Sunčev pjevač

 

U topli ljetni dan sjedi cvrčak na ulazu svoje tamne rupe, svoje drage kućice, i pjeva svoju beskrajnu sunčanu pjesmu.

Pjeva cvrčak o tome kako se u rano svitanje, puno jutarnje rumeni, bude ptice i cvrkutanjem dočekuju sunce, pjeva o podnevu kad zlatna pšenica šumi i vrapci se svađaju u zelenim krošnjama, o svježem večeru, kad cvjetovi šire krunice i očekuju rosu. Priča cvrčak u pjesmi i to, kako se mrav znoji vukući slamku mnogo puta veću od sebe, i to, kako je juče jedna strašno velika goveđa noga stala uprav ispred njegove rupe, a on je pobjegao duboko pod zemlju i srce mu je bilo manje od makova zrna.

Pored cvrčkove rupe njegov susjed, zlovoljni srditi hrčak, nezadovoljan gunđa:

– Pjevaj samo, pjevaj, lakomislena glavo, presješće ti brzo tvoja pjesma. Zar ne vidiš kako se crni oblaci dižu iznad planine?

– Hej, hej, crv-cvrk, oblaci će se razići i opet će biti sunca – pjevajući mu odgovara cvrčak.

– Zbilja, zbilja, da li je to istina? – pripitaše ga sa grane vrapci uplašeni od nepogode.

– Hm, kakva istina! – ljutilo im odvrati hrčak. – Naletiće takva oluja, koja će bestraga odnijeti sve žito s polja i ja ću onda čitavu zimu gladovati. A i vi nećete bolje proći, prokleti kradljivci. Pokupiste svu pšenicu, pa meni baš ništa neće ostati.

– Hej, hej, poslije oluje sunce uvijek veselije sija i nebo postaje ljepše od modrih različaka u polju – pjeva cvrčak.

– Hvala ti, mali moj prijatelju – sleti do cvrčkove rupe jedna brižna grlica – hvala ti što me hrabriš lijepim vremenom, jer djeca su mi još mlada, pa se bojim da ne nastradaju u oluji.

Dok su oni tako razgovarali, oblak već bijaše zaklonio sunce. Sijevnu prva zelenkasta munja.

– Eto, kažem li ja – zakuka hrčak – udariće takve bujice i poplave, koje će uništiti sve što se nalazi u polju. A voda će prodrijeti i u moju rupu, ovlažiće žito koje sam ljetos ukra... hm, ovaj... skupio, i ono će još prije zime istrunuti... Jao, jao, propašće onda cio svijet.

– Kakve bujice, kakve poplave – nasmija se rapjevani cvrčak. – I poslije najbujnije kiše ševe će se opet dizati u plavo nebo, njihova pjesma ispuniće cijeli svijet, a zlatni maslačak opet će se radovati suncu pijan od svoje ljepote.

– Oh, oh, sunčani pjevaču, kako je veselo srce moje od tih tvojih riječi – zadihano uskliknu jedan mrav žurno silazeći niz vitku vlat pšenice. – Znate, moja su braća daleko na putu, pa se sve bojim kakve nesreće. Oh, oh, bude li tako kao što ti kažeš, pokloniću ti najzrelije i najveće pšenično zrno.

Planina se zamrači, munje učestaše i prve teške kaplje udariše o zemlju. Jato čvoraka žurno preleti nisko nad samim klasjem.

– Počinje smak svijeta – zlurado progunđa hrčak gledajući uplašene vrapce šćućurene u krošnji stare kruške usred polja. – Kad se ja ponovo vratim iz svoje rupe, vas više neće biti u životu i onda su sva žita svijeta moja.

To reče i nestade ga pod zemljom.

– Oho-ho, oho-ho, ala će nas osvježiti ovaj pljusak – zapjeva cvrčak. – Doviđenja svi koji me poznajete i čujete, moram malko da sklonim glavu.

I on se uvuče u svoju rupu tek toliko da ga kišna kap ne bi udarila u glavu, pa je ushićen gledao kako blistave munje paraju oblake. Uopšte, to je bila njegova slaba strana, da je uživao gledajući munje.

– Sve će se opet na dobro svršiti, kad to cvrčak veli – pomisliše i vrapci, i mravi, i jedna šarena buba-mara sakrivena pod listom maćuhice.

Plaha ljetna kiša začas prođe poljem, oblaci se raziđoše, a sunce se razli poljima kao zlatna rijeka. Ugledavši ponovo sunce, koje je rađalo radost u njegovu srcu, cvrčak prvi iziđe iz skloništa i zapjeva svoju najljepšu pjesmu u počast suncu. I svi osjetiše da je to zanosna pjesma dobrom suncu, koje se ujutru diže iznad drveća na brijegu. Zašumi pšenica talasajući se kao more, vrapci se radosni razletiše na sve strane, osmijehnu se modri različak uvjeren da je njegov cvijet dio samog neba, pa čak i vječito zlovoljni hrčak osjeti kako mu se po licu razliva blaženstvo i hitro pobježe u rupu da to ne bi ko vidio.

Na vlati pšenice, iznad samog cvrčka-pjevača, zadivljeno je slušao jedan mrav zaboravivši trenutno kud ono bijaše pošao.

Posljednji potomak velikog borca

 

Visoko u planini, gdje je nekad živio mnogobrojni rod risova, bijaše zastao još posljednji potomak negdašnjeg brojnog plemena. Bio je to čuveni ris Usamljenik.

Kiša već odavno bijaše isprala kosti njegovog posljednjeg druga i mnogo je snjegova palo od onoga vremena otkad Usamljenik sam spava u pećini svojih predaka, a ipak svako veče, kad suton sklopi latice rijetkih šumskih cvjetova, ris Usamljenik izlazio je pred svoju pećinu da otpjeva staru lovačku pjesmu risova i da pozdravi prvu zvijezdu, koja je javljala da je vrijeme za noćni lov. Znao je on da bi sjeni njegovih slavnih predaka, koje vječito lutaju oko pećine, bile vrlo tužne kad se ne bi sa prvom zvijezdom čula njihova stara pjesma, koja javlja početak lova. I ponosan je bio Usamljenik što se javlja s onog istog mjesta odakle su se nekad javljali njihov praotac Šarena Smrt, pa čuveni ris Strašna Šapa, koji je godinu dana proveo u ropstvu čovjeka i otud pobjegao, pa toliko čuveni risovi i možda najslavniji među njima Veliki Borac, koji je poginuo na ulazu u njihove pećine boreći se čitavu noć s medvjedom, koji je htio da otme njihovo ležište.

Stara je to priča o Velikom Borcu, stara kao bor pored pećine, a možda još i više. Znao je tu priču svaki ris, a Usamljenik, kad god bi se nje setio, užarenim očima gledao je svoje oštre nokte i mislio:

– Braniću našu kuću isto onako kao i ti, o, Veliki Borče.

Prošlo je tako mnogo veselih ljeta i studenih snježnih zima otkad Usamljenik živi sam. Jedini mu je drug bio smjeli planinski orao, koji bijaše savio gnijezdo na visokoj litici povrh ulaza u pećinu. Vijući se visoko pod modrim nebom, okupan suncem, on je često opijen kliktao:

– Usamljeniče, prijatelju, cio svijet je moj, dođi da zajedno letimo.

Pored orla, u blizini pećine, stanovala je i jedna vesela krstokljuna, ali ona je bila tako malena da nije ni mogla da bude drug jednoj tako velikoj zvijerci kao što je ris. Ona je, dakle, bila samo drag poznanik.

Jednog predvečerja, dok je Usamljenik pio vodu na studenom šumskom izvoru sakrivenom među stijenjem, doleti krstokljuna vrlo uplašena.

– Usamljeniče, strašan medvjed penje se put tvoje pećine.

– Medvjed! – trže se stari ris. – Dakle, ipak, suđeno mi je da umrem u istom boju kao i moj najslavniji predak.

I on požuri što je brže mogao put svoje pećine. I tek što stiže na čistinu pred ulazom, između borova u strmini pomoli se krupan mrzovoljan medvjed. Njegovi saplemenici bijahu ga protjerali zbog zle ćudi i on je sad tražio novo sklonište.

– Oho-ho – uzviknu on kad stiže na čistinu pred pećinom – evo divna skloništa, baš mi takvo treba da ga udesim za zimovanje. Ej, ti, šarena mačko, gubi se odavde.

– Ovo je ležište mojih starih. U njemu sam i ja ugledao prvi sunčev zrak i prvi put omirisao dah planine. Stranče, potraži sebi drugi stan – mirno ga dočeka Usamljenik.

– Gle ti bezobraznika! – prodera se medvjed. – Jesam li se ja zato popeo ovamo, da me kojekakvi mačori uče pameti. Čisti se ispred moje nove kuće.

I on pođe put risa, opasno gunđajući.

Usamljeniku se gnjevno zacrveniše oči i on osjeti kako u njemu planuše srca i Šarene Smrti, i Strašne Šape i slavnog Velikog Borca, i on osjeti da se sad posljednji put treba pokazati pred sjenima čuvenih predaka. Skupi se, ispruži oštre nokte i ljutite vrteći repom spremi se na skok. Medvjed se ispravi na zadnje noge, a kad mu Usamljenik prvim skokom razdera njušku, on bijesno zaurla:

– Tako mi gnjilih krušaka, rasuću tvoje kosti po svoj planini.

Otpoče krvava bitka. I orao i uplašena krstokljuna kleli su se poslije pred svojim poznanicima da takve bitke nisu vidjeli otkad su se iz jajeta izlegli. Iako je medvjed bio jači, Usamljenik se junački branio i sjećajući se priče o bici između medvjeda i Velikog Borca, još je srčanije nasrtao. Već se i ljubičasti sumrak stao spuštati između drveća, kad je medvjed, krvav, umoran i razderana krzna, izmakao iz boja i teturajući pobjegao niz planinsku kosu.

Tek tada, izujedan i malaksao, Usamljenik klonu na ulazu pećine. Iz mnogih rana lila mu je krv. I dok je zamagljenim očima gledao kako lišće sve više tamni, njemu se odjednom učini kao da ispred njega prolaze svi negdašnji čuveni risovi koji su tu živjeli: prošao je praotac Šarena Smrt, pa Strašna Šapa, pa hrabri bojovnik Veliki Borac... Prolaze oni pored pećine, ponositi na svog posljednjeg potomka, a Usamljenik osjeća kako mu na oči počinje da se navlači magla.

– Sad znam šta je – prošaputa on bez imalo tuge – kad ris vidi svoje mrtve, to onda znači smrt... Ah, da mi je samo dočekati prvu zvijezdu, da posljednji put otpjevam lovnu pjesmu risova...

I on se, široko otvorenih očiju, s naporom zagleda u modro nebo. Jedna sitna zvijezda ubrzo zatreperi iznad borova.

– Vrijeme je – prošaputa Usamljenik i posljednjom snagomm podiže se na noge i kroz planinu otplovi glas risa koji se sprema u lov, glas od koga zadrhte mnogi šumski stanovnici.

A kad se u ljubičasti sumrak otkide posljednji uzvik lovne pjesme risova, Usamljenik iznemogao, zamagljenih očiju, sruši se pred ulazom u pećinu u svojoj razderanoj odjeći, šarenoj kao sjenka procvjetale trešnje na prašnu drumu.

– Klik, klik! – uskliknu njegov prijatelj orao, pa se preko svog običaja podiže iznad planine, da gore u visinama, gdje je još bilo sunca, otpjeva posmrtnu pjesmu kakva se pjeva samo orlovima.

Ubrzo se iza vrhunca podiže krupan crven mjesec i na čistini pred pećinom obasja mrtvo tijelo posljednjeg risa.

Mačak otišao u hajduke

 

Bruji veselo vodenički točak, glas mu putuje sunčanim poljima i gubi se u staroj bukovoj šumi, punoj tišine i vlažnih sjenki. U vodenici drijema mlinar Triša, star i dobroćudan čičica. Pokraj njega sjedi njegov debeli mačak, i on takođe drijema.

– Djeda Trišo – javi se mačak, pospan i lijen – djeda Trišo, čuješ, ulovi mi jednog miša.

– Miša, kakvog miša, rođeni? – začudi se djeda. – Nikad nisam lovio miševe. A, hvala Bogu, ima ih dosta u našoj vodenici, još će ti brkove odgristi kako uvijek spavaš... Neću, lovi sam!

– Onda mi ispeci pogaču.

– Neću ni to.

– Nećeš! Onda, brate, idem u hajduke. Ovako se više ne da živjeti. Mrzi me da za miševima jurim. A hajduci, čujem, dembelišu u šumskoj hladovini.

– Hm! Ne bih rekao. Hajduk mora biti spreman stići i uteći, a ti... Uostalom, možda će te hajduci opametiti, pa ćeš biti vrjedniji.

– I baš nećeš da mi pečeš pogaču?

– Neću; ko bi lijenčinu uvijek hranio. Idi pa lovi.

– Dobro, djeda Trišo. Onda zbogom. Praštaj so i hljeb koji zajedno pojedosmo, ja odoh u goru zelenu. I nemoj mnogo da tuguješ za mnom.

Ode mačak na vrata, a starac, ostavši sam, počeša se po brašnjavoj kosi i obori glavu.

A mačak pređe uskim brvnom preko potoka, provuče se kroz šuštav zreo kukuruz i zaputi se u pust sumračni bukvik.

– Pazi, otkud ovaj hajduk? – začudi se jedan kos i žurno odleti ispod tiha zelena svoda.

– Oho-ho, već se na prvom koraku vidi ko je pravi hajduk – obradova se mačak i oholo podiže brk. – Idem da potražim kakvu hajdučku družinu, možda im je potreban harambaša.

U golu kamenjaru, punom jazbina, mačak nabasa na debela prugasta jazavca. Leškario je jazo pred ulazom u svoju jamu, sunčao se i po svoj prilici smišljao nekakav lopovluk.

– Dobar dan, šareni šumski stanovniče, ne znaš li, možda, gdje se ovdje nalaze hajduci? Stupio bih u njihovu družinu.

– Hajduci? Pa gdje će biti hajduci ako ne ovdje – usliknu veseli jazo. – Baš si došao na pravo mjesto. Mi, jazavci, najveći smo hajduci pod nebeskom kapom. Grde nas ljudi na dva dana hoda uokolo, zovu nas i razbojnicima, štetočinama i lopovima. Kako vidiš, mi smo ti vrlo znamenit i čuven narod. Čuveniji smo i od modre lisice, a i medvjedu smo slavu pomračili.

– Gle, gle, od srca se radujem. Valjda ćete i mene primiti u svoje junačko društvo?

– Ta kako i ne bi tako brkata hajduka. Nego ovaj, kako da kažem, da ti nisi kakav rođak psima?

– Psima? Šta govoriš! Nema ljućih neprijatelja nego što smo mi i psi.

– Dobro, onda ćeš večeras s nama u kukuruz. Vidjećemo koliko vrijediš.

Ubrzo sunce utonu za visoku planinsku kosu, kroz lišće zašumi hladan vjetrić i modar sumrak uđe u šumu. Mačak se sjeti djeda Triše i dođe mu tužno:

– Eh, sada moj djeda sjedi sam na pragu vodenice, a mene tamo nema.

Kad se prva sova diže i nečujno poleti ispod grana jazavci krenuše u krađu. Mačak se sjeti kako bi sad divno bilo spavati uz huk vodeničkog točka, bi mu žao što nije poslušao djeda, i tužan pođe s njima. Kad iziđoše iz šume, ugledaše na jednom kraju njive naloženu vatru. To je gazda njive ložio da uplaši štetočine. Najstariji jazavac primače se mačku i sa strahom pripita:

– Bojiš li se ti onoga crvenog sunčeva rođaka što jede suve grane tamo u ćošku njive?

– Koga? – začudi se mačak. – Aha, to ti misliš na vatru. Pa to je moj najbolji drug za hladnu noć.

– Tvoj drug! – prestraši se jazavac. – A, zato li se tebi oči sjaju u mraku... E, onda ti prvi idi u kukuruz, mi ćemo za tobom.

Ali tek što zađoše u njive i počeše da šušte lomeći suve stabljike, psi od vatre nadadoše strašan lavež i jurnuše put kradljivaca. Gazda se prenu iz polusna, zgrabi pušku i opali u noć. Prestrašeni jazavci jurnuše put šume, a mačak se od straha pomete i dade se u bijeg prema potoku. Za njim se nadade krupna čupava psina bijesno lomeći kukuruz. Bježeći pred njim kao slijep, mačak jedva pogodi preko brvna na potoku, dotrča do vodenice i zagrebe uz brvna pod krov.

– Jao, jao, otvaraj, dragi djeda Trišo!

– Ko je to? – ču se iznutra starčev glas.

– Ja, tvoj mačak.

– Ne primam hajduke. Idi pa traži drugog jataka.

– Otvaraj, premili djeda. Pusti me samo unutra, nikad mi više hajdučija neće pasti na um. Provrijedniću se, poloviću sve miševe... Jao, evo pasa. Otvori, slatki čičice.

Odobrovoljen, čiča Triša otvori vrata, otjera psa i pusti mačka unutra.

I mačak je zaista održao svoju riječ. Pitajte samo miševe, koji žive u okolini čiča-Trišine vodenice. Pitajte, ako ima još kojeg u životu.

Hvalisavac I pjesnik

 

Jedna bučna šarena kreja, koja je povazdan boravila u orašju, sleti za trenutak na prostranu poljanu po kojoj su pasle ovce i u gustoj paprati naiđe na ševu koja je mirno ležala u svom gnijezdu načinjenom u niskoj travi. Skromna ptičica imala je i sada boju suve spržene trave i jedva se razlikovala od okolnog zemljišta. Kad je ugleda tako skromnu i neuglednu, kreja stade da se dere:

– He, he, he, kre, kre, da ružne ptičice. Da nemam ovako dobrih očiju, mislila bih od tebe da je kamen ili bus suve trave. Kre, kre, mijau, to je zaista da čovjek pukne od smijeha.

– Ta što se dereš toliko, nisi u šumi – mirno je opomenu ševa. – Mi, stanovnici pašnjaka, tih smo narod i ne volimo mnogo graje.

– He, he, kre, stanovnici pašnjaka! Ako ste svi tako sivi kao ti, lijep ste onda narod. Ta ko može da voli tako neugledno stvorenje kao što si ti?

– Ko me voli? – osmijehnu se ševa. – Možda imam više ljubimaca nego ti, ljepojko.

– Ah, ah, kakva drskost, dostojna jednog poljskog miša. Pogledaj samo moja divna šarena krila, ljepša od nebeske duge, pa moj rep na kome mi svakako zavide i svraka i grlica. A tek moj glas. Znam da podražavam skoro sve ptičje glasove, znam da maučem kao mačka i da plačem kao ljudski ptić koji leži u drvenom gnijezdu koje mati ljulja...

– Ćuran iz čovjekova dvorišta ima lijepo perje i rep kao lepezu, pa ipak se čitavog dana samo oholo šepuri i brblja gluposti. I baš ga niko ne voli.

– A tebe, misliš, neko voli sa tvojim perjem koje ima boju drumske prašine. Reci mi, šta ima na tebi što može da se zavoli?

– Šta imam? Kako da ti kažem, kad ti to nećeš razumjeti, jer ti je srce prazno i život pun glasna kreštanja – zamišljeno stade da govori ševa. – Znaš, kad se ja dignem visoko, visoko u vazduh, onda u moje srce uđe i modro nebo, i sunce i zemlja okupana u sjaju zajedno sa svim svojim zlatnim žitima i zelenim šumama. A kad sve to osjetim u srcu, onda zapjevam vedru sunčanu pjesmu zbog koje me svi poznaju i vole.

– Uha-ha, kre-kre, ala ova laže – stade da se smije kreja. – Zar u tako malu ptičicu da stane čitava zemlja i još sunce. Ta za te je previše i jedan orahov plod iz mog orašja.

– Ali ne, nisam to mislila – stade da se pravda ševa. – To je nešto sasvim drukčije. Vidiš, da nisi razumjela...

– Čitava zemlja, čitava zemlja – stade da se ruga kreja.

– Eh, vidjećeš sad – ljutnu se ševa i ostavivši gnijezdo diže se u sunčan vazduh.

Letjela je sve više i više, dok se najzad ne pretvori u malu crnu tačku.

I dok je kreja začuđeno gledala za njom, iz visine se odjednom prosu srebrna sunčana pjesma.

– Ciri, ciri, veliko moćno sunce blista nad poljima, talasa se na vjetru zlatno žito i pčela zuji oko crvenog cvijeta djeteline...

– Gle, čuje se ševa – obradovaše se žeteoci u polju i za trenutak zastadoše gledajući u blijedomodro nebo. – Krasna ptičica.

– Ciri-biri – nastavljala je ševa – šuma se stere kao zelen ćilim na brijegu, u njoj živi veseli kos sa crnim okom, a podno brijega vječito putuje potok, a ipak je još uvijek tu sa svojim srebrnim ribama. Zašto onda da ne budemo radosni...

Dva bosonoga dječaka, koji su oko potoka skupljali naplavljene grane za svoju babu, zastadoše s naručjem punim drva i pogledaše jedan u drugog.

– Čuješ li ševu? Hajde, ko će prije da je ugleda.

I spustivši pored sebe drva, oni legoše poleđuške u pijesak i zagledaše se u visinu.

– Circi-rici, po prostranu polju miču se ovce bijele kao snijeg, vidim pastire sa nemirnim psima i nadam se da nijedna neoprezna noga neće stati u moje malo gnijezdo sa šarenim jajima. Oj-hoj, budite oprezni svi koji prolazite poljem.

– Lijepo će vrijeme biti. Čujete li ševu? – reče jedan stari čobanin i razdragan pomilova svoje čupavo pseto. – Hej, djeco, nikad ne dirajte ševina gnijezda, grehota je.

– He, kre-re, mijau – stade da se dere kreja sva uzdrhtala od zlobe i zavisti. – Zar se zaista nekom dopada to što pjeva ta crna tačka visoko u vazduhu?

– Uh, otkud sad ovde kreja, baš me uplaši svojim glupim kreštanjem – trže se stari čobanin. – Hej, djeco, deder skočite pa otjerajte tu glupu ptičurinu.

Skočiše čobančad, zazviždaše kamenice, a kreja srdito krešteći odleti u svoje orašje. A kad se ševa, radosna i živa, ponovo spustila do svoga gnijezda u paprat, začudi se što nema kreje.

– Gle, otišla, svakako joj se nije svidjela moja pjesma – pomisli ona bez imalo ljutnje i leže na svoje gnijezdo u zelenoj sjenci paprati. Skromna i tiha, opet je ličila na bus spržene suve trave.

Cvrčak traži sunce

 

Čitavo sunčano ljeto, od ranog jutra do tihe večeri, cvrčak je pjevao u niskoj travi na padini brijega. Pjevao je već o svemu što je vidio u svome malom svijetu: i o suncu kako se lagano diže iznad brijega, o vjetru kako neumorno šušti ispod žbunova i stalno mijenja put, o svom prijatelju zlatnom pčelcu koji je vidio i takve stvari koje cvrčak čak ni u snu ne sanja. Najzad je ispjevao dugačku pjesmu i o tome kako su crni i žuti mravi vodili veliki rat oko jednog prezrelog pšeničnog klasa iz koga je ispadalo zrnevlje. Žestoko su se ujedali mravi, nadaleko je mirisala mravlja kiselina, a cvrčak je pjevao zagledan u jednu bijelu krilatu sjemenku maslačka koja je, obasjana suncem, plovila nad razbojištem.

– O, o, pogledajte svi, crni mrav davi svog žutog rođaka a iznad njih putuje bijela krilata lopta i oni je ne vide. Oj-hoj, ko bi ratovao, kad se nebo smije i kad maslačkova djeca putuju u dalek svijet.

– Glup si ti, pjevaču. Ta ko ne bi ratovao zbog onako dobrog zrnevlja – narugao mu se jedan siv poljski miš, ali se cvrčak na to nije obzirao i produžio je dalje.

Ta kad su pjesnici slušali miševe?

Sjedeći u travi smišljao je cvrčak vedre i vesele pjesme, a ljeto je neosjetno minulo, prošla je i rana jesen i jednog jutra nebo je osvanulo oblačno i tiho.

Izišavši pred svoju rupu, cvrčak se začudio zašto je sve uokolo neveselo i bez sjaja, pogledao je prema nebu i kad je opazio da nema sunca, razumio je sve i jako se rastužio.

– Gle, sunce je zaboravilo da iziđe ili se možda negdje izgubilo – zabrinuto promrmlja on.

Prođe jedan dan, prođe drugi, treći, a oblaci nepomični i tamni, jednako leže na nebu. Zabrinuo se mnogo cvrčak i sve bi htio nešto da zapjeva, ali mu ne ide od srca.

– Moram nekog da upitam šta je to bilo sa suncem – prisjeti se on i pođe kroz travu. U putu susrete jednog velikog mrava.

– Hej, prijatelju, da ti možda ne znaš šta se dogodilo sa suncem? Već ga odavno nema.

– Mnogo sam zabavljen skupljanjem zimnice pa nisam ni primijetio da ga nema – odgovori mu užurbani mrav. – Gle, zaista ga je nekud nestalo – začudi se on iskosa gledajući u oblačno nebo.

Oko jednog obližnjeg kasnog cvijeta sjetno je zujao zlatni pčelac.

– O, stari znanče, ti ćeš svakako znati šta je to bilo od sunca?

– Od sunca? Prošao sam odjutros toliko svijeta koliko ga ti nikad nećeš vidjeti, ali baš nigdje ne vidjeh sunca. Po svoj prilici, otišlo je nekud vrlo daleko.

Kroz travu je naišao dremljivi jež. Cvrčak ga predusrete vrlo učtivo:

– Veliki bodljivče, ne zna li možda vaša premudrost kud se to sklonilo sunce? Otkad ga nema, presahnuše sve moje pjesme.

– Oho, ti li si onaj pjesnik koji je ispjevao pjesmu o meni i o velikoj zmiji – zadovoljno progunđa sanjivi jež. – Pitaš me za sunce? Pa svakako spava negdje za brijegom. Ta zar ne znaš, da sad nastaje veliko spavanje? A možda i ne spava, ko će ga znati. Aa-ah!

Poslije tako mudra odgovora, jež se gromko zijevajući izgubi u grmlju, a cvrčak ostade sam i zamišljen pod jednim hladim bijelim cvijetom tratinčice.

– Baš niko ne zna gdje je sunce, moraću da ga potražim, jer bez njega mi je tužno i pusto u srcu.

I već sutradan cvrčak se probudi vrlo rano, iziđe pred svoju rupu i pošto je još jednom tužno pogledao oko sebe, po svom toliko voljenom zavičaju, on oborene glave krenu u svijet.

– Hej, kuda tako rano, pjevaču? – povikaše za njim radoznali susjedi.

– Idem u svijet da potražim sunce. Bez njega mi se baš nikako ne živi – odvrati im cvrčak.

– Hm, ko je tako lud da ostavi svoju kućicu, svoju slobodicu punu svega i svačega i da ide da traži tamo nekakvo sunce! Kakva mi je korist od sunca? – začudiše se mravi.

– He, he, pa i kuću si zaboravio da zatvoriš. Još bi mogao kogod da te pokrade – opomenu ga miš koji je inače bio poznat kao veliki lupež.

– Eh, meni nemaju šta da ukradu – osmijehnu se cvrčak, sunčani pjesnik. – Ja svoje sa sobom nosim.

– Dživ, dživ, divim se onima koji imaju hrabrosti – zacvrkuta s obližnjeg drveta jedan vrabac. – I ja sam željan sunca, ali nemam smjelosti da krenem odavde i da ga tražim. Radije zato ostajem da čitavu zimu, narogušena perja, kupim zaostale mrvice ispred ljudskih stanova.

Danima i danima cvrčak je lutao tražeći sunce, ali mu niko ne umjede da kaže šta je to s njim bilo. Jednog dana vidio je i jato crnih lasta kako oštro sijekući vazduh cvrkuću:

– Na jug! Na jug!

Kad je te večeri susreo jednog puža koji se još ne bijaše zatvorio u svoju kućicu i zapitao ga što to cvrkuću laste, ovaj mu je zlovoljno odvratio:

– Ah, ti krilati stvorovi; njih čovjek nikad ne treba da sluša. Samo gluposti brbljaju. Uostalom, zar se iko pametan podiže iznad čvrste zemlje?

Jednog predvečerja cvrčak stiže na ivicu neke šume, već skoro sasvim gole. Zaustavi se pod jednim grmom pored grupe kasnih napola procvjetalih ciklama i tu odluči da prenoći.

U sam suton nebo se bijaše izvedrilo i sad su, osute po njemu, treperile sitne studene zvjezdice. Postajalo je sve hladnije i hladnije i cvrčak bi se rado sklonio u svoju negdašnju kućicu, samo da je bila u blizini. Neka beskućna buba, šušteći kroz opalo lišće, uznemiri ga u razmišljanju.

– Hej, ko to ide? – prenu se on.

– Ne boj se, prijaško, ne boj – začu se iz mraka dobroćudno gunđanje – ja sam stara svjetska skitnica, pobratim zvijezda i dalekih puteva. A ti ko si, s kim imam čast da govorim?

– Ja sam cvrčak sa Sunčane Padine, po zanimanju sam pjesnik. Pošao sam po svijetu da pronađem izgubljeno sunce.

– Oho, oho, veliki planovi. Divim se smjelima. I pozdravljam te, junače, na ivici ove šume koju su moje nemirne noge prešle s kraja na kraj... I, veliš, baš si čvrsto odlučio da potražiš sunce?

– Da, prijatelju – potvrdi cvrčak.

– A znaš li da u ovako vedre jesenje noći dolazi tiha bijela smrt koja se zove mraz? Pomrijeće sve kasno cvijeće, opašće posljednje lišće, a svi ovakvi beskućnici kao što smo nas dvojica naći će takođe smrt.

– Znači da nikad više neću vidjeti svoje voljeno sunce. E, onda je bolje da bijelu smrt dočekam pjevajući svoju vedru sunčanu pjesmu. Pjevajući nju, neće mi žao biti da umrem.

I cvrčak se sjeti svoje ostavljene Sunčane Padine, sjeti se prošlog ljeta i svog prijatelja zlatnog pčelca, i stade da pjeva najljepšu pjesmu koju je sročio u počast suncu. Okolno cvijeće još posljednji put zadrhta sjetivši se toplih zlatnih dana, drveće se sjeti žarkog ljeta i sviju prošlih povjetaraca koji su šuštali kroz lišće dok je još bilo mlado. I svi zaboraviše na bijelu smrt, koja je sa svih strana neosjetno prilazila.

I dok je mraz sve više stezao, cvrčak, osjećajući da mu već dolazi smrt, zapjeva još i posljednju pjesmu o tome kako je tražio izgubljeno sunce, kako je dugo lutao ispod naoblačena neba i najzad se u zvjezdanoj noći sastao s bubom-skitnicom da zajednički dočekaju bijelu smrt.

I najzad, završivši pjesmu i padajući na zemlju, cvrčak još posljednji put ugleda u svom srcu svoje voljeno izgubljeno sunce i blažen potonu u naručje bijele smrti.

Vodeničar i njegov mačak

 

Mačak djeda Triše vodeničara, onaj isti mačak koji je negda čak u hajduke išao, iziđe jednog sunčanog dana pred vrata vodenice, istegnu se na suncu koliko je god dug i još nešto malo više i stade zadovoljno da prede.

– Frrr-mrrr, izgleda da ovo sunce sija samo zato da se ja na njemu grijem. Bez sumnje, to je lijepo od njega. Sjetiću ga se čim ulovim prvog vrapca.

U to vrijeme djeda Triša je baš spavao u vodenici odmarajući se poslije ručka, kad jedan oprezan miš iziđe iz rupe, pretrča preko djedinog lica i ponovo šmugnu u rupu. Djeda se uplašen trže iz sna, a kad se sjeti ko ga je probudio, stade da grdi i da zove mačka:

– Hej, gdje si, lijenčino, lopove, vucibatino, izdajico, čmavalo?!...

– Koga to izvoljevate zvati, uvaženi druže u nevolji? – javi se ispred vodenice mačak praveći se nevješt.

– Koga? Ti još pitaš koga, hajdučka sorto. Naravno da zovem tebe.

– Gle, gle, ko bi to rekao – tobože se začudi mačak.

– A ja odovud čujem da si uzviknuo pet prekrasnih imena, pa sve mislim: možda čovjek zove stonogu. Pa i ko bi drugi mogao da ima toliko imena.

– Ah, ah, još se rugaš, stari ugursuze. Razumije se da sam tebe zvao. Hranim te i pojim, a miševi mi pored toga usred bijela dana trče preko lica.

– Zaista, bezobrazluk dostojan samo jednog miša – mudro zaključi mačak. – Ali, dragi djeda, baš u to vrijeme kad je taj mišji inženjer pravio put preko vašeg lica, ja sam bio zauzet jednim vrlo važnim poslom.

– Kakvim poslom? – začudi se djeda i podiže obrve čak do svoje kape.

– Preo sam.

– Aha, trista mu žabljih dlaka i dvjesta magarećih rogova, zar je tvoje predenje uopšte ikakav posao? – grdno se začudi djeda i izbeči oči.

– Oho-ho, vi još sumnjate u to – ljutnu se mačak. – A, na priliku, zašto ne bi valjala moja pređa? Nisam ni ja valjda mačji kašalj.

– Pa šta predeš, de, da čujem? – uozbilji se djeda.

– Pa... najprije ću da opredem mrežu za lovljenje vrabaca, zatim konopac na koji ću objesiti psa koji me je lani jurio oko vodenice, a onda ću oplesti jedne čarape i prodaću ih tebi za pečenu ševu.

– Gle, on se meni još ruga! – dreknu djeda i zgrabi metlu. – Čekaj samo, sad ću ja tebi da pokažem.

Mačak hitro skoči i zagrebe uz jednu vrbu nagnutu nad potok.

– E, nećemo tako, djeda, ne dam se ja tući. Ta i ja sam valjda neki slobodan građanin, iako mi nigdje nije zapisano ime, prezime i datum rođenja. Kad već hoćeš da me biješ, odoh ja brate, u svijet.

I djeda Triša, sav crven od ljutine, stade da se pentra uz vrbu, ali se već kod prvih grana omače i bućnu u plitku vodu, a mačak, videći da nema šale, skoči s vrbe i strugnu preko polja.

Dok je mačak bježao kroz kukuruz, djeda-Triša, sav mokar, izvuče se iz potoka, pronađe u vodenici veliki komad ugljena i na širokim bijelim brvnima vodenice, pored samih vrata, krupnim slovima napisa ovaj oglas:

"Ja dolje potpisani djeda-Triša, vodeničar, ovim se odričem za sva vremena svog dugogodišnjeg druga mačka, jer je dotični lijenčina i bezobraznik i jer me je on gurnuo s vrbe u potok. Dugove koje moj bivši mačak bude napravio ne priznajem, naročito one u slanini i siru, štete koje nanese ne plaćam, i u slučaju da dotičnu ličnost negdje uhvatim, premlatiću je kao mačku.

Ovo se daje na znanje svim koji dolaze u ovu vodenicu. Djeda-Triša, vodeničar s.r."

Dok je to srditi djeda pisao, mačak već bijaše stigao do prve seoske kuće. Na pragu ga dočeka domaćica, starica oštrih očiju i kukasta nosa, po zanimanju vračara. Mačak pred njom ušilji brkove i slatko se nasmiješi rastežući usta od uva do uva.

– He, he, dobar dan, medena bakice. Imate li možda kakva posla za jednog nezaposlenog mačka? Imam odlične svjedodžbe i preporuke od svojih dosadašnjih gazda, ali ih sa sobom ne nosim iz prevelike skromnosti.

– Oh, rođeni moj, baš si dobrodošao. Osijediše me ovi prokleti miševi.

– A ovaj, bakice, mogu li dobiti unaprijed jednu malu kaparu na ime svoje godišnje plate? I ako je moguće da mi je isplatite u obliku jednog komada slanine – zamoli je mačak.

– Pa, može, može, zašto ne? – pristade baba i donese mu dobar komad slanine. – Eto, pa sad lovi po kući miševe, a ja odoh do susjetke.

Čim vračara iziđe, mačak pojede čitav onaj komad slanine i poslije toga se tako olijeni i zadrijema da zaboravi i na miševe i na svoje obećanje, pa se savi pored ognjišta i ubrzo zaspa.

Dugo je tako mačak spavao, sve dok ga ne probudi škripa avlijskih vratnica. Mačak načulji uši i začu kako neko pita njegovu babu:

– Hej, stara, šta će ti toliki kolac?

– Dobila sam novog mačka, pa ako ne bude vrijedan, ubiću ga ovim kocem kao što sam ubila i onoga starog – odvrati baba.

Kad to razumjede mačak, prođe ga jeza od vrha nosa do kraja repa i sav se oznoji od straha, pa čim je baba otvorila vrata, on šmugnu pored nje napolje i stade da bježi prema kukuruzu.

– Hej, hej, držite lopova, držite prevaranta! – zakrešta vračara i s uzdignutim kocem jurnu za njim ne bi li ga dostigla, ali je mačak jurio skoro kao kakav zec i začas iščeznu u kukuruzu. Tu provede noć usamljen i pun straha, a ujutro, kad se baš odlučivao da pođe čijoj drugoj kući, začu na seoskom raskršću lupu doboša i viku dobošara:

– Narode, čujte i počujte, u selu se pojavio opasan mačak varalica. Našoj dobroj vračari uzeo je na ime kapare komad slanine i pobjegao. Ko god dotičnog prevaranta uhvati, neka ga preda opštinskim vlastima. Preporučuje se svima da preko čitavog dana i noći puste sve pse s lanca kako bi se ovoj opasnoj mačjoj varalici što prije ušlo u trag.

Kad siroti mačak razumjede taj oglas, preznoji se od golema straha petnaest ili šesnaest puta, pa što je hitrije mogao strugnu prema djeda-Trišinoj vodenici. Ali kad stiže pred vrata i ugleda onaj srditi djeda-Trišin oglas, on pretrnu od glave do pete.

– Kud ću sad, žalosna mi majka?

Sjedio je dugo pred zatvorenim vratima ne usuđujući se da zove djedu, a kad se najzad starac pokaza na pragu, mačak pokajnički obori brkove.

– Rođeni moj djedice, primi me natrag. Biću poslušniji i mekši od zečjeg repa.

– Ko ste vi, gospodine, ja vas ne poznajem? – tobož se uozbilji djeda.

– Ah, ah, kako da ne poznaješ? – reče mačak skoro kroz suze. – Ja sam tvoj mačak.

– Moj mačak? Ja sam samohran i nemam baš nikog svog. Poslije smrti sve svoje imanje zavještaću miševima, jer sam ih mnogo zavolio.

– Šta, miševima, trista mu jegulja! – gnjevno frknu mačak. – Pusti me, pusti me samo, molim te, da ih ja pitam, čiju su mi ljubav preoteli.

Na te riječi djeda se više nije mogao da uzdrži, nego se samo gromko nasmija i pomilova svog nemirnog mačka.

– Hajd, hajd, gade jedan, praštam ti sve tvoje lopovluke, ali drugi put se dobro drži: odsjeći ću ti brkove, ako me samo rasrdiš.

– Baš je prava istina da si ti najbolji čovjek pod nebeskom kapom – pokajnički priznade mačak ulazeći u vodenicu.

Vidra i varalice

 

Vidra Vidrić, stara vidra koja je bila doktor cjelokupne mudrosti, lukavstva i podvaljivanja, a po zanimanju sudija za sve životinje koje su živjele u rijeci i oko rijeke, iziđe jednog jutra pod staru vrbu gde je bila sudnica i obrati se okupljenim životinjama:

– Hej, ko ima nešto da se žali? Prvi se javi jedan veliki rak.

– Slavni sude – započe on – imam da se požalim na jednu veliku i tešku nepravdu koja dosad nije učinjena nijednom raku na dan hoda uokolo, pa bilo da se ide natraške kao što čine rakovi ili unaprijed kao što to čine ostale životinje.

– A šta bi ti moglo da bude? – radoznalo zaškilji mudra Vidra Vidrić.

– Ta još pitate! – uzviknu rak. – Ja sam, znate, vodeni berberin i još lani pogodio sam se sa somom iz Duboke Vode da mu redim i podšišavam brkove, a on je obećao da mi plati sve odjedamput i to onoga dana kad mu naraste brada.

– Hi-hi-hi-hi-hi – nasmija se Vidra Vidrić koja je neobično voljela da čuje svako novo lukavstvo i podvalu. – Pa je li mu već narasla brada?

– Jest vraga! – zakuka rak. – Već je prošla godina dana, a od njegove brade ni korova. I po mišljenju čitave naše rakovske naseobine Rakovice, taj som je jedan običan lopov i varalica.

– Šta, zar ja lopov? – prodera se som koji se pljuskao u blizini obale. – Gospodo, otkud ja mogu biti lopov, kad imam dva ordena za građanske zasluge?

– Hej, vi, nisam vam još dao riječ – povika na nj Vidra Vidrić. – Tužioče, nastavite.

– I tako, dakle – nastavi rak – hm, gdje sam ono stao... i tako dakle, on mi, po svoj prilici, neće nikad ni platiti moj dug.

– A šta vi imate da kažete u svoju odbranu? – obrati se Vidra Vidrić tuženom somu.

– Ja, ovaj... je l' ja? – zamuca som. – Znate, zaboravio sam svoje dokaze kod kuće. Hoćete li me pustiti da ih donesem, pa ću se tek onda braniti?

– Aha, to ti, dakle hoćeš da podvališ i meni, Vidri Vidrić, doktoru cjelokupne mudrosti, lukavstva i podvaljivanja, je li? E, nećemo tako. Odmah ovdje, na licu mjesta, poništavam tvoj ugovor s berberinom Rakom Rakićem i osuđujem te na progonstvo u Plitku Vodu. Vodeni policajac Štuka Štukić neka odmah izvrši moju presudu.

Jedna velika štuka odmah se postavi iza Soma Brkića.

– Ali, ovaj, ja ću tamo umrijeti od gladi. U Plitkoj Vodi tako je malo hrane – stade da se žali Som Brkić. – A, ovaj, kad ću biti pušten iz progonstva?

– Tačno onoga dana kad na vrbi rodi grožđe – kratko presudi Vidra Vidrić.

– Jao, jao, bogzna koliko još vremena ima do toga – stade da kuka Som. – Ah, ah, pustite me samo da ostanem u Dubokoj Vodi, odmah ću berberinu isplatiti svu njegovu zaradu.

Poslije te molbe, jedva ga pustiše u pratnji Štuke Štukića i poslije kratkog vremena som donese raku svu njegovu zaradu.

– Živio sud, živjela mudra Vidra Vidrić! – povika Raka Rakić i od radosti se toliko zbuni da pođe unaprijed kao i ostale životinje.

– A sad, ko je sljedeći? – upita Vidra Vidrić.

– Ta sam ja – javi se jedna mala šarena buba-mara. – Došla sam da se žalim na svoju nepravednu gazdaricu.

– Šta, zar neko može da učini nažao i tako umiljatom stvorenju? – začudi se čak i mudra Vidra Vidrić, koja sve dotad u svom sudijskom radu ne bijaše čula da je neko uvrijedio bubamaru.

– Istina je, mudri sudijo, moja gazdarica Stonoga Stonogić, velika stonoga iz Crvenog Mulja, pogodila se sa mnom da joj čistim cipele. Pristala sam za malu nagradu i ne znajući da ona ima toliki broj cipela.

– A koliko ih ima? – upita Vidra Vidrić.

– Stotinu pari.

– Auh, sirota bubice. Pa kad stigneš da ih sve očistiš?

– Kad stignem, pitaš? Po čitavu noć čistim te nesrećne cipeletine koje su od vrha do dna umazane muljem, jer moja gazdarica povazdan vršlja okolo po mulju. A sad su joj još došli i gosti: njen brat sa ženom i sa šestero djece, i ova zahtijeva da ja sirota čistim cipele i njima, a ako neću, kaže, neću dobiti ni trunke od čitave svoje dosadašnje zarade.

– Tako je, tako zaista – potvrdi sudija. – Ti se nisi pogodila da služiš i njezine goste. A, dozvolite, koliko pari cipela sad imaš da čistiš, otkad su gosti došli?

– Pa odrasli gosti imaju dvjesta pari velikih i njihova djeca šest stotina pari malih cipela, a kad se tome doda još sto pari gazdaričinih cipeletina, onda to sve skupa iznosi devet stotina pari cipeletina, cipela i cipelica.

– Auh, auh, vrti mi se glava kad samo i zamislim taj broj, a kamoli da ih čistim – namršti se Vidra Vidrić. – Zaista, čini vam se velika nepravda. Tu nema druge, nego da vam gospođa Stonoga Stonogić isplati vašu zaradu, pa da je napustite.

– Jest, kad bi ona to htjela. Ali ona meni još prijeti da će mi zadržati sve moje stvari, a kad sam jutros pošla da je tužim, ona se zatvorila s gostima u kuću i prijeti da nikom ne da unutra, pa ma ko to bio.

– Aha, objavljuje rat pravosuđu – naljuti se Vidra Vidrić. – Onda nam ne preostaje ništa drugo nego da bombardujemo njenu utvrđenu kuću, sve dok ne pristane da te isplati.

I Vidra podiže oči i zovnu s grane pticu vodomara.

– Hej, vodomaru ribolovče, uzmi u kljun kamenčić i bombarduj utvrđenje Stonoge Stonogić iz Crvenog Mulja.

Vrijedni vodomar začas sleti do obale, uze jedan kamičak i podiže se iznad Crvenog Mulja. Kad stiže iznad stonogine kuće, on otvori kljun i kamenčić bućne upravo pred stonoginu kuću: šljap!

– Hej, šta je to? Kao da nas neko bombarduje – uplašeno povika stonoga izlazeći pred vrata.

– Isplaćuj zaradu buba-mare i vraćaj njezine stvari, inače ću začas iznad tvoje kuće dovesti čitavu eskadrilu vodomara i za pet minuta sravnićemo sa zemljom tvoje buntovničke gnijezdo.

Preplašena Stonoga Stonogić otrča brže-bolje sa svih svojih sto pari nogu, iako je imala žuljeve, iznese zavežljaj buba-mare i hitro izbroja zaradu.

– Evo, pa nosi! Nikad više neću primati u službu bubamare.

Kad vodomar donese buba-marino blago, ona se raširenih krila do zemlje pokloni Vidri Vidrić.

– Hvala, pravedni sudijo.

– Ima li još ko da se žali? – povika Vidra, a kad joj se više niko ne javi, ona se samo mudro nasmiješi na okolne vrbe, klimnu glavom oblaku koji je plovio iznad grana i bez riječi zaroni u vodu.

Ježeva kućica

Sadržaj:
Slavni lovac,
Lijino pismo,
Kod lijine kuće,
Noć,
Rastanak,
Potjera,
Vuk,
Medo,
Divlja svinja,
Pred ježevom kućicom,
Tri galamdžije,
Ježev odgovor,
Kraj


Slavni lovac

Po šumi, širom, bez staze, puta
Ježurka Ježić povazdan luta.
Lovom se bavi često ga vide,
s trista kopalja na juriš ide.
I vuk i medo, pa čak i - ovca,
poznaju ježa, slavnoga lovca.
Jastreb ga štuje, vuk mu se sklanja,
zmija ga šarka po svu noć sanja.
Pred njim dan hoda, širi se strava,
njegovim tragom putuje slava.

Lijino pismo

Jednoga dana, vidjeli nismo,
Ježić je, kažu, dobio pismo.
Medeno pismo, pričao meca,
stiglo u torbi poštara zeca.
Adresa kratka, slova k'o jaja:
"Za druga Ježa
Na kraju gaja".
U pismu piše:
"Ježurka, brate, sanjam te često i
mislim na te.
Evo ti pišem iz kamenjara guskinim perom.
Divno li šara!
Dodji na ručak u moju logu, požuri samo,
ne žali nogu.
Sa punim loncem i masnim brkom
čekat ću na te, požuri trkom.
Nježno te grli medena lica
i pozdrav šalje lisica Mica"
Jež se veseli: - Na gozbu, veli,
tu šale nema, hajd da se sprema.
Ježurka Ježić lukavo škilji,
pregleda bodlje i svaku šilji.
- Ako bi usput došlo do boja,
nek bude spremna obrana moja.

Kod lijine kuće

Sunčani krug se u zenit dig'o
kad je Ježurka do lije stig'o.
Pred kućom-logom, kamenog zida,
Ježurka Ježić svoj šešir skida,
klanja se, smješka, kavalir pravi,
biranom frazom lisicu zdravi:
-Dobar dan, lijo, vrlino čista,
klanjam se tebi, sa bodlja trista.
Nek perje pijetla krasi tvoj dom,
kokoš nek sjedi u loncu tvom!
Guskino krilo lepeza tvoja,
a jastuk meki patkica koja.
Živjela vječno u miru, sreći,
nikada lavež ne čula pseći.
I još ti ovo na kraju velim:
ja sam za ručak trbuhom cijelim!
Otpoče ručak čaroban, bajni.
I jež i lija od masti sjajni.
Jelo za jelom samo se niže,
Ježurka često zdravicu diže:
u zdravlje lije i njene kuće,
za pogibiju lovčeva Žuće.
Niže se ručak četverosatni,
zategnu trbuh k'o bubanj ratni.