Mile - Milić Abramović, vodnik stožerne satnije 1. ustaške bojne 8. ustaškog zdruga, svjedoči:

O zločinu ustaša u Hrvatskom Blagaju nad Srbima Korduna 6. maja na Đurđevdan 1941. Abramovićje izjavio 22. novembra 1945. godine:
"Ja sam za vrijeme Jugoslavije pripadao HSS-u u kojoj sam bio sve do 1941. godine. Prilikom kapitulacije Jugoslavije ja sam bio kod svoje kuće u selu Korana (Srpski Blagaj) općina Cvijanović Brdo, kotar Slunj. Odmah uspostavom NDH, travnja 1941. stupio sam u ustašku organizaciju, kojom je rukovodio mlinar Joso Paunović. Mjeseca svibnja 1941. na dan Sv. Đurđa mi smo se organizirali za kupljenje Srba po Veljunu, Veljunskoj Glini, Crnom Vrelu i Poloju, te ostalim srpskim zaseocima Veljuna. Na isti dan naoružali smo se u Blagaju u jačini od 50 - 60 ustaša na čelu s učiteljem Šajfarom i Josom Paunovićem. Došle su i ustaše iz Zagreba. Raspodijelili smo se u pet grupa i pošli svako u svom pravcu u hvatanju Srba i pljačkanje njihove imovine. Jedna grupa išla je u Crno Vrelo, druga u Cvijanović Brdo, treća u Šljivnjak, četvrta na Veljunu, peta u kojoj sam bio i ja u Donji i Gornji Poloj.
Naređeno nam je da pohvatane Srbe vodimo u blagajsku školu, a ko bude bježao da ga moramo ubiti. Moja grupa od 15 ustaša hvatali smo Srbe u selu Lovrići, Savići, Opačići, Dejanovići i drugima. Neki su bježali prema šumi Paletini. Ubili smo trojicu u bijegu više kuće Rade Tepavca. Pohvatali smo 30. Ja, Mika Cindrić, zvani Brko, Mikan Cindrić - Pađan i Ante Paunović i drugi odveli smo ih u veljunsku školu i tamo zatvorili s drugima. S nama su bili i slunjske ustaše od kojih se sjećam Ivana Skukana Tošinog, Marka Obajdina Milica Skukana Tošinog iz Rastoka, Nikole Štefanca. Sjećam se dobro da smo pohvatali toga dana više od 500 Srba i zatvorili ih u zgradu škole i žandarmerijsku kasarnu na Veljunu i školu u Hrvatskom Blagaju. Svakog sata smo ulazili u zatvore i tukli čim smo stigli po Srbima. Uzimali smo sve što su imali kod sebe. Ja sam išao tući Srbe u grupi sa Mirkom Volfom, Mijatom Stanišićem, Perom Grašićem (Čigrijom), Milićem Paunovićem (Franjinim) i Stipom Grašićem (Stipanovim). Nas šestorica ustaša ušli smo u školu ujedan sat poslije pol noći i tukli smo Srbe dok smo mogli, te dok se nismo zamorili. To su radile i druge grupe ustaša.
Sutradan došli su kamioni iz Karlovca i Slunja i odvažali su povezane Srbe s Veljuna u zgradu škole u Hrvatski Blagaj. Opet smo noću upadali i tukli ih čim smo dospjeli. Blagajski Hrvati ustaše su danju kopali jame u dolini pokraj škole blizu katoličke crkve i bezdane jame pokraj nje u koju smo takođe bacali poklane Srbe. Dok su jedni klali i ubijali Srbe nad iskopanim jamama i bezdanom, drugi su držali okolo straže, udaljeni jedni od drugih oko 50 metara tako da nijedan Srbin ne bi pobjegao. Srbi su vođeni iz škole svezani dvojica po dvojica do jame i nad njom ubijani batovima i noževima. Nakon ubistva Slunjani su dovezli živoga vapna i posuli po ubijenim ljudima i jama je do jutra bila zatrpana u kojoj je bilo potučeno oko 500 muškaraca, a onda su blagajski seljaci izorali dolinu i zasijali zob po ubijenima.
Poslije pokolja bio sam kod svoje kuće sve do pada Blagaja rujna 1941. tada sam izbjegao u Gornje Taborište, gdje sam ostao sve do pada Slunja listopada 1942. godine.
Tada sam s ostalim ustašama pobjegao u pravcu Karlovca. Za vrijeme četvrte njemačke ofanzive januara 1943. bio sam Nijemcima vodič prema Kordunu. Pomagao sam s ostalima Nijemcima kod izgradnje Koranskog mosta. Ponovnim dolaskom partizana u Slunj kolovoza 1943. ja sam opet sa ustašama otišao u Petrinju, a zatim u januaru 1944. sam prešao Čerkezima, zatim su došli Slunjani koji su pobjegli pred partizanima, njih oko 250 i svi smo se javili u 8. ustašku bojnu u kojoj je bio zapovjednik naš slunjski župnikNikšić. On nas je sve odveo u Zagreb, gdje smo primili ustaške uniforme i oružje te otišli za Cazin. Tamo smo stalno vodili borbe s partizanima. Osim borbi ja sam imao i specijalni zadatak - dužnost, bio sam šef zatvora u Cazinu u koji smo zatvarali partizane koje smo htjeli pohvatati u borbi. Zatim smo se 28. lipnja 1944. preselili u Vaganac, gdje smo se borili s partizanima do januara 1945. godine. Sa mnom su u istoj kući stanovali Ivan Skukan iz Rastoke, Petar Vlašić ustaški poručnik iz Dalmacije i Ivan Obajdin iz Podmelnice. Ja sam i ovdje
bio šef zatvora i imao sam 10 ustaša koji su pri zatvoru držali stražu.
Mjeseca listopada 1944. kada smo uhvatili partizanku Boju Grgić, vodio sam nad njom istragu. Nakon pet dana ja, Ivan Skukan, Mijo Obajdin i jedan civil Hrvat iz Drežnika izveli smo Boju dobro izmučenu iz zatvora nedaleko žice oko 100 metara gdje smo istu Boju Grgić i ubili, te u naglosti kako sam ja u naglosti motikom je ubijao, zamahnuo sam i nehotice zasjekao i ustašu Ivana Skukana po desnoj nozi. Po završetku ubistva mi smo je zatrpali i vratili se u svoju ustašku bazu. Kada me je Duka Žanić pitao nakon nekoga vremena gdje je Boja, odgovorio sam mu da Boja spava u dolini.
U listopadu 1944. pohvatali smo više od 100 srpskih seljaka u okolici Vaganca i sve smo jedne večeri potukli, zatim smo se sastali u kući Ive Bilana, uzeli 10 litara rakije i poslije ubistva pili i pjevali.
U zajednici sa mnom pili su rakiju svi oni koji su izvršili zajednički zločin nad pohvatanim srpskim narodom u Vagancu i to: ja, Mijo Obajdin iz Podmelnice, Ivan Sabljak iz Saborskog, Josa Sertić iz Selišta, Josa Sertić iz Sertić Poljane, Ivan Obajdin iz Slunja, Mirko Orešković (Ličanov) iz Drežnika i još pet ustaša iz Mesićeve bojne. Ostao sam tako u Vagancu dok nisam morao pobjeći sa svima ustašama ispred partizana 1945. Pobjegli smo u Bihać, zatim u Kostajnicu gdje smo ostali do kapitulacije NDH. Tada smo pobjegli čak do Dravograda, gdje su nas uhvatili partizani i otpremili nas u logor u Bačku gdje sam bio sve do 19. kolovoza 1945. godine. Nakon toga došao sam svojoj kući. Nakon nekog vremena partizani su me uhapsili i doveli u zatvor gdje se i sada nalazim.
Pošto nisam u početku naveo lica koja sam 6. maja na Đurđev dan 1941. uhvatio u Poloju, sada napominjem njihova imena i to: David Dejanović, Rade Dejanović, Jovan Dejanović, Rafajlo Vuletić, Nikola Opačić, Rade Opačić, Todor Čika, Dragić Vukmirović, Dragić Nikšić, Miladin Nikšić, Stevan Dejanović, Nikola Dejanović, Simo Opačić, Milić Vuletić, Mojsija Vuletić, Miloš Premac, Mijo - Mihajlo Opačić i Mojo Opačić.
Sve gore pomenute pohvatao sam ja kod njihovih kuća i odveo u Blagaj u školu, koji su bili nakon kraćeg vremena pobijeni - streljani.
Više nemam ništa reći, a sve gore navedeno tvrdim daje istina na koje dajem dobrovoljno svoj vlastoručni potpis.


Historijski arhiv Karlovac, F. Zemaljska komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača, Zapisnik od 22. novembra 1945. godine.

Janko Medved - Hrvatski Blagaj, Slunj

Janko Medved rođen je 1898. godine u Hrvatskom Blagaju, općina Veljun, kotar Slunj. Jedan je od ustaša koji je hvatao Srbe na Kordunu, pljačkao, palio i ubijao. Maja mjeseca 1941. godine kada je učestvovao u zločinu u Hrvatskom Blagaju imao je sedmero djece.

Evo šta kaže u svojoj izjavi od 21. maja 1945., o pokolju Srba u Hrvatskom Blagaju 6 - 8. maja 1941. godine:

"Maja mjeseca 1941. godine ja sam odmah primio oružje i stupio u ustaše sa Perom Čigrijem (Grašićem), Markom Grašićem, Mikom Volarićem, Stipom Grašićem, Ivanom Volf i drugima iz Hrvatskog Blagaja. Bilo nas je naoružanih 50, koji smo odmah išli sa slunjskim ustašama u srpska sela: Crno Vrelo, Cvijanović Brdo, Veljun, Perjasicu i druga u kupljačinu, da hvatamo srpski narod. Zakleli smo se da ćemo srpsko sve poništiti, od kilograma, pa dalje. Prilikom hvatanja srpskog naroda u pomenutim selima mi smo pohapsili pored muškaraca, žene i djecu. Njih oko 500 - 600. Neke su žene s djecom pušteni. Mi smo muškarce zatvorili u žandarmerijsku kasarnu, školu, pravoslavnu crkvu i popov stan. Te zgrade bile su pune ljudi i mi smo se redali svaki pola sata naizmjenično smo ih tukli nas osam po osam. Tukli smo ih sve dok se u kome čulo da diše. Dok smo mi njih tukli drugi su otišli u Blagaj da kopaju jame kod škole u jednoj dolini prema katoličkog crkvi.
Drugi dan 6. maja 1941. mi smo Srbe gonili u zgradu škole u Blagaj gdje smo ih natrpali oko 400. U školi i podrumu su bili sve dok nismo iskopali jame, gdje ćemo ih zatrpati, a dok su jedni kopali jame u dolini, drugi su ulazili u školu i mrcvarili i tukli na zvjerski način pomenute Srbe, od kojih je nekolicina u školi i pomrla, koji su bili na zvjerski način mučeni.
Kada su jame bile gotove mi smo uveče izvodili isprebijane 10 po 10. Mi smo njih tukli krampovima, noževima i batovima tj. macolama. Kad smo ih doveli do jame mi smo komandovali da legnu i oni su morali poleći, pa smo išli od jednog do jednog i udarim ga dva puta u glavu sa batom i s njime odmah u jamu. Mene je zapao red na petu partiju u kojoj je bilo 12 Srba, a sa mnom su ih sprovodili dojame: Mika Štajduhar, Ivan Volf Perin, Marko Grašić, Stipe Grašić i Pero Grašić. Kada smo došli dojame prvije uzeo bat Pero Grašić, koji je ubio četvoricu, a ja sam ostalih 8. Druge ustaše su ih pobacale u jamu. Kada smo obavili taj posao otišli smo u školu i vadili opet 10 po 10 i davali ih drugim ustašama koji su ih vodili do jame i tamo tukli. Tako smo imali posla cijelu noć, sve dok se nije razdanilo. Ubijali smo i dalje. Ustaše iz Slunja su dovezle u nekoliko kola živog vapna koje su posipale po napola izmrcvarenim ljudima, koji su se u jami još pomicali - kretali i tada su ih počeli zatrpavati. Kada smo ih zatrpali mi smo jame zaravnali i još smo nad njima zaigrali kolo. Kolo je predvodio Štipan i Mija Grašić i još neke ustaše iz Zagreba. Seljaci Blagaja su dolinu izorali i zasijali zob.
Već drugi dan išli smo u pljačku u Crno Vrelo, na Veljun i druga srpska sela iz kojih je bio pokupljen narod. Tada smo dotjerali mnogo blaga, svinja, goveda, ovaca itd. Mi smo to svoje djelo vršili više puta, jer smo dovozili i robu, poljoprivredni alat i sve do čega smo došli. Ja sam tada otišao kući gdje sam bio sve do Božića. Tada sam ponovno primio oružje od popa Blaža Tomljenovića, koji je toga puta naoružao nas opet oko 50. Mi smo tada držali svoju posadu u Blagajskoj školi, a i više puta smo išli u akcije u srpska sela, gdje smo vršili pljačku krupne stoke, a najviše svinja itd. Neko vrijeme sam bio kod kuće i radio svoj posao. Sve je to tako trajalo do 26. ožujka 1945. dok nisam s ustašama pobjegao u Karlovac. Mlađi su otišli u ustaše, a mi stariji smo radili kod civila i tako smo se prehranjivali. Kada su partizani napali Karlovac ja sam pobjegao s ostalim bjeguncima u Zagreb, a iz Zagreba smo bježali s vojskom prema Sloveniji sve do Dravograda. Tu su nas pohvatali partizani i otpremili u Maribor gdje su nas popisali, dali nam propusnice i transportirali nas svakog k njegovoj kući, sem nas nekoliko, koje su partizani prepoznali, uhvatili nas i zatvorili.
Više nemam ništa reći, a sve navedeno je tačno i dajem svoj potpis."
Janko Medved s. r.

Marija Šajfar, Mitnica Veljun - Slunj

O hapšenju, odvođenju od kuće, zatvaranju i pokolju Srba u Hrvatskom Blagaju 6. maja 1941. godine Marija je kratko ispričala:
'Sklopila sam brak sa mojim suprugom Ivanom Šajfarom 1932. godine. Bio je rezervni jugoslavenski pješadijski potporučnik : kao takav bio je pozvan na vojnu vježbu aprilskih dana 1941. u Otočac. Po zanimanju je bio učitelj. Poslije rasula jugoslavenske vojske brzo se vratio u Veljun, gdje smo inače živjeli. Osnutkom Nezavisne Države Hrvatske, 10. aprila 1941. godine, postavljen je za općinskog ustaškog povjerenika Veljun, kotar Slunj. Kao pripadnik ustaške organizacijejoš od ranije bio je i ovih dana 1941. dobro obaviješten o političkoj situaciji u to prevratničko vrijeme.

Dana 5. na 6. maja 1941. pobijena je porodica mlinara Josipa Mravunca iz Hrvatskog Blagaja. Već sutradan, 6. maja, na Đurđevdan kada se narod Korduna veseli i slavi praznik, čule su se zaprepašćujuće vijesti.
Stanovnici Veljuna i okolnih naselja voljeli su i poštovali mlinara Josipa i bili s njim prijateljski povezani, pa nisu mogli ni pomisliti da bi netko mogao takvo zlo učiniti njemu, njegovoj majki supruzi i djeci.
Od usta do usta išle su razne tužne vijesti, a da nitko od stanovnika Veljuna nije znao šta se zapravo dogodilo.

Već 6. maja 1941. došao je na Veljun kod moga supruga specijalni izaslanik, ustaški natporučnik Ivan Šarić, sa svojim emigrantima ustašama iz Zagreba. S njima se vratio i župnik Blaž Tomljenović koji je toga dana zarana otišao u Zagreb. Tu se našao i Mijo Babić, ustaški vođa, sa svojim ustašama - emigrantima s nekoliko domaćih iz Slunja i Hrvatskog Blagaja.

Istoga dana oni su uhapsili 22 Srbina, muškarca iz Poloja, i zatvorili ih u štalu i žandarmerijsku kasarnu na Veljunu.
Navečer oko 22 sata Šarić je pozvao moga supruga da izađe iz stana napolje, pred kuću. Ja sam sve to pratila, gledala kroz prozor i slušala njihov razgovor. Čula sam da ga je Šarić pitao kako on tumači krvoproliće porodice Mravunac. Moj muž je rekao da je to grabežno umorstvo. Ivan mu je odgovorio da to nije istina, već da je to srpska osveta hrvatskom narodu. Naredio mu je, dobro sam čula, da imade pohapsiti sve Srbe muškarce od 16 godina starosti pa dalje. Hapsili su Srbe pod izgovorom da i sami dođu na prepoznavanje kako bi preživjela dvanaestogodišnja djevojčica Milka Mravunac prepoznala počinioca zločina.

Moj muž mi je pričao daje mala Milka u žandarmerijskoj stanici na Veljunu pričala da su dvojica nepoznatih ljudi došli tražiti njenog oca da ih preveze preko Korane, a kako te večeri nije bio kod kuće, već u selu Blagaju, ti su se ljudi zadržali u sobi do oko 11 sati noću, a u kući je bila majka s djecom. Tek kad su vidjeli da domaćina nema, i poslije dužeg običnog razgovora, tražili su od majke da im dade novac. Kako im ona nije dala novac, izveli su je napolje, ubili i bacili u vodu, zatim majku očevu i malu joj braću. Nju su udarili daskom po glavi i bacili u rijeku Koranu. Mala se osvijestila i isplivala. Čula je da otac dolazi kući (zviždukao je). Poletjela je prema ocu da ga obavijesti, ali nije imala snage da ga dozove, i da mu kaže što se dogodilo. Nadalje, moj muž je pričao da je Joso došao do blizu svoje kuće, ali je iz jedne šumice iskočilo njih nekoliko i zaklali ga. Mala je uspjela doći do kuće Mate Grašića, prve kuće iznad Korane, i tu ispričala šta se desilo. Prenoćila je i sutradan otišla sa seljacima svojoj kući da vide što se dogodilo. Tu su našli poklanu porodicu Mravunac.

Moj muž se dogovorio sa Šarićem o načinu hapšenja Srba muškaraca, kako na Veljunu tako i drugim okolnim selima. Da su Srbe mučili u blagajskoj školi i odvodili do jame koju su si sami morali iskopati i tu ih mrcvarili, ubijali pištoljima i noževima. Osim u ovu iskopanu jamu, udaljenu nekoliko metara od školske zgrade, Srbe su bacali u jednu prirodnu jamu zvanu Popova pećina koja se nalazi samo malo dalje u pravcu katoličke crkve. Ljude su klali uglavnom noću, ali kako je moj suprug pričao, neke i danju. Govorio je da bi trebalo zaštititi one koji su glasali za Mačeka, ali mu se Ivan Sarić oštro usprotivio rekavši mu da ih neka on zamijeni.

Kad je moj muž došao kući iz Hrvatskog Blagaja, bio je uzrujan tako da mu je jedan žandar rekao daje sazreo za Stenjevac (ludnicu). Bio je blijed i nije mogao jesti nekoliko dana. U mojoj trgovini na Veljunu pričali su seljaci iz Hrvatskog Blagaja da je župnik Blaž TomIjenović u crkvi održao govor da nije grijeh ubiti Srbina. Poznato mi je da je pušteno 96 ljudi jer su došli Talijani i spasili ih. Nakon pokolja Ivan Šarić otišao je sa svojima natrag u Zagreb. Moj mužje iz Slunja dobio nalog da prvo uhapsi pravoslavnog popa Branka Dobrosavljevića, njegovog sina studenta Nebojšu, Radu Gojsovića, Radoša Vujičića, Đuru Velimirovića, Manu Mihajlovića, Todora Dudukovića i druge, naročito, koliko se sjećam, komuniste, među prvima.

Sjećam se i drugog masovnog pokolja srpskog naroda, 3. augusta iste 1941. godine. Tada su ustaše civili Slunjani i Blagajci pohvatali savživalj: muškarce, žene i djecu. Tim pokoljem rukovodio je učitelj, ustaša iz Slunja Žarko Kovačević i Ivan Skukan. Moj muž u tom zločinu nije imao udjela.

Ustaše su došle iz Slunja iznenada bez prethodnog obavještenja. Srbi su tada potučeni kod "Jelika" nedaleko Slunja. Koliko je življa brojno toga puta usmrćeno, meni nije poznato..."
Šajfar Marija, v.r.

Erent Petar - Selo Prekopa / Glina

Pokolj glinskih Srba bio je osmišljen i dobro pripremljen. 7/8. maja 1941. održana je ustaška skupština u selu Jukincu. Njom je rukovodio dr. Mirko Jerec, veliki župan Petrinje, Juco Rukavina, Nikica Vidaković i drugi ustaški prvaci iz Gline. Dr. Mirko Jerec je, pored ostalih pretnji Srbima, govorio Hrvatima iz Jukinca, Prekope, Hađera i Kihalca da "sve Srbe treba pobiti i očistiti zemlju Hrvatsku od gamadi, te tražio od seljaka zemljište gdje bi se pobijeni Srbi pokopali" (izjava Šešerin Steve, 10.12.1944.).
O tom zločinu je Petar Erent, Hrvat iz Prekope kb. 28 svjedočio pred Općinskom komisijom za ratne zločine u Jukincu 10. decembra 1944. godine: "...Bilo je to 11. maja 1941. u sumrak kada su ustaše Ivan Gajdek, Stjepan Mulac, Mato Kihalić, Josip Lipak, Pavao Hajčić iz Prekope (sada u Petrinji), Ivan Avedić (sada u Đakovu), Nikola Lipak Čuklje (poginuo u borbi s partizanima), Šafar Nikola, Ivan Šantek iz Kihalca (poginuli) i Stevo Rohak, također iz Kihalca (sada oružnik u Petrinji) išli selom i tražili da mi seljaci uzmemo lopate i krampove i da idemo kopati jame za pobijene Srbe iz Gline. I to na križanje sela Prekope.
Skupilo se nas oko 15 na tom križanju. Pošli smo preko mosta rijeke Gline pod Hađer, gdje smo počeli kopati jame. Kako je tu zemlja bila jako tvrda, vraćeni smo natrag preko mosta u tako zvani Čukljinank gdje smo zatekli seljake iz Jukinca, Hađera i Kihalca, naše komšije, tako da nas je ukupno bilo oko 50. Počeli smo s kopanjem jama. U samu zoru idućeg dana iskopali smo tri jame, veličine tri puta dva metra i dubine dva metra. Iza toga smo otišli kući. Navečer, 15. maja 1941. u sumrak ponovno smo došli na isto mjesto kod već iskopanih jama. Tada sam vidio iskopanu i četvrtu jamu koja je bila najveća: duga 8, široka 4 i duboka 2 metra. U jednoj već su bili naslagani leševi pobijenih glinskih Srba, među kojima sam prepoznao Iliju Šetića iz Gline i njegova dva trgovačka pomoćnika, koje su ustaše ubile u Glini i tu dovezle oko 10 sati naveče. Tada su već dovezli kamionom i druge Srbe iz zatvora Gline.
Kamion su dočekale ustaše među kojima Nikola Lipak Čuklje iz Prekope i Ivan Šantek iz Kihalca. Oni su iz kamiona izvlačili Srbe i dodavali ih drugim ustašama, a ovi ih odvodili držeći ih za vrat do jame gdje su ih dohvatile ustaše Janko Kihalić iz Kihalca (sada u Zagrebu), Lipak Stjepan iz Prekope (sada u Petrinji) i trojica ustaša Dalmatinaca koji su došli s drugima iz Zagreba. Oni su pred nama ubijali Srbe na taj način što je svaka žrtva morala najprije leći na zemlju, a zatim bi ispalili metak žrtvi u potiljak. Neke su još i žive prevaljivali u jamu.

Ubijanje su vršili naizmjence dvojica, trojica. Tako kada se jedni zamore i dosadi im, onda ubijaju drugi. Žrtve su od kamiona dovodili u grupama od 10-15 ljudi u svakoj grupi. Kad se jedan kamion isprazni dođe drugi pun ljudi, jer su prevoženje iz Gline obavljala dva kamiona. Žrtve koje su se bunile, suprotstavljale, ustaše su ih na zvjerski način mučile i noževima usmrćivale - klale.

Na takav način vidio sam da je ubijen Ilija Aćimović iz Gor. Jama i Janko Stojić iz Gline. Njega su posljednjeg od njegove grupe od njih 18 ubili tako da su ga prvoga proboli nožem, a tek kada su usmrtili njih 17, pa onda tek njega dotukli motikom.

Ubijene u jami je slagao Stjepan Šošterić iz Hađera, sada u Petrinji.
Kamioni su tu noć svaki oko 15 puta dovozili Srbe iz Gline. Osam dana iza ubijanja hvalile su se ustaše, a posebno Nikola Lipak Čuklje, da je tu noć i prije toga dan poubijano 437 Srba Glinjana.

U zoru 13. maja 1941. završeno je ubijanje Srba i mi seljaci, među kojima i ja zatrpavali smo posljednju jamu gdje su bili u krvi pobijeni Srbi i to najveću masovnu grobnicu - jamu iz koje je jedan čovjek čije sam ime zaboravio vikao: "Šta radite ljudi, ne dao vam Bog, šta će moje petero djece?"

Na njegovo zapomaganje došao je Nikica Vidaković, ustaša iz Gline, skočio u jamu i dotukao ga iz pištolja.
Žrtve su u jamama posute najprije krečom u prahu koji su dovezli na volovskim kolima iz Gline istu onu veče kada je počelo s ubijanjem Srba. Zatim smo sve jame zatrpavali zemljom.

Još za vrijeme ubijanja naši seljaci Hrvati su skidali sa Srba odijela, cipele i drugu odjeću. Sjećam se da su to radili: Mato Milčić, Nikola i Josip Mulac, Mate Vranić, Nikola Kihalić, Mate Josin Lipak, Mate Stipanov Lipak, Mate Kihalić, Adam Gojdek, Juraj Žinić, Josip Piškar, Stevo Prajdić, Stevo Naglić, Joso Žinić, Janko Šantek, Ivan Dobrinić, svi su sada u Petrinji osim Juraja Žinića koji je poginuo i Josipa Piskara koji je sada kod kuće u Jukincu..."

Arhiv Hrvatske, Zagreb.
Erent Petar s.r.

Erent Petar - Selo Prekopa / Glina

Pokolj glinskih Srba bio je osmišljen i dobro pripremljen. 7/8. maja 1941. održana je ustaška skupština u selu Jukincu. Njom je rukovodio dr. Mirko Jerec, veliki župan Petrinje, Juco Rukavina, Nikica Vidaković i drugi ustaški prvaci iz Gline. Dr. Mirko Jerec je, pored ostalih pretnji Srbima, govorio Hrvatima iz Jukinca, Prekope, Hađera i Kihalca da "sve Srbe treba pobiti i očistiti zemlju Hrvatsku od gamadi, te tražio od seljaka zemljište gdje bi se pobijeni Srbi pokopali" (izjava Šešerin Steve, 10.12.1944.).
O tom zločinu je Petar Erent, Hrvat iz Prekope kb. 28 svjedočio pred Općinskom komisijom za ratne zločine u Jukincu 10. decembra 1944. godine: "...Bilo je to 11. maja 1941. u sumrak kada su ustaše Ivan Gajdek, Stjepan Mulac, Mato Kihalić, Josip Lipak, Pavao Hajčić iz Prekope (sada u Petrinji), Ivan Avedić (sada u Đakovu), Nikola Lipak Čuklje (poginuo u borbi s partizanima), Šafar Nikola, Ivan Šantek iz Kihalca (poginuli) i Stevo Rohak, također iz Kihalca (sada oružnik u Petrinji) išli selom i tražili da mi seljaci uzmemo lopate i krampove i da idemo kopati jame za pobijene Srbe iz Gline. I to na križanje sela Prekope.
Skupilo se nas oko 15 na tom križanju. Pošli smo preko mosta rijeke Gline pod Hađer, gdje smo počeli kopati jame. Kako je tu zemlja bila jako tvrda, vraćeni smo natrag preko mosta u tako zvani Čukljinank gdje smo zatekli seljake iz Jukinca, Hađera i Kihalca, naše komšije, tako da nas je ukupno bilo oko 50. Počeli smo s kopanjem jama. U samu zoru idućeg dana iskopali smo tri jame, veličine tri puta dva metra i dubine dva metra. Iza toga smo otišli kući. Navečer, 15. maja 1941. u sumrak ponovno smo došli na isto mjesto kod već iskopanih jama. Tada sam vidio iskopanu i četvrtu jamu koja je bila najveća: duga 8, široka 4 i duboka 2 metra. U jednoj već su bili naslagani leševi pobijenih glinskih Srba, među kojima sam prepoznao Iliju Šetića iz Gline i njegova dva trgovačka pomoćnika, koje su ustaše ubile u Glini i tu dovezle oko 10 sati naveče. Tada su već dovezli kamionom i druge Srbe iz zatvora Gline.
Kamion su dočekale ustaše među kojima Nikola Lipak Čuklje iz Prekope i Ivan Šantek iz Kihalca. Oni su iz kamiona izvlačili Srbe i dodavali ih drugim ustašama, a ovi ih odvodili držeći ih za vrat do jame gdje su ih dohvatile ustaše Janko Kihalić iz Kihalca (sada u Zagrebu), Lipak Stjepan iz Prekope (sada u Petrinji) i trojica ustaša Dalmatinaca koji su došli s drugima iz Zagreba. Oni su pred nama ubijali Srbe na taj način što je svaka žrtva morala najprije leći na zemlju, a zatim bi ispalili metak žrtvi u potiljak. Neke su još i žive prevaljivali u jamu.

Ubijanje su vršili naizmjence dvojica, trojica. Tako kada se jedni zamore i dosadi im, onda ubijaju drugi. Žrtve su od kamiona dovodili u grupama od 10-15 ljudi u svakoj grupi. Kad se jedan kamion isprazni dođe drugi pun ljudi, jer su prevoženje iz Gline obavljala dva kamiona. Žrtve koje su se bunile, suprotstavljale, ustaše su ih na zvjerski način mučile i noževima usmrćivale - klale.

Na takav način vidio sam da je ubijen Ilija Aćimović iz Gor. Jama i Janko Stojić iz Gline. Njega su posljednjeg od njegove grupe od njih 18 ubili tako da su ga prvoga proboli nožem, a tek kada su usmrtili njih 17, pa onda tek njega dotukli motikom.

Ubijene u jami je slagao Stjepan Šošterić iz Hađera, sada u Petrinji.
Kamioni su tu noć svaki oko 15 puta dovozili Srbe iz Gline. Osam dana iza ubijanja hvalile su se ustaše, a posebno Nikola Lipak Čuklje, da je tu noć i prije toga dan poubijano 437 Srba Glinjana.

U zoru 13. maja 1941. završeno je ubijanje Srba i mi seljaci, među kojima i ja zatrpavali smo posljednju jamu gdje su bili u krvi pobijeni Srbi i to najveću masovnu grobnicu - jamu iz koje je jedan čovjek čije sam ime zaboravio vikao: "Šta radite ljudi, ne dao vam Bog, šta će moje petero djece?"

Na njegovo zapomaganje došao je Nikica Vidaković, ustaša iz Gline, skočio u jamu i dotukao ga iz pištolja.
Žrtve su u jamama posute najprije krečom u prahu koji su dovezli na volovskim kolima iz Gline istu onu veče kada je počelo s ubijanjem Srba. Zatim smo sve jame zatrpavali zemljom.

Još za vrijeme ubijanja naši seljaci Hrvati su skidali sa Srba odijela, cipele i drugu odjeću. Sjećam se da su to radili: Mato Milčić, Nikola i Josip Mulac, Mate Vranić, Nikola Kihalić, Mate Josin Lipak, Mate Stipanov Lipak, Mate Kihalić, Adam Gojdek, Juraj Žinić, Josip Piškar, Stevo Prajdić, Stevo Naglić, Joso Žinić, Janko Šantek, Ivan Dobrinić, svi su sada u Petrinji osim Juraja Žinića koji je poginuo i Josipa Piskara koji je sada kod kuće u Jukincu..."

Piše:
Akademik
Vasilije Đ. Krestić

Iz Hrvatske se, kao neki bauk, neprestano šire glasovi o težnji Srba za stvaranjem neke velike Srbije i o velikosrpskim hegemonističkim namerama. To je stalan pripev svih protiv srpskih istupa ne samo pred jugoslovenskom veći i svetskom javnošću. NJime se, s jedne strane, Srbi i Srbija žele prikazati kao agresori velikih teritorijalnih pretenzija, a s druge žele se prikriti sopstvena agresija i sopstveni teritorijalni apetiti na tuđe etničke, državne i istorijske teritorije.
Takva taktika, kada je reč o hrvatskoj politici, odavno je poznata. Ona je nasleđena od propale Austro-Ugarske, koja je utoliko više demonizovala i satanizovala srpske oslobodilačke i ujediniteljske namere ukoliko je imala većih apetita prema teritorijama na Balkanu i ukoliko je više zastupala nemačku politiku prodora na Istok. Po toj taktici, sve što je srpsko redovno je proglašavano za velikosrpsko s ciljem da se srpski interesi, koji su bili u sukobu sa austrougarskim, u korenu saseku i onemoguće. Sledeći tradiciju austrougarske protivsrpske politike, u kojoj su i sami učestvovali a neretko u njoj i prednjačili, političari velikohrvatskih ambicija svom žestinom i u svim istorijskim razdobljima, od Revolucije 1848. do naših dana, okomljivali su se na srpsku politiku redovno joj dodajući epitet velikosrpske politike. Udarajući po srpstvu i velikosrpstvu, u kojima su videli glavnu konkurenciju hrvatstvu i velikohrvatstvu, hrvatski političari nisu samo snivali o velikoj Hrvatskoj već su na njenom izgrađivanju radili uporno i dosledno, držeći se makijavelističkog principa da su za ostvarivanje tog cilja dozvoljena sva sredstva, čak i genocidno uništavanje Srba.

Stare ideje

Težnje za teritorijalnim proširenjem Hrvatske starijeg su datuma. Nevelik po broju, mali po prostranstvu koji zauzima, hrvatski narod je ispoljavao velike imperijalne ambicije. O tome dovoljno govore nazivi kao što su: "alpinski Hrvati" (Slovenci), "pravoslavni Hrvati" (Srbi), i "neprijeporni Hrvati" ili "cvijet hrvatskog naroda" (muslimani), zatim "Turska Hrvatska", "Crvena Hrvatska", "Bijela Hrvatska" i "Karantanska Hrvatska", koji se odnose na delove Bosne, na Crnu Goru, Dalmaciju i Sloveniju. Ti nazivi pažljivo su negovani i tokom više stotina godina usađivali u svest hrvatskog čoveka s ciljem da mu razviju uverenje o veličini Hrvatske i brojnoj snazi Hrvata.

Iako je još 1866. godine I. I. Tkalac upozorio da se države ne mogu osnivati "na starim hartijama i na "virtualnim" teritorijalnim tražbinama", politika zasnovana na državnom i istorijskom pravu nije mogla biti drugačija nego velikohrvatska. Do kojih ambicija, gotovo paranoidnih, se išlo u teritorijalnim zahtevima za ostvarenje hrvatskog državnog i istorijskog prava, pokazuje primer pravaškog lista Hervatska. U članku Koja je prava hervatska politika i tko je zastupa, u br. 6 iz 1871, piše: "Zemlje, što ih obuhvaća deržavno pravo Hervatah, po historiji i po narodnosti, prostiru se: od Nemačke do Macedonije, od Dunaja do mora, a po današnjih posebitih provincialnih imenih, sledeće su: Južna Štajerska, Koruška, Kranjska, Gorica, Istra, Hervatska, Slavonija, Krajina, Dalmacija, gornja Albanija, Cerna gora, Hercegovina, Bosna, Raška, Serbia - ter ove ukupno jesu jednim pravim imenom: Deržava Hervatska. Ove zemlje prostrane su preko 4000 četvornih miljah, a stanovnici im broje do 8 milionah dušah."

Zadojena mladež

Stanovište Hervatske nije bilo usamljeno, nije bilo plod nekog neodgovornog novinara ili političara, nije bilo stav trenutnog raspoloženja. Bio je to prirodan ishod duboko usađenog i široko rasprostranjenog uverenja. Eugen Kvaternik je još 1869. godine, pisao don Mihovilu Pavlinoviću da, ako se bude sledila politika Stranke prava, ako se bude poštovalo hrvatsko državno i istorijsko pravo, onda "ne od Drave do mora, nego od salcburgtirol(skih) alpah do Kosova i Albanije vijati će se doskora zastava čiste neoskvernjene Hervatske!"

Zadojena takvim velikohrvatskim osvajačkim ambicijama, a "naoružana" državnim i istorijskim pravom, "hrvatska akademička mladež", iza koje je stajao otac domovine Ante Starčević, smatrala je da nisu samo Bosna i Hercegovina: "nego i sva Arbanaška, i sva Rašija, i sva gornja Mizija ili današnja Srbija, hrvatske zemlje!" Jedan od sledbenika tog "specifičnog Hrvatstva" napisao je "da je hrvatski kralj pozvan postaviti krst na crkvu sv. Sofije u Carigradu."

Poznati hrvatski književnik i publicista Đuro Deželić, sledbenik Starčevićeve Stranke prava, objavio je 1879. godine knjigu Hrvatska narodnost iliti duša hrvatskog naroda, u kojoj je napisao da su Hrvatima naseljene i da su "stoga hrvatske pokrajine: sva sadašnja Dalmacija s Bokom kotorskom, vilaet Bosna tj. Bosna s Turskom Hrvatskom, i novopazarskim pašalukom (Rascija), današnja Hercegovina, koja se je sve do izvora Neretve još g. 1789, kadno je Engel pisao svoju povjestnicu, zvala turska Dalmacija, napokon i Crna gora sa sjevernom Arbanaskom".

Da bi ostvario težnje koje su se ticale Bosne i Hercegovine, Sabor Hrvatske je 23. avgusta 1878, u adresi upućenoj Francu Josifu, izrazio nadu da će uređenje Bosne biti izvedeno tako da bi se "vremenom mogao pripojiti na ustroj kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije". Težnje za Bosnom i Hercegovinom bile su tolike da je biskup Štrosmajer sa ogorčenjem pisao Račkom 24. marta 1878. godine: "Naši ljudi zagledali se u Bosnu i Hercegovinu ko štrk u jaje, a pustili s pameti, da je sva nutarnja naša logika prot tomu. Kako će nas onaj oslobađati koji bi nas u kapi vode utopio, koji uvijek i uvijek samo o tomu radi, da nas zametne, da vječiti anatema anemije na nas baci!"

Nepunih dvadeset godina ranije, dok se nije razočarao u Austriju i njenu politiku prema Hrvatima, Štrosmajer je, u svojim poverljivim memorandumima upućenim ministru predsedniku grofu Rehbergu, nastojao da zainteresuje najodgovornije političke činioce u Beču da se više angažuju u rešavanju istočnog pitanja, nagoveštavajući im da će im Bosna i Hercegovina, uz pomoć Hrvata i Vojne krajine "pasti u ruke kao zreli plod". Nudeći Bosnu i Hercegovinu Austriji, biskup je želeo te oblasti da otrgne od Turske, ali i da ih u okvirima Monarhije što više približi, a, ako je moguće, u pogodnom trenutku, i pripoji Hrvatskoj. On je smatrao da je Bosna Hrvatska, pa je stoga 1879. godine i napisao banjalučkom biskupu Marijanu Markoviću: "Što je Bosne, to je i Hrvatske, a što je Hrvatske, to je ujedno i Bosne."
Velikohrvatska nastojanja došla su do izražaja i u programu Stranke prava, koji je sastavljen početkom novembra 1893. godine. U prvoj tački tog programa rečeno je: "Hrvatsko državno i prirodno pravo imade se oživotvoriti: uzpostavom cjelokupnosti kraljevine Hrvatske sjedinjenjem Hrvatske, Slavonije, Dalmacije, Rieke, Međumurja, Bosne, Hercegovine, Istre, Kranjske, Koruške i Štajerske u okviru Habsburške monarhije." (Kurziv - V. K.)


Veliki planovi

Kad se kaže "uzpostavom cjelokupnosti kraljevine Hrvatske" i sjediniti je s pomenutim oblastima, to pretpostavlja činjenicu da su te oblasti nekada bile zajedno. Međutim, u želji da stvore veliku Hrvatsku, pravaši su ne samo u ovom programu većinu u mnogim drugim slučajevima falsifikovali istorijske činjenice. Po teritorijalnim zahtevima Hrvata mogu se razlikovati tri kategorije zemalja. U prvu spadaju zemlje koje čine "realni opseg", a to su ondašnja Hrvatska i Slavonija sa gradom Rijekom i okolinom. U drugoj su zemlje na koje je polagano tzv. virtualno pravo, a to su: Međumurje, Dalmacija, Kvarnerska ostrva, deo Istre i severozapadni delovi Bosne. U trećoj kategoriji su zemlje koje su velikohrvatski krugovi želeli da vide u sastavu Hrvatske na temelju "hrvatskog državnog i prirodnog prava". U takve su pravaši u programu iz 1893. godine uvrstili Štajersku, Korušku, Kranjsku i čitavu Bosnu i Hercegovinu, premda one nikada nisu bile u sastavu Hrvatske. U svakom slučaju, plan o izgradnji velike Hrvatske, koja bi nastajala u fazama, potpuno je uobličen u drugoj polovini 19. veka. U potonjim decenijama samo su razrađivane i dograđivane strategije i taktike kojima bi mogli biti ostvareni željeni ciljevi.

Za svaku svoju geomaniju, na primer za Bosnom i Hercegovinom, za Vojvodinom, za delovima Slovenije, za Crnom Gorom, Hrvati su imali mnoga opravdanja: istorijska, prirodna, etnička, geografska, ekonomska, geopolitička i druga. U tom pogledu razradili su čitav dobro razvijen i uhodan sistem. Svaki tuđi zahtev ili pretenziju na teritorije na koje su bacili oko, Hrvati su žestoko napadali i osuđivali. Između ostalog, baš u vezi sa geomanijom, od sredine 19. veka do naših dana Hrvati su se služili, kao što se i danas služe, demonizacijom Srba. Po njima Srbi su hajdučki i razbojnički narod, vizantijski prepredeni i lukavi. Oni su šumadijski banditi i četnici, Hrvati su kulturni, humani i mirotvorni, njima, po raznim osnovama, pripadaju teritorije koje žele a Srbi hoće da ih se domognu bez osnova, zato što su grabežljivci, što su remetilački činilac, izvor kriza, nemira i rata. Na taj način, zadivljujućom upornošću, dobro razrađenom taktikom, ničim neometani, a često i pomognuti kratkovidom i maloumnom politikom Beograda, uzdigli su svoje velikohrvatske zahteve na stepen opravdanih i legitimnih prava. Kad su to postigli, nisu krili da su spremni svoje nacionalne i državne zahteve da ostvare po svaku cenu, pa i najbrutalnijom silom.

Za takvo ponašanje Hrvata Srbi nisu našli adekvatne odgovore. Zaneti idejom jugoslovenstva, iskreni i lakoverni pobornici bratstva i jedinstva, oni su u svemu kasnili, istinu otkrivali sa zaprepašćenjem i detinjastom zbunjenošću pitali se zašto ih Hrvati mrze i iz kojih razloga im nanose zla.

List bosansko-hercegovačkih Hrvata, Hrvatski dnevnik, koji je zastupao čisto rasni pristup u rešavanju teritorijalnih pitanja, objavio je seriju članaka o pripadnosti Bosne i Hercegovine. Ta serija je 1907. godine štampana u Sarajevu u posebnoj knjižici pod naslovom Hrvatska Bosna (Mi i "oni tamo"). Na prvim stranicama te franko-furtimaški zatrovane knjižice kaže se: "Cijelim nizom uvjeta geografske, etnografske i historičke situacije Bosne jasno je obilježen politički položaj njen prema monarhiji, a još jasnije političko znamenovanje Hrvatstva u Bosni. Ono predstavlja kulturnu vezu između Evrope i istoka, vezu između monarhije i Bosne, koja je za najtežih historičkih katastrofa možda popustila, ali se nikad nije prekinula. Ono predstavlja etničku vezu između onog teritorija, na kom je hrvatsko pleme zasnovalo svoju prvu i ako još malenu državu sa današnjom Hrvatskom; ono predstavlja vezu, koja u vidu državnopravnom daje našemu kralju pravo, da se u Bosni osjeća vladarom, a ne mandatarom, jednom riječi: samo Hrvatstvo, bilo ono Krstove ili Islamske vjere, predstavlja onaj elemenat, koji je zvan, da zajazi onaj jaz, što postoji između Evrope i Balkana.

Taj osjećaj u svakome od nas tinja i živi, on nam jasno ustanovljuje našu zadaću u tijeku historičkog i kulturnog razvitka: zbližiti prije svega Bosnu Hrvatskoj, utrti onaj put do monarhije i u srce Evrope, koji kud god iz Bosne kreneš, vodi samo preko Hrvatske. Hrvatstvo će time iznova uskrsnuti, jer tvrđa veza no čelična je veza krvi!

Da ćemo u tome naići na borbe, to svak zna: eto nas odavna u večnoj borbi protiv onih elemenata, koji gravitiraju s onu stranu opisanog fatalnog jaza, koje nekakva neodoljiva centrifugalna sila goni iz državne zajednice sa monarhijom, koji su jučer sretali vlast pod krinkom lojalnosti, a danas pletu niti, te ih bacaju preko Drine, koji nas Hrvate zovu braćom, da nam u bratskom zagrljaju otmu historička naša prava i našu narodnost, ne bi li je s čarom prodali - na Terazijama!

Jaz Srba i Hrvata

Ali još stojimo mi s ovu stranu razmeđa, a oni tamo ostati će s onu!" (Sav kurziv V. K.)

Ovakvim duhom su bili prožeti velikohrvatski krugovi, a kakvi bi odnosi vladali u toj fantazmagoričnoj vekovima željenoj velikoj državi, odgovor nalazimo u listu Hrvatstvo. U prvom broju tih novina, koje su se pojavile u Zagrebu 2. maja 1904. godine, u uvodnom članku, naslovljenom sa Naš program, između ostalog stoji: "Borit ćemo se za samosvojnost crkve rimokatoličke, za njezina prava i institucije proti svakomu napadaju, došao on s koje mu drago strane. Naša će biti zadaća, da se sve u svim granicama javnoga društvenoga života obnovi i preporodi u Isusu Kristu (...) Nastojat ćemo, da ustavnim putem polučimo što veće organičko proširenje hrvatskoga državnoga prava (...) U hrvatskim zemljama priznajemo samo jedan politički narod: hrvatski, samo jednu državnu zastavu: hrvatsku, samo jedan službeni jezik: hrvatski." Žestoko se okomljujući na Hrvate koji su bili spremni na saradnju i slogu sa Srbima, Hrvatstvo je pisalo: "Tuj Krist, a tamo Antikrist. Tuj pod hrvatskom zastavom čisto i slavno hrvatstvo, a tamo haos bezglavnih načela i zbrka raznih zastava. Tuj ponos, baštinjen od starih Hrvata, koji nisu dopuštali, ni da im se pedalj zemlje otme bez krvi, a tamo ljudi, koji darivaju hrvatske, hrvatskom krvlju orošene zemlje, kao kakove stare krpe, sve u hatar tobožnje sloge onima, koji ni čuti neće o slozi sa svojim bratom, osim ako si dade odsjeći desnu ruku. Lijepa li bratstva!

Jaz između Srba i Hrvata da će radi nas postati veći! I to nam dovikujete.

A tko je taj jaz dosele premostio? Zar vi? Kada i gdje? Imali ste dosta vremena! Pa gdje je sloga? Onakovu slogu, kakovu neki Srbi hoće s vami uglaviti, takovu može postići svaki vol sa svojim mesarom. Treba samo da mu glavu dade pod sjekiru. Takove sloge naprosto ne trebamo, jer bismo prestali biti ono, što jesmo i što hoćemo da budemo - Hrvati (...) Što se pako tiče njihovih (srpskih - V. K.) političkih usurpacija, mi se tako dugo s njima ne možemo složiti, dok hrvatskim zemljama ne priznadu ono, što nas i po nagodbi (od 1868. godine - V. K.) ide: jednu zastavu hrvatsku, jedan jezik hrvatski, rečju jedan politički narod hrvatski."

Pored stalnih pretenzija na Bosnu i Hercegovinu, koje su bile kamen spoticanja među Hrvatima i Srbima, i Srem je postao jabuka razdora posle Revolucije 1848/49, a posebno posle 1860. godine. Ne obazirući se na to što je stanovništvo Srema u nacionalnom i verskom pogledu bilo pretežno srpsko i pravoslavno, Hrvati su na tu oblast isticali svoje istorijsko pravo želeći i nju da ugrade u veliku i etnički čistu a verski - katolički jedinstvenu hrvatsku državu, koja je već u to vreme, kao i mnogo kasnije, svoje jasne obrise dobijala na geografskim kartama. U sporu oko pripadnosti Srema sukobila su se dva principa, dva prava. Srbi su isticali savremenije - prirodno i etničko pravo, dokazujući da je Srem njihov. Hrvati su tome suprotstavljali vremenu manje shodno, u feudalnom društvu nastalo - istorijsko pravo. Koliko su ta dva prava međusobno bila suprotstavljena - toliko su i odnosi Srba i Hrvata, kad je reč o Sremu, u prošlosti bili i do danas ostali sporni i teško rešivi.

Da je velika Hrvatska, sa čitavom Bosnom i Hercegovinom, do Drine, državnotvorni ideal i misao vodilja Hrvata dokaz je i to što se ovih dana, sa predikaonice crkve Ranjenoga Isusa, usred Zagreba, oglasio i jedan sveštenik. U svojoj propovedi on je tražio da Hrvatska bude "ljepša, bolja, veća i sretnija", da toj Hrvatskoj središte bude Banja Luka, kako je to želeo poglavnik Ante Pavelić. Propovednik, dominikanac Vjekoslav Lasić, izrazio je nadu da će se poglavnikova želja ostvariti, utoliko pre što je "ovaj sadašnji oblik Hrvatske malo čudan"

Do Drine i preko Drine

Velikohrvatske težnje nisu bile prigušene ni kad je stvorena Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca. U novim, u mnogočemu izmenjenim okolnostima, velikohrvatstvo je ne samo u potaji već i javno ispoljavano. Tako je, primera radi, Stjepan Radić, predsednik Hrvatske republikanske seljačke stranke u izjavi datoj londonskom listu Dally Nenjs, objavljenoj 22. jula 1922, sa jasnom tendencijom izneo neistinite podatke da su u oblastima Bačke, Baranje i Banata, za koje je rekao da ih "nerazumno i nelogično nazivaju Vojvodinom", "Srbi prema Hrvatima u posve neznatnoj manjini" (!), da se tim oblastima ne sme upravljati kao čisto srpskim zemljama, "već se u njima mora sprovesti plebiscit (pod nadzorom Lige naroda), s jednim pitanjem: "Srbija - Beograd ili Hrvatska - Zagreb."

Godinu dana kasnije Radić je iz Londona, u pismu koje je poslao 23. septembra 1923. godine Predsedništvu Hrvatske republikanske seljačke stranke, zahtevao da se izradi "Zemljovid Hrvatska i Hrvati" i u njemu da budu ucrtane, pored Hrvatske, Slavonije, Dalmacije, Međumurja, Prekomurja "s Krkom i Kastvom" i sve bivše zemlje Austro-Ugarske (Bosna i Hercegovina, Bačka, Banat i Baranja), pa čak i Crna Gora i Makedonija. Dajući uputstva kako da se izradi taj "zemljovid", koji bi bio namenjen i inostranstvu, jer je morao biti propraćen tumačenjima na francuskom ili engleskom jeziku, Radić je naglasio: "Na području od Subotice do Jadrana treba sve kotare s više od 50% Hrvata (u Bosni se muslimanski i katolički Hrvati računaju naravski zajedno) modrim potezima, a pravoslavni crvenim" označiti.

Naslednik S. Radića, Vlatko Maček, dosledno je nastavio da vodi velikohrvatsku politiku svog prethodnika. NJemu je bio cilj da od svih "prečanskih krajeva (bivših jugoslovenskih zemalja Austro-Ugarske) obrazuje državu pod vođstvom Hrvata i eventualno je poveže sa Srbijom u "asocijaciji interesa". Poput Radića, i on se zalagao za neku vrstu plebiscita, sve sa namerom da se Jugoslavija podeli na dva dela, do Drine i preko Drine. Po jednoj njegovoj izjavi iz 1936. godine svaka pokrajina: "Vojvodina, Bosna i Hercegovina, Crna Gora, Makedonija, pa i Dalmacija, mogle bi da se opredele kako one hoće, odnosno, kako odluče poslanici dotičnih pokrajina, koji bi bili izabrani na izborima za konstituantu. Drugim rečima: ako Vojvodina hoće sa Srbijom - dobro, ako hoće poseban položaj u Srbiji, dobro je i to. A ako hoće izvan nje, dobro je, ako hoće sa Hrvatskom zajedno ili posebno opet dobro (...)" O Mačekovim teritorijalnim zahtevima ostavio je zabelešku Jovan Jovanović Pižon, šef Zemljoradničke stranke, kojem se poverio knez Pavle Karađorđević. U jednom susretu između kneza i Mačeka, do kojeg je došlo pre sporazuma Cvetković - Maček, na pitanje kneza "Šta je za Vas Hrvatska?", Maček je odgovorio: "To su Primorska i Savska banovina". Pri drugom susretu Maček je tražio Dubrovnik, a potom i Vrbasku banovinu, sa 90 posto srpskog stanovništva. U trećem razgovoru apetiti su porasli, pa je Maček zahtevao Srem, do Iloka, Brčko sa okolinom, Bijeljinu, Travnik, Fojnicu i Hercegovinu.

Stalno nastojanje da se Hrvatska rasprostre na što širem geografskom prostoru došlo je do izražaja i u vreme već uspostavljene Nezavisne Države Hrvatske. Nezdovoljni i njenim obimom, ustaše su, posredstvom doglavnika Slavka Kvaternika, pokušale da je uvećaju. U brzojavu od 4. maja 1941. nemački poslanik Zigfrid Kaše preneo je svom Ministarstvu inostranih poslova želju Kvaternika da se "hrvatske" teritorije prošire do albanske granice, uključujući gradove: Priboj, Prijepolje i Pljevlja. Kaše je podržao ovaj zahtev s obrazloženjem da su tu "već stacionirane hrvatske trupe". Međutim, Italija se tome suprotstavila. Grof Ćano nazvao je ovaj zahtev S. Kvaternika "hrvatskim imprijalizmom". U svom Dnevniku zapisao je 30. juna 1941. godine: "Sad bi Pavelić hteo Novopazarski Sandžak. Besmisleni, neopravdani zahtjev. Spremio sam, od Dučea potpisano pismo, kojim odbijamo ove pretenzije.

Pomoć Brozovih političara

Jedan od ključnih ljudi u garnituri Brozovih političara iz Hrvatske, Ivan Stevo Krajačić je, prema piscu knjige o delovanju nemačke tajne službe BND (Bundesnachrichtendienst) Eriha Šmita Enboma, u vreme pune Titove snage i neograničene vlasti, sastavio plan o stvaranju "suverene Hrvatske sa Bosnom i Hercegovinom", u granicama nekadašnje Nezavisne Države Hrvatske iz 1941. godine. To je još jedan od mnogih nepobitnih dokaza da postoji doslednost u velikohrvatskim težnjama, posebno onim koje se tiču pretenzija na Bosnu i Hercegovinu. Politički sistemi, državnopravni okviri, oblici državnog i društvenog uređenja i ljudi su se menjali, ali je hrvatska politika bila i ostala dosledna kada je reč o pretenzijama da se granice Hrvatske postave na Drini.

Među mnogobrojnim pitanjima koja su opterećivala, koja opterećuju i koja će opterećivati i remetiti odnose između Hrvata i Srba je geopolitički položaj Hrvatske. Po opštoj oceni svih hrvatskih političara i geopolitičara, kako ranijeg, tako i sadašnjeg vremena, geopolitički položaj Hrvatske je takav da liči, kako je napisao poznati hrvatski istoričar Vjekoslav Klaić, na "dobro raskrečenu kobasicu". Izgled Hrvatske neki porede sa bananom, ili mladim mesecom. Takva Hrvatska, po opštem uverenju svih politički mislećih Hrvata, uopšte nema uslova za opstanak i napredak. Antun Radić je objasnio da bi "ujedinjena Dalmacija sa Hrvatskom sličila na korice kruha, a ona sredina što biste ju izrezali, to ste iz hrvatskoga kruha izrezali Bosnu i Hercegovinu (...) a hoćemo li se najesti, treba nam i sredine, treba nam Herceg-Bosne". Za Antunovog brata Stejapana Bosna je "kao utroba ostaloj Hrvatskoj. A izvadi čoveku utrobu i onda mu reci neka živi". Po viđenju Frana Supila: "Hrvatska bez Bosne bila bi uvijek igračka u rukama onoga koji bi vladao u današnjim okupiranim pokrajinama", tj. u Bosni i Hercegovini. Da bi dobili trajnu privrednu i finansijsku samostalnost, hrvatski političari procenili su da moraju posegnuti za novim teritorijama. Hrvatski dnevnik iz 1940. godine o tome je napisao: "Hrvatska u svojem sadašnjem opsegu ne može trajno opstati, jer su joj potrebni još neki krajevi za vlastitu gospodarsku izgradnju."

Kad imamo u vidu samo ovo što je saopšteno ukratko, u esencijalnom obliku, premda bi o tome mogle biti napisane obimne studije, i manje upućeni čitalac, koji nije imao prilike da se upozna sa velikohrvatskim ambicijama prethodnih generacija, lako će zaključiti gde su izvori i inspiracije današnjih hrvatskih političara, koji Hrvatsku žele da brane na Drini, poput akademika Dalibora Brozovića, koji se pozivaju na hrvatsko državno i povijesno pravo, kako to čini dr Franjo Tuđman, pa svojataju Boku Kotorsku, posežu za Bačkom, a u isto vrme žele da sačuvaju i avnojevske administrativne
međurepubličke granice
Najpoznatiji i najuvaženiji hrvatski geopolitičar dr Ivan Pilar, poznat pod pseudonimom Sudland, dr Juričić i Florian Lichttrager zapisao je da "sa geopolitičkoga gledišta trojednica bez Bosne i Hercegovine nema nikakvog izgleda da se narodnopolitički kao ni gospodarsko-politički održi. Po oceni Pilara: "Hrvatska i Slavonija, odijeljene od Bosne i Dalmacije, svojih prirodnih sastavnih dijelova, jest uobće torzo nesposoban za život." Dr Ivan Pilar, pisac knjige Južnoslovensko pitanje, koja je u razmaku od nekoliko decenija doživela četiri izdanja, dva na hrvatskom i dva na nemačkom, u brošuri Svjetski rat i Hrvati. Pokus orijentacije hrvatskoga naroda još prije svršetka rata, objavljenoj 1915. i 1917, otvoreno i jasno stavio je čitavoj javnosti na znanje šta je i šta mora biti strateški cilj Hrvata. U toj brošuri dr Pilar, tj. dr Juričić, napisao je: "Kraljevina Hrvatska, Slavonija i Dalmacija sa svojim dugačkim uskim teritorijem vrlo male dubine, koja se proteže u dva smjera (Dalmacija mestimice samo nekoliko kilometara) same za sebe u opće nisu sposobne, da budu poprište ikakve državne i političke tvorbe, te u tom obliku kao narodno-političko tijelo u obće ne imaju nikakve budućnosti. Ovo spoznanje bilo je po našem uvjerenju uzrokom onom grčevitom traženju jednog šireg okvira za naš narodni razvoj prije godine 1878, bilo je zadnjim uzrokom oblikovanja Ilirstva i Jugoslovenstva. Trojedna kraljevina dobiva svoje elementarne uvjete života tek onda, kad joj se priključe Bosna i Hercegovina. Hrvatski narod na samom teritoriju Trojedne Kraljevine ima vrlo malo nade, da se održi, i Bosna i Hercegovina prikazuju se kao jedan bitni uvjet za narodno održanje i politički razvoj hrvatskoga naroda. Ograničen na samu Trojednicu, hrvatski narod može samo životariti, živjeti može samo onda, ako ima i Bosnu i Hercegovinu." Po oceni dr Pilara, Hrvatska, Slavonija i Dalmacija čine ljusku, a Bosna i Hercegovina jezgro Hrvatske.

Držeći se ove ocene o jezgru i ljusci, Leksikografski zavod FNRJ iz Zagreba, pod rukovodstvom Miroslava Krleže, u četvrtoj knjizi Enciklopedije Jugoslavije, koja se pojavila 1960. godine, u odrednici Hrvatska, izradio je geografsku kartu te republike i pri tome joj je pridružio čitavu Bosnu i Hercegovinu, sve do Drine, ne izostavljajući nijedan delić zemlje na levoj obali te reke. (Vidi kartu u prilogu). Kada je isti taj Zavod, u sedmoj knjizi Enciklopedije Jugoslavije objavljenoj 1968, u odrdnici Srbija, priložio i geografsku kartu te republike, nije se poslužio istim metodom. Srbiju je zaustavio na Drini, jedva prelazeći na njeno levo priobalje. Samo naivni i stupidni, ili, možda, korumpirani i politički ljigavi srpski članovi redakcije Enciklopedije Jugoslavije mogli su progutati ovu bezočnu hrvatsku geomaniju prema Bosni i Hercegovini.

Bosna u Hrvatskoj

To što je uradio Leksikografski zavod tokom šezdesetih godina našeg veka nije ništa novo i neuobičajeno kada je reč o apetitima Hrvata prema Bosni i Hercegovini. U tom pogledu imaju oni više nego stoletnu tradiciju. Još 1862. godine Josip Partaš je, prema nacrtu Franje Kružića, priredio geografsku kartu koja nosi naziv "Historički zemljovid celokupne Kraljevine Hrvatske sa označenjem granicah sada obstojećih pokrajinah i navedenjem znamenitijih starijih i novijih mestah". Ova karta štampana je u poznatoj zagrebačkoj štampariji Dragutina Albrehta. NJome su zahvaćene, kao zemlje Kraljevine Hrvatske, Bosna i Hercegovina, Crna Gora, jugozapadni delovi Srbije i jugoistočne oblasti Slovenije. (Vidi kartu u prilogu).

U skladu sa velikohrvatskim težnjama da istočna granica Hrvatske treba da bude postavljena na Drini je i etnografska karta Nikole Zvonimira Bjelovučića. U knjižici Etnografske granice Hrvata i Slovenaca, koja je objavljena u Dubrovniku 1934, priložna je karta "Etnografske granice Hrvata u Kraljevini Jugoslaviji i okolnim zemljama", koju je sastavio Bjelovučić 1933. godine. Sa ne malim teritorijalnim proširenjem, ta karta neodoljivo podseća na Pavelićevu NDH. U sastav Hrvatske ucrtane su u celini Bosna i Hercegovina, Boka Kotorska do ispod Bara, predeli zapadne Bačke, oblast Baje u ondašnjoj i sadašnjoj Mađarskoj, delovi Mađarske jugoistočno od Pečuja, dugačak pojas uz levu obalu Drave, od Svetog Martina na istoku do Donje Lendave na zapadu, i čitav Srem. Namerno nacrtana u globalu, neprecizno, Bjelovučićeva karta više je izraz velikohrvatskih teritorijalnih težnji nego odraz stvarnih etničkih odnosa. NJome su obuhvaćene sve zemlje koje su po hrvatskom državnom i istorijskom pravu pripadale Hrvatskoj. Etnički odnosi poslužili su Bjelovučiću da na zamagljen način javno iskaže velikohrvatske državne i političke ciljeve.

Želja je Boka Kotorska

Kad imamo u vidu samo ovo što je saopšteno ukratko, u esencijalnom obliku, premda bi o tome mogle biti napisane obimne studije, i manje upućeni čitalac, koji nije imao prilike da se upozna sa velikohrvatskim ambicijama prethodnih generacija, lako će zaključiti gde su izvori i inspiracije današnjih hrvatskih političara, koji Hrvatsku žele da brane na Drini, poput akademika Dalibora Brozovića, koji se pozivaju na hrvatsko državno i povijesno pravo, kako to čini dr Franjo Tuđman, pa svojataju Boku Kotorsku, posežu za Bačkom, a u isto vrme žele da sačuvaju i avnojevske administrativne međurepubličke granice.

U programu nekadašnjih pravaša i franko-furtimaša, tih preteča Pavelićevih ustaša, koji su se zalagali za to da u velikoj hrvatskoj državi bude samo jedna zastava - hrvatska, krije se i odgovor na ključno pitanje današnjih odnosa između Hrvata i Srba a kriju se i uzroci zbog kojih je među njima došlo do rata.
Ideje dr Ivana Pilara prožele su čitavu hrvatsku politiku. One čine osnov nacionalne misli i geostrateških ciljeva hrvatskog naroda. Stoga nije slučajno što je savremeni pisac knjige Politička sudbina Hrvatske. Geopolitičke i geostrateške karakteristike Hrvatske (Zagreb 1995) Petar Vučić, bez ustezanja, javno i otvoreno napisao da je NDH, posle kapitulacije Italije, septembra 1943, i poništavanja rimskih ugovora, teritorijalno bila sasvim uobličena, da je Hrvatska po veličini, obliku i smeštaju, po svim geopolitičkim i geostrateškim oznakama, ostvarila svoj geopolitički i geostrateški ideal. Problem je bio samo u tome što je u toj idealnoj Hrvatskoj bilo "previše nehrvatskog stanovništva". U vezi sa ovom konstatacijom pomenuti autor Petar Vučić, o hrvatskoj ustaškoj državi uobličenoj septembra 1943, naglasio je: "Iako je umnogome ostala samo neostvareni ideal, ona je svejedno ostala trajnim svjedokom visokog državotvornog htijenja i morala ustaškog revolucionarnog pokreta, koji je takvim državotvornim nacrtom (iako nepotpuno ostvarenim) postao istinski baštinik hrvatskog povijesnog državnotvornog ideala i misli." (Vidi kartu u prilogu). U ovaj način razmišljanja savršeno se uklapa poznata izajva dr Franje Tuđmana da je Nezavisna Država Hrvatska stvarno bila izraz "povijesne i tisućljetne težnje hrvatskog naroda za samostalnom državom". Naivne i neupućene, ova izjava je iznenadila i uznemirila, premda je ona u potpunom skladu sa stoletnim težnjama i tokovima hrvatske politike.


Ista muka i danas

Da je velika Hrvatska, sa čitavom Bosnom i Hercegovinom, do Drine, državnotvorni ideal i misao vodilja Hrvata dokaz je i to što se ovih dana, sa predikaonice crkve Ranjenoga Isusa, usred Zagreba, oglasio i jedan sveštenik. U svojoj propovedi on je tražio da Hrvatska bude "ljepša, bolja, veća i sretnija", da toj Hrvatskoj središte bude Banja Luka, kako je to želeo poglavnik Ante Pavelić. Propovednik, dominikanac Vjekoslav Lasić, izrazio je nadu da će se poglavnikova želja ostvariti, utoliko pre što je "ovaj sadašnji oblik Hrvatske malo čudan".

Petar Vučić i dominikanac Lasić nisu usamljenici i zanešenjaci. Oni govore ono što se i kako se u Hrvatskoj razmišljalo i kako se razmišlja o budućnosti države. NJima se pridružio i izvesni Radomir Milišić. U knjizi Stvaranje Hrvatske. Analiza nacionalne strategije (Zagreb, 1995) taj autor je napisao: "Kako je sudbina Bosne i Hercegovine, odnosno sudbina Hrvata u toj državi neodvojiva od Hrvatske, tj. Hrvatska i Hrvati moraju napraviti sve da se ona od Hrvatske što manje odvoji, (jer Hrvati su tamo suveren narod, a to svoje pravo mogu odbraniti samo uz pomoć Republike Hrvatske) to će Hrvatska morati stalno imati i oko i uho na tom za nju tako vitalnom prostoru. Prostori koje su Hrvati u Bosni i Hercegovini organizovali i obranili i fizički su osnova hrvatskog suvereniteta u toj državi, kao i dokaz da se bez Hrvata Bosna ne može stvarati."

Ilustracije radi naveo sam samo neke primere velikohrvatskih teritorijalnih pretenzija postavljenih na temelju hrvatskog državnog i istorijskog prava. Međutim, svi nastavljači politike Eugena Kvaternika i Ante Starčevića, a u Hrvatskoj su oni danas na vlasti, koji su svoje programe zasnivali, kako je napisao I. I. Tkalac, "na starim hartijama i na 'virtualnim' teritorijalnim tražbinama", pokazivali su prevelike teritorijalne apetite. Ne treba ni trošiti reči da bi se dokazalo da su ustaše Ante Pavelića čitavu svoju politiku zasnivali na hrvatskom državnom i istorijskom pravu. Lice i naličje te politike, zasnivane na državnom i istorijskom pravu, iskazalo se u ratnim godinama od 1941. do 1945. na najkrvoločniji način, pred čitavom svetskom javnošću. Iako je čitav svet tim krvološvom bio iznenađen, preneražen i zgrožen, ono je usledilo kao logičan ishod jedne vekovne nakaradne i u svojoj osnovi bolesne politike, koja i nije mogla da učini drugo nego da stvori patološku mržnju prema Srbima i da dovde do jednog od najstrašnijih genocida koji je svet upamtio.

Upornim zahtevima da Bosna i Hercegovina budu sastavni deo Hrvatske, "kako ona ne bi životarila već živjela", Hrvati su, po oceni Stjepana Radića, "naučili tako misliti da slobodne i ujedinjene Hrvatske nema bez Bosne i Hercegovine". Ako su Hrvati tako mislili dok su se nalazili u okvirima Austro-Ugarske i Jugoslavije, a ovom iskazu Radića treba verovati, onda je sigurno da je danas takva misao još raširenija. Stvaranjem etnički čiste Hrvatske, Hrvati su se primakli bliže ostvarenju svojih geostrateških ciljeva koji se tiču Bosne i Hercegovine. Bez Srba u Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji, bez tog unutrašnjeg remetilačkog činioca, kako su ih nazivali, oni će sa više snage, a manje smetnji i prepreka, i sa zantno povoljnijim geopolitičkim položajem, kidisati na Bosnu i Hercegovinu i na Srbe i muslimane. Ako Srbi to budu dočekali nespremni, ako ponovo budu dozvolili da ih neko zavede i obmane nekim novim ilirizmom, jugoslavizmom, bratstvom i jedinstvom, ili zajedništvom, svoju naivnost, kratkovidost, površnost, neukost i plitkoumnost platiće skupo i nikad više neće se moći oporaviti, jer odnos snaga bitno će se izmeniti u korist Hrvata. Uz to, sasvim je sigurno da i Srbija, kao država, poput Hrvatske, mora "imati i oko i uho" na području Bosne i Hercegovine, na tom za nju tako vitalnom području. Ako se ona bude preganjala sa tamošnjim Srbima iz raznoraznih razloga (ideoloških, partijsko-političkih i personalnih), a ne bude vodila računa o globalnim državnim interesima, sigurno je da će izgubiti bitku sa Hrvatima, jer takođe je sigurno, Hrvati se neće smiriti dogod ne dopru do Drine i dogod se ne podboče pod Beograd i ne domognu se Zemuna.

Izvor:SRPSKO NASLEĐE,ISTORIJSKE SVESKE,BROJ 15, 16, 17RATNO IZDANJE,JUN 1999.
http://www.srpsko-nasledje.co.yu

Bogdan Sužnjević - Donje Selište / Glina

"Kada je uspostavljena Nezavisna Država Hrvatska imao sam 32 godine života. Moje selo Donje Selište naslanja na samo mjesto Glinu na Baniji. Imalo je 150 domaćinstava, od kojih 14 hrvatskih, a ostalo su bila srpska. Istjeran sam iz službe 10. juna 1941. godine, kao i svi drugi moji sunarodnjaci. Došao sam u svoje selo, gdje sam namjeravao živjeti kao i svi drugi. Međutim, ustaše su već u maju pohvatale nekoliko naših seljaka i poubijali. Ulazili su u sela, pljačkali, zastrašivali i prisiljavali da svi pređemo na rimokatoličku vjeru. Muškarci su se sklanjali koliko su mogli i uspjeli, žene i djeca su ostajali kod kuće. Sve je to tako bilo do 29. jula 1941. godine.

U noći 28/29. jula opkolile su ustaše naša srpska sela: Donje Selište, Gornje Selište, Šibine i Balinac. Ustaše iz Gline i susjednih hrvatskih sela kojima je rukovodio Nikica, njegov brat Mate i Stipe otac Vidaković, Žinić mesar iz Gline, Josip Deželić, krojač iz Gline i drugi iz sela Prekope, Kihalca, Šatornje i drugih.

Oko četiri sata ujutro hvatali su muškarce i žene, lovili su ih isto onako, kako se lovi i goni divlja zvjerad, kada se na nju priredi hajka. Tada su uhvatili u Donjem Selištu: Milu Baltića, Nenada Haltića, Todora Miljuša, Stojana Čučkovića, Lazu Čučkovića, njegovog brata Milu, Nikolu Čučkovića i njegovog brata Petra.

Iz Balinca: Simu Baltića, Luku Baltića, Jovu Baltića, Luku Matijevića i još jednoga kome se imena ne sjećam. Ustaše su im govorile da ih vode na rad u Njemačku, a odveli su ih na moju njivu zvanu "Graorište", uz potok Glinu. Putem i na njivi ustaše su ih mučile, a Mili Baltiću su odrezali i spolni organ. Svukli su sa njih odijela, pokupili novac koji su sa sobom imali i odnijeli.

Istoga dana pohvatale su ustaše 26 žena i djevojaka u mom selu Donje Selište. Njih su sve od jutarnjih sati pa do četiri sata poslije podne mučile ustaše, tukle, silovale i klale noževima. Prije silovanja i pokolja morale su zlikovcima dati sav novac koga su imale kod svojih kuća.

Ustaša Žinić, mesar iz Gline, uzeo je Kaju Baltić, odgurao je u kukuruze, silovao je, zatim joj odrezao dojke, te prste na rukama i nogama, a istom onda nožem zaklao. Njezina snaha Ružica slušala je njezine jauke i zapomaganja. Moju snahu Ružicu Sužnjević ustaše su zaklale, a zatim je posadile na glavu u jednu jamu i tako je krvavu i mrtvu ostavili. Suprugu Maričića Jove su preklale, a nisu je sasvim zaklale. Misleći daje mrtva, ostavile su je. Poslije odlaska zlikovaca, došao je njezin suprug Jovo, sa preživjelim susjedima, podigao je, odnesao kući i položio na krevet. Ona je ostala na životu, ali joj je bio prerezan glavni živac na vratu, pa joj glava visi i ne može hodati.

Bilo je više slučajeva da su ustaše silovale istodobno majku i maloljetnu kćerku, pa ih onda zaklale. Smijali su se i pljeskali - to ih je veselilo.
Tada, toga 29. jula 1941. godine ustaše su zaklale u mom selu Donje Selište ove žene i djevojčice: Savu Miljuš, Anicu Čučković i njezinu svekrvu (imena se ne sjećam), Petru Dulikrava, Anđeliju Stambolija, suprugu trgovca Sime Ivkovića (imena se ne sjećam), Evicu Stambolija, Stoju Banjeglav i njezinu snahu Ružicu Sužnjević, Ružicu Baltić, Kaju Baltić, Janju Vujičić čiji je sin Mile vidjevši kako mu zlikovci u kukuruzima kraj vlastite kuće muče i kolju majku, znajući da će im i on dospjeti u ruke, objesio se o jedno drvo kraj kuće. Imena svih zaklanih žena na žalost ne mogu se sada sjetiti. Učestvovao sam u iskopavanju leševa ubijenih Srba na mojoj njivi i sahrani njihovih posmrtnih ostataka u naše groblje. Nakon tri nedjelje poslije njihove smrti vidjeli smo dobro tragove nasilja na njima prije smrti. Leševi Mile i Nenada Baltića imali su oko vrata čvrsto stegnute omče od drveta s kojima su ih ustaše ugušile... Vidjelo se da su zločinci Nenadu Baltiću pucali u usta, Mili Baltiću su odrezali spolni organ.

Istoga 29. jula ustaše su uhitile Vasilja Jednaka, njegove sinovce Bogdana i Petra u Donjem Selištu i u Balincu krojača Mrđenovića, njegovog oca i petoricu njegovih rođaka. Njih su odveli u Glinu i poklali u Srpskoj pravoslavnoj crkvi. Istoga dana u selu Šibinama zaklale su ustaše u kući suprugu gostioničara Steve Jandrića i još osam Srba čija imena nisam zapamtio.

Od toga dana 29. jula 1941. Srbi nisu više čekali ustaše, domobrane i oružnike NDH-e kod svojih ognjišta. Bježali su i sklanjali se po šumama i odlazili sposobni u ustaničke partizanske jedinice. I ja sam otišao u partizane. Međutim, već 25. oktobra 1942. napustio sam svoju rodnu Baniju i uz pomoć prijatelja uspio otići u Inđiju kod svoga brata Ljubomira..."

Zaklinjem se svojim vlastoručnim potpisom da sam svjedočio
istinito.

Bogdan Sužnjević s. r.

Mile Pajić / Mracelj - Krstinja Vojnić

Izjavu Mile Pajića zapisao sam 1961. godine. Imao je 36 godina kada su ga ustaše uhvatile u njegovoj kući zajedno s porodicom. Mile mi je ispričao:

"Bilo je to 8. maja 1942. godine, kada je hrvatska vojska, ustaše i domobrani upali u naša sela u okolici Petrove gore, pa i moj zaselak Mracelj. Kupili su sve od reda, ne štedeći ni malu djecu i starce. Kupili su Srbe i ubijali mnoge kod njihovih kuća ili ih odvodili u obližnje šumarke i tamo ubijali. Ubijali su, pljačkali, silovali u Svinici, Brusovači, Gejkovcu, Basarama i drugim srpskim naseljima. Narod je bježao u šume kao izbezumljen.

Mene su ustaše iznenadile 12. maja 1942. u mojoj kući u času kada smo bili spremljeni da pobjegnemo. Uhapsili su mene, moju majku Martu, suprugu Evicu i djecu Dragicu i Ljubicu, naše kćeri. Odveli su nas s drugim pohvatanim u Vojnić i zatvorili u dvorište sreskog načelnika. Tu nas je bilo mnogo. Dovodili su zlikovci sa svih strana srpsku sirotinju, svu izbezumljenu, gladnu, bosu i u onim našim pocjepanim kordunaškim nošnjama. Tu su nas držali tri dana bez hrane i bilo kakvih higijenskih uslova. Četvrti dan izveli su nas iz dvorišta, kao i više njih drugih iz mjesta sabirališta, postrojili nas i poveli pješice prema željezničkoj stanici u Slavsko Polje, udaljenoj 9 kilometara od Vojnića.

U tužnoj koloni, djeca su plakala, majke i bake zapomagale, kukale, starci i starice posrtali, a mi muškarci ugibali se pod kundačenjem i psovkama. S Biljega naša tužna kolona skrenuta je lijevo putem kroz šumu zvanu Radonja prema željezničkoj stanici Slavsko Polje. Nakon samo tridesetak metara ugledali smo strašan prizor. Vidjeli smo u jednom podužem jarku uz sami put više desetaka, moguće i stotina leševa: muškaraca, žena i djece. Vidio sam i dobro zapamtio leš jedne žene stare moguće oko 35 godina, ležala je na leđima na zemlji u lokvi krvi. Bila je nožem zaklana, gola, obje dojke bile su nožem probodene, a na prsima dijelom i na zemlji bio je leš djeteta, dječačića starog oko godinu dana. Vjerojatno njenog sinčića. Ručice djeteta bile su provučene kroz razrezane dojke materine. Molim Vas, malo stanimo. Vidite kakav izgledam kada se svega ovoga zla moram sjećati."
"Šta ste još vidjeli idući u koloni prema stanici?"
"Svašta, šta ne mogu ni pričati. Vidio sam da je među leševima bilo još i napola živih, koji nisu bili potpuno dotučeni ili zaklani, pa su se micali. Mnogi su leševi bili strašno iznakaženi, sa izbodenim očima, polomljenim rukama i nogama, te izbodenih po cijelom tijelu. Našu su imovinu hrvatski vojnici opljačkali i kuće nam zapalili. Onako izmučene i gotovo onesviještene, ugurali su nas u stočne vagone i odvezli u logor - ustaški, u Staru Gradišku. Tamo su odvojili od nas našu djecu, žene, majke i bake.

Svega nakon tri dana, otpremili su nas muškarce u logor u Zemun. Naši najmiliji ostali su u ustaškim kandžama. Već 14. oktobra 1942. godine pušten sam iz logora u Zemunu i s njemačkom propusnicom došao u Beograd. Tako sam ostao živ, jadna mi moja mati."

Arhiv Jugoslavije, fasc. 922.
MilePajić, s.r.

Mirko Trkulja - Vojnić


O hvatanju Srba oko željezničke stanice Vojnić Mirko Trkulja ispričao je:
"29. jula 1941. godine nešto poslije 6 sati ujutro stigao je na Vojnić - kolodvor oružnički narednik Jozo Šimunić, kojeg sam inače od ranije dobro poznavao. S Jozom je bila i jedna ustaška patrola. Nakon pozdrava Jozo mi reče da se spremim i da ću poći s njim u Vojnić. Na moje pitanje: Kuda me to vodiš Jozo? Šimunić je odgovorio da će jedna grupa ljudi iz ovog kraja biti poslana u Liku na izgradnju puta. Spremio sam se za duži boravak van kuće, pozdravio se sa ženom, djecom i rodbinom i pošao s Jozom. Usput su nam ustaše priključile još nekoliko Srba koje su uhvatile kod njihovih kuća i potom smo izašli na Biljeg (Petrova gora) gdje smo zatekli četiri kamiona i ustašku stražu. Prišao sam Jozi Šimuniću i za svaki slučaj još jednom priupitao: "Gospodine naredniče, je li istina da idemo u Liku i koliko dugo ćemo tamo ostati?" Na to je Šimunić odgovorio: "Ta znate vi mene jako dobro, komšije smo, dobri smo prijatelji, ne bih ja vas varao..." Toga dana bilo je sunčano i vruće pa su ustaše i pohvatani ljudi prešli u hladovinu, posjedali na zemlju, a ja, da bi skratio vrijeme i razveselio društvo, počeo sam pričati razne viceve i doskočice.
Dok smo tu sjedili, iznenadno iz šume, izašao je jedan čovjek četrdesetih godina s volovskim kolima u kojima su bila drva za ogrev, a na njima je sjedila njegova maloljetna kćerkica. Jedan od ustaša izašao je pred kola i naredio čovjeku da se priključi našoj grupi. Jedan od volova bio je opasan za djecu, pa je čovjek zamolio ustašu da odveze drva kući, i da će se odmah vratiti, što mu je bilo i dozvoljeno. Nakon toga nepoznati je odvezao drva kući i ubrzo se vratio, ne misleći na ono najgore - na skoru strašnu smrt.

Negdje oko 10 sati stiglo je iz Vrginmosta na Biljeg 6 kamiona. Iz kamiona su izašla 4 ustaška oficira kojima je oružnički narednik Jozo Šimunić podnio raport o akciji na Vojnić - kolodvoru. Iz njihovog razgovora saznao sam da se jedan zvao Cerovski, drugi Kos i treći Džačić. Po držanju tih oficira i po ostalim manirima bilo je vidljivo da su ne samo oni već i ostale ustaše pijani. Ovoj ustaškoj koloni priključila su se i ona 4 kamiona koja su već bila na Biljegu. Tako je 10 kamiona nastavilo put prema Vojniću. U 8 kamiona nalazili su se pohvatani Srbi - seljaci i ustaško obezbjeđenje, a u ostala dva bilo je ustaša iz pratnje te živi kreč i pionirski alat. Posmatrajući sve ovo u meni se počela rađati sumnja.

Put od Biljega do Vojnića bio je kratak. Kad su ulazili u selo Vojišnicu ustaše su iz kamiona otvarale vatru po srpskim seljacima bilo zatečenim na putu, bilo kod njihovih kuća. Tom prilikom ubile su ustaše seljaka Kljukovnicu i pohvatali nekoliko Srba koje su pod batinama kundacima ubacivali u kamione.

Zastali su kod općinske zgrade u Vojniću. Iz nje su izvukli nekoliko zatočenih ljudi i ubacili ih u kamione. Jedan ustaša doveo je sveštenika Milu Peuraču, uhvatio ga za bradu, dao mu gumeno crijevo i, naočigled prisutnih, prisilio ga da ustima izvlači benzin iz bačve i prelijeva u rezervoar kamiona, pri tom su ga tukli, pa onako isprebijanog bacili u kamion među njegove već izbezumljene parohijane.

Tek što je prva ustaška kolona krenula iz Vojnića, sustigla je nekoliko srpskih seljaka na cesti kod Kolarića. Kamioni su zaustavljeni, ljudi pohvatani i ubačeni u kamione. Što je vrijeme prolazilo i što smo se više primicali Krnjaku, bilo mi je sve jasnije da će nas poubijati. Mučile su me misli zbog čega to radi jedna država i njena vojska. Često sam pomišljao i sam sebe nekad uvjeravao da sam u zabludi, jer kako bi to jedna država, ma kakva ona bila, radila iz čista mira i ubijala nevine ljude. Kada su ušle u Krnjak, jedna i druga auto - kolona zaustavile su se pred kućom Mile Maćešića, Babičina, koja se nalazi na izlazu iz Krnjaka prema Karlovcu. Ljude iz kamiona izbacali kao stvari i smjestili ih povezane oko Miline kuće i sjenika. Pretučeni Srbi su morali sjediti na zemlji i držati povezane ruke na koljenima. Tu su pohvatali još nekoliko seljaka. Nastao je vrisak u kući, žene su jaukale i molile razbojnike da ih ne muče. Silovali su dvije ili tri zatečene žene. Bilo je nepodnošljivo. Vidjeli smo kraj svog života. Kamioni s alatom i krečom te nekoliko ustaša s jednim brojem pohvatanih otišli su dalje. Nešto zatim krenuo je i naš kamion. Žene su ostale naričući. Kad smo nakon kratkog vremena skrenuli s ceste prema Ivanović jarku ugledao sam gomilu izbezumljenih ljudi, koji su isprebijani stajali kod praznih kamiona i nešto čekali. U našem kamionu je pod ceradom bila nesnošljiva vrućina. Primorali su nas da ležimo potrbuške, s rukama pod bradom, naslagani jedni na druge. Niko nije smio ni glavu pomoliti - podignuti, ili bilo što progovoriti. Počeo sam ponovno razmišljati o oružničkom naredniku Jozi Šimuniću koji mi je garantovao da idemo na rad u Liku (to je inače značilo u logor smrti Jadovno na Velebitu, op. aut.). A sada vidi šta se s nama događa. U tom momentu iz pravca Ivanović jarka oglasiše se puške. Ustaše koje su nas čuvale, uznemiriše se, i ja u tom trenutku, svatih daje ovo jedina prilika, koju ne smijem propustiti. Mada sam u toku dana primio dosta jakih udaraca, i mada sam bio i psihički i fizički iscrpljen, osjetio sam se snažnim, i u jednom trenutku izletio sam iz kamiona smrti.

Čim sam iskočio iz kamiona, još neki su poskakali, ali većina je bila dobro vezana žicom i nije nikud mogla. Potrčali smo prema prvim zaklonima, ali prije nego smo stigli do njih, ustaše su za nama otvorile vatru. Ubili su ih. Ja sam uspio pobjeći zvijerima u ljudskoj spodobi..."