilo) Šimšić, 1948, njegova supruga 2) Perka (Vitomir) Šimšić, 1941. i stric: 3) Božo (Obren) Šimšić, 1932.

Čemerno (Opština Ilijaš-Sarajevo). Najžešći napad na ovo malo i dosta izolovano srpsko planinsko selo (Srba 13) - koje je od početka ratnih dejstava bilo meta čestih nasrtaja i granatiranja muslimana iz Sarajeva - pripadnici Armije BiH, izvršili 10. juna 1992. Tom prilikom stradali bezmalo svi stanovnici ovog sela, kao i njihovi branioci, od kojih su mnogi došli dobrovoljno da pomognu malobrojnu odbranu srpskog stanovništva Čemernog. Kao i u ostalim muslimanskim napadima na srpska sela sve u selu je opljačkano, odneto u Sarajevo i okolna muslimanska sela, a što se nije moglo poneti to je popaljeno i razoreno. Pored trideset ubijenih meštana i dobrovoljaca koji su pokušali da ih odbrane, sve lica srpske nacionalnosti, još više njih je lakše i teže ranjeno ili sprovedeno u poznata mučilišta, zloglasne sarajevske logore za Srbe.

Žrtve: 1) Miloš (Aćim) Bunjevac 1955, njegova majka 2) Mirosava (Risto) Bunjevac 1926. brat 3) Ranko (Aćim) Bunjevac, 1961 i Miloševa supruga 4) Slavojka (Nikola) Bunjevac, 1957. potom 5) Đorđo (Jovan) Bunjevac 1936, supruga 6) Koviljka (Lazar) Bunjevac, 1937. i njihov sin 7) Goran (Đorđe) Bunjevac 1965; 8 Rajko (Jovan) Bunjevac, 1952; 9) Novko (Neđo) Ćetković, 1912; 10) Spasenija Damjanović-Tasa, 1935. i njene dve kćerke 11) Ranka (Milan) Damjanović, 1963. i 12) Jadranka (Milan) Damjanović, 1960; 13) Stanka (Mlađen) Damjanović, 1935. i njen sin 14) Zdravko (Vukašin) Damjanović, 1965; 15) Manojlo (Borivoje) Đuka, 1971; 16) Gojko (Novo) Ćurđić, 1958; 17) Miroslav (Samojko) Janković-Miro, 1966; 18) Sreten (Tomislav) Janković, 1964; 19) Radomir (Radovan) Jevtić, 1957; 20) Svetozar-Triša (Mihajlo) Kapetanović, 1941; 21) Ljubiša (Radoje) Lazendić, 1971; 22) Milovan (Miloš) Malešević, 1963; 23) Žarko (Dušan) Malešević, 1959; 24) Nedeljko (Slobodan) Mićić-Nenad, 1968; 25) Stanoje (Jovan) Mirković, 1968; 26) Miro (Milan) Pantić, 1969; 27) Stana (Simo) Rašević, 1926; 28) Milinko (Risto) Trifković, 1933. njegova žena 29) Janja (Milan) Trifković, 1941. i njihov sin 30) Rajko (Milinko) Trifković, 1979.

- nastaviće se
« Poslednja izmena: 27. Maj 2008, 22:20:47 od Maks 78 »
IP sačuvana
social share
Citat
Po sopstvenom priznanju,Tomislav Nikolić svoj politički život duguje Vojislavu Šešelju. Na njegovim delima vaspitavao se osamdesetih godina. Oduševljeno je čitao sve što je napisao.

Citat
Kad je Tomislav, član Narodne radikalne stranke, čuo Šešelja iz Četničkog pokreta uživo, uverio se da je to „najveći srpski intelektualac”.
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Poznata licnost


Zodijak Aquarius
Pol Muškarac
Poruke 3324
Zastava Srbija
OS
Windows XP
Browser
Mozilla Firefox 2.0.0.14
mob
Samsung 
Hronologija, DRUGI deo


Stradanje srpskih porodica u Bosni


 

Ove godine će se “slaviti” desetogodišnjica završetka rata u Bosni i Hercegovini. U okviru tog jubileja naćiće se u centru pažnje svetske javnosti pre svega dva događaja – pad Srebrenice i Dejtonski sporazum. Ovom hronologijom, koju je ekskluzivno za Korene sastavio Milivoje Ivanišević, direktor Centra za istraživanje zločina nad srpskom narodom u Bosni, želimo da potsetimo na jednu užasnu i prećutanu dimenziju rata u BiH – ubijanje i gašenje celih srpskih porodica

Krtine (Opština Ilijaš-Sarajevo). Prvog dana Sv. Trojice, 14. juna 1992. naoružani muslimani, borci Prvog korpusa Armije BiH, ili tzv. branioci Sarajeva, masakrirali su još jednu pored više desetina već masakriranih srpskih sarajevskih porodica. Masakr je izvršen na veoma surov, muslimanima i ustašama svojstven, način hladnim oružjem, znači tupim predmetima i noževima. Više od dva meseca lokalne muslimanske vlasti nisu dozvoljavale da se pokojnici sahrane. Kada je već uveliko odmaklo raspadanje tela pobijenih žrtava sahranu, po nalogu iste lokalne vlasti, izvršio je logoraš Srbin Strajko Dragić iz sela Malešića, opština Ilijaš. Žrtve muslimanskog divljanja ovog puta su bili članovi čestite srpske porodice Rosuljaš.

Žrtve: 1) Božana (Miloš) Rosuljaš, 1916; 2) Cvijeta (Manojlo) Rosuljaš, 1925; 3) Kosta (Risto) Rosuljaš, 1913; 4) Marinko (Vojin) Rosuljaš, 1954. i 5) Mirko (Vojin) Rosuljaš, 1956.

Gornji Jasenjani, srpski deo ovog, po broju stanovnika dosta malog hercegovačkog sela (Hrvata 20, muslimana 25, Srba 33) u mostarskoj opštini napale i zaposele su 15. juna 1992. proustaške jedinice tzv. Hrvatskih oslobodilačkih snaga (HOS), sastavljene od lokalnog hrvatskog i muslimanskog stanovništva. Prilikom napada i po osvajanju srpskog dela sela ubijeno je na veoma svirep način: noževima, udarcima tupim predmetom i spaljivanjem, više, uglavnom starijih, lica srpske nacionalnosti. Njihova imovina i kuće su opljačkani, spaljeni i razoreni. Ostali Srbi odvedeni su u okolne koncetracione logore i proterani iz sela. Od sredine juna Gornji Jasenjani su pusti i etnički očišćeni od meštana srpske nacionalnosti.

Žrtve: 1) Danica (Milutin) Rajković, 1917; 2) Jovanka (Vladimir) Rajković-Joka, 1927; 3) Jovanka (Risto) Rajković, 1955; 4) Marko (Miloš) Rajković, 1921; 5) Rosa (Nikola) Rajković, 1919; 6) Sara (Stojan) Rajković, 1912; 7) Slavko (Branko) Rajković, 1951.

Glavatičevo, višenacionalno, ali pretežno muslimansko selo u opštini Konjic (Srba 70, Hrvata 70, muslimana 381, Jugoslovena 13). Napad na srpski deo sela izvršen je 18. juna 1992. Organizatori i neposredni učesnici u napadu bili su naoružani muslimani i Hrvati opštine Konjic i okolnih naselja i opština, pripadnici Armije BiH. Žrtve napada bila su isključivo lica srpske nacionalnosti Glavatičeva i izbeglice iz sela Blace, od kojih su mnogi ubijeni na obali reke Račice i to na veoma svirep način: noževima i tupim predmetima. Veoma malom broju žrtava život je oduzet vatrenim oružjem. Oni koji su preživeli pohvatani su i oterani u okolne logore u kojima su potom mnogi stradali. Srpska imovina i njihova stoka su opljačkani i od tada se nalaze u muslimanskim i hrvatskim selima, a ostatak je uništen razaranjem i paljevinom. I ovo selo konjičke opštine je, kada je reč o srpskom stanovništvu, od 18. juna 1992. etnički očišćeno.

Žrtve: 1) Slobodan (Rajko) Kuljanin, 1974; 2) Milovan (Svetko) Kuljanin, 1937; 3) Rajko (Perko) Kuljanin, 1936; 4) Vojo (Stojan) Kuljanin, 1942; 5) Milutin (Stojan) Kuljanin, 1944; 6) Radoslav (Milovan) Kuljanin, 1975; 7) Vojo (Mišo) Kuljanin, 1972.

Hlapčevići, uglavnom muslimansko selo u opštini Visoko sa veoma malo hrišćanskog stanovništva (Hrvata 2, muslimana 612, Srba 19). Javna egzekucija meštana srpske nacionalnosti ovog sela izvršena je 20. juna 1992. u centru sela, gde su prisilno dovedeni iz svojih kuća. Ubistva dovedenih Srba izvršili su, u prisustvu i aplauze lokalnog muslimanskog stanovništva, bliski rođaci posmatrača, pripadnici armije BiH, uglavnom iz ovog i susednih muslimanskih sela. Imovina pobijenih i preostalih, prognanih, Srba sela Hlapčevići opljačkana je, a ono što pljačkaši, takođe lokalni muslimani, nisu mogli odneti spaljeno je i razoreno. O tom gnusnom činu ubistva uz aplauze bivših komšija, egzekutora i njihovih najbližih rođaka, roditelja, žena i dece, svedoče dva lica, žrtve muslimanske egzekucije, koja su i pored više prostrelnih rana ipak preživela streljanje.

Žrtve: 1) Danica (Obren) Damjanović, 1940. i njen suprug 2) Slavko (Jeremija) Damjanović, 1935; 3) Dušanka (Miloš) Brajić-Ristić, 1945. njen sin 4) Željko (Neđo) Ristić, 1966; 5) Neđo (Miloš) Masal, 1947; 6) Dušanka Masal.

Koložići, surov zločin izvršen nad tri generacije poznate i ugledne porodice Vukovića u ovom pretežno muslimanskom selu opštine Visoko (muslimana 309, Srba 165) izvršen je 20. juna 1992. u 14,30 časova. U zločinu izvršenom pretežno iz lakog pešadijskog automatskog oružja za nekoliko minuta pobijeno je šest članova te bogate srpske porodice. Zločin su pripremili i izvršili naoružani muslimani, vojnici Armije BiH, uglavnom dobrovoljci regrutovani iz sela ove i susednih opština. Istog, ali i sledećeg dana posle zločina nad pobijenom srpskom porodicom sadistički su likovale i izživljavale se prve komšije muslimani, njihove žene i deca. Dva dana su, dok tela nisu odneta iz dvorišta i sahranjena, pljuvali, psovali i šutirali pokojnike sa kojima su pre toga decenijama, izgledalo je prijateljski, bez međusobnih sukoba, živeli u najbližem komšiluku, kuća do kuće.

Žrtve: 1) Boško Vuković, 1927. i njegova suspruga 2) Draginja Vuković, 1924. njihov sin 3) Rajko (Boško) Vuković, 1948; unuk 4) Miodrag (Rajko) Vuković, 1969. i najbliži rođaci koji su se kod njih zatekli 5) Jelenko (Dušan) Vuković, 1962. i 6) Zdravko Vuković, 1946. Ovim žrtvama treba sa puno razloga dodati i Zdravkovu kćerku Tanju Vuković, srednjoškolku, koja je, u skrovištu, bila svedok pokolja. Nakon godinu dana, u očajanju, izvršila je samoubistvo aktiviranjem ručne bombe kao izbeglica u Ilijašu.

Ratkovići, za lokalne uslove u opštini Srebrenica dosta veliko, čisto srpsko planinsko selo (Srba 338), kao i mali srpski zaseoci Dučići, Dvorišta, Račići i Polimci iznenada su napadnuti u ranim jutarnjim časovima u nedelju 21. juna 1992. Napad je izvršen iz okolnih muslimanskih sela i zaselaka: Poznanovići (muslimana 444), Dedići, Podkorijen, Osmače (Srba 6, muslimana 924), Močevići (Srba 58, muslimana 319) i Stožersko. Tom prilikom Ratkovići i pomenuti okolni srpski zaseoci opljačkani su od strane napadača i članova njihovih porodica. U okolna muslimanska sela preneto je sve što se moglo preneti: od pokućstva do stočnog fonda. Ostalo je razoreno i spaljeno. Meštani koji nisu mogli da se sklone na slobodnu srpsku teritoriju bili su pobijeni. Ovaj, po svemu sudeći, prethodno dobro pripremljen napad izvršili su naoružani muslimani, regrutovani sa područja srebreničke, bratunačke i okolnih opština, pripadnici tzv. Zelenih beretki, odnosno Armije BiH. Od napada 21. juna 1992. u opustošenim Ratkovićima i okolnim srpskim zaseocima nema uslova za život. Preuzimanje tela srpskih pokojnika, njihova identifikacija i sahrana, obavljeni su tek nakon skoro godinu dana u bratunačkom selu Fakovići, 17. maja 1993., u prisutvu dr Zorana Stankovića, uglednog stručnjaka Vojno-medicinske akademije iz Beograda.

Žrtve: 1) Bogičević (Vojislav) Obren, 1932; 2) Stanojević (Vladislav) Stanimir, 1949; 3) Stanojević (Rado) Desanka, 1923; 4) Stanojević (Todor) Nikola, 1958; 5) Stanojević (Milorad) Radenko, 1940; 6) Đurić (Luka) Vidosava, 1930; 7) Rankić (Obrad) Vidoje, 1928; 8 Rankić (Obrad) Milutin, 1944; 9) Rankić (Obrad) Ranko, 1933; 10) Maksimović (Filip) Vinka, 1927; 11) Maksimović (Milorad) Radomir, 1942; 12) Milanović (Risto) Cvijeta, 1925; 13) Pavlović (Milorad) Novka, 1945; 14) Prodanović (Drago) Zora, 1941; 15) Prodanović (Petar) Živan, 1966; 16) Pavlović (Joso) Milovan, 1919. i 17) Jakovljević (Stojan) Milan, 1920. Neke od ovih žrtava su spaljene u svojim kućama, a neke zaklane. Slika Dobrile Prodanovića, koja u rukama drži lobanju svog pokojnog sina Živana, snimljena prilikom sahrane u Fakovićima, obišla je svet i objavljena u mnogim domaćim i stranim medijima. Ratkovići su od tada trajno napušteno selo.

Bujakovina, selo u opštini Srbinje. U ovom, uglavnom muslimanskom selu (Srba 28, muslimana 121), 22. juna 1992. izvršen je napad na mali srpski zaselak u kome je na veoma svirep način, pretežno tupim predmetima i noževima, masakrirano devet, uglavnom starijih lica srpske nacionalnosti koji su i pored svih opasnosti i rizika odlučili da ostanu u svojim kućama. Ubistva nemoćnih ljudi počinili su muslimani Bujakovine, komšije žrtava, pripadnici lokalnih vojnih formacija, svrstanih u Armiju BiH. Pokretna imovina i stoka žrtava i ostalih Srba koji su blagovremeno sa decom napustili selo opljačkana su, a ostalo je spaljeno i razoreno.

Žrtve: 1) Dušan (Mirko) Kalajdžić, 1920; 2) Joka (Milan) Kalajdžić, 1925; 3) Milisav (Rajko) Govedarica, 1973; 4) Ilija (Mile) Govedarica; 5) Ilinka Govedarica, 1924; 6) Jovo (Vaso) Vučetić (slep čovek), 1920; 7) Milka (Blagoje) Vučetić, 1924; 8 Milan (Vido) Vučetić, 1910 i 9) Vidosava (Blagoje) Bjelović, 1914.

Bastasi, veoma malo selo koje se nalazi u opštini Srbinje na magistralnom putu između Srbinja (nekada Foča) u BiH i Šćepan-Polja u Crnoj Gori, nastanjeno uglavnom licima srpske nacionalnosti (Srba 38, muslimana 5), nastradalo je 26. juna 1992. prilikom upada jedne od brojnih muslimanskih terorističko-diverzantskih grupa iz sastava Armije BiH, koje su tokom rata dugo vremena krstarile ovim terenom. U toj diverzantskoj akciji lokalnih muslimana ubijene su, pretežno iz automatskog oružja, a potom i masakrirane, četiri osobe srpske nacionalnosti, a njihove kuće opljačkane i razorene.

Žrtve: 1) Žarko (Milutin) Milanović, 1930; 2) Savo (Rajko) Milanović, 1956; 3) Petar Damjanović i njegova supruga 4) Esma Damjanović.

Sarajevo, urbani deo grada, ulica Tome Masarika (opština Stari Grad) 26/27. jun 1992. Tih dana noću iz svojih stanova prisilno isterano i u nepoznatom pravcu odvedeno više lica srpske nacionalnosti od kojih su neki, nakon izvesnog vremena, nađeni mrtvi, a ostalima se izgubio svaki trag. Jedna od tih nevinih žrtava, pokojna Mirjana-Mira Kečan, nađena mrtva u reci Miljacka sa povezom na očima. U stanove ubijenih i nestalih uselili se sa svojim porodicama predstavnici muslimansko-hrvatskih vlasti i njihovih policijskih i vojnih formacija.

Žrtve: 1) Mirjana (Dušan) Kečan-Mira, 1938; 2) Branka (Rado) Mrđa, 1953. i njen muž 3) Mladen (Petar) Mrđa, 1950; 4) Njihovo dete, ime nepoznato; 5) Ljeposava Pešić, rođ. Nikolić, 1948; 6) Duško (Dragoljub) Pešić, 1972.

Zaborani, malo, siromašno, srpsko selo (Srba 28) u opštini Nevesinje napadnuto je na veliki srpski praznik Vidovdan 28. juna 1992. Napad je izvršila jedna od lokalnih diverzantsko terorističkih formacija Armije BiH, sastavljena od dobrovoljaca regrutovanih iz redova muslimanskog i hrvatskog stanovništva sa područja nevesinjske, gatačke, mostarske i ostalih susednih opština ovog dela Hercegovine. Prilikom napada ubijeno je više civilnih lica, meštana srpske nacionalnosti. Preživeli Srbi, među kojima je bilo i nekoliko ranjenika, sklonili se pred napadačima u susedna srpska sela i opštinski centar Nevesinje. Njihova imovina, hrana i stoka največim delom su opljačkani, a ono što se nije moglo odneti spaljeno je i razoreno.

Žrtve: 1) Desanka (Vaso) Milović, 1912; 2) Milan (Božo) Milović, 1902. i sin 3) Marko (Milan) Milović, 1937; 4) Nikola (Đorđe) Milović, 1922. i njegov sin 5) Dragan (Nikola) Milović, 1955; 6) Boro (Živadin) Milović, 1966. Po svemu sudeći prilikom ovog napada još su stradali i 7) Predrag Kandić, 1960. i 8 Vidoje (Mitar) Sarić, 1932.

Loznička Rijeka, uglavnom srpsko selo sa malim brojem muslimana (Srba 132, muslimana 22) u bratunačkoj opštini prvi put je napadnuto od naoružanih pripadnika “Zelenih beretki” iz sastava Armije BiH na veliki srpski praznik Vidovdan, 28. juna 1992. oko podneva. Jedinice napadača sačinjavalo je isključivo naoružano lokalno muslimansko stanovništvo regrutovano sa područja Bratunca i susedne Srebrenice. Zahvaljujući relativno uspešnom oružanom otporu meštana i pomoći koja je pristigla iz Bratunca i okolnih srpskih mesta Loznička Rijeka se u izvesnoj meri ipak odbranila i spasla od još većih ljudskih gubitaka, pljačke i konačnog razaranja. Međutim, i pored toga, prilikom odbrane sela, stradalo je mnogo meštana srpske nacionalnosti. Opljačkan, razoren i popaljen je dosta veliki broj srpskih stambenih i privrednih zgrada, pogotovo na perifernim delovima sela, do kojih su muslimani uspeli da se probiju.

Žrtve: 1) Srećko (Radivoje) Milovanović,1943; 2) Jovana (Gavrilo) Milovanović, 1942; 3) Verica (Živan) Filipović, 1975. i njen otac 4) Živan (Vladimir) Filipović, 1954; 5) Đorđo (Milisav) Filipović, 1949; 6) Jelena (Živojin) Stojanović, 1952; 7) Radovan (Milan) Lukić, 1950; 8 Miloje (Mitar) Damjanović, 1971; 9) Milorad (Mićo) Rončević, 1960; 10) Svetozar (Sreten) Vučetić, 1957; 11) Milenko (Nedeljko) Nikolić, 1963.

Brežani, jedno od većih brdsko-planinskih, starih i poznatih srpskih sela u srebreničkom kraju koje je stradalo i ranije u oba prethodna svetska rata, pogotovo za vreme NDH i nemačke okupacije (Srba 271, muslimana 5) napadnuto je pred samo svitanje 30. juna 1992. oko 4 časa od pripadnika oružanih formacija, jačine hiljadu boraca Armije BiH, regrutovanih u srebreničkoj i susednim opštinama, i tom prilikom na veoma surov način, tupim predmetima, noževima i ostalim hladnim oružjem, u toku borbi i posle osvajanja, ubijeno je osamnaest meštana srpske nacionalnosti. Žrtve napada bile su uglavnom starije osobe i žene, meštani koji su ostali u selu da koliko-toliko čuvaju i hrane stoku i održavaju kuće, kao i njihovi malobrojni branioci, mlađi i loše naoružani, stanovnici Brežana. Pokretnu imovinu (pokućstvo, belu tehniku, 4 traktora, 17 kosačica i dr.) i stočni fond (118 krava, 18 pari volova, 147 junadi, 236 ovaca, 11 konja) muslimanski civili (žene, deca i starci) okolnih sela, koji su od početka akcije aktivno učestvovali u napadu, opljačkali i preneli u svoja domaćinstva. Posle pljačke spalili su sve nepokretne objekte: 64 stambenih i preko 87 pomoćnih zgrada. Tela pokojnika, srpskih žrtava Brežana, dugo su ostala nesahranjena i nedostupna porodicama.

Žrtve: 1) Petrović (Đole) Radovan, 1923; 2) Novaković (Rade) Miloš, 1956; 3) Lazić Dostana, 1919; 4) Jovanović (Čedo) Obren, 1927; 5) Lazić (Pavle) Vidoje, 1937; 6) Lazić (Pavle) Kristina, 1935; 7) Dragičević (Ilija) Milenko, 1947; 8 Josipović (Milenko) Ljubomir, 1977; 9) Krstajić (Vlado) Miloš, 1937; 10) Krstajić (Vlado) Pero, 1935; 11) Milošević (Luka) Stanko, 1900; 12) Milošević (Milovan) Vidoje, 1974; 13) Mitrović (Milivoje) Stanoje, 1963; 14) Rankić (Miko) Milisav, 1947; 15) Rankić (Milisav) Dragoslav, 1974; 16) Rankić (Milisav) Miroslav, 1972; 17) Stevanović (Radisav) Milomir, 1946. i 18) Stjepanović (Stjepana) Dragan, 1961.

Rožanj, selo (Srba 379, muslimana 14) sa ubedljivom srpskom večinom u opštini Zvornik, ali opkoljeno, bolje reči, od kada je rat počeo u permanentnoj blokadi okolnih muslimanskih sela kroz koja, zbog stalnih pretnji da će biti ubijeni, Srbi Rožnja nisu ni mogli, ni smeli da izađu iz sela. Konačno, selo je napadnuto, opljačkano i spaljeno 2. jula 1992. Napad su organizovali i izvršili naoružani muslimani, regrutovani na teritoriji zvorničke i susednih opština, pripadnici Armije BiH. Prilikom napada, i pored žestokog otpora branilaca, ubijeno i ranjeno više lica, a svi meštani srpske nacionalnosti izbegli ili proterani iz svojih domova. Njihova imovina, pokućstvo, bela tehnika, rezerve hrane, stoka, ukratko - sve što su decenijama sticali, oteli su i u svoja sela preneli pripadnici Armije BiH i njihovi prijatelji i rođaci koji su učestvovali u napadu. Imovina, koja se nije mogla odneti, stambene zgrade i privredni objekti, spaljeni su i razoreni.

Žrtve: 1) Mitar Ostojić, 1972; 2) Bogosav (Stevo) Ilić, 1968; 3) Stanko (Ilija) Ostojić, 1975; 4) Goran Ostojić, 1962; 5) Nedeljka (Spasoje) Ostojić, 1931.

Zagoni, veliko selo sa ubedljivom srpskom večinom (muslimana 103, Srba 480) u opštini Bratunac bilo je u kratkom vremenskom razdoblju 1992. žrtva dva veoma žestoka muslimanska napada. Prvi napad na srpski deo ovog sela izvršen je 5. jula 1992. oko 15 časova dok su meštani obavljali svoje redovne poljoprivredne i kućne poslove. U ovoj akciji protiv Srba meštana Zagona u neočekivano velikom broju učestvovale su komšije, muslimani Zagona, kao i susednog sela Potočari, a njima su se pridružili i muslimani iz okolnih sela sa područja Bratunca i Srebrenice, od prvog dana svrstani u oružane formacije Armije BiH i policijske jedinice BiH. U ovom iznenadnom i ničim izazvanom napadu na surov način ubijen i masakriran je veliki broj civilnih lica srpske nacionalnosti. Sve srpske kuće koje su muslimani osvojili i zaposeli u jednom delu sela do temelja su opljačkane, popaljene i razorene.

Žrtve: 1) Milošević (Milovan) Ljubica, 1939; 2) Milošević (Jovan) Miloš, 1932; 3) Milošević (Ilija) Rada, 1968; 4) Tanasijević (Blagoje) Čedomir, 1942; 5) Gvozdenović (Sreten) Rajko, 1927; 6) Gvozdenović (Miladin) Dragoljub, 1954; 7) Gvozdenović (Milorad) Blagoje, 1944; 8 Gvozdenović (Radoje) Rada, 1973; 9) Dimitrić (Milorad) Mileva, 1912; 10) Dimitrić (Mitar) Mirko, 1974; 11) Jašinski (Stevan) Matija, 1940; 12) Malović (Ilija) Miodrag, 1943; 13) Mihajlović (Jefto) Mihajlo, 1951; 14) Paunović (Periša) Dušanka, 1954.

Rogatica, zbeg nekoliko desetina srpskih porodica iz manjih okolnih sela koje su pobegle od muslimanskog terora, koji je besneo u rogatičkom kraju, i sakrile se u šumi Vodice, nedaleko od, po stanovništvu mešovitog, sela Starčići (Srba 67, muslimana 56, jugoslovena 2), napadnut 5. jula 1992. od strane velikog broja lokalnih naoružanih muslimana pripadnika Armije BiH. Tom prilikom uhvaćeno, ubijeno i masakrirano sedam civilnih lica srpske nacionalnosti. Posebnom monstruoznom zlostavljanju, koje nije umesno opisivati, bila su izložena deca i supruga pokojnog Milomira Obradović. Napad na srpski zbeg izvršen je iz pravca muslimanskog sela Dub. Tela sedam masakriranih, raskomadanih pokojnika ostala su više od mesec dana nepokopana, izložena letnjoj žegi, životinjama i raspadanju.

Žrtve: 1) Milomir (Pero) Obradović, 1949; njegova supruga 2) Zorka (Savo) Obradović, 1959. sin 3) Darko (Milomir) Obradović, 1977. i kći 4) Danijela (Milomir) Obradović, 1974; 5) Dragan (Boško) Kusmuk, 1960; 6) Miodrag (Radomir) Motika, 1953; 7) Goran (Blagoje) Perović, 1965.

Pri napadu na Gornju i srpski deo Donje Prijesnice ubijen je veliki broj lica srpske nacionalnosti, a većina žrtava masakrirana na veoma surov način: hladnim oružjem, nožem, tupim predmetom, čak i odsecanjem glave. Neki od pokojnika su spaljeni. Muslimanski teror trajao je još i nekoliko narednih dana. Ostali meštani ova dva bliska sela pohvatani su i oterani u logore koji su se nalazili na području grada Sarajeva, u susednim muslimanskim selima. Tu su izloženi novim dugotrajnim mučenjima i stradanjima. Srpska imovina, hrana i stoka, opljačkana je i preneta u muslimanska sela, a stambene zgrade i ostali objekti su popaljeni i razoreni.

Žrtve: 1) Janko (Bogdan) Popović, 1913; 2) Mirko (Danilo) Šehovac-Lola, 1926, invalid, nepokretan i njegova supruga 3) Tankosava (Nikola) Šehovac, 1924; 4) Kosta (Gligor) Šehovac, 1906. i njegova supruga 5) Jovanka (Božo) Šehovac, 1909; 6) Savka (Risto) LJuboja, 1908; 7) Mirko (Ilija) Kravljača, 1908. i njegova supruga 8 Kosa (Vaso) Kravljača, 1926; 9) Dušan (Veljko) Cvijetić, 1933. i njegova supruga 10) Zora (Neyo) Cvijetić, 1933; 11) Miloš (Božo) Cvijetić, 1909, njegov sin 12) Vinko (Miloš) Cvijetić, 1933. i Vinkova supruga 13) Dragica (Ljubo) Cvijetić, 1932; 14) Dragica (Todor) Cvijetić, 1912; 15) Aranđija (Marko) Štaka, 1925. njena kćerka 16) Dana (Žarko) Štaka, 1963; 17) Danilo (Staniša) Pucar, 1913; 18) Rade (Pero) Šehovac, 1940; 19) Došlo (Savo) Momčilo, 1954; 20) Lazar Popović, 1904; 21) Dušan Šiljegović; 22) Dragan (Jovo) Vukomanović, 1930; 23) Savo (Petar) Klepić, 1948.

Sarajevo, gradsko naselje Velešići. Zločin se dogodio 8. jula 1992. kada su legalni organi muslimanske vlasti u ovom gradu, rukovodioci i pripadnici Centra službe bezbednosti Sarajevo, policijske stanice na Marindvoru, prisilno i naoružani upali u stan i tom prilikom, u podnevnim časovima, u vreme ručka, za trpezom, ubili šest članova poznate, imućne i ugledne srpske porodice Ristović. Prema izjavi komšija ubice su duže vreme pratile kretanje žrtava i čekale trenutak kada će se što više Ristovića naći u kući na okupu. Obrazloženje ubica bila je laž da su članovi ove porodice noću davali svetlosne signale vojnicima Republike Srpske i njihovoj artiljeriji.

Žrtve: 1) Obren (Svetozar) Ristović, 1955. ugledan poljoprivrenik, njegov brat 2) Petar (Svetozar) Ristović, 1950. ranije zaposlen u “Bosna-lijeku” i narodni poslanik u Skupštini BiH, sestra 3) Bosiljka (Svetozar) Ristović, 1960. zaposlena u preduzeću “Astra”, njihova majka, bolesna i paralizovana 4) Radosava (Gojko) Ristović, 1925. i rođaci 5) Mila (Gojko) Ristović, 1932. i 6) Danilo (Todor) Ristović, 1978. Svih šest žrtava sahranjeno u tri zasebne grobnice na sarajevskom groblju “Lav”.

Grahovište (opština Vogošća-Sarajevo). Još jedan veoma težak zločin u ovom pretežno srpskom selu dogodio se u kući Obrena Sikiraša 8. jula 1992. kada su ubijene tri starije ženske osobe iz porodice Sikiraš i šest, takođe nevinih civilnih lica iz porodice Vladušić koji su, usled stalnih pretnji i progona pripadnika Prvog korpusa Armije BiH, pobegli iz svojih kuća u nadi da će naći sigurnije utočište kod Obrena Sikiraša. Sličan zločin u ovom selu se dogodio i nekoliko meseci ranije, 4. maja 1992. I tada su, pored ostalih, najviše stradali članovi ove dve srpske porodice.

Žrtve: 1) Zorka Sikiraš, 1937; 2) Stana (Đorđo) Sikiraš, 1935; 3) Tankosava (Vlado) Sikiraš, 1920; 4) Vukica Vladušić, 1951; 5) Jovo (Risto) Vladušić, 1920; 6) Miloš Vladušić, 1929; 7) Radoslava Vladušić, 1934; 8 Radovan Vladušić, 1945; 9) Luka Vladušić.

Konjic (grad u kome je bilo: Hrvata 3050, Muslimana 6678, Srba 2549, Jugoslovena 1209). Posle mnogih napada i počinjenih ubistava po srpskim selima, razaranja i pljački srpskih porodica u gradu i okolini, lokalni muslimani i Hrvati 10. jula 1992. počinili su novi monstruozan, od vremena Drugog svetskog rata i ustaških pogroma, gotovo nezapamćen zločin. U toku noći zaklali dva sina, mališane od pet i sedam godina, i njihove roditelje. Reč je o likvidaciji porodice Đure Golubovića, invalida, nemoćnog i nepokretnog čoveka koji je znatan deo života proveo u invalidskim kolicima. U poznim noćnim časovima žrtve su izvučene iz stana, sprovedene i ubijene na obali Neretve nizvodno i nedaleko od grada. Muslimansko-hrvatske lokalne opštinske vlasti, bez sumnje nalogodavci i saučesnici, više dana, iz nepoznatih razloga, krajnje nehumano, nisu dozvoljavale da se tela pokojnika sklone sa mesta egzekucije i pokopaju.

Žrtve: 1) Đuro (Pero) Golubović, 1951; njegova supruga arhitekta 2) Vlasta Golubović,1958; njihovi sinovi 3) Petar (Đuro) Golubović, 1985. i 4) Pavle (Đuro) Golubović, 1987.

Sase i Zalazje, čisto srpski zaseoci za ovdašnje lokalne, brdsko-planinske uslove dosta velikog sela Obadi, pripadaju opštini Srebrenica, istovremeno su napadnuti od muslimanskih snaga iz Srebrenice na pravoslavni praznik, Petrovdan, 12. jula 1992. Napad na ova sela izveli su pripadnici Armije BiH, uglavnom dobrovoljci iz muslimanskih sela ovog kraja. Zalazje je uništeno do temelja. Stradali su gotovo podjednako i branioci i njihovi najbliži rođaci i prijatelji koji su, uz pomoć malog broja dobrovoljaca, pokušali da odbrane svoje porodice i imanja. U više porodica (Jeremić, Vujadinović, Rakić...) u odbrani sela izginuli su gotovo svi muškarci. Za razliku od Zalazja, Sase se delimično odbranilo. Srbi koje su pohvatali muslimani, najčešće je reč o ranjenim i starijim osobama, nikada nisu pronađeni. Broj ranjenih, zarobljenih i povređenih lica srpske nacionalnosti nadmašuje broj poginulih branilaca i ubijenih civila. Srpska imovina, stoka i hrana u Zalazju opljačkani su, spaljeni i uništeni. Centar sela je opustošen i pretvoren u zgarište. Oštećena je manastirska crkva Svetih apostola Petra i Pavla i spaljen je konak. Srpsko groblje oskrnavljeno je i u dobroj meri razoreno. Za mnogim licima još uvek se bezuspešno traga preko Međunarodnog komiteta Crvenog krsta.

Žrtve: 1) Josipović (Miladin) Ivan, 1955; 2) Mitrović (Vojislav) Goran, 1970; 3) Simić Đuka, 1930; 4) Živanović (Blagoje) Blagoje; 1954; 5) Blagojević (Slobodan) Dušan, 1946; 6) Cvijetinović (Dragomir) Radinka, 1952; 7) Cvijetinović (Ranko) Ivan, 1953; 8 Dragičević (Tadija) Svetislav, 1949; 9) Giljević (Milorad) Željko, 1970; 10) Gligić (Desimir) Nedeljko, 1948; 11) Gligorić (Nikole) Ljubisav, 1962; 12) Gordić (Miloš) Aleksa, 1955; 13) Grujičić (Cvijetko) Jovan, 1954; 14) Grujičić (Ignjat) Stanoje, 1946; 15) Ilić (Milan) Slobodan, 1946; 16) Ilić (Sreten) Milisav, 1957; 17) Jeremić (Ljubomir) Luka, 1927; 18 Jeremić (Miloš) Ratko, 1969; 19) Jeremić (Ratko) Marko, 1965; 20) Jeremić (Ratko) Radovan, 1963; 21) Lazarević (Mališa) Milovan, 1946; 22) Lazarević (Stanko) Momir, 1955; 23) Pavlović (Aleksandar) Branislav, 1947; 24) Petrović (Jugoslav) Rajko, 1963; 25) Rakić (Borisav) Dragomir, 1957; 26) Rakić (Cvijetin) Svetozar, 1951; 27) Rakić (Ljubomir) Momčilo, 1949; 28 Rakić (Ljubomir) Miodrag, 1959; 29) Rakić (Momčilo) Mile, 1966; 30) Simić (Gojko) Branko, 1959; 31) Simić (Gojko) Petko, 1963; 32) Stanojević (Stanko) Božo, 1966; 33) Stanojević (Gojko) Miladin, 1929; 34) Stjepanović (Svetislav) Mihailo, 1942; 35) Tomić (Bogoljub) Radivoje, 1950; 36) Todorović (Radivoje) Miroljub, 1961; 37) Tubić (Rado) Miladin, 1955; 38 Vasiljević (Radovan) Radisav, 1963; 39) Vasiljević (Radovan) Radislav, 1965; 40) Vujadinović (Živojin) Boško, 1951; 41) Vujadinović (Živojin) Vaso, 1954; 42) Vujadinović (Bogdan) Nedeljko, 1947; 43) Vujadinović (Milovan) Dragomir, 1947; 44) Vujadinović (Slavoljub) Milovan, 1948; 45) Vujadinović (Vaso) Dušan, 1940; 46) Zekić (Zagorka) Milan, 1959; 47) Ćetković (Spasoje) Vukašin (1938).
« Poslednja izmena: 27. Maj 2008, 23:03:37 od Maks 78 »
IP sačuvana
social share
Citat
Po sopstvenom priznanju,Tomislav Nikolić svoj politički život duguje Vojislavu Šešelju. Na njegovim delima vaspitavao se osamdesetih godina. Oduševljeno je čitao sve što je napisao.

Citat
Kad je Tomislav, član Narodne radikalne stranke, čuo Šešelja iz Četničkog pokreta uživo, uverio se da je to „najveći srpski intelektualac”.
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Jet set burekdzija


Ko ponese kajace se a ko ne ponese kajace se vise!

Zodijak Taurus
Pol Muškarac
Poruke 6301
Zastava Nis
OS
Windows XP
Browser
Mozilla Firefox 2.0.0.14
mob
Nokia E
Ne treba takodje zaboraviti ni teroristicke akcije ustaske migracije iz Australije i Nemacke kako protiv SFRJ tako i protiv svega sto nije hrvatsko, ovde je samo deo tih akcija sprovedenih u periodu od '45-e do '90-e

"NIN" br. 1982 od 25.12.1988.

HRONOLOGIJA NAPADA

Prema podacima SSINF-a, u inostranstvu je od 1945.
godine do septembra 1985. neprijateljska emigracija
izvela ukupno 657 antijugoslovenskih teroristickih
akcija u kojima je poginulo 82 lica (i 3 stranca),
a povredjeno 186 osoba (dva stranca). Na tlu Jugoslavije
je u posleratnom periodu izvedeno 40 teoristickih
akcija, a 60 u pokusaju. Zivot je izgubilo 30 lica,
a povredjeno je 73. Na tlu Australije (dve najagresivnije
ustaske organizacije "Hrvatsko revolucionarno bratstvo"
i "Hrvatski narodni otpor") od l945 do 1988 ekstremisti
su izveli 33 nasilnicke akcije prema svemu sto je
jugoslavensko i 3 u samoj Jugoslaviji.
Iz hronologije tih napada ponajbolje se vidi sta sve
hrvatski emigranti rade i u kojim periodoma su imali
vise-manje odresene ruke za svoj teror.

* Pocetkom 1961. bacena je bomba na nase diplomatsko
predstavnistvo u Sidneju i nacinjena velika materijalna steta;
* 6 jula l963. godine u Jugoslaviji je iz Australije
ubacena grupa od 9 terorista HRB (Drazen Tapasnji, Miro
Fumic, Stanko Zdrilic, Kresimir Perkovic, Vlado Leko,
Rade Stajic, Branko Podrug, Ilija Tolic i Josip Oblak)
koji su petnaestak dana kasnije pokusali da podmetnu minu
na pruzi Rijeka - Zagreb, ali su uhvaceni i osudjeni od 7
do 14 godina robije;
* 29. Novembra 1967. u Generalnom konzulatu u Melburnu
ostavljena je mina u obliku naliv-pera koja je
eksplodirala i ranila jedno lice;
* 29. decembra 1967. eksplozivnu napravu u nasem Konzulatu
u Sidneju podmetnuo je Mate Kovacic, ali je tom prilikom
uhapsen;
* 8. juna l968. Opet je postavljena mina ispred Generalnog
konzulata u Sidneju, ali njeni vlasnici nisu identifikovani;
* 8. juna 1969. eksplodirala je tempirana bomba ispred zgrade
Ambasade SFRJ u Kamberi;
* 1. januara l970. detoniran je klub iseljenika "Jugal" u
Sidneju;
* 21. oktobra 1970. ispred Konzulata u Melburnu eksplodirala
je mina i nacinjena veca materijalna steta;
* 30. decembra 1970. ustaski ekstremisti ranili su dva
gradjanina jugoslovesnkog porekla u gradu Talbiks;
* 23. novembra 1971., izvrsena je diverzija na agenciju
"Adrijatik" u Sidneju. Bomba teroriste Andjelka Marica
ranila je 16 lica zbog cega je osudjen;
* 29. novembra 1971., za vreme prikazivanja jednog
jugoslovenskog filma u Kamberi eksplodirala je mina u
bioskopu "Hub", ali srecom niko nje povredjen;
* 14. februara 1972., pucano je na zgradu Generalnog konzulata
u Pertu;
* 6.- 7. aprila 1972., u Melburnu, prvo je postavljena
paklena masina na jugoslovenskom standu Izlozbe domace
radinosti, a zatim je eksplodirala bomba ispred stana
predsednika Komiteta za zastitu gradjana jugoslovenskog
porekla;
* 20. juna 1972., grupa od 19 terorista upala je u SFRJ sa
namerom da "digne ustanak", predvodili su ih braca Ambrozije
i Adolf Andric. Grupa je likvidirana, cetvorica ekstremista
su osudjeni na smrt streljanjem, a peti - Ludvig Pavlovic
je zbog mladosti pomilovan od strane Predsednistva SFRJ. U
akciji likvidiranja ustasa poginulo je 13 Jugoslovena;
* 16. septembra 1972., u sidneskoj radnji naseg iseljenika
eksplodirala je mina i ranila 18 osoba i nanela stetu
obliznjoj agenciji "Adriatik";
* 8. decembra 1972., u Brizbejnu eksplodirala je bomba
ispred pravoslavne crkve koja je usmrtila jednog gradjanina
SAD;
* pocetkom 1973., u Melburnu je ubijen Mehmed Bektes
zato sto nije htio da suradjuje sa ustasama;
* 25. maja 1975., opet je eksplodirala mina u melburnskoj
agenciji "Adriatik";
* augusta l975., u Jugoslaviju su ubaceni Vinko Barusic
i nemica Barbara Placeta sa sedamnaest diverzantskih
naprava i namerom da miniraju objekte na Jadranskom moru.
Uhapseni su i osudjeni na 20 t.j. 11 godina zatvora;
* 31. maja 1976., u Melburnu su demolirana vrata i
namestaj u agenciji "Adriatik";
* 3. jula 1977., clan HNO Josip Stipic bacio je dimnu
bombu u sali za vreme koncerta jugoslovenskih estradnih
umetnika u Sidneju;
* 3. decembra 1977., eksplodirala je mina ispred poslovnice
JAT-a u Melburnu;
* 18. februara 1978., izvrsen je u Sidneju napad na
redakciju lista iseljenika "Nase novine";
* 17. juna 1978., u Sidneju je minom ostecena zgrada Konzulata;
* 2. septembra 1978., australijska policija je uhapsila
grupu od sedam terorista koji su pripremali diverzantske
akcije i upad u SFRJ (Ante Misevic, Karoman Kovac, Andrija
Lemic, Milan Franjic, Nikola Bikes, Ante Saric i Jure
Maric iz HRB);
* 14. novembra 1978., troje ekstremista (Marija Zetina,
Jasna Percic i Kreso Kristic) demontirali su jedan policijski
objekt i kaznjeni novcano;
* 8. februara 1979., u Sidneju je uhapseno sedam
emigranata sa oruzjem, otrovom i eksplozivom koji
su nameravali da koriste prilikom napada na iseljenicke
klubove, poslovnicu "Generalturista" i koncertne hale
u kojima je nastupala grupa nasih pevaca. Uhapseni su
i osudjeni na 15 godina zatvora Mile Nekic, Josip
Kokotovic, Anton Zairovic, Josip Stipic, Vrco Birkuz
i Marko Bebic;
* 19. oktobra l979., u Jugoslaviju je doputovao jedan
ekstremista sa zadatkom da izvede niz teroristickih
akcija, ali se sam predao miliciji;
* 21. novembra 1980., ispred kuce sudije Maksvela
u Sidneju pucano u vazduh da bi se zaplasio pred
sudjenje sedmorici ustaskih terorista;
* 13. Novembra 1982., u Kamberi su demolirana
ulazna vrata na kancelariji sekretara ambasade SFRJ;
* 29. decembra 1986., eksplodirala je bomba ispred
privrednog predstavnistva Jugoslavije u Melburnu;
* 7. jula 1988. bacen je "molotov koktel" na
Jugoslovenski centar u Aldelaidu;
* 27. novembra 1988. izvedene su demonstracije i
napad na Generalni konzulat u Sidneju sa ciljem da
se skine i zapali jugoslovenska trobojka;
* 27. novembra 1988. u Melburnu su ustaski i albanski
separatisti napali nase klubove i
* 8. decembra 1988. napadnut je predsednik Jugoslovenskog
centra u Adelaidu i zapaljen mu je automobil.


sledi....ilegalno naoruzavanje hrvata u periodu '50-'90 trideset godina pred titovim ocima, istine i zablude, ko je znao a ko se pravio lud...
IP sačuvana
social share
„Tromo se vreme vuče i ničeg novog nema, danas sve ko juče sutra se isto sprema."
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Poznata licnost


Zodijak Aquarius
Pol Muškarac
Poruke 3324
Zastava Srbija
OS
Windows XP
Browser
Mozilla Firefox 2.0.0.16
mob
Samsung 


Neki od zlocina Hrvata nad Srbima u II. sv. ratu

Višednevni jauci žrtava iz provalije

U mesecu julu 1941. otpremljeni su svi Srbi i Jevreji preko Gospića na Jadovno, gde su poubijani. Kratko vreme posle toga preostali Hrvati otpremljeni su u Staru Gradišku i Jasenovac, a zatim je logor Jadovno likvidiran
.

JADOVNO

U noći između 22. i 23. juna 1941. ustaše su u sabiralištu u Zagrebačkom zboru utovarili u kamione oko 200 interniraca, i otpremili ih u Gospić. Od te grupe odvojili su u Gospiću 25 lica i prevezli ih u zaselak Jadovno, koji se nalazi na Velebitu na visini od 1200 metara. U gustoj šumi ti prvi internirci logora Jadovno morali su ograditi bodljikavom žicom prostor od 4-500 m2; izvan ograde sagradili su dve barake, jednu za stražu, a drugu za zapovednika logora i njegovog zamenika.
Ubrzo zatim počele su pristizati jedna grupa interniraca za drugom, većinom Srbe. Istovremeno počinju ustaše da ubijaju internirce. Ubijali su ih u okolini logora, kod jedne provalije, u koju su bacali žrtve pošto bi ih prethodno ubili - zaklali, udarili maljem po glavi - ili su žrtve i žive bacali u provaliju. Jadovno je na taj način služilo kao prolazni logor u koji su ustaše dovodile žrtve raznih sabirnih logora - kaznione u Gospiću, logora Danica, i dr. - i odatle su ih, posle kraćeg boravka, upućivali na gubilište.
Transporte i kolone interniraca ustaše često nisu ni uvodile u logor, već su ih upućivale pravo na gubilište kod provalije. Iz iskaza svedoka vidi se, da je kod Jadovna poklano ili pobijeno oko 10.000 lica, od toga nekoliko stotina Jevreja, sve ostalo Srba dovedenih sa cele teritorije NDH.
Prvog avgusta 1941. ustaše su počele likvidirati logor. Pošto su manju grupu interniraca Hrvata pustili ili otpremili u druge logore, izvršili su likvidaciju na taj način što su sve preostale Hrvate, zatim sve Srbe i Jevreje pobili.

SVEDOK SLAVKO RADEJ ISKAZUJE O TOME:

"...Vezani su žicom jedan za drugoga, postavljeni na rub jedne pećine, prvi je gurnut u provaliju, pa su se ostali strovalili za njim, a zatim su ustaše za njima bacale ručne bombe. Po pričanju jednog meštanina, još nekoliko dana nakon ovog strahovitog pokolja, čuli su se iz provalije jauci žrtava. Sigurno znam da se nije spasao ni jedan od jevrejskih omladinaca, koji su odvedeni na Jadovno i Pag..."
Zakonodavstvo. - Napad Nemačke na SSSR bio je i u NDH znak za jačanje terora prema Srbima.
Jedna od prvih ustaških mera bila je masovna internacija Jevreja.
Signal za masovna hapšenja Jevreja dao je "poglavnik" Pavelić Izvanrednom zakonskom odredbom i zapovijedi od 26. juna 1941:
"Budući da Židovi šire lažne vijesti u svrhu uznemiravanja pučanstva, te svojim poznatim spekulativnim načinima otežavaju opskrbu pučanstva, to se kolektivno za to smatraju odgovornim i prema tome će se proti njima postupati i spremati ih, povrh kazneno-pravne odgovornosti, u zatočenička zbirališta pod vedrim nebom".
Pavelićeva Izvanredna zakonska odredba normirala je, dakle, da je svaka konkretna inkriminacija kao opravdanje hapšenja Jevreja nepotrebna, jer je "zakonski" ustanovila da Jevreji "šire lažne vijesti i spekulativnim načinom otežavaju opskrbu pučanstva" pa da za to odgovaraju kolektivno i mogu bez ikakvog posebnog obrazloženja biti internirani u "zbirališta pod vedrim nebom".
Kad je zatim Zakonskom odredbom o upućivanju nepoćudnih i pogibeljnih osoba na prisilni boravak u sabirne logore od 23. 11 1941. određeno da se "nepoćudne osobe", koje su "pogibeljne za javni red i sigurnost ili koje bi mogle ugroziti mir i spokojstvo Hrvatskoga naroda" mogu uputiti u koncentracione logore, svi su Jevreji tretirani kao "nepoćudne i pogibeljne osobe" i kao takve otpremane u logor. U Vinkovcima pronađeno je 366 "prijedloga o prisilnom boravku u logoru" koje je sastavilo Predstojništvo gradskog redarstva u Vinkovcima. Navedeni predlozi sadrže fotografije, lične podatke i otiske prstiju 366 Jevreja, koji su otpremljeni u logore, i svi imaju isti tekst, koji glasi:
"... Predlaže se ustaškoj nadzornoj službi - ravnateljstvu ustaških redarstava NDH u Zagrebu (Ured 1) da se nad predmetnom osobom izreče odluka o prisilnom boravku u logoru, u trajanju od pet godina.
Obrazloženje: Ustanovljeno je, da su svi vinkovački Židovi potpomagali englesku promidžbu lažnih vijesti i da mrze sile Osovine, a time i samu NDH. Nadalje je ustanovljeno da Židovi i njihove žene i deca poskupljuju životne namirnice i time korumpiraju naš narodni hrvatski živalj. Rasadnik su nemorala u prošlosti i sadašnjosti. Uslijed toga treba imenovanoga kao člana te zajednice misli i rada presuditi na prisilni boravak i rad".
Tok internacije. - Masovna hapšenja i internacije započele su krajem juna 1941. U nekim gradovima, kao na primer u Zagrebu, vršene su azbučnim redom; u nekim su najpre hapšeni muškarci, a zatim žene i deca; u nekim mestima u unutrašnjosti pohapšeni su svi Jevreji tokom jednog dana ili, tačnije, tokom jedne noći. Te su internacije vršene cele 1941. i tokom proleća 1942.


Strah od noćnog šuma automobila

leto 1942 zloglasni Ivan Tolj, tada kotarski pretstojnik u Vinkovcima, izveo je "čišćenje" Srema od Jevreja. Pohapsio je sve sremske Jevreje (oko 100 lica) i smestio ih u sabirni logor u Vinkovcima, - koji se nalazio na igralištu sportskog kluba "Cibalia", pod vedrim nebom.
Posle toga je nastupilo relativno zatišje do maja 1943.
Ali i za vreme tog zatišja na teritoriji Hrvatske hvatani su pojedinci, zatvarani, odvođeni u logor i ubijani. U aprilu 1943 ostao je samo vrlo mali broj Jevreja na slobodi. Od oko 25.000 Jevreja na teritoriji NR Hrvatske i Srema emigriralo je dotle oko 2.000, a oko 17.000 čamilo u nemačkim i ustaškim logorima ili već bilo ubijeno.
Iako se ustašama zaista nije moglo prebaciti da nisu dovoljno radikalno rešavali "jevrejsko pitanje", Nemci nisu bili zadovoljni što se oko 5.000 Jevreja nalazi još u slobodi. Tražili su od ustaša da se svi još preostali Jevreji uklone. A da bi bili sigurni da će likvidacija preostalih doista biti izvršena, zahtevali su da im se novi internirci izruče, da bi ih mogli otpremati u svoje logore i tamo pobiti.
Ovom nemačkom nalogu je udovoljeno. Tokom maja 1943. pohvatale su ustaše u samom Zagrebu oko 1.700 Jevreja, a oko 2.500 u ostalim mestima NDH i predali ih Nemcima, koji su ih odveli u svoje logore većinom u Osviecim.


SVEDOK ALEKSANDAR BENAK KOJI JE U TO VREME BIO "SAVJETNIK MINISTARSTVA UNUTRAŠNjIH POSLOVA NDH" ISKAZAO JE:

"... Poznato mi je da je koncem mjeseca aprila sa strane njemačkog poslanstva u Zagrebu bilo zatraženo, da se ostatak Židova u Hrvatskoj uhiti i zatoči u logorima. Radi toga održana je sjednica kod glavnog ravnatelja Crvenkovića, te je toj sjednici prisustvovao izaslanik njemačkog poslanstva SS-Hauptsturmfuhrer Abrumeit, sa strane glavnog ravnateljstva dr Majić kao nadstojnik političkog otsjeka, i ja kao tumač. Na toj sjednici data je načelna privola sa strane glavnog ravnateljstva i određene smernice, prema kojima će se izvršiti zaštita osoba u mješovitom braku i osoba, koje su kao stručnjaci neophodno potrebne u privredi ili drugom javnom zvanju. Tako je za grad Zagreb u prisutnosti navedenog Nijemca sastavljen popis osoba koje se imadu zaštititi, taj se popis kasnije i nadopunio, odnosno ispravio...
Koliko je meni poznato, svi uhićeni Židovi trebali su biti skupljeni u Zagrebu i odavde odvedeni u Njemačku u koncentracione logore. Navedeni Abrumeit imao je provesti organizaciju toga transporta kao prihvaćanje tih osoba u Zagrebu..."
Posle ovog poslednjeg "lova" ostalo je na slobodi oko 1.300 Jevreja, od kojih je oko 1.000 živelo u braku s nejevrejskim drugom, a ostali živeli krijući se od vlasti ili zaštićeni kao specijalni stručnjaci. Od ovih preostalih, od maja 1943. do maja 1945, jedan deo je pohvatan i ubijen.
Postupak kod hapšenja i u sabiralištima. - Hapšenja su po pravilu vršena noću. Naoružani revolvoverom, bombama i mašinskom puškom, provaljivale su ustaše u stanove. U roku od nekoliko minuta izvršeno je odvođenje. Često žrtve nisu imale ni toliko vremena da se čestito obuku, a još manje da ponesu sobom najpotrebnije stvari. Tako su ustaše postupale naročito ako bi odvodile sve stanare iz jednog stana. Tada bi se vraćale još iste noći u stan i opljačkale ga. Ako bi hapsile samo neke stanare, preporučivale bi žrtvama da ponesu sa sobom najbolje i najvrednije predmete. Prilikom transporta ili čim bi stigli u sabiralište ili logore, ustaše bi hapšenike skidale gole, ženama bi ponekad pregledale čak i vaginu, zatim ih potpuno opljačkale.
U Zagrebu i ostalim gradovima dolazili bi po žrtve policijskim kamionima. U strahu su osluškivali Jevreji s noći na noć šum automobila. Odahnuli bi kada bi ovaj prošao, a pretrnuli ako bi se automobil zaustavio pred kućom ili u blizini, kad bi zazvonilo kućno zvonce ili ko lupao na vrata. Mnogi nisu mogli da podnesu taj strah te su izvršili samoubistvo.
Hapšenja su vršena i na taj način što bi ustaše iznenada blokirale pojedine ulice i hapsile svakog Jevrejina koji bi naišao a kojeg bi lako poznale po jevrejskom znaku. Da bi taj lov bio što uspešniji, bili su ustaški agenti posebno nagrađivani za taj zločinački rad. Za svakog uhapšenog Jevrejina primali su po 100 kuna u ime nagrade.
Ljudi uhvaćeni po ulicama nestali bi, a njihove porodice nisu znale šta je sa njima. Tek se posle izvesnog vremena saznavalo za pojedince da su streljani "radi odmazde" ili da se nalaze negde u logoru.
Od hapšenja i otpremanja u logore nisu bili pošteđeni ni žene, deca, starci i bolesnici. Bolesnike su odnosili na nosilima i redovno ih ubijali prilikom transportovanja ili kod dolaska u logor.


Poseban vagon za silovanja

Kod masovnih hapšenja koncentrisani su uhapšenici u tzv. sabiralištima. Takvih je sabirališta bilo u svim većim mestima. Bili su to ili žicom ograđeni prostori pod vedrim nebom ili koji zatvor, školska ili napuštena fabrička zgrada, i tome slično.
Postupak u sabiralištima već je ličio na postupak u logorima.
Kod dolaska u sabiralište, zatočenici su prolazili kroz duge redove ustaša, koji su ih nemilosrdno mlatili gumenim palicama, batinama i kundacima, te su mnogima već u sabiralištu slomili ruku ili nogu, izbili zube, cigaretama ispržili telo, itd.
Zatim je sledila pljačka novca i svih predmeta od vrednosti.
U sabiralištima se ležalo na golom betonu ili na zemlji pod vedrim nebom u žicom ograđenom prostoru.
Za celo vreme boravka u sabiralištu ustaški su stražari zlostavljali uhapšenike, obasipali ih pogrdnim rečima i svim sredstvima nastojali da im boravak bude što teži.
Najveći broj Jevreja, na desetine hiljada, prošlo je kroz sabirališta u Zagrebačkom zboru i Gospiću.
Postupak kod transportovanja. - Iz sabirališta su hapšenici otpremani na železničku stanicu, a zatim utrpani u vagone u tolikom broju, da je jedan ležao na drugome. Vagoni su zaključani na polaznoj stanici i hapšenici nisu mogli izlaziti do odredišta. Po nekoliko dana nisu dobijali ni vode ni hrane, a uz to su zlostavljani od ustaša koje su ih pratile. Po koji hapšenik je ubijen, a žene silovane.
Strahoviti zločin izvršen je nad jednim detetom prilikom utovara žena i dece u kamione u sabiralištu u Gospiću. Jedna Jevrejka zamolila je jednog ustašu da joj podigne dete u kamion. Ustaša je zabio bajonet u dete i tako dete pružio majci.


SVEDOK LIDIJA ROSENBERGER OPISUJE SVOJ PUT OD GOSPIĆA DO KRUŠČICE:


"...Koncem kolovoza 1941. otpremljeni smo u velikom transportu od 800 ljudi u zatvorenim vagonima za Jastrebarsko. Tome transportu bile su priključene i žene iz logora Paga, Židovke s djecom i to oko 100. Put do Jastrebarskog bio je prava muka, jer smo bili u jednom marvenom vagonu nagurani po 50, koji je bio kroz cijela dva dana zatvoren, tako da nismo dobivali ni hrane ni vode, a nuždu smo morali vršiti u samom vagonu, i to žene pred muškarcima, i obratno...
Već 2.9.1941. otpravljeni smo i mi - oko 300 - za logor Kruščicu. Putovali smo na isti način kao iz Gospića za Jastrebarsko, samo s tom razlikom da smo ovaj put bili zatvoreni četiri puna dana bez hrane i vode".


SVEDOK ERENFROJD-POLIĆ ISKAZALA JE:


"... Na stanici Jasenovac naša je kompozicija stajala jednu noć, a to je bila jedna od najgorih noći što smo ih proveli u našem zatočenju. Onaj isti Bosanac kojega sam spomenula u Slanom nahrupio je s dugim ustaškim banditima sa noževima u ustima u vagone, pretresli su sav naš prtljag i oduzeli nam sve, osim najpotrebnijih odjevnih predmeta.
Još iste noći, nakon napred prikazane pljačke, navalili su banditi ponovno u vagone, osvetljavali ručnim baterijama pojedine zatočenice te natjerali mlađe i lepše pred jedan prazan vagon u koji su ih posle vodili i tamo pokušali silovati. Čitavu noć čule smo zapomaganje i jauk tih nesretnica, pa kako su se one energično opirale banditima, to su ih oni čitavu noć zlostavljali i mlatili. Drugo jutro su te drugarice potpuno plave od udaranja došle u vagone, no nisu ništa govorile o tome što se dogodilo, jer su im banditi zaprijetili smrću, ukoliko bi o tome govorile..."
"... Jednom su tako uhvatili Filipa Štajna, koji je hranu sakrio u pumperice. Slučajno mu je uspelo da se spase iz zatvora tik pred odlazak na gubilište ali je u zatvoru toliko ostario kao da je u njemu bio više godina, a ne tri ili četiri dana. Zatvor je mijenjao izraz lica ljudima koji su u njemu proveli makar samo 24 sata. Filip Štajn mi je pripovjedao, da ga je Matijević tukao po glavi, a Miloš mu je klještima čupao i frkao kožu. Kada je pak refleksivno radi udaraca dizao ruke da se odbrani, uperio je Miloš u njega revolver i rekao, da će ga odmah ustreliti, ako samo trepne. Morao je raširiti ruke i gledati u cijev revolvera, a Matijević ga je tukao po čitavom tijelu, po glavi i po mošnji. "Ali vjerujte, kao da uopće nisam osjećao udarce, jer sam gledao samo revolver", pričao mi je posle Štajn. Osim njega bilo je u zatvoru još 53 zatočenika, kojima su bile ispržene noge i ruke. Udovi su im bili sasvim pocrneli, - to su bili uglavnom intelektualci. Pola sata posle njegovog izlaska iz zatvora, pobijeni su svi, iako su se nadali da će ostati u životu. Sutradan je Miloš sa Štajnom razgovarao, - ovaj je morao raditi u upravnoj zgradi, - i premda ga je juče još tukao i skoro ubio, razgovarao je kao da ništa nije bilo, pa mu je poklonio cigaretu. Kad je Štajn sve to pričao, navaljivale su mu suze na oči." (Z. s. Đure Švarca)


Prisiljavali su rođake na međusobno ubijanje

SVEDOK JOSIP RIBOLI U SVOM PRIKAZU NAVODI:

"... Kad bi logor bio prepun, odlučile bi ustaše da likvidiraju stanoviti broj zatvorenika. Svi su se zatočenici morali u tu svrhu naveče ili noću postrojiti, pa je jednom zgodom obilazio Maričić zatočenike, hodajući od grupe do grupe, rasvetlio im fenjerom lice i zapitao odakle je koji. Ako se tako nije napunio potreban broj žrtava koje su bile iz krajeva koji nisu Maričiću po ćuci, onda je prikupio i one koji mu se inače nisu "lično sviđali".
Takva je revizija trajala po nekoliko sati..."
Maričić se šetao s pratnjom i vraćao po više **** istoj grupi, uživao sadistički u mukama zatočenika, koji su bili u neizvesnosti neće li kocka pasti na njih.
One druge "nastupe" - radi polaska na "rad u Nemačku", itd, smatrale su ustaše "šalom", uživajući u tome što se same žrtve dobrovoljno javljaju da budu poslane u smrt.
Svedok Oto Brajer prikazuje ovako sudbinu onih koji su se prijavili da idu u logor u Đakovo:
"...Ustaše bi zatočenike utovarile u kamione pa silom im naredili da čučnu ili sjednu. Pokrili su ih zatim velikim ciradama, a onda se na svaki kamion popelo pet-šest ustaša i počelo skakati po zatočenicima, gazeći ih nogama i tukući kundacima. Takvo su kundačenje i ubijanje zvale ustaše "oporavak u Đakovu".


SVEDOK MILAN ĐUZEMIĆ OPISUJE MUČENjE U JASENOVCU NA SLEDEĆI NAČIN:


"... Po mom dolasku u logor na Božić 1943. bio sam bačen u samicu gde sam proboravio 22 dana. Ustaše su me mučile na taj način, što su mi palili tabane, boli me iglom pod nokte, tukli žicom omotanom gumom, stavili mi na prsa dasku po kojoj su skakali. Boli su me noževima, pa imam na obema rukama vidljive ožiljke. Kroz cijelo vrijeme sam čuo vapaj i zapomaganje iz drugih samica, pa sam kasnije saznao, da su zatočenika Đogaš Josipa mučili na taj način, što su mu vezali ruke i noge u klupko i valjali ga po šiljcima, koji su bili pribijeni u tu dasku. Sertić Đuro je mučen tako, da su mu ustaše rezali meso s bedara i ranu solili.
Vidio sam sa nekolicinom zatočenika mjeseca decembra 1944, kako su se Luburić, Matković, Ljobo Miloš, Sojčić i Kordić zabavljali na taj način, što su 19-godišnju devojku Lončarević Maricu iz Plesma povalili golu golcatu na zemlju, noge još raširili i palili cigaretama spolovilo, u koje su otresali pepeo.

Video sam, kako su ustaše prigodom likvidiranja djece u logoru bacili jedno dijete godinu dana staro u zrak, a drugi ga je ustaša dočekao na bajonet..."
Ustaše su čitave grupe interniraca ili lica koja su bila poslata u Jasenovac radi neposredne likvidacije ubijali na "Graniku" ili u okolini sela Gradine i Uštica koja leže na bosanskoj strani preko **** "Granika".
"... To je trajalo katkada po čitavu noć. Žrtve su čekale u "glavnom skloništu" ili u nekoj drugoj zgradi ili pod vedrim nebom. Prije polaska ustaše su ih skinule do gola. Zatim su im ruke svezale na leđa žicom, a onda ih, privezane žicom jednoga za drugog dotjerale na "Granik". Ovdje je žrtva morala da klekne, a ustaše su joj na ruke privezale težak željezni teret u obliku koluta. Iza toga su udarili žrtvu maljem, čekićem ili tupom stranom sjekire po glavi, trbuh često rasporili mesarskim nožem, te bacili zatim leš u Savu..." (Z. s. Jovana Živkovića).

Likvidaciju u Gradini i Ušticama obavljali su ispočetka same ustaše, a od 1942. naterali su internirane Cigane da im u tom pomažu.
"... Ja sam bio zaposlen u Jasenovcu kao grobar do mjeseca decembra 1941. i znam da sam sa nekim drugovima pokopao dnevno oko 200-300 žrtava. Ubijanje se vršilo na sledeći način: jame su bile veličine tri do osam kvadratnih metara. Dok smo mi kopali grobove, ustaše su s poručnikom Mujicom na čelu ubijali žrtve, koje su bile vezane žicama. Ubijali su ih maljem, udarajući ih po slijepoočnicama. Zatim su ubijali udarcima sjekira po vratu. Nadalje su ubijali metanjem drvenih klinova u usta. Klin se stavio u usta okomito, a tada bi ustaša udario sjekirom po bradi.

Katkada su pitale žrtve da li imaju rodbine, pa kad se ustanovilo da postoji među kojima rodbinska veza, silili su ih da se međusobno ubiju. Tako se dešavalo da je brat ubio brata, otac sina, kćer majku, itd. Mnogima su rezali s leđa kajiše. Bio sam prisutan, kad je Mujica izrezao jednoj žrtvi na leđima kajiše kao uzde i onda ju tjerao okolo natežući je sa uzde. Mladi su ustaše pojedinim žrtvama rezali noseve i uši i među sobom govorili da su ubili u borbi partizane i odrezali im noseve i uši. Te su odrezane noseve i uši spremali u rupčiće i trpali u džepove.
Žrtve bi pregledali, pa kad bi ustanovili da žrtva ima zlatne zube, vadili su ih noževima." (Z. s. Egona Bergera)

[size=12pt]Klanje dece kao zabava


Ja sam radio kao grobar na logorskom groblju samo 10 dana. Kroz to sam vrijeme pokopao lješine bez glave, bez ruku, sa razmrskanom glavom, sa istrgnutim prstima na rukama i nogama, sa čavlima zabodenim u grlu, sa odrezanim udovima, i lešine iznakažene, modre od udaraca. Za ono sam 10 dana pokopao s drugovima oko 3.000 lješina, među kojima sam prepoznao lješine petorice grobara, koje su ustaše dotukli. (Z. s. Jakova Fincia).
"... Pred Božić 1944, i to jedne nedelje, video sam kako je oko 11 sati tjerano oko četrdeset golih žena i djece iz logora na "Granik" gdje im je Luburić nožem presekao vrat, a Prpić rasporio trbuh, te su ih bacili u Savu. Vidio sam drugom zgodom, da je vješao trideset i pet zatočenika a među njima i jednu ženu, koja je imala u logoru četvoro male djece. Djeca su prilikom njenog vješanja plakala za njom i hvatala joj se za suknju ali je Picilli jednu šestogodišnju djevojčicu udario nogom tako snažno, da joj je pukla lubanja." (Z.s. Franje Kosine)
Rekli smo već da su ustaše ubijale zatočenike na radu, pa u vezi s time navodimo iskaz svedoka Andrije Katalinića:
"... Kao brijač odlazio sam često na mjesto gdje se gradio tzv. "Novi nasip", te sam vidio kako ustaše udaraju radnike na nasipu kvrgastim batinama. One koje bi dotukle, bacale bi odmah u nasip. Jednom sam prilikom čuo kako se jedan ustaški stražar, stariji čovjek imenom Jozo, hvalio pred svima kako je njemu pravi užitak kad kolje partizansku djecu i kako on za zabavu pokolje svako veče 10-20 djece."
Zapovjednici logora su često određivali da se neki internirci imaju pobiti na ime odmazde zbog nečijeg "teškog prestupka" koji se dogodio u logoru. Egzekucija se obavljala javno, u prisustvu svih interniraca, pa svedok Riboli opisuje ovako prizor koji je morao da gleda:
"...Majstorović, Polić i Maričić su se natjecali ko će od njih biti prvi. Žrtve su morale da kleknu pred njima taknuvši čelom zemlju, onda im je dželat ispalio iz revolvera metak u zatiljak. Ako smrt nije odmah nastupila, mašio se neko od njih za nož i prerezao žrtvi grkljan. Jednom je takvom zgodom ustaški zastavnik Matijević polizao toplu krv s noža. To je bilo tako odvratno, da su zatočenici okrenuli glavu ili oborili oči da to ne gledaju."

U logoru su bila i vešala na koja su vešani pojedinci i visili na njima po nekoliko dana, kao opomena ostalim internircima. Isto je tako postojao neko vreme u logoru i krematorijum, koji je bio izgrađen po naređenju Picilli-a. Ustaše su ovde spaljivale ljude, žene i decu. Svedoci navode, dalje, da je u Jasenovcu postojala mašina, u kojoj su ustaše gnječile ljude, kao i testere kojima su testerisali žive ljude.
Na kakve je sve ideje došla sadistička ćud ustaških koljača, pogotovu kad su bili napiti, prikazao je svedok Mato Šulina:
"...Saznao sam od prijašnjih starih logoraša očevidaca kako su ustaše jednoj trudnoj ženi rasporile trbuh i izvadile dijete, a drugoj netrudnoj otvorile trbuh, pa joj to dijete u trbuh ugurale.

Sam se sjećam ustaše Horvat Mate, koji je uvijek kad se napio tražio žrtvu i nastojao da pronađe nov, originalan način mučenja, koji u praksi do tada nije primenjivan. Na svoje sam pak oči gledao kad su ustaše položile jednog zatočenika na nakovanj, te ga čekićma tukle kao da po njemu kuju, sve dotle dok nije podlegao."
Jedno od najtežih vrsta mučenja i ubijanja bilo je mučenje glađu i smrt od gladi.

Niže ćemo prikazati kako su ustaše celi Logor 3 C likvidirale na taj način što su ljude mučili glađu do smrti. Ovde ćemo pomenuti "Zvonaru", naročito mučilište određeno za tu svrhu. To je bila mala baraka bez prozora, na kojoj su bila staklena vrata, tako da se spolja moglo videti sve što se u njoj događa. Ustaše su zatvarale u nju žrtve, držeći ih bez hrane i pića po više nedelja. Njihove su patnje bile užasne, a iz barake je odjekivalo očajno zapomaganje: "Vodite nas, ubijte nas!" Ustaše su se, naročito Matković i Vica uživajući u mukama žrtava, šetali pred "Zvonarom" i smejali se.

Svedok Matko Devčić prikazuje ovako svoja opažanja o onima koje su ustaše izvele žive iz "zvonare":
"...Svi su oni sada išli na strijeljanje nakon što su proveli neko vrijeme u mučionici zvanoj "Zvonara". Odanle su izlazili većinom potpuno plavi od batina, potrganih ili odrezanih ušiju i krvavi
."
IP sačuvana
social share
Citat
Po sopstvenom priznanju,Tomislav Nikolić svoj politički život duguje Vojislavu Šešelju. Na njegovim delima vaspitavao se osamdesetih godina. Oduševljeno je čitao sve što je napisao.

Citat
Kad je Tomislav, član Narodne radikalne stranke, čuo Šešelja iz Četničkog pokreta uživo, uverio se da je to „najveći srpski intelektualac”.
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Idi gore
Stranice:
1 ... 20 21 23 24 25
Počni novu temu Nova anketa Odgovor Štampaj Dodaj temu u favorite Pogledajte svoje poruke u temi
nazadnapred
Prebaci se na:  

Poslednji odgovor u temi napisan je pre više od 6 meseci.  

Temu ne bi trebalo "iskopavati" osim u slučaju da imate nešto važno da dodate. Ako ipak želite napisati komentar, kliknite na dugme "Odgovori" u meniju iznad ove poruke. Postoje teme kod kojih su odgovori dobrodošli bez obzira na to koliko je vremena od prošlog prošlo. Npr. teme o određenom piscu, knjizi, muzičaru, glumcu i sl. Nemojte da vas ovaj spisak ograničava, ali nemojte ni pisati na teme koje su završena priča.

web design

Forum Info: Banneri Foruma :: Burek Toolbar :: Burek Prodavnica :: Burek Quiz :: Najcesca pitanja :: Tim Foruma :: Prijava zloupotrebe

Izvori vesti: Blic :: Wikipedia :: Mondo :: Press :: Naša mreža :: Sportska Centrala :: Glas Javnosti :: Kurir :: Mikro :: B92 Sport :: RTS :: Danas

Prijatelji foruma: Triviador :: Domaci :: Morazzia :: TotalCar :: FTW.rs :: MojaPijaca :: Pojacalo :: 011info :: Burgos :: Alfaprevod

Pravne Informacije: Pravilnik Foruma :: Politika privatnosti :: Uslovi koriscenja :: O nama :: Marketing :: Kontakt :: Sitemap

All content on this website is property of "Burek.com" and, as such, they may not be used on other websites without written permission.

Copyright © 2002- "Burek.com", all rights reserved. Performance: 0.186 sec za 17 q. Powered by: SMF. © 2005, Simple Machines LLC.