Nije samo hinduizam. U suštini sve filozofije govore isto, samo su azijatske civilizacije nešto više usmjerene na izučavanje duhovnog svijeta. Do duše i ne znam puno o hinduističkom pogledu na svijet jer si mi njihovi izrszi previše komplikovani za pamćenje pa teško pratim tekstove, ali ono što sam pročitao je u redu.

Pišeš da duša ulazi u tijelo odmah nakon začeća.

Od poznatijih religija samo hrišćanstvo i hinduizam to tako tvrde, i samo se te religije otvoreno protive abortusu od početka trudnoće. Te religije ujedno imaju i najviše duhovnog znanja i najintezivnije kontakte sa Bogom.
 
Što se tiče azijatskih civilizacija nisi u pravu. U Kini ubijaju djecu i to samo tri mjeseca pred rođenje, ukoliko nije sve po zakonu koji su izmislili ljudi (populaciona politika). Tamo nema religija koja će otvoreno da se suprodstavi tome, te mi Kina liči na sve bolesniju naciju...     

"Larošfuko je rekao da se ni Sunce ni smrt ne mogu netremice gledati.”

Otada su astronomi, koristeći bezbrojna lukavstva koja im je stavila na raspolaganje nauka kojom se bave, a svaka nauka mora da se služi lukavstvima - odredili težinu Sunca, izračunali njegovu starost i predskazali njegovo gašenje. Ali nauka je ostala nekako zaplašena i ispunjena strepnjom pred onim drugim suncem, to jest pred smrću.

I danas istinito zvuči ova Mečnikovljeva opaska: »Naš razum, koji je postao tako smeo i tako preduzimljiv, do sada se veoma malo bavio smrću.« On se njome do sada veoma malo bavio zato što čovek čas odustaje od toga da gleda smrti u oči, potiskuje je u drugi plan i zaboravlja da ona postoji (baš kao što zaboravlja da i Sunce postoji), a čas, naprotiv, gleda u nju netremice, opčinjenim pogledom koji se gubi u umnoj ukočenosti i iz koga izviru opsene. On, pre svega, nije video da glavnu tajnu ne predstavlja smrt, nego stav koji sam pred njom zauzima.

Treba, dakle, potpuno promeniti ugao iz koga se smrt posmatra, izokrenuti sve ono što izgleda očigledno, tražiti ključ stalno gde se mislilo da se nalazi brava, zakucati čoveku na vrata pre nego što se zakuca na vrata smrti. Treba otkriti duboke strasti koje vladaju čovekom suočenim sa smrću, razmotriti ono što je ljudsko u mitu o smrti i proučiti samog čoveka kao nesvesnog čuvara te tajne.

O smrti i reinkarnaciji je pisano sa različitih stanovišta; biološko-medicinskog, filozofskog, psihološkog, kulturno-istorijskog, religijskog i mističkog. Ova stanovišta su delom povezana, a delom nezavisna.

Prema jednom shvatanju smrt je kraj u svakom pogledu (nema ničeg posle smrti). Zastupali su ga pojedini mislioci Kine, Indije i Grčke, a u naše vreme to je stav prirodno-naučnog materijalizma.

Druga tri shvatanja odbacuju ideju da je smrt kraj egzistencije, ali različito određuju nastavak. Prema jednom određenju, pojedinac nastavlja neku vrstu netelesne, ali individualne egzistencije u nezemaljskoj ravni (u podzemlju ili nadzemIju, nebesima). U poznoj taoističkoj i jogičkoj (tantričkoj) tradiciji razvija se jedna podvarijanta ovog shvatanja. Taoisti i jogini koji su preobrazili sebe i navodno, postigli jednu ravan nepropadljive telesne egzistencije, ostaju na zemlji, ali u udaljenim predelima ili visokim planinama. Shvatanja reinkanacije takođe ima više varijanti. Latinski termin (re-incarnatio) je ključno ponovno otelovljenje vraćanje u meso, (iste duše, osobe, ili identiteta), bilo da se govori o seljenju duše (grčki, metem-psychosis), ponovnom bivanju (skt. punarbhava) ili ponovnom rađanju (grčki, palingenesia). Varijante se iskazuju u pogledu opsega otelovljenja, njegovog smisla, kao i mogućnosti oslobađanja od ponavljanih reinkrnacija.

Reinkarnacija (u ezoteriskom) tumači se kao proces kojim duša, duh koja je živela u nekom ljudskom telu, posle smrti i prelaznog života, prelazi u telo drugog čoveka koji se tek rodio. Ceo proces se može mnogo puta ponavljati.

Nekad se smatra da se reinkrniranje odvija u krugu Ijudi, nekad u ravni svih živih bića (uključujući demone i polubogove), a nekad uključuje čak i nežive objekte (s tim što se takva shvatanja javljaju u sklopu animističke slike sveta, u kojoj, zapravo, nema neživih objekata).

U budizmu se na drugačiji način shvatala reinkarnacija nego u hinduizmu onda kada je uzimano u obzir da budizam odbacuje postojanje trajne suštine ili identiteta ličnosti. Naime, tvrdilo se da pri ponovnom bivanju (punarbhava) to nije niti ista, niti druga osoba. Ista je samo ulančanost koja vodi ponavljanju. Ono što načelno razlikuje shvatanja reinkarnacije u primitivnim društvima, od shvatanja u razvijenim kulturama starog veka, jeste etička uloga reinkarnacije.

U prvima, reinkarnacija je uobličenje ideje o neuništivom lancu života i otelovljenju predaka u potomcima. Mnoge kulture imale su pojedince koji su tvrdili da su ranije živeli i da o tome imaju neka sećanja. To je pre svega odgovor na etički problem ili pitanje: čime objasniti različite (dobre i zle) Ijudske sudbine i kako uvesti etičko poravnanje koje će prevazilaziti granice jednog života. U hrišćanstvu tu ulogu vrše praroditeljski greh, besmrtnost duše i »neznani putevi Gospodnji«.

Kao svojevrsna reakcija na ideju reinkarnacije razvijaju se u Indiji i Grčkoj učenja o oslobođenju. Ona su pretežno filozofskog karaktera, ali su često data u religijskom kontekstu ili su isprepletana sa religijskim shvatanjima izbavljenja.

U ideji oslobođenja objedinjena su dva cilja: da se ne pribegne prvom shvatanju (smrt kao potpuni kraj), a da se izbegne beskrajno ponavljanje reinkamacija. Stoga je oslobođenje često shvatano kao stapanje sa apsolutom (ekstasis, ili osećanje bezmernog širenja preko granica vlastitog iderititeta).

Po tome se oslobodenje i razlikovalo od religijske ideje spasenja koja je obećavala spas individualnosti, uz otklanjanje uobičajenih ograničenja telesne egzistecije, a zadržavanje prijatnih strana telesnosti. Ponekad se misli da su azijska učenja o oslobođenju (uključujući tu i oslobađanje od reinkarnacije) nastala kao reakcije na teške životne prilike.

Na isti način se tumači hrišćansko učenje o spasu i vera u uskrsnuće, rajsko naselje, nagradu (odnosno kaznu) posle smrti itd. Obično se, pritom, ima u vidu težak život u odnosno težak položaj jevrejske sirotinje i robova u Rimskom carstvu.

Učenje o oslobođenju, reinkarnaciji uče mnogi gnostičari, grčki filozofi Pitagora, Empedokle, Platon...



Ne bi bilo lose da zivot nakon smrti sagledamo iz svih mogucih aspekta. Zato pozivam i drge da se pridruze i daju svoj pogled na ovo. tako mozemo izvuci neke zajednicke stvari vezane za smrt. I time biti blizi razumevanju istog.

Na ovom zanimljivom ruskom sajtu:
http://www.magicworlds.ru/index.php?option=com_content&task=section&id=16&Itemid=82
postoji zanimljiva tema o energetskom tijelu:
http://www.magicworlds.ru/index.php?option=com_content&task=view&id=43&popup=true&Itemid=50
Na dnu strane je kratki video na kojem je prikazan način ispoljavanja energetskog tijela. Poslije videa se pojavi meni sa sličnim temama pa možete vidjeti kako Rusi u svojim specijalnim jedinicama primjenjuju najnovija otkrića.

Steta sto neznam ruski. Video je zanimljiv. Mislim da sam shvatio o cemu se tu radi.

Malo zapostavismo ovu temu



Duša
Taj pojam podrazumijeva onaj dio čovjeka koji je stalan i koji preživljava smrt njegovog fizičkog tijela. Alegorički, taj pojam može da se odnosi na samu suštinu nečega. U religijskom, duhovnom i ezoteričkom žargonu, ta riječ se koristi u svakojakim značenjima koja često čovjeka dovode do konfuzije.

Duša obično podrazumijeva onaj dio čovjeka koji je permanentan u smislu opstanka nakon fizičke smrti i specifično pripada jednoj određenoj individui a istovremeo ne i nekoj drugoj. Na primjer, jedan ‘organski portal’ ili pre-adamični čovjek nema dušu u tom smislu, iako bi kod njih mogla da postoji neka vrsta ne-individualizirane animirajuće energije na mjestu gdje se normalno nalazi individualna duša. S tim u vezi, ta vrsta duše se smatra fragmentom grupne duše iz 2-gog denziteta.

Ukoliko duša egzistira u jednom takvom smislu, onda ona može bi manje ili više razvijena. Ukoliko ona i postoji, može se desiti da ona nema mnogo upliva na to kako čovjek živi svoj život. Ona većim dijelom može da spava, što se obično i događa i kao takva je odvojena od doživljaja uma i tijela. Ovdje se možemo poslužiti onom starom gnostičkom Parabolom o Kočiji, u kojoj se čovjekovo biće poredi sa jednom kočijom, odnosno, konjskom zapregom, gdje sama kočija ili kola, simbolizira čovjekovo fizičko tijelo, konji predstavljaju njegove emocije, osjećanja i strasti; kočijaš predstavlja jedan intelektualni sklop koji je sposoban da rezonuje (Ličnost) a u kočiji se nalazi i jedan putnik, koji je ujedno i njen gospodar (Duša). U svom normalnom stanju, cijeli taj sistem bi trebao da bude u jednom besprekorno skladnom odnosu i perfektno da funkcioniše – kočijaš drži uzde čvrsto u svojim rukama i upravlja konjima i kočijom u pravcu i na način koji mu gospodar nalaže. Međutim, u praksi je stvar prilično drugačija jer putnik u kočiji spava a kočijaš koji se nalazi u nekoj vrsti transa smatra da je on gospodar kočije. Tako on putnika u svojoj kočiji nije ni svjestan ili je zaboravio na njega.

U tom smislu, u nekim gnostičkim učenjima smatra se da bi kočijaš trebao da se "probudi" tj. poveže sa svojim višim centrima te tako stekne uslove za povezivanje sa svojim – "istinskim Ja", gospodarom (putnikom u kočiji), koji bi se tek tada razbudio i preuzeo upravljanje kočijom tj. čovjekovim bićem. Tako, s gnostičkog aspekta, na kočiju, odnosno, kočijaša, gleda se kao na nešto što ima potencijal za razvoj ili napredak a ukoliko se taj potencijal ne iskoristi, kočija veoma lako može završiti u provaliji. Čini se da je čovjeku potrebno da prethodno ostvari određeni stepen razvoja svog bića prije nego što se njegova duša usidri u njemu kao jedan svjestan gospodar misli, osjećanja i fizikalnosti.

U sklopu filozofije new-age pokreta, pod dušom se smatra sve ono što se podrazumijeva kao svijest i namijerno napušta tijelo, dozvoljava astralno putovanje, proizvodi vidovnjačke efekte itd.. Za razliku od toga, učenje 4-ti Put traži načine da se prvo duša dovede u tijelo, ukoliko ona postoji. Duša prvo treba da preuzme vlast nad svojom vlastitom inkarnacijom od svih sila ličnosti, bioloških i drugih, koje normalno upravljaju tijelom, odnosno, koje upravljaju cijelom "priredbom."

Međutim, duša tu nije potpuno odsjećena, nego se manifestuje u smislu povremenih impulsa svijesti, dubokih emocija, osjećaja nekog dubljeg smisla u svom životu itd. Čovjek je tu, iako ne pod direktom upravom svoje duše, još uvijek odgovoran za sve svoje postupke. Prema uobičajenom stanju stvari, duša ipak mora da karmički plati za sve greške i štetu koju je čovjekova ličnost napravila, mada ona nije bila ta koja je njome upravljala.

Možda je to razlog zašto u vezi s tim, Gurdjieff kaže: "Blagosloveni je onaj koji ima dušu; blagosloven je i onaj koji je nema; ali tuga i jad će zadesti onoga koji ju je imao u sebi u začetku.'

Čak i u sklopu učenja 4-ti Put, duša nema fiksno značenje. Tu se ona nekada pominje kao astralno tijelo a u nekim slučajevima se tvrdi da ju čovjek mora sam proizvesti iz ‘sirovih materijala’. To onda podrazumijeva opstanak nakon smrti. Međutim, ako je duša napola izgrađena, onda ona može da se zaglavi u "limbu", jer se ne može razgraditi a ne može se ni inkarnirati u ljudskom tijelu.

Za vrijeme jedne inkarnacije, duža može da raste a može i da se ‘smanjuje.’ On nije nepokretna ili nepromjenljiva. Upuštanje u magiju u smislu upravljanja višim spiritualnim silama da bi se nešto dobilo na zemlji može npr. da ošteti dušu. Duša nema vezu sa čovjekovim intelektualnim kapacitetom, fizičkim čulima ili fizičkom kondicijom, ali se čini da, da bi se ona inkarnirala, DNA u fizičkom tijelu mora na neki način da bude kompatibilna s njom. Interakcija duša-DNA može takođe da bude dvosmijerna ulica, gdje DNA u jednu ruku predstavlja preduslov, a u drugu, duša utiče na nju svojim prisustvom, te je tako na neki način može i modificirati.

Čini se da riječi duh i duša imaju veoma usko ako ne isto značenje, mada se ponekad upotrebljavaju u različitom kontekstu. Ponekad riječ duša ima značaj emocija. dok riječ duh podrazumijeva nešto generalnije. Tako neko može da osjeća nešto iz dubine svoje duše ali ne i iz dubine svog duha.







Astralna projekcija, lucidni snovi, vantjelesna percepcija, remote viewing...

R. Monroe (knjige: Journeys out of the Body, Far Journeys i Ultimate Journey) je imao spontana “vantjelesna iskustva” od neke 1958.g. a on je i prvi koji je pokušao da napravi jednu “mapu” tih područja (nivoa svijesti) koje je posjećivao, te ih je nazvao “fokusima”. Te fokuse je označavao brojevima a svaki od njih je bilo područje ‘namijenjeno’ za ljude određenog razvojnog stepena svijesti, bolje rečeno nešto kao jedna zona gdje oni obitavaju nakon svoje fizičke smrti u 3D. Mislim da bi to odgovaralo manje-više onome što su neki nazvali 5-tim denzitetom, što je pomenuto u par tekstova na ovom vebsajtu. On je prilikom tih svojih iskustava imao i jednog “pomoćnika” koje ge zvao INSPEC (što mu je neka skračenica pojma - Inteligent Species). Radilo se navodno o nekoj vrsti bića sa jednim višim nivoom svijesti. Prvi pojmovi koji su se koristili su ‘vantjelesno doživljavanje (iskustvo)’ i ‘astralno putovanje’ a onda se prešlo na malo širi pojam – “remote viewing.”

Kad je stvar dobila malo veću pažnju nauke, onda se prešlo na izraz SRV (scientific remote viewing). Ovo poslednje se vrši na načine koji su utvrđeni određenim protokolima i u tim eksperimentima obično učestvuje više ljudi, jedni su “letači” ili “astralni putnici” dok su drugi tu da bi ‘pratili,’ tj. koordinirali stvar “sa strane”. Ono što sam primjetio to je da mnogo toga zavisi od stanja svijesti ‘astralnog putnika’ i da postoji određeno područje u kome nam je dozvoljeno da se ‘brčkamo,’ sve do jedne određene ‘granice’. Ko je taj ko određuje te granice, mogu samo da pretpostavljam.

Na primjer, C. Brown (knjiga: Cosmic Voyage) je to dosta lijepo izrazio kada je ‘astralno’ posjećivao greys-e. Vidjeo je samo ono što mu je bilo dozvoljeno da vidi (ili što je trebao da vidi?!) i kretao se tamo gdje mu je bilo dozvoljeno da se kreće! Hoću da kažem, kad se o nama radi, tu postoji i jedan “kontrolni sistem”. Kada je jednom zalutao i vidjeo nešto što nije trebalo, odmah je dobio određenu ‘pratnju’, u smislu, kako on kaže – “entiteta/mračne energije čiji je zadatak bio da utvrde ko je on i koliko je on kao takav potencijalno opasan po njih”. Naravno, on je u svojoj knjizi tvrdio kako nam “greys-i pomažu u našem evolutivnom razvoju”, što normalno nema nikakve veze sa istinom ali mu je to vjerovatno pomoglo da mu knjiga izađe na svjetlost dana. Istovremeno nije mu bilo dozvoljeno da ide u određena područja, te tako (možda) i vidi šta se i tamo dešava, tj. da ne bi vidjeo nešto što bi moglo da opovrgne teoriju “greys-a kao pomoćnika u našoj evoluciji”.

Prilikom proučavanja ove tematike nisam htjeo mnogo da se upuštam u praktični dio stvari jer sam već bio svjestan tog “kontrolnog sistema” i njegove metodologije, a isto tako problem je i u tome da rad mozga tijela mora biti u tzv. “theta fazi,” što bi značilo na frekvencijama od 4-7Hz, a to je upravo i faza u koju uvode ljude kad ih programiraju. Ukratko rečeno, u toj fazi moždanog rada, čovjeka mogu ‘daunlodirati’ kakvim god programom hoće i on može doživjeti ono šta oni hoće da on ‘doživi’ tj. šta je programiran da doživi (ovo je moja pretpostavka, koja ne mora da ima veze sa istinom, ali bi to trebalo uzeti u obzir). Primjer za ovo su ‘doživljaji’ ljudi koji su otimani od strane greys-a. (pročitaj intervju sa Karlom Turner.) Ljudi se vraćaju sa određenim pričama i doživljajima koji su ‘daunlodirani’ u njih i nemaju nikave veze sa istinitim događajem, dok su oni manje više sigurni da su nešto doživjeli. Istinski doživljaj, otkriven uz pomoć duboke hipnoze i dobrog hipnoterapeuta, obično nema nikakve veze sa tzv. “paravan memorijom” čovjeka. Postoje razne tehnike i aparatura uz pomoć kojih nakon određenog perioda vježbe skoro svako od nas može “astralno da putuje,” međutim, prvo moramo biti načisto sa odgovorom na pitanje, - ko je taj koji “putuje” ili koji se “projicira” i kakav je cilj toga?! Mislim da se odgovor na pitanje – ko se projicira - se može naći u tekstu Gnostika. Čini se da je naša Ličnost ta koja putuje zajedno sa astralnim tijelom, te tako svi doživljaji prolaze kroz njene ‘filtere,’ odnosno, - interpretaciju.

Ezoterički rečeno, onaj ko je ‘slijep’ u Sarajevu, biće ‘slijep’ i kad doputuje u Beograd ili Zagreb.

Stoga su ti ‘doživljaji’ u astralnom svijetu u jednoj direktnoj vezi sa stanjem svijesti individue koja se “astralno projicirala”. Naše sadašnje stanje svijesti je rezultat jedne multidimenzionalne manipulacije. Mi ne ‘vidimo’ ovdje, pa kao takvi nismo u stanju da ‘vidimo’ ni na tzv. ‘astralnom planu’ ili hiperprostoru (hyperspace), kako ga neki nazivaju. Naravno, govorim o objektivnoj percepciji. To bi značilo, ako živimo u iluziji ovdje, bićemo u iluziji i tamo. Ono što većina ‘letača’ opisuje, to su njihovi određeni doživljaji iz zone u kojoj im je dopušteno da se brčkaju, a s obzirom na one elemente koje sam prethodno naveo, pitanje je koliko su ti njihovi doživljaji objektivno predstavljeni. Ukoliko jesu objektivni, pitanje je – koliko su bitni?! Stvar, znači, zavisi mnogo od lične percepcije.

Tako npr. kod SRV, ‘letaču’ nije dopušteno da definiše stvari, nego samo da ih opisuje, pogotovo ako ide u ‘budućnost’. Ako bi se ti projicirao sada, u ovom momentu u svoj stan u kome sada živiš iz recimo 1850.g. i vidjeo utičnicu za struju, ili televizor, ti bi pokušao da racionalizuješ ono što si vidjeo na osnovu svog ondašnjeg znanja, odnosno, stanja svijesti - i šanse da pravilno interpretiraš ono što si vidjeo su skoro jednake nuli.

Čovjek jeste u stanju da se astralno pomakne u sadašnjosti, ili u prošlost ili budućnost, međutim, intepretacija onoga što tamo vidi direktno je zavisna od razvojnog stepena njegove svijesti. S druge strane, ne samo da nasa budućnost nije fiksna, nego čak to nije ni naša prošlost. Budućnost nije fiksna sama po sebi, dok je naša 3D prošlost direktno ovisna o “zahvatima” entiteta iz 4D, odnosno od njihovih intervencija u našem vremenu – prostoru, od naše sadašnjosti do - bilo koje tačke?- u našoj ‘prošlosti.’ Navodno, oni ne mogu intervenisati u našoj ‘budućnosti’ s obzirom da ona nije fiksna.

Takođe, te izmjene u ‘prošlosti’ mogu da se manifestuju u (izmjenjenoj) sadašnjosti, kao – ‘deža vu’. Negdje sam to već uporedio sa snimanjem sekvence određenog filma onoliko puta, sve dok režiser nije zadovoljan njenim krajnjim ishodom. Sve to može biti i interesantno. R. Monroe je npr. sretao razne aspekte sebe samog koji su obitavali, u ovom ili onom obliku, u raznim drugim tačkama vremena/prostora. Nekima od njih je čak i pomagao kad su se ovi zadesili u nekoj nevolji. Bilo je tu i tragikomičnih događaja, kao npr. kada se jednom vratio do svog tijela, primjetio je da se neko drugi “uselio” u njega dok je on bio “na putu” te ga je morao ganjati i istjerati, kako bi ponovo ušao u svoje fizičko tijelo. Iz svega se nešto može naučiti, sve zavisi od toga na koji način čovjek želi da stigne do odgovora na pitanja koja je postavio. U svakom slučaju, jedan određen broj ‘letača’ se počeo baviti i jednim ‘poslom’ kojeg su oni nazvali – “retreival”.

Ukratko, radi se o tome da neki ljudi, kad umru, ostanu da se ‘vrzmaju’ na astralnom nivou ove naše ravni postojanja, tj. ne idu u 5D, kako bi trebalo, jer su npr. emocionalno vezani za neke osobe ili mjesta itd. Mnogi od njih često negiraju činjenicu da su ‘mrtvi’ te pokušavaju da se ponašaju kao i prije dok su bili u fizičkom tijelu, a s obzirom da osjećaj za vrijeme nemaju, tako mogu da ‘vise’ na jednom određenom mjestu desetinama ili stotinama “naših godina”.

Stvar je u tome što čovjek “sve svoje nosi sa sobom” te ako je ovdje npr. bio programiran nekom religijom, ona u njemu stvara njegov ‘sistem vjerovanja’ u vezi toga šta je moguće a šta ne, šta ga čeka kad umre itd. itd. ili ako je programiran komunizmom i ateizmom, pa “zna” da kad umre, - nema više ništa, tako on kada se nađe s “druge strane”, ne zna kako tamo da interpretira ta svoja iskustva, odnosno, interpretira ih u skladu s tim kako je programiran ovdje u 3D. Tako će onaj “komunista” negirati da je “mrtav” jer je i dalje svestan samog sebe i onoga što se oko njega događa, a on “zna” da nakon smrti nema života, pa pošto je ‘sada’ svjestan samog sebe, to mu istovremeno i znači da - nije mrtav. Isto tako, neki žestoki vjernici ukoliko se nakon svoje ‘smrti’ nisu susreli sa Alahom, Jehovom ili nekim entitetom koji ‘treba’ da ih ‘gore’ sačeka i da im sudi (kako su ih hodže ili popovi naložili), pa ih onda ‘smjesti’ tamo gdje su zaslužili, u nekim slučajevima, smatraju sebe živim, (u smislu onoga što mi pod tim podrazumjevamo), te tako pokušavaju i da vode neku vrstu života, u skladu s tim. (Interesantno je da i oni, kao i mi, vide ono što žele da vide, a ne vide ono što ne žele da vide. Razlika, znači, i nije toliko drastična.)

Tako im ova grupa ‘letača’ polako objasni stvar, pa ih onda sprovode u 5D tj. u razne ‘fokuse’. Neki ‘fokusi’ imaju i tzv. “ekipe za prihvat” koje rade na deprogramiranju ovakvih slučajeva, jer navodno ljudima nije lako da se odreknu svih gluposti u koje su vjerovali dok su bili u 3D, tj. u mnogim slučajevima – istina i ‘mrtvog’ čovjeka može šokirati.

I Bruce Moen je jedan od onih koji se intenzivno bave ovim, te je u jednom navratu rekao kako se toliko izvještio da momentalno zna kad se desi neka veća katastrofa te je u stanju iz budnog stanja da ‘astralno odleti’ do mjesta događaja i sprovede ‘mrtve’ i istraumirane ljude do nekog od tih “fokusa”. Tako je npr. bio u jednom restoranu za ručkom, kada se dogodila ona eksplozija “Oklahoma Bombing” tj. kada je “Timoty Mc Veigh” srušio onu zgradu FBI-ja i kada je tom prilikom stradalo mnogo ljudi. On je odmah iz restorana “odletio” tamo i počeo sa “spašavanjem mrtvih,” pa kad je završio sa tim, vratio se nazad i nastavio mirno s ručkom. (Ovo jeste moguće jer u astralu vrijeme ne postoji u istom smislu kakvog ga mi podrazumjevamo.)

Upravo tu sam se našao u jednom konfliktu. Ti ljudi misle da čine uslugu čovječanstvu na taj način, što je sasvim u redu. Međutim, sve je to bavljenje posljedicama, dok se istovremeno apsolutno nikakva pažnja ne posvećuje uzrocima, odnosno, pozadini svega toga. Uz pomoć ‘remote viewing’ može se steći i malo šira slika o pozadini tih terorističkih akata koje u velikoj većini slučajeva ne čine oni koji su za njih i optuženi.

Isti je slučaj bio i sa tom eksplozijom od “umjetnog gnojiva” doduše malo “modificiranog.” (svaki stručnjak za eksploziv svjestan je da se toliko razorni efekti ne mogu ostvariti sa kombijem punim “modificiranim umjetnim gnojivom”.) Znači, istraživanjem pravih vinovnika i njihovim otkrivanjem mogle bi se eventualno spriječiti slične stvari u budućnosti. Međutim, Bruce-a i kompaniju to ne interesuje. Ja sam ga upravo to i pitao a on mi je rekao da mu je bitno samo da on njih sprovede “gore,” što sam ja onda prokomentarisao sa – kakva je svrha toga ukoliko se ne posveti pažnja pravim uzrocima i počiniocima tih akata, jer kako su ovi počeli, doći će vrijeme kad ćeš biti toliko “bussy” sa tim svojim “retreival-ima”, da nećeš imati ‘vremena’ ni za šta drugo u životu, nego samo da sprovodiš ‘gore’ žrtve tih kretena. Naravno, on se nije nimalo oduševio ovakvim mojim komentarima, tako da je naša diskusija kratko trajala. (Mogu zamisliti koliko je Bruce kasnije imao posla nakon rušenja STC-a?!) Da li bi mi sada trebali da treniramo cijelu jednu armiju ‘astralnih letača’ da bi obavili tranziciju hiljada mrtvih Iračana u 5D, za čiju su smrt odgovorni isti oni koji su rušili onu “Oklahoma Zgradu,” STC, uzrokovali elksplozije na Bali-ju, u Španiji, Jakarti, Londonu itd.itd.??? O tome šta su nam još pripremili, da ne pričamo.

Srećom većina ljudi obavi svoju tranziciju sama, a što se tiče onih koji ostanu, ne znajući šta se zbilo, tu treba dosta znanja i energije da im se na jedan lijep način objasni kako nisu više živi u “pravom” smislu riječi, tj. da stvari nisu onakve kakve im se čine i da objektivna realnost nema veze sa onim što oni pod tim podrazumjevaju. Sa ezoteričke tačke gledišta, ni mi, koji sebe smatramo živima, nismo ništa bolji i ništa življi od mrtvaca. Mi nismo ni u kakvoj prednosti nad onima koje mi smatramo mrtvima, sve dok se nalazimo u ovakvom stanju svijesti u kakvom se trenutno nalazimo. “Mrtvi” i jedni i drugi. (Odatle dolazi i ono čuveno: “Pustite mrtve da sahrane mrtve”)

Postoji i nešto što bih nazvao – “Astralno putovanje na balkanski način.” Tu se mahom radi o ‘astralnim aktivnostima’ individua čija je Ličnost duboko zabrazdila u iluziji, i koje se više svode na astralni voajerizam i eventualne pokušaje interferecije sa drugim osobama ili intervencije na njima, iz ovog ili onog ‘razloga’. Takvi sebe čak vole da nazivaju i “astralnim ratnicima,” dok se u suštini mahom radi o ‘sljepcima’ koji napadaju ‘sljepce’. Time se inače malo šta pozitivnog može postići i nije vrijedno nekog komentara. Onda imamo pitanje i pozadine svih tih vjerskih i drugih programa koji zasljepljuju ljude do te mjere - da ne mogu doći sebi ne samo dok su ovdje, nego i nakon svoje smrti? Radi se o zatvaranju, odnosno, manipulaciji svijesti.

Znači, naša svijest je zatvorena ili izmanipulisana ovdje i sada. (Religija je samo jedan od stotina raznoraznih mentalnih ‘programa.’) I onda će čovjek sa takvom sviješću da se upušta u neko ‘astralno putovanje’ a da nije svjestan da kao takav – nije nigdje prispjeo!? Možda bi prvo trebali da se osvijestimo?! Da se probudimo?! Da se deprogramiramo?! Da se povežemo sa našim - istinskim Ja, sa našim - istinskim bićem!? Kad se to postigne, onda će za nas i sve granice stvarno prestati da postoje, pa ćemo tada moći i da razgovaramo o jednoj – istinskoj – slobodi – ljudskog bića.

***

Neki su već vjerovatno primjetili da se 'astralna projekcija' pominje na nekim listama simptoma otmica od strane vanzemaljaca koje su navedene na ovom vebsajtu, forumu i drugdje. Dakle, moramo uzeti u obzir i mogućnost da neke od astralnih projekcija nisu baš toliko „spontane“ koliko se to na prvi pogled astralnom putniku čini. Mehanizam dešavanja je prilično jednostavan.

Radi se disocijaciji svijesti od tijela. (Ukoliko se podsjetimo one Parabole o kočiji, onda možemo zamisliti da kočijaš i konji napuštaju kočiju kad zagusti). To je jedna od stvari koje se ljudima redovno dešavaju za vrijeme velikih trauma. Svijest bježi iz tijela kako bi izbjegla bol, odnosno, traumu. Taj fenomen je poznat i u klasičnoj psihologiji: “U traumatskim situacijama, disocijacija nam milosrdno dozvoljava da isključimo emocionalni sadržaj iz naše svjesnosti. Isključeni od naših osjećaja na taj način, mi dobijamo bolje šanse da preživimo nesreću… (…)

Disocijacija za vrijeme neke traume je ekstremno adaptivno sredstvo; to je funkcija za preživljavanje. Problem dolazi kasnije, dugo nakon što je naša patnja prošla a tendencija da se odvajamo od samih sebe može ostati. Naše stare patnje uče nas da se disociramo, da se osjećamo sigurnim dok uzimamo malo psihološko odsustvo od realnosti kada je ona previše strašna ili bolna.(…)

Slušanje mojih pacijenata koji su prebrodili razne traume omogućilo mi je da razumijem ne samo samu disocijaciju, nego takođe i način za njeno prevazilaženje. Ja vjerujem u mogućnost za sve nas da ostanemo u dodiru sa realnošću i da postanemo istinski TREZVENI. (…) Sva ljudska bića imaju sposobnost da se psihološki disociraju, mada je većina nas toga nesvjesna i smatra svoja “vantjelesna iskustva” nečim što je daleko izvan granica naših normalnih doživljaja.” [iz knjige: the Myth of Sanity, Dr M. Stout (M. S. je već preko 25 godina profesor psihologije na Harvardu)]

Marta ovdje govori o posljedicama na psihu čovjeka raznih trauma koje su mu nanesene mahom od strane psihopata ali kad su vanzemaljci u pitanju, 'princip je isti – sve ostalo su nijanse'. Ljudi kojima su nanesene traume od strane psihopata skloni su disocijajaciji isto kao i oni kojima su traume nanjeli vanzemaljci. Uostalom, nedostatak savjesti i emocija kod 4D OPS entiteta čini ih sličnim 3D psihopatama. (Nije čudo zašto su 3D psihopate njihovi «miljenici».) Koliko su te disocijacije ili odvajanja svijesti od tijela «kompletne» a koliko «parcijalne» teško je utvrditi.

Neka vrsta parcijalne disocijacije se takođe često čovjeku dešava npr. kad vozi auto i u jednom momentu kad se prene ne sjeća se nikakvih detalja u vezi određenog dijela puta. Ili kad gledamo neki film pa se duboko uživimo u njega i zaboravimo na sve oko sebe, kod igranja kojekavih kompjuterskih igara itd. Čini se da tu dolazi do neke vrste promjene stanja svijesti, tj. parcijalne disocijacije, kada čovjek «zaboravi» na sebe, te ne precipira momenat i okolnosti u kojima se nalazi. Na primjer, kad čovjek pada sa velike visine, neka njegova tijela se odvajaju od onog fizičkog prije nego što ono udari u zemlju. (To je dokazano nebrojeno puta uz pomoć regresivne terapije prošlih života.)

Kod djece se stanje disocijacije redovno dešava ukoliko su ona izložena nasilju, dakle traumama. Upravo to znanje je podloga za tzv. 'iluminati programiranje' kad se djeca namjerno podvrgavaju traumama još od rane mladosti, pa čak dok su još u majčinoj utrobi. Ukoliko je čovjek «greenbaumiran» («mančurijski kandidat») on se na neku određenu audio ili vizuelnu šifru može momentalno disocirati. Čini se da se slično dešava kod ljudi koje otimaju vanzemaljci. Na prve znakove otmice, dolazi do momentalne disocijacije svijesti od tijela. Čest je slučaj da ukoliko postoji neki svjestan svjedok u blizini čovjeka za vrijeme abdukcije, ukoliko se abdukcija odvijala dok je on spavao u noći, svjedok je vidjeo plavičastu svjetlost oko njegovog tijela kao i neke druge anomalije. Kasnije, onaj koji je bio otet mogao se sjetiti da je doživjeo – astralnu projekciju. Ali kad se svijest ponovo spoji s dušom i tijelom, dolazi do nesklada. Duša se svega sjeća ali svijest se ne sjeća (uostalom, zato je i pobjegla).

Sada ako uzmemo u obzir onu Parabolu o kočiji, kočijaš (ličnost) će biti siguran da je doživjeo astralno putovanje, međutim, u cijeloj kočiji dolazi do nesklada jer je jedan njen dio doživjeo jedno iskustvo a drugi drugo. Mada ego/ličnost/kočijaš ima tendenciju da interpretira taj doživljaj u pozitivnom svjetlu, tamo negdje u dubini duše čovjek ima jedan nelagodan osjećaj. To može biti razlog da on počne da traži pomoć ali nema od koga. Tu npr. sveštenici ne mogu pomoći jer i na njih moramo gledati kao na 'kočijaše'. Oni mogu samo utješiti kočijaša a laž i utjeha su često sinonimi. Uostalom, i oni sami žive u laži.

Nadalje, javlja se problem što duša (gospodar) neće da se asocira sa kočijašem koji živi u lažima. Tako dolazi i do kočenja duhovnog napretka čovjeka. Isto tako, možda nije slučajno to što se u istinskoj gnostici ne preporučuju tzv. «promijenjena stanja svijesti» jer se smatra da je u njima čovjek prilično ranjiv. Gnostičar teži da uvijek ostane pri sebi, svjestan sebe i svoje okoline u maksimalnom stepenu. S tim u vezi, u gnostici se neke transcedentalne meditacije, rituali, 'čarobni napitci' i ostali mehanizmi za postizanje 'promijenjenog stanja svijesti' – nikada - ne preporučuju. Za vrijeme 'promijenjenog stanja svijesti' u čovjeka se može 'daunlodirati' sve i svašta a on te materijale smatra vjerodostojnim. Neki to čak doživljavaju i kao «prosvjetljenje».

Koji procenat astralnih putovanja je direktna posljedica abdukcije, to je veoma teško odrediti?! Na kraju, preporučio bih da se nakon svakog „astralnog putovanja“ dobro pregleda „kočija“ (tijelo) tj. da se utvrdi da li na njoj postoje kakvi ožiljci, kao i to da li su prisutni i neki drugi simptomi i 'anomalije' s one liste znakova abdukcije.

***

Mislim da je u knjizi Alternativna Historija, Semir Osmanagić prilično dobro predstavio ovu tematiku: Knjiga se može daunlodirati ovdje (2.8mb):

http://www.alternativnahistorija.com/AH1main.htm

A onda obratite pažnju na ova poglavlja:

- Mentalna spijunaza 65

- Gerald O'Donell 68

- O'Donell II 73

- PSI TECH 75 - P>S>I 77 - Kosmicko putovanje 78

- Courtney Brown 83

- Kosmicko putovanje II 89

Od literature na našem jeziku koja se bavi temom „lucidnih snova,“ preporučujem knjigu Između Sna i Jave, Ans i Eva Jargi, koju možete daunlodirati ovdje:

http://www.galaksija.com/literatura/IGRA_SNA_I_JAVE.pdf

Moja baba,pre nego sto je umrla,vidjala je pokojne rodjake oko sebe i pricala sa njima. Zato,verujem da postoji zivot posle smti.   :wave:

i ja znam za mnoge takve slucajeve kada umiruci vide  duse umrlih najcesce su to najblizi rodjaci ,prijatelji...

E to je sigurno dokaz.

a ti mislis da su halucinacije  a ne pitas se kako to da mnogo ljudi dozivljava isto ili slicno pred smrt zlatokosa ja ti verujem