Rastanak

Tamo amo, s dvojke na četvorku,
varkaš se, a djetinjstvo mine,
prevari te Una čobanica,
odnese ti četiri godine.
Opraštaj se s pustopašnom braćom,
pozdravljaj se zauvijek s Bihaćom.
 
Zamukoše sobe internata
i u njima smicalice đačke,
osta pusta cesta za Pritoku
gdje smo krali orahe seljačke.
Osta Murat, poslastičar stari
i njegovi kolači "brdari".
 
A drugovi! Kome prvo prići,
dok okolo spomenari kruže?
Tihim glasom jedva progrgućeš:
- Daj mi šapu. Doviđenja, druže!
Okreneš se, dok suze uminu,
stariji se činiš za godinu.
 
A sa kim se pozdraviti neću?
Zašto mi se oči rosom pune?
Osta Zora, moja ljubav tajna,
u kućici s druge strane Une.
I tamo sam lunjao, oprezan,
zbunjen, trapav, kao da sam vezan.
 
Često sam joj pisao zadatke,
šaputao tablicu množenja,
a kad bi me milo pogledala,
osjećah se kao mladoženja.
Sanjao sam o njenome liku
pokraj Une, skriven u vrbiku.

Odoh kroz noć punu kreketanja
(žabe su me pratile u horu!)
i na zidu, blizu kuće njene,
zapiso sam "Branko voli Zoru…"
I danas me uvijek boli duša,
kad se gdjegod javi kreketuša.

Bosanski trkači

Svakoga dana, vedra il mrka,
kroz Bosnu moju vodi se trka.
Četiri staze, svaka se vije,
na svakoj trkač. Ko li će prije?
 
Na prvoj stazi djevojka Una,
večito mlada, znana iz buna,
kićena cura iz Martin-Broda,
nakit joj sija, zelena voda.
Uzela zalet sa ličkih čuka,
od strmih stijena štrbačkog buka.
 
Niz drugu stazu juriša hučno
veselo momče, smjelo i bučno,
ponosni Vrbas, lakoga hoda,
planinac Vrbas, ledena voda,
pod njenom snagom klisura puca,
zlaćano zrnce na dnu svjetluca.
 
Na trećoj stazi sunčano sijeva
žuborna Bosna od Sarajeva,
gore joj oči, jutarnja rosa,
u pjeni šumnoj zelena kosa.
Vije se, igra, kroz gore hita,
nemirna, bistra i ponosita.
 
Na krajnjoj stazi prepreke mrvi
djevojka crna, gorštačke krvi,
s kamena kraja, mrkih daljina,
vječito tužna, studena Drina.
S hukom se ruši, ne pjeva ništa,
pomamno juri kroz razbojišta.
 
Na krajnjem cilju, u jutra plava,
trkače prima pospana Sava.

Mala moja iz Bosanske Krupe

Bilo mi je dvanaest godina,
prvi put sam sišao do grada
iz mog sela, tihog i dalekog,
kad susretoh tebe iznenada.
Eh, dječačke uspomene glupe!
Mala moja iz Bosanske Krupe.
 
Jesi li me spazila il' nisi,
zunjenoga seskoga đaka,
svjetlokosog i očiju plavih,
u oklopu novih opanaka,
kako zija u izloge skupe?
Mala moja iz Bosanske Krupe!
 
Naišla si kao lak oblačak,
tvoj me pogled za tren obeznani,
zaboravih ime i očinstvo,
kako mi se zovu ukućani.
Iznevjerih poput sablje tupe.
Mala moja iz Bosanske Krupe.
 
Tekli tako gimnazijski dani,
uspomena na te ne ocvala,
modra Una u proljetne noći
tvoje mi je ime šaputala.
Lebdila si ispred đačke klupe,
mala moja iz Bosanske Krupe!
 
Brzo minu naše đakovanje,
lagan leptir sa krilima zlatnim,
ipak tebe u srcu sačuvah
kroz sve bure u danima ratnim.
Ta sjećanja mogu l' da se kupe,
mala moja iz Bosanske Krupe!
 
Sad je kasno, već mi kosa sijedi,
gledam Unu, ćuti kao nijema,
zalud lutam ulicama znanim,
sve je pusto, tebe više nema.
Ej, godine, nemerljive, skupe!
Mala moja iz Bosanske Krupe!

Na Petrovackoj Cesti

Na cesti Petrovačkoj izbjeglice
i trista djece u kolini.
Nad cestom kruže grabljive ptice,
tuđinski avioni.
Po kamenjaru osniježenom
čelična kiša zvoni...
U snijegu rumena Marija,
mamina kćerka jedina,
bilo joj sedam godina.

Tri dana Grmeč gazila
i posrnula stotinu puta.
Suknju je imala - ni kratku ni dugu,
a prsluk malen, premalen,
a povrh svega kabanica,
beskrajnih rukava, široka, žuta,
od starog očevog kaputa.

Ponekad mala plakala,
nekad se opet smijala
i vesela bila
kad bi je mati tješila:

"Još samo malo, rođena,
pa ćemo vidjeti Petrovac,
a to je varoš golema,
tu ima vatre i hljeba
i kuća - do samog neba".

Radovala se djevojčica
i vatri, i gradu neviđenom,
a sada leži, sićušna kao ptica,
na cesti Petrovačkoj,
na cesti okrvavljenoj.

Oči gledaju širom,
al sjaja u njima nema,
sa mrtvih usana male
optužba teče nijema:

O, strašna ptico, ti si me ubila,
a šta sam kriva bila!
Sedam sam godina imala,
ni mrava nisam zgazila.
Tako sam malo živjela,
i tako malo vidjela,
a svemu sam se divila.
Bila sam bezbrižni leptir,
a ti me pokosi, ptico,
ti mi ugasi zjene,
polomi ručice moje,
od gladi otežale,
od zime ukočene.

Optužbu vapije dijete,
stisnutih modrih pesti,
u okrvavljenom snijegu,
na Petrovačkoj cesti.

Tuđinski ljudi krvavi,
kuću su našu spalili,
djetinjstvo su mi ukrali,
i mnogo naših ubili.

Tuđinske ptice, čelične nemile,
nad planinom su našom letjele.

Smrači se, rođena goro,
i na sve naše pute,
pošalji sinove svoje,
pošalji vukove ljute,
osveti moje noge izranjene,
i jutra gladna rasplakana,
i ruke modre i smrznute.

Zagrmi, tata, iz velikog topa,
pomlati tuđe gadove,
zabubnjaj, braco, mitraljezom,
mrtva te sestra zove.

Osvetu vapije dijete,
stisnutih smrznutih pesti,
u krvi i snijegu,
na Petrovačkoj cesti...

Bašta sljezove boje

Muškarci obično slabo razlikuju boje, ali jedan takav neznajša u bojama kakav je bio moj djed, e, takvog je bilo teško naći. Njegov spektar svodio se na svega četiri osnovne boje, a ono ostalo - to nije ni postojalo ili se svodilo, u najmanju ruku (ako je čiča dobre volje!), na neki vrlo neodredjen opis: "žuto je, a kao i nije žuto, nego nešto onako - i jest i nije".
Kako je na ovome našem šarenom svijetu većina stvorenja i predmeta obojena "i jest i nije" bojom, to je s mojim djedom oko toga uvijek dolazilo do nesporazuma i neprilika.
U jedno od najprijatnijih doba godine, skoro preko noći, rascvetao bi se u baštici kraj naše kuće crni sljez i ljupko prosinuo iza kopljaste pocrnjele ograde. On je u mirna sunčana jutra zračio tako povjerljivo i umiljato da to nije moglo izmaći čak ni djedovu oku i on bi udobrovoljeno gundjao majući se po dvorištu:
- Pazider ga, sva se bašta modri kao čivit.
Ono, istina, na sljezovu cvijetu jedva da je negdje i bilo tragova modre boje, ali ako je djed kazao da je modra, onda ima da bude modra i kvit. Isto se tako moglo desiti da neke godine djed rekne za tu istu baštu da se crveni, i onda za tu godinu tako i važi: sljez mora ostati crven.
Djedov rodjak Sava Damjanović, negdašnji kradljivac sitne stoke, a pod starost ispičutura i pričalica, i nenamjerno je znao da najedi mog dobrog djeda. Dok djed priča, on ti ga istom začudjeno prekine:
- Otkud lisica crvena, kad je žuta!
- Hm, žuta? - beči se djed. - Žut je tvoj nos.
Sava zabrinuto pipne svoj ružičasti baburast nos i vreči:
- Crvena! Ta sve nacije odavde do Bihaća znaju da je žuta, a ti ...
Savin svijet prostire se do Bihaća, jer je čiča nekoliko puta tamo ležao u apsu, ali čak ni ti prostori ne mogu da razuvjere mog djeda.
- Hm, Bihaća! I drugi su ljudi ležali u bihaćkoj "Kuli" pa ne vele da je lisica žuta. Bolje ti je pij tu moju rakiju i ćuti, ne kvari mi unučadi.
A unučad, nas troje, nabili se u ćošak blizu staraca i čekamo kad će Sava započetm sa svojim lopovskim doživljajima. Prepirka o bojama baš nas nimalo ne interesuje, lisica je lisica pa ma kakve farbe bila.
Zbog djedove tvrdoglavosti u pogledu boja i ja sam, već na prvom koraku od kuće, upao u nepriliku.
Bilo je to u prvom razredu osnovne škole.
Negdje sredinom godine učiteljica nam je pričala o vuku, te živi ovako, te hrani se onako, dok će ti odjednom upitati:
- Djeco, ko zna kakve je boje vuk?
Ja prvi digoh ruku.
- Evo ga, Branko će nam kazati.
- Vuk je zelen! - okidoh ja ponosito.
Učiteljica se trže i začudjeno nadiže obrve.
- Bog s tobom, dijete, gdje si to čuo?
- Kaže moj djed - odvalih ja samouvereno.
- Nije tačno, vuk nije zelen.
- Jeste, zelen je! - neočekivano se uzjogunih ja kao pravi unuk čestitog djeda Rade.
Učiteljica mi pridje sasvim blizu, ljutito uzriki u moje lice i povuče me za uvo.
- Kaži ti svome mudrom djedu da to nije istina. Vuk je siv. Siv, zapamti.
Skoro plačući otklipsao sam toga dana kući i šmrcajući ispričao djedu sve što se u školi dogodilo.
Ni slutio nisam kakva će se bura oko toga podići.
Šta! Pred čitavim razredom njegovog unuka, miljenca, tegliti za uši, a uvaženu starinu posprdno nazvati mudrim, bolje rečeno budalom! Dotle li smo došli? I još reći da vuk nije zelen već nekakav ... hm! E, to ne može tek tako proći.
Sjutradan, pušući poput guska, djed je doperjao zajedno sa mnom u školsko dvorište i pred svom dječurlijom razgalamio se na učiteljicu:
- A je li ti, šiškavico, ovakva i onakva, ti mi bolje od mene znaš kakav je vuk, a! Nije zelen? Pazi ti nje! Ja se s vucima rodio i odrastao, čitavog vijeka s njima muku mučim, a ona ti tu ... Po turu bi tebe trebalo ovim štapom pa da se jednom naučiš pameti.
Izvika se djed, rasplaka se učiteljica, a i mi, djaci, od svega toga uhvatismo neku vajdu: toga dana nije bilo nastave.
Već sljedećeg jutra djeda otjeraše žandari. Odsjedi starina sedam dana u sreskoj "buvari", a kad se vrati, ublijedio i mučaljiv, on mi naveče poprijeti prstom.
- A ta, jezičko, nek te ja još jednom čujem da blejiš kakav je ko pa ću ti ja pokazati. Vuk je zelen, heh! Šta te se tiče kakav je vuk.
- Pa kad me je ona pitala.
- Pitala te, hm! Imao si da ćutiš pa kvit.
Sljedećeg proljeća, bujnog i kišovitog, sljez u našoj bašti rascvjeta se kao nikada dotad, ali starina kao da ga ni zapazio nije. Nisu tu pomagali ni sva trtljanja neumornog rodjaka Save, djed je bio slijep i za boje i za sve cvijeće ovoga svijeta. Tuga da te uhvati.
Minulo je od tih neveselih dana već skoro pola vijeka, djeda odavna nema na ovome svijetu, a ja još ni danas posigurno ne znam kakve je boje sljez. Znam samo da u proljeće iza naše potamnjele baštenske ograde prosine nešto ljupko, prozračno i svijetlo pa ti se prosto plače, iako ne znaš ni šta te boli ni šta si izgubio.

Čudesna sprava

Moj djed Rade plašio se ne samo raznih životinja (zmija, daždevnjaka i riba) nego je zazirao i od mnogih sprava i mašina: od pušaka, termometara, vaser-vage i tako dalje.
Ni pod kakvim izgovorom u našu kuću nije se smjela unijeti puška: ni puna ni prazna, ni pokvarena, ni rastavljena. Od pogleda na termometar djed je dobijao vrtoglavicu i stuživalo bi mu se u stomaku, a od vaser-vage je zakretao glavu kao od urokljivih očiju.
Medjutim, jedino je prema satu oduvijek imao neko posebno strahopoštovanje gledajući u njemu tajanstveno biće koje živi svojim zagonetnim životom, čistim i mudrim kao kod kakvog drevnog pravednika. Nije ga čak volio ni u ruke uzeti, bojeći oe da ga na neki način ne obesveti i ne uprlja.
Djedov rodjak Sava, stari lopov i nikakva vjera, često bi se oko toga dohvatio s djedom.
- Ma, kako ti to zazireš od sata kao da je pred tobom živ stvor, a?
- Pa dašta je nego živ - mirno kaže djed.
- Sat živ?! - zabezekne se Sava.
- Živ, bogme, i deset puta mudriji nego ti.
Iako baš nije bilo teško ispasti mudriji od Save, starčić uvrijedjeno puše:
- Mudriji od mene? O, vidi ti njega.
- Da, da. U po dana, u po noći, kad ti god drago, samo ga otvoriš, a on ti cak, cak! - toliko i toliko sati. Ehe, dragi moj, a ti ne znaš ni na koliko si mjesta šupalj, a kamoli što drugo.
Djed poučno digne prst.
- Prema jednom satu, brate Savo, ti si jedna obična bena.
- Dašta sam nego bena. Kod Babića se peče rakija, a ja ovde kod tebe džaba tupim zube - iskreno priznaje Sava i diže se da podje.
U našoj kući, otkada se zna i pamti, nikad niko nije imao sata, nit je ko znao da po njemu čita vrijeme. Moj stric Nidžo, kad se vratio sa Solunskog fronta, pravio se da "zna u sat", ali kasnije se ispostavilo da on umije samo ponešto oko male kazaljke, pa je njegovo odredjivanje vremena ispadalo, otprilike, ovako:
- Još samo kolik za jedan nokat pa će podne.
To "gledanje u sat" za mog je djeda bila jedna isto tako tajanstvena i pomalo natprirodna umješnost kao i gatanje u dlan. Ako si rodjen za to, ti ćeš tu rabotu i naučiti, ako pak nisi, džabe ti je.
Da žene ne znaju u sat i da to nisu ženska posla, to je za djeda bila jedna stvar koja se sama po sebi razumije. Jedne godine i naša kuća dobi sat. Bilo je to ovako:
Imao ti je djed jednog pobratima, i prijatelja, nekog Petraka, samardžiju po zanimanju. Taj ti je čitave godine lutao ispod Grmeča, od sela do sela, i ljudima pravio i popravljao samare, propijajući svoju zaradu često već i na licu mjesta, uz domaćina kod koga je radio.
Na Miholjdan, krsnu slavu našu, Petrak je osvitao kod naše kuće, svečan i obrijan, i zdravio oe s djedom:
- Pobratime Rade, da nam bude srećan današnji svetitelj.
Ostao bi tako koji dan, napio se, napričao, ispregledao djedove samare i jednog jutra, evo ti ga, obuvena i potpasana, ljubi se s djedom i utješno prorokuje:
- Brzo ćemo se mi opet sresti, pobratime, okrugla je zemlja.
Jedne godine tako, rastajući se s djedom, on mu pruži povelik izlizan džepni sat.
- Evo ti, pobratime, ovo ćeš mi sačuvati za dogodine. Zaradio sam ga u dobra čovjeka, pa mi je sve strašivo da ga djegod ne propijem.
Djed obrisa oba dlana o čakšire i primi sat pobožno kao naforu pred oltarom.
- U redu, pobro, biće paženo k'o oči u glavi.
Sat je bio zaključan u djedov sanduk i na njega se brzo i zaboravilo, sve dok ja jednog dana ne doperjah iz škole ponosito se šepureći:
- Djede, ja znam gledati u sat, učili nas u školi.
- Idi, beno, gdje će dijete znati u sat. Hajde de, da si bar vojsku odslužio, drugo bi bilo.
- Bogami, djede, znam. Znam ga i naviti pa da ide.
- E, e, laži samo.
- Daj 'vamo pa ćeš vidjeti.
Moljakao sam, ulagivao se, aja, nije pomagalo. Tako cijenjenu stvar u dječje ruke, to je za djeda bio odveć velik rizik.
Sljedećeg Miholjdana pobratam Petrak ne pojavi se na našoj slavi. Djed se zabrinu.
- Da nije bolestan, bog ti ga vidio?
Propitivao se za nj u varoši, na stočnoj pijaci, na crkvenom saboru, ali od pobratima ni traga ni glasa. Te jeseni niko ga pod Grmečom nije vidio. Na jednome mjestu djeda utješiše pričom kako je stari govorio da će preho Une, u Kaure, da tamo pretresa i pravi samare.
- Bogami će njega, onako pijana, gdjegod umlatiti i opljačkati Kauri, lopovi su to - vajkao se djed.
Jednog popodneva, tek što stigoh iz škole, djed me tajanstveno pozva u svoj sobičak. Bio je sam kod kuće.
- 'Odider 'vamo.
Počeprkao je po svom sanduku, izvadio iz plave hartije Petrakov sat i nepovjerljivo me pogledao.
- A znaš ga naviti, veliš?
- Znam.
- Deder.
Starac me usjede na svoj kreveg, stavi mi sat u ruke i bez daha se zagleda u moje prste. Kad je navijanje bilo gotovo i sat zacaktao jasno i ravnomjerno, on ga uze u rume, prinese desnom uvu i sav ozaren prošaputa:
- Aha, radi, radi, kuca!
Spustio je sat u krilo kao da se odmara, zagledao se nekud u daljinu i obradovano protepao:
- A, znao sam ja da je on živ, rdja jedna. Živ i zdrav.
- Ko to, djede?
- Moj pobro. Da je on mrtav, i njegov bi sat umro. Pa da, tako ti je to.
Toga popodneva djed je bio toliko udobrovoljen da me je naveče čak i u mlin poveo. Do dugo u noć sjedili smo na mlinskom pragu i gledali u pun mjesec, nas dvojica, velika i mala bena, a okolo su regatale žabe pa uz tu kreketaljku nisi znao jesi li još na zemlji ili zajedno s mjesecom roniš kroz rasperjane naviljke oblaka.

Ti si konj


U našoj kući svaki član familije imao je svoje goste. Stricu Nidži dolazili su srpski dobrovoljci, američki rudari i nekakvi dosadni glagoljivci koji su "ganjali politiku". Mamu su obilazile kume, prije i naše raskvocane tetke i ujke s torbicama punim darova: oraha, jaja, suvih krušaka ili bar krastavaca — daj što daš! I ostalima u kući uvraćao je poneko, pa čak sam i ja imao svoje roðene goste koji, istina, obično nisu ni smjeli da zavire u kuću, nego su me zviždukanjem i raznim znacima zivkali da doðem vireći iza plota, svinjca, aborta ili nekog drugog skrovitog mjesta.

Sve je to bio dobar i zanimljiv svijet, ali mene su ipak najviše privlačili gosti moga djeda Rade. Bio ti je meðu njima penzionisani austrijski "feljbaba" Vuk Rašeta, stari lopov Sava, i dosta nekakvih kosmatih starčića s kožnim ćemerima i torbacima u kojima se krilo pola tajni ovoga svijeta.

Najreði djedov gost bio je onaj neumorni skitnica, stari samardžija Petrak, ali zato je dočekivan s najviše radosti, vike i prijateljekog gakanja. On bi tako istom jednog dana izronio iz prozirne poplave mlakog miholjskog ljeta i to se odmah znalo: sjutra je Miholjdan, naša slava, biće pečenja, gostiju, larme i čitav će se svijet pretvoriti u zaljuljan dječji san.

Zna se, samardžija se, po dolasku, najprije propituje za konje.

— Kako Vranac, Rade brate?

— Dobro.

— A kako Doruša?

— Zdrava je, hvala bogu.

— Neka, neka. A prodadoste li onoga njezinog ždrepčića, Doratića?

— Prodadosmo, braći Jovanićima.

— Je l' mu bilo žao ostaviti mater?

— Bogami jest i njemu i njoj, rzala je tri dana.

— Oh grehote, ljudi moji.

Poćute tako i on i djed pa će ti se istom tada samardžija sjetiti i kućne čeljadi.

— A kako si mi ti, roðeni Rade? Kako vaš Nidžekanja, ganja li još politiku ili se već dozvao pameti?

Za žene i njihovo zdravlje Petrak se nikad nije propitivao. Za njega one kao da nisu ni postojale ili su, u najbolju ruku, bile nešto na formu dosadnih, vječito prisutnih mačaka: motaju ti se oko nogu, taru o kožuh, mijauču i grebu, a bez njih ipak nije nijedna kuća. Šta ćeš, božja kazna, trpi i ćuti.

Miholjdanski, slavski, gosti još se nisu ni razišli, još se po kući povlače ostaci pečenja i naš Žutija blaženo leškari kraj gomile kostiju, a starina Petrak već se mota oko razvaljena samara i zapitkuje djeda:

— Koja će ono godina biti vašem Vrančiću?

— A što ti sad to treba? — čudi se djed. — Četvrta, peta, ne znam ni ja.

— Kako šta mi treba! — diže glavu Petrak. — Samar mu pravim, a ti ... Daj ga dovedi, vjere ti.

Djed se poslušno diže i dovodi okretna konjička. Majstor ga lupka po vratu, pita ga za zdravlje, mjeri mu leða i najzad mu nešto šapuće u samo uvo. Eh, da mi je čuti šta mu je kazao.

— Mi se dogovorili! — svečano objavljuje starac. — Kaže da je zadovoljan.

— Ta neće valjda ići da zagleda ðevojku — kakoće djed. — Još ćeš tu nekakvoj dokonoj paripini ići ugaðati i tabane mu češkati, a!

Oho, opet je počelo nekakvo neobično koškanje izmeðu djeda i samardžije! Daj da se prikučim bliže da mi štogod ne izmakne. Evo, već se pominju i konjski tabani, tu smo.

— Ih paripina! — prijekorno kaže samardžija. — Kako samo ovako spretnom konjčiću možeš reći da je paripina ...Ugaðaću mu, jašta neg' ugaðati. Kom' bi drugom, ako njemu neću. Načiniću mu nešto, ima da vidiš.

— Ih, ti kao da čovjeku praviš samar, tako govoriš.

— A zar konj nije isto što i pravo čeljade, još bolji. Deset puta bolji.

— Konj?

— Da, da, konj, što se čudiš. I zapamti još i ovo što ću ti reći: samo dobar čovjek može ličiti na konja, nikakav drugi.

— Eto ti ga, na! — prostodušno zinu djed.

— Da, da, samo dobar. U Podovima, kraj same Une, ima, na primjer, u jednog domaćina konj, Dorat, duša od konja. Čim ga vidim, a meni srce zaigra: evo ga, pljunuti Rade Ćopić! Ðe si mi, Rade, pobratime moj!

Djedu stadoše oči.

— Pa baš tvoj Rade, a? E, fala ti, pobratime, na toj časti.

— Jest, vjere mi — zaneseno raspreda starac ne primjećujući da se djed uozbiljio. — Iste one čestite Radine oči, dušu mu vidiš u njima. Pa čim taj mene spazi, a on samo strigne ušima i zarže: ðe si, veli, Petrače, kamo te već na ovaj kraj, Srbine brate!

Djed ukosi oči kao da od nečeg zazire i kiselo primijeti:

— Pa da, pravi konj, i to još dorat. Toliko zajedno ljeba izjesti i rakije popiti, pa opet mu njegov pobratim paripče. E, e, Petrače, lijepo ti mene jutros nakrasi.

Tek tada se samardžija prenu i upilji u svog sagovornika.

— Pobro, šta ti bi odjednom?

— Još on pita! — okrenu se djed meni i Žutiji kao prisutnim svjedocima. — Nagrditi čovjeka iz čista mira, reći mu da je konj ...

Ispod gustih samardžijinih obrva odjednom prosinuše stroge tužne oči.

— Rade, stari pošteni domaćine, a znaš li ti uopće šta je to konj, to ti meni reci, džeko jedna?

— Pazi ga! Pa šta ću drugo i znati ako neću to. Konj je Rade Ćopić, to si i sam kazao.

— E, vidiš, pobro, da si bacio čifte u prazno. Nije tako. Ne znaš ti, moj dragi, šta je konj, odmah se to vidi.

Samardžija se raznježeno zagleda uz dolinu potoka Japre i snizi glas kao da je našao zaspala zeca:

— Ide on u mraku za tobom — kuc-kuc, čok-čok! — prati te vjerno, ustrajno, nijesi sam na svijetu, ne bojiš se vuka ni hajduka.

Primičem se i pažljivo osluškujem. Ovo je uprav' nešto za mene. Ja u pomrčini toliko zvjeram i zazirem, da bi mi trebalo najmanje dva konja, i to neka onako — da umiju i govoriti.

— Pa sediš pored njega i neka te tvoja tuga poduzme, a on te gleda i samo što ne kaže: ostavi, bolan, Petrače, daj ti da mi po jednu zapalimo.

Ih! Ja već i ne znam gdje sjedim. Konj koji puši! To bi bilo nešto.

Meðutim, djed kao i da ne čuje govornika, još uvijek se duri, ništa ne odgovara. Samardžija upilji u njega i zvocne:

— A ti tu nešto misliš da si bolji od njega. 'Ajde!

Djed se uze krstiti.

— O ljudi, šta ja ovo jutros čujem! Jesam li ja pijan, šta li?

— Dašta si nego pijan. Da ti išta znaš, ne bi se ovako ljutio i propinjao kao jarac.

— Kako se neću ljutiti, nikakva vjero. Čovjek je kršteno čeljade, slavu slavi, dušu ima, a konjče...

Samardžija se tužno osmijehnu.

— Ima čovjek dušu, a. A je li, Rade, jesi li ti ikad čuo da je konj nekoga prevario? Zakleo se u dušu, u vjeru, u šta hoćeš, pa opet slagao k'o pas?

— Jok, to se dosad nije čulo u ovoj okolini — uozbilji se djed.

— A da je konj pakostan i zavidljiv, da tuðu sreću očima ne može gledati? — navaljivao je majstor.

— Bog s tobom, nemoj kukavnu marvu ružiti.

— Rade, brate i pobratime, a je l' ikada konj oteo ženu svom najboljem drugu? ... Šta je mene nekad okrenulo ovim putem?

Bljesnu u starčevu oku škrta suza, a djed zbunjeno krenu pogledom po avliji, zaustavi ga na meni i nešto se prisjeti:

— Skočider u moju sobu, tamo mi je ostao nož.

Glavačke sunem u kuću, zavirim u sve ćoškove sobice, prevrnem djedovu slamaricu, zaprašim se i uskijam, ali nigdje noža.

— Ðede, nema ga.

— Dobro je, evo ga u mom džepu.

Eh, u džepu! A meni zbog njega promače dobar komad. Daj da bar čujem šta je dalje bilo.

Uzalud sam se motao oko njih dvojice, starci su mramorkom ćutali. Gost je prošivao stelju od samara, a djed je pažljivo gledao u njegove ruke. Njemu, koji pod bogom ništa nije znao načiniti, svaka je majstorija izgledala kao nedokučiva premudrost pred kojom bi naprečac zanijemio. Zamisli, uzmeš tri-četiri komada drveta, staru vreću, slamu i — cap, cap! — evo ga, gotov samar! E, moj brate...

Tek mnogo kasnije, kad se samardžija odavna rasplinuo u sjaj i tišinu babljeg leta, ja se iznenada nečeg prisjetih i bubnuh pred svojim djedom:

— Ðede, jesam li ja nalik na konja?

Starac se zagleda u mene vrlo, vrlo začuðeno, a onda se malčice zamisli, rastuži se i konačno mu se negdje ispod brkova ukaza i brzo sakri lak neulovljiv smiješak.

— Ðede, jesam li?

— Hm, vidi ga. Dobićeš ti po turu, prisluškivalo jedno. Nijesu još za te taki razgovori ...

Tako je to bilo u nezaboravna plava samardžijina vremena.

Konjska ikona

Nesigurna umjetnička sreća, drž' ovamo—drž' onamo, nabaci jednog dana slikara bradonju i u sela pod planinom Grmečom.
Kakav kraj, i pitom i divlji, pun iznenadjenja od svake ruke. Dodje ti nekad šešir da nakriviš (ako ga imaš) i da zapjevaš kako već umiješ, a nekad ti opet muka pripadne pa bi da pljuneš i okreneš natrag, iako ni tamo nemaš kud, jer si, oko sve prilike, dobrano zabrljao kud si god prolazio.
Ide tako veselnik živopisac nekakvim uskim putem zaraslim u šibljak, nit je kolnik ni pješačka staza, a već iza prvog zavijutka sam vrag zna šta ga čeka: možda zbijen muslimanski zaselak ušuškan u zelenilo, možda tijesan, sjenovit klanac, pun promaje i hučanja nevidljive vode, ili će ga, pak, domaćinski pozdraviti obična gola ledina s par dokone konjčadi koja iznenadjeno bulje u pridošlicu: kanda nije vuk, a?
Jednog dana, neminovno, s ivice nekog brežuljka, pred njim će u nizini praznički bljesnuti modra Una, granična rijeka podgrmečkog kraja, a tamo s druge strane — ehej, mili moj! — i tamo, kanda, ima svijeta, šuplje je ispod neba. Ima, ima ...
Hoćemo li dolje?
Pošlo bi se, rode moj, ali kako ćeš zaboraviti sve ono što si ostavio širom podgrmečkih sela? Nije lako okrenuti ledja ovome blagodatnom kraju koji si naselio tolikim svecima, svojom rodjenom djecom.
Mjesecima i mjesecima on je seljacima, za malu paru, molovao ikone svetaca, mučenika i ugodnika božjih. Naj-češće je slikao svetog Nikolu, zaštitnika svigju putnika kao što je i sam bradonja bio. NJega je obično pravio po svom licu i podobiju. Pored Nikole dosta je tražen i sveti Jovan, arhandjeo Mihail, sveta Trojica, mudri vračevi Kuzman i Damjan, pa čak i neki prastari, tamni, vučji sveci, zaštitnici marve, ljudi sumnjive vjeroispovijesti, ali prijeko potrebni čovjeku seljaku.
Žene su, opet, najčešće poručivale Djevu s Mladencem i svetu Petku pa bi se na blagočestivoj ikoni našle ovjekovečene i pitome golubije oči kakve grmečke čobanice koja, onako trtasta i dućkasta, jedva zna izmucati kako joj se zove ćaća i mater, a već kod strica Todora zapinje u grdnoj neprilici:
— Æić Todor? ... E, ne znam kaka je njemu ime.
Za ljubak svojih seljačkih mušterija, skoljenih svakojakom nevoljom, grešni bradonja odstupao je u slikanju od utvrdjenih crkvenih kanona. Tako bi, na primjer, nekom kosmatom vučjem svecu utrapio u ruke lovačku pušku ili karabin umjesto krsta. Vjeri neće naškoditi, mislio je, a na poručioca ostavlja dobar utisak: valjda će i pomoći kad je ovako naoružan. Ako se vuk ne boji krsta, pucaljke se, beli, plaši.
Najteže je živopiscu padalo kad je za nekog trebalo izradigi ikonu svetog Ðordja, hajdučkog sveca. Valjalo je tu naslikati konja i konjanika, a to je vraški težak i zametan posao.
Ostali sveci obično stoje pobožno, pogleda dignuta nebu, a ovaj Ðordje, megdandžija, em je konja upropanj nagnao, em je oberučke skopao koplje i probada zmaja ognjevita.
— Bestraga mu glava, još nek se samo pojavi kakav svetac u fijakeru, a kakva su vremena izišla nismo ni od toga daleko.
Idući od sela do sela, bradonja bi ponekad uz put zastao kraj kakva pašnjaka, izvadio blok i počeo da crta neko konjče.
— Baš mi naročito ne ličiš na Ðurdjeva bijelca, ali besplatnom modelu nije red zube gledati — mrmljao je on, kritički mjereći dobrodušno grmečko kljuse.
Jedne godine, o Miholjdanu, našoj slavi, nadjoše se za-jedno kod nas u gostima slikar bradonja, Petrak samardžija i djedov rodjak Sava, nekadašnji poznati lopov iz Like. Na veliku radost nas dječurlije, oni ostadoše čak i treći dan kad su se već svi gosti bili razišli. Rajski život za nas: niko te ne smije tući, gledaš neobična putnika kako iz brade govori, kave se peku pa je zgodacija za kradju šećera, a i škola se može zabušiti, ne dolaze svaki dan bradati ljudi i samardžije.
Toga dana, po podne, kao naprečac otriježnjen, slikar odjednom spopade svoj blok, laka koraka spusti se niz sokak do naše pojate, namjesti se tamo na prevrnuto korito i poče nešto da crta. Mi, dječurlija, takodjer živahnusmo i potrčasmo da tražimo djeda.
— Ðede, djede, eno bradonja slika!
— Gdje slika? — prenu se starac i pogleda put naše gostinske sobe.
— Eno ga kod pojate.
— Kod pojate? — izbeči se djed. — Otkud kod pojate? Kako se tamo može slikati?
— Eno ga, bogami, sjedi na koritu i nešto moluje — potvrdi sad i lopov Sava. — Sigurno pravi nekakva sveca.
Djed se zgranu i zastade nasred avlije.
— Brate Savo, ako su ova dječica beslovesna, valjda ti nijesi. Kako će sveca slikati kraj pojate, na koritu, ej?
— Idi pa vidi ako meni ne vjeruješ — mamurno prožvaka starčić.
Djed se neodlučno uzvrpolji stojeći u mjestu: ko će ići privirivati u jedan tako posvećeni posao kao što je slikanje sveca, ikone? To je isto kao da ideš zagledati u oltar šta pop radi.
— Hm, šta veliš, Petrače?
Petrak samardžija, držeći na koljenima rašivenu stelju od samara, gvirnu ispod oka na domaćina i mirno mu predloži:
— Otidi, brate, pa vidi, što se tu skanjuješ.
Djed se useknu, poispravi šubaru i sve nekako porebarke, kao da mu je tijesan sokak, spusti se do pojate. Tu opet zastade, na nekoliko metara podalje od slikara, i prokašlja se.
— Hajde, stari, pridji, pridji — pozva ga bradonja ne prekidajući posla.
Djed se primače još za korak-dva, nadviri se nad sli-karev blok i odjednom se promijeni u licu i muklo protisnu:
— Šta ti to radiš?
— Crtam konja, zar ne vidiš.
— Konja?
— Pa da, zar ne liči?
Djed pogleda našu Mimu, jednu staru mirnu kobilu, koja je pasla niže pojate, i razočarano reče:
— Pa to je kobila.
— Konj, kobila, to ti je ista stvar.
— Ista stvar? — ponovi djed potišteno.
— Ma šta je tebi, stari? — začudjeno će bradonja dižući pogled s bloka.
— Šta mi je, šta mi je? — opet ponovi starac s mukom se upinjući da dodje k sebi. — Pa zar ti nijesi onaj koji slika svece?
— Jesam, pa šta?
— A tom istom rukom slikaš i konje, a?
— Slikam.
— Pa kako to?
— Lijepo, brate. Šta tu ima neobičnoga?
Onaj požmirep, brat Sava, već je bio stigao da se neopazice dovulja do njih dvojice. Iza njega stiže i Petrak samardžija.
— I ti koji nama ikone praviš, svece naše izobražavaš, pa da te sad zateknem ovdje kod pojate kako konje slikaš, aj, aj, aj! — razočarano se vajkao djed.
— Greota jedna — nesmjelo se javnu Sava.
— Greota i sramota. Ne daj bože da još čuje ovaj hodža iz Potkalinja, tudja vjera, ne bi se živo od bruke ostalo. Gdje vam je onaj što vam pravi konjske ikone, pitao bi. Ne bi više smjeli u varoš, na pazar.
Bradonja se nasmija.
— Govoriš li ti to baš ozbiljno?
— Kako neću govoriti, jadna ti majka. Zar te valjane, umjetne ruke blatiti i mrljati o štokakvu kljusad, o stare kobiletine? O, o, ljudi božji. Tolike svece naslikati, tolike ikone, pa se sad u konje zamješati.
Uvijek osjetljiiv na sve što je u vezi s konjima, Petrak samardžija iznenada se protura do samog slikara.
— Vjere ti, pobratime, bi li ti meni ovo dao, ovu sliku?
— Bi, brate, evo ti je.
— Šta će ti to? — sumnjičavo se ispriječi djed.
— Eto, volio bi da imam.
— Konjsku ikonu, a?
— Vabi je, vala, kako hoćeš, ali meni je draga. Gle, živ, živcat kao da će sad zarzati.
Djed stuknu od crteža podnesena pod nos i vreknu:
— S tijem danas u moju kuću ne uvraćaj. Traži sebi konak gdje god znaš.
— Dobro, Rade, dobro.
Sad se i bradonja nadje pobudjen da se ponovo umiješa:
— Stari, ovo ja skiciram da lakše mogu naslikati svetog Ðurdja kako jaše, ej. Svetog Ðurdja, znaš.
Djed se još više zabezeknu:
— Svetog Ðurdja na kobili, na mojoj bangavoj Mimi?! E, to ni nekršteni Turci ne bi uradili. Našli bi bar boljega konja, oni su stare binjedžije.
Djed se okrenu lijevo-desno kao da traži kakvu pomoć, pa kad je ne nadje on sasvim zanijemi, najadjeno puhnu i zdimi bez riječi uz prazan sokak.
Od toga dana djed Rade nekako namrznu našu staru kobilu. Bez razloga se izdirao na nju, uvijek mu je nešto smetala, a kad bi je stric Nidžo uzeo u zaštitu, starac je samo zlobno vrečao:
— Znam ja nju, sveticu. Eno joj Petraka samardžije, nek je on pazi, svakako je prešao u konjsku vjeru. Nosi u torbi konjsku ikonu, sram ga bilo, staroga čovjeka.

Rade sa brdara

Skoro svake godine, u proljeće, našu bi kuću protresao jedan izuzetan dogadjaj: dolazak novog najmenika. Stara gazdinska kuća, otančala poslije svjetskog rata, prorijedjena španskom groznicom, nije se lako predavala. Još uvijek je držala slugu, a to je bio siguran znak da smo i nadalje neko i nešto. Istina, ima u kući siročadi bez oca, našlo se i duga, a plijesan brige, one staračke i udovičke, već se uvlači u našu staru prostranu drvenjaru, osjetiš je po mirisu. Ima, znači, u kući nekih kutaka koji "ne rede", neprovjetrenih. Nema ko, nema snage, ne stiže se.
Dodje novi najmenik, a to svakom u kući donese neku promjenu i sad ti se valja njoj prilagodjavati. Obično je najteže domaćinu, koji mu zapovijeda i plaća ga, i onome ko s njim najviše zajedno radi. Najlakše je dječurliji. Njima je najmenik uvijek zanimljiv, pa još ako zna pričati i voli se igrati, eto ti ljepote u boga.
Pa se nekako podesi i to da svaka kuća pribavi svoju "felu" najmenika. Jedan domaćin uvijek naleti na svadjalicu pa se tu povazdan ronda, bogara i vile se potežu. Drugi nadje kradljivca, zdipi taj i kućevno i komšijsko, sve što nije za nebo prikovano. Nabasa kogod i na izjelicu, noge bi ispod sebe pojeo, a našim prvim komšijama svakog proljeća odnekle dobatrga i sam kakav subenast čovjek, obično dječačina, pa radi džabe ili za malu paru. Ni budala nema baš na pretek, ali se za našeg susjeda svake godine nadje po jedna.
- Sretan čovjek pa eto ti - kažu za njega u selu - ima džabnog poslenika po čitavo ljeto. Namirišu ga bene na sto konaka.
Ima najmenika koji su i u pjesme ušli. Takav je, davno još, bio neki Simo Starčević koji se najimao kod starijih ljudi, oženjenih mladim ženama, svojom neprilikom, pa o njemu nikla popijevka:
Blago ti je Starčeviću Simi,
jaše konja i ljeti i zimi.
Već se i zaboravilo kad je Simo odjašio na onaj svijet, ali pjesma ostade, pa istom u zgodnoj prilici živne i dobro dodje kao i u Simina vremena.
Izgleda da je od kuće i njezine čeljadi često zavisilo u šta će se najmenik preobratiti. Tamo gdje svi u familiji viču i kuću na glavu dižu, proviče se najzad i najmenik. Ako su čeljad gladnih očiju i brza na kašici, prohitriće se i tunjav najmenik, jer valja mu živ ostati. Gdje u kući, opet, mlado žensko traži sebi djavola, tu će se čak i najzadnje najmeničko blejalo jednog dana dosjetiti o kom je djavolu riječ i čega mu se valja poduhvatiti.
Dobiješ tako najmenika koji je bio na situ i rešetu pa ti ga sad popravljaj kako znaš. Kod jednog domaćina naučio ovo, uz drugog zaboravio ono, a kao za pakost nit je dobro ono što je naučio, nit mu je loše bilo ono što je zaboravio.
Oko izbora i traženja najmenika u našoj kući baktali su se djed i stric Nidžo, samo je iz godine u godinu stričeva uloga bila sve vidljivija, jer je djed uočljivo stario i povlačio se bliže kući. Ipak, njegova riječ, iako kazana tiho i nenametljivo, bila je presudna. Najmenik je tada obično priman, jer kad već stvar stigne do djeda pogodba je gotova, on ionako nema srca da koga odbije.
Posljednji najmenik koga je djed primio protiv stričeve volje bio je neki Rade s Brdara. Upao je u našu kuću jednom oko podne, bježeći pred proljetnjim pljuskom, i čim je prekoračio prag, u prozore i po krovu zaprašta kao da bije grad. Svi se u kući trgoše i praznovjerno zagledaše u pridošlicu, a on, kao da potvrdjuje njihove slugnje, zlurado podviknu:
- Aha, utekoh li mu, lopovu!
- A od koga to bježiš, brate? - meko priupita djed, računajući da ovome veselom trkaču, po svoj prilici, manjka koja daska u glavi pa ga je zato pravedni bog obdario brzim nogama.
- Bježim od pljuska! - gaknu nogati baja. - Varakam se ovako s njim čitavog božjeg ljeta otkad znam za se.
- A koji si ti? - opet će djed.
- Ja sam ti neki Rade s Brdara, hodam po najmu.
- A kod koga si sad?
- Ni kod koga, tražim gazdu.
- Bogami, baš nama treba najmenik - živnu djed. - Ovaj naš odlazi za koji dan. Em si jaka momčina, em si Rade, moj imenjak, baš dobro.
- Em je došao s kišom - podrugljivo dodade stric Nidžo, koji je sve dotle ćutao nad nekim poslom.
- Nek je došao, vidiš da ga sam bog šalje - brani ga djed. - Što da ga sad gonimo iz kuće.
Ja sam već od prve, svim srcem, bio na strani ovoga zanimljivog pridošlice, ali kako mene niko ni za šta nije pitao, ostalo mi je samo da pozorno slušam kako se stric Nidžo inati i odbija čak i da pregovara s novakom.
- Neću, striče Rade, eto ga tebi pa razgovaraj, pogadjaj se ...
Zar da bude primljen tamo neko koga on, Nidžo, nije pronašao, omirisao ga, pogadjao se s njim, svadjao se, pa tek onda ga predočio djedu Radi da ga i on vidi? Ne ide to nikako. Zar da padne tako s kišom, iz oblaka, a ti s njim pravo u kuću?
A ja sam baš bio za ovoga "iz oblaka" i s radosnom strijepnjom pratio sam kako sve više jenjava stričevo "puntanje". Najzad se svelo samo na gorko mirenje sa sudbinom:
- Eto ti ga, pa mu daj ako ćeš čitavu kuću u šake, stariji si.
Tih dana, iza Ðurdjeva, kad se Rade s Brdara već bio ustoličio u našoj kući, stric Nidžo motao se okolo nakostriješen kao mačka pred psom - uljezom. Svi su ga smirivali i mitili:
- Daj, bolan, ne rondaj više. Pusti na volju starom čovjeku. Vidiš da je bolestan i da još neće dugo.
A novajlija se nekako od prve udjenu pod skut djedu, pa se samo njemu obraća za svaki posao, čak i za onaj za koji se pitaju isključivo domaćice.
- Striče, da odnesem kravi napoj, a?
- Odnesi, imenjače, odnesi.
- Otkud je on sad njemu stric? - ljubomorno šišti zapostavljen Nidžo. - E, jest nabavio kićenog sinovca, nema šta.
Poče najmenik zalaziggi i u djedov sobičak, iako je to bio kutak gdje je malo ko imao posla i gdje se bez velike potrebe nije zavirivalo. Starac je od neko doba sve češće poboljevao i svog imenjaka dočekivao je s blijedim smiješkom, kao da mu neko od roda dolazi u pohode.
- Hajde, ime, hajde, ulazi.
Jednom pod zimu, uoči nedjelje, na zajedničkoj molitvi, djed ispod oka opazi da se njegov Rade ne zna ni prekrstiti. Sjutradan on ga uze na pretres.
- Imenjače, deder se prekrsti.
Najmenik zamota nekakvu šaru izmedju čela i trbuha, da je krst - vala nije, čak ni šokački.
- Šta ti je to, kukavče?
- Pa eto, krstim se.
- Hm, to u tebe nekako zapetljano. A znaš li koju molitvu: "Očenaš", "Bogorodice djevo"?
- Ne znam - iskreno priznade čupavi neznabožac s Brdara. - Daleko nam crkva, a vojsku još nijesam služio.
- A znaš li makar kako se zove božji sin?
- Bogami, ja nijesam ni čuo da bog ima djece - izvali najmenik, s takvim iskrenim čudjenjem da bi čak i najokoreliji žandar povjerovao kako se u selu ovoga macana još nije čulo da je Stvoritelj zalazio u te poslove.
Djed samo podiže ruke zadivljen ovim blaženim govedjim neznanjem. Valjda je jedino ono moglo da sačuva momka od svega što se vidi i ne vidi, i od boga i od roga.
- O moj imenjače, nevoljo moja, a ja još mislio da te jutros, u svetu nedjelju, pošaljem u crkvu da se i ti zeričak bogu pomoliš. Aja, bo'me, ne smijem. Ti bi se tamo bečio u svetitelje k'o tele u šarena vrata. I šta bi mi onda kazao dragi bog, a? Rade, Rade, rekao bi prekorno i digao svoj sveti prsg, zar ti u moj dom šalješ ovako jedno beslovesno bravče koje ni beknuti ne zna? Kamo te da ga naučiš molitve, da ga dovedeš u red, ti si ga na dušu uzeo?
Dute zimske večeri, ima se vremena, pa djed zapeo da svog imenjaka ugoni u vjeru. Zatvore se u starčevu sobu da im ukućani ne bi smetali i smijapi se, i otud se ubrzo začuje potuljeno žuborenje:
- Oče naš, iže jesi na nebesi ...
Stric Nidžo poprijeko gleda u raspukla vrata, kao da tamo zuje stršljenovi.
- Hm, izučiće za vladiku.
Ponekad preko dana, blijed i zimogrožljiv, djed sjedi uz ognjište, odsutno prati igru plamena i glasno misli:
- Doći ću ja pred svetog Petra, a on će brže-bolje iz ladice svoj tefter: deder, stari, šta je s onim tvojim Radojicom? Kako šta je, rodjo? Preslišaj ti njega, čati k'o iz knjige, milina slušati.
- Hm, Radojica! - otrovno frči stric i od jeda bježi napolje. - Baš će sveti Petar slušati svakakvo goveče i njegovo baleganje - pljes, pljes! - k'o krava.
Do proljeća je djed naučio svog najmenika "Očenaš" i "Bogorodice djevo". Smatrao je da će mu to biti sasvim dovoljno da se upristojen pojavi pred licem dragoga boga, koji valjda nije toliko zakeralo da od nekakve tamo najmeničine traži ne znam ti kakvu premudrost. Šta će kukavni tudji sluga, svak samo gleda kako će ga šakom za vrat, a jedan je samo benasti Rade Æopić pa udario u školanje da mu se sprda selo.
Oko Ðurdjevdana najmenik primio svoju zaradu, poljubio se s djedom, skrušeno se prekrstio pred ikonom Kirijaka Mihaila, naše slave, pod čijom je zaštitom i on te godine bio, i otisnuo se na put. Natovaren kao parip, durašno je grabio drumom u susret novom gazdi i novom svecu zaštitniku.
Djed je raznježeno pratio pogledom svoje duhovno "čedo" i mrmljao:
- E, Rade, Rade ...
Sljedeće nedjelje, ujutru, poći će ti djed u svoju sobu da iz kofera izvadi britvu pa da ga stric Nidžo obrije. Dugo je premetao po drvenom sanduku: nema britve, nema kaiša za oštrenje, nema trouglaste turpije, nema brusa, nestalo voštane svijeće koju je djed svojeručno "usukao" sebi za ukop. Sa dna kofera, iznenada izronila iz tamnog zaborava, mirno ga je gledala s jeftine slike ekscarica Zita, ni kriva ni dužna.
- E, šta će sad ovo biti? - glasno upita začudjen starac, ali njezino carsko i kraljevstvo apostolsko veličanstvo i dalje je postojano ćutalo. Djed onda viknu strica Nidžu.
- Nikola, 'odider vidi šta je ovo. Nema britve, nema ništa.
Stric se odmah osjeti jadu.
- Pokrao Rade!
- Koji Rade?
- Tvoj Rade, Rade školarac! - dim u dim ispali stric, jedak i zadovoljan, pobjednički srećan i djetinjski uvrijedjen. - Eto ti tvoga djaka, sad se možemo strugati motikom.
Ponesen, krilat, strikan dunu napolje da rastelali novost, a djed ostade nad ispražnjenim sandukom, nad svojim iznevjerenim nadama, i tek u neko doba, kad ga minu prvo čudjenje, on sažaljivo promrmlja:
- E, Rade, Rade.
Nije se znalo obraća li se on to samom sebi, budali, ili Radi s Brdara, lopovu, a možda i obojici u isti mah.
Brzo je djed prebolio štetu, a bilo je toga i van kofera, prodje ga i ozlojedjenost, ostade samo lako čudjenje i sagorjeli talog tihe tuge. Toga proljeća često je pobolijevao, leškario u svojsuj sobi i ovda-onda poručivao po svog rodjaka i brata Savu, starog ličkog lopova, da mu dodje na razgovor. Jednom tako sjetiše se i Rade s Brdara pa djed zamišljeno uzdahnu, takoše mu bolno mjesto:
- Ma kud mi zdipi posmrtnu svijeću, majka ga božija pomogla? To ni Turčin ne bi uradio. Učio ga, sjetovao, božju mu riječ kazivao, a on - otresao sve k'o pas rosu. Što bar mrtva čovjeka ne požali, magare nedokazano?
Na tu djedovu neveselu litaniju, brat Sava samo povuče očima po sobi kao da stručno procjenjuje kako je lopužaner obavio svoj lopovski posao i pripomenu s neodobravanjem:
- Brate Rade, najgori su u toj raboti bogomoljci, duše nemaju: opiri, odnese sve, i kandilo ispod ikone. Nikad s njima nijesam volio ići. Kuda te samo djavo nadari da ga učiš očenaše? Eto ti, baš ti to i treba. Zar bi meni, napriliku, palo na um da ti ukradem svijeću, a?
I brat Sava skrušeno zaćuta, kao što i priliči jednom skromnom i čestitom lopovu koji ima srca i duše.

Marijana

U rano proljeće, kad opori žilavi grab zasvjetluca prvim ozelenjelim pupovima, evo je — odnekle se zvonko javi kukavica: kuku-kuku!
Za nestrpljiva zemljodjelca to je siguran znak da nastupa pravo proljeće (poslije toliko lažnih nevjernih najava!), a za onu rijetku nemirnu čeljad, sklonu skitnji, to je, opet, poziv da se kreće s dosadnog zimskog loga — svi su putevi otvoreni.
To je ono vrijeme kad se i u djedovog sinovca Nidžu, mog strica, naseli neobjašnjiv nemir. Najavljuju ga tuga i nesanica, a na kraju sve to progovori kroz pjesmu. Odnekle s pojila, kroz siv sutonski pepeo, provuče se nevesela arija:
Marijano, konje da prodamo,
da zajedno u Bosnu bjegamo.
U te trenutke, kad noć lazi od podvodna vrbika uz gole njive, a lampa se još ne pali, moja strina, crnokosa Ličanka, stigne zakratko, krišom, i da otplače nagnuta gdjegod u ćošku nad kakvim poslom.
Zašto plače?
Sve da i hoće, ona vam to, možda, ne bi ni znala da odgovori. Biće, valjda, najviše zbog toga što usamljeni pjevač zove u zajedničko bjekstvo tu nepoznatu pustu Marijanu, a ne nju, Savu. Bog zna ko mu je ta Marijana za kojom on svakog proljeća tuguje. Pa da, s njom bi on da ode nekud u ovu provlaženu noć, kroz tamne šume gdje sablasno stražare u bijelo obučene nevjeste, divlje trešnje. Je li se ponovo zaželio Nord Amerike i hoće li tamo da povede svoju neznanku?
Kao da odgovara na ženina zabrinuta pitanja, s pojila se ponovo javlja Nidžo sa svojom pjesmom:
Marijano, večeraj pa liježi,
a ja idem kud mi srce teži.
Eto ti ga na, što ti je nevjerno muško srce: zvao je, domaloprije, neznanku da zajedno bježe, a sad — odoh ja i sam, ostavljam te.
Sad se moja strina još više rasplače. Iako se i ovoga puta pominje Marijana, njoj se ipak čini da je ova nova pjesma baš njoj namijenjena. Savo, večeraj pa liježi, a ja odoh! Kuda? Kuda li to teži srce uznemirenog pjevača?
Vide li to u kući, ne vide li, kako tuguje Nidžina mlada, ko će to znati. Ona se najviše stidi starog domaćina, mog djeda Rade, a i ne sluti da je baš on prvi otkrio njezinu tajnu tugu.
Bata starac tamo-amo za nekim nevidljivim poslom, nezadovoljno šmrkuće, a kad se stric Nedo pojavi na vratima on samo progundja nikog ne gledajući:
— Dobiće neko vilama iza rogu pa će ga proći volja za Marijanom.
Oho, kad već on tako kaže, onda krupni mlini melju. Vilama se obično prijetilo mom stricu Nidži, starom vilovnjaku, spadalu i strmoglavcu, kad bi taj uletio u kakvu krupnu petljavinu, a on je, dao bog, čitavog vijeka upadao iz neprilike u nepriliku. Nije on džabe bio onaj djedov "veseli Nidžo", od koga se uvijek očekivala samo kakva nepodopština i zamešateljstvo koje ni sam djavo nije kadar da razmrsi.
A šta je sad ovo, najnovije?
Kako šta je! Ama zar neko iz poštene stare Æopića kuće ima obraza da javno i otvoreno, pjesmom, pominje tamo nekakvu čupoglavicu, a ovamo ima pored sebe živu-zdravu svoju vjenčanu ženu? To se, glasno, nije čulo otkad su Æopići na ognjištu vatru propirili. Pjevanje je momački posao, a oženjen čovjek — jaram na vrat pa tegli i ćuti.
Oprobao djed najprije da se posavjetuje sa svojim rodjakom Savom, poznatim lopovom i zgubidanom. Iako ga je smatrao rodjenom benom i ništavkom, ipak je držao da je najbolje, prije svega ostalog, popričati sa nekim od rodbine, osobito ako je to stariji čovjek.
— Eh, stariji? — kukao je djed. — Baš mi je i moj Sava od starosti nešto stekao. Bena se rodio, benast i ostario. Glavaš u Bihać, Glavaš iz Bihaća.
Na Savu nije trebalo dugo čekati. Čim se javi kukavica, evo i njega s praznom torbom, traži žita.
— Rade, brate, samo da se spasim do prvog snopa, a u mene ječam, eno ga, još malo, pa će ušiljiti brkove k'o Madjar iz Marmaroš Sigeta.
— E, brat Sava, tako ti svake godine, a ja toga tvog Madjara još ne vidjeh kao ni svoja ledja.
— Rade, brate, nemoj biti zlopamtilo. Zar si ti spao na to da pamtiš sve ono što klepeće kakva benasta starčina?
— Gle, on još mene i kori — gundja djed i prelazi na svoju muku. Priča brat Savi o svome Nidži, i njegovoj pjesmi.
— Marijana, Marijana? — preslišava se Sava. — Ehe, jeste, bogami, još prije nego smo se iz Like doselili, unazad četrdeset godina, bila je u Manitoj Dragi jedna Marijana, hajdučki jatak. Da to ne bude ta?
Djed samo izduboka hukne i zagleda se u Savu kao da je ovaj, pribogu, u najmanju ruku rogat.
— Znaš li šta je, Sava: osim toga krsta na tebi, ti si, brate, jedno pravo pravcato, puko puckato beslovesno bravče. Otkud Marijana iz Manite Drage kad se Nidžo onda nije bio ni rodio?
— E, onda nije ta — mudro zaključuje dosjetljivi Sava.
— Kako će i biti, brate — smekšava se djed. — On pjeva, pjeva nekako žalobitno kao da tri dana kruva nije jeo, a jadna mladica pogibe od plača.
— O-o, to nije dobro — gudi potišten Sava, a baš mu ništa pametno ne pada na um. Opustila čemerna glava k'o krupska marvena pijaca u ponedjeljak iza ponoći, sve po njoj samo neke trice, slama i još ponešto što nije za priču. Šta da mu radiš?
— Da tu ne bude kakva besposlica s nekim okobližnjim ženskim čeljadetom, toga se ja bojim? — vajka se djed.
— Šta bi moglo biti? — čudi se Sava. — Nidžo nije kradljiv čovjek pa da mu treba jatak.
Ma koliko da je u tim stvarima bio čestit i neiskusan, djed Rade je za ljubav bio čuo bar kao za besposlicu o kojoj nije bilo lijepo govoriti. Medjutim, brat Sava ... iako se tri-četiri puta ženio i tuce djece izrodio, ipak ni o kakvoj ljubavi ponjatija nije imao, nit je o takvom nečem štogod čuo. Za mladih dana, pričalo se, jednom je, obnoć, spazio nekog čovjeka kako iskače kroz prozor od njegove žene i nadao je za njim grdnu viku, jer je mislio da se radi o nekom lopovu. Uzalud su bila dvosmislena nabacivanja njegovih pajdaša da je to, vjerovatno, Todor Damjanović bio kod njegove Draginje.
— Bog s vama, šta će Todor kod moje Draginje, kad već ima svoju Ðuju?
— Pa da promijeni čovjek.
— A što bi mijenj'o? Mijenja se kobila kad neće da vuče.
Kakvo je onda čudo što djed nije uspio od Save ništa izvući ni svojom napomenom o "besposlici". Još je samo zapetljao čitavu stvar, jer je Sava počeo da trtlja takve govedje budalaštine da je djed samo uzdahnuo i sjetio se svojih spasonosnih vila:
— Čuješ ti, bratOtperjao Sava drumom, odnio punu torbu, a kod naših kuća ostalo razboljeno proljeće puno noćnih šumova, zavijeno cvijećem i pupovima, oživljeno stričevom večernjom pjesmom i krišom potapano strininim noćnim suzama.
— Eh, svete vile! — grozi se djed i puše obrvan brigama i staračkom nesanicom.
Tih dana, djedu za utjehu, a nama, djeci, na radost, donijeće ti djavo u našu kuću bradatog ikonopisca skitnicu i, zajedno s njim, prosjaka invalida Stanka Veselicu s njegovom drvenom nogom.
Mučio se djed, okolišavao, pa će ti onda, otvoreno, ispričati svoju kućevnu nevolju. Propjevao Nidžo, oženjen čovjek, počeo da budalesa i nemir u familiju unosi.
— Hoće Nidžekanja, u svašta će taj zaći — spremno dočekuje vragometni Veselica. On je još od minule jeseni nazuban na strica Nidžu zbog neke pijanke kod rakijskog kotla u kojoj je Veselici izgorjela njegova drvena noga pa pukla bruka ispod čitavog Grmeča.
Slikar bradonja već mnogo mirnije sudi o čitavoj stvari.
— Čuješ, Rade, pa ne mora to baš biti neka tu, domaća Marijana. Bog zna zbog čega to čovjek tuguje, pa kroz pjesmu olakšava duši.
— Hm, tuguje. Šta ima da tuguje? Æopića kuća puna svega k'o šip, ničega nije željan.
— A zar ti, Rade, nikad u mladosti tugovao nisi? Znaš, ovako, recimo, za nečim što je moglo biti pa — nije se ostvarilo?
— Jok, brate, baš nikad — tvrdi djed, iako mu nije sasvim jasno šta ga to bradonja, u stvari, pita.
— A zar tvoja pokojna žena nije ponekad uzdisala i tebi se požalila na nešto iz dana svoje mladosti?
— Ehe, bog da je prosti, veselnicu! — odmahne djed sjećajući se svoje Milice, žestoke rakijašice. — Dešavalo se, bogami, kad koju više potegne, ona me napopasti koriti kako je u svoje vrijeme mogla da se uda za lugara i da danas bude gospoja lutaruša pa da je vidi bog: uvijek puna boca uz krevet, a u ormanu načet pršut.
— Pa, eto, makar i to — od nevolje se složi ikonopisac. — Olakša pjesma duši kako god okreneš.
— Pa nek bude i tako, ali deder ti mene pouči kako da mi njega izliječimo od te budalaštine? Žao mi, braćo, mladice, načisto uvenu grešno čeljadešce.
— Nije tu lako lijeka naći — vajka se bradonja. — Moraš, prosto-naprosto, pustiti da se rana sama smiri i zacijeli.
— Rana! Kakva sad rana, ko se bogu moli?! — vrišti djed u sebi, a već vidi svoje presvete vile kako sijevaju kao bič svetog Ilije. — Zar Nidžina budalaština da se ranom naziva?
Kao da čita djedove misli, i Veselica zavreči s druge strane ognjišta:
— Kakav dragi ajdamak u šake, pa po goloj starki, ožeži, ožeži! Eto ti njemu najboljeg lijeka.
Sljedeće noći zbio se u kući važan dogadjaj, oždrijebila se naša kobila. Dobila malu kobilicu. Velika je to stvar bila i za odrasle, a za nas djecu — mani ga! — već smo htjeli toga čarobnog jutra i u školu da ne idemo.
Pod predsjedništvom moga djeda, u dvorištu, na drvljaniku, zasjedao je svečan skup: valjalo je maloj kobilici izabrati ime.
Gonetali i redjali starci sva moguća konjska imena, pomenule se sve poznate seoske kobile pa je pao čak i taj predlog da se prinovi dadne ime bivše carice, Zite. Tome se, naravno, usprotivio sam predsjedavajući, moj djed:
— Zita je pominjana i u crkvi, s oltara, greota bi bilo da se paripče tako krsti.
Okreni-obrni, dok ti istom Veselica poskoči s mjesta kao da ga ubodoše šilom i dreknu:
— Evo ta — Marijana!
— Kakva Marijana?
— Marijana, čujete li! Kad joj tako ime damo, ubio me grom ako će se vaš Nidžekanja ikad usuditi da zapjeva o Marijani.
— Bogami ti je ta na mjestu — složi se ikonopisac. — Vidi vraga, svemu li se ovaj Veselica dosjeti.
Zaista, te iste večeri, na pojilu, stric Nidžo, opsjednut svečanom tišinom i sjetnim bljeskom večernje vode, zausti da zapjeva, ali tek što ispotiha otegnu "Ma-ri-ja ..." — kad se naprečac presiječe i zaćuta. Izidje mu pred oči tankonogo nespretno ždrijebe i on samo pljunu i opsova:
— Dabogda prebio i ovu drugu nogu, gad šantavi!
Zamuče toga proljeća moj strikan kao da nikad ni pjevao nije. Prevari se tek ponekad pa stane oprezno da zuzuće kao hrušt, krupna majska buba, ali čim spazi ono prokleto ždrijebe sjeti se Veselice, i odmah se naljuti i zamukne.
— Drvenjak zlobni, šta li je samo izmislio, psi mu bradu lizali.
A Marijana raste i džilita se, mažena od čitave kuće, naročito od moje strine Save. Ona joj isplela i oko vrata vezala kićenu ogrlicu od crvene i žute vunice da joj ždrebance ljepše izgleda i da ga zaštiti od uroka. Jedini stric Nidžo gleda kobilicu poprijeko i gundja uoči svakog pazarnog dana:
— Heh, porez neplaćen, a ovamo se oko kuće utrkuju dokona ždrebad. Vala ću jednom...
Djed Rade, opet, gudi ne gledajući ni u koga:
— Zaželio se neko vila, vidim ja.
Ispade od naše Marijane nevidjeno lijepa kobila, kobila i po. Kad god bi je vidio, njezin kum Veselica oduševljeno je kriještao i udarao se po svojoj drvenoj nozi.
— Ih-ih, vidi je samo! Aki-begova kobila, Vasiljevića Alat, pa odmah za njima naša Marijana, treća.
Stric Nidžo se na to samo nezadovoljno roguši, vino-vincato plašljivo konjče, i bronda sebi u njedra:
— E, jest mi lijepa, baš si našao ljepotu, šantavče karpatski. Što te ruska granata nije sasvim upljeskala pa da više ne laparaš ovuda svojom poganom jezičinom.
Ipak je strikanu najteže padalo da kočijaši, kad bi se putovalo gdjegod u okolinu, na crkvevi sabor. Sjedi on sam naprijed, švićka kamdžijom, a na metar ispred njega ljuljaju se okrutle sjajne Marijanine sapi. Daj sad zini i zaijevaj, majčin sine, u ovoj tjeskobi, kad se pred tobom, nadohvat ruke, izazivački poigrava Veseličina kumovska napast! Grom ga ubio i Veselicu!
Putuje se, putuje, ponekad i juri uz klepet i zvrjanje kola, a ipak... ipak ti je glupava poruga stalno ispred samog nosa, nikud od nje pobjeći. To ti je ovaj tijesni život, djavo da ga nosi!
Sava, još su one moje vile u životu.