Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Prijavi me trajno:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:

ConQUIZtador
Trenutno vreme je: 16. Apr 2024, 20:33:59
nazadnapred
Korisnici koji su trenutno na forumu 0 članova i 1 gost pregledaju ovu temu.
Idi dole
Stranice:
1 3 4 5
Počni novu temu Nova anketa Odgovor Štampaj Dodaj temu u favorite Pogledajte svoje poruke u temi
Tema: Crveni uragan nad Beogradom 1944 - 1945.  (Pročitano 34952 puta)
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
mob
Apple iPhone 6s
Svedočenje advokata Maksimovića
Na pretresu smo se osećali kao saučesnici - kažu advokati

Njima je stavljeno na teret da su u avgustu 1945. godine u društvu sa ilegalcem Mihajilom Stankovićem, komandosom Draže Mihailovića, organizovali ilegalnu organizaciju sa fašističkim ciljevima radi vršenja krivičnog dela protiv naroda i države.

Ni iz optužnice koju je tada zastupao pomoćnik javnog tužioca za grad Beograd Miroslav Vidaković i njegov zamenik Mirko Perović nije se videlo da je navodna organizacija ikada proradila. Utvrdilo se da su u martu 1945. godine primili na konak tog Mihajila Stankovića, ali ni na procesu nije razjašnjeno po čemu je taj Stanković bio "ilegalac i komandos". A sve se to dešava u početku vladavine nove vlasti, u martu 1945, kada građanski rat u Jugoslaviji još nije bio ni završen, jer je on okončan tek nakon zauzimanja Zagreba 8. maja 1945. godine..."

Svedočenja advokata dr Dušana Maksimovića koje akademik Dejan Medaković beleži u svojim memoarima ("Efemeris" III) dalje je teklo ovako:

"Bilo je to vreme kada smo mi advokti još verovali da našom odbranom možemo nešto da postignemo, a u to su bili ubeđeni i optuženi. Zato su optuženi preko članova svojih porodica tražili da advokati koji će ih braniti ne budu frontovci, tj. članovi Narodnog fronta, organizacije koju je strogo kontrolisala Komunistička partija Jugoslavije. Razume se, sve je to bilo krajnje naivno.

Svi optuženi branili su se iz pritvora, a pritvor je za neke počeo već 2. januara 1945. godine, a tada je lišen slobode i prvi član ove inkriminisane organizacije. Pretres je održan 15,16,17. i 18. maja 1946. u sali opštine u Uzun Mirkovoj ulici, jer su prostorije Okružnog suda bile suviše male da prime brojnu publiku, koja je većim delom bila organizovana.

Na samom pretresu mi advokati osećali smo se kao da smo i sami optuženi za saučešće sa okrivljenima. Dobro se sećam imena optuženih i njihovih advokata:

1. Dimitrije Đorđević, branilac dr Milan Blagojević i Dragan Đorđević
2. Ratomir Ratibor Popović, branilac Đura Mijatović
3. Slobodan Petrović, branilac Zoran Stošić
4. Mihailo Kocić, njega sam ja branio
5. Stefanović Đorđe, branilac Miloš Timotijević
6. Simić Dragoljub-Jelenko, branilac Savko Dukanac i Branislav Miletić
7. Simić Nenad, branilac Savko Dukanac
8. Ortanović Slavko, branilac Andrija Popović
9. Dragojlović Živorad, branilac Miloš Božović
10. Anđelković Srboljub, branilac dr Dragić Joksimović
11. Jevtić Rodoljub, branio ga je njegov otac Bogomir Jevtić, bivši predsednik suda
12. Stojankić Petar, branilac dr Vidan Blagojević
13. Adun Ognjen, branilac dr Veljko Ilić
14. Simić Dragutin, branilac Dušan Nikolić
15. Kotlajić Branko, branilac dr Dragić Joksimović
16. Jovanović Vladimir, branilac Zoran Stošić
17. Šobajić Obren, branilac Mira Stojanović.

Razumljivo je da su svi branioci tražili da se optuženi oslobode, smatrajući da nema krvičnog dela, odnosno, ako ga ima, da je neznatno i da traži da se blago kazni i to uslovno."

Uz sudski proces stoji i ova primedba autora memoara Medakovića:
"Zanimljivo je da je zamenik javnog tužioca Mirko Perović napravio kasnije karijeru. Perović je postao čak i predsednik Vrhovnog suda Jugoslavije i profesor Pravnog fakulteta, a predsednik veća na tom procesu Vladislav Popović postao je profesor Pravnog fakulteta."
IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
mob
Apple iPhone 6s
Kapetan Jovanović
optužuje Žanku Stokić
Glumica Žanka Stokić osuđena je na 8 godina gubitka srpske nacionalne časti

O ishodu ovog procesa dr Dušan Maksimović svome sabesedniku kaže:
"Optužnice su oslobođeni Đorđe Stefanović, Petar Stojankić i Obren Šobajić, dok su ostali osuđeni na kazne od šest meseci do četiri godine zatvora, a sve se to zbilo bez stvarnih dokaza. Oslanjali su se i na iskaze date u prethodnom postupku, a taj postupak je vodila OZNA. U toku istrage optuženi nisu imali branioce i isleđenje je vršeno isključivo u OZNI, dakle u političkoj policiji.

U obrazloženju presude iznosi se samo da su pojedini optuženi pristupili organizaciji čiji program predstavlja kvislinšku organizaciju, koja ima za cilj nasilno obaranje poretka. Sud nije uvažio odbranu optuženih da su imali nameru da tu svoju organizaciju legalizuju i da se priključe opozicionim strankama, pa da kao deo opozicionog bloka izađu na izbore. Prema tome, osnivanje organizacije nije ni završeno, jer je ona bila u samom početku svog formiranja. Optuženi i branioci pozivali su se na to da sve mora da se ceni prema Zakonu o zborovima i dogovorima a ne po Krivičnom zakonu, što sud, razume se, nije prihvatio. Najzad, optuženi su tvrdili da u zapisnicima njihovi iskazi u istrazi nisu verno prikazani. Čak nisu tako smeli da kažu, nego su tvrdili da "stilizacija nije tačna."

Na ove primedbe sud je odgovorio:
"Svi optuženi navode da je stilizaciju davao islednik po svojoj volji i da je na taj način neverno prikazao njihovo kazivanje. Sudu je poznato na ova narodna vlst - OZNA - neumitno i dosledno, ali ispravno i zakonski, vodi isleđenje, te kao takva uspešno funkcioniše i da je baš kao takva stekla poverenje i ljubav naših naroda. Pred ovim sudom svakodnevno prolaze predmeti i slučajevi koje je OZNA isleđivala i do sada se nisu pojavljivali slučajevi u kojima bi se narodna valst prikazivala kao neispravna..."

Iz svoje bogate advokatske prakse dr Dušan Maksimović je rođaku Dejanu neposredno posle rata ispričao i mnoge druge, apsurdne i besmislene sudske procese, koje je vodio komunistički, dirigovani sud.

Anonimni sudski reporter ("Politika", 4. februar 1945. godine) iz suda je doneo opširan izveštaj o suđenju i osudi popularne glumice Žanke Stokić, prepun "rodoljubivih vakela",

Narod sudi

Uredništvu je izveštaju dalo posebno, istaknuto mesto na svojim stranicama. U nadnaslovu stoji: "Narod sudi onima koji su se ogrešili o njega u najtežim danima". Glavi naslov čitaocu odmah zapinje za oko:
"Glumica Žanka Stokić osuđena je na osam godina gubitka srpske nacionalne časti", dok je u podnaslovu napisano: "Optužena je svoju umetničku popularnost stavila u službu Nemcima, koji su hteli da moralno razoružaju i duhovno porobe naš narod."

"Kako bi predstavili javnosti da u Srbiji teče normalan život", piše anonimni reporter u svome izveštaju," da srpski narod nije teško pogođen njihovom okupacijom, Nemci su odmah po svome dolasku u Srbiju pokušali da okupe naše poznatije književnike, umetnike i druge javne radnike i da ih, pomoću dobre plate i izgleda na ugodan i bezbedan život, stave u službu propagande protiv sopstvenog naroda.

Plan koji su pokušali da sprovedu Nemcima nije uspeo. Najbolji sinovi srpskog naroda, najbolji srpski književnici i javni radnici, pošli su s narodom, s puškom u ruci, u borbu protiv okupatora. Mnogi su bili u zatvorima i logorima, mnogi su otišli i u smrt, jer nisu hteli da služe okupatoru protiv svoga naroda..."

"Grešna" glumica

Posle ovog uvoda, reporter dalje piše:
"Onaj mali broj koji se odvojio od naroda, koji je svoje lične interese stavio iznad narodnih interesa i svesno služio okupatoru, dolazi sada pred narodni sud da odgovara za svoje grehe.

Na optuženičku klupu pred Sud za suđenje zločina i prestupa protiv srpske nacionalne časti, izvedena je juče Živana-Žanka Stokić, bivša članica Narodnog pozorišta u Beogradu. Dvorana Izvršnog Narodnooslobodilačkog odbora za grad Beograd bila je prepuna naroda koji je došao da prisustvuje ovoj javnoj raspravi i izricanju presude.

Pošto je predsednik veća, Miodrag Stajić, uzeo potrebne podatke od optužene, pretres je počeo čitanjem optužnice. Narodni tužilac, kapetan Miloš Jovanović, optužuje Živanu-Žanku Stokić:"što je za vreme okupacije, kao članica beogradskog Narodnog pozorišta, sudelovala u pozorištima "Veseljaci" i "Centrala za humor" koja su bila pod blagonaklonošću nemačkog okupatora, a specijalno zato što je u programima Radio-stanice uzimala učešća, a stanica je neposredno bila u rukama Nemaca, i to u okviru dnevne emisije "Šareno popodne", čime je kulturno i umetnički sarađivala sa okupatorom i domaćim izdajnicima, stavljajući u službu svoje glumačke sposobnosti i svoj veliki renome..."
Piše: Mr Ljubomir Tešić
IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
mob
Apple iPhone 6s
Grešni profesor Velibor Jonić
Članovi Narodnog pozorišta redovono dobijali novac

Svoju optužnicu narodni tužilac je obrazložio sasvim uverljivo, ponavlja reporter.
Optužena Živana-Žanka Stokić bila je članica Narodnog pozorišta za sve vreme rata, gde je kao i ostali članovi Narodnog pozorišta, primala redovno svoje mesečne prinadležnosti. U takvoj situaciji ona je mogla mirne savesti da sačeka kraj okupacije. Njena situacija bila je utoliko lakša što su okupacione vlasti i njeni domaći pomagači odmah s repertoara skinule sve nacionalne komade u kojima je ona imala glavne uloge.

Ali, umesto da bude srećna što u vreme najcrnjeg ropstva našeg naroda neće morati da glumi, naprotiv, optužena je ušla u novostvorena pozorišta"Veseljaci" i "Centrala za humor." Pomoću ovih pozorišta stvorenih od okupatora, vođi Nemačke hteli su da svojom propagandom duhovno porobe i moralno razoružaju naš narod. A da bi se naš narod potpuno pokorio i okanuo bune i privikao na okupatorsku parolu "rad, red i mir" i tako dobio iluziju slobode, potrebno je bilo da se za taj izdajnički posao angažuju ljudi od vrednosti, od nekog autoriteta, a ne samo po zlu poznati Ljotićevi agenti.

Zato je Nemcima bilo potrebno da angažuju za svoje priredbe na Beogradskom radiju Žanku Stokić, poznatu našu komičarku i prvakinju Narodnog pozorišta. Nije bilo dovoljno da igra samo za Beograd, u "Veseljacima" i "Centrali humora"da protutnji kroz celu Srbiju i unese "novi srpski duh". Žanka Stokić se nije ovome protivila. Ona je htela da bere za sebe aplauze i novac i za vreme okupacije na Nemačkom beogradskom radiju. Ona nije vodila računa da svojim radom pomaže nemačku propagandu, ona se smejala i nasmejavala druge kada je naša Narodnooslobodilačka vojska vodila najkrvavije borbe s tim istim okupatorom i njegovim slugama..."

Priznanje

Posle reči narodnog tužioca, javlja izveštač iz suda, saslušana je optužena Živana-Žanka Stokić. U svojoj odbrani pred sudom optužena priznaje da je za vreme okupacije dobrovoljno stupila u novostvorena pozorišta "Veseljaci" i "Centrala za humor", jer je, kaže, bila bolesna, pa joj je novac bio potreban za lečenje. U Beogradsku radio-stanicu morala je da stupi, jer je to od nje tražio glavni nemački radioaranžer, kulturbundovac Nuser..."

Reporter ovako zapisuje dijalog između tužioca i optužene, ali nije sigurno da je razgovor prenet verodostojno:
- Da li ste bili svesni da pomažete Nemce? - pita optuženu sudija dr Milan Prelić.
- Nisam bila svesna - kratko odgovara optužena.

- Znate li da su Vujković i drugi puštali radio da zagluše jauke onih koji su u ćelijama i zatvorima mučeni, ali da se na radiju i tada čuo vaš glas?
- Nije mi poznato.

- Koliko puta vam se desilo da zbog žalosti za obešenim i streljanim niste mogli da odigrate svoju ulogu?
Na ovo pitanje optužena nije mogla da odgovori.

Za vreme saslušanja pred sudom optužena je plakala. Nekada kada se ona smejala, smejala se i publika koja je slušala. Ovoga puta Žanka je plakala, a publika se smejala njenim suzama.

Posle saslušanja optužene, narodni tužilac je dao završnu reč. Svoje izlaganje koje je često bilo prekidano odobravanjem prisutnih, narodni tužilac završio je rečima:
- Ulogu koju je za račun Nemaca pod okupacijom odigrao među književnicima Velmar Janković, među novinarima Stanislav Krakov, na Univerzitetu Velibor Jonić, odigrala je među pozorišnim umetnicima Žanka Stokić.

Pošto je pretres završen, sud se povukao na većanje. Posle dužeg većanja sud je, u ime srpskog naroda, izrekao i saopštio presudu kojom je Živka-Žanka Stokić oglašena krivom i kažnjena po članu 4. Odluke Predsedništva ASNOS-a sa osam godina gubitka srpske nacionalne časti.

Sud je utvrdio da su navodi narodnog tužioca dokazani i priznanjem optužene i ostalim dokaznim materijalom..."

Na kraju izveštaja kaže se i ovo:
"Ovom presudom nekada popularna glumica Žanka Stokić gubi pravo učešća u javnom životu. Svojim radom za vreme okupacije ona je to i zaslužila."

Sve je, dakle, činjeno u ime naroda, za njegovu sreću i dobro; i nikada se više nije upotrebljavao pridev narodni nego tih prvih posleratnih godina: narodni tužilac, narodni sudija, narodna pravda, narodna OZNA, narodno dobro, narodni neprijatelj...

Skrivanje

Poznata je tragična sudbina glumice Žanke Stokić u godinama koje su došle. Bolovala je od šećerne bolesti i morala je svakodnevno da upotrebljava lekove koji su bili vrlo skupi, ali je to nije moglo amnestirati od za njenu profesiju, teške osude.

Beograd je, dakle, oslobođen 20. oktobra 1944. godine, ali je "lov na ljud", "kvislinge", saradnike okupatora, takozvane "veliko čišćenje" (Kardeljev izraz) trajalo godinama.

Represivni Nedićev aparat, čuvari reda, poretka i mira u Beogradu, prema nekim saznanjima, činilo je oko tri hiljade žandarma, pisara, daktilografa, činovnika i agenata. Oni su se pred oslobodiocima razbežali - neki su krenuli u bekstvo na Zapad sa Nemcima - međutim najveći broj je ostao u Beogradu i povukao se u njegovo podzemlje, skrivajući se po njegovim "mišjim rupama".
Piše: Mr Ljubomir Tešić
IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
mob
Apple iPhone 6s
Prevara OZNE
Prevara preko radija i štampe. Streljanja bez suda i osude

Pripadnici OZNE su se zdali u poteru za njima, ali bez nekog posebnog uspeha.
Onda se pribeglo ovakvoj varci. Nepoznato je kome se pripisuje ova obmana. Zvanično su (preko radija i štampe) pozvani svi čuvari javnog reda i mira koji su kao "profesionalci" radili za vreme Milana Nedića da, u novom poretku, nastave iste profesionalne poslove - čuvanje javnog reda i mira u Beogradu. Poziv je upućen svima da se jave u svoje policijske kvartove (bilo ih je u to vreme dvanaest). Odziv je bio neočekivano veliki : u prvom "turnusu" na svoja bivša radna mesta došlo je 2.000 žandarma, pisara, daktilografa, činovnika, spremačica - svima onima koji su radili u Nedićevom aparatu izašli su iz "podzemlja". Čak su mnogi u svoje policijske kvartove došli u žandarmskoj uniformi i sa oružjem.

Svi su poverovali u iskrene namere novog komunističkog režima čija je vlast uspostavljena u Beogradu (i Srbiji). Odmah su pali u klopku OZNE koja je u narod proturila čuvenu krilaticu: OZNA SVE DOZNA.

Bez obzira

Tada je uhapšeno preko dve hiljade osoba koje su služile kao represivni aparat i Nediću. Svi su sabrani, bez odbira i selekcije, u veliku kasarnu Garde na Dedinju, poskidani (ostali samo u donjem vešu) povezani i postreljani.

17. U naknadnom sećanju o ovim masovnim pogubljenjima akademik Dejan Medaković (zabeleženo u njegovom kabinetu u SAN-u 7. aprila 2003. godine) kaže:
"Streljano je, sećam se, tačno 1995. osoba. Petorica su uspela da pobegnu, a dvojica begunaca su dolazila kod mene u Muzej Kneza Pavla, gde sam od 1. marta 1942. godine radio kao kustos da mi pričaju o streljanjima. Streljanja su vršena bez suđenja i osude, samo po spisku koji je na brzinu napravljen među onima koji su pali u klopku...

Zatim akademik Medaković dodaje:
"Kada više nije imala političku funkciju, meni je kasnije pričala Mitra Mitrović kako je prof. dr Dušan Nedeljković sastavljao spiskove ljudi, Beograđana, raznih profesija i zanimanja, za streljanja po kratkom postupku; jer su, navodno, bili u kolaboraciji sa okupatorom. Na toj listi bili su profesori, doktori: Nikola Radojičić, Radoslav Grujić, Nikola Popović, Branko Popović, Dušan J. Popović i mnogi drugih. Ja se trenutno sećam ovih imena, sve ugledne ličnosti i profesori Univerziteta. Mitra Mitrović je pogledala spisak i tvrdila je da je neka od ovih imena precrtala i tražila da se ne streljaju. Ja ne znam koliko je to bilo tačno, a priču sam čuo vrlo davno. Od tada je prošlo više od pola veka. Ovo iskazujem sa rezervom. Deo ovih profesora još je bio živ. Ja sam u martu 1942. godine bio postavljen u Muzeju kao asistent i tu sam i kraj rata dočekao..."

O profesoru doktoru Dušanu Nedeljkoviću, akademik Medaković kaže:
"On je bio nosilac Spomenice i bio je prorektor Univerziteta posle rata. Imao je funkciju predsednika Državne komisije za utvrđivanje ratnih zločina okupatora i njihovih domaćih sluga. Ja sam u svojim knjigama memoara Efemeris opisao tu atmosferu i to vreme. Neke od ličnosti koji su streljani i čija imena je 27. novembra 1944. godine objavila "Politika" ja sam lično poznavao. Među njima je bilo i ime dr Petra Zeca. Bio je izuzetno čestit, pošten i human čovek . Izbegao je iz Hrvatske od ustaškog noža. Radio je u Beogradu u Komesarijatu za izbeglice i bavio se pitanjem Crvenog krsta. Pomagao je ljudima koliko je mogao u ono ratno nesrećno vreme. Slao pakete u zarobljeništvo. Pomagao izbegličku decu iz Hrvatske i Bosne.

Retki diplomci

Ostalo je nejasno zašto je prof. dr Dušan J. Popović, odličan profesor i naučnik, bavio se nacionalnom istorijom, posebno Srbima u Vojvodini i njihovom prošlošću, proglašen za ratnog zločinca. Sećam se da je za vreme okupacije održao na Kolarcu ili na nekom drugom mestu predavanje o Velikoj srpskoj seobi i zato je bio gonjen i šikaniran od komunističkog režima i Državne komisije i posebno njenog predsednika prof. dr Dušana Nedeljkovića. Prof. dr Nikola Radojičić je na Kolarcu držao predavanja o Dušanovom zakoniku. Sve je to uzeto za zlo - saradnja sa okupatorom - što nema nikakve veze..."

Na pitanje o radu Univerziteta za vreme okupacije, akademik Medaković kaže:
"Za vreme okupacije Univerzitet nije radio. Sećam se da je u to vreme samo jedan jedini student diplomirao kod prof. dr Nikole Radojičića. Za vreme rata radile su samo muzičke škole, a ostali fakulteti nisu radili. Profesori su ponekada dolazili na Univerzitet, pa su posle raspoređivani na neke dužnosti - tek da dobiju koji dinar i da prežive. U okupaciji se živelo vrlo teško. Dakle, kod prof. dr Nikole Radojičića diplomirao je, sećam se, Jova Kovačević. Radojičić je sa početkom rata proteran iz Ljubljane pa je utočište našao u Beogradu. Postavljen je na Univerzitetu za profesora..."
Piše: Mr Ljubomir Tešić
IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
mob
Apple iPhone 6s
Lažne optužbe
Potresno svedočanstvo akademika Medakovića

Na inicijativu i uz zalaganje i organizaciju Vladimira Velmara Jankovića, zamenika ministra prosvete, Velibora Jonića, godine 1942. pisan je pri Ministarstvu i Univerzitetu Plan srpskog preporoda. Zbog ovog Plana veliki broj autora tekstova proglašeni su za kolaboracioniste i ratne zločince. O tome danas akademik Medaković kaže:

"Čitao sam tekstove tih planova o srpskom preporodu. Ama baš nikakve veze to nema sa fašizacijom srpskog naroda i izdajom. Bila formirana komisija od deset ljudi, od znanja i ugleda, da piše ove planove. Komisiju je vodio prof. dr Nikola Popović, rektor Univerziteta, vrlo ugledna ličnost, u nauci od velikog znanja i autoriteta. Zna se da je idejni tvorac ovog spisa bio Vladimir Velmar Janković.

U komisiji bio i prof. dr Nikola Grujić, pa prof. dr Branko Popović, zatim veliki naučnik i znalac srpske etnografske prošlosti Veselin Čajkanović. Njihov zadatak je bio da naprave jedan drugi program Beogradskog univerziteta. Program nacionalnog usmerenja. Oni su radili, ali program u celini nije bio dovršen, pa ni zvanično odobren i primenjen. Ali su njegovi tvorci proglašeni za ratne zločince koji su, navodno, radili na "fašizaciji srpskog naroda", što nema blage veze..."

Lov na ljude

Iz svoje biografije vezane za to vreme akademik Dejan Medaković navodi i ovaj detalj:
"Ja sam još jedini živi svedok Muzeja Kneza Pavla. Svi su već pomrli. Tako sam kao asistent postavljen da radim u ovoj ustanovi 1. marta 1942. godine i dobro se sećam tog potresnog "lova na ljude" po Beogradu i Srbiji, ali ne bih želeo sada da otvaram te rane. O tome detaljno govorim u Efemerisu, u trećoj knjizi; tragičnom vremenu za srpski narod, o sudbinama i atmosferi prvih godina posle oslobođenja.

Tragična vremena

U sećanju mi je, ponavljam, trajno ostalo streljanje 1995 žandarma, pisara, daktilografa i drugog osoblja organa koji su čuvali javni red i mir za vreme vlade Milana Nedića. LJude su na prevaru pohvatali i bez suđenja i bilo kakvog obrazloženja, noću, postreljali i pokopali u zajedničke grobnice za koje se, pouzdano, nikada nije saznalo...Ponavljam da je petorica bekstvom uspela da prežive, a dvojica su mi o svome bekstvu i masovnoj egzekuciji pričala. Kada je Beograd oslobađan, ali i pre toga, veliki broj Nedićevog represivnog aparata priključio se partizanskim jedinicama, na glave stavili "titovke" sa petokrakama, ali ih to nije spaslo nasilne smrti.

Svi su proglašeni za "narodne neprijatelje", "izdajnike" i "ratne zločince" i nestali su u "velikom čišćenju". Oni su, pred samo oslobođenje, u Beogradu, formirali antifašistički komitet i uhvatili vezu sa Prvom armijom. Bilo je to pet dana pred ulazak partizana i Rusa u Beograd, ali im to nije pomoglo", kaže na kraju akademik Medaković, jedan od nezaobilaznih i ključnih ličnosti tog, po srpski narod, tragičnog vremena.

Kroz akciju "Zaštita omladine" iz Beograda krene za Kraljevo jedna grupa mladih. Ta akcija se zvala još i "Nacionalna služba". Parola je bila ova: Neka mladi ljudi rade, neka se sklone od Nemaca, da uzalud ne ginu ili da ih Nemci ne odvode na prisilni rad u Nemačku...

Jedan za sto

... Ja ne ulazim u političke kvalifikacije ovog poduhvata. Samo se sećam kao dečak da su omladinci bili svrstani u radne jedinice. Radnu jedinicu iz Beograda za Kraljevo odveo je inženjer Zoran Marković. I on je, kao i njegov brat slikar, bio miljenik naše kuće. Odlazeći iz Beograda, poverio se mome ocu i mojoj majci. Kao i Milorad, i Zoran je bio izuzetno pažljiv i lepo vaspitan mladić. Rekao je mome ocu šta rade kod Kraljeva i kako krije i čuva omladinu da ne strada od Nemaca u vreme kada je streljano sto Srba za jednog ubijenog njihovog vojnika.

Ova omladinska radna brigada toliko je uradila kod Kraljeva na regulaciji vodotokova, da su jedan kanal, iz poštovanja, nazvali Zoranov kanal. Ne znam da li i danas nosi to ime.

Međutim, čim su partizani oslobodili Kraljevo 1944.godine, odmah su, u prvim akcijama, uhapsili inženjera Zorana Markovića, i bez suđenjai presude, streljali ga, uz kvalifikaciju: ratni zločinac, izdajnik inarodni neprijatelj.
Piše: Mr Ljubomir Tešić
IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
mob
Apple iPhone 6s
Prva žrtva
Nikada roditelji nisu saznali gde je grob Zorana Markovića

Uzalud su građani Kraljeva išli i svedočili da Zoran Marković nije izdajnik i neprijatelj naroda; da nije bio ni u kakvim vojnim formacijama. Da je pravio sa omladinom kanale i drenirao neukrotivi Ibar i zapadnu Moravu, ali su oni koji su streljali po kratkom postupku i bez suđenja bili - neumoljivi i zaslepljeni mržnjom i besom...

... Nikada roditelji nisu saznali za grob svog sina Zorana. Možda su ga egzekutori bacili u Moravu, koja te jeseni, iako veoma nadošla, prvi put nije poplavila mnoge delove Kraljeva, kako se to ranijih godina često dešavalo.

Tako su, dakle, u onim "uraganskim vremenima crvene sile" pale nevine mnoge srpske glave.
Dimitrije Stanojević se, uzgred, priseća još jednog događaja koji je vezan za ona vremena kada je ljude "gutala pomrčina:

"Radi se o slučaju majora kraljevske vojske Hudine, koji je bio i naš rod po liniji moga oca. Bio je major pravnik po obrazovanju, ali profesionalni vojnik po životnom opredeljenju. Kada je general Milan Nedić formirao svoju vlast po nalogu nemačkog okupatora, onda je pozvao i majora Hudina na saradnju. Pozivu se odazvao i radio kao sudija u vojnom sudu, u žandarmeriji. Sudio je žandarmeriji za disciplinske i druge prekršaje. Dakle, rešavao je krivična dela u žandarmeriji koja su bila vezana za službu čuvara reda i mira.

Sudbina majora

Uveren da je ono što je on radio u okupiranom Beogradu ne može da bude podvrgnuto nikakvoj zakonskoj sankciji novog,komunističkog režima, major Hudina nije hteo da beži sa Nemcima. Ostao je mirno, čiste savesti, da čeka oslobodioce.

Međutim, njegova nadanja i očekivanja bila su sasvim suprotna. Već 21. oktobra 1944. godine na Čuburu, u kuću, majora Hudine, stigla su dva partizana i jedan partizanski komesar. On je, začuđen, pitao zašto ga hapse kada se,ni po kakvom delu, ne oseća krivim, a oni su mu lakonski odgovorili: Zato što si izdajnik, saradnik okupatora i narodni neprijatelj.

I major Hudina je streljan. Bez suđenja. Bez dokazane krivice.
Nikada se ni za njegov grob nije saznalo. Uzalud su najbliži iz familije tragali za njim, da se po hrišćanskom obredu sahrani. Pričale su se svakojake priče tih prvih godina posle rata. Egzekutori, najčešće OZNA, proturali ih u narod: te odvedeni u Rusiju da obnavljaju zemlju koju su Nemci razorili; te u Jugoslaviji grade i obnavljaju puteve i pruge. Familije živele u nadi kako će se nasilno odvedu. Komunisti su zauvek zatrli sveštenički poziv u čuvenoj krajiškoj porodici Novakovića; iz generacije u generaciju služenje crkvi, Bogu i narodu u ovoj porodici traje još od 1836. godine.Prenosilo se s kolena na koleno, iz generacije u generaciju, da bi ga komunisti, u pomrčini, kolčevima i maljevima,iz potaje, kroz smrt popa Nikodija Novakovića, starine, zauvek zatrli na najsvirepiji način.

Smrt od svojih

Novakovići su se iz Biočića (Dalmacija) preselili u petrovačko Vrtoče (Kula); tu im umre otac.Ostane petorica braće. Iz Vrtoča se presele u Drinić. Kada im Turci posekoše prijatelje Latinoviće (samo jedan pobegne od osmanskog noža). Novakovići pređu na njihovo kućište u Kolunić. Iz njihove porodice se neprestano "regrutuju" čestiti i narodu i crkvi odani sveštenici. Godine 1890. iz Kolunića su se preselili u Petrovac.

Popa Nikodija Novakovića 1941. godine uhvate ustaše. Uspeo je da se spasi od klanja.Pobegao je za Srbiju. U Beogradu je pokušao da nađe spas. Stanovao je u Beogradskoj ulici, u jednom neuslovnom sobičku, bavio se sitnim poslovima i uspeo, u oskudici i gladi, da dočeka oslobođenje.

Ne časeći ni časa, pop Nikodije Novaković vratio se u rodni kraj, u svoju bivšu parohiju, svojim parohijanima. Bio je uveren da je to njegova sveta dužnost. I da su za crkvu i vernike došla nova, bolja vremena. Da se slobodno vrati korenima pravoslavlja i vere koju je vekovima negovao.

Prof. dr Dragoljub Nikić kaže:
- Ali, sveštenik Nikodije još nije bio svestan kakva su za njega i njegovu službu zla vremena sa komunističkim poretkom došla. U oskudici i nemaštini, pop je krenuo po selim apetrovačke parohije: svetio je vodice, krštavao decu, držao opela na sahranama, osvećivao krsne slave... U klimavim i škripavim taljigama, sa svoja dva mršava konjčića, sveštenika je po parohiji vozao Mijailo Nikić. Nove vlasti su Nikodija gledale - popreko! Reakcija, nazadnjaštvo, antikomunizam, gunđali su zadrti i komunizmom opijeni vlastodršci u maloj sredini. I to im je brzo pošlo za rukom.

Baš kada se sa službe vraćao iz sela Suvaje, ubice ga dočekuju u pomrčini, u Gaju, i kolčevima i maljevima, na svirep način, usmrte, dok je Mijailo, iako ranjen, uspeo da pobegne. Dobro se znalo ko su bili vinovnici zločina, ali ih nove vlasti nikada nisu pozivale na sud, jer je zločin izvršen upravo u kompletu sa novim vlastima. I Nikodijev brat Dušan takođe je bio veštenik. Radio je u kolunićkoj parohiji.
Piše: Mr Ljubomir Tešić
IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
mob
Apple iPhone 6s
Prekopavanje Lisičijeg potoka
Tražeći grob Branka Čolovića supruga je kopala rake...

Tako, u porodici Novakovića sveštenički poziv nisu uspeli da prekinu ni Turci, ni Austrijanci, ali su ga, koljem i maljevima, zauvek 1946. godine prekinuli komunisti.

I priča i svedočenje Beograđanke Nade Milenković je tipična za vreme o kome govori ovaj spis. Gospođa Nada se najpre javi pismom. U njemu: kratak siže događaja koji želi da nam predoči.Stanuje u Miloša Velikog 70. Telefonom nam reče: "To je duga, preduga priča. Dođite da je čujete", kazala je.

Priču smo počeli sa advokatima. U "crvenom uraganu" glavu su izgubili mnogi godine 1944. i 1945.
"Za njihovim sudbinama je tragao i dr Vučić, advokat, mlađi čovek, moj zet", kazala je gospođaMilenković. "Naš rođak, takođe advokat, Branko Čolović, streljan je. Njegova supruga je išla u Lisičiji potok da traži supruga. Kopala je grobove, zajedničke rake, ali ga nije mogla naći. Pričalo se da su tu masovno streljali i ljude u gomilama zakopavali. Brankova supruga htela je svoga muža, koga je, progutala pomrčina, da sahrani po hrišćanski...Njeno traganje je teklo ovako;?: jednog dana se dogovori sa mladićem iz šire porodice da u cik zore krenu u Lisičji potok. To je onaj deo ispod Belog dvora, ogroman prostor. Nosili su jedan ašov i motiku. Išli su krišom i oprezno. Bilo je to vrlo opasno. OZNA je motrila na sve i svakoga. I streljanja i grobovi držani su u strogoj tajnosti...

Streljani na brzinu

Streljani su na brzinu bili zakopavani u zajedničke rake: plitke grobnice, prekrivene zemljom koju su kiše spirale. Oni su tog dana, u cik zore, tragali, tragali po Lisičijem potoku, ali su se vratili bez onoga pšto su tražili. Znam da su, na pomenutu lokaciju, išli i mnogi drugi da traže kosti najbližih u familijama, međutim, koliko se sećam, vraćali su se praznih ruku. Mnogo godina kasnije čula sam i ovu priču: kada su se kopali temelji za nove građevine, radnici su nailazili na hrpe lobanja i kostiju. Svoja otkrića su navodno zvanično prijavljivali Udbi i SUP-u, ali su im govorili da o tome ćute, da priču o zajendičkim grobnicama i kostima ne šire... I to je sve...

"Nama su nove vlasti sve konfiskovale. Čak i imanje u Maloj Krsni. Uzeli su sve. Odneli su i tapije, izvode iz zemljišnih knjiga. Namera je bila jasna: da se unište svi tragovi o našemvlasništvu. Ono se nikako više nije vraćalo. Uništena dokumentacija.kako da dokažeš da je to tvoje kada ne postoje papiri?

I moj muž je bio advokat, sada pokojni, Lazar Milenković. Advokatska porodica. Lazarev ujak bio je advokat Dragić Joksimović, upravo onaj advokat koji je na sudu 1946. godine branio Dražu Mihailovića. I on je suđeni osuđen. Završio je na robiji, u Sremskoj Mitrovici..

Dakle, moj muž, dok je bio živ, dugo je tražio "pravdu", ali je pravda za bilo šta, posebno za "narodne neprijatelje", bila nedostižna.
A sada vam predočavam priču svoga oca,inženjera Čedomira Jančića. Mom ocu su stavili na teret da je bio član Upravnog odbora fabrike vagona iz Smederevske Palanke. Tada se ta fabrika zvala "Jasenica".

To je jedini očev greh. Radio je kao stručnjak i povremeno su ga zvali i tamo je po pozivu odlazio...
... Moj deda - nastavlja ispovest Nada Milenković - otac moje majke, imao je veliko imanje. Zaveštao ga je pred smrt Medicinskom fakultetu u Beogradu. Mojoj majci je njen otac dao veliki miraz. Tast je zetu zaveštao sto hiljada ondašnjih dinara u zlatu. značajna suma. Otac nije želeo da to potroši rasipnički. Bacio se na posao. Bavio se biznisom.

Pre svega, vredan

Životni put mog oca bio je ovaj: posle Prvog svetskog rata iz Vranja je stigao u Beograd. Potiče iz siromašne porodice, ali je lično bio snalažljiv i vredan. Tačno na vreme je završio Mašinski fakultet. Onda se 1922. godine oženio mojom majkom, Olgom Velimirović. Njeni potiču iz Lozovika, od Smedereva. I otac i svi njegovi preci bavili su se medicinom (i pradeda, i deda, i otac). Obično su studirali u Nemačkoj i Švajcarskoj. I svi su redom u Smederevu bili -fizikusi. Bili su prilično imućni..."

Nada Milenković nastavlja priču:
"Dakle, moj deda, otac moje majke, dr Nikola Velimirović, za udaju je ćerki dao miraz u pomenutoj cifri. Moj otac, ing. Čedomir nije hteo da uzalud proćerda ovaj kapital, pa je kupovao razne akcije i ulagao u nekretnine. Njegova supruga, naša majka,Olga, brzo je izorila porod -tri ćerke: Vera (udata Rakić), najstarija, pa ja, srednja, udata Milenković i najmlađa Ljiljana (udata Bačak).

Brojna porodica. To je moga oca i podstaklo da gradi vilu na Dedinju. I tada je ovaj kraj bio vrlo ekskluzivan. Gradnja vile počela je 1936. a završena je za godinu dana.
Piše: Mr Ljubomir Tešić
IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
mob
Apple iPhone 6s
Nemci se uselili u
kuću 1941. godine
Beogradom je 1944. kružila priča o velikoj odmazdi

Porodica se uselila 1937. godine.Vila je, uz prateće objekte, imala četiri velike stambene jedinice, koje su bile opremljene ručnim, izrezbarenim nameštajem. U toj vili smo stanovali sve do oktobra 1944. godine.

Soba za Nemce

Odmah, po okupaciji, u Krupanjsku 16 došla su dva nemačka oficira. Tražili su da im se, kao podstanarima, isprazni jedan prostor. U njega se uselio okupatorski oficir,po činu pukovnik, a po zanimanju apotekar. Radio je u nekoj njihovoj ustanovi sa medikamentima. Bio je prema nama vrlo korektan. Pošto je studirala u Švajcarskoj, moja majka Olga je odlično govorila nemački i francuski.

Ponekada je razgovarala sa apotekarom Nemcem. On joj je, sećam se, jednom rekao: Gospođo, i ja imam tri ćerke kao i vi. Veoma sam ih se uželeo. Jedva čekam da se rat završi pa da se vratim u Nemačku svojoj porodici. Naš podstanar se izgubio pred oslobođenje. Otišao je sa njihovom vojskom.

Ing. Čedomir Jančić, moj otac,za vreme okupacije Beograda nigde nije imao stalno zaposlenje. Bio je u upravnom odboru u Palanci, ali ja se ne sećam kakve je honorare, i da li ih je i dobijao, primao za svoje stručne usluge.Živeli smo od starih zaliha i prodaje vrednih stvari... Ing.Čedomira su pozvali da dođe u Smederevsku palanku. Odlazio je tamo po pozivu...

Sećam se i očevih skupljanja dobrovoljnih priloga. Pošto je Beograd bio pun izbeglica i drugog ojađenog naroda koji je tu tražio spas i preživljavanje do kraja rata - moj otac je sa grupom drugih ljudi išao po Senjaku i drugim kvartovima i sakupljao priloge u novcu, odeći,obući i hrani i to je odnosio i predavao srpskom Crvenom krstu da se deli nevoljnicima. Niko ne zna kako je teško i strašno bilo živeti u Beogradu za vreme okupacije...

U oktobru 1944. godine oslobodioci - partizani i crvenoarmejci - približavali su se Beogradu koji je sav vrio od naroda, domaćeg i pridošlog, od Nemaca, četnika i ljotićevaca. Nastala je panika. Neki ugledni građani, javne ličnosti u političkom, prosvetnom, privrednom i kulturnom životu koji su se eksponirali za vreme okupacije,masovno su bežali glavom bez obzira. U Beogradu je stalno strujala priča o velikoj partizanskoj odmazdi za kolaboraciju.

Sećam se da su u našu kuću dolazili očevi prijatelji i nagovarali ga da beži zajedno sa porodicom ili sam. Govorili su da oslobodioci nemaju milosti. Ljude lišavaju života bez suda i suđenja. Ali se moj otac takvim nagovorima odupirao. Govorio je: Zašto da bežim kada nisam ništa nikom skrivio. Nikakav zločin ili bilo kakvo zlo za vreme okupacije nisam učinio...

... I, na veliku žalost, nije pobegao! Ostao je, čiste savesti i otvorenog srca pridružujući se opštoj narodnoj euforiji, da dočeka oslobodioce. Dedinje je južno predgrađe Beograda. partizani su u te gradske kvartove stigli već 19. oktobra 1944. godine.Istog dana, posle podne, tri vojna lica - dva obična vojnika i jedan oficir sa oznakama na rukavima - došli su našoj kući i potražili moga oca. Rekli su: Druže, pođi sa nama na kratki razgovor. Odmah se vraćaš.

Kratak razgovor

I otac je, ćutke, pošao. Zbilja se vratio vrlo brzo -posle dva sata. Pričao je našoj majci, uz prisustvo nas, devojčica: Razgovarali u Húú kvartu o običnim stvarima. Izgleda da će moći sa njima da se sarađuje. Nove vlasti nisu tako loše... Više se ne sećam šta je još govorio...

Međutim, nisu bila prošla ni tri dana kada su opet došla trojica (bilo je to 23.oktobra 1944.) i naredila ocu da pođe sa njima. Držali su nekakve spiskove u rukama i u Krupanjskoj i ostalim vilama na Dedinju pažljivo su na fasadama zagledali brojeve, odmeravali i procenjivali objekte. Tako se, bar, činilo.

Otac se nije posebno oblačio i uzbuđivao. Ili se uzbuđivao, a da to mi nismo primećivale. Bile smo, takoreći, deca, devojčurci...
Od tada se mome ocu, inženjeru Čedomiru Jančiću, gubi svaki trag. Sećam se da su ga odveli u Húú kvart gde je već 19. -og bio na saslušanju. Ova policijska ispostava imala je i svoju apsanu, manji zatvor, iako je zgradica (eno je, u blizini Železničke bolnice, i danas stoji).

Već sutradan je majka krenula u traganje za ocem. Zbilja je par dana (ne sećam se da li tri ili dva) noćivao u policijskoj ispostavi. Majka mu je tamo odnosila hranu. To je veoma blizu, u našem predgrađu. Posle toga i odavde je iščezao. Majka je pitala: Gde je inženjer Jančić? Niko joj ništa nije hteo da kaže. Svi su slegali ramenima.
Piše: Mr Ljubomir Tešić
IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
mob
Apple iPhone 6s
Majka redovno nosila hranu
Naređenje o napuštanju kuće u Krupanjskoj ulici bilo je kratko

Majka je i dalje bila uporna: odlazila je sa hranom i donjim vešom, ali je uvek vraćala ono što je odnosila. Ostalo je neuručeno.
Onda se naša majka Olga zdala da traži po Beogradu. U to vreme je Beograd i njegove apsane bio pun zatvorenika. Sve je bezbroj puta obišla, ali se vraćala neuručenog paketa i drugih stvari. Išla je i u centar OZNE (ugao Zmaj Jovine i Simine) i u Glavnjaču, i u Đušinu, i na bezbroj mesta gde je čula da ima raznih zatočenika, koji su od novih vlasti uhapšeni po različitim optužbama.

Stvari pod mišku

Ni majka, ni mi,njegove ćerke (ja sam baš bila završila veliku maturu) nismo gubile nadu da se otac jednog dana pojavi na našim vratima, ali smo tu nadu izgubile onog dana kada su se na vratima naše vile u Krupanjskoj opet pojavila dva oficira u pratnji vojnika.

Pozvali su moju majku i, preteći, strogim glasom, joj naredili:
"Gospođo, u toku dana morate da napustite sa porodicom ovu vilu. Od stvari možete da ponesete tek toliko koliko može da stane u jedan prevoz. Nema povratka i nema još nove i nove vožnje. I više nikada ni vi ni vaša deca nemate pravo da dolazite na Dedinje i prolazite ovom ulicom. Ovde više nema šta da tražite".

Brizgajući u nezaustavnjivi plač, a u plaču smo se pridružile i mi, njene tri ćerke - majka je rekla grcavo: "Ali, zašto? Pa ovo je naša kuća..."

Više nema prepirke i ubeđivanja, rekao je jedan od oficira i dodao: "Znate li vi ko je vaš muž? On je izdajnik, saradnik okupatora i narodni neprijatelj!

Majka je tog dana, s naporom, pronašla neki mali, klimavi kamiončić - privatnog prevoznika kome nove vlasti - a ni Nemcima u okupaciji nije bio potreban -nisu rekvirirale ovo malo, klimavo vozilo. Natovarili smo na njega svoje lične stvari, odeću,obuću, malo posteljine, ne sećam se da li je mogao stati i koji krevet, i otišli u Miloša Velikog 77, gde i danas stanujemo...

Sa silom nije bilo nikakve rasprave. U njihovim rukama je sada bila vlast i mogli su da rade šta su hteli sa nama.
Brzo smo čuli da se u našu vilu u Krupanjskoj (onda 16. numera, a sada 20. numera) uselio lični Titov ađutant. Dugo nismo znali ko je to, a tamo više, godinama, nismo smeli da odlazimo. Taj Titov ađutant je bio Ličanin, vrlo poverljiva i odana ličnost. Moja majka je jednog dana preko prijateljice saznala da se novi stanar naše vile na Dedinju zove - Milan Žeželj. Posle, u novinama smo pročitali da je proglašen za narodnog heroja. To je u "Politici" i "Borbi" pisalo 12. januara 1945. godine.

Eno i danas generala Žeželja čija porodica živi u našoj vili. Nismo smeli da tražimo da nam je vrate. Kako šut s rogatim da se bori? General je umro, ali je ostao njegov porod. Kupio je, čujemo, navodno za dve hiljade dojč-maraka.

Bez vesti o ocu

... Da je naš otac, Čedomir, živ, da negde robija, u toj nadi smo živeli sve do 20. marta 1945. godine. Pre toga su nam neke komšije javile da su ga, navodno, videli i - prepoznali - kako kuluči kod Svetozareva, Ćuprije i Paraćina, ali to su bile smo varke.

Posle te priče, jedan naš rođak, advokat Đorđe Ivković, odlučio je da se lično angažuje u traganju za našim ocem. I on se raspitivao, obilazio nove vlasti, raspitivao se kod narodne milicije (tako se žandarmerija prozvala). Jednog dana je napisao pismo OZNI (Odeljenje zaštite naroda za grad Beograd) gde je tražio da mu se odgovorio o sudbini inženjera Čedomira Jančića.
Piše: Mr Ljubomir Tešić
IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
mob
Apple iPhone 6s
Dovedeni do bede
i prosjačkog štapa
Kao supruga narodnog neprijatelja, majka nigde nije mogla da dobije državnu službu

Posle dužeg vremena, iz OZNE je stigao odgovor na adresu: Gospodinu Ivkoviću Đorđu, Beograd, Miloša Velikog 51/I. U pismu je stajalo: Odeljenje zaštite naroda za grad Beograd, 19. mart 1945. godina. Službeno: U vezi Vaše molbe upućene ovom Odeljenju, izveštavmao Vas, da je Čedomir Jančić, inženjer, streljan, presudom Vojnog suda Prvog proleterskog korpusa, kao narodni neprijatelj. Smrt fašizmu - sloboda narodu! Major Savić.

O tome kako su posle rata živeli Jančićevi -majka i tri ćerke - bez oca, "narodnog neprijatelja", Nada Milenković navodi ove detalje:

Nikom zlo učinjeno

"Celog života smo svi u kući - majka i tri sestre - bili trajno i zauvek obeleženi kao deca narodnog neprijatelja. To su nam javno govorili i prst u nas upravljali, a ja sam odgovarala: Kažite šta je moj otac uradio? Kakvo je, i kome,zlo učinio za vreme okupacije? Naravno niko ništa konkretno nije mogao da kaže.

Mnogi su nas, godinama i decenijama, izbegavali. Čak i oni koji su od ranije važili kao naši kućni prijatelji. Jer su se plašili da na sebe ne skrenu pažnju komunističkih vlasti kako se druže sa familijom jednog narodnog naprijatelja, izdajnika i kolaboracioniste.

Veliki broj mojih drugarica iz gimnazije mene nije izbegavao. Doduše, ni na fakultetu nije bilo podozrenja. Studirala sam hemiju i još se nismo dovoljno dobro znali. Ko je ko i kakvu prošlost ima...

I Prodanovićevi (Jaša), naši dugogodišnji predratni prijatelji takođe su nas izbegavali. I to nam je bilo malo čudno. Od njih, visokih intelektualaca i javnih ličnosti, to nismo očekivali.

Oni naši kućni prijatelji kojima je otac pre rata pozajmljivao novac a koji nije bio vraćen, molili su nas da im dug oprostimo. I, naravno, opraštali smo. U novom režimu sve vrednsoti i svi odnosi su bili promenjeni, pa i vrednost predratnog i posleratnog novca. Mnogi su nam dužnici govorili: Ne možemo da vratimo, ali bilo kakva pomoć, ako vam zatreba - dobićete je od nas...

Uspela sam na fakultetu da se uključim u društveni život studenata.Htela sam da učestvujem u svim aktivnostima kao i moje drugarice i drugovi. Uspela sam da postanem član Narodne studentske omladine, htela sam da idem na izgradnju pruga i puteva za vreme ferija, ali je neko javio da sam ćerka narodnog neprijatelja, pa su me, uz grdnju, takoreći, glavačke izbacili. Više se nisam nikada i nigde uključivala u društveni život. Sličnu sudbinu su, čini mi se, doživljavale u svojim sredinama i moje sestre...

... Dugo nismo imali od čega da živimo. Bili smo dovedeni do bede i prosjačkog štapa. zato što je bila supruga narodnog neprijatelja, majka nigde nije mogla da dobije državnu službu. Godinama je obigravala razne pragove i molila. Tek, preko jedne porodične veze, uspela je da dobije posao u jednoj ustanovi. Pošto je govorila i pisala nemački i francuski, u ovoj ustanovi je radila kao korespodent i prevodilac. Tu je i stekla penziju... Ja nisam završila fakultet, jer sam se udala i izrodila porod. Dizala sam decu i izvodila ih na životni put...

Gospođa Nada Milenković u drugom delu svoje potresne ispovesti "prošetala" nas je i po Dedinju i Topčideru; nisu samo otimačinu vila i rezidencija doživeli Jančićevi u Krupanjskoj; doživeli su je i 1944,1945, i sledećih godina, i mnogi drugi vlasnici; socijalna struktura stanovništva Dedinja u mnogome se izmenila. Vlasnici su kao "narodni neprijatelji", ili "pripadnici stare srpske buržoazije", ili kao begunci ne dočekavši novi komunistički režim - rasuli na razne strane - a u njihove vile su se uselili Titovi oficiri, čuvari i razni politički doglavnici i skutonoše.

Jovanka Broz u kući Čede Petrovića

"Naše komšije na Dedinju bile su", seća se Nada Milenković, "profesor Dragomir Antonović, pa Mišićevi, koji su po Beogradu imali svoje piljarske radnje (prodavali voće i zeleniš), čitavu mrežu. Onda je tu bila vila Čede Petrovića koju su komunisti kasnije uzeli sebi. Čini mi se da je tu stanovala gospođa Jovanka, Titova supruga. Istina je da su Jovanki napravili novu vilu, ali ona nije htela tamo da stanuje, jer je, prema njenoj oceni, bila vrlo neuslovna i nefunkcionalna. Zato je više volela da stanuje u vili Čede Petrovića, iako je vila, u to doba, bila dosta ruinirana.

Čeda Petrović je bio trgovac engleskim štofovima.Posle Prvog svetskog rata brzo se obogatio.Pripadao je bogatoj beogradskoj eliti i Čeda je bio jedan od prvih koji je na ovoj lokaciji počeo da gradi vilu.
Piše: Mr Ljubomir Tešić
IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Idi gore
Stranice:
1 3 4 5
Počni novu temu Nova anketa Odgovor Štampaj Dodaj temu u favorite Pogledajte svoje poruke u temi
Trenutno vreme je: 16. Apr 2024, 20:33:59
nazadnapred
Prebaci se na:  

Poslednji odgovor u temi napisan je pre više od 6 meseci.  

Temu ne bi trebalo "iskopavati" osim u slučaju da imate nešto važno da dodate. Ako ipak želite napisati komentar, kliknite na dugme "Odgovori" u meniju iznad ove poruke. Postoje teme kod kojih su odgovori dobrodošli bez obzira na to koliko je vremena od prošlog prošlo. Npr. teme o određenom piscu, knjizi, muzičaru, glumcu i sl. Nemojte da vas ovaj spisak ograničava, ali nemojte ni pisati na teme koje su završena priča.

web design

Forum Info: Banneri Foruma :: Burek Toolbar :: Burek Prodavnica :: Burek Quiz :: Najcesca pitanja :: Tim Foruma :: Prijava zloupotrebe

Izvori vesti: Blic :: Wikipedia :: Mondo :: Press :: Naša mreža :: Sportska Centrala :: Glas Javnosti :: Kurir :: Mikro :: B92 Sport :: RTS :: Danas

Prijatelji foruma: Triviador :: Domaci :: Morazzia :: TotalCar :: FTW.rs :: MojaPijaca :: Pojacalo :: 011info :: Burgos :: Alfaprevod

Pravne Informacije: Pravilnik Foruma :: Politika privatnosti :: Uslovi koriscenja :: O nama :: Marketing :: Kontakt :: Sitemap

All content on this website is property of "Burek.com" and, as such, they may not be used on other websites without written permission.

Copyright © 2002- "Burek.com", all rights reserved. Performance: 0.091 sec za 17 q. Powered by: SMF. © 2005, Simple Machines LLC.